Ante Tomić

Na Sutjesci se borilo 67 partizana iz Beograda. A iz Šibenika i Splita više od 2400! Ponosan sam što sam Hrvat…

http://www.jutarnji.hr/ante-tomic-uvjerili-smo-mlade-narastaje-kako-su-partizani-vecinom-bili-srbi–plus-sacica-nasih-izdajnika–/1341152/

Akademik Nedjeljko Mihanović izašao je prije nekog vremena u javnost sa smjelom tvrdnjom kako Vladimir Nazor nije svojevoljno otišao u partizane, već su ga partizani oteli, i gotovo da nije bilo novina koje to nisu prenijele.

I Wikipedijina natuknica o velikanu naše moderne uzima vjerodostojnim Mihanovićevo otkriće, utemeljeno na davnom svjedočenju Nazorove sestre Irme, jednostavne, bogobojazne žene koja se brinula o bratovom kućanstvu. Neizmjeran su zaista doprinos i našoj povijesnoj znanosti i našoj književnoj teoriji riječi te gospođe koja je krpala pjesnikove čarape i kuhala mu pileći ajngemaht.

S druge strane, ni u jednom jedinom slovu koje je Vladimir Nazor napisao, ni u jednoj njegovoj izjavi ili postupku, upravo kao ni u sjećanjima tisuća očevidaca njegove partizanske pustolovine, ne može se ni naslutiti da je on nesretni zatočenik komunističkih đavola. Naprotiv, prema svim drugim izvorima, vremešni je klasik na krivonogom planinskom konjiću vedro kaskao za čistokrvnim arapskim grlom koje je nosilo vrhovnog komandanta, uočljivo je bio zadovoljan svime što je vidio, a i talent ga je još sasvim dobro služio.

Bosanska vodenica

U jednoj bosanskoj vodenici on 1943. čita nove stihove Koči Popoviću, a impresionirani Popović kasnije u dnevnik zapisuje: “Čudan starac! Pod najnepovoljnijim okolnostima smogao je snage da se opredeli, konačno, nepokolebljivo. To nije, očevidno, bio rezultat jednog političkog razmišljanja, a tim putem ne bi nikad ni stigao, skok bi bio suviše velik – nego je učinio ono što je morao učiniti, prosto ono što mu je nalagalo njegovo poštenje, njegovo osećanje odgovornosti, njegovo spontano rodoljublje.”

Razgovaraju zatim o “Don Quijoteu”, kojemu se Nazor naizmjerno divi. Vrlo mu se svidjela filozofska analiza podviga slavnog Cervantesovog junaka u knjizi Miguela de Unamuna, a Popović, španjolski borac, ispriča kako je završio Unamuno, “kako je usred fašističkog dela Španije ustao u odbranu kulture i duha od pobesnelih generala koji su vikali ‘Dole inteligencija!’”

Legendarni komandant Prve proleterske pjesnika će ponovno obići koji mjesec kasnije, zajedno s generalima Pekom Dapčevićem i Radovanom Vukanovićem, a ovaj će ih oduševljeno usporediti s Napoleonovim maršalima. Popović bilježi: “Pročitao nam je nekoliko stranica potpuno sređenog rukopisa o svojim doživljajima među partizanima. Proklinjao je prošlost. ‘Hrvati su se uvek borili za druge… Ovo je prvi put da se bore za sebe…’”

Ništa od ovoga, složit ćemo se, ne upućuje da se Vladimir Nazor zatekao negdje gdje nije želio biti. Osim ako se nije dvije i po godine u partizanima pretvarao, prvorazrednom glumačkom igrom i Tita i drugove uvjerio kako mu je sve super.

Lako je i to moguće, kad bolje razmislite, da su partizani ustvari oteli Jacka Nicholsona.

U čudnom vremenu u kojemu se mnoge činjenice krivotvore i mnoge vrijednosti izvrću netko bi se zbilja mogao začuditi kako je jedan uvjereni nacionalist, pisac možda najljepših i najponesenijih stihova o hrvatskoj zemlji i narodu, neusporedivo vrjednijih od svega što su Thompson, Škoro, Mate Bulić i drugi ugledniji suvremeni autori partiotskih nagnuća napisali, otišao u partizane. No, nema u tome ništa čudno. Nazoru je tu bilo mjesto. Bio je, Bože dragi, među svojima, pa samo u bitci na Sutjesci borilo se čak 140 njegovih Bračana.

Jedan prijatelj iz Beograda poslao mi je prije nekoliko mjeseci tablicu iz knjigeViktora Kučana “Borci Sutjeske”, gdje na četiri gusto štampane stranice, kraj svih općina bivše Jugoslavije, stoje brojke koliko je partizana otamo došlo, koliko ih je poginulo na Sutjesci, a koliko nije dočekalo kraj rata. Podaci su zapanjujući. Užasnete se, za početak, kakvo je to klanje bilo, nema gotovo nijednog broja da na Sutjesci nije bio najmanje prepolovljen.

Ključna bitka

Zatim opazite nešto neobično, ili bi to moglo biti neobično mlađim naraštajima, koje smo uvjerili kako su partizani većinom bili Srbi, plus šačica naših izroda. Između gotovo tristo pedeset jugoslavenskih mjesta tek su dva dala četveroznamenkast broj partizana, Šibenik 1316 i Split 1091, a svakako valja zabilježiti i da ih je iz Trogira bilo 435, iz Omiša 245, Imotskog 180, Vrgorca 249, Sinja 318, Makarske 362, Hvara 145, Drniša 74, Zadra 161 i Knina 568.

Usporedbe radi, znate li koliko ih je na Sutjesku došlo iz Beograda? 67. Slovima: šezdeset sedam.

Da ne griješim dušu, u velikom su se broju tu borili i ginuli i Crnogorci, mnogo je i naših, hrvatskih Srba, nevoljnika iz banijskih i kordunskih sela koji su umakli od Luburićevih ubojica, no znatan dio snaga činili su Hrvati, preciznije Dalmatinci. A bila je to najveća bitka Drugog svjetskog rata na našim prostorima. U lipnju 1943. okupatori i domaći izdajnici sa strahovitim su mnoštvom od 127 tisuća vojnika i nadmoćnom silom čelika okružili osamnaest tisuća loše naoružanih, iscrpljenih, bolesnih i gladnih pobunjenika, sa željom da ih konačno i zasvagda zatru, i naum im je umalo uspio, da Prva proleterska divizija nije, u jednom od onih veličanstvenih momenata, u kojima se pouzdano ne da utvrditi što je čista genijalnost, a što puka, blesava sreća, probila neprijateljski obruč.

Vrhovni komandant Josip Broz Tito tu je za nokat sačuvao glavu. Da u toj ključnoj bitci uza se nije imao onih nekoliko tisuća Dalmatinaca, drug Stari bi se zanjihao na štriku. Sviđalo vam se to ili ne, povijesna je istina kako bi bez Hrvata zijanili i En-o-be i socijalistička revolucija i nikad ne bi bilo četrdeset pet godina Jugoslavije kakvu pamtimo.

Bilo bi, ni časka ne sumnjajte, nešto mnogo, mnogo gore.

‘Dolje inteligencija’

Proučavajući tablicu iz knjige “Borci Sutjeske”, došlo mi, sasvim rijetko i nesvakidašnje, drago da sam Hrvat. Inače se gnušam slinavih “proud to be Croat” trenutaka, kojekakvi gadovi i budale su mi ih omrznuli, ali ovdje sam slobodno i bez kajanja pustio da me nacionalizam preplavi. Pa, i zašto ne bih? I oni Dalmatinci čije su kosti ostale u travi na proplancima Zelengore bili su bez ostatka ponosni Hrvati. Zašili su crvene zvijezde na kape s vrlo nacionalističkim motivom, ljuti da njihova djeca sriču slova iz talijanskih početnica. Utekli su u šumu strastveno žudeći pobacati fašistička govna u more, a samo su im partizani nudili tu mogućnost. Partizani su, kao i Vladimiru Nazoru, bili njihov rodoljubni izbor. Nesiguran i težak, ali jedini pošten.

Važno je sjetiti se njihovog junaštva i žrtve kad akademik Mihanović i njemu slični krenu, poput onih frankističkih generala, mahnito vikati “Dolje inteligencija!” Spomenite ih se i idući tjedan, kad slavimo okruglu, sedamdesetu godišnjicu pobjede nad fašizmom. Bila je to i naša borba, drage moje Hrvatice i dragi Hrvati. I mi smo bili tamo. Kraj svih velikih, Amerikanaca, Rusa, Engleza i Francuza, naš je mali narod za slobodni svijet možda i razmjerno više stradao.

Sretan vam Dan pobjede, idioti.

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s