Mirjana Tešanović

Mirjana T

ISIL i javna pogubljenja

http://exyuvoice.com/category/politoloska-razmatranja/isil-i-javna-pogubljenja

ISIL pogubljenja

Piše: Mirjana Tešanović

Gotovo da više nama dana kada ne naletimo na takvu vijest, ISIL javno pogubio, nekoga, ako taj dan nije, onda je sigurno najavio kada će. Ali ovo nije priča o ISIL-u. Javna pogubljenja vjekovima su bila zabava evropske svjetine. Na lomačama su gorjele vještice, naučnici, sitni lopovi, ubojice, politički protivnici, inkvizicija nije birala. Nisu ni revolucionari. Francuska revolucija uvela je u upotrebu mehaničku spravu za odrubljivanje glave, nazvanu giljotina, smatrajući je “humanijim načinom pogubljivanja osuđenika”. Smrtna kazna u Francuskoj ukinuta je 1981. godine, a zadnje pogubljenje ovom zastrašujućom spravom izvršeno je 1977. godine. Koliko davno je to bilo, jako davno, onako davno, skoro jučer?

No, da se vratimo svjetini. Uvijek se veselila pogubljenjima, koja su pripremana kao i svaka predstava, veoma pažljivo. Koliko su prisutni istinski uživali u prizoru a koliko se iza njihovih pokliča podrške nasilnom oduzimanju života krio strah, podanički mentalitet, potreba da se uklope i ko zna šta još, teško je reći. Činjenica je da se svjetina u ovako dobro pripremljenim predstavama uvijek ponašala očekivano, histeričnim odobravanjem.

Ko je gledao film „Hrabro srce“ (Braveheart), nije mogao da ne zapamti scenu pogubljenja glavnog lika Williama Wallacea. Mučenje, koje je prethodilo pogubljenju, u jednom trenutku postaje tako brutalno, da svjetina koja jezaglušujućom bukom odobravala smrt, polako utihne. U toj tišini moglo se vidjeti kako neki zatvaraju oči, okreću glavu, pa čak i odlaze. Da li je to bilo pokajanje, suosjećanje ili samo puka reakcija na pretjeranu brutalnost, ono što danas tako često činimo kada vidimo snimke javnih pogubljenja, koje nam sa jednakom pažnjom, kako se to činilo oduvijek, priprema ISIL? “Užasno, strašno, jezivo, ovo se ne može gledati” i sve sa onim tužnim facama od kojih neke imaju i suzu, jedan je vid reakcije. Drugi se ogleda u tome šta bismo “ja, mi ili ipak neko tamo” trebali uraditi tim idiotima iz ISIL-a. Reakcije se na tome i završe, do nekog drugog šoka, koji će nam ISIL prirediti, kada će se opet u krug vrtiti isti komentari.

Tumačenja se kreću od poistovjećivanja islama sa ovim brutalnim ubistvima, pa do više ili manje uspješnih pokušaja, da se napravi i objasni razlika. Ali, da li je to zaista nužno? Treba li uopšte islam stavljati u kontekst ove pojave? Sva do sada poznata pogubljenja, pojedinačna ili masovna, javna ili tajna bila su obojena nekom ideologijom, najčešće religijom u službi kralja, revolucijom u službi naroda, nacizmom u službi „više“ rase, pa čak i ateizmom u službi komunizma. Ideologija je bila sredstvo, ciljevi uvijek isti, zastrašivanje radi moći.

Vrijedi pomenuti još jedan zanimljiv fenomen, koji bi se mogao dovesti u vezu sa ovim javnim pogubljenjima. Tokom 1994. godine u Ruandi se desio genocid u kome je stradalo, pretpostavlja se, oko milion ljudi. Kantano Habimana, radio voditelj, koji je podsticao na nasilje protiv Tutsija tokom ovog genocida, postao je i povod da se uvede poseban termin, Habimana: osoba u medijima, koja pokušava da nahuška čitaoce/slušaoce protiv drugih na osnovu rasnih razlika, čak i na nasilje. Naime, ovaj radio voditelj za koga mnogi kažu da bi mu i Gebels čestitao zbog nivoa na koji je podigao ratno-huškačku propagandu, dovodio je ljude do jednog posebnog stadija svijesti. Ne samo da su im prestala smetati brutalna pogubljenja, najčešće mačetama, i smrad leševa koji su ležali svuda naokolo, već su se neki uključivali u ista bez vidnog razloga. Tako se dešavalo da “obična domačica” nakon što spremi ručak za svoju porodicu, uzme mačetu, ubije nekog od svojih komšija i vrati se kući taman da postavi sto za ručak, kao da je došla iz šetnje ili dopodnevne kafe sa prijateljicom.

„Navikavanje na nasilnu smrt“ za posljedicu može imati prihvatanje iste, kao moralno opravdane norme, samoinicijativno uključivanje u pogubljenja, ali i reakciju na brutalnost jednakom ili još većom brutalnošću.

Dakle, ISIL nam ne nudi ništa što već nije dio našeg nasljeđa, ne nudi nam ni novi način, pristup, metode, pa tako ni nove reakcije. Usudila bih se reći da se radi o predstavi koja nas treba zabaviti, kako bi nam skrenula pažnju sa nekih mnogo važnijih stvari. Stoga, ne tražite uzroke ovih brutalnih pogubljenja u islamu, ona su islamska samo po scenografiji. Možda odgovor treba tražiti u prikrivenim licima počinilaca. Mi ne znamo ko su oni, pa oni mogu biti bilo ko, oni čak mogu biti jednom i mi sami.


Mirjana Tešanović

Diplomirana pravnica, kolumnistica i jedna od urednica Ex-Yu Voicea.

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s