Marjan Hajnal

“SLOBODA” RELIGIJSKOG “PRAVA” NA SMRT 

U historiji postoji jedna vrsta prokletstva; ona pobuđuje ljude, dovodi ih u iskušenje, vjeruju da idu u istom smjeru, a ona se odjednom povlači, zbivanje se mijenja, pokazuje se da je drugo bilo moguće. Ljudi koje ona napušta i koji su mislili da su samo njeni saučesnici, iznenada se pokazuju kao podstrekači zločina kojim ih je ona inspirisala. I oni ne mogu tražiti oproštaj niti se osloboditi jednog dijela odgovornosti…[1]

Teroru znatno doprinosi propaganda, kao način da se prikrije falsificirana istina. Propaganda je istovremeno jedno od najstarijih, najmoćnijih i najstrašnijih instrumenata rata. Prevelik strah navodi na izmišljanje, i obrnuto, namjera da se po svaku cijenu postigne neki cilj provodi se putem izmišljanja da bi se izazvao što paničniji strah, masovni delirij, provala svih oblika iracionalizma.

Najvećim dijelom bile su to žrtve propagande, obmane i prevare. Nažalost, iste metode koriste se i danas, u informatičkom dobu, što je samo dokaz da barbarizacija ne zavisi od ekspanzije uma u prostor tehnike nego zavisi od jezika krvi, održavši se kao zov za osvetom, nad drugim čovjekom, nad prirodom, nad historijom, nad samom sobom.

Istrajavanje u vjeri nenasilnim putem je put dokazivanja vrijednosti humanih i etičkih postulata vjere. I takvo vjerovanje nije odraz fanatizma već postojanosti. Sa druge strane je pravi fanatizam koji nema granica, koji predstavlja drugo lice civilizacije, njenu strašnu diaboličku stranu, onu pogubnu, okrenutu i protiv Boga i protiv Univerzuma i protiv čovječanstva. Ako se u religijsku supstancu fanatizma čija je bit i-ratio unese politički motiv, nema opasnijeg i razornijeg oružja, kojem u kompletiranju nedostaje samo pritisak na „crveno dugme”.

__________________________________

_____________________________________________________

Laž i krv stvaraju historiju pobjednika. Laž kreiraju vlastodršci, krv pada na heroje istine i prave borce za slobodu.

Po protagoniste slobode početak 2015. je fatalan. Kako li će izgledati njen dalji tok? U protekloj 2014. godini u 38 zemalja ubijeno je 140 novinara, dvostruko više nego u 2013. Položaj izvjestitelja i pravih boraca za istinu dramatično je pogoršan, jer, bilo direktnim fizičkim napadima, bilo raznim oblicima tortura, zastrašivanja, prijetnji, uznemiravanja, vrijeđanja putem društvenih mreža, neutemeljenim tužbama i novčanim kaznama, kafkijanskim procesima, novinari su sve češće u potpunosti nezaštićena meta, a od strane zvaničnih institucija vlasti u većini slučajeva gotovo da nema zaštite, štaviše, umjesto da se stane ukraj brutalnom primitivnom banditizmu, vlasti često svojim nevidljivim koncima kontroliraju i čak motiviraju napadače na novinare, publiciste, samostalne istraživače, humaniste… Toj prljavoj igri kao da nema kraja i rješenja. Praćen fizičkim prijetnjama nedavni verbalni javni napad na Šteficu Galić, urednicu portala Tacno.net, samo je jedan od ključnih indikatora sprege mafiogenih moćnika i njihovih plaćenika koji ih održavaju na vlasti. Upad u prostorije magazina Klix.ba s ciljem da se unište tragovi kriminalne korupcije, kupovine glasova poslanika u Narodnoj skupštini RS-a i izborne prevare, drugi je slučaj eklatantnog kršenja elementarnog prava javnosti da bude upoznata sa istinom.

Slijedi horor-napad terorističkih razmjera na novinare u Francuskoj! Napadači su ostavili poruku: “Ubili smo članove redakcije Charlie Hebdo. Osvetnici poslanika Muhameda”. Veliki broj islamskih vjernika pridružili su se osudi terorista, smatrajući da je mnogo veća uvreda ubijanje nevinih ljudi u ime islama nego što će to ikada biti ijedan crtež.

Prije aktiviranja podsvjesnih mehanizama za i protiv zapitajmo se da li taj čin obračuna sa novinarima, u ovom slučaju, uslovno nazvanim humoristima, predstavlja nešto suštinski novo? Nešto što već nije viđeno? Nema sumnje, riječ je zločinačkom terorističkom aktu uperenom protiv slobode izražavanja mišljenja i stavova. Događaj sa tragičnim epilogom za svaku osudu. Francuska i šira svjetska javnost proglasila je taj napad kršenjem prava na slobodu riječi.

U proporcijama civilizacijskog vrednovanja pojma sloboda, nije slučajno što je Prvim amandmanom na Ustav SAD zagarantovana sloboda vjeroispovjesti i govora, sloboda štampe i pravo ljudi na okupljanje u miru. A da li u SAD građani imaju danas pravo na pravo koje im „garantuje“ zakon?

U kakvoj vezi su Solonov Ustav, Rimsko pravo, Magna Carta Libertatum (Prvi engleski Ustav iz 1215. o građanskim pravima i vladavini zakona), Povelja o ljudskim pravima izvojevana Francuskom revolucijom, Univerzalna deklaracija o ljudskim pravima koju je Generalna skupština UN 10. decembra 1948. proglasila temeljem slobode i prava čovjeka, Europska konvencija za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (Rim 1950.)…

Zapitajmo se, šta u suštini predstavlja, konkretno u Francuskoj, riječ sloboda? O kojoj, tačnije, čijoj slobodi je riječ? I u čije ime ona regrutira simpatizere i istomišljenike? Svratimo li misli na memorisanu građu koja govori o vremenu vođenja krstaških ratova dobićemo sasvim drugu podlogu za građenje pogleda na terorizam. Još dublja prošlost Bliskog i Srednjeg istoka, u vrijeme raspeća Nazarećanina, o čemu govori? Odgovor je jednoznačan: ljudska imaginacija ne može nikakvom redukcijskom analizom izbjeći zamci pogrešnog poimanja uzročnosti koja vodi vrhovnoj instanci, demijurgu, Bogu, koji iz čistog hira vrti ogromnu spiralu povijesnog sukoba u svoje lično ime.

Jedan i po milenij kasnije, u vrijeme koje bi trebalo biti akme europske kulture, Inkvizicija spaljuje svaku nadu u preporod humanizma. Zaključivanjem Nantskog edikta 1598. god. nastojao se zaboraviti zločin prema Hugenotima. Pošto je tvorac edikta, kralj Henri IV ubijen 1610. vjerski sukobi su se ponovo rasplamsali tako da za Richellieua (Armand-Jean du Plessis de Richellieu, 1585-1642), prvog ministra Louisa XIII, nije bilo ni najmanje jednostavno da stiša strasti, a istovremeno obezbjedi funkcioniranje države kao jedne cjeline. Tek s Richellieuovim umijećem stasao je koncept-ideal apsolutne monarhije.

Paranoična projekcija opet se, kao i u noći Svetog Bartolomea, 23/24.8.1572., kada je pobijeno samo u Parizu 2000 Hugenota, prenijela na one koji su od zvaničnih vlasti optuženi za sve nevolje. Odbrambeni mehanizam ugroženih grupa i pojedinaca uvećavali su svoju opstruktivnu silinu do razornih razmjera. Nagomilane frustracije i zebnje sistematski su usmjeravane prema tobožnjoj protestantskoj zavjeri. Jezivi prizori događali su se na ulicama Pariza, ali i svuda po Francuskoj. Do 1789. godine Francuska nije imala ni himnu ni zastavu. Čitava suština socijalnog bunta nije dakle toliko proizašla iz obespravljenosti trećeg staleža, koliko iz zahtjeva tog istog staleža da se konstituiše kao nacija. Prisjetimo se riječi Louisa XIV: “Jedan kralj, jedan zakon, jedna vjera”. Prvi koji se tome usprotivio, sasvim opravdano, bio je, François Marie Arouet de Voltaire (1694-1778). Robespierrova diktatura, proistekla iz Rousseauove “volonte generale”, nadahnula je diktatore u Rusiji i Njemačkoj, kao i mnogim kasnije formiranim diktaturama u Europi i svijetu. U pozadini svih tih diktatorskih režima je podražavanje tirana Starog Rima. Tu krvavu tradiciju uspješno se trudila da održi rimska crkva.

Convent i Komitet javnog spasa, jakobinski teror sa Saint Justom i Robespierrom, samo su logična posljedica terora koji u kontinuitetu traje 2000 godina. Rousseau je vjerovao u ideju narodnog suvereniteta i mogućnost politike kao “građanske religije”, “glas naroda je uistinu glas boga…”

Borba između Rousseaua i Voltera prema Nietzscheovim riječima je problem civilizacije. On genijalno uviđa da se kršćanstvo produžava kroz Francusku revoluciju, a vinovnik je Rousseau. Nastavak sukoba vođenih na ulicama Pariza podsticanih od ideologa udruženih sa europskim monarsima ne mogu se u kontekstu ekstremnog terorizma sagledati bez uloge Rima. Rimsko pravo je pretočeno u ustave svih modernih imperija, preko prvog francuskog Ustava (3.9.1791.).

Niko ne može osporiti epohalnost “Deklaracije o pravima čovjeka i građanina”, ali u njoj ne postoji ništa suštinsko novo što nisu posjedovali neki antički ustavi. Nijedan stav (od 17 koliko ih ima) nije neosporen tokom historije, a većinu ih je osporila već i sama Revolucija. Njihova pravna i filosofska osnova toliko je ranjiva s pozicija organicističkih orijentacija, da bi se prije moglo govoriti o utopijskom ustrojstvu tih stavova.

Pored A. de Tocquevillea s Revolucijom se izrazito nije slagao Hipolit Taine. Zgrožen prizorima rezultata Pariške komune on na Revoluciju gleda kao na divljanje gomile, trijumf anarhije, provalu surovih neobuzdanih strasti. On nije štedio ni Napoleona koji je svojim “Građanskim zakonikom” učvrstio djelo Revolucije i time doprinio trajnoj nestabilnosti Francuske. Pierre Gascot govori o Revoluciji kao žalosnom i mračnom incidentu, sa delirijumima progona, ludila, kriminala… Pierre Shoni ističe genocidnost na primjeru gušenja “kontrarevolucionarne” bune u Vandeji: “To je bio najgrozniji rat i prvi ideologijom podupiran genocid, ludilo mržnje.” Shoni izjednačava Robespierrea, Lenjina, Staljina, Hitlera, Pol Pota. Desničarska, lepenovska (Le Pen) historiografija i danas slijedi ovu paralelu koja bi se svakako mogla dopuniti imenima predstavnika suvremenih bastiona fašizma.

Strahovlada sankilota u toku Francuske revolucije primjer je terora koji čini samu bit revolucije. Stiješnjena između crkve kao najvećeg zemljoposjednika-feudalca i kralja-apsolutnog monarha, buržoazija je neprekidno nastojala da putem državnog udara ostvari svoje interese. Convent objavljuje totalni rat tradiciji. Od 500.000 ljudi bačenih u tamnice, bez suđenja je ubijeno 10-20.000, a “nestalo” 35-40.000. Ostalo je učinila glad i nemilost totalno iracionalnih masa. Francuska je ličila na ogromnu gladijatorsku arenu u kojoj su krv i smrt bili jedini zakoni. Od 10. maja 1793. do 13. juna 1794. trajaće doba Terora. Uveden je “Zakon o sumnjivima”, da bi se spriječila kontrarevolucija. 16. oktobra pogubljena je Marie Antoinette. Luku Toulon, koju su rojalisti dali Englezima, oslobađa mladi artiljerijski kapetan, unaprijeđen potom u čin brigadnog generala, Buonaparte. Bila je to pobjeda izvojevana 19. decembra, kojom je Napoleon ušao u historiju. U bici pod piramidama 21. jula 1798. poraženi su Mameluci i 24. jula Napoleon ulazi u Kairo. Pokazujući piramide rekao je svojim vojnicima u zanosu velikog pobjednika: “Četrdeset stoljeća gleda u vas”. Neko vrijeme Napoleon je proveo u Egiptu radeći na modernizaciji, popravljao je stare kanale, pravio planove za spajanje Mediterana i Crvenog mora, osnovao Kairski institut, uspostavljen je mir u gornjem Egiptu, kod Sijena (Asuana) 1167 milja uzvodno, na prvom kataraktu Nila.

Despotska teo-politika Starog režima (l'Ancien Regime) u Francuskoj nezadrživo se kretala prema Revoluciji. Upražnjeno mjesto moći (smrt Louisa XVI) postalo je mjesto novog revolucionarnog antifeudalnog, antimonarhističkog i anti-teološkog nacio-terora. Svi su htjeli vlast, novac i moć. Despotizam je zamijenjen anarhijom, anarhiju je naslijedio totalitarizam. Rađanje pojedinačne nacije vodilo je uništenju ljudske nacije. Čovječanstvo kao globalna nacija iščezava poslije Francuske revolucije.

Teroru znatno doprinosi propaganda, kao način da se prikrije falsificirana istina. Propaganda je istovremeno jedno od najstarijih, najmoćnijih i najstrašnijih instrumenata rata. Prevelik strah navodi na izmišljanje, i obrnuto, namjera da se po svaku cijenu postigne neki cilj provodi se putem izmišljanja da bi se izazvao što paničniji strah, masovni delirij, provala svih oblika iracionalizma.

Treba samo zamisliti pohod Versajaca na Pariz 21. maja 1793. kada je stradalo 20.000 građana, i to mnogo više njih kada su zarobljeni, od onih koji su ostali na barikadama. Druga Komuna, ona iz 1871, odnijela je preko 100.000 žrtava. 2. septembar 1792. pokazao je formalnu opijenost krvlju koja je zahtijevala masu dželata, oni se nisu zadovoljili ubijanjem, uživali su gazeći u krvi. Krajnji nemoral Vavilona na Seni bio je ravan nemoralu koji je donio propast samom Vavilonu, Sodomu, Jerusalimu, propast kakva danas prijeti svim centrima antihumanizma.

Hugenoti (kalvinisti) kojih je prije Revolucije bilo 125.000 bili su najobrazovaniji, najpošteniji i najvrjedniji dio francuskog stanovništva. Prisjetimo se da je 1685. Louis XIV ukinuo Nantski edikt iz 1598. kojim je Henri IV zaštitio Hugenote. Od tada počinje sistematsko pustošenje zemlje i dekadencija kakvu historija nije zabilježila. Dugo učen sredstvima Inkvizacije narod se počeo odnositi prema svim predstavnicima hugenotskog reda kao prema najvećim protivnicima “slobode” i “Razuma”. U takvim uslovima, – kada su stanovnici umirali od gladi, provincije pustošili razbojnici, civilizacija se gasila u anarhiji, – došla je revolucija kao osveta naroda prema Rimu. Dobro naučen lekcijama okrutnosti i mučenja, taj isti narod postao je bezobziran mučitelj. Inkvizicija je dobila ateističkog nasljednika.

Isti duh koji je izazvao “Bartolomejsku noć” bio je prisutan u strašnim prizorima Revolucije. “Riječ istine” (Biblija) ležala je mrtva i spaljena po ulicama ne samo Pariza nego i širom cijele Francuske. Francuska je pala u ponižavajuće idolopoklonstvo, obožavajući boginju razuma u osobi jedne bludne žene, baletne igračice, koju su u pratnji svečane povorke, uz himne i muziku odveli u katedralu Notre Dame i postavili na glavni oltar, a potom slavili kao najveće božanstvo. Uspostavljajući kult razuma (u čemu su aktivno sudjelovali enciklopedisti, materijalisti i racionalisti), budila se “civilizacija Zapada”, ali to buđenje se događalo upravo u vrijeme totalnog pomračenja uma. S Hugenotima nestajala je nauka o humanosti, a prevladavala je racionalna teologija tehničke znanosti koju je jednom destruktivnom sekvencom produžavala Inkvizicija.

Licemjerni i slijepi fanatizam Inkvizicije uništio je zajedno sa Hugenotima i sve učitelje vrline. Sebičnost silnika postajala je sve okrutnija, a narod je tonuo u neznanje i poroke. Sloboda se izjednačavala s neobuzdanošću. Na mjestu gdje je prvi put zapaljena lomača, sada je stajala giljotina. Žrtva terora koji je trajao skoro 18 vjekova, narod je postao nosilac terora, odbacivši podjednako i istinu i zabludu. Pod vlašću terora mir i sreća su protjerani sa ognjišta i iz srca ljudi. Niko nije bio siguran. Ko je danas trijumfovao, sutra je već bio osumnjičen i osuđen. Nasilje i pokvarenost neograničeno su vladali.

Megatehnička civilizacija imala je u teroru Inkvizicije najmoćnijeg saveznika pri stvaranju “revolucionarne” buržoazije Francuske, a kasnije i “revolucionarnog” proletarijata Rusije.

Ruska ideja komunizma iznikla je kao posljedica utjecaja Rima na ideju Pariške komune, tako da su buržoaska termidorska i proleterska oktobarska revolucija direktni izdanci ateizma koji se javio kao reakcija na Inkviziciju. Kada se Gorki, koji je poslije neuspjele revolucije 1905. prognan, vratio 1914., nije ni slutio da njegovo neslaganje s Lenjinom neće uvećati njegove šanse da preživi kasnije u vrijeme Staljinovog terora. Ideja o pomirenju socijalizma i religije, za koju se Gorki zalagao nije odgovarala ideji neprekidne socijalističke pobune. Tiranski “demokratski centralizam” nije mogao dopustiti vjeru u drugog vladara osim megatehničkog vladara. Lenjin je zatvorio teatar Mejerholda i Tiarova poslije čega se Majakovski ubio (Jesenjin je to već ranije učinio, ili je prema nekim analitičarima ubijen, također duboko prevaren idejom sovjetske socijalističke “pravde”). Tolstoj u 82. god. života napušta svoju grofoviju, da bi u znak protesta, dobrovoljno stupio na put siromaštva, na kom je i umro 1910. god.

Preko krvi Francuske revolucije široko je otvoren put teroru Sovjetske revolucije. Između njih stoji Prvi svjetski rat, definitivni preokret ka totalnoj involuciji. Opšta vojna obaveza, u toku Francuske revolucije prerasta u ratnu obavezu, a ratna služba znači navikavanje na nečovječnost u čemu je posebno prednjačila Pruska. Pruski militarizam bio je specifičan jer se isključivo razvijao kao militarizam, čak i među intelektualcima.

Da se konačno vratimo 21. stoljeću i Bitku komprimiranom, ospoljenom i ispoljenom ponovo na ulicama Pariza u revoltu potomaka nekadašnjih „bodežara” koje su zapravo stvorili prvi začetnici nečeg što će prerasti u omraženo tajno društvo koje će činiti sve da isprovocira ozbiljenje Huntingtonovog „Sukoba civilizacija”.

Nije se praktično još ni osušilo mastilo pečata kojim je ovjerena prošlogodišnja Nobelova nagrada za mir koju je kao niko poput nje do sada zaslužila sedamnaestogodišnja Pakistanka Malala Yousafzai, a već se događaju novi napadi islamskih terorista.

A sada, da se  u kontekstu možda teško prihvatljivog prethodnog podsjećanja na vremena Francuskog terora, prisjetimo uloge Francuske u ratovima u Vijetnamu, Afganistanu, Alžiru, Libiji, o svrsi “Legije stranaca”, i zapitajmo se šta doista znači ta famozna riječ „teror”. Postoje statistički grafikoni koji ilustriraju procent žrtava islamskog terorizma, i procent žrtava krstaškog terorizma.

Naravno, dok čitav pro-krstaški svijet osuđuje napad na novinare, pro-islamski svijet smatra taj čin posljedicom neuvažavanja i vrijeđanja lika nositelja islamske vjere, proroka Muhameda.

U slobodnom novinarstvu je sve slobodno, pa i karikaturalno izvrgavanje ruglu Božjeg Poslanika. Karikatura je postala oružje ne u borbi protiv muslimana, već upravo suprotno, oružje kojim diriguju nevidljive mecene da se tim oružjem provociraju muslimani. Šta bi se moglo očekivati od krstaškog NATO saveza da se na sličan način muslimani u Karačiju izruguju Isusu? Muslimani se ne rugaju, oni će napasti crkve Yazida u Siriji, Kopta u Egiptu, katolika u Jemenu… Začarani krug vjerskog ludila.

Imajući u vidu supstancu vjere kao vjeru u nadnaravnu božansku silu, i sam obračun protiv terorizma, vidjeli smo to u opisanim danima terora francuskih komunara, ne može biti drugačije okarektiriziran nego kao terorizam. Istina, perom, u ime demokratije i slobode iskaza. Bilo bi tačno da je riječ o slobodi, da ta sloboda nije podređena diktatu paneuropskog „razuma”. Ide li se goloruk na osinjak? Da li je slučajno Wojtyla amnestirao atentatora Ali Agdžu, u vrijeme kad Vatikan proklamira da je broj muslimana u svijetu premašio broj kršćana, te je uspaničeni papa Ratzinger lično krstio egipatskog novinara bivšeg muslimana, Magdija Allama, poznatog egipatskog novinara, glasnog kritičara radikalnih islamista aktivnih u regrutiranju i financiranju terorista-samoubica, čime je ponovo podignut oblak nezadovoljstva kod panislamista. U kolumni koju je Allam objavio u listu “Corriere della Sera”, u kojem obavlja dužnost zamjenika direktora, napisao je kako je “korijen zla svojstven islamu koji je usto psihološki nasilan i povijesno konfliktan”. Allam živi uz policijsku zaštitu zbog neprestanih prijetnji koje mu se upućuju, posebno nakon kritika koje je uputio Iranu.

Zanimljivo je i ne malo čudno da dok brojni građani europskih zemalja slobodno prelaze na islam negirajući značaj i ulogu ranije konfesionalne pripadnosti bez ikakvih posljedica po njih, dotle je po smrt opasno napustiti islam. Nisu li Salman Rushdei i Magdi Allam na tragu neke bitne istine o nasilnosti? Šta je to što navodi pripadnike iste vjere da s eksplozivom ulaze među vjernike u toku molitve u džamijama u Iraku, Pakistanu, Siriji?

Prijetnje, kletve i osuda na smrt “otpadnika” samo su indikatori iracionalnosti, nikako ne upućuju na slobodno uvjerenje, a vjera koja se utjelovljuje strahom od tjelesne kazne pokazuje koliko je u njoj malo mjesta za brigu o duši, čije bi njegovanje moralo biti osnovni cilj pri uspostavljanju njenog devocijskog odnosa prema svom Tvorcu.

Neslobodna i nasilno podčinjena duša može biti slomljena (ne i uništena), ali tlačitelji, osioni potčinitelji, uzurpatori, zločinu skloni prevoditelji na svoju vjersku poziciju, bilo koje vrste, ne mogu se nadati da će se nazvati Božjom djecom. Njihova budućnost je posve suprotna njihovim očekivanjima.

Zato i svi oni koji koriste ljudske zablude, prihvatajući prebjege, da bi dokazali ispravnost svoje strane, ne čine manji grijeh od prijetećih progonitelja. Prevesti nekog iz lošeg u gore, ne može se tretirati kao neki plus na nebu.

Uloga Rima jasna je. Sprečavanje obnove Bizanta vidi se u sužavanju omče oko Rusije, sad su aktualni ciljevi priključenje Ukrajine i Gruzije NATO savezu. Na Plitvicama kao i u Budvi, čak i u unutarnjim dijelovima Bosne razmiljeli su se na sve strane Talijani koji se osjećaju i ponašaju kao kod svoje kuće, a prema posljednjim saznanjima u nekim svojim školama pokazuju đacima mape na kojima se grad Rijeka prikazuje u sastavu Italije.

Ipak, zašto je britanskoj kraljici Elizabeti II bilo potrebno da Salmana Rushdeija odlikuje titulom viteza za njegove zasluge u književnosti? Da li su “Satanski stihovi” doista anti-satanski? Članovi pakistanskog Parlamenta jednoglasnom odlukom su zatražili da se autoru odmah povuče titula, održani su bijesni protesti – u gradu Multanu, muslimanski studenti spaljivali su slike kraljice Elizabete II i Rushdieja, uz povike “Ubijte ga!” Ministar za parlamentarne poslove, Sher Afgan Khan Niazi, Rushdieja je nazvao “blasfemičnim”. “Titula viteza vrijeđa vjerske osjećaje muslimana širom svijeta. Svaku religiju treba poštovati i stoga pozivam britansku vladu da hitno povuče naslov koji je u ovih nekoliko dana već izazvao vjersku mržnju”, izjavio je. Muhammad Abdul Bari, glavni tajnik britanskog Muslimanskog vijeća, izjavio je kako mnogi muslimani titulu viteza Salmanu Rushdieju doživljavaju kao “posljednju uvredu” Tonya Blaira. I iranski političari optužili su Britaniju za vrijeđanje Islama. Mohammad Ali Hosseini, glasnogovornik iranskog Ministarstva vanjskih poslova, izjavio je kako je odluka o odavanju priznanja ovom piscu dirigirani akt agresije protiv islamskog društva i nazvao Rushdiea jednim od najomraženijih figura u islamskome svijetu.

Nije teško oku i umu ni prostodušnog čovjeka zapaziti razliku „običnog” revolta „običnih” vjernika od revolta akceliranog političkim motivima. Ako je vjera „stvar srca” lišena učešća i kontrole od strane uma, onda, jasno, i nije u pitanju vjera već vjerski fanatizam, jer nijedan pravi vjernik, ma šta o njemu mislili i protiv njega činili njegovi protivnici, neće u dokazivanju vjernosti uzvratno pribjeći istim metodima, jer, osveta, istrajavanje na sili, borbom „oko za oko”, nije drugi put do put začaranog kruga krvi. Prema biblijskom predanju, proroka Daniela bacili su lavovima, ali lavovi ga nisu pojeli. Možda je u pitanju samo ljudska priča, ali je simbolički smisao poente značajan. Istrajavanje u vjeri nenasilnim putem je put dokazivanja vrijednosti humanih i etičkih postulata vjere. I takvo vjerovanje nije odraz fanatizma već postojanosti.

Sa druge strane je pravi fanatizam koji nema granica, koji predstavlja drugo lice civilizacije, njenu strašnu diaboličku stranu, onu pogubnu, okrenutu i protiv Boga i protiv Univerzuma i protiv čovječanstva. Ako se u religijsku supstancu fanatizma čija je bit i-ratio unese politički motiv, nema opasnijeg i razornijeg oružja, kojem u kompletiranju nedostaje samo pritisak na „crveno dugme”.

_______________________________

[1]  M. M. Ponty; “Humanizam i teror”; Mala edicija ideja, Beograd, 1986 str. 78.

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s