Marjan Hajnal

UVERTIRA U D-MOLU

 (Iz neobjavljene knjige OLUJNI YU-HEXAGON)

Zbog moje vjetrovke šivene po vojničkom modelu, ograde što me podsjećala na garnizon i povika koji su kidali noćni mir, sjećanja me vuku prema noćima koje sam kao vojnik te hladne 1983/4. provodio ležeći po promrzloj zemlji, uz drveni kundak puške proizvedene 1958, iste godine kada sam rođen. Pored mnogih nevolja i nepravdi pamtim i detalj da mi nisu dopustili da odem na dopust i izbliza doživim ZOI u Sarajevu.

Od nametnutih sumanutih fizičkih naprezanja dok sam u svim uslovima kopao zaklone pod maskom, kao i pri bezbrojnim  utovarima teških sanduka u kamione i forsiranih prenošenja desantnog čamca uz visoki strmi željeznički nasip, nepovratno mi je stradala kičma. Kao sužnju izloženom prizemnostima, poniženjima, uvredama, još više mi je stradala duša. Istina, ponos sam u par navrata branio i pesnicama, kao Noah u “Mladim lavovima”. Koliko sam noći proveo tako dok mi se inje hvatalo na brkovima i trepavicama. Otadžbina. Za nju u snijegu, u vodi, u blatu, između psovki, dima i pepela obrenovačke elektrane “Nikola Tesla”. Taj kiseli pepeo, raspršen u parkovima, po travi, oranicama, poligonima, smrtonosni prah sagorenog uglja, u nekim čudnim spiralicama, kojeg sam bezbroj puta udisao puzeći vojnički i koji mi je ne jednom nagrizao bronhije, oči, kožu, nikada neću zaboraviti, kao jednu od najgroznijih materija sa kojom sam došao u dodir. Onaj ko nije bio u tome ne zna šta je mora. Možda i zbog asocijacija. Na mnogo strašniji pepeo… Onaj što se nije mogao sakriti. Pepeo ljudskih tijela iz nacističkih krematorijuma. Vjetrovi su ga nosili jezerima, šumama, rastvarali u izvorima, rasipali po njivama uz stratišta i sokovi usjeva su morali u sebi kriti gorčinu dječjih suza.

U poređenju sa jezivim užasima, moje nevolje bile su male, simbolične, ali su izazivale buru misli o krvožednicima. I komarci pored Save bili su dovoljni da me gurnu do najdubljih ponora očaja. Oni ne znaju kao moji malobrojni iz bosanskih dolina da se udvaraju, da oprezno nekoliko puta prozuje ispitujući plijen: ovi sibirski odmah u tamerlanskim rojevima slijeću, u jurišu bolno zabodu kompresore i počnu da pune svoje pohotne rezervoare. Mnogi vojnici su bježali sa stražarskih mjesta ne mogavši da izdrže njihove napade. A komandir? Kakva demonska kreatura! Nama, “najblesavijim vojnicima koje je ikad imao u svojoj četi”, govorio je kako je bio čuvar na Golom otoku. Budući da sam se mogao u mnogim situacijama uvjeriti u njegove kaznene metode, nisam nimalo sumnjao da je to doista bio. U nastupima zloće urlao je i sam za sebe izjavljivao da je sadist. Zaustavljen u napredovanju i bijesan na sve, za banalan propust ponizio je pred cijelom četom aktivnog vodnika naredivši mu da uzme na leđa vodnika-stažistu i trkom ga nosi oko paviljona, a stariji vojnici pričali su da je drugom podčinjenom naredio da se ukopava u betonskoj pisti. Vinovnike noćnih paljenja ćebadi i one što su linčovali Valentina, ne samo da nije sankcionisao već ih je nagrađivao. Javno je podsticao nasilje.

Nekom prilikom psovao je one koji su meni “dali” diplomu. On, koji je bio navikao da mu sve daju, nije znao (a i da jeste zar bi mu to nešto značilo?) koliko sam muke i odricanja ostavio iza sebe dok nisam stekao tu diplomu. Nije poznavao vrijednost žrtvovanih života članova moje porodice čije zasluge u borbi protiv fašizma je on sam baštinio. Izginuli su za slobodu da bih ja bio bar minimalno poštovan. Ko je on bio? Petokraka mu sigurno nije pristajala, a od nje je raskošno živio, poput mnogih sličnih mimikričara što su u podsvijesti ostali dosljedni simbolima i likovima doglavnika i vojvoda. Dok se on obijesno razmetao ja sam kao student često preskakao kupovanje skromne užine da bih mogao sakupiti novac za neku knjigu (utoliko je samo meni jasno koliko je basnoslovno vrijedila moja biblioteka izgubljena kasnije u ratu; nikada nisam obnovio taj fond, a poseban i nenadoknadiv gubitak predstavljali su komentari koje sam pisao na marginama, – vrijedili su kao desetak sopstvenih napisanih knjiga). Nije znao da nisam uživao privilegije. Nisam bio u studentskom domu, nisam imao stipendiju, te sam morao vozariti, a istovremeno sam gledao kako studije završavaju sinovi vrlih režimlija iako se na predavanjima gotovo nisu ni pojavljivali.

Godinama sam bio bez stalnog i odgovarajućeg radnog mjesta nakon završenog studija, i povrh svega, nadobudnom golootočkom sadisti-parazitu nije bilo važno što sam ostavio svoje dvije bebe i suprugu u podstanarima u tuđoj kući, tačnije, u memljivom podrumu poluukopanom u zemlji, i da sam i pored svega došao da posve časno odužim svoj dug domovini. Zato sam tom prototipu psihopatske izopačenosti, kada sam vidio o kakvoj se ništariji radi, i pošto me nije puštao kući, tri puta uspio neopažen i nekažnjen pobjeći da obiđem porodicu. Ukupno sam prešao 4500 km. Bio sam vojni prestupnik, ali ne dezerter, dezerteri se ne vraćaju sami. Nisam nikome nanio štetu, samo sam morao da vidim svoje. Bio je to način da duhovno preživim zatočeništvo u kandžama opasnog gmaza. Sreća samo da mu nisam morao biti u blizini kada je bio rat. Ako je tada komandovao mogu samo da zamislim njegova djela. Šta se moglo očekivati ako je znao na nedužnu kravu ispaliti raketu sa suzavcem uživajući dok se jadna životinja gušila i teško kašljala. Bio je već degradiran, te jako iskompleksiran, pljuvao je i tukao vojnike, a poslije bi cijelu četu postrojio i pitao ko je svjedok. Neki momak se javio. Odveo ga je u kancelariju i fizički napao, ali se ovaj odbranio i pobjegao s puškom.

Među mnogim “biserima” najupečatljiviji je onaj sa koračnicom “Uz maršala Tita, junačkoga sina” koju smo morali uvježbati za predstojeći 22. decembar kada se slavio Dan JNA (Jugoslavenske narodne armije). Jedna grupica je bojkotovala koračnicu i šaputala da je ona o ustaškom poglavniku Paveliću bila bolja. Doznao to komandir pa smo morali staviti maske i pod njima u učionici, da se tortura ne bi vidjela vani, cijela dva školska časa pjevati o našem ljubljenom pokojnom maršalu. Da je voljeni vrhovni komandant i doživotni Predsjednik Predsjedništva, trostruki narodni heroj, jedan od osnivača pokreta nesvrstanosti (stvarni nosilac te ideje je bio Džavaharlal Nehru) mogao da nas vidi i čuje naše mumljanje-gušenje sigurno bi mu se dopala takva umotvorina golootočkog čuvara maršalske časti. O tome koliko su porasle “simpatije” prema koračnici nije potrebno ni govoriti. Šteta što je inače lijepa melodija upotrijebljena za zlostavljanje, i to svih vojnika u jedinici. Ukratko, Goli otok je još bio živ, a ja, na moju tragičnu žalost, sudionik i žrtva nekih od metoda iz arsenala mučenja. To je bila najblaža kazna.

Razmišljao sam o karakteru oficirskog kadra kojeg hrani, oblači, školuje, snabdijeva, udomljuje i plaća narod. Da nisam vidio svu zakulisnu pozadinu nikada ne bih saznao koliko je ta vojska bila lakejska, paradna i mondenska. Kao da je kroz vlastito samodiskreditovanje pripremana za omraženost u narodu. Nekome je, to će se kasnije i potvrditi, osobito bilo stalo do toga da u njenim redovima zavladaju liberalizam, kriminal, nemoral i katkad otvoreni nacionalizam. Povremene tuče, buknule iz međunacionalne netrpeljivosti, nekad su imale žalostan epilog. Posebno se tragično završio teroristički čin Albanca Aziza Keljmendija koji je 4. 9. 1987. pucao na ostale vojnike dok su spavali i mučki ubio Begić Gorana iz Zagreba, Džananović Hazima iz Viteza, Dudaković Safeta iz Bosanske Gradiške, Simić Srđana iz Beograda, i ranio pet vojnika: Jazić Antu, Đekić Petra, Kovačević Husu, Mehmedović Nedžida i Prešern Andreja. Bili su to pucnji u Jugoslaviju, istina, ne prvi i jedini.

Neprijateljstvo se pothranjivalo iznutra zahvaljujući jednom golootočkom sadisti, pa i ne čude reakcije iredentista (tal. Irredenta, pokret za ujedinjenje, težnja spajanju sa nekom drugom državom). Koliko je tome doprinijela politika nasilnog izjednačavanja svih naroda i narodnosti, posebno je pitanje.

Nema sumnje da je pokušaj komunističke internacionalizacije iznio na vidjelo sve svoje slabosti u sredinama kulturno nedozrelim za međusobnu saradnju. Nije samo faktor kleronacionalističke odbojosti prema kulturboljševizmu bio presudan za zloupotrebu avnojevske tolerantnosti u ostvarenju iredentističkih nauma. Sama majoristička zaslijepljenost pobjednika nad fašizmom proizvela je surovu bezosjećajnost i nevjerovatnu samouvjerenost pod kojom se često krila osveta. Druga strana je to znala i nije spavala već se aktivno pripremala za protumjere.

Još kako me je grizla savjest i mučila nelagoda kada sam i sam radio za istu armiju, gledajući iz našeg udobnog autobusa izjutra u odlasku na posao i poslije radnog vremena u povratku, stiješnjeni narod u sredstvima javnog prevoza, izmučena, smrknuta ili bezizražajna lica, na kojima je bilo više tragova zabrinutosti no mržnje i zavisti.

Izdižući se u čvrst krov kastinskog bastiona, podržana alibijem antifašističke prošlosti, vojska je zaboravljala svoju ulogu i sve više se pretvarala u salonsku vojsku, zabavljenu videoigricama i pornografijom. A narod je plaćao rasap, razvrat, krčmljenje ničim zasluženog komfora i luksuza, i sve to pod okriljem ideje komunizma. Radilo se o komunističkoj armiji. Pošto su u direktnoj vezi Goli otok i sudbina kasnijeg yu-komunizma, potrebno je istaći ono što je znala tek nekolicina u zajednici koja je brojala skoro dvadeset pet miliona stanovnika, kako je taj komunizam začet u krvi i da se drugačije osim u krvi nije mogao ni okončati. O tome postoji malo ali dragocjeno i potpuno svjedočanstvo. Ono se od javnosti krilo pedeset godina i jasno je da nije bilo šanse da se pojavi sve dok je živio veliki vožd. Radi se o knjižici Sime Markovića “Tragizam malih naroda” iz koje se jasno vidi da je Komunistička partija Jugoslavije bila sazdana na teroru, bespoštednoj i najprljavijoj borbi za harizmatsku prevlast. Markovićeva tragedija nije bila posve okončana nakon što su ga ubili voždu odani agenti. Supruga Sime Markovića našla se na Golom otoku. Svoju hrabrost Marković je platio najskupljom cijenom, ali je argumentovano dokazao da je novac kojim je financirana KPJ i podstican građanski rat u Španiji, bio onaj isti krvavi novac iz trezora pogubljene porodice Romanov, da je kompletna lenjinistička Internacionala baštinila zločinom uprljane vizije o tobožnjem bratstvu naroda i proletera cijelog svijeta. Da je to istina najbolje je pokazalo yu-finale političkog urušavanja klase nad klasama i njen sunovrat u surovi bratoubilački i klerikalni rat. Očigledno, osim rijetkih časnih izuzetaka, yu-komunisti nikada nisu ni shvatili ideju komunizma, pa nisu ni mogli biti što drugo do prerušeni, primireni, u sebi uvijek nakostriješeni i do kraja zatrovani nacionalisti i pseudoklerikalisti (lažni vjernici). Samo prostodušni neinformisani i zaneseni idealisti nisu vidjeli to.

Dok im je svima imponovala zajednička vlast uspješno su igrali čuvenu igru bratstva i jedinstva. Kada se saznalo nakon objave Milke Planinc, tadašnje predsjednice Saveznog izvršnog vijeća, da nema više ničeg osim enormnih deviznih dugova (20 milijardi US $) za kredite kojima je Maršal gradio kulu u zraku, da se živjelo “na veresiju”, narod se podijelio u tabore i taborčiće, a to su, jedva skrivajući nestrpljenje, čekali vječito budni bjelosvjetski kerberi kojima je trebalo sve čime su te “krpice od naroda” (kako ih je svojevremeno u “Novim prilozima Rajnskim novinama” nazvao Fridrih Engels) raspolagale: more, šume, jezera, rijetke rude, turistički biseri, doškolovani stručnjaci, kvalitetni sportisti, umjetnici, lijepa, zdrava, kulturna i pametna omladina (koju će tokom rata duhovno i fizički izmasakrirati i razvući po svim bludilištima “civiliziranog” svijeta). Civilizacija-sivilizacija-sifilizacija.

(nastaviće se)

 

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s