Nedžad Latić

Ikona mržnje u hramu dobrih Bošnjana

http://www.rijaset.ba/index.php?option=com_content&view=article&id=6320:ikona-mrnje-u-hramu-dobrih-bonjana&catid=207&Itemid=220

Ivan Lovrenović je dobio prvu bijenalnu književnu nagradu za esej «Midhat Begić» za 2007. i 2008. godinu koju mu je dodijelio PEN centar BiH. Nagradu je dodijelio žiri u sastavu: Hanifa Kapidžić – Osmanagić, predsjednica i članovi Dejan Đuričković, Željeko Ivanković, Čedo Kisić i Juraj Martinović.

Lovrenović je nagrađen za esej Ivo Andrić, paradoks šutnje, objavljen u Novom izrazu 39, januar-mart 2008., a zatim u Oslobođenju 5. mart 2009. Nakon uručenja nagrade 26. februara, urednica IPP na FTV Duška Jurišić posvetila je emisiju Pošteno u kojoj su učestvovali akedemik Abdulah Sidran, dr Ivan Šarčević, Dr Munib Maglajlić, dr Mirjana Vlaisavljević i Dragan Marjanović. Najavljeni laureat Lovrenović je otkazao svoje učešće u emisiji. Voditeljica je obrazložila da je povod emisiji godišnjica Andrićeve smrti, 13. mart 1975.?!

Neki srpski mediji počeli su najavljivati pripreme za proslavu 50-godišnjice dodjele Nobelove nagrade Ivi Andriću (2011.). Povodom dana napada NATO-a na Srbiju
Matija Bećković je izjavio za RTS (22. mart): «Mi smo (Srbi op.a) dobili Nobelovu nagradu za most, a oni su prvo bombardovali naše mostove!»

Pisanje, objavljivanje i nagrađivanje eseja Ivana Lovrenovića ne može se dovesti u svezu sa nekim konkretnim datumom kao povodom. Da li stoga i Mile Stojić u kolumni Andrić, Dani 27.mart, iskazuje čuđenje:»Dok je javnost zapadne Evrope okupirana jednom jedinom temom – galopirajućom recesijom, (….) – u našoj maloj Dejtoniji ponovo je u žiži izgleda najbitniji naš problem – je li Ivo Andrić Mrzio Bosnu i Bošnjake?».

Apologeta nobelovca potamnjelog sjaja

Bit će skoro deset godina (13.14. novembar 1999.) kako je u Tuzli je održan okrugli stol pod nazivom Djelo Ive Andrića u historijskom i društvenom kontekstu u organizaciji Bošnjačke zajednice kulture «Preporod» BiH, općinsko društvo Tuzla. Svoje referate podnijelo je petnest intelektulaca. Nakon tog skupa Ivan Lovrenović i dr Enver Kazaz su u nekim člancima i polemikama (Dani i Ljiljan) pisali i nastupali kao Andrićevi zaštitari. Dr Muhidin Pelesić je objavio tekst u Slobodnoj Bosni (maj 1999.) o «…realizaciji plana iseljavanja Arnauta sa Kosova Vase Ćubrilovića i Ive Andrića». U Oslobođenju je objavljeno nekoliko tekstova i osvrta na temu «čiji je Andrić» i sl. Emitirano je nekoliko televizjskih i radio emisija dijaloškog tipa na istu temu.

Tako je haman jednu deceniju Andrić bio miran, nije bio «u žiži kao najbitniji naš problem», dok Lovrenović nije, ponovo, otvorio tu temu svojim esejom.
Esej Andrić, paradoks šutnje, objavljen je na deset stranica Oslobođenja, plus jedna stranica bilješki.

Samo jedno iščitavanje Lovrenovićevog eseja pokazuje da Stojić u spomenutoj kolumni nije pravilno postavio goruće pitanje – je li Andrić mrzio Bosnu i Bošnjake?, u «Dejtoniji».

Iako tim pitanjima posvećuje dva poglavlja «Bosanka mržanja» i Andrić i muslimani, Ivan Lovrenović na njih ne daje odgovore. Šta se, onda, željelo postići pisanjem eseja? Lovrenović se ovim esejem javlja kao apologeta nobelovca potamnjelog sjaja, i to u osvit zore najavljene proslave pedesetogodišnjice dodjele Nobelove nagrade. Kako je ovih dana izvijestio Večernji list, a prenosi Mile Stojić, Vlada Srbije namjerava otkupiti Andrićevu višegradsku kuću i od nje sagraditi muzej, u ćemu će joj pomoći i Vlada Turske.

Ikononosci i ikonobranioci

Očito da vrijeme odnosi pozlatu sa Ive Andrića, tako da i sama potreba da se apologetski, ovaj put, bolje rečeno, pokroviteljski, odnosi prema Ivi Andriću, govori o izbljedjelosti i eroziji pozlate. Serija kritičkih osvrta dovela je do pucanja zaštitne obloge njegove Nobelove nagrade.

Tako će prvi dojam čitaoca, nakon iščitavanja eseja, biti kako Ivan Lovrenović, ipak, pripada oslabljeloj falangi zaštitara Ive Andrića. Ova falanga zaštitara Ive Andrića pokušava držati paravan nebi li sakrili Andrićeva «stidna» mjesta, čije je razgoličenje počelo već davnih tridesetih godina prošloga stoljeća, kada su dvojica profesora iz Graca dali ocjenu o njegovoj doktorskoj disertaciji. Ni nobelovac Alberto Moravija se nije pohvalno izrazio o dodjeli Nobelove nagrade Ivi Andriću. Najoštrije kritike njegovog književnog stvaralaštva izrekli su, primjerice, sprski knjižrevni kritičari: «Likovi u njegovim djelima su projekcija njegove psihopatološke duše», bila je najčešća ocjena njegovih kritičara.

Uloga Ivana Lovrenovića, podsjeća na naslov knjige pokojnog dr Nikole Koljevića Ikonosci i ikonobranioci, prevodioca Andrićeve pripovjetke Pisma iz 1920. godine, sa srpskog na engleski jezik, kojeg je dr Radovan Karadžić držao na stolu prilikom diplomatskih razgovora vođenim sa strancima na Palama tokom rata, objašnjavajući im kroz lik sarajevskog Židova Maksa Levefendea, «endemsku mržnju» koja vlada u BiH. Lovrenović se u svom eseju postavlja i kao ikononosac i kao ikonobranilac «najposvećenije ikone» mržnje u hramu dobrih Bošnjana! Pripomogne mu, tu i tamo kad posrće u eseju, kroz kvazihistoriju, kao u poglavljima Premoć zla i Andrić i muslimani, vjerni vazal dr Enver Kazaz svojim postmodernističkim antiideološkim pristupom književnom djelu!

Kao gavran preko ruine

Strategijom skrivanja, zatajivanja, prešućivanja i prekrajanja istine o tamnoj strani Ive Andrića, kao spisateljske ikone, Lovrenović se usuđuje prevesti čitaoca tankom platicom preko bujice. Tako on, poznat kao perfekcionista i čistunac, posebno u publicisti, gdje se naprosto naslađuje kao lovac na packe, bizarnosti i pogreške u pisanju drugih, sebi dopušta da kazazoidnim stilom, kojeg je teško slijediti, bježi u raznotematske detalje dokazujući općepoznatu, i neosporavanu istinu da je Ivo Andrić «veliki stilist i majstor riječi». Ali stoga će sebi dopustiti kvaziargumentaciju, bar na desetak mjesta, i napisati kako je Ivo Andrić «posljednji izdanak u svojoj lozi, zarana ostao bez oca kojega nije ni upamtio, …»! Ili jedan ovako bijedan argument: «…elaborat o albanskom pitanju kojeg je sastavio za potrebe Stojadinovićeve vlade 1939., to može biti razumljivo, ali dodaje barem malo drugačijega svjetla kad se osvijetli podatkom o bijedi iz koje se valjalo otimati od malih nogu».

Andrićevo vjerno služenje srpskom hegemonizmu, boravak u «vučijem gnjezdu» u Berlinu do 1939. do 1941., služenje Komunističkoj partiji pod stare dane, Lovrenović predstavlja kako se Andrić branio šutnjom «kao posljednjim modusom obrane vlastitoga integriteta, ljudskog i književničkog». Iz ove kvaziargumentacije on i poentira u naslovu eseja!

A na sve kritike/inkriminacije koje su javno objavljene od Šukrije Kurtovića, «Na Drini ćuprija» i «Travnička hronika» u svjetlu bratsva i jedinstva 1961., dr Muhisna Rizvića, Bosanski muslimani u Andrićevom svijetu 1995., akdemika Muhameda Filipovića, esej Bosnaski duh u književnosti – šta je to? 1967., akademika Esada Durakovića, Andrićevo djelo u tokovima ideoilogije evrocentrizma 2000., i drugih bošnjačkih intelektualaca, Lovrenović prelijeće kao gavran preko ruina. Takav pristup pisanju eseja nije se mogao pročitati od kad je gavran pocrnio!

«Kurtovićeva iskrena i dobronamjerna, ali po književnom postupku beznadno neknjiževna , na ždanovljevskoj socrealističkoj estetici zasnovana kritika Andrićevih romana «zbog štetnosti po brastvo i jedinstvo», Filipovićev filozofstvujući ršum po staklarskom izlogu moderne bosanskohercegovačke kulture, Rizvičeva pozitivistička marljivost u klasifikaciji Andrićevih «grijeha» prem mulsimanima – kolikogod među sobom različiti, zajednički su utirali put do potpunog odabcivanja književnoga za račun nacionalnoideološkog kriterija.»

Tekst akademika Durakovića «u kojemu autor na Andrićevu književnost rigidno primjenjuje Saidovu paradigmu orijentalizma, …» Lovrenoviću zvuči sablasno i navodi devet takvih «sablasnih» fraza/tvrdnji istrgnutih iz teksta.

Ko je kome zatornik?

Ovakav Lovrenovićev «pogled na povijesne likove i ikone, na njihovo vrednovanje», postaje repeticija u odnosu na Bošnjake. «…Slike o Mehmedu Fatihu kao osvajaču (što mu i nadimak kaže) i nemilosrdnom rušitelju Bosne i njezine srednjovjekovne civilizacije, slike o Gazi Husrev-begu kao udarnoj pesnici jedne osvajačke imperije te o okrutnome zatorniku ljudi i znakova druge vjere, …» pisao je Ivan Lovrenović (septembar 2006.) kritički se osvrčući na jedan govor dr Musatfe Cerića.

Ako bi se u najdobronamjernijem razumijevanju Lovrenovićeve kritike mogla razumjeti kritika manipuliranja «povjesnih likova i ikona» od starne bošnjačkih autoriteta, zašto takav manir i pristup Lovrenović nema i prema onima koji drugačije vide Andrića kao «povijesnog lika i ikonu»?! Pored toga, dobro infromirani Lovrenović prešućuje druge (nebošnjačke) negativne stavove o Andriću. Ako se ne radi o neznanju, a ne radi!,onda je je posrijedi svjesna manipulacija i propaganda, gora od one koju je sam spočitavao drugima. Iz kojih pobuda bi to Lovrenović činio? Zašto se se Ivan toliko u zanosu fascinacije žrtvuje za Ivu?!

Teško je Ivana Lovrenovića osobno posmarati iz rakursa nacionalizma, iako bi se u eseju mogao nazrijeti hrvatski kompleks zbog njihovih nacionalnih konvertita, jer Ivo Andrić nije bio sam kao takav. Možda je Mile Stojić dao masonsko-lakonski odgovor, na ovo pitanje, ustvrdivši kako je «Andrić po nacionalnosti genij»! Tetoviranjem nacionalnog idnetita IQ-om, Andrića se želi amnestirati od motiva za mržnju prema muslimanima- «po vjerskoj i nacionalnoj osnovi».

Spustimo li se na zemlju; među ljude, glupe i pametne, a takav niko nije permanentno, koji čitaju Andrića i Lovrenovića, koji žive život svakidašnji, u njima, kroz njihove karaktere i djela, bez obzira na imena njihova, prepoznat ćemo samo utjecaj zlih ili plemenitih ideja! Stoga je veoma, veoma bitno koje i kakve ćemo ideje posijati u ružu vjetrova koji nas svakodnevno zapahnjuju. Evo tri priloga koji pokazuju kakve ideje i vijavice jezive hladnoće sa visova Andrićeve «IQ planine» opahnjuje humnu dolinu gdje počiva duh Dobrih Bošnjana.

Prilog 1.

Pjesma:

Kairski bazar

Posvećena Ivi Andriću

Mujezin pjeva sure svome bogu,
Allah da mu prosti, jerbo lažno pjeva,
Nije to ljubav već je pjesma gnjeva,
Poziva na kavgu, a odbija slogu.

Pastirova koza vezana za nogu,
Oko sebe mlijeko nevješto prolijeva,
A muhe se kupe. Lijeni arap zijeva
U prljavu svoju obavijen togu.

U prašini gustoj djeca Ramazana
Otresaju nečist sa čupave glave,
Dok džamija stara, ko krastava rana
Zapušteno zjapi, svjedok prošle slave,
K nebu se uzdiže miomiris gnoja
I Homerov masni dio ovnujskoga loja.

Napisano u Kairu 1944.

(Zbirka pesama Iz dokonih časova, Niko Mirošević; Svrge, London 1954.)

Pisac pjesme Niko Mirošević je Dalmatinac iz Dubrovnika. Za vrijeme kraljevine Jugoslavije bio je diplomata. Bio je konzul u Klagenfurtu u Austriji, a kasnije i savjetnik Jugoslovenskog poslanstva u Vatikanu. Za vrijeme rata bio je u Kairu, a zatim u Londonu. Imao je i englesko državljanstvo.

Bio je prijatelj Ive Andrića dok je Andrić bio Jugoslavenski poslanik u Berlinu.
Andrić je 18.3.1955. godine odgovorio na pismo Miroševiću u kome mu zahvaljuje na posveti i poslatim knjigama. Fotokopija ovog pisma nalazi se u arhivi biblioteke u Friburgu. Iz pisma se citira sljedeće: « Hvala na poslatim knjigama. Naročito me veseli tvoja lijepa zbirka pesama u kojoj ima jedna posvećena meni. Lepo je da se sećaš starog druga i kolege…» «…mene također ova sredina smrada, loja, lenosti i pokvarenosti poklonika arapskog varalice guši (bold n.l.), pa sam više u Beogradu nego u Bosni.»….

Prilog 2.
„Njujork Tajms u broju 30. novembra 1959., donosi kritiku jednog od najpoznatijih kritičara u Americi, Orvila Preskota, o knjizi Ive Andrića Travnička hronika, koja se nedavno pojavila u Americi. Možda je ključ za ovu knjigu reč “studija”. To je studija u obliku romana o karakteru čoveka stavljenog u uslove skoro srednjovijekovnog orijentalnog života. Rasno, Bosanci su bili Sloveni, ali po kulturi oni su Turci. Naviknuti vekovima na neznanje, siromaštvo, nasilje, korupciju, svirepost, pretvaranje i prevaru oni su prihvatili ovaj njima poznati život kao volju Božju i plašili se svake promene. U ovaj zbunjujući, nerazumni i neprosvećeni svet, Andrić uvodi izvesan broj zapadnjaka. Neki od njih su se srodili sa ovom sredinom i postali veći Levantinci od samih Levantinaca. Neki su zbog svog unutrašnjeg ponosa i snage, ali nezainteresovanosti, ostali nedirnuti. Drugi, naročito Davil, gledali su svakog Bosanca sa odvratnošću i nepoverenjem i nikada nisu shvatili da se laganim i stalnim koracima približavaju životu koji su prezirali “. (Politika -Beograd, 6.XII.1959. broj 16645, strana 3 )

Prilog 3.
Citati iz eseja Dorđa Jovanovića, Prividni realizam Ive Andrića, (Ivo Andrić: Pripovetka II, Srpska književna zadruga, Beograd 1936. godine)
«Bilo je nekada riječi u našoj književnosti o piscima «regionalistima» koji su se ograničavali na slikanje svog zavičajnog kraja, na portretiranje tipova iz svoje uže postojbine. (…) Bilo bi iz osnova pogrešno kada bi se i Ivo Andrić smatrao regionalistom (…) I historijski i ekonomski i etnički Bosna predstavlja jednu posebnu sredinu, veoma složenu sredinu, primamljivu ali i veoma tešku za njene književne obrađivače. Bosanski pisci su veoma raznoliko i u mnogome protivrječno prikazivali Bosnu.(…) Gospodin Ivo Andrić takođe daje jednu naročitu Bosnu, Bosnu prije svega košmarsku i prokletstvom osjenčenu. Mada, u prvi mah, njegova subjektivna deformacija može da obuzme i uzbudi, ipak poslije svako njegove pripovijetke ne može nikako da se povjeruje da jedna takva zemlja postoji, da naročito danas postoji. Pogotovo ne možemo da povjerujemo mi koji smo tako blizu nje, a i da ne govorimo o onima koji u njoj žive i poznaju je bolje i osjećaju prisnije od nas, a po svoj prilici bolje i prisnije od g. Andrića. Površno posmatrano, pripovijedanje izgleda realistično ali usitinu ono je daleko od svakog realizma. G. Andrić prikazuje Bosnu onako kako je on doživljava, a on je zaista doživljava na svoj način, samo što to njegovo doživljavanje nema nikakve veze sa realizmom. G. Andriću se ne može osporavati iskrenost, ali činjenica da on baš iskreno umije da doživi Bosnu, jedino kao mračan i grčevit ambijent strasti, prokletstva i bestijalnosti, sasvim ubjedljivo otklanja svaku pomisao o njegovom realizmu.(…) Ne nije to Bosna ta jezovita jazbina u kojoj su svi ljudi i sve pojave morbidni, nije to Bosna ta krvava i tajanstvena neman koja gmiže, palaca i srlja iz njegovih kazivanja.
Nije to Bosna, ta razbuktala strast i plodnost, koja se graniči ili prelazi u patologiju, nije to Bosna, svi ti ljudi g. Andrića što nose u svojoj krvi mračnjačku kob i prokletstvo.
Kako izgledaju u vizijama g. Andrića figure Alije Đerzeleza, Mustafe Madžara, Mare milosnice, Ćorkana, figure paša i kasabskih gazda, kreću se čitave vojske, bijele se jata logorskih šatora, stoje manastiri i tekije sa svojim zadrigalim ili isposničkim fratrima i dervišima, žene raspuštene ili već životom smoždene, sela i drumovi, oblasti, smetovi, daždevi požari sve to izgleda kao stvarno, živo ali samo kao živo i stvarno. Bosna g.Andrića liči na panoptikum, prepun voštanih kipova i modela koji većinom pokazuju samo ono što je nenormalno, bolesno i bizarno.(…) Nije, zaista kod g. Adnrića pretežan estetizam i artistička rafiniranost i ako se njih nisu potpuno lišila njegova kazivanja. G. Andrić ne može na drugi način da gleda ljudstvo koje hoće književno da ostvari, da kroz svoju subjektivnu deformaciju koja možda ima u sebi nečega poetskog, ali je toliko subjektivna da se od jedne realne ustalasane Bosne dobiva jezivi panoptikum. (…) Ne može g. Andrić da vidi stvarnost.

Takav je g. Andrić i njegova Bosna. Već godinama oni su takovi. (…) Pored svih solidnih, a često i visoko izražajnih kvaliteta, cijelo književni stvaranje g. Andrića ne odgovara iziskivanjima današnje književne publike. Ova publika neće košmarski doživljaj i subjektivnu deformaciju. Ona neće panoptikum već stvarnost. Ona hoće starog Štrbca, a ne opterećenog demonima sopstvene krvi ganjanog Aliju Đerzeleza. Ona hoće Bosnu onakvu kakva je, a to joj g. Andrić nije pružio i ne može da joj pruži.»

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s