Senad Sprečić

Senad Sprečić

BOSANSKA SVAKODNEVNICA

Mi smo ničiji i svačiji. Najmanje svoji. Mi smo rodjeni, živimo, ali nas nema. Naša je, ali nije naša zemlja, vjere, prošlost, sadašnjost i budućnost. Mi smo narod koji se ne smije nazvati svojim imenom. Mi smo narod kome nije dozvoljeno da ima svoju državu, svoju zastavu, svoju himnu, svoju historiju, svoju kulturu, svoj jezik, svoju pjesmu, svoje heroje. Mi smo narod kome nije dozvoljeno da bude narod. Svi se trude da lažima dokažu kako je naša zemlja – njihova. Govore našim jezikom a zovu ga svojim. Prepisuju našu historiju, otimaju našu baštinu. Pale, ruše, otimaju našu zemlju – a kažu, oslobadjaju svoju. Ko je njih napao, osvoja, pali, ruši? Ko ih svojata, negira, ubija? Stradanje postaje naša sudbina. Previše vjerujemo da je mijenjamo i uzmemo u svoje ruke. Previše smo merhametli prema gostu, znanom i neznanom, dušmanu i prijatelju. Grubi prema sebi, mehki prema drugima. Priznajemo i poštujemo tudje, a ne cijenimo svoje. Popuštamo i opraštamo jer nemamo zašto tražiti oprostaj od njih. Kalimo se i lomimo, živimo i umiremo, na svoj zemlji. 

Takve nas znaju znanci i stranci.
MI SMO BOSANCI!

Il’ je vedro, il’ oblačno, il’ je tamna noć? Nit’ je vedro, nit’ oblačno već je mrkli mrak. U tom mraku teturamo, pužemo, sudaramo se. Svi pjene, svi galame, svi su nezadovoljni, ali niko ne želi da se upali svjetlo. Može nas to svjetlo obasjati, pa ćemo se vidjeti. Ovako u mraku, svako je za sebe najljepši, najpametniji, a svi su ostali glupi. U mraku gluposti, za svoje Bosnjaštvo, Srpstvo i Hrvatstvo utiremo put u ljepšu i sigurniju propast. Bezdan je suviše plitak za nas, mi možemo i više i dublje potonuti. U mraku, slamku spasa ne vidimo ni mi, ali ne vide ni drugi. Nek u komšije crkne krava, makar pocrkalo moje cijelo stado.
To je naša svakodnevnica. Očima prepametnih, to ne izgleda tako. Političari se sastaju, dogovaraju, utiru nam put bez povratka. Slijedimo ih kao slijepci, nadamo se – “u nadi je magarac crk'o”, i nećemo da shvatimo, da će se oni – političari, na vrijeme izmigoljiti u stranu, pustiti nas, da se obrušimo u bezdan. Država se ruši kao kula od karata, a mi nijemo gledamo, nezainteresovani, ni za državu ni za svoju sudbinu. Oštećeno se može uz velike napore i odricanja obnoviti, ali sruseno …… Na srušenim temeljima može se samo ponovo graditi. Može, al’ ako smo mi vlasnici parcele. I pitam te prepametne, zašto se naša parcela, zemljište, dijeli i šakom i kapom, kad nam je svima jasno, da ono što ostane nakon podjele, neće biti dovoljno ni za pseću kolibu? Nije li cilj udruženih nacionalfašista upravo to?
Mi Bosanci jesmo merhametli narod, opraštamo, čak i previše. Ali zapamti vjerniče: pravoslavac, katolik i musliman, pseće kolibe koje nam ostanu, neće biti podobne ni za crkvu, manastir, katedralu, džamiju. Vlasnici, čak ni tih koliba, nećemo biti mi – nego “ONI” – koji nam tako velikodušno, humano i prijateljski nude “demokratiju” kroz kredite, podržavaju i školuju naše lidere da nas unište, i pripreme za njihovo roblje. Uzalud se busamo u prsa, dužan je i Bošnjak, i Srbin, i Hrvat. Zašto i kome, a bio je gazda – svoj na svome?
Zašto se svetimo sami sebi? Zašto uporno dokazujemo da naši djedovi i pradjedovi nisu bili pametni – a mi, toliko pametni – nismo uspjeli sačuvati ni ono što su nam u nasljedstvo ostavili. Ni državu, ni ime, ni čast, ni ponos, ni vjeru ni mjeru. Ko biva, oni se nisu znali moliti Bogu, a vjeru nam ostaviše u nasljedstvo. Oni se nisu znali boriti za državu, a državu nam ostavili u nasljedstvo. Oni nisu imali ponosa, a ostaviše nam stećke da nas opominju kroz vrijeme – ko smo i šta smo. Ko biva, oni su bili nepismeni, neuki, ludi – a ostaviše nam pismo Bosančicu, jezik Bosanski, a mi pismeni, učeni i pametni – čak ne znamo ni pisati Bosančicu, Bosanski jezik pravilno govoriti i pisati, ali se znamo reklamirati kako smo veliki vjernici, kako smo veliki Bošnjaci, Srbi, Hrvati – najveći i najbolji levati.
Hoćemo državu da ne plaćamo poreze – imamo je. Hoćemo da švercamo, preprodajemo, kalamarimo, podvaljujemo, nadmudrujemo se, negiramo, mrzimo, svadjamo, preziremo, pljujemo, a čisti smo pred Bogom i narodom ko novorodjenčad.
Malo sutra.
Borimo se protiv mita i korupcije, a svi ga činimo, protestujemo protiv privilegija, ali ih samo za sebe želimo. Molimo se Svevišnjem, On je samo naš, On misli i odlučuje kako ja želim – i to je jedino ispravno. Zapitajmo se: ” koliko istinski u nama ima čovjeka i vjernika?”. Svevišnjem se molimo, a za sebe grabimo, krademo, otimamo, uništavamo, lažemo, krivo se kunemo, podvaljujemo, mrzimo, negiramo. ” TO JE NAMA, NAŠ BOG DAO”. ČUDNI SI TI NASI BOGOVI, KAD IH IMA ONOLIKO KOLIKO JE NAS I NAŠE POHLEPE.
DOŽIVJELI SMO MORALNO DNO.
Gazda nam ne uplaćuje radni staž, zdravstveno osiguranje, poreze državi – a mi i dalje za njega radimo, uvlačimo mu se u pozadinu, cvilimo, pužemo, molimo, za ledjima – olajavamo ga.
GAZDA JE ČOVJEK – A MI SMO HULJE!
On zna da smo mi niko i ništa, da nećemo podržati jedni druge ‘ isto to znamo i mi. Čekajmo onda, da neko dodje i izbori se za nas, da mlatne gazdu po nosu, da gazda zacvili k'o prebijeni pas – platit će i što treba i što netreba, samo da spasi svoju zadnjicu. I neće platiti samo gazda, platit ćemo i mi zajedno sa njim. Zbog našeg kukavičluka, neljudskosti, pakosti, zavidluka, lažne solidarnosti, sebičnosti.
Dovoljno je sjesti samo 10 minuta, pa preračunati grubo, u mahali, gradiću, gradu, kantonu, etničkom toru, državi, – koliko silnog novca od poreza ne ide u kasu države, da bi se poslije vratilo nama, kroz penzije, osiguranja, jeftinije liječenje itd. – mjesečno, godišnje, i koliko je ostalo u nečijim džepovima za zadnjih 20 godina. A volimo ovu državu. Urličemo : “I krv svoju za Bosnu moju !”
Fuj, sram nas bilo.
Mi očekujemo da se neko bori za nas, da sudovi rade svoj posao, da kancelariski štakori po opštinama i drugim institucijama rade svoj posao i bore se za nas.
Nisu valjda ludi.
Oni dobijaju svoju platu uredno, čuvaju svoje radno mjesto, ćute, dobro im je. Nek je ne dobiju mjesec dana, šest mjeseci, godinu, kao što ne dobijamo ni mi, pa da vidimo kakvu će vunu onda da predu. Da bi do toga došlo, mi moramo uraditi svoj posao.
Toljage u ruke, istjerati ih na ulicu sa radnog mjesta, zatvoriti im poslove. Ostaviti gazdi prazna radna mjesta, nek radi sam – da vidimo koliko će miliona zgrnuti godišnje. Političare mlatiti k'o stoku, dok ne ispune svoja obećanja. Sudije strpati u zatvore, pa ih pustiti kad završe slučajeve i donesu ispravne presude. Vjerske službenike zatvoriti u bogomolje, ostaviti da poste bez hrane i vode, da se predaju čistoj molitvi Svevišnjem za spas i pomoć. Od policije zatražiti da čuva državu, sudije u zatvorima, imovinu od lopova. A ako neće, razoružati ih, i zajedno sa onima koje danas štite, strpati u buvare.
Tek tad će krenuti da niče država, da se poštuje pravo, plaćaju porezi, zatvaraju lopovi – ako nema dovoljno prostora u zatvorima – uposliti gradjevinske radnike da grade nove. I da ne zaboravim, – konstitutivne zatvarati zajedno, da se bolje konstituišu i dogovaraju, da bolje mlate praznu slamu i arlauču, kako su veliki Bosnjaci, Srbi i Hrvati.
Kunem se velikim Bogom, da bi tada svi drečali i kleli se, da su Bosanci.

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s