Dr. Esad Bajtal

DSC04716

Upravo se navršilo deset godina (studeni/prosinac 2004),

od prvog objavljivanja ovog texta (STATUS, broj 5, Mostar, 2004).

Kao što vidimo, ništa se nije promijenilo.

METANARACIJA, POETIZACIJA I

PSIHIJATRIZACIJA DAYTONA

“Ima časova kad pred duhom, jasnošću munje, sine sva strahovita nepravda društva i njegova poretka. Ima istinâ koje su stare, svagdanje i otrcane dugim ponavljanjem, ali kad te istine sinu čovjeku pred očima nekazivane i nenanglašavane, nego ocrtane na šutnji jednog strahovitog časa, odigrane među živim ljudima, tada te stare oveštale istine dobivaju nov i strahovit lik i žive u duši našoj kao vječna bolna misao.”

I. Andrić

Termin ‘poetika’ strukovno spada u vokabular nauke o književnosti. Etimološki gledano, pojam se razvio od starogrčkog pridjeva ποιητικός – pjesnički, u vezi s pjesništvom. Sami Grci pjesništvo zovu ποίησις ili ποητικη τέχνη, pri čemu ovo ‘tehne’ znači pjesničko umijeće ili pjesnička vještina (lat. ars poetica). Termin ‘naracija’ (lat. narratio), odnosi se na pričanje, pripovijedanje događaja. U osnovi ovoga pojma jeste specifikum karakterističan za prasituaciju međuljudske komunikacije: pripovijedanje kao verbalno posredovanje događaja u smislu njegovog faktografski slobodnijeg prezentiranja slušatelju.

Riječ je o distanciranom prikazivanju stvari i događaja sa subjektivnog stanovišta pripovjedača, koji, budući da nije ni akter radnje niti njen saučesnik, on, shodno maniru i tradiciji književne oratorske naracije, često sasvim pristrasno mijenja činjeničnu istinu zbilje zarad svojih posebnih (npr. estetskih, idejnih, ili političkih), ciljeva. Sve u svemu, stvar se, s aspekta pripovjedača, svodi na neobavezujuću lagodnost principa “pričam ti priču”. Danas jednu, sutra drugu (na istu temu i o istom događaju), isključujući pri tome svaku, pa i moralnu odgovornost zbog evidentne inkompatibilnosti (meta)narativnih (di)verzija priče. I tu nema ništa sporno sve dok priča ostaje u okvirima zabavno-igrajučeg-se l'art pour l'art-ističkog konteksta zimskog seoskog sijela; ili dok interpretativni pristup nekom književnom predlošku svoju zaokupljenost tekstom/pričom gradi na otrcanosti školskog pitanja:”Šta je pisac htio da kaže”?

Međutim, kad proizvoljnost naracije, pred idejno-pragmatski tempiranim konceptom napusti okvire interpersonalne komunikacije, i kad programski preuzme na sebe epohalno kolektivističko značenje i važenje (u smislu namjenski strukturiranog oblikovanja najšire društvene zbilje), onda imamo posla s nečim što se zove metanaracija, metapripovijest ili Velika priča koja funkcionira kao mesijansko-idejni promotor i koordinator aktivnosti inspiriranih aktualnopolitičkim ideologijama spasa. Nametanje te vrste konceptualizacije bilo kom dokumentu, svodi ga, snagom interpretativne proizvoljnosti, na razinu slobodno raspoložive književne građe čije se oficijelno značenje stavlja u službu samo interpretatoru znanih i od javnosti brižljivo skrivanih motiva. Upravo u tom pogledu fenomenološki krajnje indikativna je (ranije SDS-ova, a danas i SNSD-eova), pragmatička, dnevnopolitička i metanarativna diverzantska interpretacija Daytona, kojom se, zakonska obaveznost potpisom prihvaćenog međunarodnog dokumenta, umjesto supotpisnički zajedničkog striktnog pro-vođenja u praksu, nonšalantno devalvira na doživljajno inspirativnu i hermeneutički-interpretativnu neobaveznost njegovog pre-vođenja (kao da je riječ o gimnazijskom književno literarnom štivu) u idejno-konceptualne obrasce individualnog, grupno-stranačkog i dnevnopolitičkog interesa i smisla. Radi podsjećanja, diverzija (lat. diversus – suprotan, različit), znači odvraćanje, skretanje, promjenu smjera, a diverzant je onaj koji, u prenesenom smislu (druga značenjska ravan, kod B. Klaić-a) [1] , “kvari slogu u nekom radu”. I upravo tu, u tački ukrštanja političkog voluntarizma i avanturizma dekadentno jednostrane SDS-ove metanarativne ‘promjene smjera’ Daytona (iz provođenja u prevođenje), dolazi do pucanja veze između značenja i važenja Daytonskog ustava, s jedne, te, njegove konverzije iz dokumentarne, zakonske ravni, u književno-narativnu sferu situaciono-prigodne, tačnije, dnevno-političke priče/naracije, s druge strane. I dok nam povijest estetskih ideja pokazuje kako dokumentarna “svakodnevnica ograničava književnost”, ovdje, upravo obrnuto – proizvoljno ispolitizirana poknjiževnjenost s mukom usaglašenog mirovnog dokumenta,  grubo suspendira i ograničava njegovu načelnu i zbiljsku funkcionalnost. Događa se to prisilnom artizacijom i redukcijom Dokumenta (resp. Daytonskog mirovnog sporazuma), na karikaturalni privid njegovog izvornog bića. U tako maskiranoj i vješto instrumentaliziranoj disfunkcionalnosti Dokumenta, na njega se može još samo pozerski pozivati, ali ne i djelom, i na- djelu-ga-pokazivati, na šta se Potpisom pred Svijetom obavezalo.

Zahvaljujući tome, Dokument u svojoj idejno-reduktivnoj i meta-narativnoj svedenosti na estetsko (pukost formalnog privida), prestaje biti ono što jest (Ustav, Zakon), a postaje ono što nije: Priča, Naracija, Umijeće. Dakle, nešto podložno slobodnom tumačenju, koje, svog Potpisnika, a istovremeno (logikom povratne sprege), i Oficijelnog Čitaoca (tačnije: jednostrano heurističkog Naratora), odnosno Političara, više ni na šta ne obavezuje. U tom smislu, Dejtonski sporazum, prepredenjaštvom ideološkog kalkulusa, sveden na polisemičku nesravnjivost đačke lektire, implicite ograničava bosanskohercegovačku životnu stvarnost na isti onaj način na koji životna svakodnevnica poriče lijepu književnost u njenoj svjetopopravljačkoj benevolenciji. Naime, zahvaljujući oštroumnim estetskim i filozofsko-kritičkim uvidima Jürgena Habermasa, dolazimo do otrežnjujuće spoznaje da dva jezika: jezik svakodnevnice i jezik književnosti u svojoj egzistencijalnoj disparatnosti imaju potpuno različitu operativnu težinu (jedan obavezuje, dok drugi oslobađa obaveze), što u optici mimikrijski prevrtljive vlasti omogućava beskrajnu manipulaciju prethodno već dobrano nacionalizirane svijesti i podsvijesti civilizacijski retardirane i ratom ostrašćene gomile.

Preciznije: analitički pronicljivi Habermas pokazuje nam kako, u svakodnevnoj komunikativnoj praksi jezički činovi imaju snagu koju u književnim tekstovima gube. U prvom slučaju oni funkcionišu u kontekstima činova u kojima učesnici moraju da ovladaju situacijama i da – valjda zbog toga – rješavaju probleme; u drugom slučaju su skrojeni prema recepciji koja čitaoca oslobađa djelanja: situacije koje on susreće, problemi sa kojima se suočava, nisu neposredno njegovi vlastiti. Književnost ne zahtijeva od čitaoca da zauzme stav kao što to svakodnevna komunikacija zahtijeva od onih koji djeluju. I jedan i drugi su upleteni u priče, ali na drugačiji način. Ova razlika se može objasniti preko aspekta povezanosti značenja i važenja.

Dok se pretenzije na važenje iskaza, ispravnost normi, iskrenost ekspresija, nadređenost vrijednosti (pretenzije koje prožimaju prozu svakodnevnice), tiču koliko govornika toliko i adresata, pretenzije na važenje koje nastupaju unutar književnog teksta imaju istu obavezujuću snagu samo za osobe koje se pojavljuju u njemu, ali ne i za autora i čitaoca. Transfer važenja se prekida na ivici teksta, i ne dopire do čitaoca. U ovom smislu su književni jezički činovi ilokutivno obesnaženi.  Interna veza između značenja i važenja rečenog ostaje netaknuta samo za likove romana (Građane BiH, koji se nadaju), za treće osobe ili za druge osobe pretvorene u treće – (Međunarodna zajednica, koja nadgleda) – ali ne i za realne osobe (SDS i haaški optuženici, kao massmedijski i političko-marketinški ideologizirana signatura opstojnosti RS-a koja, proizvoljnim i situaciono prilagođenim novoznačenjskim iščitavanjem Priče, prikriveno, ali učinkovito, opstruira važenje Sporazuma) [2] . (Sva umetanja u zagrade E.B.). U optici tradicionalne narodne mudrosti (usmene književnosti), taj se fenomen frazeološki uobičajeno imenuje kao “prazno”, ili – “mrtvo slovo na papiru” [3] , tj. Zakon koji u svojoj praktičnoj suspendiranosti ostaje potpuno izvan životne primjene. Stoga, u kriznom trenutku narastajućih reformskih potreba i zahvata u anemično društveno tkivo BiH, umjesto da bude spiritus movens novih rješenja, na tragu životne dinamike i njenih urgentnih zahtjeva, idejno poknjiževnjeni Dayton postaje fortifikacijska utvrda protivnika Sporazuma. Postaje ono na šta se baš Oni na sav glas pozivaju. Na Prazno Mjesto derogiranog Zakona, Prekršitelji, ne samo da se lukavo i kočničarski uspješno ubacuju u već usporeni životni ritam BiH, nego još uz to, prozirnom javnom halabukom vlastitu antidaytonsku subverziju sugeriraju domaćoj i svjetskoj  javnosti kao generički zakonitu i pravovjernu formu čuvanja izvornosti Sporazuma.

Kako je “narodna grobnica” postala “sveto slovo”

Kako drugačije objasniti sljedeći moralno-logički paradoks: Dolazak Daytonskog mirovnog sporazuma, tadašnja vodeća politička struktura RS dočekala je na unaprijed pripremljen nož. U SDS-ovoj metaforičkoj metanaraciji, Daytonski sporazum je, odmah po potpisivanju, medijski sinhronizovano i “na sva zvona”, proglašen i snažno  marketiran kao “grobnica srpskog naroda”. Sva daljnja događanja njegove opstrukcije od 1995. do danas, bila su i ostala na tragu te grobljanske metanarativne matrice.

Pod okriljem semantički tako tempirane metanaracije, legalizirano je, i organizirano je – otvoreno provođenje neprovođenja Daytona. Već skoro punu deceniju (2004. vrijeme pisanja teksta),[1] kompletna dnevnopolitička bosanskohercegovačka scena, uokvirena je njome. Od toga da je RS država, pa do (u skladu s tim), neskrivene opstrukcije zajedničkih organa i odbijanja svih drugih Daytonom prihvaćenih obaveza: Uvođenja konvertibilne marke; registracijskih tablica/pločica; jedinstvenog pasoša, vojske, policije, državne granične službe, zastave, himne i još uvijek aktualnog odbijanja hapšenja lica sa haaške liste, optuženih za ratne zločine…itd.itd. Tako se metanaracija o ‘grobnici’ izmetla u passe-partout svih bh političkih i egzistencijalnih nevolja i nedaća. Istrajavanjem na njoj, Dayton je ne samo revidiran, nego i praktično sahranjen tj. odbačen. Cijenu su plaćali i još uvijek plaćaju egzistencijalno frustrirani i izmanipulirani Građani civilizacijski marginalizirane Bosne i Hercegovine. Vremenom, pod pritiskom svijeta (resp. međunarodne zajednice), da se konačno okonča neskriveno odbijanje Daytona, i sve glasnijih unutrašnjih zahtjeva za njegovom revizijom, odbijanje Sporazuma, taktički, biva zamijenjeno njegovim deklarativno naglašenim prihvatanjem uz, planski smišljeno i kontinuirano, nastavljanje njegovog praktičnog opstruiranja. Došlo se dotle da, u maniru ketmanpolitičkog cinizma, Dayton, od svojih najglasnijih i najdosljednijih Praktičnih Poricatelja, biva proglašen za Sveto Slovo, koje se “mora tvrdo  poštovati”, inače, kako prijeteći kažu, slijedi talas “potresa u regionu” i “novi lanac radikalizma”, što, prevedeno na jezik realpolitike [4] (koja je pokrenula i prethodni), znači – novi rat:

Svako slovo Dejtonskog sporazuma tvrdo se mora poštovati. Pokušaji njegovog jednostranog menjanja mogli bi da dovedu do potresa u regionu i novog talasa nestabilnosti. Ovu zajedničku poruku nakon razgovora u Beogradu, uputili su premijer Srbije Vojislav Koštunica i predsednik Republike srpske Dragan Čavić… Svaka promena Ustava BiH i Dejtonskog sporazuma pokrenula bi novi lanac radikalizma – ocenio je Čavić.(P. Vasiljević: “Svaka revizija Dejtona – opasna”,                                                                                Večernje novosti, 27.o9.2004. Logička nedosljednost gornje poruke čini je ljudski i moralno sasvim upitnom, a politički neprihvatljivom. Ali, za njene Pošiljaoce, očigledno, nije bila potrebna nikakva saglasnost za njihovo desetogodišnje (sada već dvadesetogodišnje, prim aut.) i jednostrano ne-provođenje Daytona. Ali će, “njegovo jednostrano menjanje”, (nužno upravo zbog jednostranog neprovođenja), dovesti do “potresa u regionu”, “novog talasa nestabilnosti” i “lanca radikalizma”.

Dakle, realpolitički kodirana, gornja poruka, urbi et orbi, kad se značenjski  dekodira, glasi ovako: Bez naše saglasnosti Vi ne možete, tačnije: (pod prijetnjom rata) ne smijete Dayton mijenjati. Istovremeno Mi ga, bez Vaše i bilo čije saglasnosti, i možemo, i hoćemo, i smijemo – ne-provoditi. Još kraće: Drugima se zabranjuje upravo ono što se Sebi (Übermensch, tj. nebeskom logikom),  dozvoljava. Na taj način prijetnje i ucjene, kao jednostrana instrumentalizacija višegodišnje kontraproduktivne i logički nerazumljive tolerancije Međunarodne zajednice, postaju sračunatom osnovom status quo-a i egzistencijalno jalove pat pozicije BiH, koju nije moguće prevazići bez promjene Daytona ili bez nove međunarodne konferencije. I jedno i drugo odbijaju upravo oni koji, javno se zaklinjući u njega – praktično (na djelu) – odbijaju Dayton. I koji o Daytonu odbijaju razgovarati u BiH, nego to čine u susjednoj zemlji, šaljući pri tom u svijet poruke nedvosmisleno prijetečeg sadržaja. Tako je licemjerje političke jednostranosti vremenom poprimilo snagu pravila koje ne samo da se ne dovodi u pitanje, nego se s njim na oficijelnoj političkoj sceni – ponizno licitira. Poslije svega, postaje zdravorazumski upitno, kako je moguć takav iracionalizam u srcu racionalno-pragmatične Evrope i zašto se to toleriše? Je li u pitanju političko sljepilo ili prećutno (resp. izlobirano) saučesništvo?

Odgovor valja potražiti na široj, antropološkoj ravni, u kombinaciji kraće fenomenološko-psihološke analize neosviještene, tj. običajno kodirane prakse gradnje/uspostave kako pojedinačnih interpersonalnih, tako i širih društvenih odnosa. Zanimljivo, iskustvo pokazuje da se uspostava međuljudskih odnosa odvija uvijek na štetu korektnije, racionalnije, narodski govoreći – pametnije strane. Sve se događa po scenariju nepisanog pravila: “pametniji popušta” i, naravno – gubi.

Uzmimo onaj Vaclavikov (P. Watzlawick) primjer: mladić ima prvi sastanak sa djevojkom. I dok je on na zakazanom mjestu (ne)strpljivo čeka, ona kasni beskonačnih dvadesetak minuta. Pa, ipak, kad ona konačno dođe – on je sasvim mirno i tolerantno prihvata, ne pominjući joj ni jednom riječju sporno zakašnjenje. Zanemarimo na trenutak mogućnost da on, u svojoj glavi, već ima neko pravilo vezano za poštovanje tačnosti i vremena – npr. da žene nikada ne stižu na vrijeme. Ili to da, u emotivnom zanosu ljubavne zatravljenosti, prihvatajući smjerno njen postupak, zadovoljno, i bez komentara, prelazi preko njenog zakašnjenja. Kad zabacimo sve to, i štošta drugo, postaje nužno pitanje: Šta se dalje događa?

Prećutnim prihvatanjem njenog kašnjenja (razložnog ili bezrazložnog, sasvim svejedno), on je dopustio da se uspostavi “prvo pravilo njihovog odnosa”: Od sada, u fantazmagoriji egosa njenog samoljublja, Ona “ima pravo” da kasni, a On “nema pravo” da se zbog toga buni ili traži objašnjenje. Ustvari, ako bi je kasnije, prilikom nekog budućeg zakašnjenja i kritikovao, kaže Vaclavik, ona bi imala pravo da mu, čudeći se, ljutito prebaci: “Kako to da se sada odjednom buniš zbog toga”?

I tu leži logičko-psihološki zec!

To je mjesto gdje je tzv. „međunarodna zajednica“, s prećutkivanjem prvog SDS-ovog antidaytonskog ispada, izgubila bitku s budućim ležernim opstruiranjem Daytona koje traje i dandanas.

Očemu se, fenomenološki gledano, ovdje radi?

U komunikativnoj teoriji i praksi, da ostanemo još malo kod Vaclavika, taj je fenomen poznat pod imenom “ograničenje”, i ilustruje činjenicu da, svaka izmjena poruka zainteresiranih strana, uokviruje komunikativni prostor i “sužava lepezu narednih poteza”. Drugim riječima – neki incidentalni događaj ne mora nikad biti zvanično pomenut, a kamoli odobren. Ali, sama činjenica da se zbio i da je u momentu dogoda bio prećutno prihvaćen, čini da se presedan ustoliči kao buduće komunikativno pravilo. Naknadno dovođenje u pitanje tako uspostavljenog pravila postaje, sa aspekta druge strane, “neoprostivo ili u najmanju ruku pogrešno ponašanje”.  To,  važi kako za životinje, koje zapišavanjem određuju svoju teritoriju (“šta je ko jamio, jamio…”), tako i za interpersonalne ili međunarodne odnose. [5] Iskustva sfere druge političke ravni, pokazuju kako to praktično izgleda. Uzajamno elektronsko nadgledanje supersila, predstavlja poučan i dobar primjer uspostavljanja takvog pravila u ravni međunarodnih odnosa.

Logički gledano: što se ti špijunski brodovi ili avioni više približe teritoriji nadgledane zemlje, to će bolje obaviti svoj zadatak. I zato svi nastoje doći što bliže cilju. Ali, šta znači “blizu” ili “preblizu”, to još nije strogo kodificirano i na to se teško pozivati. Međutim, sama praksa je iznjedrila pravilo sljedeće vrste: ako špijunski avion bude oboren na svom prvom nadlijetanju neke teritorije, taj se incident po nepisanom pravilu uglavnom zataškava. Suprotno tome, njegovo obaranje prilikom drugog nadlijetanja iste teritorije, predstavlja “ozbiljan međunarodni incident”. [6]

Na tragu gornjih primjera, za dešifriranje “tajne” upornog desetogodišnjeg odbijanja i neprovođenja daytonskog sporazuma od strane manjentitetskih potpisnika, principijelno bitno je sljedeće: u nestabilnim i potencijalno eksplozivnim područjima kakvo je naše (BiH i najbliže okruženje), Prekršitelj se obično okreće praksi koju je Hitler nazivao “taktika salame”; odnosno, tehnici upražnjavanja jednog svršenog čina za drugim, dobro pazeći pri tom da, svi pojedinačno, ostanu taman toliko malih razmjera da nijedan, sam po sebi, nije dovoljno važan da bi ona druga strana zbog toga rizikovala ozbiljniji sukob. [7] Konkretno, SDS nikad nije rekla: “Ne prihvatamo Daytonski sporazum”, ali je uporno, po principu „taktike salame“, opstruirala njegove pojedinačne stavke. (I obrnuto: Međunarodna zajednica ih je na isti način, i nakon podosta izgubljenog vremena, naknadno provodila, tj. “nametala”.).

II Trebalo bi prema tome da

u ime tolerancije zahtijevamo pravo

da ne tolerišemo netolerantne.

K.Poper

Dakle, bosanskohercegovačku daytonsku agoniju smišljeno održavanu perfidnom “step by step” logikom, produžuje i početna, začuđujuće  snishodljiva i kontinuirana neodlučnost (naivne?!) „međunarodne zajednice“, koja (upravo zbog opisanog petrificiranja te neodlučnosti u samorazumljivo pravilo), Zajednicu čini sve nemoćnijom i benevolentnijom, a Prekršitelje Daytonskog sporazuma sve bezobzirnijim i istrajnijim u njegovu nepoštovanju i otvorenom neprovođenju.

Novi Dayton, dakle, neophodan je kako bi „međunarodna zajednica“, učeći iz vlastitog iskustva, startajući novom i znatno energičnijom političkom pedagogijom, uspostavila nova pravila igre i krenula u njihovo striktno poštovanje, tj. provođenje. Pri tom, Novi Dayton ne može biti samo unutrašnja stvar, stvar dogovora “narodâ”, tj. bh političara, kako to kompromiserski nisko najčešće formuliraj u uOHR-u: “Stvar je političara Bosne i Hercegovine da se kroz odgovarajuće institucije dogovore o konstitutivnim promjenama. Ne bismo komentarisali specifične prijedloge; međutim, ono što je važno jeste da bosanskohercegovački političari pronađu način da pojednostave sistem vlasti i smanje birokratiju, za koju troškove plačaju građani”.

(vidi: www.patriotmagazin.com./media/oo14.htm)

Misijska nelogičnost i neodrživost ovakvog držanja „međunarodne zajednice“, vidljiva je iz sljedećeg logičkog stava: Da “narodi” mogu sami da se dogovore, prisustvo „međunarodne  zajednice“ Ovdje, bilo bi – nepotrebno. Međunardna zajednica je Ovdje zato što mora da bude Ovdje. A „biti Ovdje“, u kontekstu te neizbježnosti, znači istinski, a ne – formalno biti. A to opet znači, maksimalno funkcionalizirati svoje prisustvo i preuzeti konkretnu odgovornost, te, konkretnom terapijom, snažno pristupiti konkretnom rješavanju konkretnih problema, kako uz pomoć domaćih aktera koji to hoće, tako i oštrim sankcioniranjem onih koji “taktikom salame” odbijaju da stanu iza vlastitog Potpisa. Sve dok se to ne dogodi imaćemo shizofrenu političku situaciju analognu onoj s kojom se bori moderna – antipsihijatrijskim presingom  demokratizirana psihijatrijska praksa. Naime, cilj svake (psiho)terapije je vraćanje pacijenta u normalnost. Ali, to se ne postiže pukim pozivanjem pacijenta da se ‘unormali’. Bespredmetnost tog pozivanja je čisto logičke naravi. Kad bi pacijent bio sposoban da se sam ‘unormali’, njemu ne bi trebala bolnica, i on ne bi bio hospitaliziran. Dakle, potpuno neovisno šta o tome misle pacijenti i ljekari individualno, svaka se normalnost, a politička baš kao i pacijentska, afirmira i potvrđuje preko određenih pravila ponašanja, “koja se moraju poštovati spontano, a ne zato što pacijent nema drugog izbora”. Dakle, sve dok je pacijentu potrebna pomoć – da bi se ponašao kako treba, on je – pacijent. Stručna literatura, za potvrdu tog pravila, nudi nam jednostavan i slikovit događaj iz prakse.

Evo životnog primjera:

U bašti jedne psihijatrijske klinike, pacijent za vrijeme zajedničkog piknika, samostalno, prži šnicle. Prilazi mu ljekar i njih dvojica uz roštilj vode sasvim normalan razgovor u toku koga (jer nijedan od njih ne poduzima ništa), šnicla počinje da zagorijeva i dogorijeva – na njihove oči.  Kad su poslije zajedno raspravljali taj poražavajući detalj, ispalo je da su pacijent i ljekar uzajamno računajući jedan na drugog, razmišljali ovako: Pacijent je smatrao, da,  ukoliko su ravnopravni, i sam ljekar treba da poduzme nešto u vezi sa šniclom. Istovremeno, psihijatar je odlučio da se distancira od svake pomoći smatrajući da bi, eventualno uplitanje, bila jasna poruka pacijentu da ga smatra nesposobnim da sam dovrši sporno prženje. [8]

Analogno: SDS, pritisnut vlastitom metanarativnom hipotekom “grobnice” zbog koje RS-u “gori pod nogama” (svakodnevni štrajkovi, protesti, kriminal…, /a nije puno bolje ni u FBiH/), nestrpljivo (na dnevnoj ravni, to se nestrpljenje artikulira kao verbalni javni “otpor” i “pobuna” protiv odluka „međunarodne zajednice“, što je psihološki govoreći najobičnija reakciona formacija namijenjena glasačkom tijelu [9]), čeka Međunarodnu zajednicu da konačno poduzme (“nametne”) promjenu Daytona (sve do sadašnje promjene su upravo tako prihvatane). Međutim, kako to iz prakse vidimo, „međunarodna zajednica“, poput onog psihijatra, uzaludno čeka Pacijenta da prevrtanjem šnicle preuzme svoju obavezu, i konačno pokaže očekivanu zrelost, tj. normalnost.

Ergo: Bez obzira na mogućnost kontradiktorne i polivalentne  interpretacije navedenog primjera, šnicla je nepopravljivo upropaštena, a vrijeme piknika u nepovrat izgubljeno.

Ali, na čiju štetu?

Ljekar je, došavši kući, vjerovatno zatekao svoj uobičajeni obrok. Pacijentu se moglo dogoditi, upravo iz pedagoških, sanaciono-edukativnih razloga, da ostane gladan jer je, vlastitim kalkulusom, upropastio dijagnostički indikativnu priliku, što je, posljedično gledano, najvjerovatnije produžilo njegov boravak u sanatoriju. Bez obzira na dvostruki prognostičko-epistemološki promašaj (i ljekara i pacijenta), pitanje najvećeg gubitnika, nadam se, ovdje ne moramo postavljati. Tek činjenica je da su svi nagubitku: i Ljekar i Pacijent, i Zdravstvena ustanova. Ukratko, sve nas, Građane BiH, do daljnjeg pritišće problem pacijentove nespremnosti da se ponaša na način preuzete obaveze (Sporazuma) koje se već na startu javno odrekao (“grobnica srpskog naroda”) i nespreman je da je naknadno (djelovalo bi pokajnički), prihvati. Stoga, terapeutsko prognostički gledano, Pacijentova očigledna nespremnost njenog prihvatanja govori da obavezu (Dayton) treba mijenjati, jer Pacijent u okviru njega (sračunato oklijevajući), već godinama ne funkcionira.

Analogno tome, rukovođeni tom vrstom spoznajne logike, pojedini evropski parlamentarci u posljednje vrijeme se (pojedinačno ili grupno), sve više odlučuju za sve urgentniju tezu o životnoj potrebi revizije Daytonskog sporazuma. “Sve je izvjesnije da je ovakva BiH neostvariva i neodrživa: tri naroda plus ‘ostali’, dva entiteta, jedna država, šesnaest vlada, tri vojske, tri elektroprivrede… i – milijuni gladnih i obespravljenih”. Jedna od novijih inicijativa za promjenu daytonskog sporazuma stiže iz Evrope. Povodom njegove osme godišnjice (god. 2003., E.B.), 24 zastupnika u Evropskom parlamentu… potpisali su posebnu Deklaraciju kojom traže da se Dayton – mijenja. Njihova je ocjena da je Dayton dostigao krajnji domet i da se BiH u njegovim granicama više ne može razvijati, čak ni konačan mir nije osiguran, smatraju evropski parlamentarci.

“Dejtonski sporazum danas sprečava daljnji razvoj BiH na putu ka pravnoj državi i stvarnom evropskom društvu. Ko danas želi BiH, taj mora željeti i prevladavanje dvosmislenosti Dejtona”, piše u ovoj deklaraciji koja je istovremeno objavljena u Briselu, Varšavi i Berlinu. Deseta godišnjica je, po njihovom mišljenju, povod da se Dejton – preispita i nadogradi.  (Mirko Šagolj: Omča oko vrata, “Oslobođenje”, 20.12. 2003.).

Godinu dana poslije, uoči svog puta u Bosnu i Hercegovinu, 4. novembra 2004. godine, Johanes Svoboda, austrijski poslanik, iz redova Evropske socijalističke partije u Evropskom Parlamentu, izjavljuje za BBC da je u perspektivi izvjesna zvanična izmjena Dejtonskog sporazuma. Svoboda pri tom naglašava da najavljena revizija “nije ni protiv koga, već je za narod čitave zemlje”, jer “nije problem u entitetima vć u njihovim kompetencijama i moći koju ima centralna vlast…; nije riječ o ukidanju već u traženju uravnoteženja; o tome da se kao prioritet postavi ekonomski interes: zapošljavanje, međunarodna trgovina, investicije...” Zamoljen da komentira reakcije onih koji se načelno suprotstavljaju reviziji Daytona, Svoboda kaže: Sve predstavnike naroda u BiH treba postaviti pred izbor: da li  želite dobru ekonomsku budućnost ili želite da igrate nacionalističku igru? Riječ je o izboru: ‘Hoćete li modernu zemlju ili hoćete da vodite ratove’? U ovom drugom slučaju izgubićete evropski voz. Znate, čak i ako ste u vagonu u kome je trenuto udobno, treba dobro razmisliti. Ako taj vagon vječno ostaje u stanici na kraju će u njemu biti hladno, a ostatak voza će otići u Evropu, kao na primjer Hrvatska, Makedonija, pa i Albanija. Modernizacija BiH znači put ka Evropi ,više radnih mjesta, više investicija.

(http://www.bbc.co.uk/serbian/news/2004/10/printable/041029_swobode.shtml)
(Da nam se upravo sve to dešava, danas vidimo sasvim jasno. Vide to čak i etno-političari, ali dalje nastavljaju po starom. Bogati, siti, izvrsno situirani i krajnje nemoralni, žive na visokoj nozi i narodne nevolje i bijeda ih se, očito ne dotiču).

Mrzim ga zato što me mrzi”

Međutim, ono o čemu dodatno svjedoče revizionističko afirmativni iskazi Johanesa Svobode (2004.g.), evropskih parlamentaraca (2003.g.) i grupe ESI (European Stability Initiative – Berlin-Brussels-Sarajevo, 2004.g. [10] ), HDZ (2004.g.), jeste činjenica sporog sazrijevanja ideje o neophodnoj potrebi izmjene Daytona. Kad je dr. Haris Silajdžić, davne 1999. godine, ponukan planski istrajnom opstrukcijom Sporazuma, prvi iznio ideju o kantonizaciji cijele Bosne i Hercegovine, Karlos Vestendorp ga je, s dozom ljutita prijekora, ušutkao uz opasku: “Silajdžić je imao loš dan”. Istovremeno, licemjerno-cinične refleksne reakcije iz RS, paušalno optužujući Silajdžića (tada jednog od kopresjedavajućih Vijeća ministara BiH), da prijedlogom o kantonizaciji BiH, zapravo želi “islamsku republiku”, tražile su da se on smijeni (AIM, 26.01.2000.). Otkud to proizvoljno i islamofobično iščitavanje klerikalno-jezički potpuno bezbojno iznesene ideje kantonizacije Bosne i Hercegovine?

Po zakonima psihologije nesvjesnog, tako asocijativno cinički obojen odgovor RS-a, mogao je doći samo iz onog mentalnog sklopa koji sam, skriveno ili otvoreno, teži klerikalizaciji društva i države. Prema Freudovom iskustvu putem tako slobodnih asocijacija na dnevni red se postavljaju vlastiti kompleksi i poteškoće njihovih nosilaca. Za bolje razumijevanje gornje optužbe ovdje može biti od pomoći jedno modernopsihološko razmišljanje na tragu spoznajne psihoanalitike Zigmunda Frojda (S. Freud), rodonačelnika i utemeljitelja psihoanalize i psihologije nesvjesnog.

Psihoanalitički gledajući, riječ je o projekciji, mehanizmu odbrane kojim se ego brani od vlastitih nagonskih težnji i osećanja, nesvesno ih pripisujući drugim licima i stvarima. Projekcija omogućava da se osoba brani od unutrašnjih opasnosti kao da su spoljašnje, i da, na zaobilazan način, prihvati sopstvene nesvjesne želje. Tako se, npr. nesvesno osećanje ‘ja ga mrzim’ preobraća u ‘on me mrzi, pa zato i ja njega mrzim’. Psihološka korist od projekcije je u tome što je mnogo lakše braniti se od spoljašnjih, negoli od unutrašnjih pretnji. Namere, stavovi i želje drugih ljudi pod uticajem projekcije tumače se u skladu sa sopstvenim potisnutim sklonostima… Kod drevnih ljudi, kod tzv. primitivnih naroda, ovaj mehanizam, smatra Frojd, igra važnu ulogu u animizmu, magiji i stvaranju mitova“ (Ž. Trebješanin).

Ukratko, terapeutsko, olakšavajuće dejstvo projekcije rezultira oslobađanjem duševnih tenzija i rasterećenjem subjekta od nelagode potisnutih sadržaja. Dakle, slijedeći ovu logiku, biće da je posrijedi metanarativni govor ideologije već ispolitiziranog pravoslavlja?

 Ali, možda i nije tako?

Možda nam se to samo čini?

Da izbjegnemo nagađanja, dobro i korektno bi bilo, podastiranjem validnih argumenta (tj. pisanih dokumenata), vidjeti kako u tom pogledu stoje stvari na drugoj, RS strani. Je li u pitanju stvarna bojazan od samo moguće ili je u pitanju mimikrijski prikriveno poricanje već postojeće klerikalizacije čitavog jednog dijela BiH. Vratimo se unazad deset godina, dakle, punu deceniju prije Silajdžićevog prijedloga. U poruci za Vidovdan 1989. “Glas crkve” izlaže svoj “Predlog srpskog crkvenonacionalnog programa” u kojem piše: “…Stoji činjenica da je tokom poslednje dve godine došlo do otopljavanja u odnosima Srpske Crkve i srpske politike i do promena, do kakvih nije došlo za pola veka od rata na ovamo. Mi za sada nismo mogli ni očekivati više. Ali ne sme se sada na tome stati. Ne treba se bojati i zazirati od Crkve koja je vekovima bila najstabilniji stub srpskog naciona… Zato predlažemo političkom rukovodstvu Srbije (…) da Crkvi povrati ulogu koja joj je nepravedno i nasilno oduzeta i tako ispuni prazninu koja je nastala njenim zapostavljanjem u društvu. Jer nema jake države bez jake Crkve”. [11] Jedan drugi srpski autor, na fonu ideološki zacrtane neophodnosti pravoslavizacije srpskog društva i države, imperativno zahtijeva:

U našoj obnovi duhovnog temelja neophodno je poći od toga da je Srpstvo niklo na pravoslavlju i da bez njega nema niti može biti Srpstva. Srbi koji su prestali biti pravoslavni prestali su da postoje i kao Srbi.

(M. Radovanović, “O potrebi moralne i duhovne obnove”, Glas Crkve,1/1991.).

Budući da Srbi, po vlastitom priznanju, još uvijek postoje kao Srbi, očito je da njihov državotvorni pravoslavni temelj, bar u BiH, ničim nije doveden u pitanje, te M. Đorđević o manjem bh entitetu razmišlja kao o do sada “jedino poznatom primeru pretakanja klerikalnog diskursa i klerikelne ideologije u praktičan politički čin uspostavljanja ‘teodulije’, tj. vlasti kao služenja Bogu, u Republici Srpskoj”.

(M. Đorđević, “Znaci vremena“, Beograd,1998. str. 54). [12]

Na istom mjestu, samo petnaestak stranica ranije, isti autor govori o “neverovatnoj stvarnosti” uspostavljanja jedine danas postojeće crkveno/državne ‘simfonije’ [13] u Evropi – Republike Srpske (…) koja je (ustavom) ozvaničena pravoslavna država, sa obavezujućom državnom religijom, obaveznom veronaukom i sa najverovatnije najvećim brojem crvenih datuma u kalendaru: samo u januaru, zbog raznih crkveno-državnih (ili obrnuto) svetkovina, 17 dana je neradno! No, nije li time (pita Đorđević), samo ovaploćena srednjovekovna ideja ‘Oca Nacije’, izrečena gotovo uzgredno 1992. godine, sa funkcija predsednika Jugoslavije: “Ujedinimo Crkvu i državu u brizi za srpski narod”. Dakle, kao što se vidi, navedeni primjeri jasno svjedoče o čemu je stvarno riječ. Na sceni je pokušaj da se, namjenskim, paušalnim ad hoc pričama o mogućoj islamizaciji, katolicizaciji, unitarizmu, itd.itd.itd., kao tobože skrivenim ciljevima promjene Daytona, skrene pažnja sa već postojeće pravoslavne i antidaytonski strukturirane manje entitetske tvorevine, u kojoj dojučerašnja massmedijski orkestrirana metanaracija Sporazuma kao “grobnice srpskog naroda”, danas, naprečac biva supstituirana Velikom pričom o nedodirljivom “svetom slovu” Daytona. Eskivira se pri tom pravno i civilizacijski krajnje porazna činjenica da u temelju tog metanarativnog koncepta leži nešto sasvim drugo, i sa druge, entitetske strane: jedno Ravno, jedna Srebrenica, jedno Sarajevo (Markale), jedna tuzla (kapija)…, i preko tristotine stvarnih masovnih grobnica, tih živih rana na istočnoj periferiji moralno smušene i danas, još uvijek nedovoljno postiđene Evrope. Kasno osviještena, Evropa bi konačno da, civilizacijski neugodnu krv, tih bolnih rana, sapere i okaje; došlo je vrijeme triježnjenja i vrijeme liječenja od nacionalnog pijanstva.

Uostalom, ako je Daytonski sporazum stvarno “sveto slovo”, to se ne dokazuje verbalnim metanisanjem, nego njegovim striktnim provođenjem. Za početak (jer to nije jedina, ali jest najveća prepreka na putu u Evropu), hapšenjem i predajom Haagu svih onih koje Haag, upravo po svetom slovu Daytona, već deset godina uzaludno traži. Ako je Sporazum, pak, “narodna grobnica”  (nešto mračno, hladno, vlažno, pogubno po život), treba je konačno napustiti i tako spasiti narod. Izvesti ga iz memljive grobnice na (političko) sunce. U konstelaciji regionalnih globalizacija, Evropa je aktualna stvarnost tog Sunca. A u Evropu možemo samo evropski okupani i čisti.

Drugog načina nema.

Daytonski debelo izigrana, pravno inkompatibilna evropskim jurističkim standardima, zločinom uprljana, moralno i civilizacijski nezrela, takva, neevropska BiH nema mjesta u Evropi. Put manje-entitetskih prijetnji i sile, nije evropski put. I nije put za Evropu. Kao što ni puke Deklaracije, Ubjeđivanja, Zaklinjanja u dayton i Evropu – nisu dovoljni.

To su Priče.

Velike priče za malu djecu.

Vrijeme je da se, konačno, učini nešto.

Ne može se aktivno i svim sredstvima opstruirati Dayton, i istovremeno, pred javnošću zagovarati njegovu nedodirljivost.

Mora se izabrati.

ili-ili.

Tertium non datur!

________________________________________________
[1] B. Klaić, Rječnik stranih riječi, Zagreb, 1987.
[2] J. Habermas: Postmetafizičko mišljenje, Beograd, 2002. str.287.
[3] “Sve lepe reči…ostaju prazno slovo na papiru ako dugo traje taj raskorak između normativnih prava i njihove realizacije…” Cf. J. Matešić: Frazeološki rječnik hrvatskoga ili srpskog jezika, Zagreb, 1982.
[4] “…u pitanju je politika lišena principa i moralnih normi, koja se zasniva na gruboj materijalizaciji ljudskih odnosa, društvenih i političkih ciljeva, koja se prvenstveno zasniva na sili i prinudi ili ne preza da se njome koristi; koja sve ocjenjuje “sa pozicija sile” i prihvaća načelo da “cilj opravdava sredstvo”, dok je cilj istovremeno sam za sebe jedna politika interesa uskih klasa i vladajućih grupa ili manipulisanje ljudima i stvarnim ljudskim vrijednostima” (R. Tubić).
[5] Cf. P. Vaclavik: Koliko je stvarno stvarno?, Beograd, 1987.
[6] ibid.
[7] ibid.
[8] ibid.
[9] Riječ je o odbrambenom mehanizmu kojim se neki vlastiti motiv sakriva pred sobom (nesvjesno) i pred okolinom, tako što se javno i naglašeno manifestira njemu suprotan motiv. I upravo ova naglašenost, pretjerivanje je ono što ga odaje. Konkretno: kriminogenoj hipoteci  vlastodržačke strukture RS-a, koliko god javno insistirala na obrani manjeg entiteta, intimno odgovara upravo njegovo nestajanje. Zašto?  Nestajanjem RS-a nestali bi i tragovi koji podrazumijevaju krivičnu odgovornost za nezakonito i enormno bogaćenje pojedinaca, te nezakonitu privatizaciju sprovedenu na račun sveopšteg siromašenja naroda. Sjetimo se samo činjenice da su Yugoslaviju srušili oni koji su je tobože branili. Šta je bilo i gdje je silni novac od posljednjeg “narodnog zajma” što ga je raspisala Miloševićeva administracija krajem osamdesetih godina. Nema novca, nema Yugoslavije, nema tragova i – nema krivaca. Ergo: YU je morala nestati. Isto tako, samo nestanak RS-a spašava one koji u privatnim džepovima danas drže cjelokupno društveno i narodno bogatstvo dok narod bulvalno umire od gladi.  Naravno, ni u drugom dijelu BiH nije bolje i zato svi zajedno (svako na svoj način) bježe od pravne države k'o đavao od krsta.
[10] Od kako je ESI u januaru 2004.g. objavio svoj prijedlog za proces ustavne promjene u BiH, pokrenula se živa javna debata. Ekstenzivne diskusije vođene su na bh televiziji, te u dnevnim novinama i magazinima u Sarajevu, Banjoj Luci i Mostaru. Reakcije se nisu podijelile po tradicionalnim etničkim linijama, a oni koji daju potporu kao i kritičari prijedloga pojavili su se na svim stranama. Ova nova intenzivna debata o ustavnoj reformi pomenuta je i u međunarodnoj štampi(International Herald Tribune, 13.o1. i 03.02.; švicarski Neue Zürcher Zeitung, 21.01. 2004.)   Cf. esi@esiweb.org  ~ http://www.esiweb.org
[11] R. Dimić, Crkva i “srpsko pitanje”, in: Srpska strana rata (ur. N. Popov), Beograd, 1996. str. 282.
[12] http://www.komunikacija.org.yu./komunikacija/casopisi/sociologija/XLI_2/d004/document
[13] Još na saboru u Halkidonu godine 453. ustanovljena je doktrina ‘simfonije’ iliti srastanja Crkve i države, koja se održava, eto, još i danas. U BiH, to anahrono srastanje se, istina u različitoj mjeri, vidi  na sve tri ‘konstitutivne’ strane.

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s