Piše: Ufuk Özbe

Armenče jedan!

https://radiogornjigrad.wordpress.com/2015/06/15/ufuk-ozbe-armence-jedan/

Mnogim mladim Turcima moje generacije nije lako genocid nad Armencima nazvati onim što je on bio. Čak ni u krugu obitelji ili prijatelja o „događajima iz 1915.“ ne možemo raspravljati otvoreno. Dan sjećanja je prošao, ali problem ostaje: i najmanje primjedbe koje odstupaju od službene historiografije za posljedicu imaju isključenje. Usudi li se netko o Armencima izgovoriti drukčije mišljenje, odmah mora početi braniti osobni integritet. Ljude se sili da vjerodostojno dokažu da nisu na ničijem platnom spisku, da se nikome ne pokušavaju dodvoriti, već da naprosto iznose samo ono što prema vlastitim istraživanjima i kritičkog odvagivanja iskreno smatraju točnim.
Istodobno, količina dokaza je golema. Već samo dokumenti iz arhiva njemačkog Ministarstva vanjskih poslova nesumnjivo dokazuju da je posrijedi genocid – kao i namjera uništenja od strane mladoturske vlade, čiji ciljevi nisu bili samo vojni. Izbor iz tih dokumenata 2005. godine izdao je Wolfgang Gust. Spisi dokumentiraju i sukrivnju Njemačkog Carstva kao saveznika Turske. Njemački Turci poput mene suočeni su, dakle, s dvostrukom povijesnom odgovornošću.
To što Turci još danas poriču genocid, samo je jedan od simptoma poremećene samorecepcije koju čine fiksne slike o neprijateljima, štovanje herojskih predaka i razne teorije zavjera. Po njoj, Turska je okružena vječnim neprijateljima, a kao i njene države prethodnice, ona ima najčišću savjest kakvu neka zemlja na ovome svijetu uopće može posjedovati.
Većina Turaka s pravom kritizira Križarske ratove, ali se ne spominju prethodni napadi na Bizant i da su seldžučki Turci sprečavali kršćanska hodočašća. Osmanski ekspanzionistički ratovi vrijede kao junačka osvajanja, a nacionalni oslobodilački ratovi protiv Osmanskog carstva kao izdaje i zločini. Poriču se ili opravdavaju brutalna slamanja mnogih ustanaka tokom osmansko-turske povijesti, a dijelom gotovo da su bila etnička čišćenja.
Ne propituje se ulazak u Prvi svjetski rat na strani Njemačke, a kasnija okupacija od strane sila pobjednica shvaća se kao bezrazložni napad imperijalistički sila. Uvijek smo „mi“ nevine žrtve. Uvijek su „drugi“ krvoločni počinitelji koji nam rade o glavi.
Takvo shvaćanje samih sebe možda je ujedno i najjači zajednički nazivnik turske politike. Ne samo islamsko-konzervativna AKP, i obje najveće opozicijske stranke, laicističko-kemalistička CHP i nacionalistička MHP, te bezbroj izvanparlamentarnih grupacija (od lijevo-nacionalne radničke stranke Doğu Perinçeks do sekti sličnog islamističkog pokreta Fethullah Gülens) njeguju takvo samodopadno pisanje povijesti.

Povijesna svijest s tako malo veze sa stvarnošću utječe na našu sadašnjost. Potomci malobrojnih preživjelih Armenaca moraju živjeti u današnjoj Turskoj, koja je u povijesnom i kulturnom smislu i njihova zemlja, no u kojoj riječ Armenac vrijedi kao psovka. Mnogi armenski poduzetnici i trgovci stoga se svojim klijentima predstavljaju pod izmišljenim turskim imenima. Premda posjeduju tursko državljanstvo, onemogućuje im se bilo kakvo napredovanje u državnoj službi. Još 19. svibnja 2011. tadašnji šef generalnog štaba Işik Koşaner upozorio je da se Armenci ne uzimaju u državnu službu.
Još uvijek, Armenci su prikladni kao dežurni krivci. Profesor povijesti Yusuf Halaçoglu, dugogodišnji predsjednik službenog Turskog povijesnog društva i današnji poslanik MHP-a, već godinama tvrdi da se kurdska PPK većinom sastoji ne od Kurda, već „kamufliranih Armenaca“. Zato, po njemu, ne postoji neko kurdsko pitanje, već je posrijedi jedna neprijateljska zavjera koju valja suzbijati svim sredstvima.
Najjednostavniji način diskreditiranja nekog političkog konkurenta u Turskoj je da mu se u obiteljskom stablu dokaže neki Armenac, ili ga se izmisli. Bivši CHP-ov poslanik Canan Aritman koncem 2008. tvrdio je da je majka tadašnjeg predsjednika države Abdullaha Gülla Armenka, zbog čega je neprikladan za tu dužnost. Güll je reagirao tužbom za odštetu zbog klevete (!), te ju je i dobio.
Predsjednik države Recep Tayyip Erdoğan je 5.kolovoza 2014., u intervjuu emitiranom direktno na turskoj televiziji, na pitanje zašto je u svoji izbornim govorima tematizirao alevitsko porijeklo vođe opozicije Kiliçdaroğlua: „Što se sve već govorilo o meni! Nazivan sam Gruzijcem. Još gore, nazivalo me se, oprostite na izrazu, Armencem.“

Turski genocid nad Armenima

Najpoznatija fotografija armenskog holokausta, smatra se kako su turski vojnici silovali, mučili i na koncu razapeli na križeve nekoliko tisuća armenskih žena

AKP-ov političar Melih Gökçek, gradonačelnik glavnog grada Turske Ankare, otišao je korak dalje i 17. ožujka 2015. u jednom tweetu zatražio od predsjednika njemačkih Zelenih Cema Ödzemira da se otvoreno izjasni da li je armenskog porijekla. Kad je na to tursko-armenski pisac i novinar Hayko Bağdat u nekoliko tweetova Gökçeka nazvao Armencem ne bi li na taj način ukazao na apsurd ovakvih pripisivanja krivice, Gökçek je reagirao tužbom zbog klevete. U optužnici njegovog odvjetnika piše da je Hayko Bağdat njegovom mandantu Gökçeku, „koji uživa ljubav i respekt naroda, uvrijedio riječju“ – dakle rječju Armenac – „koja izaziva gađenje i ne predstavlja samo tešku povredu osobnih prava njegovog mandanta, već i drskost naspram svih ljudi koji ga podržavaju.“

To je trenutačna situacija u Turskoj. Nijekanje genocida samo je vrh sante leda. Zbog toga bi bilo tako važno da mi Turci priznamo prošlost, a prije svega da kritički promislimo o našem načinu mišljenja danas. Od toga bismo najviše koristi imali mi sami.
Srećom, sve više Turaka ustaje protiv javne propagande. Pa je na dan sjećanja na genocid osam poznatih turskih intelektualaca, među njima Hasan Cemal i Cengiz Çandar, objavilo video poruku, u kojoj su Armence zamolili za oprost.
Tabui pomalo dobivaju pukotine, ledeni brijeg se topi. Već nekoliko godina unatrag u Turskoj se istina o genocidu više ne progoni barem krivično. Nadajmo se da neće trebati još stotinu godina da tu istinu prihvati i društvo.

(Ufuk Özbe rođen je 1981. kao dijete turskih doseljenika u Nürnbergu. Studira matematiku i fiziku.
Objavljeno u tjedniku Die Zeit, Hamburg, 29.4.2015. Preveo Nenad Popović)

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s