Razgovarala: Andrijana Copf
.

Nema tog straha zbog kojeg vrijedi gubiti dostojanstvo

http://dnevni-list.ba/web1/nema-tog-straha-zbog-kojeg-vrijedi-gubiti-dostojanstvo/

.

Nema tog straha zbog kojeg vrijedi gubiti dostojanstvo

Štefica Galić, urednica portala Tačno.net

Mislim da je to najtužnije što se čovjeku može dogoditi – da ga prijatelji iznevjere onda kad znaju da je ono što kaže istina. Svi su mi govorili da šutim, nije vrijeme sada govoriti. Nikad neće biti vrijeme govoriti ovakve stvari u ovom mjestu. Nikad. Ne opravdavam nikoga i ne prozivam nikog pojedinačno, svi znamo sve, a svi se pravimo mahniti. Jedino mi s portalom urličemo godinama, a ja se cijeli život borim protiv svega što nije normalno koliko god to koštalo, a koštalo nas je: Neke života, mene svega jada koji proživljavam, o materijalnom da ne govorim. Ja u Mostaru doslovno živim i spavam u uredu u kojem radim, na jednom trosjedu. Zatvorili smo kuću, ugasili smo tvrtku u koju gotovo nitko nije ulazio od 1990., materijalno smo pali na koljena. Brala sam jagode po Italiji i čistila stubište, radila razne poslove u Međugorju i tako s djecom preživljavala. Teško je živjeti u jednoj takvoj sredini, među licemjernim ljudima koji sve znaju i koji će vas možda tapšati po leđima, gdje ih ne vide oni drugi i reći: ‘Svaka vam čast, u pravu si, ali zašto ne šutiš.’

_______________________________________________________________

Kolika je cijena biti pojedinac protiv većine i je li strah pobijedio stav? Cijena je ogromna. Štefica Galić, urednica portala Tačno.net, kaže da je svakodnevno suočena s napadima svake vrste. Svjesna je da analize i kolumne koje objavljuje na portalu izazivaju probleme u ovom dijelu svijeta. No, od svojih stavova, kaže, ne odustaje.

Može li pojedinac danas imati stav drukčiji od većine?

– Svjedok sam kako je teško živjeti s idejom koja nije uobičajena i nije bar masovnija u mjestu – ili bolje reći nemjestu, gdje živimo u nevrijeme. Ja sam i u Ljubuškom 2012. poslije filma i svega onoga što se dogodilo ostala doslovno sama. Rijetki su prijatelji bili uz mene. Neki bi tajno slali poruke potpore, ali nitko više nikad sa mnom nije popio kavu u Ljubuškom. To me boli više od ičeg. Svi znaju da je istina ono što sam rekla i u Haaškom sudu je to potvrđeno. Mislim da je to najtužnije što se čovjeku može dogoditi – da ga prijatelji iznevjere onda kad znaju da je ono što kaže istina. Svi su mi govorili da šutim, nije vrijeme sada govoriti. Nikad neće biti vrijeme govoriti ovakve stvari u ovom mjestu. Nikad. Ne opravdavam nikoga i ne prozivam nikog pojedinačno, svi znamo sve, a svi se pravimo mahniti. Jedino mi s portalom urličemo godinama, a ja se cijeli život borim protiv svega što nije normalno koliko god to koštalo, a koštalo nas je: Neke života, mene svega jada koji proživljavam, o materijalnom da ne govorim. Ja u Mostaru doslovno živim i spavam u uredu u kojem radim, na jednom trosjedu. Zatvorili smo kuću, ugasili smo tvrtku u koju gotovo nitko nije ulazio od 1990., materijalno smo pali na koljena. Brala sam jagode po Italiji i čistila stubište, radila razne poslove u Međugorju i tako s djecom preživljavala. Teško je živjeti u jednoj takvoj sredini, među licemjernim ljudima koji sve znaju i koji će vas možda tapšati po leđima, gdje ih ne vide oni drugi i reći: ‘Svaka vam čast, u pravu si, ali zašto ne šutiš.’

Hoće li ikada doći vrijeme da se progovori o teškim stvarima iz prošlosti, odnosno – je li uvijek vrijeme za govoriti o tome?

– Uvijek je vrijeme da  svi govorimo o tome, a ne da pojedinačno samo ja govorim ili netko negdje… Zamislite nas kojih je četiri milijuna, a koliko je njih političara i njihovih poslušnika, pa da nas je i 10.000, samo da svi stanemo i kažemo to, a sigurna sam da nam je danas svima isto u Bosni i Hercegovini. Nemoguće je da ljudi doslovno žive na rubu egzistencije. Ja i sad vraćam kredit koji sam digla za kemoterapije za suprugovo liječenje; taj kredit je 417 maraka, a moja je mirovina 320 maraka. Uvijek mi pomažu djeca koja ni sama nisu financijski osigurana. Ja sam i danas spremna cijepati drva i raditi, i ja i moja djeca ćemo raditi i dok sam god zdrava, neću biti gladna. Meni ne treba nikakav posao niti da mi išta oni daju niti da me čuva policija takva kakva je, od ovih što nasrću na mene. Ali zaista je teško biti sam, usamljen, Don Quijot. Zaista se nikog ne bojim, po cijenu života, neću sekunde odustati od svojih stajališta.

Kako uspijevate biti tako uporni?

– Ljuta sam. Jer smatram svojom moralnom dužnošću pobuniti protiv toga. Imamo taj portal koji urliče, skoro pa jedini, ali mi imamo toliko problema… Imamo najjače kolumniste, pišu svi Feralovci, Zlatko Dizdarević, Dragan Markovina, Oliver Frljić…

Feralovci su također nailazili na veliki otpor –Ivančić je rekao da je imao brojne probleme, ali nikad nije odustao. Koliki su oslonac ti ljudi koji su i za vrijeme rata dizali jedan drukčiji glas?

– Oni su meni prije svega uzor, oni su nam prijatelji. Mi te ljudi ne možemo platiti niti ih plaćamo – svi koji pišu za naš portal, rade besplatno. Ovog mjeseca ćemo raditi promocije knjiga Ivančića, Pavelića, Jakića, Dizdarevića…, to su sve ljudi koji nam uvjetuju da pišu besplatno. Svi smo na istoj strani u ovoj borbi. Naravno da takvo jedno glasilo ili portal ili kako god ga nazvali mora biti problem u ovom dijelu svijeta.

Ne bojite se, ali nije Vam svejedno?

– Sve mi je kraći krug po Mostaru. Po cijeli dan radim, ali navečer prošećem. Nije to samo ovaj posljednji napad koji se dogodio, imali smo napade i lijevih i desnih i nacionalista svih vrsta. Imali smo problema i kad smo pisali o Kosovu, o islamistima, o šovinizmu na svim stranama.

Koliko je danas teško biti hrabar?

– Ja ne smatram sebe hrabrom. Meni je to najnormalnije. Ja neću pristati na uvjete koje mi kriminalna etno banda postavlja. Neću. I ako je to hrabrost, onda sam hrabra. Ako je ludost, luda sam. Ili je jedno i drugo. Ali jednostavno, ljuta sam na to i ne želim na to pristati, koliko god da me koštalo. Znam da me čeka palica možda sutra.

Žalite li danas za nečim, na cijeli taj život, koji se danas potpuno promijenio?

– Žalim samo što se tako kasno sve iskristaliziralo preda mnom. Kasno sam shvatila da su ljudi licemjeri. Ja sam jednostavno vjerovala da su svi oni koji su mi godinama u Ljubuškom bili prijatelji, mislila sam da su mi prijatelji. Uvijek vjerujem svakome jer ne mogu hodati kroz svijet misleći da mi svi lažu. Međutim, poslije ovoga svega što se dogodilo, meni se svijet srušio. Ne samo moj svijet, moje obitelji ili da mi je žao to što se dogodilo. Hvala Bogu da se to i dogodilo i da sam shvatila gdje sam živjela. Ništa ne bih mijenjala. Žao mi je što su ljudi takvi kakvi jesu. Bilo zbog svojih uvjerenja, bilo iz straha. Mislim da je strah suština svega. Ali dostojanstvo izgubiti, nema tog straha.

______________________________

Razgovarala: Andrijana Copf

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s