HRVATSKI MASONI OPET SU JAKI, IMAJU 13 LOŽA! ‘Uvijek su na najvišim državnim i crkvenim dužnostima’
Uvijek su bili na najvišim državnim i crkvenim dužnostima: slobodni zidar Slavko Kvaternik proglasio je NDH, njegov kolega Ivan Ribar utemeljio je Jugoslaviju, a u Crkvi su djelovala 44 istaknuta svećenika masona
ZAGREB – Branko Sömen zamislio je svoje djelo o hrvatskim slobodnim zidarima kao trilogiju, megaopus na kojemu je radio dva desetljeća. Publicist, scenarist, novinar i pisac Branko Sömen (78) objavio je prvu knjigu te trilogije, “Mudrost”, 2012.godine i govori o počecima slobodnog zidarstva u Europi i kod nas sve do Drugoga svjetskog rata. Druga knjiga, upravo objavljena “Snaga”, govori o slobodnom zidarstvu u vrijeme NDH i poslije Drugog svjetskog rata, sve do današnjih dana.
U njoj su objavljena imena najpoznatijih slobodnih zidara, znanstvenika, umjetnika i posebno političara. Treća knjiga “Ljepota”, koja će izaći sljedeće godine, donosi popis svih mrtvih hrvatskih slobodnih zidara, njih ukupno 1870. To su slobodni zidari koji su radili u domaćim ili u inozemnim ložama, posebno u Sjevernoj i Južnoj Americi. Među njima su brojni hrvatski umjetnici, slikari i kipari, od Ivana Meštrovića, Joze Kljakovića, Marina Tartaglije, Bele Čikoša Sesije, zatim pjesnici Vladimir Vidrić i Gustav Krklec, pisci Ivo Andrić, Vladan Desnica, Đuro Vilović. Knjiga će predstaviti i 44 hrvatska svećenika, koji su bili u vrijeme prosvjetiteljstva članovi varaždinskih, zagrebačkih i drugih loža.
Kakva je bila sudbina masona u Hrvatskoj u doba Kraljevine Jugoslavije, kad su imali svoju ložu, i što se njima događalo u NDH?
– Između dva rata djelovalo je u Hrvatskoj devet loža. Radile su u Zagrebu, Osijeku, Dubrovniku, Splitu i u Karlovcu. U njima je radilo oko petsto slobodnih zidara. Prva loža “Ivan grof Drašković” bila je utemeljena 1919. godine, a zadnja, loža “Bratstvo” 1940. godine u Zagrebu. Radile su pod vodstvom Velike lože Jugoslavije. Godine 1912. sagradili su svoj elegantni hram u ulici Mošinskoga 22 – danas Nazorova 24. Prostori su bili opremljeni slikama i skulpturama domaćih slikara. Hram i prostori su bili za vrijeme NDH devastirani, među drugim stvarima nestao je i kip Ivana Krstitelja, rad Rudolfa Valdeca. Danas je hram preuređen u stanove, na ulazu u hodnik su ostale crno-bijele pločice, kao uspomena na bratska druženja u crno-bijelom svijetu.
***
RIJEKA – Kada smo nedavno u Jutarnjem listu objavili priču o loži biskupa Maksimilijana Vrhovca koja se nalazila u danas ruševnoj kući podno zagrebačke Katedrale, u Vlaškoj 5, od koje je ostalo samo nekoliko tragova izblijedjelih fresaka, u redakciju se javio jedan čovjek iz Rijeke. “Zanimljivo vam je sve to u Zagrebu…”, rekao je on. I potom dodao: “A što biste rekli kad bih vam otkrio da u Rijeci postoji potpuno autentična masonska loža, očuvana kao u vrijeme njene gradnje 1911. godine, i za koju gotovo nitko ne zna jer je spletom okolnosti ostala nedostupna javnosti?”
FOTOEKSKLUZIV: MASONSKA LOŽA Jutarnji list prvi u hramu slobodnih zidara u centru Zagreba
Zvučalo je nevjerojatno… Loža o kojoj mi misterozni čovjek s druge strane žice govori nalazi se u kući Sirius, poznatoj riječkoj secesijskoj zgradi koja postoji i nije neka utvara. Škrte činjenice što se mogu naći na internetu govore da je projektant zgrade bio arhitekt Giovanni Rubinich, riječki mason (rođen u Lovranu 1876. godine), te da je ime kuće Sirius povezano sa slobodnim zidarima. U nekim se davnijim člancima spominje i da je ta stambena zgrada u utrobi imala masonsku ložu, ali da nje više nema! “Loža još postoji! Štoviše, ista je kao da su slobodni zidari baš maloprije bili unutra”, kazao mi je sugovornik iz Rijeke.
Zvijezda. “Kući Sirius pod hitno treba poštena obnova”, prvo je što mi je proletjelo kroz misli kad sam prošlog petka prilazila mjestu sastanka gdje nas je čekao zagonetni Riječanin, od kojih 55 godina, u tamnoj jakni. Zgrada siva pročelja bogata ornamentima u Dežmanovoj ulici 3 izgledom je samo navještala nekadašnju raskoš.
Ulazimo zajedno kroz ulaz ukrašen s dva jonska stupa. U prizemlju skrećemo desno i spuštamo se stepeništem u podrumsku etažu. Tu je na podu hodnika velika zvijezda u kamenu, s pet krakova, i riječi SIRIUS ispisanom u krug. “Dolje niže je još jedna manja zvijezda, koja je bila kod starog ulaza u masonsko sjedište, ali je pri postavljanju nekih cijevi dijelom uništena”, kaže naš vodič.
Iza prve, veće zvijezde drugo stepenište zmijoliko vodi dublje u zgradu. Dolazimo na današnjim rječnikom rečeno “-2 etažu” zgrade. I naglo stupamo u prostranu, malu dvoranu, gotovo praznu, svečanog izgleda, visine zidova pet-šest metara…
“Evo je, vidite da nisam pretjerivao, loža slobodnih zidara potpuno sačuvana u svom sjaju. Ovako očuvanih nema na svijetu mnogo, istraživao sam malo… Pogledajte, centralno je u prostoriji hram i na zidu stupovi Solomonova hrama. To su stupovi Boaz i Jakin”, pokazuje naš riječki domaćin.
Na poziciji hrama istočno su u zidu četiri polustupa oker boje, a iznad njih na zidu četiri vijenca, a potom se bijeli stupovi nastavljaju zidovima kroz čitav prostor. Slični stupovi stoje i na ulazu u samu zgradu i također predstavljaju ulaz u Solomonov hram, rađeni prema njegovu pretpostavljenom izgledu. To se temelji na vjerovanju da je Hiram, arhitekt Solomonova hrama, bio podigao dva stupa, desnome davši ime Jakin, a lijevom Boaz. Smatra se da se iza tih imena kriju temelj i snaga, po drugom tumačenju snaga i ljepota.
U skrivenoj loži je sve ostalo isto: zidovi, vrata, raspored prostorija i zidni ukrasi. Nema samo originalnog namještaja. Fascinatno je što na toj dubini zgrade loža ima jedan luk, voltu.
“Da vam pokažem još jedan štos? Ajmo svi zašutjeti na tren…”, kaže naš domaćin, i nakon nekoliko trenutaka tišine reče: “Vidite, u centru smo grada, u podne, i baš ništa se ne čuje, samo zaglušujuća tišina.”
Loža Sirius. Što se uopće točno zna o slobodnim zidarima koji su se ovdje sastajali? Iz literature je poznato da je riječka loža Sirius osnovana 1901. u kući Whitehead (riječ je inače o još jedno vrlo zanimljivoj zgradi u središtu grada), gdje je u početku bio hram. Ložu je osnovalo deset Židova, tri protestanta i tri katolika. Jedan od važnijih osnivača bio je riječki liječnik i socijalist dr. Samuel Mayländer, a za prvog starješinu izabran je bankarski činovnik Arturo Steinecker, čiju je impresivnu vilu u tadašnjem elitnom riječkom kvartu Belveder – u kojoj je sada Dom mladih – također projektirao Rubinich, piše Globus u novom broju.
***
FOTOEKSKLUZIV: MASONSKA LOŽA Jutarnji list prvi u hramu slobodnih zidara u centru Zagreba
Maksimilijan Vrhovac i kuća u Vlaškoj 5, kulturno dobro, u vrlo je lošem stanju, Boris Kovacev / CROPIX
Freske u masonskoj loži biskupa Vrhovca kriju tajni nauk o razvoju ljudskoga roda!
Ulazimo u podrum kuće u zagrebačkoj Vlaškoj 5 skriven iza starih kovanih željeznih vrata. Mrkli je mrak. Prostor osvjetljava samo fleš fotoaparata kolege fotografa. Vlažna, siva, oronula prostorija…
Stojimo u katakombi za koju legenda kaže da je bila masonska loža biskupa Maksimilijana Vrhovca!
Zadnji put povjesničari umjetnosti snimili su ovaj prostor davnih 50-ih godina. Zapuštenoj kući u Vlaškoj 5, koja je prislonjena na zid vrta Nadbiskupije i nedaleko je od katedrale, kao da je suđeno da ostane tajna. Mistične je priče o njoj ispričala Marija Jurić Zagorka u svom romanu “Republikanci”.
Nekoliko smo puta u zadnjih desetak godina pokušali ući u te katakombe, ali dosad nam nije uspjelo. Ovdje je poput kakvog čuvara tajni stanovao jedan opasan čovjek koji ni u ludilu nije želio nikoga pustiti unutra. Preminuo je lani.
Na fotografija: Katedrala snimljena 1844. godine (prije potresa) i kuća u Vlaškoj 5 u uglu
Sada je prostor koji čine jedna velika soba i hodnici prazan, uglavnom je zaključan. Stojimo u mraku i snimamo sve zidove. Tek se u redakciji, prilikom uvećanja fotografija, pokazuje ono što smo se i nadali naći – na jednom su zidu u hodniku katakombi još tragovi fresaka! Poprilično uništenih, ali se na jednom dijelu još dobro nazire lik majmuna.
Podatke o fresci bilo je teško pronaći… Ipak, u jednoj knjizi Gjure Szabe iz 1941. godine otkrivamo kako je freska koja je bila navodni ukras masonske lože izgledala u cijelosti. Szabo navodi da su “slikarije na stijeni podruma Vlaške ulice broj 5 simbolički prikazan razvoj ljudskog života”. Četiri slike, na zadnjoj sjedi majmun na palmi i drži voćku. Naslikane u 18. stoljeću!
Sličan je znak majmuna na palmi bio davno naslikan i u niši jednog prozora u dvorcu Kulmer (danas dvorac obitelji Todorić) u Šestinama.
Na fotografija: Na ulazu u zgradu je niz simbola: brkati muškarac i masonski znak zmije
Maksimilijan Vrhovac glasoviti je biskup koji je stvorio Maksimir, perivoj kakve su imali velikaši oko svojih dvora, ali ovaj je bio uređen za sve. Bio je idejni začetnik hrvatskog narodnog preporoda i prosvjetitelj. U Zagrebu je osnovao tiskaru, koja je uglavnom tiskala naslove na hrvatskom jeziku, a nastojao je prevesti i Bibliju na hrvatski. Bio je i mecena mnogim umjetnicima… Sudili su mu za masonstvo, ali je oslobođen optužbi te se mogao vratiti na mjesto biskupa.
Bio je izrazito posvećen Crkvi i znatno je povećao broj klera, tražio je da svećenici stanuju u župama, a ne izvan kako ne bi došli u kušnju… Ipak, neki autori smatraju da je Vrhovac bio jedan od glavnih članova u zidarskoj loži po imenu Prudentia (Zur Klugheit). Prema nekim povijesnim istraživanjima, slobodno zidarstvo u Monarhiji najtješnje je bilo povezano s idejama prosvjetiteljstva i jozefinizma te je odigralo izraženu ulogu u ranodemokratskom pokretu koji svoj vrhunac dobiva u jakobinskoj uroti i razvitku građanske svijesti.
Ulaz u katakombe nalazi se u dvorištu kuće iza teških vrata. Prostor je mračan i prazan. U dvorišnom dijelu kuće danas stanuje nekoliko stanara, a Grad Zagreb je preuzeo skrbništvo nad uličnim prostorima. Uređenje još nije počelo niti je najavljeno
Kuća Lacković-Žigrović u Vlaškoj 5 ima još obilježja koja bi mogla biti masonska, kao što je oznaka zmije na ulazu koja je danas gotovo sasvim uništena te opasna glava s likom brkatog muškarca. Koja je točno bila funkcija katakombe u utrobi kuće, kako su se navodni masoni njome služili i je li imala tajni prolaz do Nadbiskupije, nikada nije dovoljno istraženo.
I sama je kuće interesantna zbog baroknog pročelja. Činjenice o njoj govore da je uglovna poluugrađena prizemnica razvedenog tlocrta, prislonjena uz dvorišni zid nadbiskupskog dvora, nastala između 1794. i 1795. pregradnjom starije jednokatnice koja je regulacijom i nasipanjem Vlaške ulice postala prizemnicom. Na zaglavnom kamenu portala isklesana je muška bradata glava, godina 1795. i inicijali vlasnika: I(van) L(acković).
Na fotografiji: Freske iz 18. stoljeća simbolički prikazan razvoj ljudskog života, danas je vidljiv samo lik majmuna sa zadnje od ukupno četiri freske; crnobijele fotografije presnimka su iz knjige Gjure Szabe ‘Stari Zagreb’
Kuća Žigrović kvalitetan je primjer trgovačko-stambene kuće s kraja 18. stoljeća s pažljivo oblikovanim barokno-klasicističkim detaljima. Danas ima stanovnika samo u njenom dvorišnom dijelu, dok je onaj prema Vlaškoj zapušten i prazan. Takvu je sudbinu doživio i zbog dugogodišnje imovinskopravne parnice. Neki su prostori u kući u novije doba vraćeni vlasnicima. No, Grad Zagreb nedavno je pokrenuo postupak skrbništva nad ovim objektom kao spomenikom kulture zbog zapuštenosti! I spor je Grad dobio!
Ali, potom se opet ništa konkretno nije dogodilo, još nema plana ni projekta uređenja. Grozno stanje ove kuće koja izgleda kao da će se uskoro srušiti izraženije je otkad je uređen trg u susjedstvu, a sada se obnavlja i Bakačeva ulica koja je par metara udaljena.
Arhitekt Branko Silađin projekt za uređenje ove kuće izradio je još uoči Univerzijade 80-ih godina za ugostiteljsko poduzeće Splendid! I tada je bila zapuštena. No, u potkrovlju i dvorištu zgrade tada je stanovalo desetak obitelji, u jednoj sobi jedna obitelj, pa se od projekta odustalo. Poslije je u denacionalizaciji dio vraćen obitelji Žigrović koja živi u Kanadi i ne mari za kuću pa ona dalje propada.
U zadnje vrijeme u priču je ušao Grad Zagreb i dobio skrbništvo, vodile su se i načelne diskusije o tome što bi od sadržaja u prizemlju moglo biti, ali opet je sve stalo… Ili…
***
KONAČNI POPIS HRVATSKIH MASONA 20. STOLJEĆA Tito nije bio slobodni zidar
-
Miroslav Krleža i Josip Broz Tito (lijevo), Moša Pijade (desno) - Autor: Robert Bajruši
Možda je Tito bio pozvan da se pridruži, međutim nema dokaza da je to napravio, kako tvrde pojedini srpski autori. Ipak, potpuna istina bit će poznata kada se za 50 godina otvore britanski dokumenti, kaže Šömen
Slobodni zidari se nisu voljeli isticati i javno istupati, ali neosporno su utjecali na važne političke događaje na ovim prostorima. Jedan od najvažnijih prijeratnih događaja bilo je stvaranje Banovine Hrvatske iz 1939., a kada sam pomnije analizirao, uočio sam da su sporazum dogovorila po trojica hrvatskih i srpskih političara, koji su ujedno bili pripadnici slobodnozidarskih loža. Tako sam otkrio neke zanimljive podatke o slobodnom zidarstvu, koji su nepoznati i stručnjacima u ovom području”, rezimira Branko Šömen, dok opisuje drugi – po svemu sudeći najintrigantniji dio trilogije “Mudrost, Snaga, Ljepota” – koji na 800 stranica izlazi u izdavačkoj kući Profil i opisuje masonske utjecaje na političke procese u Kraljevini Jugoslaviji, teroru ustaškog režima i bijegu u izolaciju u socijalizmu.
Dok se u “Mudrosti” bavio početnom fazom slobodnog zidarstva, “Snaga” sadrži njihovu povijest tijekom dvadesetog stoljeća i, među ostalim, odgovara na dugogodišnje dileme jesu li Josip Broz Tito, Miroslav Krleža, Moša Pijade i Vladimir Velebit bili pripadnici slobodnozidarskih loža. “To treba demistificirati. Tito, Krleža i Velebit nisu bili slobodni zidari, ali je bio Moša Pijade. Kako se Velebit stalno družio sa slobodnim zidarima, Tito je izabrao baš Velebita i poslao ga kao izaslanika NOB-a u Veliku Britaniju, koja je kolijevka slobodnog zidarstva. S druge strane, Moša Pijade je pod pseudonimom ušao među slobodne zidare, a kasnije godinama bio blizak Titov suradnik”, pojašnjava Branko Šömen.
Ovaj poznati slovenski književnik, scenarist i novinar, koji od 1983. živi u Zagrebu, također je slobodni zidar od 1990. kada su ga prijatelji pozvali u bratstvo. Kada se prije dvadeset godina počeo interesirati za slobodnozidarsku povijest, naročitu na tlu Hrvatske i Slovenije, otvorila su se mu vrata u knjižnice i arhive europskih velikih loža.
Dok se u prvoj knjizi bavio dalekom prošlosti, drugi dio Šömenovog triptiha obrađuje uglavnom nepoznate događaje iz dvadesetog stoljeća u Hrvatskoj. Koliko god se njihov utjecaj često mistificira, brojni slobodni zidari snažno su utjecali na hrvatsku politiku, kulturu i gospodarstvo. Pritom su se često nalazili u sukobima s Katoličkom Crkvom, ustaškom marionetskom državom, ali i komunističkim vlastima.
Slobodni zidari propovijedaju da treba vjerovati u Velikog graditelja svih svjetova, što je – prema ovakvom shvaćanju – puno više od pojma Boga, kao što propovijedaju kršćanstvo, islam ili judaizam. Razumljivo da su u dominantno katoličkoj Hrvatskoj, ovakva razmišljanja nailazila na snažne otpore iz crkvenih krugova. Dodatni sukob rasplamsale su duboke svjetonazorske razlike, primjerice, pred početak Drugog svjetskog rata osnovna načela zagrebačke Lože Maksimilijan Vrhovac nabrajala su “uvođenje civilnog braka, ukidanje celibata, slobodnu školu, slobodu misli i savjesti, ukinuće crkvenih redova i da hrvatska politika može biti isključivo slavenska politika…”.
Zbog toga su se slobodni zidari, zajedno sa Židovima i Srbima, našli u prvoj grupaciji nepoćudnih elemenata, koje je režim Ante Pavelića odlučio iskorijeniti.
Već u prvim mjesecima nakon osnivanja NDH, ustaške vlasti su u logor Jasenovac zatočile četrdesetak slobodnih zidara, među kojima i poznatog povjesničara umjetnosti Grgu Novaka, profesora Antuna Barca i odvjetnika Natka Katičića. Neki su ubrzo likvidirani, no ostali su premješteni u Staru Gradišku, a neizvjesnost u ovom logoru smrti, odlučili prekratiti tako što su organizirali stručna predavanja i o tome pravili zabilješke. Tako je u prosincu 1941., uz obrazloženje da se radi o “terapiji mozga” i “pola sata zaborava”, organizirano čak 60 predavanja, a zatim i zajedničkih meditacija. Tako je Barac 2. prosinca 1941. održao predavanje na temu “Moji pogledi na hrvatsku književnost”, a nešto ranije Mirko Deanović je održao izlaganje o Danteovom “Paklu”, što je, vjerojatno, bila aluzija na uvjete koji su vladali u jasenovačkom logoru.
Zabilježeno je Katičićevo predavanje o Dalmaciji, a 8. prosinca Grga Novak je govorio o neolitu u Dalmaciji. Krešimir Baranović, ravnatelj Opere u HNK pričao je “O hrvatskoj glazbi” i “Portretu balerine Ane Pavlove”, ekonomist Ivo Belinpodučavao je na temu “Plus i minus u privredi” dok je pedijatar Branko Dragišićpričao na temu “Natalitet i mortalitet kod Hrvata”. Izgleda da su sve lošiji životni uvjeti počeli diktirati teme, tako da je početkom 1942. Dragišić govorio “O tifusu”, a Ivo Ivančević predavao “O posljedicama luesa i tuberkuloze”.
Prema zabilješkama iz Stare Gradiške, posljednje predavanje bilo je Belinovo koji je 20. 2. 1942. govorio na temu “Naše novčarstvo”. Na proljeće 1942. slobodni zidari su bili pušteni iz ustaškog logora ali nisu dobili zaposlenja. Potpisati su morali izjavu da o tome što su doživjeli u logoru u Staroj Gradiški nikome neće govoriti.
Jedna od zanimljivijih priča vezana je za Stanoja Mihaldžića, političara i slobodnog zidara u novosadskoj Loži Mitropolit Stratimirović, a kasnije člana zagrebačke Lože Pravednost. Mihaldžićeva karijera bila je izuzetno burna, u mladosti je bio jugoslavenski dobrovoljac u Prvom svjetskom ratu, a kasnije je u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca postao načelnik zagrebačke policije, potom vršitelj dužnosti bana Savske banovine, pa ministar unutarnjih poslova u vladi Cvetković-Maček, i napokon, ban Dravske banovine sa sjedištem u Sarajevu do 17. travnja 1941. godine. Mihaldžić je bio anglofil i 1940. u Beogradu je pod krinkom gospodarskog ureda, zaposlio skupinu Slovenaca koji su špijunirali za Engleze. Nijemci su izvršili pritisak na jugoslavensku vladu uz obrazloženje kako u njoj “ima previše slobodnih zidara”, i Mihaldžić je premješten na bansku dužnost u Sarajevu. Ubijen je sredinom 1941. u Sarajevu kao engleski agent, iako je prema nekim pričama, odveden u Graz i preživio rat.
Mihaldžića se u svojm uspomenama prisjetio i Miroslav Krleža, koji je 1931. u policiji tražio izdavanje putovnice kako bi mogao otputovati u Češku i Poljsku. U Banskim dvorima, Krleža se prisjetio kako ga je Miheldžić “primio u istom kabinetu gdje sam bio kod Pavelića 1943. ili kod Bakarića 1945. Dao mi je rukom znak da sjednem. Otvorio je ladicu, izvadio pasoš, naklonio se i ja sam gotovo bez riječi napustio kabinet”, pisao je Krleža.
Upravo je Krležinom odnosu s masonima posvećen velik dio Šömenove knjige o slobodnim zidarima. Neki njegovi postupci izazvali su veliku pažnju. Kao urednik u Enciklopediji Jugoslavije slobodno zidarstvo nije ni spomenuo, dok je u Općoj enciklopediji ovom fenomenu posvećeno svega 56 redaka. U stvarnosti, Krleža nije bio sklon slobodnom zidarstvu, tako da je u romanu “Na rubu pameti” više puta u posprdnom kontekstu spomenuo “malograđanske slobodne zidare”. Pritom je paradoksalno da se o Krleži pisalo kao članu masonske Lože Libertas, koja je prestala raditi još 1938., a na popisu članova nikada se nije nalazilo ime ovog poznatog pisca.
Ali u privatnom životu, Miroslav Krleža se često družio i bio prijatelj sa slobodnim zidarima poput beogradskog slikara Petra Dobrovića, a u svojem stanu, na polici iznad knjiga, nalazila se mrtvačka glava, koju je kao poklon dobio od Drage Perovića, tadašnjeg šefa Anatomskog instituta, ujedno i slobodnog zidara. Krleža je među prijatelje ubrajao Julija Benešića, člana Lože Libertas. Krležin prijatelj bio je pjesnik Gustav Krklec, član Lože Šumadija, a kada se 1922. preselio u Beograd, ušao je u Ložu Preporođaj.
***
OTKRIVAMO ŽIVOTNE PRIČE MASONA U HRVATSKOJ. TKO SU SVE BILI SLOBODNI ZIDARI? ‘U Velikoj loži Hrvatska radi ih čak 350!’
“U Hrvatskoj sam s prijateljem registrirao biografije 1800 slobodnih zidara koji su umrli, jer se o živima ne piše.
Negativna mišljenja
Među njima je mnogo eminentnih ljudi, intelektualaca, pravnika, pjesnika, slikara, humanista, a pored biskupa Galjufa i Vrhovca još 42 katolička svećenika. Negativno mišljenje o slobodnim zidarima prevladava posebno u državama s pretežno katoličkim vjernicima. Danas slobodni zidar može biti ateist, ali i katolik, židov, musliman, ali u ložama se ne govori ni o politici ni o Crkvi. Slobodno zidarstvo je jedina organizacija koja je preživjela sve političke sisteme. Danas je u svijetu više od šest milijuna slobodnih zidara.
U Velikoj loži Hrvatska radi više od 350 ljudi. Oni su ljudi na dobrom glasu, pošteni, pravedni, jer jedna od točaka njihova statuta kaže: slobodni zidari vole svoju domovinu. A kako ljudi ne znaju odnose unutar slobodnozidarske organizacije, ciljeva i namjera, dolazi još uvijek do nesporazuma, jer ljude više zanima što slobodno zidarstvo nije, nego što u stvari jest”, rezimira Šömen.
Šömenova knjiga opisuje mističnu povijest masonerije; otkako je u Hrvatskoj osnovana prva lože, masoni su se počeli brzo širiti od Zagreba, Varaždina, preko Križevaca, Osijeka, do Splita i Dubrovnika. Masoni nisu negirali postojanje Boga, ali u svjetonazoru 18. stoljeća bili su antiklerikalni i liberalni, i pristupali su im plemići, časnici, trgovci, suci i dio svećenstva.
Jedan od vodećih masona bio je zagrebački biskup Maksimilijan Vrhovac, član lože Mudrost, čiji je utemeljitelj grof Ivan Drašković, a jedan od “braće” bio je i biskup Josip Galjuf.
Filozofija masona
Vrhovac je bio atipičan biskup: za razliku od većine klera, bio je slobodni zidar, jakobinac, prikriveni protivnik Habsburgovaca, a privatno se družio s ateistima, revolucionarima i pobornicima prosvjetiteljstva. Bio je jako bogat i zauvijek je promijenio izgled Zagreba, kad je započeo uređivanje današnjeg Maksimira. Na prijelazu iz 18. u 19. stoljeće slobodni zidari sve više prihvaćaju načela Francuske revolucije “Sloboda, jednakost, bratstvo”, i tako se definitivno svrstavaju među neprijatelje Habsburgovaca, ali i Katoličke crkve.
Maksimilijan Vrhovac više od četrdeset godina uspješno je balansirao između privatne sklonosti idejama masonerije, i visokog položaja u Crkvi i monarhiji. Masoni su, premda u manjoj mjeri, doprli i do Srbije i posredno utjecali na političke događaje i sporove koji ni danas nisu riješeni. Tako je mason Franjo Zach, blizak prijatelj Ljudevita Gaja, predložio Iliji Garašaninu da Srbija povede okupljanje južnoslavenskih naroda, ali ispalo je drugačije.
Zachov prijedlog upućen Garašaninu počinje formulacijom “Nova južnoslavenska država davala bi Europi sve garancije”. Umjesto toga, Garašanin u Načertaniju, svojevrsnom velikosrpskom programu, piše: “Nova srpska država davala bi Europi sve garancije…” Tako je Garašanin na neki način masonsku podršku ideji jugoslavenstva iskoristio kao podlogu plana stvaranja Velike Srbije. “Tada se u beogradskoj javnosti uvriježilo i mišljenje da je slobodno zidarstvo organizacija liberalne buržoazije”, zaključuje Šömen. Ništa bolje mišljenje o masonima nije vladalo u Katoličkoj crkvi.
Kako i bi kada su netom pred početak Drugog svjetskog rata osnovna načela zagrebačke Lože Maksimilijan Vrhovac nabrajala “uvođenje civilnog braka, ukidanje celibata, slobodnu školu, slobodu misli i savjesti, ukinuće crkvenih redova i da hrvatska politika može biti isključivo slavenska politika…”
Neprijatelji Crkve
Razumljivo da su zbog ovakvih stavova masoni proglašeni najopasnijim neprijateljima Katoličke crkve, o čemu je još prije dvadeset godina pisao Ivan Mužić. Prema Mužiću, službeno masonstvo u Hrvata bilo je, prema masonskoj dokumentaciji, protuhrvatsko jer je zastupalo jugoslavensku državnu ideju i postavljalo se izrazito neprijateljski prema ideji samostalne hrvatske države. Uz to, masonstvo je bilo i protukatoličko jer je htjelo odvojiti Katoličku crkvu u Hrvata od Rima i tako uništiti rimokatolicizam u Hrvata. Druga optužba protiv slobodnih zidara odnosila se na njihovu ulogu u pokušaju spašavanja Jugoslavije.
Pritom je meta postao čak i Franjo Tuđman, kojega desnica napada da nije uspio prekinuti polustoljetni kontinuitet vladavine eksponenata komunističkih i masonskih struktura nad Hrvatskom. “On je htio ostvariti samostalnu Hrvatsku utemeljenu na kršćanskim etičkim zasadama, kojoj će se priključiti Hrvati iz zapadne Hercegovine i dijela Bosne.
Slučaj Franje Tuđmana
Masonski graditelji novoga svjetskoga poretka, motivirani antiteističkim svjetonazorom i stvaranjem svijeta bez granica, doživjeli su Tuđmana kao sablast prošlosti čije se obnavljanje po potrebi mora i nasiljem onemogućiti. Oni se u svojoj subverziji služe novinama, radijskim i televizijskim emisijama”, teza je Ivana Mužića. Iz perspektive Branka Šömena, stvarnost je drukčija: “Mnogi su pokušavali zaustaviti raspad Jugoslavije, ali ne i slobodni zidari.
Slobodno zidarstvo se u jugoistočnoj Europi počelo razvijati poslije pada Berlinskog zida pa tako nije moglo utjecati na raspad nekadašnje države”, rezolutan je Šömen. Ipak, i on je krajem 80-ih zbog politike došao u sukob s beogradskim masonima, i naposljetku bio isključen iz Velike lože Jugoslavije: “Tada, na početku razvoja slobodnog zidarstva u nas, kada je počela raditi deputacijska loža Illyria, sastavljena od austrijske, slovenske i hrvatske braće u traganju za novom slobodnozidarskom organizacijom, neki su od nas došli u konflikt s beogradskom braćom.
Za razliku od njih, nas su zanimala humanistička načela, a ne politički prestiž”, kaže Šömen. Za četiri mjeseca izlazi drugi – po svemu sudeći najintrigantniji dio trilogije – pričao o masonskom utjecaju na političke procese u Kraljevini Jugoslaviji, teroru ustaškog režima i bijegu u izolaciju u socijalizmu. Uostalom, kralj Aleksandar Karađorđević, Ivan Meštrović i Ivo Andrić bili su utjecajni masoni. Iako ima indicija da su isto bili i Josip Broz Tito i Miroslav Krleža, nikada nisu pronađene njihove pristupnice.
***
SOLONOV POLIS. Uređuje: Marjan Hajnal 