Oni bi da o svemu tome – šutimo

 Esad Bajtal portret 1

Esad Bajtal

 

Mostar, tribina

13.01.2015.

 

 

Evo nas u Narodnom pozorištu.

U predstavi Života.

Bez glume i uloga.

 

Za razliku od njih i njihovih lažnih predstava u teatru falsifikovane stvarnosti.

Teatru apsurda.

U kome igraju svoje loše naučene uloge.

Uloge pseudodemokrata.

 

Čine to na sceni fingirane, lažne demokratije.

 

Tačnije – pseudodemokratije.

Godoovske demokratije koja uporno ne dolazi.

 

Uzalud je čekamo.

 

Oni, sjedeći.

Zavaljeni u udobnim, toplim foteljama svojih raskošnih kabineta.

 

Mi, na mrazu životne studeni.

Na nogama.

I polubosi.

 

Stolice i fotelje su njihova privilegija.

A bijeda, glad i sirotinja naš udes.

O kome ne smije da se govori.

 

O kome treba da se šuti.

 

Otuda, svud oko nas, bahati, ljuti kerberi.

I bezosjećajni sejmeni.

Kako oni službeni, uniformisani, vidljivi…

Tako i oni tajni, nevidljivi…

 

Uhode i doušnici.

Poput one trojice vulgarnih prostaka-psovača.

Što se iz mraka svoje nedozvanosti okomiše na Šteficu i Amera.

I nedužno trogodišnje dijete.

 

Advokati su to surovog, vlastodržačkog, analfabetskog bezumlja.

Primitivne ruralne sirovine.

umišljaju da su Bogovi.

 

I da je njihova – posljednja.

I – bez pogovora.

 

U svojoj neotesanoj nadmenosti oni bi

Da im plješćemo.

Njima.

 

Njihovoj pljački

I našem siromaštvu,

Našoj ubogosti.

 

Oni bi da se klanjamo njihovom varvarstvu.

I svojoj poniženosti.

 

Oni bi da ih molimo za smrt

Jer su nam gole živote nepovratno upropastili.

 

Oni bi da o svemu tome – šutimo.

 

Da šutimo o njihovom svakodnevnom barbarstvu.

O krvavom etno-totalitarizmu, koji oni zovu demokratijom.

 

U tome je vrhunac njihovog cinizma.

Njihovog teatra apsurda.

 

Sve je tu.

 

Apsurdnost egzistencije.

Besmisao življenja.

Rasap vrijednosti.

 

Odsustvo komunikacije.

Dvosmislenost činjenja.

Bezrazložnost bivanja.

 

I mutavi politikantski jezik lišen svakog značenja.

 

Za sve to oni bi da im se aplaudira.

Da im se divi.

 

Logikom strahovlade.

I poniznog podaništva.

 

Ko to neće, ko ne aplaudira, njemu se – prijeti.

Njega se vrijeđa.

I pljuje.

 

Njega se optužuje i bije.

A nerijetko i ubija.

 

U ime tobožnjeg etno-izdajništva.

U ime besmisla koji se nameće kao neupitno pravilo življenja.

 

Mi im odavde poručujemo da to neće ići.

Da to ne može ići.

I da se njihova lažna predstava primiče svome kraju.

 

I da ćemo, toj pseudodemokratiji, aplaudirati

„Malo morgen“.

 

Kako bi to cinički rekao njihov zajednički uzor

Slobodan Milošević.

Otac i vodeći demagog politikantskog teatra.

 

Onaj koji, na pitanje

„Šta misli o Zapadnim demokratijiama“

Kratko i jasno odgovara:

„Nabijem ih na kurac“.

 

Eto, to su Oni.

 

Očigledne i prepoznatljive kopije nadmeno osiljenog primitivca.

Psihopate punog sebe.

 

 

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s