Amir Telibećirović

Od Isusa do ISIS-a, od Cezara do Obame

Četrdeset i četvrta je godina prije nove ere. Cijela Galija je pokorena od strane Rimljana. Cijela? Ne baš! Jedno malo selo nepokornih Gala i dalje se uspješno odupire osvajaču.“ – Ovakvim uvodnikom su počinjali legendarni strip albumi o Asteriksu i Obeliksu. Parodija na ovaj čuveni citat, napravljena je 1999 godine u Novom Sadu, za potrebe ruganja tadašnjim Nato udarima po Srbiji i Crnoj Gori, zbog rata na Kosovu. U srbijanskoj verziji, izašloj u nekom časopisu, izmijenjena je godina, Evropa je stavljena umjesto Galije, Rimljani zamijenjeni Amerikancima, a Srbija je trebalo da kao predstavlja to “malo nepokoreno galsko selo.” Naravno, stvari su danas jasnije, pošto sada i ta “nepokorena” Srbija uglavnom radi ono što joj odredi ili EU ili Nato ili Amerika (iako se uključi i Rusija, tu i tamo). Na primjer, Obama je nedavno Aleksandru Vučiću uputio zahvalu za učešće srbijanskih vojnika u Nato akcijama po Bliskom Istoku. To dovoljno govori o nekim domaćim političkim mitovima. U tom kontekstu, suvišno je i spominjati istu vrstu poniženja za Hrvatsku, BiH, Sloveniju itd..

Uglavnom, i prije i nakon ovoga, širom svijeta su mnogi satiričari, novinari, književnici, rockeri i filosofi poredili današnju Ameriku i Nato kao globalnu vojnu silu sa drevnim rimskim carstvom. Zadnjih nekoliko sedmica, to se po ko zna koji put aktueliziralo, i to sada pretežno među američkim vojnim analitičarima, historičarima i teoretičarima zavjere. Jedan od više glavnih povoda za to, jesu izjave pojedinih američkih političara i medija, o tome kako Amerika predstavlja “branik savremene civilizacije” protiv tog ISIS-a/IDIL-a/ISIL-a kao “Barbara koji su stigli na same kapije civilizacije,” šta god to podrazumjevalo. Neizbježne su asocijacije na antički Rim koji je nekad nazivao barbarima većinu vojski-(ili ponekad cijelih plemena i naroda) što su bili izvan dosega rimskog carstva.

Neki Ameriku porede sa Rimljanima onako, ‘ofrlje,’ samo zbog ironije, a neki to rade sa konkretnim isticanjem događaja i ličnosti nekad i sad, navodeći podudarnosti ili srodnosti određenih pojava u starom Rimu sa preciznim pojavama u današnjoj Americi, ili po svijetu općenito. Jedan od onih koji su se indirektno bavili takvim usporedbama, i bez spomena same Amerike ili Nato armije, jeste iransko-američki pisac Reza Aslan. On je to na neobičan način uradio u svojoj knjizi naslova “Zelot, život i vrijeme Isusa Nazarećanina.” Bosanski prijevod te knjige već mjesecima stoji u izlozima sarajevskih knjižara. Aslan kao priznati poznavalac historijata svjetskih religija, u ovoj knjizi se bavi historijskom pozadinom prilika i neprilika oko Isusovog lika i djela, koja dobrim dijelom odudara od uobičajenih crkveno-dogmatskih ili mitoloških predstava o njemu. Aslan se usput koristio i različitim tumačenjima Evanđelja. Taj prikaz života u drevnom Rimu i na Bliskom Istoku, neodoljivo podsjeća, barem u nekim stavkama, na današnje turbulentno bliskoistočno stanje. Ako su, na primjer, Amerikanci i Nato novi Rimljani, u ovoj knjizi su starozavjetni fanatični Jevreji dosta slični današnjim fanatičnim Arapima, Talibanima, ISIL-u. Slično je bilo nekad i sa ranim fanatičnim Kršćanima, koji su se kao i neke jevrejske frakcije, na krvav način odupirali Rimljanima. Kroz odabrane odlomke iz te knjige moguće je predstaviti neke od spomenutih paralela, i subjektivno i objektivno istovremeno.

Kad se Sikari ‘nasikiraju’

Recimo, ovaj odlomak, koji se odnosi otprilike na period oko 63 godine prije nove ere:

Bandit je opći naziv za svakog pobunjenika koji koristi oružano nasilje protiv Rima ili jevrejskih kolaboracionista. Za Rimljane je riječ “bandit” bila sinonim s riječima “lopov” ili “pokretač nereda.” Ali to nisu bili obični kriminalci. Banditi su predstavljali prve proplamsaje onoga što će postati nacionalistički pokret otpora protiv rimske okupacije. Banditi su tvrdili da su oružje Božije osvete. Odjenuli su svoje vođe u ambleme biblijskih kraljeva i junaka, i svoja djela predstavili kao uvod u povratak Kraljevstva Božjeg na zemlju. Banditi su uhvatili val široko rasprostranjenog očekivanja apokalipse koje je obuzelo Jevreje.”

Am 1 Fantazija bjelačkih rasista

Fantazija bjelačkih rasista

Jasne su sličnosti sa današnjim arapskim, afganistanskim ili pakistanskim vojnim grupacijama koje samo za sebe tvrde da su izvorni Muslimani. Za razliku od vatrenih Jevreja koji su osim vjerske osjećali i etničku gorljivost, današnji buntovnici prihvaćaju u svoje redove i one koji nisu Arapi pošto islamsko poimanje ljudi nije temeljeno na “odabranoj rasi” ili nacionalnostima, već samo na vjeri. No, ipak dominira semitska odnosno arapska svijest među njihovim vođstvom. Vizuelno se tako nešto vidi u njihovom insistiranju na arapskom odijevanju-(ako izuzmemo afganistansku Paštunsku kapu), neovisno od klimatskih uslova, geografije ili kulturološkog okruženja. Također, Bin Laden je na primjer, navodno nekad insistirao na istjerivanju američkih trupa sa arabijskog poluotoka, jer je to smatrao svetim islamskim tlom, što asocira na jevrejsko poimanje “svete zemlje.” Usput, prema nejasnim izvještajima iz Iraka i Sirije, postoje borbene muslimanske frakcije, računajući i taj aktuelni ISIL, koje bi navodno htjele svrgnuti saudijske monarhe, skupa sa bogatim šeicima iz naftom krcatih zaljevskih država, zbog njihovog dekadentnog ultra-bogatstva i njihove saradnje sa Amerikancima-(Rimljanima), kao što su nekad fanatični jevrejski militanti povremeno ubijali bogate jevrejske sveštenike, rimske namjesnike i čuvare jeruzalemskih svetinja radi njihovog savezništva sa Rimljanima-(Amerikancima).

Paralele u priči o grupacijama koje su drevni Rimljani zvali ‘banditima’ a današnji Amerikanci ‘teroristima,’ mogu se prepoznati u narednom odlomku, koji govori o jednoj od napoznatijih jevrejskih borbenih skupina antičkih vremena.

Sikari su bili zeloti pokretani apokaliptičnim gledanjem na svijet i odlučnom posvećenošću Božjoj vladavini na zemlji. Fanatično su se protivili rimskoj okupaciji, iako su svoju osvetu čuvali za one Jevreje, posebno među bogatom svećeničkom aristokracijom, koji su se predavali rimskoj vlasti. Neustrašivi i nezaustavljivi, sikari su nemilosrdno ubijali protivnike: usred grada, usred bijela dana, usred gomile, tokom svetkovina i slavlja. Stapali su se s gomilom, sakrivši bodeže ispod ogrtača, sve dok ne bi bili dovoljno blizu da udare.”

Am2 Kao na kvizu, osobe A,B,C,D, ko je od njih ''pravi'' Isus

Kao na kvizu, osobe A,B,C,D, ko je od njih ”pravi” Isus

Pošto u antička vremena još nije bilo vatrenog oružja, današnji bombaši-samoubice djeluju skoro kao nekakva “reinkarnacija” jevrejskih Sikara. Neovisno od razlike u vrsti oružja, i jedni i drugi su išli u atentate sa idejom da i sami poginu ili budu ubijeni, to jest da postanu mučenici.

Naredni odlomak iz knjige, najviše podsjeća na spomenute sličnosti u fanatizmu, skupa sa dogmatskim uzvicima i jedne i druge religije.

Uzvikujući svoje geslo “Nema drugog gospodara osim Boga!,” počeli su napadati članove jevrejske vladajuće klase, otimajući im imovinu, kidnapujući rođake i paleći im domove.” Moguće je primjetiti i poneke fizičke sličnosti. Fanatični Jevreji, kao i fanatični Muslimani, rado su se oblačili u drevne semitske odore, mada Arapi tu i tamo koriste zapadnjačke maskirne uniforme. I jedni i drugi su doktrinarno insistirali da njihovi sljedbenici puštaju duge brade. Nadalje, pored fizičkih sličnosti, i jedni i drugi su povremeno brkali lokalna plemenska nasljeđa sa učenjem Tore odnosno Kur’ana, nekad svjesno a nekad nesvjesno. U cijeloj priči o usporedbama i sličnostima, nalazi se i socijalno-ekonomski dodatak zahuktavanju. Poznato je kako su se neki današnji Arapi priključili fanatičnim skupinama zbog neimaštine, nezaposlenosti, i naravno korupcije nekog od arapskih diktatora što je uživao potporu sa Zapada. Da ne zalazimo sada u poznatu priču o zaduženostima, kreditima i bankama koje djeluju po čitavom svijetu.

Solomonova Ćaba”

U Aslanovoj knjizi, sljedeći odlomak nudi takve asocijacije: “U maju 66 godine, Flor-(rimski namjesnik, guverner, op.a.) je iznenada objavio da Jevreji Rimu duguju više od stotinu hiljada denarija neplaćenog poreza. Praćen vojskom tjelohranitelja, rimski guverner umarširao je u Hram i provalio u riznicu, pljačkajući novac koji su Jevreji ponudili kao dar Bogu. Izbili su neredi na koje je Flor odgovorio slanjem hiljadu rimskih vojnika na gornji grad, s uputom da slobodno ubijaju. Vojnici su ubijali žene i djecu. Provaljivali su u domove ubijajući ljude u krevetima. Grad je planuo u haosu. Rat je bio na obzoru.” Ovdje su paralele još jasnije. Naime, što su Rimljani više ubijali jevrejske civile, to je logično rastao broj onih Jevreja koji bi ogrezli u iracionalni vjerski fanatizam i osvetu. U današnje doba, zadnjih par decenija pogotovo, američke i Nato trupe su ubile na stotine hiljada civila u Iraku, Afganistanu, Libiji i još ponekim afričkim zemljama, te u Siriji, i naravno indirektno u Palestini, preko Izraela kao svog bliskoistočnog saveznika. Pored raznih drugih uzroka, sve je to doprinijelo stvaranju brojnih radikalnih grupa, pokreta, poltičkih partija, vojnih frakcija, gerila, sa islamskim predznakom. Rimljani su iskoristili takve jevrejske grupe kao opravdanje za slanje još više svoje vojske na Bliski Istok, u korist osvajanja resursa i pljačke. Amerikanci su na sličan način iskoristili arapske diktatore, a potom Talibane i ISIL, kao opravdanje za bombardovanje istog područja, te za okupacije (osim što je javna tajna da su neke od tih frakcija sami Amerikanci stvorili, finansiranjem, naoružavanjem i obukom). Naravno, oružje i sredstva su danas drugačiji u odnosu na drevna vremena. Ima doduše u knjizi i jedan dio bez preciznog ekvivalenta u današnjem vremenu. To je rimsko uništavanje Jeruzalema, skupa sa najvećom hramskom svetinjom drevnih Jevreja. Iako je bilo u bližoj prošlosti nekoliko američkih oficira koji su smatrali da će “Al-Kaida (i ostale njoj slične grupe) biti lakše pobijeđena ako se uništi Kaba u Meki,” bilo zračnim udarima ili na drugi način, to se za sada još nije desilo. Istovremeno, sluti se u zapadnoj javnosti da bi Izraelci, preciznije – cionisti, mogli u budućnosti oštetiti ili čak ukloniti kupolu na stijeni u Jeruzalemu, kao treću najznačajniju islamsku svetinju, što neki teoretičari zavjera porede sa drevnim rismkim uništavanjem Solomovog hrama radi slabljenja antičke jevrejske pobune. U oba slučaja, ono što američka diplomacija naziva ‘kolateralnom štetom,’ to jest obični civili na bliskoistočnom i na afričkom terenu, najveće su žrtve napada i Rimljana-(Amerikanaca ili Zapadnjaka općenito) i fanatika-(Jevreja ili Arapa).

Istovremeno, Reza Aslan u svojoj knjizi nudi pojašnjenje razlike između tumačenja života racionalnog, historijskog Isusa, i onoga apstraktnog, crkvenog Isusa. Prema većini povijesnih izvora, pa čak i po nekim odlomcima Evanđelja, Isus je bio gorljivi vođa revolucije i ustanka protiv rimske okupacije onoga što se smatralo svetom hebrejskom zemljom, a ne samo tihi pacifista koji se bavio iscjeliteljstvom. Gotovo kao neki Che Guevara svog vremena i prostora. Neka vrsta “onovremenog Sandokana.” Sljedeći odlomak iz knjige, na neki čudan način pravi djelimičnu paralelu između pozicije historijskog Isusa i donekle apstraktnog Osame bin Ladena:

“U to vrijeme, Isus nije samo provodio učiteljevu poruku o Kraljevstvu Božjem; proširio ju je u pokret nacionalnog oslobođenja za obespravljene i siromašne, pokret zasnovan na obećanju da će Bog uskoro intervenisati u ime slabih i siromašnih, da će uništiti imperijalnu rimsku silu, baš kao što je uništio faraonsku vojsku nekoć davno, i da će osloboditi Hram iz ruku licemjera koji ga drže.”

U ovom narednom odlomku, autor je još konkretnji u objašnjenju Isusovog logičnog karaktera za to vrijeme i taj prostor, skupa sa ondašnjim političkim prilikama i neprilikama:

Isus nije bio budala. Shvatao je što je shvatao i svaki drugi pretendent na titulu mesije: Božiji se suverenitet ne može ostvariti drugačije nego putem sile.”

Sva Evanđelja nisu usaglašena jedna sa drugim, što je odavno poznato, i prije Aslanove knjige u kojoj je i to spomenuto. Zbog toga (ali ne i samo zbog toga) i dan danas, neodređeni broj onih ljudi koji sebe nazivaju Hrišćanima/Kršćanima, svejedno sekularnim i kulturološkim Hrišćanima ili praktičnim vjernicima, ostaje donekle podijeljen oko tretmana samoga Isusa, kako njegovog lika tako i njegovog djela. Međutim, dominira mišljenje kako je Isus bio, sarajevskim žargonom rečeno –‘zavaljen’ od strane onovremenih jevrejskih starješina, a da je Poncije Pilat kao tadašnji rimski namjesnik za Jeruzalem, samo nevoljko presudio te odredio Isusovo razapinjanje, na insistiranje jevrejskih rabina i histerične gomile oko njih. Ovo je bio uvod u bezbrojne kasnije manifestacije antisemitizma što su uslijedile kroz stoljeća. Ipak, nema validnih historijskih dokaza za zvaničnu verziju opisa suđenja Isusu pred Pilatom, pa ipak, danas se jedna interpretacija suđenja prihvaća kao dogma koja se “ne smije” propitivati od strane zatvorenih hrišćanskih vjernika, ali i od velikog broja sekularista, kao i takozvanih otvorenih i “liberalnih” Hrišćana. Ovdje ne spominjemo stav crkvene institucije pošto se od nje svakako očekuje da insistira na nelogičnoj doktrini u svom prenošenju neprovjerenih priča, od kojih je mnoge i sama smislila.

Prema historijskim podacima iz Aslanove knjige, Poncije Pilat je na tako teške kazne kao što je razapinjanje uz prethodno javno šibanje, osuđivao samo najteže prestupnike – aktivne političke buntovnike, revolucionare, ‘teroriste’ i bilo koje agresivne borce protiv rimske okupacije. Dakle, zbog tih stvari bi osudio i samog Isusa, a ne zbog zahtjeva Jevreja koji su ga optužili za blasfemiju i remećenje mira u jeruzalemskom hramu. Naravno da se Isus morao zamjeriti jevrejskim blagajnicima koje je nasilno izbacio iz hrama, ali su i njegovi sljedbenici također bili Jevreji koji su ga podržavali i u otporu Rimu i u napadima na judejsko sveštenstvo koje sarađuje sa Rimljanima kao uzurpatorima. Posljedice kasnijih nelogičnih interpretacija Biblije, te bezbrojnih prevođenja, skupa sa greškama i sa cenzurama, donijele su patnje i stradanja milionima i milionima ljudi, životinja i biljaka širom svijeta. Isto se odnosi na nelogično insistiranje na Isusovom izgledu, gdje je prisutan stari euro-rasistički koncept. Današnji sekularni i liberalni Hrišćani ponekad skreću sa teme kada se govori o tome kako nigdje u Evanđeljima, inače nastalim decenijama nakon Isusa, nema fizičkog opisa Isusovog, te niko ne zna kako je tačno izgledao, ali je podsvijest odradila svoj dio posla, pa je opšteprihvaćen njegov arijevsko-bjelački izgled koji je naravno nametnut kao takav. Zanimljivo je i koliko samozvanih aetista agnostika koji također po inerciji prihvaćaju, možda nesvjesno, nametnutu verziju o rasnom porijeklu Isusa. Ima doduše hrišćanskih zajednica u svijetu koje se opiru tome, ali sve slabije zbog zapadnjačke propagandne dominacije. Na primjer, Etiopski Hrišćani, sa jednom od najstarijih crkvenih ustanova na svijetu, i dalje vjeruju da je Isus izgledao kao što tipično izgleda većina ljudi vremena i prostora sa kojeg se vjeruje da je potekao, što će reći tamnoputo i semitski. No, Evropejci već vijekovima provlače duboko ukorijenjeni rasizam da tamnoputi ljudi ne mogu imati božje poslanstvo jer su “niža rasa.” Zbog toga su i španjolski inkvizitori nekad, a nije se previše promijenilo ni danas, semitsku populaciju Arapa nazivali Moros, Mauros, Mavras, od španjolskog izraza za smeđe. Naprosto, smeđi čovjek, kao ni crni, po njima nije mogao biti božji poslanik, a kamoli ‘božji sin,’ prema rimskoj doktrini. Zato danas postoji Hollywood, da filmskom produkcijom ismijava, provocira, ponižava ili šovinistički vrijeđa gotovo sve Arape kao populaciju, onako kako se nekoć, također kinematografski, radilo sa Indijancima, Afrikancima, Azijatima i Meksikancima. To se čini i kroz animirane filmove za djecu, kroz igrane i dokumentarne uratke podjednako. Među rijetkim pošteno urađenim dokumentarcima koji su argumentovano i detaljno prozvali Hollywood zbog svog još uvijek opasnog, iako sofisticiranog, rasizma prema Arapima, jeste film naziva “Reel Bad Arabs.” Nažalost, taj film je ostao na marginama, i mnogi Amerikanci danas ne znaju za njega. S druge strane, i dalje dominira filmska produkcija kojom se Isus predstavlja kao bijelac. No, evolucija zapadnjačkog društva ide dalje, unatoč svim nametnutim stereotipima i negativnostima. Tako se povećava broj Zapadnjaka koji javno progovaraju o velikoj globalnoj prevari, za nekoga i podvali, zvanoj – lažna verzija Isusa. Ili preciznije, zapadnjačka verzija. Može se komotno reći, ako ne lažna, onda rasistička ili nelogična verzija. Jedina koja je silom nametnuta ostatku svijeta. Generacije crnih afričkih robova su baš tu silu osjetile na svojoj koži.

 

Isus bin Laden

Poseban prilog ovakvoj tematici ponudio je Jonathan Curiel kolumnista časopisa San Francisco Chronicle, prije nekoliko godina. Odjeci njegove usporedbe fizičke sličnosti Bin Ladena i historijskog Isusa, osjete se i danas u američkom javnom prostoru Zapadne obale. U jednom od više svojih tekstova, pored ostalog, Curiel je ponudio sljedeće argumente: “Dokumentarac BBC-ja iz 2001 godine, naslova “Božji Sin,” prikazuje lik Isusa onakvim kakav je vjerovatno i bio: tamne kose i brade, tamnije puti. U svakom slučaju drugačije od nametnutog europeiziranog prikaza mladića duge svilene kose, kakav dominira u crkvama širom svijeta. BBC-jeva rekonstrukcija fizičkog izgleda Isusa, zasnovana na brojnim studijama te razgovorima sa učenjacima, djeluje kao da bi Isus mogao biti dalji rođak Bin Ladena, ili nekog drugog semitskog čovjeka sa današnjeg Bliskog Istoka. “To je tipično lice kakvo viđamo danas na Sjeveru Afrike, u Egiptu, oko Jordana ili Izraela.- Rekao je za BBC Richard Neave, forenzički stručnjak iz Londona, koji je naučnim metodama rekonstruirao najvjerovatnije Isusovo lice. U emisiji se naglašavalo kako ni u Starom niti u Novom Zavjetu nema nikakvih opisa Isusovog izgleda, te kako njegove slike plavookog i plavokosog ljepotana, datiraju iz preioda križarskih ratova. Tada su križari željeli da fizički ‘europeiziraju’ Isusa, kako bi stvorili dojam o rasnoj superiornosti Evropljana u odnosu na rase Bliskog Istoka, pa se ta predstava zadržala sve do sada, uz omanje varijacije. U Americi je lik Isusa kao bljedolikog Europejca postao popularan kroz slikarstvo kršćanskog umjetnika Warnera Sallmana, čiji su roditelji porijeklom iz Finske i Švedske. No, ipak ima priznatih američkih Hrišćana, kao što je pisac Philip Yancey, što su se slagali sa više logičkim a manje mitskim pristupom ovom pitanju, pa je tim povodom izjavio: “Naše glamurozno predstavljanje Isusa govori više o nama samima, nego o njemu.” Discovery Chanell je prenio izjavu jednog hrišćanskog vjernika koji je na istu temu rekao: “Veća je vjerovatnoća da je Isus izgledao poput nekog iranskog emigrantskog taksiste u Bronxu, nego kao da je neki Skandinavac.”

Am4 Isus bin Laden, semitski zagrljaj

Am4 Isus bin Laden, semitski zagrljaj

Am3Holywoodski arijevac i semitski osvetnik

Holywoodski arijevac i semitski osvetnik

Današnji apokaliptičari sa Zapada, ponekad znaju reći kako je – ‘Osama nasilno razorio Svjetski Trgovački Centar u New Yorku, a Isus u svoje vrijeme nasilno istjerao svjetske trgovce iz Jeruzalemskog hrama.’ S druge strane, čak i crkveni konzervativci vjeruju da će drugi dolazak Hrista biti označen njegovim agresivnim nastupom, kada će se, po njihovom vjerovanju, sa neba žestoko obrušiti na ustanove licemjera, griješnika itd..

Naravno, svjetski poznati napadi na New York i Pentagon iz 2001 godine su posebna priča, jer je to druga vrsta kontroverze, naširoko obrađena. Već je dovoljno rečeno, snimljeno i napisano o toj vrsti podvale i masovne manipulacije.

Prateći bezbrojne internet forume ili printana izdanja novina religijske tematike, moguće je pronaći komentare nekih zapadnjačkih Hrišćana-(tako se barem sami deklarišu) koji bi rekli kako je Muhamed bio vojskovođa i ratnik, kako je Mojsije bio ratnik i nasilnik, također i Abraham, te Solomon, David, a da je samo Isus bio nježno jagnje koje je pružalo isključivo nenasilni otpor. Takvim njihovim poimanjem, po logici stvari, najbolje je biti Hrišćanin, pošto je samo tako moguće biti nenasilan, ili barem vjerovati da će ti sve biti oprošteno, makar i nasilje, samo ako prihvatiš nenasilnog (po mogućnosti bljedolikog) Isusa kao svog spasitelja. U pokušaju da se nakon toga pojasni zašto ili kako se baš ta religija, kult, pokret, politika proširila cijelim svijetom putem možda i najvećeg nasilja u cijeloj poznatoj povijesti čovječanstva, treba očekivati, moguće i agresivnu, promjenu teme u razgovoru, zbog manjka argumentacije. Zanimljiva postavka – samozvani sljedbenici isključivo nenasilnog mesije, vijekovima koristiše silu za osvajanje, pokoravanje, masovno ubijanje, spaljivanje, sakaćenje, rušenje, otimanje, laganje. Neko bi rekao da je to stvar prošlosti. Nažalost, vojne akcije Nato-a, Amerike, Zapadne Evrope, Hrvatske, Srbije, govore suprotno. No, zato imaju vještački stvorene barbare poput ISIS-a, Al Kaide, Talibana itd.. da skrenu pažnju javnosti sa svoje ideologije, i da naravno opravdaju sve silne pokolje, okupacije, hapšenja, logore i paljevine koje su odradili, skupa sa onima koje će tek uraditi.

Sasvim je logično da je sam Isus, u kojem god izdanju da je postojao ili ne postojao, bio ponekad i nasilan, jer treba računati vremenske i prostorne okolnosti koje se na njega odnose. To uopšte ne znači da je manje vrijedan, već samo znači da je bio prije svega čovjek, sa svim svojim slabostima i vrlinama, kao bilo koje drugo ljudsko biće koje pokušava da preživi ili da barem ostvari neke svoje ideale u ambijentu kolektivne nepravde i okupacije. Isto se odnosi na sve ostale avatare, Božije poslanike, mesije, kako ih sve ko naziva, neovisno od toga vjeruje li u njih ili ne i da li su postojali u zvaničnom izdanju ili nekom sasvim desetom, te da li su u pitanju grupe ili pojedinci. Razumljivo je što neki ljudi žele na slijepo i bez dokaza vjerovati kako su sljedbenici mirnog, nenasilnog “božjeg sina,” jer na taj način zapravo hrane svoju sujetu, i vide sebe same kao fine ljude u današnjem svijetu punom nasilja inovjeraca. Treba ih razumjeti bez osuđivanja, neki od njih su stekli kompleks više vrijednosti, često ne svojom krivicom, tako da oni druge posmatraju sažaljivo, jer “avatar” od onih drugih nije baš bio nenasilan. Zahvaljujući kinematografiji i površnoj literaturi, mnoštvo ljudi ne zna ni da je Buda Siddharta Gautama, po svemu sudeći bio ponekad nasilan, pa čak i nekoliko generacija njegovih kasnijih sljedbenika. Ne svi naravno. Ili da nađemo primjer u novijem historijatu. Mahatma Gandhi je bio normalno, prirodno, ljudski sklon povremenim kratkim, agresivnim ispadima, ali toga je bio svjestan i radio je sam na sebi, prije nego što je naučio kako da primjeni nenasilni otpor. Nije se rodio sa tim, nego je vježbao, promišljao i učio primjenu nenasilja u svom okruženju. Biti prirodno nasilan ne znači automatski biti zao ili biti pokvaren. Ali biti svjesno i planski nasilan, bez prethodno izazvane frustracije ili nepravde, vodi ka pokvarenosti, pošto postoji više vrsta nasilja i agresivnosti. Jedna stvar je okrenuti drugi obraz kada prvi bude ošamaren, makar i simbolično. To je dobra samokontrola i oprost. Druga stvar je kada vas neko sistematski ugnjetava i jako dugo maltretira ili kada to čini nekome vama bliskom. Ako neko pred vama fizički napada vaše vlastito dijete, muža, suprugu, roditelje, brata, sestru, bliskog prijatelja, a potrefi se da imate načina to zaustaviti, onda više nema prvog ni drugog obraza. Ako tada ne pomognete tvrdeći da zagovarate nenasilje, onda možda postajete i saučesnik u ubistvu ili mučenju te vama bliske osobe. To se odnosi na doslovno svakoga od nas na ovoj planeti. Opraštanje je super, to može doći poslije, ali prije toga je potrebno zaustaviti nasilje, ako nema drugog načina onda privremenim kontranasiljem. Naravno, ovo je lakše reći ili napisati, nego primjeniti u praksi, tako da ni potpisnik ovih redova ne zna unaprijed da li bi se u takvom stanju ponio kukavički, zaštitnički, očajnički ili mrzilački. Svi znamo za čuveni citat – ‘Ljubi bližnjeg svoga.’ Ljubiti bližnjeg je širok pojam i može podrazumjevati fizičku zaštitu bližnjeg, a to može a ne mora, biti i doza nasilja. Taj bližnji će nekad zatražiti pomoć od nas. Lakše je ljubiti bližnjeg svoga kada je sve mirno i nema nevolje, ali potrebno ga je ljubiti i onda kada mu zatreba naša fizička reakcija. Velika je vjerovatnoća da je i Isus, koja god njegova verzija, tako postupao, štiteći svoje bližnje sunarodnjake ili saborce, nekad mudrošću i diplomacijom a nekad silom. Super bi bio svijet bez nasilja, ali nažalost zasad ne živimo u njemu. Povremena agresivnost je prirodna i ljudima i životinjama, ali ne i prezir niti mržnja. A ni nasilje ne mora biti samo fizičko. Nasilja se dakle ne možemo osloboditi sasvim, samo ga možemo ponekad izbjeći, ili ublažiti. Ali zato se možemo osloboditi vlastite mržnje i prezira, a kako, e to je već do svakog od nas ponaosob da otkrijemo, sa ‘avatarima,’/mesijama ili bez njih, sa Rimljanima/Amerikancima ili bez njih, sa rasizmom ili bez njega.

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s