Gordan Duhaček
.
.

Ruke Hrvatske u priči o ratu nisu čiste: I ona je komadala BiH!

http://www.vijesti.ba/kolumne-komentari/276497-Ruke-Hrvatske-prici-ratu-nisu-ciste-ona-komadala-BiH.html

image
Gordan Duhaček
.

To što se u BiH od 1992. do 1995. odigravao i građanski rat (pa je, ironično, današnja BiH država u kojoj više nije moguće biti građanin nego samo pripadnik konstitutivnog naroda) također ne poništava činjenice o tome da su Srbija i Hrvatska htjele sebi pripojiti dijelove BiH, a Bošnjacima ostaviti malu ‘zemljicu Bosnu’, kako je govorio Franjo Tuđman. Tragedija (za BiH, naravno) je time nemjerljivo veća, dok je tragedija Hrvatske što je iz vlastitog obrambenog rata postala i agresor. Još tragičnije je što je to jedna od tisuća stvari s kojima se Hrvatska odbija suočiti, zapravo dio istog mentalitetskog koda koji je godinama omogućavao da se ne vide, nabrojit ću nekoliko primjera, ni ilegalne deložacije hrvatskih građana srpske nacionalnosti, ni zločini i masovna pljačka nakon Oluje, ni Sanaderova korupcijska hobotnica (dovoljno je podsjetiti se GONG-ovih priopćenja iz predizborne kampanje 2007. da svakome razumnom bude jasno kako se HDZ-ova matematika ni približno ne poklapa s realnošću), ni činjenica da je država upala u groznu recesiju (‘Nije!’, vikao je tadašnji ministar financija Ivan Šuker), ni da je ‘Za dom spremni’ najgori ustašluk

Premijer Milanović je izjavio da ‘Hrvatska nije bila zločinac u BiH’, i tako se pridružio utabanoj fikciji da je Hrvatska devedesetih u BiH odigrala isključivo pozitivnu ulogu. Kako je moguće, pita se komentator Tportala.hr, da ni dan danas većina hrvatske političke scene nije spremna hladno razmisliti o hrvatskoj ulozi u BiH – jer da bi se zaustavilo to permanentno mučenje, potrebno je da se i Hrvatska suoči sa svojim udjelom krivice.

Drugi svjetski rat službeno je započeo invazijom Hitlerove Njemačke na Poljsku 1. rujna 1939. godine. Njemačka je dan prije inscenirala incident u tadašnjem Gleiwitzu a današnjim Gliwicama, što se iskoristilo kao povod za agresiju na suveremnu i međunarodnu priznatu državu, na koju je s istočne strane 17 dana kasnije invaziju izvršio i Staljinov SSSR. Unatoč herojskom otporu poljske vojske, takvim se premoćnim neprijateljima nije moglo oduprijeti, te je već 6. listopada sve bilo gotovo, a Poljska je de facto prestala postojati, razdijeljena po prethodno tajno ispregovaranom dogovoru ministara vanjskih poslova Njemačke i SSSR-a Ribentroppa i Molotova. U historiografiji nema nikakvih prijepora o tome da je Njemačka prva krenula u agresivnu ratnu kampanju prema Poljskoj, kao što nema prijepora ni o tome da je agresiju prema Poljskoj počinio i SSSR. Niti bi trebalo biti, jer jedna agresija ne isključuje drugu, osim valjda kada je riječ o tome kako se na rat u Bosni i Hercegovini 1992.-1995. gleda iz perspektive službenog Zagreba, skoro pa cijele hrvatske desnice ali i većine hrvatskog društva.

Ta umirujuća fikcija ide otprilike ovako: Miloševićeva Srbija je izvršila agresiju na Bosnu i Hercegovinu, dok je Tuđmanova Hrvatska na kraju Olujom spasila stvar, spriječila genocid u Bihaću i oslobodila zapadni dio Bosne i Hercegovine. S takvih se pozicija prošli tjedan oglasio i premijer Zoran Milanović, poručivši da ‘Hrvatska nije bila zločinac u BiH’ i da ‘neće dopustiti političke optužnice’, reagirajući na spise koje je dobila u BiH u vezi počinjenih ratnih zločina. Detalje je objasnio premijerov frend i ministar pravosuđa Orsat Miljenić: ‘U opisu događanja u BiH spominju se napadi hrvatske vojske i neke stvari koje naprosto, po našem viđenju, nisu točne i one vrijeđaju pravni poredak RH. One ne proilaze iz međunarodnih sporazuma koji su bili na snazi i iskrivljuju sliku o tome što se tamo događalo.’ Itekako je moguće da su iz BiH došle fuš-optužnice, ali ono što je pravi problem Hrvatske u ovoj priči jest fantazija da je Hrvatska u BiH devedesetih odigrala isključivo pozitivnu ulogu.

Nažalost, bilo je većinom posve suprotno, s obzirom da je jedna od opsesija prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana bila podebljavanje hrvatske kifle, kako je sam javno izjavio, i to teritorijem Bosne i Hercegovine. Bez okolišanja: Hrvatska je sudjelovala u brojnim pokušajima komadanja BiH, Hrvatska je izvršila i neku vrstu agresije na BiH. To što je Srbija sve to i još više učinila i što je sve što je Srbija učinila bilo sto puta gore i odvratnije jednostavno ne znači da su ruke Hrvatske u priči o ratu u BiH čiste; one su tek (značajno?) manje krvave nego ruke Srbije. Dapače, između službenog Zagreba i službenog Beograda vlada fascinantno bratstvo i jedinstvo kada je riječ o nijekanju bilo kakve agresivne politike prema BiH, to je tema o kojoj će isto govoriti i, recimo, Davor Domazet Lošo i Smilja Avramov: ‘Nismo mi!’ Naravno da je svakome u Zagrebu smiješno kada iz Beograda čuje da Srbija nije imala nikakve veze s ratom u BiH, a i ako je imala nije učinila ništa loše (Milošević se čak u vrijeme Daytonskog sporazuma stilizirao u balkanskog mirotvorca i davao da ga nominiraju za Nobelovu nagradu za mir!), jer je zločinačka politika Srbije prema BiH bila toliko zastrašujuće očita, ali je skoro pa jednako smiješno čuti iz Zagreba da politika Hrvatske prema BiH bila isključivo najboljih namjera i savezničke podrške. Da je barem tako bilo!

To što se u BiH od 1992. do 1995. odigravao i građanski rat (pa je, ironično, današnja BiH država u kojoj više nije moguće biti građanin nego samo pripadnik konstitutivnog naroda) također ne poništava činjenice o tome da su Srbija i Hrvatska htjele sebi pripojiti dijelove BiH, a Bošnjacima ostaviti malu ‘zemljicu Bosnu’, kako je govorio Franjo Tuđman. Tragedija (za BiH, naravno) je time nemjerljivo veća, dok je tragedija Hrvatske što je iz vlastitog obrambenog rata postala i agresor. Još tragičnije je što je to jedna od tisuća stvari s kojima se Hrvatska odbija suočiti, zapravo dio istog mentalitetskog koda koji je godinama omogućavao da se ne vide, nabrojit ću nekoliko primjera, ni ilegalne deložacije hrvatskih građana srpske nacionalnosti, ni zločini i masovna pljačka nakon Oluje, ni Sanaderova korupcijska hobotnica (dovoljno je podsjetiti se GONG-ovih priopćenja iz predizborne kampanje 2007. da svakome razumnom bude jasno kako se HDZ-ova matematika ni približno ne poklapa s realnošću), ni činjenica da je država upala u groznu recesiju (‘Nije!’, vikao je tadašnji ministar financija Ivan Šuker), ni da je ‘Za dom spremni’ najgori ustašluk itd. Na stranu čast, moral i pravo, jer stvar je najubitačnija za Hrvatsku na razini golog, sebičnog interesa – ta kontinuirana, tvrdoglava samoobmana i prateći zaborav oko svega i svačega razlog su tužnog stanja u kojem se Hrvatska nalazi danas. Današnja BiH, totalno nefunkcionalna država, rezultat je i hrvatske politike devedesetih godina. Činjenica da se broj bosanskohercegovačkih Hrvata prepolovio u odnosu na početak devedesetih također je i rezultat politike RH, a da bi se to krvarenje zaustavilo potrebno je i da se Hrvatska suoči sa svojim udjelom krivice jer bez toga se problem neće riješiti. Ne može se ništa popraviti ako se jasno i iskreno ne utvrdi kako je uopće došlo do kvara.

A kvar je započeo još sa sastancima Tuđmana i Miloševića u Karađorđevu i Tikvešu (apologeti tvrde da je dinamični duo razmjenjivao recepte za štrukle i Karađorđevu šniclu, dok manje-više svi ostali – uključujući i tada bliske suradnike – da se razgovaralo o podjeli BiH), a nastavio se kroz rat u BiH kao i nakon njegova formalnog završetka. Ukoliko Hrvatska nastavi zaboravljati kako je Tuđman Paddyju Ashdownu na salveti crtao svoju viziju komadanja BiH, ukoliko se ignoriraju svi oni objavljeni transkripti u kojima Tuđman s vodstvom marionetske Herceg-Bosne dogovara prvo njihovo pripajanje a kasnije raznolike opstrukcije, ukoliko se hoćemo praviti da se Mate Granić nije javno hvalio kako je on kod Šuška i Tuđmana intervenirao da se zatvori konc-logor Dretelj (pa je i zatvoren; zanimljivo čija je bila zadnja u Herceg-Bosni, zar ne?), ukoliko ćemo se praviti da u memoarima Janka Bobetka nije sve brutalno jasno izrečeno, ukoliko ćemo se praviti da zločinca Ivicu Rajića nije MORH skrivao od Haaga u Splitu i ukoliko ćemo ignorirati da se vojnicima HVO danas isplaćuju milijuni iz proračuna RH itd., onda zapravo nastavljamo uništavati Hrvatsku. BiH je već uništena, Hrvatska se još može spasiti, ali samo ako se suoči sama sa sobom i svojom politikom iz devedesetih.

U osnovi je smiješno nabrajati cijelom svijetu općepoznate činjenice o sramotnoj, agresivnoj i destruktivnoj politici Tuđmana prema BiH, jer očito je da činjenice tu ne pomažu. Opravdavajući narativi su već ustanovljeni i prošireni, oni su kroz u Saboru za vrijeme Vlade Ivice Račana izglasanu Deklaraciju o domovinskom ratu pretvoreni u od države ovjerenu službenu fikciju.

Stavovi izrečeni u ovom tekstu odražavaju autorovo lično mišljenje.

Piše: Gordan Duhaček

(Vijesti.ba/DEPO)

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s