Nadan Filipović

Rato Dugonjić, sarajevski dingospo i pravi bosanski hadžija

http://www.bosnjackooko.com/index.php?option=com_content&view=article&id=1738%3Apodsjeanja&catid=54%3Apodsjecanja&Itemid=93

Rato Dugonjić

Ratomir Rato Dugonjić rođen je 10. januara 1916. godine u Trebinju. Osnovnu školu je završio u Trebinju, a onda krenuo u gimnaziju u Sarajevu. Još kao gimnazijalace se uključio u napredni omladinski pokret. Kao gimnazijalac je četiri godine igrao u tadašnjem prvoligašu, fudbalskom klubu „Slavija“ za koji je dao nekoliko golova od kojih je posebno zapamćen onaj pobjedonosni 30. juna 1935. godine kada je „Slavija“ pobijedila favoriziranog splitskog „Hajduka“ sa 2 : 1.

Nakon veoma uspješnog završetka gimnazije upisao se na Pravni fakultet Univerziteta u Beogradu na kojem je završio studij sa odličnim uspjehom. Član KPJ je postao 1937. godine. Neposredno je sarađivao sa Ivom Lolom Ribarom i drugim članovima Centralnog komiteta SKOJ-a. Drugovi iz SKOJ-a su mu dali zadatak da nakon završenog Pravnog fakulteta upiše i Šumarski fakultet samo da bi bio u stalnoj vezi sa studentima na koje je KPJ gledala kao na najjnapredniji dio starojugoslovenskog društva. Rato se tako kao diplomirani pravnik 1940. godine upisao na Šumarski fakultet Univerziteta u Beogradu. Međutim, upravo pred rat, Rato je uhapšen i proveo je četiri mjeseca u istražnom zatvoru u Sarajevu. Pošto mu nisu mogli ništa dokazati morali su ga pustiti na slobodu.

Nakon agresije i brze kapitulacije Kraljevine Jugoslavije Rato se našao među najviđenijim komunistima u BiH. Oni su počeli vršiti pripreme za opšti ustanak kako u Sarajevu i okolici, tako i diljem Bosne i Hercegovine. Kada je formiran Semizovački partizanski odred Rato je postavljen za političkog komesara. Semizovački odred je izvršio niz akcija i diverzija u okolici Sarajeva. Rato se ne zadržava u tom odredu već je kao partizan i prošao sva ratišta – od Užica do Drvara, od Drvara do konačnog oslobođenja.

Rato se u toku rata istakao kao neustrašiv borac kod kojeg je parola bila „za mnom drugovi“, a nikad „naprijed drugovi“ (a ja ću bogme za vama). Ostala je nezaboravna akcija čete omladinaca koju je predvodio Rato Dugonjić koja se 25. maja 1944 probila u opkoljeni Drvar s ciljem da bude obezbjeđenje povlačenja druga Tita iz pećine u kojoj se nalazio sa čjanovima Vrhovnog štaba i CK KPJ.

Poslije oslobođenja Rato nije uživao u slastima pobjede i položajima već je bio jedan od glavnih organizatora omladinskih radnih akcija na izgradnji pruga Brčko – Banovići i Šamac – Sarajevo. Nije bio samo organizator već je kao drugi brigadiri često znao uzeti kramp i lopatu u ruke i vlastitim primjerom pokazati kako se radi za domovinu. Tada je već bio sekretar CK SKOJ-a. Treba naglasiti da je bio vjećnik AVNOJ-a i ZAVNOBIH-a, a kasnije ministar u Vladi FNRJ, predsjednik Skupštine BiH, ambasador u Poljskoj i u Ujedinjenoj arapskoj republici Egipta i Sirije, predsjednik Savezne konferencije SSRNJ, član Savjeta Federacije, član Predsjedništva SFRJ, te predsjednik Predsjedništva SR BiH.

Nosilac je Partizanske spomenice 1941. i niza najviših odlikovanja. Narodnim herojem je proglašen 27. novembra 1953. godine. Umro je 27. juna 1987. godine u Sarajevu.

Cijeli život je bio skroman i samozatajan čovjek, gospodskih manira, blag, veoma moralan i human, tih u izričaju, pažljiv sugovornik, pun razumjevanja za sve, a posebno za sitnu raju. Nikad se nije isticao nikakvim luksuzom, nikad nije ništa tražio, nije se laktao, nije frazirao. Bio je i cijeli život ostao prava sarajevska raja, čovjek koji je volio raju, a kako onda raja neće voljeti njega.

Najprije je stanovao u najobičnijem stanu sa suprugom i dvije kćerke koje se među rajom nikad nisu isticale kao „Ratine kćerke“, već su bile skromne – na oca i mater. (Zahvaljujem se mome dragom jaranu Dubi Banjcu iz Sydney-a koji me je u ovom navodu korigovao. Dugonjići su imali tri kćerke, a ne dvije kako sam naveo. Najmlađu i najljepšu, a sve tri su bile lijepe cure, zvali su Bekana. Vjerovatno joj to bio nadimak, ne znam tačno.)  Kasnije, negdje pred kraj političke karijere, kada se sam nekako povukao u „zapečak“, dobio je na korištenje jednu kuću preko puta Stomatološkog fakulteta u Sarajevu. Ta kuća nikad nije imala nikakve ograde, a ispred nje je bio zidić na kojem su u pauzama znali sjediti studenti, budući stomatolozi, odnosno komšije preko puta. I nikad se u Ratin vakat nije pojavila tabla sa natpisom, naprimjer, „Zabranjeno sjediti na zidu!“, kakva se, malo drugačijeg sadržaja, pojavila kada je u tu istu kuću silom „naše stranke“, straha od vlasti, straha od Allaha dželešanuhua, upali novi nositelji stanarskog prava, a vrlo brzo nakon toga i „jedan kroz dva“ vlasnici, izvjesna hanuma Azra i izvjesni živopisni efendija Mustafa. Novim vlasnicima su veoma brzo počeli na živce ići studenti što su sjedili na zidu ispred te, sada privatne rezidencije, pa se ubrzo pojavila tabla na kojoj je bilo napisano „Zabranito sjedit tude na zidiću“. Par mjeseci kasnije je uslijedilo natoklečivanje jedne jako ružne drvene nadstrešnice sa zidovima u mušebak-stilu pred ulanim vratima, a nije proteklo puno vode Miljackom, a novi se vlasnici ne stanarskog prava, već vlasnici kuće, ogradiše, svakako bez prisustva geometra ili, ne daj bože, traženje neke dozvole.

Ono po seljački, nek se znade đe je moja međa!

Tako svoj život proživje jedan Rato Dugonjić, skromni čovjek kojem je Bosna i Hercegovina cijelog života bila i ostala u samom srcu i duši, a ako s nebesa sada gleda šta se u njoj radi i posebno zrakne na kuću u kojoj je stanovao i plaćao kiriju kao svi drugi građani, ne znam da li bi se od srca nasmijao ili zaplakao. Znajući kakav je bio mislim da bi vjerovatnija bila ova druga varijanta. Nema čak ni svoje ulice u Sarajevu, već su mu nove demo(n)krate velikodušno „dale“ nakav sokak u Osijeku kod Ilidže!

Lijepo je rekao nobelovac Ivan Ivo Andrić: „Dođu vremena kada pamet zašuti, budala progovori, afukara se obogati!“ Rato je pred kraj života zašutio i slušao budale koje su već tada glasno progovorile. Pravi sarajevski drug, raja i dingospo (najviša titula prave sarajevske raje) koji je dao sav život za Bosnu i Hercegovinu za svog vijeka procedenog u Sarajevu nije uzeo ništa osim zaslužene plaće i umro je kao najobičniji građanin prosječnog standarda. Fukara koja je poput tsunamija šljegla u Sarajevo i koja osim busanja u prsa velebošnjačka nije ništa značajno uradila za Bosnu i Hercegovinu preko noći se obogati i poče se dahijati.

Dokle li će? Ja mislim dok se ne rodi neki novi Tito ili „makar“ Rato i ne povede sirotinju raju u šumu. U partizane. Kadli – tadli!

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s