Rasim Muratović

.

Zlo i ljudsko dostojanstvo

u djelu Arne Johana Vetlesena

.

Esad Bajtal

PREDGOVOR

.

Zadaća pisca je da pokaže ono što ostali

prolazeći otvorenih očiju neće da vide.

 

Fran Finžgar

.

Norveški filozof, A.J. Vitlesen, o čijem djelu govori ova knjiga, radi upravo to: ispisuje svoju spisateljsku zadaću. Zadaću pisca koji pokazuje ono što neki svjesno gledajući neće da vide. A “niko nije tako slijep kao onaj što neće da vidi”, kaže narodna poslovica. Istina, to sljepilo “otvorenih očiju”, upražnjavaju ne samo političari, nego čak i neki “pisci”, dobrovoljni slijepci poput Limonova, Handkea, Karganoviča … Oni, i njima slični, odbijaju da vide jednu agresiju megalomanski najavljivanu geopolitičkim grafitom “Srbija do Tokija”. Bio je to neformalni ulični glas nevješto maskirane velikodržavne ideologije nesmetano korišten prije, tokom i nakon agresije Srbije na BiH i ostale zemlje. Glas koji nije utihnuo čak ni danas, dvadeset godina nakon svega.[1]

Ta velikodržavna klero-etnička ambicija, koja leži u idejnoj osnovi ratnog haosa, koliko god da logistički podržava, toliko logički sahranjuje navijačko piskaranje navedene trojice “pisaca”, pokazujući na njihovom primjeru da nije pisac svako onaj ko piše, nego samo onaj ko, to što piše − piše ljudski: savjesno i faktografski odgovorno. Pristrasno pisanje je obično piskaranje. A piskaralo nije i ne može biti pisac. Piskarala su, po običaju, samo sluge, dobro plaćeni glasnogovornici nadmenih, neljudskih ideologija i njihovih projektanata.

Svjestan toga, i sistematski njegovanog mraka koji bi da skrije istinu genocida tokom tobožnjeg “građanskog rata” u Bosni, autor knjige R. Muratović, pokazuje nam kako, uprkos svim naporima njenog lobistički aranžiranog potiskivanja, stvarna istina o agresiji na Bosnu i Hercegovinu, živi u djelima analitički ozbiljih istraživača. Jedan od njih je Arne Johan Vetlesen, recentni skandinavski filozof koji, misleći svojom glavom, služeći se logikom i jezikom povijesnih činjenica, ustaje protiv zločina i zla, i staje na stranu žrtve i njenog prava na povijesnu i ljudsku pravdu.

Time Vetlesen, svoju rukavicu moralnog pisca i pisanja, baca u lice nedozvanim političarima i piskaralima koji javno advokatišu akademski osmišljenoj pomami neofašističkog velikodržavnog zla devedesetih godina prošlog stoljeća. Zla koje, i nakon užasnog iskustva nacističkog holokausta, i zaklinjanjanja u njegovu neponovljivost, samo pedesetak godina kasnije, u Bosni (sred antifašističke Evrope), ponovo, nakon Hitlerovog velikonjemačkog (“Svi Nijemci u jednoj državi”), progovora jezikom još jednog, Miloševićevog, velikodržavnog neofašističkog etno-projekta (“Svi Srbi u jednoj državi”). Umjesto nacističke ideologije nadčovjeka (Übermensch), na sceni je etno-rasistička ideologija nadnaroda (nebeski narod). Sve ostalo je isto. Više od dvadeset godina, Bosna se guši u bljutavom zadahu te istosti: etno-zločina, krvi, genocida i laži.

U tom kontekstu, Auschwitz i Srebrenica, pokazuju se kao povijesno-geografski međaši idejne obijesti na krvavoj mapi konc-logorskih velikodržavnih ideologija XX stoljeća. Međaši planski zacrtanih i logistički podržavanih kolektivno-sadističkih iživljavanja, neshvatljivih razmjera i enormno patološke etno-rasističke mržnje. Evo, samo tri neshvatljivo iracionalna primjera te idejno osmišljene i vojno organizovane genocid-patologije, koje čitalac može naći na stranicama ove knjige:

Srpske vojne formacije nasilno bi Bošnjake odvodili na “srpska” imanja, a zatim privodili Srbe komšije, naređujući im da ih kolju. Klanju su morali prisustvovati članovi porodica koljača i žrtava. Ukoliko bi neki Srbin odbio da kolje Bošnjaka, ubijan je na licu mjesta zajedno s njim.

Također, neki Srbi su bili prisiljavani da ubijaju svoje supruge Bošnjakinje. Oni koji bi to odbili, presudili bi sami sebi: bili su ubijani zajedno sa svojim suprugama.

Treći primjer govori o praksi nečuvenog iživljavanja: prisiljavanje djeda da siluje svoju unuku; ili sina koji, prisilom naoružanog krvnika, odsijeca testise vlastitom ocu. I mnoštvo drugih patokratski osmišljenih surovosti koje povijest ratovanja ne pamti u tako šokantnim izvedbama. Kao npr. strijeljanje grupe srebreničkih civila, maloljetnika, sa žicom vezanim rukama na leđima.[2]

Sve te, i njima slično osmišljene ogavnosti, temelje se na onoj vrsti etno-rasizma koju upravo ovih dana (09.07.2014.), svjedočeći u Haagu, potvrđuje ratni oficir Vojske Republike Srpske, Luka Dragičević, dok gebelsovski nadmeno, i bestidno rasistički, tvrdi da su Srbi “genetski jači, bolji, ljepši i pametniji” od bosanskih muslimana. [3]

Dokle može da ide to besmisleno, velikosrpsko samoveličanje, taj etno-egoizam, najbolje svjedoči ratohuškačka priča novinara Dragoljuba Maslića koji u svom etno-kolektivističkom, nebeskom zanosu i sebeljublju, posrbljuje čak i neku kerušu. Veličajući nekakvo pseće srpstvo, istovremeno vrijeđajući čitave nacije, Maslić, pored ostalog, piše:

“… Nekom psećom upornošću nije se predala Franjinim Psima rata i iz ustaške “Oluje” iznijela (je) živu glavu. (…) To može samo srpska keruša. Ima nešto vanzemaljsko u tom srpskom tragu, ali i ovozemaljsko u psećem srpskom njuhu. I šta da poručimo Amerikancima, Nijemcima, Francuzima, Belgijancima koji žele da imaju arijevsku nadštenad? Dovedite vaše keruše na “susret” sa srpskim kerovima, vidjećete, i vaša pseća rasa će se poboljšati. Srpski pseći gen vremenom će poboljšati vaš ljudski gen. Sa srpskim genom postaćete ljudi …” [4]

Naravno, u svojoj etno-zaošijanosti, karijerističko-ulagivačkoj brzopletosti i idejnom konformizmu, ni Maslić ni njegovi ideološki mentori, ne primjećuju kako propagandnim posrbljavanjem keruše,  nesvjesno, i protivno izvornoj nakani tog veličanja, zapravo, samo popsećuju − srpstvo.

I da se, s tog propaga(n)dnog samoveličanja, još jednom vratimo svjedoku Luki Dragičeviću.

Svojom dodatnom tvrdnjom da je “tu bilo i propagande smišljene na podizanje morala vojnika”, taj rasističko-ideološki nabildani oficir, sasvim nehotice, otkriva ključnu, idejno pozadinsku stvar velikosrpske agresije: etno-rasistički programiranu organizaciju brojnih konc-logora (391 logor na prostoru manjeg entiteta), desetine hiljada organizovanih silovanja, ponižavanja, maltretiranja, beskrupuloznih ubijanja. I konačno, kao zbirni učinak svega toga − zločin genocida − koji je sistematski provođen širom Bosne i Hercegovine, a za sada i sudskom presudom verifikovan za zaštićenu zonu Srebrenice.

Dakle, ratni plan Miloševićeve velikosrpske agresija na Bosnu i Hercegovnu, bio je poniziti, silovati i biološki istrijebiti čitav jedan narod. Na tome se radilo i sistematski još uvijek neumorno radi. Nakon što, i pored svih zločina, projekat Velike Srbije nije uspio, postratni period obilježen je kontinuiranim naporima prevrednovanja i minoriziranja stravičnih zločina, uz medijsko-populističko promovisanje najvećih zločinaca, pa čak i onih osuđenih, u “nacionalne heroje”. Tako je otvoreno i sofisticirano poricanje genocida, postao novi strateški zadatak (Memorandum 2) velikosrpske politike. A sveopšta laž idejno obavezujuća konstanta medijski drilovane svijesti idejno izmanipulirane etno-gomile.

Ova knjiga bavi se spisateljskim radom A.J. Vetlesena, koji sa stanovišta vlastite savjesti, moralne solidarnosti sa žrtvama i profesionalne etike kritičkog filozofa, raskrinkava i dubinsko-značenjski analizira sav jad i bijedu genocidne ideologije, kao najvećeg zla prošlog stoljeća u kome se Evropa dva puta krvavo okupala.

Holokaust i genocid u Bosni dva su obraza istog lika u krvavom ogledalu ideološkog porgoma i državno organizovanog zla, s kojim politika, nauka i filozofija još uvijek nisu u stanju, ili ne žele, da se radikalno obračunaju na ljudski smislen i životno obečavajući način. Uobičajena fraza “da se više nikad ne ponovi”, ta kontekstualno-deklarativna mantra, neizbježna tokom antifašističkih godišnjica i ceremonija, pojavljuje se tako kao izraz moralnog licemjerja, politikantske nedosljednosti i neodgovornosti svjetskih moćnika.

Zahvaljujući toj nedosljednosti i toj neodgovornosti, bauk Auschwitza je, ponovo, čak u istoj povijesnoj sekundi,* sasvim neometano vaskrsnuo u (da paradoks bude veći), “zaštićenoj zoni” Sreberenice.

Zdravorazumsko pitanje glasi: šta je tek sve činjeno i počinjeno u nezaštićenim zonama širom Bosne i Hercegovine?

Naravno, ništa što već nije pokazano i slikom i tonom širom svijeta.[5] Pa ipak, uprkos očiglednosti i sudskoj presudi, genocid se uporno, javno i nekažnjeno poriče. Čini se to po ugledu na način cinične neonacističke propagande koja i danas tvrdi kako nikakvog holokausta nije bilo i da je sve to izmišljotina i laž.

Iako u vidokrugu povijesnog sjećanja ovdašnje, još djelimično žive generacije Auschwitza, Jasenovca, Banjice … srebrenički genocid, ni nakon sudske presude, nekima ne znači ono što bi ljudski i neovisno o bilo kakvoj presudi, morao da znači: razlog neupitne osude i zgražanja! Ali, ne. Oni, poput norveškog generala Pállnesa, svoju tobožnju neutralnost brane logički inferiornom frazom da je “birati između dobra i zla u političkoj stvanosti veoma teško”. Na taj način, logički smušeni i očito izlobirani Pállnes, i njegovi ovdašnji i bjelosvjetski istomišljenici, genocidnu ideologiju (politička stvarnost), pretpostavljaju životnoj logici i pravu na život (moralna stvarnost), kačeći time, i vlastiti ljudski obraz i oficirsku čast − mačku o rep.

Za razliku od tog norveškog generala, norveški filozof Vetlesen, zna da izbor između dobra i zla, bez obzira na stvarnost, nije nimalo težak. Odnosno da pállnesovsko relativiziranje krivnje znači licemjerno namicanje opravdavajućih razloga za kukavičku pasivnost i uzdržanost međunardne zajednice tokom i poslije agresije na BiH. Istovremeno, i sa druge strane gledano, to je direktno injektiranje štafete zla i nadmene samovolje moćnika u temelje budućnosti čovječanstva.

Uostalom, zar Izraelci već danas,[6] u Gazi, svojim hapšenjima, šikaniranjima zatvorenika i minobacačkim terorom nad civilima i dejcom, ohrabreni tom međunarodnom pasivnošću, ne rade Palestincima upravo ono što su sami,[7] koliko juče, doživljavali od njemačkih nacista diljem Evrope?

I obrnuto: zar Srbi, svojim deportacijama i logorima smrti, od Brčkog do Foče; od Bijeljine do Prijedora, i stotinama masovnih grobnica, nisu samo reprizirali užas Jasenovca na koji se (s punim pravom žrtve), toliko pozivaju. U isto vrijeme, cinično najavljuju nove Srebrenice i nove Vukovare na način kako to kazuje javno, kolektivno, i nekažnjeno pjevanje na proslavama širom Srbije i manjeg bh. entiteta:

Oj Pazaru novi Vukovaru

A Sjenice nova Srebernice

Logika javnog, zakonski nesmetanog prizivanja novih zločina i genocida, osvjetljava nam idejnu i psihološku pozadinu krvavih zbivanja na koje se, iracionalno patološka retorika tako nemoralnog pjevanja oslanja i poziva.

Naime, birokratsko-tehničkom sofisterijom potiskivanja i neutralizacije moralnog momenta vlastitog djelovanja, i njemački nacizam tridesetih, i srpski naci(onali)zam devedesetih, širili su prostor nesmetanog djelovanja naučno-akademski projektovanog programa iracionalnog zla. Zla koje se, u svojoj etno-patriotskoj prikrivenosti i ideološki dirigovanoj svijesti njegovih izvođača, ne doživljava kao zločin, nego kao sasvim opravdan “rutinski birokratsko-tehnički zadatak”. Samo to, i ništa više.

Ali, ništa novo. Prostorno-šire i povijesno-dublje gledano, kako čitamo na stranicama ove knjige, upravo evropska civilizacija je, na fonu moderne tehnologije i racionalizacije, uz jedan bezosjećajno “tehnokratski i birokratski mentalitet”, razvila efikasna sredstva masovnog uništavanja, bez kojih,  genocid nad Jevrejima i Bošnjacima ne bi bio moguć.

Kako sve to objasniti?

Čuveni Majlgremov eksperiment (S. Milgram, 1966.), o čovjekovoj spremnosti na poslušnost i potčinjavanje, poslužio je Vetlesenu kao segment hermeneutičke matrice kojom pokušava osvijetliti fenomen zla, odnosno, zločin najmasovnijeg uništavanja ljudi pod vlašću bezosjećajnih Hitlerovih nacista sredinom, i srpskih vojnih formacija, krajem dvadesetog stoljeća. Naravno, fenomen slijepe poslušnosti je naslućen i znatno ranije. Čuveni psiholog Mari (H. Murray), još davne 1938. među dvadeset osnovnih ljudskih potreba navodi čak dvije koje se mogu dovesti u vezu sa spremnošću na potčinjavanje.

Jedna je potreba za samoponiženjem (abasement), a izraz je spremnosti da se podnosi nepravda, da se prihvata nametnuta inferiornost, da se podnosi bol i nesreća, itd. Sve to blisko je još starijem Mek Dugalovom (W. McDougall, 1908), shvatanju instinktivne tendencije samoponižavanja ili potčinjavanja.

Druga potreba o kojoj govori Mari, jeste potreba za poslušnošću i pokoravanjem (deference). U pitanju je spremnost podložnosti drugome u vidu divljenja, poštovanja i gotovosti da se krajnje konformistički, bespogovorno, prepusti njegovom uticaju. To je ona potreba na kojoj Milgram bazira svoj šokantni eksperiment u kome se dvije trećine subjekata spremno povinuje nalogu da drugoj osobi, uprkos njenom preklinjanju, nanosi bolne i smrtonosne povrede. Riječ je o situaciji okuloperceptivne distance kada nanosilac zla samo čuje, ali ne vidi svoju žrtvu. Međutim i u situaciji kada i čuje i vidi žrtvu, još uvijek 40% Milgramovih ispitanika bilo je spremno nanositi joj najtežu bol, i učiniti sve što se od njih eksperimentalno tražilo.

Šokiran rezultatima vlastitih eksperimentalnih nalaza, Milgram rezignirano zaključuje sljedeće:

“Sa čudnom pravilnošću pokoravaju s dobri ljudi zahtjevima autoriteta i izvršavaju naloge koji su bezosjećajni i surovi. (…) odgovorni i pristojni ljudi, zavedeni sjajem autoriteta … i nekritičkim prihvatanjem eksperimentatorove definicije situacije, izvršavaju surove akte”. Postoje li granice tom pokoravanju, pita Milgrem, i nastavlja: ako anonimni eksperimentator može da, uprkos preklinjanju žrtve, navede ljude na sve brutalnije postupanje, šta tek može da učini “neka vlada koja posjeduje ogroman autoritet … dajući svojim građanima naređenje da uništavaju ili ubijaju druge ljude”.[8]

Ali, počinjenje ničim izazvanog zločina, nije jedino što muči “zdrav razum”. Stid i krivica žrtve, a neskriveni ponos zločinaca (kao uzajamno prateći fenomeni), sve su to dimenzije čijim aksiološko-psihološkim ukrštanjem Vetlesen pokušava objasniti svu iracionalnost, veličinu i besmisao genocida u Sreberenici. Kao i neodgovorno-simptomatičnu šutnju međunarodne zajednice koja, logikom nekritičke realpolitike i daytonskim priznavanjem krvavo stvorenog entiteta, doslovno i obilato nagrađuje jednu zločinačku ekspanzionističku ideologiju, njene projektante i izvršioce. Sve je rađeno po uzusima naučno-namjenski, unaprijed projektovanog plana i programa, koji je nacistički detaljno razradio: progone, silovanja, zastrašivanja, ponižavanja, deportovanja, ubijanja i zatrpavanja strijeljanih u masovne grobnice. A onda, nakon svega (u svrhu skrivanja tragova strašnog zločina), slijedilo je izmještanje kostiju iz primarnih u sekundarne masovne grobnice …

Slijedeći srpski izvor, Vetlesen navodi citat, koji nedvosmisleno i jasno ukazuje na planski i naučnoanalitički zasnovan karakter agresije na BiH koji, planski nedvosmisleno, upućuje na buduća silovanja:

Naše analize ponašanja u muslimanskom društvu pokazuju da se moral i volja ove grupe može oslabiti ako našu akciju usmjerimo prema tačkama gdje su religiozna i socijalna struktura najranjivije. Mi ukazujemo na žene, naročito mlađe žene, i djecu. Ciljana akcija usmjerena prema ovim socijalnim grupama proširiće zbunjenost u društvu i stvoriće strah, a potom i paniku što će dovesti do povlačenja muslimana iz zona zahvaćenih ratnim dejstvima. U ovom slučaju moramo izvršiti sveobuhvatnu propagandnu kampanju pored naših dobro organizovanih akcija, tako da se panika povećava.

Na kraju, psihološki aranžiran vrhunac počinjenih zločina: umjesto dželata koji se ponose svojim zlodjelima, logikom cinično-nemoralnog etno-rasizma, optužena je, stidi se (stidom prihvaćajući nametnutu joj krivicu), još samo zločinom i silovanjem ponižena žrtva.

Stid se, u tako aranžiranoj situaciji, kaže Vetlesen, ne veže za nedjela zlikovaca nego za osobe, nedužne žrtve zločina. Čini se to stalnim, promišljenim i sistematskim obezvređivanjem njihovog identiteta.

Ne poričući vetelsenovski interpretiran momenat paradoksalnog osjećanja krivice i stida žrtava, ovdje pokušavam dokučiti i apsolvirati ga iz nešto drugačijeg psihološkog ugla koji, uz sva poniženja kroz koja je prošla, i uprkos stidu i krivici koje osjeća, akcentuira moralnu snagu i ljudsko dostojanstvo žrtve. Dakle upravo ono što zlikovcu nedostaje i iz čega izvire njegov patološki ponos.

U smislu koji zagovaram, postiđena žrtva ne stidi se samo sebe, nego i bestidnosti zlikovaca i međunarodne zajednice, koja je (logikom “zaraćenih strana”), ne gleda kao nemoćnu žrtvu osiljenog, nemoralnog, i dobro naoružanog agresora, nego je, krajnje licemjerno, huligansko-politikantski nepošteno, tretira kao slabiju, odnosno, nedostojnu i manje vrijednu “stranu u sukobu”.

Dakle, tačno je da se žrtva stidi i osjeća krivom. Ali njen stid i krivica, zapravo, adresirani su i psihoanalitički razložno pripadaju zlikovcima i međunarodnoj zajednici koja zločince, tokom i poslije rata, prihvata kao svoje ravnopravne sagovornike.

Psihološki precizno govoreći, stid je, u suštini, motiv odbrane ega. Odbrane vlastitog dostojanstva i morala čovjeka koji drži do sebe samog. Zločinac toga nema. Ni morala, ni dostojanstva, ni ljudskosti. Zato se i ne stidi. Upravo obrnuto. Uz pomoć etno-medija i moralno uspavanog javnog mnijenja koje javno likuje nad počinjenim zločinima (“Nož, žica, Srebrenica”), zločinac je, ljudski neizbježni osjećaj stida, bestidno zamijenio lažnim ponosom “nacionalnog heroja”. Sve što žrtvi tada još preostaje, jeste da se postidi i stidi njegove bestidnosti.

To je ona vrsta nelagode, stida i krivice, u kojoj se, umjesto glumaca (stvarnih “krivaca”, koje javnost obožava i slavi), nađu djeca i roditelji iznenada zatečeni pornografskom scenom sa TV ekrana. Analogno tome, stid žrtve zbog zlikovačke bestidnosti, stid je ljudskog obraza pred neljudskom bezobraznošću; stid zbog tuđe bestidnosti.

Naravno, čitaocu svoje knjige Muratović prezentira čitavu lepezu Vetlesenovih moralno-etičkih varijacija na temu zla, genocida, stida, krivice, s jedne, i ideoloških besmislica koje, s druge strane, zločin idejno projektovanog te vojno, tehnički, i birokratski realizovanog genocida, makijavestički oholo (dakle, svim sredstvima), politikantski unisono brane. U pitanju je samo logična posljedica idejne generalizacije koju personificira onaj, ideološki dobro upućeni šef banjalučke policije, po kome “u etničkom (teritorijalno-osvajačkom) ratu, neprijatelj ne nosi uniformu niti oružje. Svi su neprijatelji”. Odnosno, ako treba, “zaratićemo sa celim svetom”, kako je to svojevremeno, podgrijavajući memorandumski zacrtanu ratno-osvajačku avanturu, propagirao optuženik za ratne zločine, današnji haaški uznik, V. Šešelj.

Sve podsjeća na nacističko anuliranje političkog pluralizma i kolektivističko svođenje individualnih volja na jednu, führerovsku “hajl” volju, koju još i danas prepoznajemo u snazi sveobavezujuće etnizacije svega i svačega: od “srpske keruše” do “srpskih šuma”; “srpskih pošta”; “srpske nove godine” (a nije srpska, nego pravoslavna), … itd.itd. Upravo ta, totalna klero-etnizacija javne svijesti, omogućila je najširu otvorenu podršku svakoj neodgovornosti i zločinu počinjenom u ime “nebeskog naroda”.

Ovom knjigom, Muratović nam približava moralno utemeljeno djelo jednog, nama uglavnom nepoznatog i dosad ovdje neprevođenog mislioca koji, sa stanovišta vlastite profesionalne etike i ljudskog dostojanstva, diže glas protiv sofisticiranog ili otvorenog negiranja genocida, odnosno, lažiranja ukupnog ratnog konteksta tokom velikosrpske teritorijalno-osvajačke agresije na Bosnu i Hercegovnu.

Razlozi Vetlesenove moralne pobune, vidljivi su već iz njegove logičko-metodološke interpretativne matrice. On naprosto ne želi da zatvara oči pred raspoloživim činjenicama. Odnosno, pred jednom ogavno surovom stvarnošću, njenim inicijatorima i ralizatorima, koji bi, danas i poslije svega (planskim marketiranjem tobožnjeg herojstva svojih zločinaca), njihovu nedužnu i goloruku žrtvu htjeli da srozaju na nivo krivca.

Dakle, krivca vlastite golgote kroz koju je prošla kao žrtva bešćutno-okrutnog, velikodržavnog, enormno naoružanog i metodološki (uzorno gebelsovski), projektovanog etno-rasističkog neofašizma, iza kojeg su ostala krvava stratišta i zgarišta Dubrovnika, Vukovara, Sarajeva (Markale), Tuzle (Kapija), te genocidom opustošene Srebrenice. I još petnaestak bosanskih gradova, za koje pravno-sudska verifikacija genocida tek dolazi na red.[9]

[1] http://www.24sata.hr/reporteri/sarvas-na-red-voznje-napisali-srbija-do-tokija-52458

[2] http://radiosarajevo.ba/novost/158956/dan-kad-su-skorpioni-strijeljali-sest-mladih-srebrenicana-video

[3] http://www.vesti-online.com/Vesti/Ex-YU/417434/Svedok-Srbi-genetski-jaci-bolji-i-lepsi-od-Muslimana

[4]Cf: http://blog.dnevnik.hr/boric/2008/06/1624955264/dragoljub-maslicnekadasnji-urednik-tv-sarajevostrucnjak-za-envera-hodzu-i-sadama-huseinakomentatorsrpskog-oslobodjenjato-moze-samo-srpska-kerusapseca-srpska-upornost.html

* Povijesnim mjerilima mjereno, stoljeće je vremenski kraći segment nego puki otkucaj jedne sekunde.

[5] http://bosniagenocide.wordpress.com/2011/11/21/slike-koncentracioni-logor-omarska-genocid-nad-bosnjacima/

[6] http://www.balkaninfo.org/izraelska-ministrica-ayelet-shaked-izjavila-da-treba-pobiti-sve-majke-koje-radaju-palestince/

[7] http://tacno.net/kolumna/izraelski-cetvrti-reich/

[8] N. Rot, ibid. str. 261-262

[9] http://www.vijesti.ba/vijesti/bih/228391-Genocid-Prijedoru-svjedoci-kontinuitetu-fasisticke-ideje.html

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s