Damir Pilić

Cijeli grad otišao u partizane

 

http://slobodnadalmacija.hr/Prilozi/Spektar/tabid/94/articleType/ArticleView/articleId/261907/Cijeli-grad-otiao-u-partizane.aspx

.

Sutra se navršava 70 godina otkad su partizani oslobodili Split. Požutjele fotografije svjedoče da je tog jutra, 26. listopada 1944., padala kiša, ali da je splitska Riva svejedno bila prepuna oduševljenih građana koji su nakon četiri godine nacifašističke okupacije dočekali osloboditelje, pripadnike 8. korpusa, najveće dalmatinske vojske u povijesti. Izvanredno izdanje “Slobodne Dalmacije“, tiskano na Visu, tog je dana na naslovnici donijelo samo jedan naslov: “Oslobođen je Split, ponos hrvatske Dalmacije.“

Slavlje tadašnjih građana Splita bilo je golemo i posve razumljivo: mnogi od njih tog su kišnog jutra na Rivu pohrlili da među pridošlim partizanima prepoznaju oca, majku, sestru, brata, kćer, sina, unuke… Jer Split je u Drugom svjetskom ratu bio potpuno partizanski grad.
Tu nema spora, jer brojke su sačuvane za sva vremena. Od 40 tisuća predratnih stanovnika Splita u partizane je otišlo njih 12,5 tisuća, od kojih je tisuću i pol poginulo na ratištima širom Jugoslavije. Već do travnja 1943. iz kotara Split u partizane je otišlo oko 8150 ljudi (ostatak je otišao nakon kapitulacije Italije u rujnu 1943.). Samo je iz škvera, od 800 predratnih radnika, u partizane otišlo njih više od 500, od kojih je poginulo više od polovine (285).

Od Splićana koji su ostali u gradu, većina ih je pomagala partizanski Narodnooslobodilački pokret (NOP). U ljeto 1944. broj aktivista NOP-a u Splitu doseže 15 tisuća, što znači da je svaki drugi tadašnji stanovnik Splita bio uključen u NOP, bilo kao antifašistički ilegalac, bilo kao materijalni pomagač. U partizane su otišla i oba gradska nogometna kluba: “RNK Split“ već 1941., a “Hajduk“ 1944. godine.

S druge strane, u okupatorskim formacijama sudjelovao je doista zanemariv broj građana Splita: prema podacima iz travnja 1944., u ustaše je otišlo 50 Splićana, u domobrane 50 i u četnike njih 45. Stoga, kad se kaže da je Split bio “nepokoreni bastion antifašizma u okupiranoj Europi“, to nije ideološka fraza nego statistička činjenica.

Prvi odred, prve novine

Sonju Bućan okupatori su objesili
u Bihaćkoj ulici

Na primjer, prvi ilegalni partizanski odred u okupiranoj Europi osnovan je upravo u Splitu – već 7. svibnja 1941., na blagdan sv. Duje, u tupinolomu na južnoj padini Marjana okupio se 1. udarni odred od 63 člana, koji su tom prilikom položili antifašističku zakletvu.

Prve antifašističke novine u okupiranoj Europi osnovane su također u Splitu – već 23. lipnja 1941. izlazi prvi broj lista “Naš izvještaj“, ilegalnoga glasila Komunističke partije Hrvatske za Dalmaciju, koji će izlaziti sve do 1943. godine, kada će prerasti u našu “Slobodnu Dalmaciju“.

Naravno, nije sve ostalo na zakletvama i novinama: već u noći između 18. i 19. srpnja 1941. srušen je prvi talijanski vlak u Dalmaciji, na pruzi kod Labina, a u listopadu je zapaljen prvi talijanski transportni brod, usidren u splitskoj luci, pun streljiva i opreme za fašističku vojsku. Već do kraja prve okupatorske godine fašisti su znali da ih Split nikad neće prihvatiti.

A kad su u rujnu 1943., nakon pada Italije, partizani nakratko oslobodili grad, tih 17 dana Split je bio najveći oslobođeni teritorij u okupiranoj Europi. U tom dvoipoltjednom intermezzu između talijanskih fašista i njemačkih nacista na Prokurativama je, 16. rujna, održan veliki partizanski javni zbor, na kojem se masi od preko 10.000 Splićana obratio sekretar SKOJ-a i član CK KPJ Ivo Lola Ribar (koji će dva mjeseca poslije poginuti na Glamočkome polju): “Vi ste prvi grad koji je u ovoj zemlji dao znak i signal općeg ustanka.“ Dva dana potom, 18. rujna, o oslobođenju Splita piše i londonski “Times“, i to u svom uvodniku: “Vijesti o zauzimanju Splita od strane patriotskih snaga od velikog su značaja (…) Potvrdilo se opće vjerovanje da Pavelićeva vlada nikad nije imala stvarnu podršku hrvatskog naroda.“

Slično je, 14 mjeseci poslije, nakon oslobođenja od Nijemaca, na svečanoj priredbi u splitskom Kazalištu, održanoj 6. studenoga 1944., zborio pjesnik Vladimir Nazor, prvi predsjednik Hrvatskog sabora (1945.-1949.): “Drukčije ne može biti, jer nema mjesta u čitavoj našoj Hrvatskoj, niti grada niti sela, koje se – tako goloruko – oduprlo nasilju okupatora i domaćih izdajica slogom i žestinom, kao što je to uradio grad Split.“
Uistinu, impresivan je otpor koji su prije sedam desetljeća Splićani pružili talijanskom fašizmu i njemačkom nacizmu. No, u međuvremenu je došlo do revizije povijesti, koja traje.

Lice fašizma

9_naslovnica_slobodne.jpg

Danas, 70 godina poslije, posljednji preživjeli partizani iz tih herojskih dana – oni koji su bili jači i od Nijemaca i od Talijana i od ustaša i od četnika – nalaze se u desetom desetljeću života, a svoju duboku starost žive sa spoznajom da ih se u dijelu javnosti smatra nitkovima, dok u njihovu i našem gradu istodobno niču spomenici s imenima ustaških ratnih zločinaca, a gradski zidovi prepuni su ušatih slova koja slave poraženu fašističku vojsku. Kao da je sâm Sotona sišao u naš grad, pa bijelo napravio crnim, a crno učinio bijelim.

Stoga, bilo bi dobro da vidimo što to točno sutra slavimo: od čega su nas to partizani prije 70 godina oslobodili?
Vratimo se u travanj 1941.: to je vrijeme kada se po Splitu – na Rivi, u Banovini, na brodovima u luci te na Marjanu – ubrzano mijenjaju zastave: do 10. travnja vijori se trobojnica Kraljevine Jugoslavije, od 10. do 15. travnja hrvatski barjak s ustaškim simbolom, dok iza 15. travnja i ulaska talijanskih fašista širom grada lepršaju zastave Kraljevine Italije. Samo mjesec dana poslije, 18. svibnja, Pavelić potpisuje Rimske ugovore, kojima Italiji ustupa gotovo čitavu Dalmaciju: to je “okidač“ za splitske radnike, komuniste i antifašiste da počnu sa štrajkovima, diverzijama i svim mogućim oblicima otpora.

Već u lipnju 1941. Talijani zabranjuju rad svim hrvatskim kulturnim i sportskim društvima, te mijenjaju imena splitskih ulica iz hrvatskih u talijanska: Pjaca postaje Piazza Vittorio Emanuele III., a Marmontova postaje Ulica Benita Mussolinija. U srpnju zabranjuju djelovanje svim strankama i organizacijama osim Biskupskog ordinarija, a Židovima zabranjuju ulaz u splitske lokale i kupališta: fašizam pokazuje svoje lice.

Lomača za sinagogu

U Splitu se 11. kolovoza 1941. formira Prvi splitski partizanski odred sa 66 gradskih mladića (među kojima i gotovo kompletna ekipa nogometaša RNK “Split“), koji odmah kreću prema Sinju, kako bi se našli sa Solinskim odredom. No, splitski mladići napadnuti su od ustaša i Talijana u Košutama kod Sinja: uz komandanta Mirka Kovačevića Lalu poginulo je – što u borbi, što pred ustaškim streljačkim vodom u Ruduši – još 28 momaka, što je izazvalo veliku tugu u cijelom Splitu.

Krajem rujna 1941. fašističke vlasti okupljaju direktore svih splitskih srednjih škola i naređuju im da se nastava mora odvijati na talijanskom jeziku, nakon čega se antifašistički list “Naš izvještaj“ u broju od 13. listopada obraća splitskim đacima i profesorima: “Đaci, profesori, direktori: govorite, pišite i učite samo našim hrvatskim jezikom!“, dok u broju od 24. listopada poručuje: “Našeg Hajduka pretvorili su u Mussolinija, našoj dici nameće se tuđinski odgoj. Ne dajmo da fašisti u hrvatskoj Dalmaciji čine što ih je volja!“

Tih listopadskih dana 1941. fašističke vlasti u Splitu osnivaju Izvanredni sud za Dalmaciju, sa sjedištem u Kavanjinovoj ulici, koji već 14. listopada grupu od 19 splitskih antifašista osuđuje na smrt: većina osuđenih nema ni 21 godinu, a trojica su maloljetni. Strijeljani su istog dana u kuli Kamerlengo u Trogiru.

U studenom iste godine Talijani, u sklopu politike zatiranja svega hrvatskog, ruše Meštrovićev spomenikGrguru Ninskom na Peristilu, a u prosincu oskvrnjuju spomenik Marku Maruliću na Voćnom trgu. Pola godine potom, 12. lipnja 1942., talijanski crnokošuljaši iz bataljuna “Toscana“ pustoše splitsku sinagogu, čije pokućstvo pale na lomači usred Pjace, skupa s knjigama iz knjižare “Morpurgo“, koju je vijek ranije, kao prvu knjižaru u gradu, osnovao ugledni splitski Židov Vid Morpurgo.

Vješala na Rivi

Fašistička parada na Pjaci

Prvog listopada 1942. fašisti i četnici čine stravičan pokolj u podmosorskim selima: 200 četnika vojvode Mane Rokvića upalo je s Talijanima u sela Gata, Čišla, Ostrvice, Naklice i Zvečanje i poklalo nedužne seljane, da bi sutradan istu zlu rabotu ponovili na sjevernoj strani Mosora – u Dugopolju, Kotlenicama, Dolcu Donjem i Srinjinama. Vlasti NDH šutke prate pokolj hrvatskog stanovništva; štoviše, postoje fotografije (višekratno objavljene i u našim novinama) na kojima ustaški časnici nakon zločina piju skupa s četničkim oficirima, nazdravljajući likvidaciji “partizanskih pomagača“.

Zajedničko djelovanje okupatora i domaćih izdajnika lijepo se vidjelo u veljači i ožujku 1943., kad je Split postao tranzitno okupljalište Nijemaca, Talijana, četnika i ustaša za “Operaciju Weiss“, odnosno Četvrtu neprijateljsku ofenzivu, poznatu kao “Bitka na Neretvi“. Tako 6. ožujka 1943. parobrodom iz Splita za Metković skupa putuju fašisti i kvislinzi: četnici na pramcu, Talijani po sredini broda, a ustaše na krmi.

Nakon pada Italije u rujnu 1943. i partizanskih 17 dana slobode, u naš grad 27. rujna ulazi novi okupator –Hitlerovi nacisti. Točnije: njemačka SS divizija “Prinz Eugen“. Nijemci odmah počinju s deportacijama splitskih Židova u logore, a pred crkvom sv. Frane na Rivi podižu vješala. Posljednju židovsku trgovinu u gradu, već spomenutu knjižaru “Morpurgo“, Nijemci zatvaraju 6. listopada 1943., čime je viševjekovna židovska zajednica izbrisana iz javnog života Splita. Šest mjeseci kasnije, od 26. do 28. ožujka 1944., pod Kamešnicom se događa najveći njemački ratni zločin u Dalmaciji: vojnici SS divizije “Prinz Eugen“ ubijaju stotine naših seljana.
Ukupno je, za vrijeme četverogodišnje nacifašističke okupacije Splita, oko 10.000 Splićana prošlo kroz okupatorske zatvore u gradu, a njih oko 5000 kroz talijanske, njemačke i ustaške logore, od kojih se dobar dio nikada nije vratio.

Eto, od toga su nas prije 70 godina oslobodili splitski i dalmatinski partizani. Zbog toga su građani Splita tog 26. listopada 1944. tako masovno izišli na Rivu, iako je padala kiša. Iz tih je razloga sutrašnji datum najvažniji datum u čitavoj 17-stoljetnoj povijesti našega grada. Kako veli Pjesnik: Tko ne pamti, iznova proživljava.

DAMIR PILIĆ

‘Oni su marširali, a mi smo plakali’

„Sjećate li se dobro tog jutra? Kako ste ga doživjeli? Koji vam se trenutak, koji detalj, naročito usjekao u pamet?
… \'Znam\’, rekla je žena, \'da smo svi stali na kiši, kisnuli smo, a nitko se nije micao. I znam da su zvona zvonila neprestano, isto kao da je Uskrs… Još nije bilo svanulo, a čula sam razgovore i dozivanja na ulici. – Ajdemo! – Utekli su Nijemci! – Nikoga nema u gradu!
Kad smo došli na Rivu, učinilo mi se da sanjam. Ajme, koji pusti narod! Otkad toliko svijeta nisam vidjela? Nije mi išlo u glavu da je Split tako velik. Samo je bilo malo mladosti. A onda s partizanima došla je i mladost. Oni su prolazili, marširali su, a mi smo plakali. Žene, matere, sestre, puno njih oko mene otkidale su se od špalira i padale oko vrata sinu, mužu, bratu…\'“

(iz reportaže Miljenka Smoje, objavljene u „Slobodnoj Dalmaciji“ 26. listopada 1959., na 15. godišnjicu oslobođenja Splita)

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s