Marjan Hajnal

NE VRIJEĐAJMO JEDNI DRUGE, NI KAD SMO MARGINALCI

Iako svi kraljevskog i plemićkog roda bosanskog, svi smo marginalci! Ako nisam dio plemena, mogu do smrti lutati pustinjom i osim rijetkih ptica i cvrčaka niko neće znati da sam prošao nekom samoizabranom trnovitom stazom, kojom niko više poslije neće proći. Etika humanosti mi brani da ikog drugog pozovem samo zato da ne bih bio sam. Nemam pravo. Ali, imam pravo podsjetiti na pitanje druge sužnje pustinjačkog usamljeništva – šta nas nagna u pustinju? Samoživost? Vjerovatno ne! Istinoljubivost? Loš izgovor i alibi pred sklonošću ogovaranja i zaziranja govora u visini očiju. Umijeće istinoljubivosti je sačuvati i čovjeka i istinu.

Ne budemo li vitezovi istrajno okupljeni pored sofre i kad je prazna, ne budimo sladostrasni konzumenti plodova zemlje, vode i svjetlosti, – jedino u korist svoga ega, – ni kad je trpeza puna. Dok sam sit misliću, dobar mi je onaj susjed, draga ona rođaka koja rado služi svima iz bokala svoj sok kojeg je s sljubavlju spravljala. Ako me zaobiđu, ne ukažu mi čast i počast, misliću o njima sve najgore, kovaću zavjeru, kleti ih prvo tajno, poslije i javno. Takvi li smo svi mi? Ne bih se složio. Ne jednom sam vidio da je domaćin ostao gladan da bi me ugostio. Krio je da ničeg više nema, da je dio kolača kojim me ponudio bio posljednji, ostavljen njemu. To znam možda zato što sam i sam jedan od takvih. Bez odricanja nema ni ljubavi ni napretka.

Došli smo do ruba osjetljivosti. Jedni su predugo bili preosjetljivi pa im je um utrnuo, postali su bezosjećajni. Otrov bola i mržnje ugasio im je emocionalnu inteligenciju. Zavaravaju se misleći da im je mržnja strana. Pa, ni sjena ne osjeća da se kreće. Mržnja postaje univerzalni korelativ, hegelijanski subjekt po sebi i za sebe. Ne osjeća svoje sveprisustvo, postala je navika, transformirana, kamuflirana, razblažena. Ali, u pustinji sve brzo ispari, ostane samo koncentrovana tvar, a na kraju, prah. Uz prve kapi kiše, iz neuništivih spora, niknuće opet isto cvijeće zla. E, zato „pustinja raste, teško onom ko pustinju skriva“, reče najpoznatiji vegan, zaštitnik pastira i njihovog blaga, staroperzijski pustinjak, pjesnik i filosof Zarathuštra (Zoroaster, Astrothites – zvjezdoznanac), utemeljitelj Mazdaizma, mudrosti naknadno ozrcaljene u Bogumilstvu. Koliko nama sve to dopire do svijesti, želimo li o tome što znati? Slabo, jer, važnija nam je dnevna doza narkotika. Za nju mora biti, makar svijet propao. Pa neka i vrata Muzeja ostanu okovana, meni moje, svačije nikome!

Želimo li biti skupa? Moramo razmišljati o samoodricanju. Ne može se i voljeti i mrziti u isto vrijeme, a ako nekom to polazi za rukom, bolje je da se opredijeli za otvorenu mržnju, kako se ne bi istom patologijom inficirali svi drugi.

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s