Marjan Hajnal

ŠAH I VRIJEME SVJETSKE REVOLUCIJE HUMANOSTI

Nemam nikakvu zvaničnu šahovsku titulu, ne poznajem teoriju, nemam memoriju i smisao za kombinatoriku možda čak ni majstorskog kandidata, ali, iz čistog zaljubljeništva prema toj najuzvišenijoj igri, nošen čudnom intuicijom, pobjeđivao sam ponekad, možda slučajno, neke Ruse koji su imali titule. Jedan od njih, matematičar, volio je slavodobitno rekonstruirati čitavu partiju ako bi pobijedio, pokazujući mi šta sam mogao odigrati. Kad je prvi put pred publikom izgubio bilo je to posljednji put da smo igrali. Naglo, nije više bio zainteresiran za šah. Drugi jedan, iz istog perioda i okruženja, mislio je beskonačno dugo. U istom danu pobijedio me rezultatom 10:1. Sutradan, kada sam donio sat, bilo je 10:1 za mene. Njegov sin koji je bio svjedokom preokreta nije se mogao načuditi. Bilo mi je pomalo žao zbog njegove razočaranosti. Otac bi u svakoj situaciji morao biti nepobjediv. A ja sam razmišljao o pravdi u porazu vječito sigurnih u sebe. I djeci čije su roditelje njima na očigled pogubili osioni silnici i svirepe kabadahije. A još gore, ako su na očigled roditelja ginula djeca.

Uvjerili su se moji šahovski suparnici koliko je čovjek sporan i bitan ukoliko sebi umisli da je arbitar koji odlučuje o vremenu. Taktiziranje je psihološki determinirano. Zato sam se distancirao. Već odavno ne igram protiv ljudi. To je slabost, i prednost. Čovjek je odveć trom i često smeta protivniku svojim nekorektnim ponašanjem (pušenje, kašalj, komunikacija sa promatračima koji glasno komentarišu i sugerišu).

Sada svakodnevno igram brzopotezni šah (3 sec) protiv kompjutera u programu koji je napravljen prema stilu igranja Garry Kasparova. Sada su računari superiorniji od onih koje je sam Kasparov uspijevao pobijediti. Pobijedio sam samo četiri puta i imao tri remija, a jednu partiju je računar blokirao u partiji koju sam trebao dobiti. Izgubio sam ih stotinjak. Ti porazi su mi važniji od pobjeda jer su me natjerali da unaprijed vidim puteve mogućih novih poraza. A bez shvaćenog uzroka poraza nema pobjede. To su vježbe čiste logike i vojnih vještina – strategije, koncepcije, taktike i operatike. Zanimljiv je taj svijet elektrona. Računari brzinom bliskom svjetlosti – misle. Već prema drugom potezu mogu odrediti tok kompletne igre. Analiziraju 200.000.000 kombinacija u sekundi. Čovjek može u jednoj sekundi “vidjeti” tri do pet poteza.

Pri svemu tome naučio sam najbitniju stvar: kralj i kraljica, lovci, konjica i artiljerija, nisu ništa u poređenju sa odbranom pozicije najslabijeg pješaka. Padne li jedan, lančano svi padaju, a pobjedonosnu žrtvu može smisliti samo genijalan vojskovođa. Boriti se za kralja znači boriti se za običnog malog vojnika, pijuna, onog najslabijeg. Pijun relativno lako pada, ali jedini prelazi granicu table, metamorfozira u biranu figuru, ulazi u sferu metafizike.

Drugo, veliko je umijeće i najveću borbu shvatiti kao igru i potpuno racionalno prihvatiti poraz. Sasvim ležerno ući u domen budućeg gubitka. Igrati bez šablonske rutine, nepredvidljivo, bez sistema. U poretku potpune slobode rađaju se najslađe pobjede.

U politici, šahovskom logikom rukovođen, ulagao sam u nepoznatog Novog Waltera sve svoje nade, koje postaju gorke iluzije. Nemamo genijalnog vođu. Vojnike nisu odgajali asketski, već su ih razmazili privilegijama i podizali u duhu socijalističke armije sa neodraslom i nedoraslom avangardom komunista. Oni i danas razmišljaju ukalupljeno jna-ovski.

Bijeli je mogao pobijediti ali je propustio matirati Crnog – izgubio je ključnog pješaka – sebe. Partija je bila izgubljena već u početku. Šta on može danas učiniti sam, ili sa svojima koji su pola-pola, ili, čak većinom još uvijek sivi, ni crni, ni bijeli. U tom misaonom i planerskom spektru ključnih vojnih disciplina trebao bi nam jedan beskompromisni Trocki (ja lično nisam trockist, niti mislim da bi nam trockizam šta vrijedio, no, samo neko nalik utemeljitelju Crvene armije bi mogao povesti narod humanih do pobjede). Valja nam ga naći. Za Revoluciju, kojom će se jednom zauvijek sa svih prostora očistiti virus nacizma. Magnati i kad su progresivni neće pomoći nikome, lažna je njihova filantropija, ali se mogu upotrijebiti. Nisu svi ugašene savjesti, često progovore o mističnim tajnama, kao samoinicirani insajderi u Monsantu, Coli, Haarpu, NASI… Neki piloti već sami svjedoče o chemtrailsima.

Program pobjede se može napisati u hodu Revolucije koja neće biti ni za kapitalizam, ni za proleterski socijalizam. Ne znam kolikim kapacitetom raspolaže humani dio populacije, to može pojasniti jedino održavanje Svjetskog Kongresa, politička artikulacija i proboj humanista u sve parlamente, zahtijevanje održavanja vanrednih izbora, u protivnom – izvesti puč. Ali, za puč treba imati Vođu. I biti spreman na novo more krvi. Bijeli mora pobijediti, iako sa slabijom pješačkom linijom. Ostane li pasivan, njegova fortifikacija i posada će nestati i formalno. Bez žrtve, ali pametno osmišljene, neće ići.

Revolucija je neminovnost, ona je već na pomolu, Svjetska.

Može početi i u Sarajevu.

Svjetlost Sunca mora prosijati čistim plavetnim nezaprašenim nebom cijelog čovječanstva.

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s