Senad Sprečić

Senad Sprečić

NE VRIJEDI, NE MOGU PROTIV SEBE

Dok vatra pucketa sobom se siri toplina I miris sagorjelog drveta. Gledam kroz prozor kako lagano snijezi, vjetar se igra sa nestasnim pahuljicama snijega. Nedostaju mi jos samo moja Bosanska brda u bjeloj haljini, da smirim ovo malo ratoborne duse sto se poput Don Kihota hrabro upustila u borbu za istinu protiv poludjelih vjetrenjaca. U mislima vracam trenutke djetinjstva kad sam promrzao od grudvanja I sankanja stiskao se uz rahmetli oca, djeda ako bi dosao u goste, ili krhku nenu koja me brizno cuvala I stitila od svih I svega.
Magarce jedan, sav si prozebao – rekla bi ona I svijala me na svoje grudi, grlila njeznim rukama I milovala po kosi. Carobni dodir njenih smezuranih starackih prstiju vracao je mir u moj nestasni djeciji duh I radoznalu glavicu.
Vidi ti momcine, skupio se od malo zime ko sramota – govorio bi djed podigavsi ruku kojom me pozivao da sjednem pored njega, da me zagrli I otpocne jednu od svojih mudrosti.
He, he, opet se vracas podvijena repa – smjeskao bi se otac prekoravajuci me. I dok bi ja smrkao i grijao se pored tople peci, pricao bi mi neku od svojih djecijih dogodovstina I marifetluka koje je njegova generacija cinila, a ja slabic, pokleknem na malo hladnoce.
A danas, grle me samo uspomene na te drage ljude koji su usmjerili moj zivot svojim zivotnim djelima uz budno majcinsko oko, brigu I strahove koja svaka majka osjeca prema svom djetetu.
Raznjezila bi se dusa, otvorila mjesta za jos stotine divnih ljudi koji su ostavili traga na mom zivotnom putu, sve do Dzeme I Tita, gorostasa kojima sam se divio a ni sam nisam znao zbog cega. Puzevim korakom, razotkrivao sam dio po dio njihovih velicina, otkrivao slabosti I mane. I uvijek sam se vracao zimskim dugim nocima, prisjecao se nekih od mudrosti koje su mi darovali djed, nena I otac.
Tako sam iskristalizirao mnoge stvari u zivotu. Nauku, teorije, vjeru, historiju, psihologiju zivota, adete ili obicaje. Ukratko, odvojio vrijedno od bezvrijednog. Istinu, da je “ COVJEK COVJEK, MA KOJE VJERE BIO”, shvatio sam dosta rano. Istinu o Bosni I Bosancu, shvatio sam u period 90 – 96. Sustinu lazi konstitutivnosti naroda u BiH, shvatio sam dok sam izdrzavao kaznu u zatvoru. Oci su mi otvorili stranci, predstavnici UNHCR-a, tokom nekoliko posjeta u zatvoru. A pitali su me “ ko sam I sta sam”? Kad sam im odgovorio da sam Bosanac, iznenadjeno I zbunjeno su me prvo gledali, a zatim pitali kojem narodu pripada taj “Bosanac”. Kad god se prisjetim tog pitanja, place mi se ko malom djetetu. Tad mi je postalo jasno, da u svom zivotu imam samo dva puta. Biti to sto mislim I osjecam da jesam, ili pognuti se ko pokisao pas I ukljuciti u zaglupljenu gomilu I djeliti sa njima sudbinu. Nocima sam, lezeci u zatvorskom krevetu, gledao u neprozirnu tamu, borio se sam sa sobom, trazeci ispravnu odluku.
U zivotu nikad nisam bio u sukobu sa zakonom, policijom, sudstvom, sve do trenutka dok se nisam drznuo I javno opsovao majku gradonacelniku – SDA, Aliji Izetbegovicu i Armiji ciji sam bio oficir cetiri godine. Sa nadripoliticirama ‘Komunistima” u ono vrijeme,uvijek sam bio u sukobu zbog njihovog kameleonstva, dvolicnosti, sebicnosti I zloupotrebe. A toga je bilo, itekako. Uvjek mi je smetalo kad su izgovarali fraze, a svojim licnim ponasanjem djelovali suprotno. Zato sam I danas ogorcen na lazi koje se mladjim generacijama, koje nisu zapamtile ono vrijeme, pricaju da je bilo zabranjeno ici u bogomolje, vjerovati u Boga. Lazu. Onaj ko je vjerovao, njemu niko, ni jedan zakon, ni jedna partija, ni jedan sud, ni jedna prisila, nije mogla zabraniti da vjeruje. Kako ce mu zabraniti bas “ONI komunisti” koji su se kaobajagi kradom pojavljivali na svetim misama, krstenjima, namazima. Moj djed, koji nije zavrsio ni osnovnu skolu, nego samouk naucio citati pisati, od djetinjstva klanjao, skoro nije ispustio vakta – kako je sam govorio, nakon obavljene molitve sjedio je sa Perom, Antom, hadzijama, hodzama, carsijskim popom, a prve komsije su mu bili “pravoslavci” sa kojima je dijelio dobro I zlo tokom II Svjetskog rata, medjusobno se krili jedni kod drugih, djelili komad prohe (proje, kukuruze), nije se krio. Mogao je biti “civija” prema zaslugama iz rata, ali nije prihvatao politicke funkcije. “ Ne mogu sine krivo svjedociti I govoriti, ne dozvoljava mi moja vjera, a u toj “koli” (drustvu) kad si, moras postovati pravila igre, bez obzira da li su pravedna I postena ili ne.” A u zivotu je bio uvazen, ugledan i pravedan.
Danas, kad se vjera reklamira kao zvakaca guma, coca-cola ili zenske gacice “tange”, nema mnogo ljudi kao moj djed sto je bio. Ili zvacu zvaku, ili piju colu, il’ oblace tange. A sve je upakovano vjerskim relikvijima i pripadnosti narodima. Tako je Huso postao Bosnjak musliman, Djordje postao Srbin pravoslavac, a Mate postao Hrvat katolik. A nekad su bili samo Huso,Djordjo i Mate. Svi iz Bosne. Bili su jedan narod i jedna raja. Kako vrijeme odmice, jos su jedino jedna raja samo “kriminalci, vjerski sluzbenici, bankari,politicari i oni sto smrcu bijelo”. Ne bih se iznenadio da sutra procitam kako neko zvace Bosnjacku zvaku, pije Srpsku coca-colu ili kupuje Hrvatske tange.
“Glupane,budalo, mutavce” govore na stranjskim jezicima a razumiju se bez prevodioca. Ali zato drugacije laje Srpski sarov,Hrvatski sarov, Bosnjacki sarov od Bosanskog sarova. A svi isto laju. Ko da ih je jedna majka rodila. Ko ih nakon toga prosvetli, prekrsti, osuneti, na to pitanje ce morati odgovoriti oni koji dodju do pameti. A doci ce. Kad tad. Nestat ce teladi, jagnjadi, prasadi, te se nece imati cime zavrsavati poslovi. A tad ce mukati, blejati i skicati kako su ih drugi ………. Ma nek ih ….. kad imaju koga.
Ja cu i dalje, sve dok budem ziv, zimi pored vatre sjediti, i gledati kako se vjetar igra sa nestasnim pahuljicama. Bit cu to sto jesam, Bosanac iz Bosne.Takav sam rodjen, takav cu i umrijeti.
Ne vrijedi, ne mogu se boriti sam protiv sebe.
Ne mogu biti ono sto nisam.

Ja cu i dalje, sve dok budem ziv, zimi pored vatre sjediti, i gledati kako se vjetar igra sa nestasnim pahuljicama. Bit cu to sto jesam, Bosanac iz Bosne.Takav sam rodjen, takav cu i umrijeti.
Ne vrijedi, ne mogu se boriti sam protiv sebe.
Ne mogu biti ono sto nisam.

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s