Ekskluzivno na Indexu – Ulomci iz knjige koja je uzdrmala Balkan: Tko je zarađivao na ratu u bivšoj Jugoslaviji?

http://www.index.hr/vijesti/clanak/ekskluzivno-na-indexu–ulomci-iz-knjige-koja-je-uzdrmala-balkan-tko-je-zaradjivao-na-ratu-u-bivsoj-jugoslaviji/702821.aspx

Piše: Indeks
petak, 27.9.2013. 17:28
Ekskluzivno na Indexu - Ulomci iz knjige koja je uzdrmala Balkan: Tko je zarađivao na ratu u bivšoj Jugoslaviji?

Foto: Službene fotografije, Dokumenti preuzeti uz dozvolu autora

INDEX vam u suradnji s nakladnikom Jesenski i Turk, slovenskim nakladnikom Sanje i CPNS, slovenskim centrom za istraživačko novinarstvo donosi isječke iz trilogije “U ime države” Mateja Šurca i Blaža Zgaga, novinara koji su godinama istraživali trgovinu oružjem i pratili događanja tijekom balkanskih ratova. Trilogija je nastala kao rezultat analize više od 6000 službenih  dokumenata slovenske države, s kojih je bila uklonjena oznaka povjerljivosti i mnogih intervjua s akterima. U istrazi je surađivalo osam novinara iz sedam europskih zemalja.

“Slovenska saga o trgovcima, trgovini oružjem, državnom kriminalu, zavjerama i ratnom kaosu prepunom novca i krvi. Trilogiji nedostaje tek poneka slovenska, hrvatska, bošnjačka ili srpska Mata Hari i ponešto seksa da bi bila priča do kraja fascinirajuća”, napisao je recenzirajući knjigu “U ime države” Slaven Letica.

Autorima prijetili smrću

Nakon objavljivanja knjiga o trgovini oružjem novinari Matej Šurc i Blaž Zgaga primili su više prijetnji smrću od strane anonimnih pisaca na internetskim forumima. Prijetnje su prijavili policiji i uložili prijedlog za kazneni progon neznanih počinitelja.  Jedan od pisaca je zapisao da “će morati podići mač i u krvi podaviti tu primitivnu, lažljivu, rodoskrvrnilačku, panslavensku gamad, njih i njihove potomke”, i kasnije dodao da će “s ulicom razbiti tu bagru”. Drugi je autorima zaprijetio »neka paze kuda hodaju”. Treći, da su “komunističke pasje trakavice i ništa drugo, i da treba očistiti crijeva ovog naroda”. Posebno nedvosmislen bio je zapis opet nekog drugog pisca: “Te dvije svinje treba jednostavno ustrijeliti pa se jednom završi s tom bagrom”. Premda ih je policija identificirala, ništa se nije dogodilo. Tužiteljica je zaustavila kazneni progon.

Uvod

Tako je započelo

Tako je započelo,
nastavaka je bezbroj,
priča koliko i djelića u mozaiku,
pogleda, ocjena i tvrdnji koliko i aktera i promatrača,
bez epiloga…

U vrelim danima kolovoza 1991. svijet je stvorio više povijesti nego što ju je mogao probaviti. Državni udar u Sovjetskom Savezu je propao. Pijani komunistički prevratnici doživjeli su poraz. Pao je Mihail Gorbačov, uspinjao se novi vođa Boris Jeljcin. Predsjednik Predsjedništva i predsjednik vlade Republike Slovenije, Milan Kučan i Lojze Peterle, poslali su mu čestitku.

U Hrvatskoj su za to vrijeme srpski pobunjenici i jedinice jugoslavenske vojske počeli osvajati nove teritorije. Vojni se stroj približavao zamišljenoj crti Karlobag-Karlovac-Virovitica. Velika Srbija bila je nadohvat ruke. Slike rata, patnje civila, mrtvih, ranjenih i prognanih vratile su se na europski kontinent. A zajedno s njima i slatke riječi političara o miru i političkim rješenjima. U Sloveniji je tih dana bilo mirno. Možda tek zatišje pred novu buru.

Prodaja neperspektivnog oružja Hrvatskoj

U ponedjeljak 26. kolovoza u sobi za sastanke Predsjedništva Slovenije okupili su se predsjednik Milan Kučan i trojica članova Predsjedništva, Ciril Zlobec, Matjaž Kmecl i Dušan Plut. Nedostajao je peti član, Ivan Oman, a prisutni su bili još i predsjednik vlade Lojze Peterle te ministri unutarnjih i vanjskih poslova, obrane i informiranja, Igor Bavčar, Dimitrij Rupel, Janez Janša i Jelko Kacin. Parlament je zastupao predsjednik komisije za međunarodne odnose Matjaž Šinkovec.

Govorili su o zadnjim zbivanjima u Sovjetskom Savezu, o priznanju Litve, Latvije i Estonije, kao i o intenzivnijem nastojanju da druge države priznaju Sloveniju. Smatrali su da se rat u susjedstvu neće moći zaustaviti ako ne dođe do međunarodnog priznanja Slovenije i Hrvatske te do posredovanja stranih sila. U zapisniku zasjedanja stoji: Predsjedništvo je također bilo suglasno da Republika Slovenija pomogne Republici Hrvatskoj na području obrane, no u opsegu koji ne bi ugrozio obrambenu sposobnost Slovenije. Događaji prethodnih godina pokazali su kako sudbonosne mogu biti posljedice političkih odluka ako ne postoje usklađena provedba i efikasan nadzor. Pozivanje na dobre namjere u takvim je slučajevima samo krinka za naivne.

Plemenitu odluku o pomoći Hrvatskoj donio je najznačajniji politički organ u državi, a sačinjavali su ga različiti profili: nekadašnji komunist, pjesnik, književni povjesničar, ekolog i seljak. Uz njih su bili prisutni i premijer bez političkog iskustva, nekoliko moćnih i utjecajnih ministara te predstavnik parlamenta, koji nije rekao ništa. Na operativnom se nivou”suglasnost” Predsjedništva svela na trgovačku aktivnost. Za to je bila zadužena VI. uprava ili Sigurnosni organ Ministarstva obrane (Varnostni organ Ministrstva za obrambo, Vomo) pod vodstvom Andreja Lovšina. Pomoć Hrvatskoj sastojala se prvenstveno u prodaji naoružanja i vojne opreme koju je u skladištima u Sloveniji ostavila Jugoslavenska narodna armija ( JNA). Nakon sjednice političkog vrha, Lovšin je sazvao najbliže suradnike te im pred nosom mahnuo dokumentom, koji je imao svjež žig i potpis.

“Momci, prodavat ćemo oružje. Tu piše”, živahno je objavio.

Okupljeni u direktorovom uredu na gornjem katu zgrade u Župan- čičevoj 3 u Ljubljani izmijenili su poglede. Za uvid u znamenitu odredbu imali su na raspolaganju tek nekoliko kratkih trenutaka. “Prodaja neperspektivnog oružja Hrvatskoj”, zapamtio je jedan od njih. Drugi se nakon kraćeg razmišljanja sjetio kako je također pisalo i “za dio novca od prodaje nabaviti novo oružje”.

Počela je neobuzdana prodaja.

Rat u Hrvatskoj osigurao je uvijek dovoljno potražnje.

Na “perspektivnost” pojedinih primjeraka protuzračnog i protuoklopnog oružja na slovenskoj strani nisu pretjerano obraćali pažnju. Glavni motiv bio je utržiti što više novca. Prema riječima službenika Vome, cijene je određivao ministar obrane, a samo u nekim slučajevima direktor Vome. Prvi su kupci iz Hrvatske počeli stizati u ljeto, a nakon toga nastavili su dolaziti cijelu jesen. Do kraja 1991. godine potražnje je bilo i više nego dovoljno. U proljeće sljedeće godine na vrata ministarstva kucali su i Bošnjaci. Domaća skladišta oružja polako su se ispraznila, dok su nove pošiljke pristizale u koparsku luku brodovima s europskog Istoka.

Trgovina oružjem? “Ne. U ovom slučaju radilo se o tajnoj aktivnosti države. Dobili smo nalog s najviše političke instance u državi – Vijeća narodne obrane pri Predsjedništvu Slovenije, koje je vodio predsjednik Predsjedništva Milan Kučan. Poslije su neki političari i istražitelji htjeli prebaciti krivnju na nas, pojedince. Tretirali su nas kao kriminalce.”

To je objasnio jedan od onih koji su za Janšu i Lovšina prebrojavali njemačke marke i američke dolare od prodaje oružja. Želi ostati anoniman, baš kao i njegovi kolege, koji za razliku od njega još uvijek šute. Kad su na vidjelo počele stizati informacije o “deračini” očajnih hrvatskih branitelja, politika se našla u neugodnom položaju. Osim toga, ljudi su sve glasnije govorili o teškim kamionima s oružjem koji su tutnjali preko granice na najmanje očekivanim mjestima i u nemoguće vrijeme.

Jedva mjesec dana nakon odluke državnog vrha o pomoći Hrvatskoj, Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda uvelo je embargo na prodaju oružja. Predsjedništvo se našlo u neugodnoj situaciji; jedan od njegovih članova, Dušan Plut, predložio je da ministri obrane i unutarnjih poslova Janez Janša i Igor Bavčar izvještavaju o pomoći Hrvatskoj. “Ministri su tada, doduše na kratko, objasnili kako sve teče transparentno i u skladu s dogovorom”, prisjećao se Plut. Zatim je tražio detaljnije informacije, ali je kasnije priznao da “na tom zahtjevu nije previše inzistirao”. Početkom studenog 1991., kada je prodaja oružja bila na vrhuncu, opozicijska Liberalno demokratska stranka (LDS) ustvrdila je kako vojna tajna služba Vomo, kojoj zakon daje široke ovlasti, djeluje bez parlamentarnog nadzora. Stoga se zahtijevalo da parlamentarna komisija, koja nadzire civilnu Sigurnosno-informativnu službu (Varnostno-informativna služba, VIS), proširi svoj nadzor i na vojnu službu.

“Trgovci oružjem su od balkanske klaonice očekivali još veću dobit”

U sjedištu Ujedinjenih naroda na East Riveru u New Yorku trećeg tjedna u rujnu 1991. bilo je izuzetno živahno. Započelo je zasjedanje Generalne skupštine, čije uvodne rasprave prate gotovo svi državnici svijeta. Članice Vijeća sigurnosti užurbano su usklađivale zadnje pojedinosti rezolucije o uvođenju embarga na izvoz oružja na teritoriju bivše Jugoslavije. 25. rujna, na 3009. zasjedanju, svih petnaest članica Vijeća sigurnosti prihvatilo je dokument broj 713, koji određuje da “u skladu uspostavljanja mira i stabilnosti u Jugoslaviji sve države odmah uvedu opći i cjeloviti embargo na sve pošiljke oružja i vojne opreme, sve dok Vijeće sigurnosti ne odluči drukčije”.

Pri glasanju nijedna država nije bila suzdržana. Nijedna od deset nestalnih članica nije se izjasnila protiv rezolucije. Ni Indija, ni Kuba, ni Zimbabve, premda im je Titova Jugoslavija još dugo nakon njegove smrti predstavljala svijetli uzor suverene i nesvrstane politike. Vijeće sigurnosti u pravilu uvodi embargo na izvoz oružja u državu koja izazove rat, osim ako su u pitanju Sjedinjene Američke Države. Zapadne su sile predviđale kako će time ograničiti izvoz oružja naročito Miloševićevoj Srbiji. U slučaju napadnutih republika mogle su zažmiriti na jedno oko ili čak na oba. Tako se američki predsjednik Bill Clinton našao pod pritiskom nekih članova Kongresa, kad je u proljeće 1994. dopustio transport oružja iz Irana za muslimane u Bosni i Hercegovini. Unatoč tome svijet je žmirio i kada se oružje krijumčarilo napadačima.

Do rujna 1994. Rusi su Srbima dobavili osamdeset i tri haubice kalibra 122 milimetra te više stotina vagona drugog oružja. To je oružje bilo dijelom golemih zaliha što ih je sovjetska armija gomilala na teritoriju nekadašnje Istočne Njemačke. Pri tome se nije radilo samo o zastarjelom, nego i o suvremenom naoružanju Embargo je zakonite kanale pretvorio u nezakonite, čime je poslove s oružjem gurnuo još dublje u mračnu zonu vojnih tajnih službi i organiziranog kriminala. Nakon samo nekoliko mjeseci nije više bila vidljiva razlika između državnih i kriminalnih struktura. Procvao je državni kriminal, porastao je broj posrednika i cijene oružja su skočile.

Trgovci oružjem su od balkanske klaonice očekivali još veću dobit.

Prva brodska pošiljka oružja koja je došla u Sloveniju bila je označena kao “računalna oprema”

Kupci i trgovci oružjem te njihovi posrednici moraju poslovati na povjerenje, jer pri svome radu ne smiju ostavljati tragove. Potvrda, računa i drugih dokumenata zato je malo ili ih uopće nema. A ako već moraju postojati, u njima je teško naći riječ oružje. Tako je u dokumentima brodova koji su u jadranske luke dopremali smrtonosni teret pisalo sve samo ne to. Obično je oružje u tovarnim listovima bilo opisano kao “medicinska oprema”, “poljoprivredni strojevi” ili samo “generalni teret”. Prva brodska pošiljka oružja koja je došla u Sloveniju bila je označena kao “računalna oprema”.

No, tada nije prijetila nikakva virtualna bitka na internetu, već prvi veći vojni sukob na europskom tlu nakon Drugog svjetskog rata. Brod pod imenom Herman C. Boye s teretom koji je pomogao pri uspostavljanju neovisnosti doplovio je u koparsku luku 20. lipnja 1991., samo nekoliko dana prije službenog proglašenja samostalnosti. Osim pušaka i streljiva dopremio je i traženo protuzračno i protuoklopno oružje, koje je omogućavalo ravnopravnije suočenje s vojnom tehnikom jugoslavenske vojske. Za posrednika između Slovenije i stranog dobavljača prve količine kupljenoga oružja bilo je izabrano austrijsko poduzeće Stalleker GmbH iz Beča. Najzapadnija jugoslavenska republika podmirila je račun u dvije rate početkom lipnja.

Prvu je ratu uplatilo poduzeće Iskra Commerce, drugu Republički sekretarijat za narodnu obranu, odnosno Ministarstvo obrane (MO).

No, nakon uspješne obrane, u kojoj je oružje s broda odigralo doista važnu ulogu, izbio je papirnati, dužničko-vjerovnički rat između vlasnika austrijskog poduzeća i ministarstva. Slovenija je tada platila točno 7,8 milijuna njemačkih maraka. Međutim, Stalleker je za određene izdatke morao platiti 40 000 maraka. Osim toga, imao je velike troškove s brodskim prijevozom, morao je platiti kontejnere i takse. No, država, nakon spomenute dvije rate, Stallekeru nije platila ni marke više. Poduzeće je dugove, koji su se u sljedeće četiri godine zajedno s kamatama i drugim troškovima popeli na 850 000 maraka, pokušalo utjerati na sve moguće načine. Obratili su se i slovenskoj veleposlanici u Beču, no uzalud. U ministarstvu nisu znali ni što, ni koliko i zašto bi platili, dok im nisu u ožujku 1995. iz Austrije poslali papire, koje su trebali imati i sami.

“Pokušali smo doći do dokumenata u arhivima, ali smo ustanovili da ih tamo nema. To znači da su bili namjerno sakriveni ili uništeni”, zapisali su u izvještaju istražitelji vojne Obavještajno-sigurnosne službe (Obveščevalno-varnostne službe, OVS). Ujesen iste godine u Ljubljanu je došao vlasnik Stallekera zajedno s odvjetnikom, ali je ponovno dobio uobičajene i poznate odgovore kako o tom poslu nema nikakvih ugovora, “a iz predračuna nije vidljivo jesu li uopće bili prihvaćeni”. Predstavnik poduzeća ogorčeno je upozorio da pri ocjeni potraživanja treba uzeti u obzir prirodu poslova s oružjem. Podsjetio je da je za kupovinu u korist Slovenije i što brže ostvarenje riskantnog posla uložio svoj kapital. Za zahvalu je slovenska strana pogazila “džentlmenski sporazum” i povrh svega osporavala plaćanje. Zaprijetio je tužbom. A to je izazvalo samo bojazan kako “stvari treba prenijeti na odgovarajuću razinu u vladi, jer će nesumnjivo imati negativne posljedice po Ministarstvo obrane i Sloveniju”. Ništa se nije dogodilo. Mnogo godina kasnije stigao je odgovor kako je više službi ministarstva provjeravalo taj slučaj, ali da “nijedna ne raspolaže dokumentacijom u vezi s tim”

Tko je u Sloveniji najskuplje zaračunavao oružje kupcima iz Hrvatske?

Tko je u vrijeme najtežih borbi protiv srpskih pobunjenika i jedinica JNA najbezočnije gulio tamošnje branitelje? Najprije se činilo da je to činio šef vojnih obavještajaca Andrej Lovšin. Pripadnicima hrvatske stranačke formacije HOS u ratu je za najrasprostranjeniji i najtraženiji artikl, automatsku pušku kalašnjikov, zaračunavao 1200 njemačkih maraka. Bilo je ljeto 1991. i činilo se da za to oružje nitko u Sloveniji neće moći postaviti višu u cijenu. No, i to je bilo moguće. Velenjsko poduzeće Orbis, u sastavu Gorenja, prodavalo je to oružje po još višim lihvarskim cijenama. Direktor poduzeća bio je Ivan Draušbaher, inače gradonačelnik Mute. Najviše poslova uz izdašnu pomoć Ministarstva obrane obavio je u razdoblju od 1991. do 1993. Bio je usko povezan s Janezom Janšom i Ludvikom Zvonarom. Zbog sumnje o nezakonitom poslovanju i o mnogim drugim kaznenim djelima to je poduzeće, zajedno sa svojim direktorom, bilo na stalnoj meti kriminalističkih istraga. “Direktora Draušbahera sumnjičimo da je novac od prodaje oružja Hrvatima, koji su ga platili gotovinom, zadržao za sebe i time učinio više kaznenih djela pronevjere ili uništenja poslovne dokumentacije”, 37 zapisali su slovenski kriminalisti u dopisu hrvatskom Interpolu.

Zamolili su kolege u Zagrebu da prikupe što više dokumentacije o Orbisovim poslovima, kao i podatke o kupcima. Slovenski kriminalisti su zamolbi priložili informacije o šest poduzeća i sedam općinskih štabova u Hrvatskoj koji su imali posla s velenjskim poduzećem. Hrvatski istražitelji nisu bili naročito uspješni u traganju za Orbisovim poslovnim partnerima u vrijeme rata. Ipak, pronašli su dva poduzeća koja su kupovala manje količine oružja. Broj pušaka iznosio je nekoliko desetina, a broj pojedinih komada streljiva nekoliko desetaka tisuća.38 Zagrebačko poduzeće Industrogradnja uplatilo je 30. kolovoza 1991. na Orbisov račun tri milijuna tadašnjih jugoslavenskih dinara. Velenjska oružarska tvrtka do kraja listopada iste godine poslala mu je oružje u trima odvojenim pošiljkama, zaračunavši ga u njemačkim markama. Među prodanim artiklima bila je i strojnica MGV-176 »domaće« proizvodnje po austrijskoj licenci. Dok su je slovenski sastavljači hvalili, korisnici su je zbog rizika i nepouzdanosti izbjegavali. No, Orbis ju je Hrvatima prodavao za astronomskih 3500 maraka.

Laserske mjerače za pješadijsko naoružanje velenjska je tvrtka u prvoj pošiljci Industrogradnji 11. rujna 1991. zaračunala po 2200 njemačkih maraka, da bi već u drugoj pošiljci tek četrnaest dana kasnije cijena skočila na 5200 maraka. U zadnjoj pošiljci, 24. listopada, zabilježena je rekordna cijena automatskih pušaka kalašnjikov, i to po 1300 maraka. Cijena jednog metka iznosila je marku i pol, premda se streljivo kalibra 7,62 mm tada obično prodavalo po pola ili najviše po jednu marku.39 Dokumenti s lihvarskim cijenama Orbisa, kojih su se domogli hrvatski istražitelji, privukli su pozornost slovenskih kriminalista.

Dogovorili su se kako će međusobno razmijeniti dokumentaciju o trgovini oružjem početkom devedesetih godina. No, do danas taj dogovor nije realiziran.

Vođa Sektora kriminalističke policije MUP-a Hrvatske Marijan Benko kasnije je slovenskim kolegama priznao da je “razmjenu dokumenata spriječio predsjednik Franjo Tuđman”.

Poduzeće Orbis u sklopu Gorenja otišlo je u svojoj “poslovnoj politici” nerazumnog dizanja cijena hrvatskim braniteljima korak dalje. Općini Zadar zaračunali su snajperske puške po nevjerojatnih 35 000 njemačkih maraka za komad.41 Uz to su Dalmatince prevarili za više od 600 000 dolara. Orbisovi poslovi s oružjem potvrđuju poznatu istinu o nezasitnosti ljudske pohlepe. Trgovina oružjem ozbiljno je započela, dakle, nekoliko mjeseci prije raspada Jugoslavije, kada se većina sudionika pripremala na ratni vihor. Nakon desetodnevnih sukoba, slovenski su se akteri bacili na prodaju vojne tehnike iz skladišta JNA.

Nakon što su te zalihe većim dijelom bile potrošene, počeli su preprodavati oružje kupljeno u inozemstvu. Zadnjih dvadeset godina prikrivali su svoju nezakonitu i nemoralnu rabotu, zloupotrebljavajući političku moć i pravosudne organe.

 

O AUTORIMA

Matej Šurc
U godinama sloma “realnog socijalizma” izvještavao je iz Istočne Europe o prvim slobodnim izborima u Mađarskoj i Poljskoj, o baršunastoj revoluciji u Čehoslovačkoj, o padu berlinskog zida i o sukobima u Rumunjskoj. Pratio je zbivanja prilikom raspada Jugoslavije i izvještavao s bojišta u Hrvatskoj. U proljeće 1992. javljao se za radio iz Tirane, a u ljeto iste godine iz Moskve. Od 1993. do 1997. godine bio je dopisnik RTV Slovenije iz Beograda. Pomno je pratio rat u BiH i političko vrenje na Kosovu. Od 1999. do 2005. godine bio je dopisnik iz Washingtona. Odatle je izvještavao o događajima 11. rujna 2001. i o američkom napadu na Afganistan i Irak. Danas je komentator na Radiju Slovenija.

Blaž Zgaga
S novinarstvom se započeo baviti u ljeto 1993. Za slovenske dnevnike Delo i Večer niz je godina pisao o vojnim pitanjima i podzemnom djelovanju tajnih službi, usmjeravajući se prema istraživačkom novinarstvu. U lipnju 2000. policija je izvela pretres njegova stana, dok ga je državno tužilaštvo progonilo zbog navodne izdaje vojnih tajni u aferi Sava. Prijetilo mu je do pet godina zatvora, ali je na sudu bio oslobođen svih optužbi. U rujnu 2008., zajedno s finskim novinarom Magnusom Berglundom, razotkrio je podmićivanje velikog opsega u slučaju Patria. Objavljivao je u listovima The Guardian, The Observer, USA Today, The Globe and Mail, Jane’s Defence Weekly, Jane’s Intelligence Review i još nekim stranim medijima. Sudjeluje i predaje na međunarodnim konferencijama istraživačkih novinara. Član je International Consortium of Investigative Journalists (ICIJ). Od 2008. godine je samostalni novinar.

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s