In Memoriam

Ljubo_Ruben_Weiss

22. 4. 2015. iznenada preminuo Ljubo R. Weiss 

______________________________________________________________

Župnik s Davidovom zvijezdom

Napisao: Ljubo R. Weiss

«Bježite, sklonite se, učinite nešto dok nije kasno! Svaki dan možete biti uhapšeni i otpremljeni u logore, iz kojih povratka nema! Pomagao sam koliko sam mogao, ali više ne mogu jamčiti vašu sigurnost. Svećenik sam i Božja je zapovijest čuvati svaki život, jer on je Božji dar. Ali i čovjek sam je dužan brinuti o svom životu i skloniti se od zla koje mu prijeti!», govorio je župnik Stjepan Ivković svom susjedu i prijatelju, židovskom veletrgovcu Adolfu Schwarzu.

   Ovaj ga je pozorno slušao odloživši karte za igru i podbočivši svoju okruglu glavu s malo kose, žmirkajući očima i nervozno okrećući remen ručnog sata koji mu je služio kao brojanica. Smirivala ga je ta kretnja, ali nije mogla prekriti grč na licu čovjeka koji nikuda nije izlazio bez besprijekorno ispeglana odijela, čiste košulje, sigurnog u svaku riječ i pokret, mirne savjesti. Adolf Schwarz, zvani Adi, stamene figure, na kojoj se isticao snažan, debeli vrat pa i podbradak, izgledao je kao tipičan dobrostojeći, zadovoljan čovjek. Samo on je znao koliko je to privid, jer u pedesetoj godini života trebalo je donijeti ključne odluke, toliko važne i hitne da je o njima ovisilo «biti ili ne biti».

   Župnik Stjepan Ivković, niži čovjek, također elegantan, s bijelim ovratnikom oko vrata, pronicljiva pogleda i bujne smeđe kose, s nekoliko pramenova sijedih vlasi, više je ličio na nekog glumca nego na župnika. Pedeset i pet godina života, na njegovo obrazovanje i inteligenciju, dodavale su mu mudrost koja narasta stečenim životnim iskustvom. Nikada ga se nije moglo vidjeti bez crnog odijela – imao ih je nekoliko i moglo se pomisliti, kako su bili vrlo sličnog kroja, da stalno nosi jedno te isto odijelo. Problem je bio njegov nos, ponešto smežuran i stalno plavkast i on bi ga najradije zamijenio nekim drugim nosom. Zluradi jezici govorili su da mu je nos takav zbog toga što voli zaviriti u čašicu što je bilo samo djelomično točno. Pio je rado poslije jela i u društvu prijatelja, ali se nije opijao. Ni njega više nije zanimala kartaška partija jer odluke Adolfa Schwarza ticale su se i njegove budućnosti.

xxx     

Ljude se prepoznaje samo po dobrim djelima i tragovima koja su dobra djela ostavila u dušama drugih ljudi. I po tome s koliko se rizika suočavaju da bi učinili dobro, milosrdno djelo. Stoga priča o župniku Ivkoviću, priča je o čovjeku koji je stavio na kocku, spašavajući prijatelja, najvrednije – svoj život! Dogodilo se to pred i u vrijeme Drugog svjetskog rata u malom naselju po imenu Mohač, naselju panonske ravnice i obično-neobičnih stanovnika. Rodno je to mjesto Daniela Schwarza kao i oca mu Markusa Schwarza, potomaka židovske porodice Schwarz, doseljene u ovaj dio Slavonije iz južne Mađarske.

   Za te kuće u nizu, tipične za slavonska mjesta, nije se moglo reći da je panonsko selo nedaleko mađarsko-jugoslavesnke granice. Jer bilo je to atipično selo s obzirom na to da je bilo povezano prugom s drugim mjestima ovog svijeta pa se iz Mohača moglo stići, primjerice 1939., do Zagreba, Beograda, Budimpešte… Stoga ga je krasila mala željeznička stanica, s obaveznim trijemom i uredno podšišanom živicom, s nekoliko mosnih vaga, a selu nije manjkala ni škola, crkva sa župnim uredom, pošta, mlin, gostionica s kuglanom, oveće groblje s mrtvačnicom u sredini, vatrogasni dom i vatrogasno društvo, pjevački zbor, sportski klub. Čak tri trgovine nudile su svoju robu malom broju mještana pa je većina kupaca dolazila iz okolnih mjesta. Da se nanizalo više kuća (bilo je oko 100 kućnih brojeva) bila bi to tipično slavonsko-panonsko trgovište, no stotinjak kuća premali je broj da bi se selo proglasilo trgovištem odnosno varošicom, kao što su predlagali neki u Mohaču smatrajući ga većim i značajnijim nego što je u biti bio. Možda je najjednostavnije reći da je to bilo naselje. s upravnim statusom općine, a što je značilo da su neka okolna sela bila podređena Mohaču. Mještani su živjeli od poljoprivrede, marljivi, okretni, štedljivi i može se reći da je od dobrostojećih seljaka bilo samo bogatijih, ali ne i siromašnijih. Većinom su to bili podunavski Nijemci, ili kako su ih najčešće zvali susjedi Hrvati, Švabe koji su govorili istina njemački, ali koji se podosta razlikovao od tzv. hochdeutsch. Gradić Virvar bio je blizu, za lijepa vremena vidjele su se kuće gradića s prozora obiteljske kuće Schwarzovih, zajedno s brežuljcima Bilogore u pozadini, dio slavonsko-podravskog gorja, pretežno zelenog, obraslog šumama i nasađenog vinogradima.

   No, sporedno je da li su se dramatični događaji zbili u selu, mjestu, trgovištu ili varoši: zbivali su se najčešće u trokutu kuća/ trgovina Schwarzovih – crkva – župni dvor. Crkvu Sv.Luke i župni dvor odvajao je manji voćnjak ograđen daščanom ogradom, a nasuprot njemu, kada se prijeđe prašnjava cesta, smjestila se trgovina i kuća na koju se naslanjao dugi magazin, župnikova prijatelja Adolfa Schwarza. Bila je to idealna lokacija za trgovinu jer mnogi mještani Mohača pa i stanovnici susjednih sela, posjećujući crkvu navraćali su i u trgovinu Adolfa Adija Schwarza.

   I kao što je župnik Ivković bio meštar svećeničkog zvanja i dužnosti te mu nije bilo ravna u vladanju oltarom i radu s pastvom crkve Sv. Luke odnosno župe, tako je i Adi Schwarz u svojoj trgovini, dijelio poslove šegrtima, kalfama i drugim zaposlenima, zatim kontrolirao kako su poslovi obavljeni, sve autoritativnim glasom i držanjem koje je davalo do znanja da je umješan dirigent malog trgovačkog orkestra.

   Župnika Stjepana Ivkovića nitko nije oslovljavao imenom Stjepan nego Stipan, odnosno najčešće bi mu se javljali s «velečasni Ivković», malo bliži i s «velečasni Stipane» ili «gospodine Stipane» dok je za mali broj najintimnijih prijatelja i domaćicu župnog dvora bio samo – Stipan. Brinuo je o dušama vjernika Mohača, ali i župe, tješeći ih ili plašeći navodima iz Biblije i drugih svetih knjiga, dok je Adi ponudom kolonijalne, mješovite robe brinuo da kupci dođu do potrepština za domaćinstvo – od kremena za upaljače do petroleja, šećera, soli, kvasca, šibica, ali i bombona i čokolade. U dvorištu iza kuće s trgovinom bile su naslagane daske, grede, letve, cigle, crijep – sve što je bilo potrebno za gradnju kuća i gospodarskih zgrada radišnih seljaka.

   Nije slučajno da su trgovac i župnik pronašli brzo zajedničke interese, stvorili iste navike: spojila ih je ista ili slična sklonost ka dobrom jelu, vinu, kartama, šahu, a šuškalo se, i prema lijepim snašama koje su podjednako navraćale u trgovinu i crkvu. Znali su se naći zajedno i nad otvorenim dnevnim novinama – jedne su bile na hrvatskom jeziku i stizale su iz Zagreba, a druge na njemačkom i stizale su iz Beča. I jedan i drugi čitatelj tražili su u novinama odgovore na pitanja – od toga što je novoga na tržištu – koji proizvodi se najviše traže, koji reklamiraju, kako se kreću vrijednosti dionica, kakav je kurs valuta – pa do pitanja što spremaju velike sile u Evropi, znajući da samo one drže ključne poluge evropskih događanja i kroje politiku koju manje države trebaju poslušno slijediti.

   «Ne sviđa mi se ovo što se događa u Njemačkoj!», govorio bi Adolf nezadovoljan gotovo strelovitim usponom imenjaka Adolfa koji je prigrabio vlast gotovo preko noći. A kada su mještani, Podunavski Švabe, počeli ponavljati mutne ili vrlo čudne ideje «Fuehrera» ( o nekakvom životnom prostoru na Istoku koji treba Njemačkoj, o arijevcima i nearijevcima , o Židovima kao štetočinama…) i župnik Ivković, i Adi okretali su glave lijevo-desno, slijegali ramenima i mrmljali:

   «Hoće li taj cirkus ostati u granicama Njemačke ili će se proširiti možda i do ovih naših prostora?», pitali su se i odgovarali sami sebi, pogledavajući lica jedno drugom na kojima se čitalo sve, samo ne opuštenost i mirnoća.

   Velečasni Ivković bio je optimist: «Nadajmo se da će epidemija zaobići naše krajeve!»

   Govorio je to kao da govori o nekoj bolesti koja se pojavi kod krava ili svinja, napravi manju ili veću štetu i – nestane!

   «Da, ako epidemija stigne i do naše ravnice, neće li biti štete za sve nas!? I neće li ona ipak biti velika?», bio je, kao obično, pesimističan trgovac Adi.

   Nije trebalo dugo čekati da komešanje u državi i događaji koji su slijedili potvrde ili demantiraju prognoze dva prijatelja. Dvadeset godina nije malo vremena da se upoznaju, ali zajedničkim druženjem i navikama, te međusobnim pomaganjem, postali su toliko prisni da su ih uspoređivali sa složnom braćom. I kada su vijesti o sporazumu i pristupanju Jugoslavije Trojnom paktu, o vojnom puču te demonstracijama patriota kao i bombardiranju Beograda stizale i prestizale jedna drugu, župnik Ivković rekao je prijatelju Schwarzu, uz kavu, Havana cigare i novine koje su se čitale poslije podne:

   «Adi moj, čitamo što se dogodilo i što se događa. I brinemo se jer ovo su vražja posla. Rat Njemačke i Poljske, započet 1939., traje gotovo dvije godine, ali kao da se ne tiče jugoistočne Evrope. Dogodio se i «Anschluss» Austrije, pripojenje Sudetske oblasti i mi smo mislili – stat će Hitlerova Njemačka! E, neće! Neki su čitali «Mein Kampf» i gotovo sve se odvija u skladu s tom knjigom – planom osvajanja Evrope, a možda i svijeta!»

   «Dragi moj Stipane», Adi je bio jedan od rijetkih koji mu se mogao tako prisno obraćati,»a da sada ti nisi pretjerao s crnim vizijama? Pa, ako netko treba osvojiti svijet, onda smo to mi Židovi, a ne Hitler ( Adi se nasmijao sam svojoj čudnoj šali!!) i drugo, svaka sila dovijeka, i treće, svaki rat ima svoj početak i kraj, a on znači mirovni sporazum i – opet mir!»

   A kada su mještani izvijestili i jednog i drugog da su kolone Wehrmachta ušle u Jugoslaviju kod Velikog Polja i da su već stigle u Virvar, prolazeći cestom samo kilometar od Mohača, zabrinutost obojice dosegla je vrhunac:

   «E, da će ova slavna jugoslavenska vojska tako brzo kapitulirati, nisam mogao ni pomisliti. I da će ovi umarširati u Virvar kao u svoju njemačku ili austrijsku varošicu, nije se također dalo pretpostaviti. Sve ovo ne donosi ništa dobroga i, dragi Adi, vrijeme ti je da učiniš ono što sam ti predlagao: pokrsti se! Ionako niste u porodici neki tradicionalni židovski vjernici, ne poričete židovstvo, ali ga ni ne ističete. Osim bake Rozalije, ali ona je žena prošlosti i tradicije i znam da se za nju drži sve «košer». Zamjeraju joj što ne jede s ostalima za stolom jer se ne blagoslivlja jelo onako kako to nalažu židovski propisi. No, za nju je postavljen u dijelu kuće židovski stol i mrmlja te blagoslove više nego što jede – zato i je tako mršava i slaba!», šalio se velečasni Ivković.

   «Treba mi vremena za takvu odluku, a moram sazvati i porodično vijeće. Moja žena Katarina nikada mi ne bi oprostila ako bi tu odluku donio sam!», pravdao se Adi.

   Katarina je bila tipična autoritativna majka u židovskoj porodici, hodajuća briga, svugdje prisutna, radišna, požrtvovna. Znali su je kao muškobanjastu, srednje visine, kratko podšišane crne kose, pogleda sokola, naglašenih kostiju lica, s madežom ispod donje usne, prodorna glasa, sklonu da se oblači vrlo slično, bilo hladno ili toplo. Imala je sposobnost da brzo govori, a sporo misli i njenom stavu se suprotstaviti bilo je riskantno. Tada bi proradila njena upornost, svojevrsni inat i uvjeravala bi sugovornika sve dok ovaj ne bi rekao: «Da, tako je!»

   «Razumijem te, kao i Katarinu, ali nemoj okolišati. Ako se poslije predomislite nećete biti ni prvi ni posljednji Židovi koji bi se, kada oluja prođe, vratili svojoj vjeri. Obojica smo čuli za marane u Portugalu. Valja spašavati glave, a u tom slučaju dozvoljena su različita sredstva i načini», pokušavao je župnik Ivković nagovoriti Adija Schwarza na pokrštavanje.

   «Stalo ti je do dobrostojećeg vjernika, razumijem, ali trebam vidjeti kako će se postaviti ostali u zajednici. Znaš da postoji Izraelitička bogoštovna općina u Virvaru, da sam njen dugogodišnji član, imamo svoja zakupljena mjesta u klupama sinagoge za blagdane, imam i neka druga prava, ali i obaveze… Krv nije voda!»

   I onda stiže vijest, u travnju 1941., koja potrese kuću Schwarzovih: proglašena je Nezavisna država Hrvatska, ustaše su preuzele vlast u zemlji, Poglavnikova je prva i zadnja. Istina, pripremaju se zakoni koje treba usvojiti hrvatski Sabor, ali ima glasina da će to biti prvo i posljednje zasjedanje Sabora. Da sve ide brže zakoni će biti prepisani s njemačkog jezika.

   «Ne daj Bože rasnih zakona!», pribojavao se Adi i žalio prijatelju u župnom dvoru:«Onda nam zaista neće drugo preostati nego promijeniti vjeru! Ili pobjeći, no pitanje je kuda?»

   «Požuri Adi, da učinimo to dok je dopušteno. Promijeni se nešto u nečijoj glavi i što onda? Niti si Židov, niti si katolik! A Palestina je daleko!», objašnjavao je Stipan.

   «Vremena mi treba, vremena mi treba!», ponavljao je ove tri riječi Adi, gotovo zapomažući. Inače, obično bi ponavljao neke riječi kada je bio posebno uznemiren. « I možeš li mi ti jamčiti da će nas pustiti na miru kao katolike!?», pitao je župnika i prijatelja Stipana.

   «Dok sam ja župnik ovdje, jamčim vam. Vi znate koliko me cijene na Kaptolu pa ako zatreba, i oni će mi pomoći da vas zaštitimo!»

   «Moramo li promijeniti prezime?», pitao je dalje Adi.

   «Ne, zašto? Pa koliko je Nijemaca i Austrijanaca s prezimenom Schwarz, a nemaju židovske krvi. Evo, tu je i Fischer koji nije Židov nego Nijemac…¨Hoćeš li biti Crnić? Smiješno mi je to prezime, a navikao sam na vas kao Schwarzove», smiješeći se obrazlagao je župnik pitanje eventualne promjene prezimena.

   «Daj mi još vremena. Znaš i sam da se šuška o pozivu na ustanak, navodno bit će odmetnika u bilogorskim bregovima i šumama, nisu svi uz ustaše i Wehrmacht!»

   «Ma, što pričaš? Schwarzovi se odazivaju na poziv Komunističke partije Jugoslavije, uzimaju puške i bore se – za što? Za slobodu! Niti ima poziva, niti je naš narod tako brz u otporu silama koje žele gospodariti ovim, ipak bogatim prostorom. A i sam znaš što komunisti propagiraju: protiv su vjere, ali i protiv privatnog vlasništva. Dakle, nisu ni tvoji, a ni moji saveznici! Bojim se da to neće biti ni ustaše ali… Koliko je stranih vojski, u samo nekoliko prošlih stoljeća, prošlo ovim prostorima?»

   «Da, prošlo, ali ne i ostalo!» nije se dao Adolf Schwarz.

   «Čak se ne bojim toliko Wehrmachta koliko Podunavskih Švaba i ustaša. Nijemci su kulturan narod i ne vjerujem da su u stanju podivljati kao ovi domaći!»

   Župnik Ivković dobro je znao koliko je Adi sklon njemačkoj kulturi – kada je došao u Mohač gotovo da je bolje govorio njemački i mađarski nego hrvatski! Zato mu je spočitnuo, u šali naravno:

   «Pa nadam se da nećeš sutra postati njemački konzul!? Ionako tvoj radio-aparat ječi njemačkim pjesmama!»

   «Pa, kada nema drugih!», branio se Adi.

   I mogli su se šaliti sve do onoga dana kada su se pojavili vojnici s kapama na kojima se kočilo veliko «U», ušli u kuću Schwarzovih, pokazali papire i rekli:

   «Ovo je od danas trgovina odnosno firma Nezavisne države Hrvatske. Oduzima vam se po sadašnjim zakonima, uredbama i naputcima. Od danas upravlja firmom i njenom cjelokupnom imovinom – povjerenik. Ako želite možete raditi kao običan trgovac za pultom u trgovini, ionako nam treba vrijeme da se upoznamo s ovim poslom i poslovanjem. Kupci vas poznaju i tako..!»

   Adolf Schwarz nije vjerovao svojim očima: traženo je da se odmah predaju ključevi, skinuta je tabla iznad trgovine, njemu nepoznati ljudi uzeli su štambilj firme, tražili hitan izvještaj o financijskom stanju… Pozvani su svi zaposleni koji su se zatekli u trgovini, kući, skladištu, štalama i vrtu i kazano im je da zaborave gazdu Adija i da ako imaju što za pitati, pitaju ubuduće – povjerenika. A povjerenik je kratko rekao:

   «Slušajte me, poštujte zakone Nezavisne države Hrvatske, budite radini više nego do sada, od danas radite za sebe i svoju državu, a ne za ovog izrabljivača naroda i parazita Schwarza!»

   Bilo je očigledno da je povjerenik već znao jezik i ton koji se koristi u takvim prilikama. Nastao je tajac u trgovini, a cjelokupnim posjedom Schwarzovih prostrujala je neka vrsta nelagode, kao da se dogodila prirodna katastrofa. Većina je slutila da s novim gospodarima ne dolaze nova, bolja vremena i da bi još mogli zažaliti za Adijem. Gledali su ga sažaljivo, a on je potpuno zbunjen gurao ruke u džepove, premještao se s noge na nogu, znojan i blijed. Nije mogao prozboriti ni riječ i jedva je čekao da posjeti «brata» Stipana.

Već navečer ušao je u župni dvor tiše nego obično i sav razgovor protekao je u pola tona, gotovo šapćući na uho govorili su jedan drugome:

   «Nisam vjerovao da će se tako brzo sve ovo dogoditi. Danas jesi, sutra nisi. Istina, mi Židovi navikli smo na obrate, znamo i za kletvu «Dao Bog da imao, pa nemao!», stoljećima smo trpjeli kojekakve nedaće – od optužbi za ritualno ubojstvo djece do nasilja, pogroma gdje su nas pljačkali, palili nam kuće, radnje, branili nam sad ovo sad ono, označavali nas žutim trakama…I sada opet. Moja majka, stara Rozalija često je ponavljala: «Znajte i pazite djeco, Adošem sve gleda, Adošem sve sluša, a sva se djela naša upisuju u knjigu. On i kažnjava, ne ljutimo ga. A tko nas napada, napada i Njega, Stvoritelja našeg. Mnogi naši neprijatelji su nestali, a eto mi smo tu – jedini živući narod iz biblijskih vremena!»

   «Dobro, a što sada? Pokrštavanje, bijeg, pokušati naći papire i krenuti put Dalmacije odnosno Italije, možda za Palestinu?», sažeo je životne nedoumice župnik Ivković.

   «Malo ćemo pričekati. Za početak dat ćeš mi onu sliku s anđelima da je izvjesimo u dnevnom boravku kuće. Znam da time nismo primili katoličanstvo, ali neka se nađe pred očima ustaša i drugih koji naiđu u kuću. Menoru ćemo teška srca skloniti u ormar, ali jedno ne mogu skloniti: mezuze na dovratcima vrata. One štite od zlih duhova!»

   «Ne boj se duhova, boj se živih ljudi! I ovdje i na groblju, svugdje gdje se krećeš!», upozoravao ga je velečasni Ivković.

   »A da ipak obavimo krštenje u crkvi, pred drugim vjernicima?», nagovarao ga je uporno dalje.

   «Ne, radit ćemo sve polako, ovisno o daljnjim događajima!», umirivao je sebe, ali i prijatelja, uplašeni Adi. »Panika nije dobar savjetnik čovjeku u nevolji.»

xxx      

   I nakon šoka i straha koji se uselio na posjed Schwarzovih, zavladalo je neko mirnije vrijeme. Svako zlo u početku uplaši čovjeka, a kasnije, zbog prilagođavanja i navikavanja na nove okolnosti, zbog mirenja sa sudbinom… čovjek se primiri ili umiri. Ljudi su samo ljudi i s nekima se da razgovarati pa makar oni bili nova vlast koja gleda samo svoje interese i koja treba na samom početku utjerati podanicima strah u kosti, a posebno onima koji je ne prihvaćaju sa simpatijama. Osim toga, i Adi i Stipan imali su karizmu među ljudima, mnogo je usluga učinjeno, mnogo robe prodano na veresiju tj. bez novaca – narod s psihologijom lisice, narod – suncokret, okreće leđa slabima, obespravljenima, progonjenima, ali ima onih, i ne mali broj, koji kažu: «Adi nam ništa lošega nije učinio, dapače, zašto bismo mi zlo činili njemu?» Župnik Ivković koristio je propovjedaonicu da umiri vjernike i naglasi kako postoji samo jedan Bog i pred njim smo svi jednaki. I život je svet, i blaženi su oni koji daju, a ne oni koji uzimaju. Zločince ne čeka Kraljevstvo nebesko, Deset zapovijedi nas obavezuju i teško grešnicima, za njih je već pripremljeno mjesto u Paklu.

   Srećom u Mohaču nije bilo žestokih ustaša, žitelji su bili većinom Švabe, a Hrvati su bili u manjini. Sela oko Mohača bila su također hrvatska uz nekoliko srpskih, bliže Dravi i ustaški pokret priman je u svim selima s podozrenjem, pogotovo tamo gdje je bio veći utjecaj Hrvatske seljačke stranke. Adi je radio svoj posao, porodica također, povjerenik je uzimao sve što mu je trebalo za svoje kod kuće ne plaćajući ništa, prepustio je većinu poslova Adiju i ovaj se pomalo smirivao, no uvijek nesiguran u sutrašnje dane: neizvjesne, otvorene dobrome, ali i zlu. Do robe se dolazilo sve kompliciranije, no Adi je koristio svoje ranije poslovne veze i trgovina nije oskudijevala ključnom robom i potrepštinama, što je povjereniku bilo najvažnije. Adi, je imao u Stipanu savjetnika koji mu je davao znakove i opise karaktera zaposlenih, posebno povjerenika (potkupljivi, kolebljivi, tvrdi, tvrdi kao orah, opasno ih je pokušati podmititi). Uputio je Adija kako se odnositi prema vlastima u Virvaru, a koristeći i svoj autoritet od ranije, Adi se manje ili više uspješno nosio s onima koji su poput hijena vrebali svoj plijen. Župnik je bio izravan:

   «Koji poklon iz rezervi nije na odmet! Sada nije vrijeme za štednju – pokloni su tu da se nekoga odobrovolji, smekša» Adi se na nekoliko slučajeva uvjerio da je župnik Ivković u pravu i kako je vrijeme prolazilo, bilo je sve očitije da Schwarzovima ne prijeti neposredna opasnost. Istina, brinule su ih vijesti što se događa sa sunarodnjacima u Virvaru i drugim mjestima, rođaci su se sve manje javljali, a onda je stigla dopisnica jednog od njih, umjesto iz Osijeka, iz – Jasenovca!

   No, iz sadržaja se još nije dalo zaključiti što se uistinu tamo događa. Nije bilo, u sveopćoj pomutnji, lako razlikovati istinu od glasine, kolale su razne priče, pojavile su se i neke vijesti koje nije bilo lako provjeriti: Komunisti su pozvali narod na otpor okupatorima i domaćim izdajnicima, stizale su vijesti o borbama partizanskih grupa s Wehrmachtom, vijesti o diverzijama, o sukobima partizana sa žandarima, ustašama, domobranima.

xxx 

   I onda se dogodilo iznenađenje. Ne u jednom danu, ali ipak iznenađenje.

   Nakon prve ratne godine u Jugoslaviji, približavala se i druga polovina 1942. godine, a Schwarzovi su još bili na istom mjestu. Uz njih se našla i rođakinja Lotika iz Osijeka uvjerena da je u malom Mohaču sigurnije nego u Osijeku, povremeno je dolazila još jedna rođakinja koja je pomagala u trgovini. Novcem, poklonima pa i vrijednim nakitom, uvjeravanjima, intervencijama moćnika, otkupljivani su mjesec za mjesecom, više od jedne godine rata prebrođeno je i pomišljalo se: «Tako ćemo godinu za godinom i bit ćemo spašeni!»

   Uljuljkani u uvjerenje da se u nekoj vrsti ilegale može dočekati kraj rata, opustili su se. Ipak, nastavljene su rasprave o pokrštavanju između Stipana i Adija i ovaj drugi se nevoljko suglasio, misleći pri tom. «Rat ionako još neće dugo trajati pa si mi Schwarzovi možemo dopustiti da budemo koju godinu katolici.» Suglasila se i žena mu Katarina, a s bakom Rozalijom, pretpostavljali su, lako će izaći na kraj. Slabo je čula, još slabije vidjela, a pokazivala je i znake senilnosti. Moguće je da ipak nešto dočuje ili dozna, no svi su u kući bili pripravni uvjeravati je kako su to samo glasine. Tako je župnik Ivković pronio glas da su Schwarzovi pokršteni, no to nisu davali u javnost kako se ne bi zamjerili Izraelitičkoj bogoštovnoj općini u Virvaru i svojim sunarodnjacima – poslovnim partnerima. Nagovorio je Adija da bude prisutan i kojoj misi, da ga ljudi vide u crkvi i ovaj se pojavio u njoj, nesiguran u to koliko prstiju da umoči u svetu vodicu pokraj ulaznih vrata, ne znajući za točan smjer križanja prstima na glavi i prsima, neupućen u molitve koje su mu bile strane. Mrmljao je «Oče naš» i «Zdravo Marija», a onda uvidjevši, nakon dvije-tri mise, da se nitko na njega puno ne obazire niti mu to uzima kao neku prednost u odnosu na ranije stanje, prestao je dolaziti. Činilo mu se da ga neki vjernici gledaju s podozrenjem. Baka odnosno majka mu Rozalija, nekom samo njoj svojstvenom intuicijom, slutila je da se događa nešto što ona ne može odobriti. Raspitivala se zašto Adi odjednom mrmlja molitvu «Oče naš» i dočula da je Adi viđen na misama u crkvi. Bunila se, moleći ga:

   «Adi, čini što hoćeš s vjerom, ali mene pusti da umrem kao Židovka! Ti sam se možeš pokatoličiti, ali bilo bi dobro ne sramotiti ugled, čast i ponos Schwarzovih. Razumijem ponešto – ne radiš to slobodnom voljom nego iz nužde, no to ne može opravdati taj čin. Budi častan, budi dostojanstven! Adošem ti to neće oprostiti. Mi imamo savez s Njim, taj je savez vječan, neraskidiv.»

   «Sve je to privremeno!», tješio ju je. «Ti si ono što jesi, ja sam ono što jesam, mi smo ono što jesmo. Vjera je to od pradavnih, biblijskih vremena, i ne odričemo se je lako. Ali, u pitanju su životi! Proći će ovaj rat, važno je preživjeti.» Gledajući je s kakvim žarom govori o vjeri odnosno napuštanju vjere otaca, odustao je uvjeravati je kako su vijesti o pokrštavanju Schwarzovih – glasine!

   I tako, u nekoj vrsti zavaravanja i iščekivanja jedne noći župnik je po domaćici Mamiki poslao papirić Adiju. Na zgužvanom papiriću pisalo je:

«Poručuju ti partizani da imaju informacije da se sprema zadnji val hapšenja Židova u virvarskom kraju. Hapšenje znači logor smrti u Njemačkoj ili Jasenovac, ili Jadovno, ili Đakovo… Uzmi osnovne stvari i bježi! Bježi kuda znaš, ali ne ostaj u kući! Povedi Katarinu, Lotiku, djecu!»

   Mamika, službeno domaćica župnog dvora, ponašala se kao brižna majka svećenika Ivkovića, ali tu brižnost i požrtvovnost pokazivala je i prema Schwarzovima: te im bila od velike pomoći. Ona je brinula o kućanskim poslovima na župnom dvoru, obrađivala vrt, brinula o voćnjacima i povremeno pomagala u crkvi. Odlikovala ju je radišnost. okretnost i smjernost – maramu je skidala samo pred spavanje, a rukave je imala podvinute cijeli dan, svaki trenutak joj je bio dragocjen.

   Ujutro je Adi osvanuo u crkvi na jutarnjoj misi čekajući nestrpljivo da se prikrade sakristiji i porazgovara sa župnikom Stipanom.

«Stipane, zar je svemu kraj? Jesam li ja katolik ili nisam, je li moja porodica katolička ili nije? Što je s obećanjem da je pokrštavanje sigurnost, spas, da ćeš me štititi, mene i moju porodicu?»

   «Vremena su se promijenila i upozoravam te na opasnost. Za pokrštavanje nisam rekao da je to «sigurnost» nego «put u sigurnost». Bježi, bježi! Sve sam pokušao da uvjerim ustaše u Virvaru da ste katolička porodica, ali i tamo su neki novi ljudi, koji me jedva slušaju. No, najveći pritisak čine neki Švabe iz susjednog Breznika, ne znam kome si se od njih zamjerio, ali oni su najglasniji u traženju da se « kameleoni u Mohaču uhapse. Zlatom i novcem ne može se kupiti život jer njihov je bezvrijedan, oni su gamad koju treba uništiti! Dugo su nam igrali pred očima svoju igru mimikrije, te smrdljive židovske svinje!» To su njihove riječi i nemam što dodati: Bježi dok nije kasno!»,upozoravao ga je župnik zabrinut za Schwarzove.

   Sutradan je u mraku štale, uz krave, sazvano porodično vijeće i tražio se izlaz. «Više glava, više zna!», ponavljao je Adi govoreći kakvu je poruku dobio od «prijatelja preko puta».

   Svi su bili iznenađeni i uplašeni. Katarina, Adijeva žena, pitala je što on, kao glava kuće, predlaže.

   «Idemo k partizanima u Bilogoru! Dvadesetak kilometara dijeli nas od njihova štaba i oslobođenog teritorija. Tamo smo sigurniji nego ovdje. I što prije odemo, to bolje za nas.!»

   Katarina je, kao obično, presudila:

«Ne, ne možemo ostaviti ovo imanje, iako ono formalno nije naše. Ali, to je naš dvadesetogodišnji rad, puno smo truda i znoja uložili da bi sad sve to napustili; snalazimo se, plivamo…A družiti se s nekadašnjim neradnicima, probisvijetima, galamdžijama, bundžijama – ne možemo! Bolje onda dijeliti sudbinu naših, pa makar stigli i u logore, nego se pridružiti komunističkim vagabundima!»

   Drugi su šutjeli jer su znali da je Katarinina riječ presudna i da joj Adi neće proturječiti.

   «A ti Adi, ako se ne slažeš, skloni se na nekoliko tjedana u kolibu blizu Drave, onu kraj naše šume i zemlje, izgrađenu kako bi u nju sklonili alat i druge sitnice potrebne za rad. Tamo te nitko neće tražiti.»

   Adi je izvijestio velečasnog Ivkovića o dogovoru i planu da se skloni u kolibu.

Ovaj ga je upozorio: «A kada stignu s kamionom ustaše i tko zna tko još, kada počnu mučiti Katarinu i druge, tko će moći prešutjeti gdje se nalaziš? Bježite dok nije kasno, svi! Pa i ti partizani su bolje rješenje, nego logori!»

   Adi je sutradan ujutro s dva zavežljaja i jednim ruksakom krenuo iz kuće. Katarina je pretpostavljala da je odlučio skloniti se u kolibu.

   Već nakon dan i po stigla je patrola vojnika u Mohač; činili su je jedan ustaša nepoznat u Mohaču i jedan pripadnik Wehrmachta.

   «Schwarzovi na okup!», vikali su. «Adolf Schwarz, gdje je Adolf Schwarz?»

   «Otišao je isporučiti robu jednoj mušteriji!», snašla se Katarina.

   «Kojoj mušteriji, gdje i kada se vraća?», nastavljali su s pitanjima osornim tonom.

   «Nije ništa rekao o tome!», pokušala je što uvjerljivije objasniti Katarina. «Samo je napomenuo da ide isporučiti robu!»

   «Nije ništa rekao, gluposti! Muž da to ne kaže ženi!? Čekat ćemo ga ovdje, kad-tad će se pojaviti!», govorili su bahato.

   Zasjeli su, tražili jelo i piće, pitali za nakit. Gotovo da ga više i nije bilo i Katarina je objašnjavala da ga je Adi većinom prodao kako bi imao novac za nabavku robe.

   »Ostalo je porodično prstenje, ono s vjenčanja, i ništa više!», tvrdila je odlučno.

   Bila je to neprospavana noć za Schwarzove. «Gosti» su jeli i pili vino koje je nabavljano kod župnika Ivkovića, neumjereni i raspojasani, i kada su se ukućani preplašili da bi pijani mogli postati napasni, odjednom su zašutjeli, ispružili se na otomane za goste i svladani umorom, obilnim jelom i pićem – zaspali! Katarina je iskoristila priliku i u desetak minuta obišla župnika moleći ga da poruči Adiju da slučajno ne krene kući.

   «Bit će to jednostavno: možemo to učiniti zajedno!», iznenadio ju je župnik prijedlogom.

   Povukao ju je za rukav i poveo prema podrumu. Ispred njih se klimala Mamika noseći svijeću u rukama. Bila je to dobroćudna, pouzdana žena, vjernica koja se brinula o župniku i župnom dvoru te kada bi se Adi, ili još netko iz porodice Schwarz skrivao u podrumu, donosila je hranu i piće. Stigli su do limene kade koja je bila okrenuta naopačke. Podigao ju je župnik Ivković, a ispod nje nalazio se – Adi! Iskobeljao se, trljajući oči:

   «Ne daš mi mira ni ispod kade!», govorio je Katarini koja se umalo nasmijala.

   «Taj tvoj čudni humor će nas uništiti! Šaliti se u vrijeme kada svi nosimo glave u torbi!?», rekla je pogledavajući župnika i Mamiku. Zatim je nastavila:

   «Jeste li ga čuli velečasni? I što vam treba taj rizik – ako navale ovi iz patrole i pronađu Adija kod vas ode i vaša glava. Pa vi skrivate Židova, umjesto da ga prijavite!?»

   «Ne skrivam ja Židova, nego prijatelja!», uzvratio je katolički svećenik tronutim glasom. I nastavio:

   «Židova je moguće naći, ali prijatelja vrlo teško! I što sada? Ovi iz patrole spavaju, imaju nalog da uhapse Adija, vjerojatno i vas. Ne znam koliko je to sve ozbiljno, jer doći i hapsiti nekoga, a napiti se, ne sliči mi na ozbiljnu vojsku.»

   «Što da radimo, velečasni? Nisam pametna!», kukala je Katarina.

   «Bježimo zajedno ili se sakrijte u crkvu? Možda bi vam mogao dati ključ od sakristije, znate gdje je oltar. Iza oltara je prostor u koji se može smjestiti nekoliko ljudi. Mogli bi se tamo privremeno smjestiti i – tišina!»

   «Hvala vam, hvala vam! Ali, nije li to opasno za vas?» sumnjičavo je klimala glavom Katarina.

   «Nemojte nikada čovjeka koji vam pomaže upozoravati da je to opasno. Ja se neću predomisliti i odustati od pomaganja, ali netko drugi bi mogao. Ipak, dali ste mi za misliti. Nećemo u crkvu nego ću vas odvesti odmah u susjedno selo i skloniti kod vaših rođaka. Ima tamo neko sklonište: tavan ili podrum, štagalj, spremište za kukuruz… Bit će to privremeno, dok ne nađemo neku drugu porodicu koja će vas primiti.»

   Upregnuti su konji i župnik Ivković je očekivao Schwarzove kako bi ih prevezao u susjedno selo.

   Prije polaska Katarina se vratila i zatekla vojnike, dobrano pijane, kako – hrču!

   Tetka Lotika bila je bunovna, dva sina Markus i Ruben drhtali su kao prutovi na vodi. Baka Rozalija spavala je snom pravednika i – također hrkala!

   «Idemo, brzo idemo odavde!», govorila je Katarina tiho, ali odlučno. «Obucite se toplije i odmah za mnom!»

   Rekla je to i baki Rozaliji, a ona je ne shvaćajući tko i kamo treba ići, otvorila napola oči i rekla: «Stara sam za bježanje. Ostajem ovdje, Adošem me čuva!»

   Pokušali su je podići s kreveta, a ona se rušila ponovo na njega, pospana i izgubljena. Ipak, ponavljala je: «Stara sam, stara sam! Adošem me čuva. Adošem čuva Židove!» Pokušali su još jednom, Katarina i Lotika, svaka s jedne strane uhvatila ju je ispod pazuha, povlačeći je i dižući je na noge, ali bez uspjeha. Rozalija nije mogla stajati na nogama. Nije mogla ili nije htjela, tko će znati!?

   Iskrali su se u noć, župnik Ivković ih je, sjedeći na mjestu kočijaša, i pokraj Adija, požurivao. Srećom, put je prošao bez nezgoda, osim što nije bilo lako izaći na kraj s Adijem. Što od ležanja ispod kade, što zbog ranijih bolesti, nije se osjećao dobro i sve vrijeme vožnje rogoborio je zbog drndanja kola. «Boli me, sve me boli!», žalio se.

.   U susjednom selu našli su privremeno sklonište. Župnik Ivković vratio se još isto jutro u Mohač. Jedan vjernik koji je bio na misi donio je sklonjenim Schwarzovima glas od župnika:

   «Bio sam u kući i dogodilo se čudo: dva vojnika su otišla rano ujutro, ostavivši poruku ispisanu jedva čitljivim rukopisom:

   «Javiti se u redarstvo Virvara u roku od sedam dana: Adolf Schwarz i porodica… Soba broj 10, prizemlje, nadležni su gospoda Ivan Marić i Matija Mikić.»

   Župnik Ivković poručio im je također:» Dragi Schwarzovi, ovaj puta imali ste sreće!»

   Vratili su se kući u Mohač, svi, pa i bolesni Adi.

   «Imamo još sedam dana!», zaključili su. « Do tada ćemo nešto smisliti!»

xxx     

Pripadnici Wehrmachta, ustaše i Švabe iz susjednog Breznika doživljavali su židovsku porodicu Schwarz kao trn u oku. Nisu se zadovoljili time što im je oteta imovina, htjeli su njihove glave, htjeli su pronaći i uhapsiti Schwarzove. Žitelji Mohača želeći da dokažu svoju lojalnost nacističko-ustaškoj vlasti ponudili su se da pomognu kako bi se Schwarzove što prije pronašlo.

   Adolf Schwarz, svakim danom bolesniji, sve je više vremena provodio u podrumu župnog dvora nadajući se čudu – da će on, skrivajući se kod župnika te da će drugi članovi porodice, skrivajući se po okolnim selima i mijenjajući često skloništa i skrovišta, dočekati kraj rata. Njemačka snaga kopnila je iz mjeseca u mjesec, nekada nepobjedive divizije zaustavljene su na mnogim frontovima i krenule su glasine da je već počeo obrat: saveznici donose važne vojne i poliktičke odluke i sve su odlučniji u namjeri da se obračunaju s nacističkom Njemačkom, Italija se već umorila od rata, Britanci su izdržali napade raketama na Veliku Britaniju, Rusi kreću u protuofenzivu, partizanske jedinice u Jugoslaviji sve su organiziranije, brojnije i širi se oslobođeni teritorij. Radio London bio je najslušanija radio-stanica i blagi optimizam širio se među svima koji su željeli što prije završetak ratnog ludila u kojem su sudjelovali milijuni vojnika i civila.

   Ali ustaše i žitelji Mohača Švabe, uz pomoć Švaba iz susjednog Breznika, odlučile su da pronađu po svaku cijenu Schwarzove te ih, ili sami likvidiraju, ili pošalju u logore, mjesta iz kojih se do tada malo njih vratilo. Pretpostavljali su da trag vodi do župnika Ivkovića koji se nekoliko puta javno zalagao da se Schwarzove konačno pusti na miru. Postao im je sumnjiv, a govorkalo se da čak održava veze s partizanskim odredom u Bilogori.

   «Nema druge nego upasti iznenada u župni dvor i porazgovarati sa župnikom o svemu!», zaključili su progonitelji Schwarzovih. Već slijedeće noći troje najžešćih progonitelja bez kucanja je ušlo u svećenikove privatne odaje. Zatekli su samo domaćicu Mamiku koja ih je pokušala zbuniti netočnim informacijama:

«Velečasni je izašao, ne znam kuda!? Nisam bila tu kada je izašao. Vjerojatno netko umire pa je otišao dati umirućem posljednju pomast!»

   «Pa dobro, neće čekanje na tu šarenu pticu trajati cijelu vječnost?», rekao je jedan od trojke.

   Domaćica koja je bila duša župnog dvora i desna ruka župniku Ivkoviću, nije mogla ne osvrnuti se na ovu izjavu jer kao da je jedna bodlja dotakla i nju. Oštrim tonom rekla im je:

   «Ne sviđa mi se kako se izražavate o velečasnom. Ako ste vjernici onda znajte da ružno govorite o čovjeku koji se godinama trudi da Isusovo učenje približi narodu. On je sluga Božji i ne dozvoljavam da u to sumnjate!»

   «Čast župniku Ivkoviću, ali radi se o ozbiljnim stvarima. I sluga Božji može biti na krivom putu i u lošem društvu. A ona banda u brdima je loše društvo kao što je to i njegov prijatelj Schwarz. Da nam je samo znati čime ga kupuje ta židovska svinja?», nastavili su svojim uvredljivim načinom ophođenja, ne obazirući se na proteste gospođe Mamike.

   «A vi da ste k čemu, pomogli bi nam da konačno saznamo ono o čemu smo načuli…!?», provocirali su je.

   Baš kada je htjela reći kako su se namjerili na osobu koja nije ni policijski žbir, ni žena koja bi svom poslodavcu koji se bavi svetim stvarima zabila nož u leđa, kako ona ne vjeruje u «rekla – kazala», začuo se tresak vrata, čini se, podruma. Posjetitelji su skočili kao ubodeni iglom i sjurili se niz stepenište župnog dvora:

   «Netko je ipak tu, možda baš onaj koji je otišao dati nekom posljednju pomast!», govorili su to uz histeričan smijeh naredivši Mamiki da se ne miče i čeka dok oni provjere što se dolje događa.

   Izvukavši revolvere i držeći ih uperene u pravcu kretanja stigli su do podruma, iznenađeni onim što su vidjeli: pred vratima je stajao svećenik Ivković ne znajući kamo bi: naprijed ili natrag?

   «Otvaraj taj podrum, brzo!», izderali su se sva trojica, gotovo u istom trenutku.

   Nevoljko je to učinio, a kada su vrata bila širom otvorena uslijedilo je drugo iznenađenje:

pred očima im se nalazio čovjek koji se pokušava zavući pod limenu kadu!

   «Dakle, tu smo: židovska svinja se skriva u podrumu župnog dvora. Sramite se Ivkoviću, niste vi Božnji sluga, vi ste vrag koji s vragom tikve sadi!»

   «Kakva židovska svinja?» pribrao se velečasni Ivković. «Prvo, on je katolik, a drugo, teško bolestan čovjek!»

   «Ako je katolik čega se ima plašiti i što se skriva u podrumu, a ako je teško bolestan, što nije u bolnici?», bili su drski tragači za Schwarzovima.

   Župnik Ivković pokušao je objasniti kako netko može biti i katolik, a da ima strah od ljudi kao što su oni koji su nahrupili u župni dvor bez najave, a što se tiče bolnice tko zna da li bi se osjećao u njoj zbrinut i siguran, tim više što se znalo kako je jedna Židovka u bolnici u Virvaru jednostavno – zaklana od ustaša u svom bolesničkom krevetu! No trojka je već bila uz Adija vezavši mu ruke i svaka nova rečenica mogla je značiti dolijevanje ulja na vatru.

   «Tako, a sada će nam gospodin Adolf Schwarz reći gdje mu je porodica!?» bili su ironični. «Inače, ovi revolveri će progovoriti svojim jezikom, a to znači ako nema pouzdanog odgovora: metak, metak u glavu!» prijeteći i galameći obraćao se jedan od trojke zatečenom Adiju Schwarzu.

   Bolesni i shrvani Adi se predao:« Selo se zove Lipovica, sklonili su se kod jedne porodice koja je ranije kupovala robu u mojoj trgovini. Kućni broj, čini se, 27!»

   «Logor, bolje logor nego ovo mukotrpno skrivanje koje traje gotovo godinu dana. Nismo zečevi, mi smo ljudi… A osim toga, idemo za onim Židovima koji su odvedeni u logore. Kao što je njima, bit će i nama!», letjele su mu misli pritišćući mu sljepoočice koje su pulsirale nezaustavljivo i bolno.

   Sve je palo u vodu: spretnošću i hrabrošću župnika Ivkovića stalno su, u tih oko godinu dana Katarina i dva sina, Markus i Ruben, te rođakinja, mijenjali skrovišta i skloništa i kad bi im već ušli u trag, oni bi već bili na drugom mjestu.

   «Kako jeftino smo se predali!», govorio je ljutito župnik Ivković i poprijeko gledao Adija koji je s osjećajem krivnje ponikao pogledom.

   «Ucijenili su me: ili metak ili adresa!», uspio je promrmljati.

   «E, sada će jedan od nas ostati ovdje pazeći na ovog crvenog vraga», pokazao je rukom na župnika Ivkovića, «a moji će kolege požuriti na rečenu adresu. Tek kada budemo sigurni da je adresa u redu i kada budemo imali sve Schwarzove na okupu, kao i rođakinju koja se skriva s njima, znat ćemo kako dalje. A već sada mogli bismo naručiti kamion da gospodu preveze u Virvar.»

   Trgovina Schwarzovih bila je jedna od rijetkih u Mohaču s telefonskim aparatom. Sam Adi ponosio se brojem jedan i vjerojatno nikada nije pomislio da će telefon njegove trgovine biti korišten protiv njega i njegove porodice. Zajapureni ustaša, iako je bila noć i trgovina zatvorena, upao je u kuću Schwarzovih, lupajući šakom o vrata. Otvorila je baka Rozalija čudeći se posjetitelju u ovo doba noći, ni ne primjećujući «U» na kapi.

   «No, sada već imamo i Rozaliju Schwarz spremnu za pokret. Lijepo! Telefon, brzo telefon!», galamio je dok mu je Rozalija pokazivala put prema trgovini.

   «Dvoje već imamo, sutra popodne mogli bi imati sve. Šaljite kamion i neka bude ovdje točno u 12 sati. Da, u Mohaču, kućni broj 2, kod crkve! Što da radimo sa župnikom? Nije sigurno svetac i žalosno je u što se upustio! Mogli bi ga dodati u kamion pa da otputuje sa svojim prijateljima Schwarzovima!?»

   « Ha, za sada ga ostavite! I ubuduće budno pratite što radi, pratite ga ako treba, ne dajte mu da diše! Trebali su nam Schwarzovi, a on može i pričekati!», čulo se s druge strane žice.

 EPILOG  

    1. Sutradan, a bilo je to 4. svibnja 1943. cijela porodica Schwarz i rođakinja «tetka Lotika», našli su se zajedno u kući Schwarzovih: šestero uplašenih ljudi, bespomoćnih i izgubljenih. Kada je stigao kamion baka Rozalija, još ne razumijevajući potpuno što se događa, uspjela se dogegati do vrta, želeći se baviti svojim cvijećem i povrćem. Udarajući je kundakom puške vojnik Wehrmachta gurao ju je prema kamionu u kojem su se već nalazili ostali uhapšenici.

   2. Svećenik Ivković je javno, pred okupljenim vjernicima koji su taj dan slavili katolički praznik Svetog Florijana, žustro tražio oslobođenje porodice Schwarz i njihove rođake. Spretan i hrabar uspio je poslati poruku na Kaptol u Zagreb s molbom da se najviši crkveni velikodostojnici pridruže njegovu apelu i pokušaju osloboditi uhapšene, ali odgovora nije bilo kao ni znakova da bi kamion mogao krenuti put Virvara samo s posadom u kabini.

   3. Mohačem se brzo pronio glas da odvode Schwarzove i dvadesetak hrabrijih mještana izašlo je na ulicu, mašući uhapšenicima. Na raskrižju gdje se cesta spaja s cestom za Virvar kamion je usporio a Markus Schwarz, stariji sin Schwarzovih, izvukao se iz uplašene grupe u dnu kamiona i prebacio do zadnjih vrata koja su bila dopola pokrivena ceradom. Svi su u kamionu šutjeli ili mrmljali «Zbogom», samo se čuo njegov glas, jasan i odriješit:«Do viđenja!»

   4. Obitelj Schwarz i rođakinja iz Osijeka, deportirani su u logor Auschwitz – Birkenau. Dvanaestogodišnji, mlađi sin Schwarzovih Ruben, baka Rozalija i rođakinja odmah su likvidirani u plinskim komorama. Adolf-Adi Schwarz se smrznuo 1945. u blizini logora Buchenwald. Jedini se u Mohač vratio stariji sin Markus, preživjeli logoraš s tetoviranim brojem 121 729. Mještani su ga gledali s nevjericom, a jedan od njih je rekao: «Znao sam da ćeš se vratiti. Dok su ostali u kamionu šutjeli ili mrmljali «Zbogom!» ti si jedini uzviknuo «Do viđenja!»

   5. Župnik Ivković nekoliko puta je poslije odvođenja Schwarzovih pozivan u redarstvo u Virvar, saslušavan i šikaniran, prijetilo mu se zatvorom, ali je na intervenciju Kaptola pušten da i dalje obavlja svoju svećeničku dužnost. Bio je u nemilosti ustaških vlasti sve do 1945. godine zbog pomaganja židovskoj porodici Schwarz i veza s partizanima koje su postojale, ali mu nisu nikada dokazane.

   6. Na inicijativu Markusa Schwarza katolički svećenik Stjepan Ivković posthumno je proglašen Pravednikom među narodima. Predstavnici Jad Vašema iz Izraela predali su crkvenim velikodostojnicima s Kaptola, na svečanosti u Židovskoj općini Zagreb, medalju i povelju. Zbilo se to 1996. godine, a priznanje je primio velikodostojnik s Kaptola koji je nakon smrti velečasnog Ivkovića preuzeo župu u Mohaču i vodio je nekoliko godina.

   7. Markus Schwarz ima 85 godina, leži na smrt bolestan u kući u Virvaru i tu i tamo, pored opisa realnih slika i brbljanja fantazmagorija vezanih za Drugi svjetski rat i holokaust, u trenucima lucidnosti, prisjeća se svećenika Ivkovića, riječima: «Bio je to župnik s Davidovom zvijezdom. Naš mohački rabi!»

   8. Daniel Schwarz, unuk Adolfa Schwarza, piše pjesme i kratke priče i smatra da bez ove priče njegov skromni spisateljski opus ne bi bio kompletan. U dilemi je da li ova napomena spada u EPILOG, ili treba biti izostavljena. Siguran je u to da se ovom pričom odužio župniku Ivkoviću, Mamiki, ali i ocu Markusu, uvjeren da dobra djela trebaju biti zapisana, jer ako nisu zapisana kao da se nisu ni dogodila.

( 13. 10. 2007.)

______________________________

Ljubo Ruben Weiss je rođen 28. 3. 1949 u selu Lukač kraj Virovitice u porodici Marka i Zdenke Weiss. Ime je dobio po pokojnom stricu Ljubomiru (Rubenu) Weissu koji je ubijen u Koncetracijskom logoru Auschwitz zajedno sa svojim roditeljima, Adolfom i Katarinom Weiss. Jedini član porodice Weiss koji je preživio Holokaust bio je Ljubin otac Marko. Ljubo je odrastao u Lukaču i Virovitici uz mlađeg brata Željka. Nakon završene gimnazije u Virovitici, Ljubo je studirao i završio Fakultet političkih nauka Sveučilišta u Zagrebu, te Studij novinarstva. Nakon fakulteta radio je kao profesor u zagrebačkoj V. gimnaziji. Radio je još u konditorskoj tvornici Kraš, te u Socijalističkom savezu grada Zagreba kao stručno-politički radnik. Objavio više od 200 tekstova, te je objavljivao žurnalističke radove, pored ostalog, u Studentskom listu, informativno-političkom tjedniku Danas, riječkom Novom listu, te u medijima u Austriji i Zapadnoj Njemačkoj. Većina tekstova o kojima je pisao odnosila se na temu Izraela, antisemitizma i Arapsko-izraelski sukob. Ljubo je bio suosnivač lista “Sutra” koji je jedno vrijeme izlazio u Beču, a bio je namijenjen izbjeglicama iz Bosne i Hercegovine. Ljubo se proslavio prvih dana 1990 godine esejom u tri dijela pod naslovom “Tuđi ste mi Tuđmane“, a koji je bio prva sistematska kritika knjige Franje Tuđmana “Bespuća povijesne zbiljnosti“. Isto tako je postao poznat široj javnosti Hrvatske 1990 godine napisanim pismom pod naslovom “Zar je sramota biti Židov”, a koje je objavljeno u zagrebačkom Vjesniku. To pismo je bila Ljubina reakcija na izjavu Tuđmana da je “Sretan da mu žena nije ni Srpkinja ni Židovka!”.[1][2][3] U međuvremenu nepoznati počinitelji su dinamitom srušili drvenu vikendicu obitelji Weiss u Bilogori. Odštetu od Hrvatske do dana današnjeg nisu dobili.[4] 1990 godine postao tajnik “Kulturnog društva Miroslav Šalom Freiberger” u vrijeme kada su njegovi predsjednici bili dr. Željko Fuks i poslije Slavko Goldstein. 1991. godine ne slažući se sa politikom predsjednika Hrvatske, Franje Tuđmana, Ljubo je demonstrativno napustio Hrvatsku i preselio se u Beč.[1][2] Ljubo sam ističe da je bilo više razloga zašto je napustio Hrvatsku, no osnovni razlog je bio da kao pacifist nije mogao psihološki podnijeti ratnu atmosferu koja je povremeno poprimala dimenzije ratne histerije.[5][3]

1992/1993. specijalizirao je judaizam i bliskoistočne teme na Židovskom institutu u Beču, a krajem 1992. dobio je koncesiju za trgovanje knjigama sa prostora tada već bivše SFRJ Jugoslavije. U haustoru Slavističkog instituta imao je nekoliko mjeseci improvizirani štand sa knjigama. Potom je u blizini pronašao zapušteni lokal, uredio ga s puno vlastita rada i krajem 1993. otvorio specijaliziranu knjižaru s knjigama na srpskohrvatskom, njemačkom iengleskom jeziku, ali tematski vezanu za jugoistok Europe odnosno SFR Jugoslaviju. Dio asortimana knjižare je činila bogata bogata zbirka “Judaica” koja se odnosila na Židove SFR Jugoslavije. Knjižara je djelovala i kao antikvarijat, imala je odjel sa njemačkim knjigama na razne teme, te je raspolagala sa oko 4000 knjiga. U svojoj knjižari više puta je organizirao zapažene literarne večeri. Zahvaljujući njegovu angažmanu Nacionalna i sveučilišna knjižnica Hrvatske u vrijeme djelovanja knjižare oskrbljena je svim važnijim knjigama na temu Hrvatske i Hrvata, objavljenima na njemačkom jezičnom području i šire. Surađivao je posebno s “Društvom Gradišćanskih Hrvata” u Beču. Od preseljenja u Beč, Ljubo je objavljivao članke na njemačkom jeziku u novinama Austrije, Njemačke i Švicarske. Za vrijeme boravka u Beču bio je član Židovske općine Beč, te jedan mandat član “Vijeća Židovske općine Zagreb” (ŽOZ). Literarne radove (poezija) objavljivao od školskih vremena, a 2004 godine počeo je objavljivati kratke priče od kojih je za četiri dobio literarne nagrade. 2006 godine objavio je zbirku poezije naslova “Zakašnjela zbirka”, a pjesme je objavio u većem broju literarnih časopisa odnosno zbornika poezije. Dvije pjesme uvrštene su mu u antologije poezije izdane u Austriji.[1][2][3] Kao židovski aktivist surađivao je s pokojnim Simonom Wiesenthalom i njegovim Dokumentacijskim centrom Simon Wiesenthal u Beču, posebno na sprječavanju distribucije hrvatskog izdanja Mein Kampfa.[5] Ljubo je višegodišnji suradnik nekoliko portala u Hrvatskoj i na prostoru bivše SFR Jugoslavije, te časopisa “Most” (Bilten udruženja useljenika iz SFR Jugoslavije u Izraelu) u Izraelu. Objavljivao je u židovskim časopisima Ha-Kol (Glasilo Židovske zajednice u Hrvatskoj) i Ruah Hadaša (Glasilo Židovske vjerske zajednice Bet Izrael) u Zagrebu. U više od četrdeset godina javnog djelovanja objavio oko 700 raznih tekstova, od toga veliki broj kolumni. Veći broj objavljenog bili su angažirani tekstovi, reagiranja na društvena i politička zbivanja u Hrvatskoj i na prostoru bivše države. Početkom 2013. osnovao je zatvorenu internet grupu “Socijalno, jasno i hrabro Židovstvo-Jevrejstvo”. 2006. Ljubo se iz Beča vratio u Hrvatsku tj. Viroviticu. Od 2013 kao predsjednik vodi ŽOV, nakon što je njegov brat Željko odstupio sa te pozicije.[3]

Ljubo Ruben Weiss je preminuo iznenada, 22. 4. 2015, u 66 godini života od posljedica puknuća aorte. Operacija u zagrebačkoj KBC Dubrava je trajala punih osam sati, no liječnici mu nažalost nisu uspjeli spasiti život. Sahranjen je 24. 4. 2015 na Gradskom groblju u Virovitici.

  1. Ljubo Ruben Weiss. http://www.makabijada.com. Preuzeto 27. 1. 2015
  2. Jump up to:2.0 2.1 2.2 Ljubo R Weiss Bio Bibliografija. El Mundo Sefarad. Preuzeto 27. 1. 2015
  3. Jump up to:3.0 3.1 3.2 3.3 Literarno- novinarska i opća biografija Ljube Rubena Weissa; str. 1 – 2; 23. 11. 2014
  4. Jump up ‘Kao Židov Židovu’ Ljubo Ruben Weiss uputio otvoreno pismo sucu Theodoru Meronu. dubrovackidnevnik.hr (4. 7. 2014). Preuzeto 27. 1. 2015
  5. Jump up to:5.0 5.1 5.2 5.3 5.4 5.5 5.6 5.7 5.8 Domagoj Margetić (27. 1. 2013). Ljubo R. Weiss: U Hrvatskoj i dalje ima antisemitizma a i straha od antisemitizma. http://www.seebiz.eu. Preuzeto 27. 1. 2015
  6. Jump up Preminuo Ljubo Ruben Weiss suradnik i povremeni kolumnist Dubrovačkog dnevnika. dubrovackidnevnik.hr (23. 4. 2015). Preuzeto 25. 4. 2015

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s