N. Babić

“Bauk kruži Europom, bauk komunizma”, a sve su se političke snage stare Europe – Merkel, Hollande, Rajoy, Cameron, Tsipras, Renzi…. – udružile u “Svetu alijansu” kako bi otjerale taj bauk

http://voxbblog.blogspot.co.at/2014/10/bauk-kruzi-europom-bauk-komunizma-sve.html

Carmelo Suarez, glavni tajnik ”Komunističke partije naroda Španjolske” (El Partido Comunista de los Pueblos de España), u službenom glasilu partije, “Jedinstvo i borba”(Unidad y Lucha)objavio je oštru kritiku institucionalizirane europske ljevice i prema njemu ne postoje nikakve razlike između desnice, demokršćana, liberala, socijaldemokrata i takozvanih “komunista”, kojima je u Europskom parlamentu i institucijama u Bruxellesu jedina zadaća da očuvaju kapitalistički projekt europske oligarhije zvan “Europska unija”. Prema Suarezu, svi oni su se udružili u “Svetu alijansu” kako bi u ovom povijesnom trenutku,  u kojem postoje svi preduvjeti za uspješnu klasnu borbu, uspjeli očuvati postjeći poredak u kojem radništvo i široki društveni slojevi nemaju nikavu budućnost. Glavni tajnik PCPE poziva radništvo da svim snagama  pokuša ostvariti ukidanje eura, projekta “Europske unije” i raspuštanje NATO saveza, jer su to okovi koji sputavaju europske narode u ostvarenju vlastitih nacionalnih interesa. Čak ni za Europsku Ljevicu nema riječi hvale i tvrdi kako je jasno da njeni predstavnici do sada ništa nisu učinili za one koje zastupaju u nacionalnim parlamentima i europskim institucijama, te da je stoga jasno da su suglasni s liderima popur Hollandea, Camerona,  kancelarke Merkel u provođenju politike koja vodi u još veće izrabiljavenje, eksploataciju i opće osiromašenje, kako radnika, tako i svih europskih naroda općenito, a sve za račun manjeg dijela financijske i poduzetničke oligarhije. Carmelo Suarez – Europska unija kao instrument diktature kapitala 
Europska unija je projekt u kojem se na početku XXI stoljeća  povijesno oblikovala diktatura kapitala u Europi. Istovremeno se usavršio proces koncentracije i centralizacije kapitala i političke moći. 
Koncentracija i centralizacija kapitala je društveno-povijesno  urođena kapitalističkom sustavu, a sam kapital ima nezaustavljivu potrebu da širi svoje mogućnosti, raste i kontrolira što veća tržišta. Kapitalistički monopol se ostvaruje i jača eksploatacijom širokih slojeva stanovništva, prije svega radničke klase, međutim, to se također odvija i proždiranjem drugih, slabijih frakcija i subjekata unutar istog monopola.
Posljedica toga je da u Europskoj uniji nasuprot vlo malobrojne elite stoje deseci milijuna radnika i radnica koji nemaju nikakve koristi od tog imperijalističkog projekta. Borba među elitom ne donosi ništa radničkoj klasi i nimalo ne mijenja njenu situaciju. Međutim, niti jedna od frakcija kapitalističkog monopola se neće odreći sve veće eksploatacije radničke klase, jer kapitalisti reagiraju po svojoj unutarnjoj nedruštvenoj logici.
Imperijalistička buržoazija je u dvadesetom stoljeću izazvala dva svjetska rata i prisilila radničku klasu da ode na bojno polje, s rezultatom od više od šezdeset milijuna mrtvih.
 
Ljudi su nosili različite zastave i branili granice njihove vladajuće klase. Danas su konvertiti još moćnije  imperijalističke oligarhije uzeli plavu krpu na koju su iscrtali žute zvjezdice i njome mašu kao trofejom. No, zastava Europske unije nije ništa drugo nego simbol logike po kojoj se se odvija akomulacija kapitala i pljačka, što i jest jedini pravi razlog ovog “političkog” projekta.
Europska unija je politički i gospodarski projekt na čijem čelu stoji europska oligarhija i eurobirokrati pogoduju isključivo njenim klasnim interesima.
Usvajanje jedinstvene valute u brojnim zemljama je odgovaralo isključivo monopolu kapitala. Monetarna politika država je pod apsolutnom kontrolom institucija EU, a euro je narodima oduzeo sposobnost da upravljaju svojim monetarnom politikom u skladu s vlastitim nacionalnim interesima.
Sada su predstavnici monopola kapitala ti koji diktiraju pravila koja odgovaraju malobrojnoj financijskoj i poduzetničkoj oligarhiji, a institucije EU su sve više udaljene od društvene baze koja je nužno morala biti integrirana u ovaj projekt.
Oligarhija se ponašala i donosila zakone prema logici po kojoj su se u XIX stoljeću stvarale nacionalne države. Ustav iz 2005. godine je pokušao oponašati povijesni proces koji je oblikovao nacionalne države prije više od sto godina, čime se projektu zvanom “Europska unija” formalno pokušao dati demokratski obliku. Ovaj pokušaj rezultirao je velikim neuspjehom i više nitko ne spominje  taj patetičan pokušaj. Nitko nije uzeo u obzir velike razlike u odnosu na način na koji je funkcionirao kapital u devetnaestom stoljeću i da je prethodni povijesni proces stvaranja nacionalnih država privlačio različite društvene slojeve. U XIX stoljeću su ljudi općenito bili zainteresirani za uklanjanje starih struktura usidrenih u doba feudalizma. Tada je taj proces, bez sumnje, bio progresivan i veliki povijesni iskorak.
 
Međutim, velika razlika je u tome što je u ovoj fazi imperijalistički i birokratski projekt Europske unije  u stvari ekskluzivna strategija koja malobrojnoj eliti pruža mogućnosti da što bolje iskoristi svoju moć i nesmetano vrši eksploataciju velike društvene većine (radničke klase i drugih slojeva stanovništva). 
Jasno je da je riječ o procesu koji niti je progresivan, niti se može usporediti s kapitalističkim projektom od prije više od sto godina, nego se njime nastoji učvrstiti i ovjekovječiti diktatorska vlast buržoazije. Problem je što je sam kapitalistički sustav kakvog poznajemo u fazi raspada, a zbog sve veće nejednakosti je ušao u protudruštvenu i nasilnu fazu. Vladajuća elita ima ogromnih poteškoća u artikuliranju društvenih i političkih saveza, a sve je manje skupina koje podržavaju njihovu glavnu strategiju.
Realno, Europska unija je u režiji velikih monopolista vlasti zavladala komunikacijama, industrijom, financijskim kapitalom, moći, proizvodnjom i prodajom oružja, itd. Sve to je izraženo u neskrivenom obliku, kao i  sukob između interesa kapitalističke elite sa širokom društvenom bazom koja je podvrgnuta brutalnom iskorištavanju i općem osiromašenju, bez mogućnosti za bilo kakvu svijetlu budućnost u okviru kapitalističkog sustava.
Ocjenjujući povijesni proces, od polovice dvadesetog stoljeća vidimo postupnu koncentraciju i centralizaciju kapitala u Europi, a koji je uvijek najviše rastao u vrijeme uzastopnih kriza kapitalističkog sustava.
Potrebe da se prevladaju te krize su povezane s političkim odlukama kojima se pokušavao stvoriti novi okvir dominacije prilagođen potrebama kapitalističkog monopola – “Europska zajednica ugljena i čelika “(1951.),  “Europska ekonomska zajednica” (1957.), “Sporazum iz Maastrichta”  (1992.), “Lisabonski ugovor” (2009.), itd.
 
Sve ove političke inicijative su provedene, unatoč činjenici da nisu postojali ni politička zastupljenost, niti konsenzus društvenih skupina, što znači da Europska unija u samom korijenu nije imala politički legitimitet. Eufemistički, promotori projekta tvrde “kako među stanovništvom postoji ogromna ravnodušnost prema Europskoj uniji”.
Trijumf kontrarevolucije u Sovjetskom Savezu , kao i u drugim zemljama koje su gradile socijalizam, ranih devedesetih godina prošlog stoljeća oslobađa svu snagu kapitalizma i on je tada djelovao bez kočnice koju je ranije predstavljao socijalistički blok.
U tom je razdoblju kapitalistička oligarhija pokušala nadoknaditi svo vrijeme  “izgubljeno” trajanjem SSSR-a i uvjeti su bili savršeni za pokretanje tog silovitog plana, bolje poznatog kao “globalizacija na čelu sa Sjedinjenim Američkim Državama i Europskom unijom”.
Međutim, i pored svih napora, a zahvaljujući i promjenama na geopolitičkoj pozornici (gospodarski i vojni oporavak Rusije, siloviti uspon Kine, oslobađanje neokolonijalnih okova diljem Latinske Amerike i uporni otpor zapadnoj dominaciji nekoliko važnih islamskih zemalja) došlo je do propasti tog plana i krizi kapitalizma koja je ekslodirala drugoj polovici prošlog desetljeća se još uvijek ne nazire kraj.
Velikom krizom kapitalizma – koja je započela u  ljeto 2007. – na vidjelo su jasno izašli i svi nedostaci unutanje kohezije projekta Eropske unije.
Oligarhija tada kreće u brutalni rat protiv radničke klase. Napadaju se sva prava za koja se smatralo da su trajno I nepovratno stečena, na najbrutalniji način se povećava se stopa iskorištavanja radne snage, a ekstremnom osiromašenju je podvrgnuto na milijune radnika (rezervna vojska od gotovo trideset milijuna nezaposlenih radnika i radnica u EU). Jaz između manjinske elitne oligarhije, s jedne strane, i radničke klase i drugih društvenih sektora je dosegao najveću razinu u modernoj povijesti.
Prostor za konsenzus je nestao, a nezaustavljivo rastu preduvjeti za sučeljavanje i klasnu borbu.
Opet “bauk kruži Europom, bauk komunizma”, ali su sve političke snage stare Europe – Merkel, Hollande, Rajoy, Cameron, Tsipras, Renzi…. – ušle u “Svetu alijansu” kako bi otjerale taj bauk.
Međutim, radnička klasa se vraća na pozornicu scenarija priče koju nikada nije napustila, iako neki vjeruju u suprotno i tvrde kako je zauvijek u ropotarnicu povijesti odbačena konfrontacija kapital-rad.
Ako je u umjetnoj fazi ekspanzije, koja je trajala više od jednog desetljeća, kapital i uspio otupiti oštricu  klasne borbu, danas, u akutnoj fazi krize, povećala su se proturječja i radnička klasa počinje reorganizirati svoje snage kako bi krenula protunapad. Sve su brojniji i borbeniji štrajkovi, a ideološka bitka između revolucionarnih snaga i oportunista uzima sve više maha. Socijalni mir je gurnut u kut od strane sve više militantnih skupina unutar radničke klase.
Radnička klasa i široki narodni slojevi počinju shvaćati da s Europskom unijom nemaju nikakve veze.
No, radnička klasa, ako ima jasan put, ovaj put će tražiti ukidanje eura, Europske unije i tražiti raspuštanje NATO saveza. To su tri ključna prioriteta, dok su svi ostali zahtjevi “Euroljevice” sporedni i služe samo za odvraćanje radništva od ciljeva od kojih im ovisi gola egzistencija.
Radništvo je u rušenje kapitalizma jurišalo  s parolama  “Vlast radnicima” – “Socijalizam i komunizam”, ali su ih od istinske borbe uspijeli odvratiti oportunisti Euroljevice (Cayo Lara, Alexis Tsipras, Pablo Iglesias), učenici Bernsteina i njegovih sljedbenika. Svi su oni brže-bolje postavljeni na pozicije na kojima trenutno jesu upravo u tu svrhu.
Komunistička partija zbija svoje redove za okršaj i poziva radničku klasu da joj se pridruži za odlučujuću bitku u kojoj konačni ishod može biti samo  pobjeda!

Carmelo Suarez tvrdi kako postoje svi preduvjeti za uspješnu klasnu borbu, ali da su sve stranke u Europi složne u očuvanju eura, Europske unije i NATO saveza

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s