Marjan Hajnal

GAZA, KAZAMAT APARTHEJDA, STRAHA, STRAVE I UŽASA

IZRAEL, 14. jul 2014.

 Nejasno je da li je u pitanju samo privid ili se situacija kreće u pravcu konačne obustave ratnih dejstava. Smanjen je intenzitet palestinskog raketiranja i izraelskog bombardovanja Pojasa Gaze, jednog od najnaseljenijih područja na Planeti.

 Progresivne miroljubive jevrejske udruge organizirale su antiratne proteste u Tel-Avivu. Slična okupljanja pacifista održana su u Bostonu. A anti-izraelskih demonstracija praćenih nasiljem bilo je u Francuskoj, Indiji, Pakistanu, Indoneziji…

 Jača pritisak međunarodne zajednice na Vladu Izraela da prekine vojne akcije. I pored teških razaranja u Gazi, ipak, glasnogovornici Hamasa još uvijek prijete nepromijenjenim ratobornim tonom da će svojim raketama i dalje prijetiti svim izraelskim gradovima i ruralnim područjima, od Ejlata na obali Crvenog mora do Haife.

 Dvadesetak hiljada stanovnika Gaze odazvalo se pozivu Komande izraelske armije da prije nego uslijede napadi napuste svoje domove u sjevernom dijelu Pojasa Gaze, međutim, većinu stanovništva Hamas sprječava da odu i ucjenjuje ih da ostanu.

 Arapske zemlje nemaju jedinstven stav, a iz Egipta dopiru osude Hamasa. Jutros se mogao čuti govor jedne egipatske novinarke koja kaže da je Hamas najodgovorniji za trenutno stanje u Gazi. Pri tome u afektu repetativno naglašava da Egipćani nikada i baš nikada neće moći zaboraviti da je Hamas podržao Muslimansku braću u obaranju Hosnija Mubaraka i krvave nerede u kojima je stradalo mnogo Egipćana, računajući i grupu graničara koje su ubili Hamasovci. To je ton koji je rado slušan u Izraelu.

 Sadašnji predsjednik Egipta Abdel Fatah al-Sisi je omogućio prihvat jednog dijela ranjenih Palestinaca, ali, njegov zvanični stav je osuda Hamasa. To je cijena neprijateljstva, odnosno izdaje, kako se izražavaju egipatski analitičari, koju je Hamas ispoljio spram Egipćana, inače, tradicionalno naklonjenih Palestincima. Oči Palestinaca okrenute su ishodu sutrašnjeg susreta američkog državnog sekretara Johna Kerrya sa Sisijem, jer, od Egipta se očekuje da preuzme ulogu posrednika među zaraćenim stranama.

 Nemoguće je ne prisjetiti se jednog upadljivog detalja, koji olako izmiče iz vidokruga: samo mjesec dana prije početka sadašnjeg užasa, na zajedničkoj molitvi za mir u Rimu susreli su se Papa Franciscus, Abu Mazen i Shimon Peres. Ako je molitva “uslišena” na ovakav način, onda je sigurno da sa tom molitvom nešto nije bilo u redu, ili, tačnije: sa iskrenošću molitelja.

 Kao garant mira i kooperativnosti u sklopu sporazuma (čiji je supotpisnik bio Arijel Sharon) o napuštanju jevrejskih naselja naslonjenih na Gazu, prije devet godina obavezao se Abu Mazin (poznatiji u svijetu pod imenom Mahmoud Abbas) da iz Gaze više neće biti ispaljivanja minobacačkih granata i raketa. Tu riječ nije održao jer je nedugo nakon Arafatove smrti oružanim prevratom Hamas od Fataha preuzeo vodeću palicu, iako je već tada nosio epitet terorističke organizacije.

 Posljednja u nizu katastrofalnih strategijskih Abu Mazinovih grešaka je ponovljena kapitulacija Fataha pred ekstremnim klero-militantnim Hamasom. Nedostajalo je samo da se u izraelskim zatvorima pobune palestinski zatvorenici stupanjem u štrajk glađu, a zatim, slijedi sve gore i crnje: otmica i ubistvo trojice izraelskih tinejdžera i, za odmazdu, otmica i spaljivanje palestinskog dječaka.

 Umjesto da se potraži put kompromisa i izbjegne najgore, s izraelske strane pobijedila je militantna retorika, u kojoj je prednjačila bijesna aspida u naizgled dopadljivom pakovanju, Ayelet Shaked, mlada izraelska parlamentarka, čija će izjava ostati zabilježena u crnim analima politikantskog beščašća i primjer kako se verbalnim putem trasira budući genocid.

 ”Iza svakog teroriste su desetine muškaraca i žena, bez kojih se on ne bi uključio u terorizam. Svi su oni neprijateljski borci, i njihova će krv biti na glavama svih njih. Ovo podrazumijeva i majke mučenika, koje su ih ispratile u pakao sa cvijećem i poljupcima. Trebalo bi da idu stopama svojih sinova, to bi jedino bilo pravedno. Trebalo bi da odu, kao što bi trebalo da sa njima nestanu i te kuće u kojima su gajili zmije. U suprotnom, u tom leglu će se izleći još malih zmija”, objavila je Shaked. Grozno, ali, analitički posmatrano, indikativno i opominjuće stanje svijesti mlađe populacije, nesvjesne približavanja graničnom domenu antiuma.

 Kuriozitet ovotjednog „dijaloga“ projektila je i syber-rat. U kratkom intervalu Hamasovi hakeri su uspjeli „provaliti“ u jednu od izraelskih satelitskih tv stanica i objaviti nekoliko fotografija i poruka. Zatim, također novina: Palestinci su u vazdušni prostor nad Tel-Avivom, uprkos svim mjerama predostrožnosti izraelske protuzračne odbrane uspjeli poslati bespilotsku letjelicu naoružanu raketama. Navodno, takvih letjelica u Hamasovom arsenalu ima još, a dobili su ih od libanonskog Hezbolaha.

 Tokom ovog dana bilo je sporadičnih sukoba i na sjeveru Izraela, za koje se ne zna sigurno da li su u njima učestvovali Palestinci iz Libanona, ili su im se pridružili borci Hezbolaha. Na vatru je Izrael uzvratio žestokom upozoravajućom vatrom. Izraelski vojni eksperti ipak ne misle da bi se Hezbolah pored angažiranosti svojih postrojbi u Siriji i Iraku odlučio za otvaranje još jednog fronta, posebno u toku visoke pripravnosti izraelske vojske koja sada zuji poput roja bijesnih osa.

 Zabrinjava stanje na granici sa Sirijom, jer je uočeno da je kod grada Kunetra skinuta sirijska državna zastava, a bilo je i manjih oružanih incidenata, po čemu bi se moglo pretpostaviti da su sirijski pobunjenici izbili na granicu i nastoje proširiti rat na izraelski teritorij.

 Od raketa ispaljenih iz Gaze ugrožena su i plemena Beduina u Negevu koji nemaju nikakva skloništa, jer većina njih još žive u nomadskim šatorima ili slabim kolibama. I među njima ima stradalih.

 Početni cilj vojnog rukovodstva CAHAL (izraelske armije odbrane) bio je slom komandnog krila Hamasa i Islamskog džihada, ali, taj cilj nije ostvaren, pa se postavlja pitanje opravdanosti bombardovanja privatnih kuća i rezidencija čelnika Hamasa, od čega stradavaju čitave porodice, a ideološko i vojno jezgro Hamasa ostaje netaknuto, kukavički sakriveno u bunkerima, bez kontrole i koordinacije i bez uvida šta se vani stvarno događa.

 S porastom broja civilnih žrtava proporcionalno raste unutarnji pritisak izraelske liberalne javnosti solidarisane sa nedužnim dijelom populacije Gaze, a taj pritisak ujedno sužava broj opcija i dužinu trajanja vojnih aktivnosti, uključujući i eventualno odustajanje od traumatične kopnene intervencije u Pojasu Gaze.

 Dok se na horizontima krvavih sukoba ne pojave znaci mira, dotle svakih pet minuta u Gazi od strašnih eksplozija ginu djeca, njihove majke i stari ljudi, koji niti svi podržavaju Hamas, niti su bilo kome i bilo čime mogli skriviti sadašnje stanje. U nepunih šest godina ovaj strahotni pir smrti se događa treći put. Ostrašćeni fanatizovani lideri osvrću se na žrtve samo utoliko da ih medijski zloupotrijebe i dodatno oskvrnu kako bi skrenuli pažnju od vlastite odgovornosti.

I jedni i drugi znaju da ne postoji batina bez dva kraja, i da se mir i suživot ne grade eksplozivom. Ginu mala djeca, što ide na dušu onima koji su naoružali samoubilačkim oružjem njihove očeve zaslijepljene mržnjom. Mecene-financijeri iz prikrajka larmaju, prijete, osuđuju, tješe žrtve, obećavajući im još bolje oružje osvete.

U svakom slučaju, neovisno čak i o tome ko je prvi počeo i ko je više kriv, u Gazi je u toku urbicid i genocid. A samo krajnje zaboravni i lakomisleni fanatici zaboravljaju uzvratne posljedice. Nema batine koja nema oba kraja. Zato, treba biti objektivan i ne solidarisati se prema vjerskom bratstvu, već biti i ostati prije svega human čovjek. Znači, nije dovoljno samo nominalno pripadati vrsti homo sapiensa, čovjek je ispod nivoa amebe i opasne zvijeri ako nije human čovjek. Nema mjesta generalizacijama o nacistima i Holokaustu i slijepom slijeđenju antisemitskih floskula. Pod geslom uništenja svih Jevreja i njihove cionističke tvorevine gubi se kriterijum o ugroženosti ne jednog naroda, već o ugroženosti civilizacije i pozitivnog prava uopće. Od desetina hiljada raketa koje posjeduju iranske filijale u Gazi i Libanonu, poginulo bi ko zna koliko izraelske djece, što je samo adekvat onoj istrebljivačkoj ideologiji kakvu slijedi pomenuta Ayelet Shaked, izraelska parlamentarka, anđeoskog lika, a grozna u svom srcu.

Nasuprot tome su ugroženi Palestinci, getoizirani, diskriminisani, poniženi, indijanizirani, dovedeni do nivoa grupe od svih otpisane i upravo po izraelskom modelu odlučne da se očajnički bori svim raspoloživim sredstvima za goli opstanak.

Zato su ovi preteški dani veliki ispit za svaku pojedinačnu savjest. I, nikad se ne zna; možda je zloglasni general Arik Šaron reinkarnirao u malog uplašenog Palestinca koji nikada neće zaboraviti pakao Gaze i koji sada, nakon gubitka kuće i najbližih, budan sanja svoj san kada će odrasti i krenuti putem materijalizacije svog sna – o osveti. Bivši zloglasni Jevrejin poći će da ubija Jevreje. Ništa bolje ne bi zadesilo Ismaila Haniyeha: krenuo bi svim žarom da ubija Palestince, kao što posredno sada upravo i čini.

 Kod Boga je sve moguće. Kao što je neljudima sve moguće bez straha od njega. A Bog, ogluvio od detonacija, čini se da je pobjegao i na nekoj drugoj planeti opija se (čak i On), da bar na trenutak zaboravi svoje budalaste zemaljske kćeri i sinove. 

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s