Nura Bazdulj Hubijar 

Nura Bazdulj Hubijar

Fejzbuk i nacionalno otrježnjenje

Ako bi na jedan tas vage stavljali pro i contra razloge korištenja facebooka, spadam u osobe kod kojih bi prevagnuo tas pro. To nikako ne znači da se i meni na toj mreži ne desi nešto što mi nije po volji.
Prošle sedmice ja na moj profil postavila neki odlomak iz romana i među ostalim se javi jedan virtualni prijatelj koji je napisao da već odavno vjeruje kako sam ja crvena komunjara, da ga nimalo ne bi začudilo da volim Lenjina, možda čak i Tita. Ja ostala sasvim zapanjena i istog časa mu napišem kako je svima koji me znaju fakat da ja volim sve antifašiste, Tita osobito, i ne vidim šta ima u tome da njemu ili bilo kome smeta. Ne prođe čini mi se više od dvije-tri minute kad stiže njegov komentar kako sam ja opasna pojava, da nisam nacionalno osviještena, da pokušavam one koji se ne sjećaju starog vakta uvjeriti kako nam je bilo bolje i ljepše kad smo bili zajedno i kako bi bilo nužno zabraniti meni da govorim i pišem kako bih prestala trovati ljude. Odgovorim ja dotičnom liku da mene ne zanima nacionalno otrježnjenje, ni veliki Srbi, veliki Muslimani ni veliki Hrvati, oni prošli, ovi sadašnji i oni budući, da me zanima čovjek i da duboko vjerujem da nam jest bilo neuporedivo bolje dok smo bili zajedno, a da ću njega koji se javno deklarisao kao moj neprijatelj brisati sa liste prijatelja…
Prođoše dva dana. Ja gledam u Dnevniku TV Hayata prilog o skupu antifašista u Jajcu… Došlo njih nekoliko stotina od nejači preko mladih i sredovječnih do ljudi u dubokoj starosti, učesnika NOR-a i SKOJ-evaca, od Triglava do Đevđelije. A meni se oči, duša, srce, pune ljepotom pomiješanom sa tihim žalom za onim vremenom kad je bratsvo i jedinstvo bilo mnogo više od parole, kad je bilo stil života, kad je bilo posve normalno, kad su meni (a stalno se i uporno laže da je to bilo vrijeme agresivnog ateizma) drugarice iz srednje škole i fakulteta pripremale iftar i umjesto mene virile da vide kad će upaliti kandilji na najbližoj munari… U srednjoj školi bez izuzetka su sve te cure bile Srpkinje sa Sokolca, Rogatice i Kalinovika – Milenija, Spasenija, Zora, Jela… Kako je moja profa patologije na fakultetu Smiljka Tomić u novčaniku nosila moju sliku, kako je Nevenka Šodić, moja pacijentica iz Travnika na lančiću oko vrata, u Srcu Isusovom nosila moju sliku, kako su moje prijateljice Hrvatice, ako bi mi se nešto loše desilo, molile za mene na grobu Petra Barbarića, kako sam išla na iftare u Gazijinu medresu… Sad ima mnogo onih koji kažu da je sve to bila iluzija… Mislim da nije… A čak i da jeste, bilo je divota živjeti u toj iluziji… I sjetim se da su prije rata samo iz Travnika svakodnevno tri sanitetska vozila išla put Ljubljane, Zagreba i Beograda vozeći teške bolesnike. I ne samo njih, nego i one koji su ih pratili… A danas? Ako je neko i nasmrt bolestan, ako mu bukvalno život zavisi od liječenja u jednom od tih centara, ili će mu obični, mali ljudi sakupiti potreban iznos od svoje crkavice ili će umrijeti… A fraza da je domovina majka, živi i ističe se jasnije i glasnije nego ikad. Koja majka može gledati svoju djecu gladnu, žednu, golu, bosu, bolesnu a da ne učini ništa, još gore, da joj je sasvim svejedno?…
Sjetila sam se jednonacionalnih škola i obdaništa, da još nisu podijelili sirotišta, ustanove za mentalno oboljele i zatvore, i da sad kad više nije vrijeme agresivnog ateizma ne postim i ne idem na iftare, i još mnogo toga u samo par minuta koliko je prilog o skupu antifašista trajao tako da ga čestito nisam ni odgledala. Vidjela sam jednog markantnog gospodina, Duško mu je ime, kako tečno, nadahnuto govori o tome kako smo u vrijeme zajedničke nam države bili prepoznatljivi i rado viđeni ne samo u Evropi nego u cijelom svijetu… A Duškova rečenica za kraj mi je ličila na pjesmu: Kako smo veliki bili u doba Maršala!

Tito - fotka uz tekst Nure Bazdulj
Na samom kraju priloga jedan, ni dijete ni muškarac, više dijete nego muškarac, iz Donjeg Vakufa, sa titovkom na glavi, sa ručicom u crnoj rukavici stisnutom u pesnicu koju drži uz čelo govori: SMRT FAŠIZMU, SLOBODA NARODU!
A ja se sjetih onog bivšeg virtualnog prijatelja i silno poželjeh da je i on gledao prilog i uvjerio se na koliko njih sam ja otrovno djelovala… 

 

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s