Victor Loupin (Figaro)

Aleksandar Zinovjev – Interview 

Dio intervjua poznatog ruskog disidenta i filozofa Zinovjeva, koji je dao pred svoj povratak iz Njemačke u Rusiju. Razgovor sa novinarom francuskog lista Figaro vođen je 24. jula 1999. godine u Berlinu.

Zinovjev

Aleksandar Zinovjev (1922-2006)

Poslije kraha komunizma osnovni predmet vašeg istraživanja postao je zapadni sistem. Zašto?

— Zato što se desilo ono što sam predvidio: pad komunizma doveo je do raspada Rusije.

Proizlazi da je borba protiv komunizma prikrivala želju za uništenjem Rusije?

— Upravo tako. To govorim zato što sam u svoje vrijeme bio nevoljni saučesnik te za mene sramotne akcije. Rusku katastrofu su htjeli i programirali ovdje, na Zapadu. Čitao sam dokumenta, učestvovao u istraživanjima koja su pod vidom ideološke borbe ustvari spremala pogibiju Rusije. To je za mene postalo toliko nesnosno da više nisam mogao biti u taboru onih koji uništavaju moj narod i moju zemlju. Zapad mi nije stran, ali gledam na njega kao na neprijateljsku silu.

Danas mnogi bivši sovjetski disidenti govore o svojoj ranijoj otadžbini kao o zemlji prava i demokratije. I sada, kada je ta tačka mišljenja postala opšteprihvaćena na Zapadu, vi pokušavate da je opovrgnete. Nema li tu protivrječnosti?

— Za vrijeme Hladnog rata demokratija je bila oružje u borbi protiv komunističkog totalitarizma. Danas mi shvatamo da je epoha Hladnog rata bila trenutak kulminacije u istoriji Zapada. U to vrijeme Zapad je imao sve: rast blagostanja koji je bio bez presedana, istinsku slobodu, nevjerovatan socijalni progres, ogromna naučna i tehnološka otkrića. Ali, u isto vrijeme, Zapad se neprimjetno mijenjao. Stidljiva integracija razvijenih, započeta u to vreme, bila je u suštini preteča internacionalizacije ekonomije i globalizacije vlasti, čiji smo svjedoci danas. Integracija može da posluži rastu opšteg blagostanja i da ima pozitivne posljedice ako, na primjer, ona zadovoljava legitimne težnje bratskih naroda za ujedinjenjem. Ipak, ta integracija o kojoj se govori bila je od početka smišljena kao vertikalna struktura, strogo kontrolisana od nacionalne vlasti. Bez uspješno izvedene ruske kontrarevolucije protiv sovjeta Zapad nije mogao da krene ka globalizaciji.

Znači, uloga Gorbačova nije bila pozitivna?

— Gledam na stvari iz nešto drugačijeg ugla. Uprkos uvriježenom mišljenju, sovjetski komunizam nije propao iz unutrašnjih razloga. Njegovo uništenje je najveća pobjeda u istoriji Zapada. Tiha pobjeda koja, ponavljam, omogućava uspostavljanje planetarne vlasti. Kraj komunizma označio je i kraj demokratije. Današnja epoha je ne samo postkomunistička ona je i postdemokratska. Danas smo svjedoci demokratskog totalitarizma ili, ako hoćete, totalitarne demokratije.

Zar vam to ne zvuči malo apsurdno?

— Nimalo. Za demokratiju je potreban pluralizam, a pluralizam predviđa postojanje najmanje dvije manje-više ravne sile, koje se između sebe bore i zajedno utiču jedna na drugu. Za vrijeme Hladnog rata bila je svjetska demokratija, globalni pluralizam, unutar kojeg su postojala dva suprotstavljena sistema: kapitalistički i komunistički. Kao i nejasna, ali ipak struktura onih država koje se nisu mogle svrstati u prve dvije grupe. Sovjetski totalitarizam je bio prijemčiv za kritike koje su dolazile sa Zapada. Sa svoje strane, Zapad se nalazio pod uticajem SSSR, posebno preko sopstvenih komunističkih partija. Danas živimo u svijetu gdje vlada jedna jedina sila, jedna ideologija i jedna proglobalistička partija. Sve to uzeto zajedno, počelo je da se formira još u vrijeme Hladnog rata, kad su se postepeno u najrazličitijim oblicima pojavile superstrukture: komercijalne, bankarske, političke i informacione organizacije. Bez obzira na razne sfere djelatnosti, ove snage je objedinjavala njihova transnacionalna suština. Padom komunizma one su počele da upravljaju svijetom. Na takav način zapadne zemlje su se našle u nadređenom položaju, ali, zajedno s tim, one se nalaze u podređenom položaju jer postepeno gube svoj suverenitet u korist toga što ja zovem naddruštvom. Planetarno naddruštvo čine komercijalne i nekomercijalne organizacije, čiji uticaj izlazi daleko iz okvira pojedinačnih država. Kao i druge zemlje, zapadne države potčinjene su kontroli ovih nadnacionalnih struktura. I to zato što je suverenitet država takođe bio neotuđivi dio pluralizma, a to znači i demokratije u planetarnom okviru. Sadašnja vladajuća nadvlast guši suverene države. Evropske integracije, koje se otvaraju pred našim očima, takođe vode nestajanju pluralizma unutar tog novog konglomerata u korist nadnacionalne vlasti.

Zar vam se ne čini da su Francuska ili Njemačka i dalje demokratske države?

— Zapadne zemlje su upoznale pravu demokratiju za vreme Hladnog rata. Političke partije su imale istinske ideološke razlike i različite političke programe. Organi štampe su se isto veoma razlikovali jedni od drugih. Sve je to uticalo na život prostih ljudi i vodilo rastu njihovog blagostanja. Sada je tome došao kraj. Demokratski i razvijeni kapitalizam sa socijalno orijentisanim zakonodavstvom i garancijama bezbjednosti bio je umnogom obavezan postojanjem straha od komunizma. Nakon pada komunizma u zemljama Istočne Evrope, na Zapadu je počeo masivni napad na socijalna prava građana. Danas socijalisti koji se nalaze u vlasti u većini zemalja Istočne Evrope vode politiku demontaže sistema socijalne zaštite, politiku uništavanja svega što je socijalističko, a što je postojalo i u zemljama kapitalizma. Na Zapadu nema više političke snage sposobne da zaštiti obične građane. Postojanje političkih partija je čista formalnost. Svakim danom među njima će biti sve manje i manje razlika. Rat na Balkanu je bio svakakav samo ne demokratski. Ipak, njega su vodili socijalisti, koji su nekad bili protivnici takvih vrsta avantura. Ekologisti, koji se takođe nalaze u vlasti u nekim zemljama, takođe su pozdravili ekološku katastrofu izazvanu bombardovanjem NATO. Oni su se čak usudili da tvrde da bombe koje sadrže osiromašeni uranijum ne pretstavljaju opasnost za životnu sredinu iako pri njihovom aktivirnju vojnici oblače specijalne zaštitne kombinezone. Tako demokratija postepeno nestaje iz društvene organizacije zapadnih zemalja. Svuda se širi totalitarizam jer nadnacionalna struktura nameće državama svoje sopstvene zakone. Taj nedemokratski dodatak odaje naređenja, uvodi sankcije, organizuje embargo, baca bombe, mori glađu. Čak mu se i Klinton potčinjava. Finansijski totalitarizam potčinio je sebi političku vlast. Hladnom finansijskom totalitarizmu tuđe su emocije i sažaljenje. U poređenju sa finansijskom diktaturom, politička diktatura se u potpunosti može smatrati ljudskom. Unutar najsurovijih diktatura bio je moguć nekakav otpor. Protiv banaka je nemoguće ustati.

A šta je sa revolucijom?

— Demokratski totalitarizam i finansijska diktatura isključuju mogućnost društvene revolucije.

Zašto?

— Zato što oni ujedinjuju grubu svemoćnu vojnu silu sa finansijskim gušenjem u planetarnom okviru. Svi revolucionarni prevrati su dobijali nekad podršku spolja. Sad je to nemoguće pošto više nema i neće biti suverenih država. Štaviše, na najnižoj društvenoj lestvici klasa radnika je zamijenjena klasom nezaposlenih. A šta žele nezaposleni? Posao. Zato su oni u lošijoj poziciji od klase radnika iz prošlosti.

Svi totalitarni sistemi su imali svoju ideologiju. Kakva je ideologija ovog novog društva koje vi nazivate postdemokratskim?

— Najuticajniji zapadni teoretičari i političari smatraju da smo ušli u postideološku epohu. To je zato što pod slovom „ideologija“ oni podrazumijevaju komunizam, fašizam, nacizam itd. Ustvari, ideologija, nadideologija zapadnog svijeta koja se razvijala tokom posljednjih pedeset godina, mnogo je jača od komunizma ili nacional-socijalizma. Zapadnom građaninu mnogo više ispiraju mozak nego što su običnom sovjetskom čovjeku posredstvom komunističke propagande. U oblasti ideologije glavne su ne ideje, već mehanizmi njihovog širenja. Moć zapadnih medija npr. nesrazmjerno je veća od najjačeg sredstva propagande Vatikana u vrijeme njegove najveće moći.

I to nije samo film, literatura, filozofija – sve poluge vlasti uticaja i sredstava širenja kulture u najširem smislu reči rade u tom smeru. Na najmanji znak, sve što radi u toj sferi tako jednodušno reaguje da nevoljno dolazi misao o naređenjima koji dolaze iz jedinstvenog izvora vlasti. Dovoljno je bilo donijeti odluku da se žigišu general Mladić ili predsjednik Milošević ili neko drugi, pa da protiv njih krene čitava planetarna propagandna mašina. Na kraju, umjesto da se osuđuju političari i generali NATO za njihovo kršenje svih postojećih zakona, najveći broj zapadnih građana je ubijeđen da je rat protiv Srbije bio potreban i pravičan. Zapadna ideologija kombinuje i miješa ideje u zavisnosti od svojih potreba. Jedna od takvih ideja – zapadne vrijednosti i način života su najbolji na svijetu iako za većinu ljudi na planeti te vrijednosti imaju pogubne posljedice. Probajte da ubijedite Amerikanca da će te vrijednosti biti pogubne za Rusiju. Nećete uspjeti. Oni će i dalje buditi tezu o univerzalnosti zapadnih vrijednosti, prateći na takav način jedan od kamena temeljaca principa ideološkog dogmatizma. Zapadni teoretičari, političari i mediji apsolutno su uvjereni da je njihov sistem najbolji. Upravo zato oni ga bez svake sumnje i sa mirnom savješću nameću čitavom svijetu. Zapadni čovjek, nosilac tih najboljih vrednosti, na takav način postaje novi nadčjovek. Na termin je stavljen tabu, ali se sve svodi upravo na to. Naravno, ova pojava trebalo bi naučno da se proučava. Ipak, mogu primijetiti, u nekim oblastima sociologije i istorije postalo je krajnje teško sprovoditi naučna istraživanja. Naučnik koji odjednom pokazuje želju da izučava mehanizme demokratskog totalitarizma suočava se sa velikim teškoćama. Od njega prave izgnanika. Sa druge strane, te čija istraživanja služe vladajućoj ideologiji zatrpavaju grantovima, a izdavačke kuće i mediji bore se za pravo saradnje sa tim autorima. To sam osjetio na sopstvenoj koži kad sam predavao i radio kao istraživač na stranim univerzitetima.

Zar u toj nadideologiji, koju ne volite, nema tolerantnosti i uvažavanja bliskih?

— Kad slušate predstavnike zapadne elite, sve vam se čini tako čistim, velikodušnim, punim poštovanja prema ljudima. Radeći to, oni primjenjuju klasično pravilo propagande: prikrivaju stvarnost slatkim rečima. Ipak, dovoljno je samo uključiti televizor, otići u bioskop, otvoriti bestseler ili poslušati popularnu muziku kako bi se uvjerilo u suprotno: širenje kulta surovosti, seksa i novca je bez presedana. Blagorodne reči treba da sakriju ta tri stuba (postoje i drugi) totalitarne demokratije.

A šta je sa ljudskim pravima? Zar ih na Zapadu ne poštuju najviše?

— Danas se ideja ljudskih prava sve više nalazi pod pritiskom. Čak i broj ideoloških teza, po kojima se ova prava dobijaju rođenjem i ne mogu biti oduzeta, danas ne mogu izdržati preliminarnu ozbiljnu analizu. Ja sam spreman da zapadnu ideologiju podvrgnem istoj takvoj naučnoj analizi kakvu sam primijenio na komunizam. Ali to je dug razgovor i nije za današnji intervju.

Da li zapadna ideologija ima ključnu ideju?

— Ideja globalizacije. Drugim riječima, vladavina svijetom. A, pošto je takva ideja doboljno neprijatna, ona se prekriva opštim frazama o ujedinjenju planete, o transformaciji svijeta u jednu integracionu cjelinu. U stvarnosti, Zapad je sad pristupio strukturnim promjenama u planetarnom okviru. Sa jedne strane, zapadno društvo vlada nad čitavim svijetom, a, sa druge strane, ono samo se transformiše po vertikali, sa nadnacionalnom vlašću na samom vrhu piramide.

Svjetska vlada?

— Ako hoćete, da.

Da li vjerujete u to? Zar to ne znači biti žrtva glupe fantazije o svjetskoj zavjeri?

— Kakva zavjera? Nema nikakve zavjere. Svjetskom vladom upravljaju rukovodioci svima dobro poznatih nadnacionalnih komercijalnih, finansijskih i političkih struktura. Prema mojim procjenama, to naddruštvo koje danas upravlja svijetom već broji oko pedeset miliona ljudi. Njegov centar su SAD. Zemlje Zapadne Evrope i neki bivši azijski „zmajevi“ čine njegov biznis. Ostale zemlje se nalaze pod vlašću stroge finansijsko-ekonomske hijerarhije. To je realnost. Što se tiče propagande, ona smatra poželjnim stvaranje svjetske vlade pod kontrolom svjetskog parlamenta, pošto je svijet veliko bratstvo. Sve su to priče namijenjene publici.

I Evropski parlament, također?

— Ne, pošto Evropski parlament postoji. Ali treba biti naivan pa vjerovati da je Evropska unija bila rezultat dobre volje vlada čije zemlje ulaze u njen sastav. Evropska unija – to je oružje za uništenje nacionalnih suvereniteta. Ona je dio projekta koji su stvorile nadnacionalne organizacije.

Evropska saradnja promijenila je ime posle raspada Sovjetskog Saveza i počela da se zove Evropska unija. Po ugledu na boljševike, rukovodioci Evropske unije nazivaju se komesarima. Kao i boljševici, oni se nalaze na čelu komisija. Posljednji predsjednik je bio „izabran“, kao jedinstveni kandidat…

Ne treba zaboravljati da se proces socijalne organizacije potčinjava određenim zakonima. Organizovati milion ljudi – to je jedno, organizovati deset miliona – to je drugo, dok je organizovati sto miliona ljudi – najteži zadatak. Organizovati petsto miliona ljudi je zadatak kolosalnih okvira. Treba stvoriti nove administrativne organe, obučavati ljude koji će njima upravljati i obezbediti im kontinuiran rad. To je primarni zadatak. Ustvari, Sovjetski Savez je bio klasični primjer mnogonacionalnog konglomerata na čijem čelu se nalazila nadnacionalna upravljačka struktura. Evropska unija želi da dobije bolje rezultate od Sovjetskog Saveza. To je u potpunosti opravdano. Još prije dvadeset godina bio sam iznenađen time što su tzv. defekti sovjetskog sistema bili još razvijeniji na Zapadu.

Koji na primjer?

— Planiranje. U zapadnim ekonomijama se beskonačno više planira nego što se nekad planiralo u ekonomiji SSSR. Zatim birokratija. U Sovjetskom Savezu je od 10-12 odsto aktivnog stanovništva radilo u sferi državne administracije i upravljanja. U SAD takvih radnika je 16-20 odsto. Ipak, SSSR su kritikovali upravo zbog njegove planske ekonomije i rotacije birokratskog aparata. U Centralnom komitetu KPSS radilo je 2.000 ljudi. Brojnost aparata Komunističke partije dolazila je do 150.000 radnika. Danas na Zapadu možete naći desetine, čak stotine preduzeća iz industrijskog i bankarskog sektora koja zapošljavaju mnogo više ljudi. Birokratski aparat sovjetske Komunističke partije bio je zanemarljivo mali u poređenju sa personalom krupnih zapadnih transnacionalnih korporacija. Treba priznati: u SSSR se loše upravljalo upravo zbog nedostatka administrativnog personala. Trebalo je imati dva-tri puta više administrativnih radnika. Evropska unija odlično shvata ove probleme i zato ih uzima na znanje. Integracija je nemoguća bez postojanja impresivnog administrativnog aparata.

To što vi govorite ne poklapa se sa idejama liberalizma, kojeg propagiraju evropski rukovodioci. Ne mislite li da je njihov liberalizam samo dekoracija?

— Administracija ima tendenciju velikog uvećanja, što je opasno za nju. Ona to zna. Kao i bilo koji organizam, ona nalazi sopstvene protivotrove za nastavak normalnog funkcionisanja. Privatna inicijativa – jedan je od njih. Drugi protivotrov je društvena i individualna moralnost. Primjenjujući ih, vlast se bori sa tendencijama koji vode ka samouništenju. Zato je ona izmislila liberalizam kako bi izgradila protivtežu svojoj sopstvenoj rotaciji. Ipak, biti danas liberalom – apsurdno je. Nema više liberalnog društva. Liberalna doktrina nikako ne odgovara realnosti epohe koncentracije kapitala bez presedana u istoriji čovečanstva.

Kretanje kolosalnih finansijskih sredstava nikako ne odgovara interesima pojedinačnih država i naroda, kojeg čine individualci. Liberalizam podrazumeva ličnu inicijativu i preuzimanje finansijskih rizika na sebe. Danas za svaki posao treba novac, kojeg pružaju banke. Te banke, čiji broj se postepeno smanjuje, vode politiku koja je, po svojoj prirodi, diktatorska i dirigentska. Vlasnici preduzeća su im predati na milost jer se sve potčinjava kreditu, znači nalaze se pod kontrolom finansijskih organizacija. Važnost individualaca – osnova liberalizma – smanjuje se iz dana u dan. Danas nema značaja ko upravlja ovim ili onim preduzećem, ovom ili onom zemljom: Buš ili Klinton, Kol ili Šreder, Širak ili Žospen, koja je razlika?

Totalitarni režimi XX vijeka su bili veoma surovi, što se ne može reći za zapadnu demokratiju.

— Glavno je – ne metodi, ali da dobijeni rezultati. Da navedem primjer? Tokom borbe sa nacističkom Nemačkom, SSSR je izgubio 20 miliona ljudi i pretrpio kolosalnu materijalnu štetu. Tokom Hladnog rata, rata bez bombi i pušaka, gubici u svim aspektima su bili mnogo veći. Za posljednjih deset godina životni vijek Rusa se smanjio za deset godina. Smrtnost katastrofalno prevazilazi rađanje. Dva miliona djece ne spava kod kuće. Pet miliona djece školskog uzrasta ne ide u školu. Registrovano je 12 miliona narkomana. Alkoholizam je postao univerzalan. Čak 70 odsto omladine nije sposobno za vojnu službu usljed različitih fizičkih nedostataka. Eto direktnih posljedica Hladnog rata, poslije kog je došao prelazak na zapadni način života. Ako se tako nastavi, stanovništvo države će se u početku brzo smanjiti sa 150 na 100 miliona, a onda i na 50 miliona. Demokratski totalitarizam će prevazići ranije totalitarne režime.

Po nasilju?

— Narkotici, loša ishrana i sida imaju veću efikasnost od vojnog nasilja. Posle kolosalnog uništavanja u Hladnom ratu, Zapad je izmislio „mirovni rat“. Iračka i jugoslovenska kampanja su dva primjera kolektivnog kažnjavanja i uzvratnih akcija isključivo velikih razmjera, kojima propagandna mašina daje smisao „blagorodnog dijela“ ili „humanitarnog rata“. Usmjeravanje nasilja protiv samih žrtava – to je druga tehnologija. Primjer njene upotrebe je ruska kontrarevolucija iz 1985. godine. Međutim, raspirujući rat u Jugoslaviji, zemlje Zapadne Evrope povele su rat protiv same sebe.

Po vašem mišljenju, rat protiv Srbije je bio rat i protiv Evrope?

— Upravo tako. Unutar Evrope postoje snage koje su sposobne da je natjeraju da radi protiv sebe same. Srbiju su izabrali jer se suprotstavljala sve većem pritisku globalizacije. Rusija može biti sljedeća na spisku. Posle Kina…

Bez obzira na njen nuklearni potencijal?

— Nuklearni arsenal Rusije je ogroman, ali je zastario. Osim toga, Rusi su moralno razoružani i gotovi na kapitulaciju. Čini mi se da će 21. vek po stravičnosti prevazići sve što je čovječanstvo vidjelo do sada. Razmislite samo o nadolazećem globalnom ratu sa kineskim komunizmom. Za pobjedu nad tako gusto naseljenom zemljom potrebno je uništiti 10-20 miliona ljudi, a negdje i 500 miliona. Danas je to potpuno moguće, imajući u vidu nivo razvoja dostignuća propagandne mašinerije. Naravno, u ime slobode i ljudskih prava. Jedino ako neka PR-organizacija ne izmisli novi, ništa manje plemeniti razlog.

Vama se ne čini da ljudi mogu imati sopstveno mišljenje, da mogu glasati i na takav način se samostalno izražavati?

— Prvo, ljudi već sada malo glasaju, a kasnije će još manje. Što se tiče javnog mnjenja, na Zapadu ga formiraju sredstva masovnih informacija. Dovoljno je podsjetiti se opšteg odobravanja rata na Kosovu. Sjetite se Španskog rata. Dobrovoljci su dolazili iz svih krajeva svijeta kako bi ratovali na jednoj ili drugoj strani. Sjetite se Vijetnamskog rata. Sada su ljudi toliko hladni da reaguju isključivo tako kako očekuju vlasnici propagande.

SSSR i Jugoslavija su bile najviše multietničke države na svijetu, i, bez obzira na to, bile su uništene. Vidite li vezu u rušenju multietničkih zemalja, sa jedne strane, i propagande multietničnosti, sa druge?

— Sovjetski totalitarizam je stvorio istinsko mnogonacionalno i multietničko društvo. Upravo su zapadne demokrate uložile nadčovječanske propagandne napore za raspirivanje raznih vidova nacionalizma jer je za njih raskol SSSR bio najbolji način za njegovo uništenje. Takav mehanizam je proradio i u Jugoslaviji. Nemačka se uvijek zalagala za likvidaciju Jugoslavije. Budući ujedinjena, Jugoslavija se mogla suprotstaviti. Suština zapadnog sistema se ogleda u podjeli kako bi se lakše mogli uspostavljati svoji zakoni u svim zemljama odjednom, gde bi one same istupale u svojstvu vrhovnog sudije. Nema nikakvih razloga da se ne vjeruje da slična tehnologija neće biti primijenjena i u podjeli Kine u budućnosti.

Indija i Kina su bile protiv bombardovanja Jugoslavije. Da li one u nekom slučaju mogu formirati stub otpora? Ipak su to dvije milijarde ljudi – to je nešto.

— Sredstva ovih zemalja se ne mogu nikako porediti sa vojnom moći i tehnologijama Zapada.

Na vas je veći utisak izazvala efikasnost američkog vojnog arsenala u Jugoslaviji?

— Nije samo u tome stvar. Da je bila donijeta odgovarajuća odluka, Srbija bi prestala da postoji u narednih nekoliko časova. Po svemu, rukovodioci novog svjetskog poretka izabrali su strategiju permanentnog nasilja. Jedan za drugim će sada izbijati lokalni konflikti kako bi ih mašinerija „mirovnog rata“, koju smo već vidjeli na djelu, gušila. U suštini, to može biti tehnologija upravljanja čitavom planetom. Zapad kontroliše veći dio prirodnih resursa Zemlje. Njegovi intelektualni resursi milion puta prevazilaze resurse ostatka svijeta. Ta ogromna superiornost uslovljena je hegemonijom Zapada u oblasti tehnologija, umjetnosti, sredstava masovnih informacija, informatike, nauke, a sada slijedi i prevladavanje u svim ostalim sferama. Bilo bi suviše prosto samo zavladati svetom. Oni trebaju da upravljaju njime. Upravo ovaj fundamentalni problem pokušavaju sada da reše Amerikanci. Setite se, u vreme Hrista na Zemlji je bilo samo 100 miliona ljudi. Danas samo Nigerija ima toliko.

Milijarda zapadoida i njima asimilovanih ljudi upravljaće cijelim svetom. Međutim, tim milijardama, sa svoje strane, takođe treba upravljati. Za upravljanje zapadnim svijetom potrebno je najvjerovarnije 200 miliona ljudi. Njih treba birati i obučavati. Eto zašto je Kina osuđena na poraz u borbi protiv hegemonije Zapada. Toj zemlji nedostaje uprava, kao i ekonomski i intelektualni resursi u cilju sprovođenja efektivnog upravljačkog aparata koji se sastoji od 300 miliona ljudi. Samo je Zapad sposoban da riješi probleme svjetske uprave. On je već pristupio tome. Stotine hiljada zapadoida koji se nalaze u bivšim komunističkim zemljama, na primer u Rusiji, kao po pravilu, zauzimaju tamo rukovodeće položaje. Totalitarna demokratija će još biti i kolonijalna demokratija.

Prema Marksu, kolonizacija, osim nasilja i surovosti, nosila je sa sobom civilizacijska blaga. Možda se istorija čovječanstva ponovi na novom okretu?

— Zaista, zašto da ne? Ali, avaj, ne za sve. Kakav doprinos su dali civilizaciji američki Indijanci? Praktično nikakav jer su bili podavljeni, uništeni, zbrisani sa lica zemlje. A sada pogledajte doprinos Rusa. I, uopšte, napraviću važnu primedbu: Zapad se nije plašio toliko vojne snage SSSR, koliko njegovog intelektualnog, umjetničkog i sportskog potencijala. Zapad je vidio koliki poligon života je bio SSSR. Upravo to je trebalo uništiti kod neprijatelja. Upravo to je i bilo urađeno. Danas ruska nauka zavisi od američkog finansiranja. Ona se nalazi u jadnom stanju jer SAD nisu zainteresovane za finansiranje konkurencije. Amerikanci više vole da ruskim naučnicima daju posao kod sebe, u SAD. Sovjetski film je takođe bio uništen i zamijenjen američkim. Sa književnošću se isto to dogodilo. Svjetska vladavina se pre svega vidi kroz intelektualni ili, ako hoćete, kulturni diktat. Eto zašto posljednjih decenija Amerikanci sa tako velikom željom rade na obaranju kulturnog i intelektuanog nivoa u čitavom svijetu sem sopstvenog, što će im omogućiti da oni sprovode taj diktat.

Neće li se ta vladavina na kraju okrenuti na dobrobit za čitavo čovječanstvo?

— Oni koji budu živjeli kroz deset generacija, zaista mogu reći da se sve desilo u ime čovječanstva, tj. radi njihovog blagostanja. Ali šta će biti sa Rusom i Francuzom koji danas žive? Može li se on radovati tome što njegov narod čeka sudbina američkih Indijanaca? Termin „čovječanstvo“ je apstrakcija. U realnosti postoje Rusi, Francuzi, Srbi itd. Međutim, ako se sadašnja tendencija nastavi, narodi koji su osnovali savremenu civilizaciju (mislim na latinske narode) postepeno će nestati. Zapadna Evropa je već puna stranaca. O tome još nismo govorili, ali ta pojava nije slučajna i nije posljedica nekih nekontrolisanih ljudskih tokova. Cilj je stvoriti u Evropi stanje slično stanju u SAD. Izgleda mi, Francuzi će se malo obradovati saznavši da će čovječanstvo bili srećno, ali bez Francuza. Na kraju krajeva, ostaviti na Zemlji ograničeni broj ljudi koji bi živjeli kao u raju mogao bi biti racionalan projekat. Ljudi koji bi ostali sigurno bi smatrali da je njihova sreća rezultat istorijskog razvoja. Ne. Značaj ima samo onaj život koji mi i nama bliski živimo danas.

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s