Pismo čitateljke: Jučer sam opet poželjela otići

http://radiosarajevo.ba/novost/176526

Svako malo dođe mi da odem. Da odem i nikada se više ne vratim. Na sreću uvijek me na to natjeraju sitne kriminalne radnje, znam da ljudi znaju proći i gore. Npr. neki ne zateknu auto na parkingu, neki budu istjerani iz vlastitog automobila, nekome otimaju torbice, studentici koja se vraća na fakultet u Austriju ukradu svu dokumentaciju i novac, a neki se vraćaju s godišnjeg jer su im javili da im je stan ogoljen. Ali dobro je, živa glava sve nadoknadi.

U rubrici Ja mislim piše čitateljka portala Radiosarajevo.ba

Jučer sam opet poželjela otići. Sasvim običan dan, suprug i ja se vraćamo kući, a kako je popodnevna špica, odlučimo izbjeći gužvu i krenuti preko Vraca kroz Istočno Sarajevo do Novoga Grada.

Mimoilazimo se s jednim autom, čujemo neki zvuk kao kamenčić da je udario u prozor, ali nastavljamo. Minut kasnije iza nas Golf 2 crvene boje koji nam svira, shvatamo to kao upozorenje i naivno odlučimo stati.

Auto se parkira pored našeg, otvaraju oni prozor, otvara suprug prozor. Ni ne stignemo pitati zašto nam svira, već smo optuženi da smo ih udarili i odvalili retrovizor. Kontam, koji kad nijednog retrovizora nema. Vjerovatno ih je neko naivan ko mi ranije “odvalio”.

U isti glas objašnjavamo kako ih nismo dotaknuli. Ne čuju nas. Nastavljaju s optužbom i pričom kako je auto gazdin. Kažu: “Izađite iz auta i vaš auto je isto udaren”. Sada već slutimo njihove namjere… odlučujemo ostati u autu, a kako bi makar malo zadovoljili njihove apetite, suprug izvadi nešto novca iz novčanika, onoliko koliko je imao u tom trenutku i kaže: “Evo, momci, popravite retrovizor”. Možda ne bi bilo dovoljno da se iza nas nije pojavilo drugo vozilo. Nismo više bili sami!

Bez riječi, puni bijesa vozimo se prema kući, razmišljamo o scenarijima koji su se mogli odigrati i jedva čekamo da se parkiramo i uvjerimo kada pogledamo naš retrovizor da ih stvarno nismo dotaknuli. Naravno da nismo!

Iako znam da i nema mnogo fajde, ne bude mi mrsko – nazovem policiju i prijavim slučaj. Policajac koji se javio na 122, ljubazan. Međutim prvo što me pita je: “Gospođo, je l’ to bilo u RS-u ili FBiH?”.

Da smo jasni, sve se dešavalo u Sarajevu, u kojem da je bila neka frka, ja tačno ne bih znala koga bih zvala u pomoć jer nisam sigurna jesmo li točkom prešli na onu cestu koja vodi s jedne strane na Trebević, a s druge strane u Istočno Sarajevo ili smo još uvijek na onom puteljku koji pripada Federaciji.

Pričamo tako nekoliko minuta i ja shvatam da smo dobro prošli. Policajac mi samo potvrđuje ono što smo i sami pretpostavili. Bio je cilj da mi izađemo iz auta, pogledamo retrovizor, a oni nam odvezu auto.

Opet kažem, dobro je živa glava. A onda se vratim samo godinu dana ranije kada smo se s djecom vraćali s predstave na kojoj je nastupila i naša kćerkica. Niko sretniji od nas!

Prilazimo autu, kad tamo, ni manje ni više, trojica “operišu” oko našeg četverotočkaša. Strašno iskustvo, strah, čekanje policije… Sjećam se da smo ih hladno pustili da uđu u svoj auto, sklonili se da se isparkiraju i samo je još falilo da im mahnemo i kažemo hvala što nam na naše oči ne ukradoste auto.

Požalim se prijateljici, a ona se sjeti slučaja od prije nekoliko godina kada je bračni par na putu za Trnovo zastao kako bi pomogli ljudima čiji je auto stao na cesti (barem je tako izgledalo). Imali dobru namjeru, a ovi čiji je auto “stao” ukrali su njihov. I bezbroj drugih priča…

Sigurna sam da je većina vas koji čitate ove redove imala slična iskustva ili ste čuli da se to dogodilo nekom od vaših poznanika, prijatelja. Sve ovo uvlači u nas strah, bijes, neprijatnost, zbog čega više ni ne pomišljamo, iako smo sami, u svom autu stati nekom od ljudi i povesti ih. Upravo zbog ovakvih stvari ne stajemo više ljudima na cesti kako bi im pružili pomoć. Gdje mi to živimo?

Radiosarajevo.ba

***

Pismo čitateljke: Jezivo presretanje na povratku s Trebevića

http://radiosarajevo.ba/novost/181875/pismo-citateljke-jezivo-presretanje-na-povratku-s-trebevica

Mislila sam, da li da idem u policiju i prijavim slučaj, no ne mislim da bi oni nešto adekvatno odreagovali, stoga bih ja samo da upozorim građane i naravno da ostanem anonimna.

U rubrici Ja mislim piše čitateljka portala Radiosarajevo.ba 

”Naime, jučer (nedjelja) na povratku s Trebevića mi je u susret naišao sivi golf petica, kojeg sam navodno udarila u retrovizor, svojim retrovizorom , iako na mom vozilu nije ostao nikakav trag, a njegov je navodno slomljen. Nakon što sam zaustavila auto, taj golf me već sustigao, stao ispred mene, te je mladić izašao iz auta govoreći kako sam nepažljiva i kako sam mu oštetila auto, vjerovatno pokušavajući iznuditi novac.

U golfu su bila jos dva momka. U tom momentu, u susret nam je naišao drugi auto, te je gospodin iz tog vozila, nakon što se zaustavio upitao dečka iz golfa: “Jel’ to isti slučaj, sad ću zvati policiju”…

…na što je dečko izgledao uznemireno. Na moj zahtjev da zovemo policiju, on je samo rekao: “Hajte vi svojim putem”, sjeo u auto, te se ponovo odvezao u pravcu Trebevića. Dakle, molim vas da mi se ne objavljuje identitet, da ne bih prouzrokovala sebi veće probleme, samo želim, ukoliko je to moguće, da  upozorite građane koji se voze na toj relaciji, ili pak da mi sugerišete neki drugi način”, napisala nam je čitateljka.

Podsjećamo, sličan slučaj i pismo sličnog sadržaja, portal Radiosarajevo.ba objavio je početkom januara kada je još jedna čitateljka našeg portala imala imala slično iskustvo na otprilike istom lokalitetu.

***

Pismo čitatelja: Slobodniji sam bio u opkoljenom Sarajevu

/http://radiosarajevo.ba/novost/181889

Osjeća li se ko sigurno u Sarajevu ovih dana? Ja ne mogu objasniti ovaj osjećaj, ali me lijepo obuzima neki strah kad trebam izaći na ulicu, bilo da se vozim ili šetam. Pomalo stičem dojam da sam sigurniji bio 90-tih nego danas.

Piše: Alen Pulo

Ima li kakve naznake za eventualnim okupljanjem preplašenih i sigurnosnom situacijom nezadovoljnih građana jer ovo stvarno prevazilazi sve granice normalnog života!? Ne mogu se pomiriti sa činjenicom da sam bio slobodniji u opkoljenom, nego u “slobodnom” Sarajevu, barem sam se tako osjećao!

Koliko treba ubistava i drskih otimačina da se desi da bi se vlasti počešale po guzici i napravile neki iskorak… Koliko!? Okruženi smo nasiljem, a vlasti ne čine ništa po tom pitanju jer ih se ne dotiče.  Dok normalne građane sasvim ležerno pljačkaju i ubijaju u gradu, vladajuća elita koju mi plaćamo, osjeća se sigurno jer ih čuva policija koju mi plaćamo, a za nas ih zaboli ku*ac! Ne mogu da sakrijem bijes koji me obuzima zbog svega što se dešava!

Ako niste u stanju da zaštitite normalne građane od nasilja i objesti drznika, onda nam dajte mogućnost da se branimo. Dosad nisam nikad izlazio na proteste, ali ako se budu organizovali po pitanju sigurnosne situacije u gradu, na te ću definitvno izaći!

Ovo se tiče svih nas! Ne obaziremo se, ne gledamo, pročitamo i zaboravimo, a pitanje je kad ćemo se naći na nekoj od naslovnica crne hronike. Zar treba da nas neko izbode, pokrade, pretuče ili upuca da bi postala ”naša stvar”!?

Vrijeme je da se naprave koraci koji će riješiti pitanje sigurnosti i da se najstrožijim kaznama kazne počinoci, a ne da ulicama hodaju slobodniji od nas. Ljudi moji, izvucite se iz rupe i tražimo promjene, ne obećanja.

Ostaje nam da budemo promjena ili statistika iz crne hronike. Ja biram promjenu a ostalima na čast!

***

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s