LITERARNI RADOVI O SREBRENICI

http://www.minber.ba/index.php?option=com_content&view=article&id=4461:srebrenica-krvava-epizoda-nae-domovine&catid=36:rekaik&Itemid=66

Konkurs: “Srebrenica – krvava epizoda naše domovine”

Reuf Ibreljić
Prvonagradjeni rad na konkursu
.
Jedanaesti je juli. Sunce grije, peče, spušta svoje vrele zrake na ovaj dunjaluk, a dolje daleko na ovom komadiću zemlje bosanske kao da se odvijaju scene iz džehennema. Plač, jauci, vriska male djece, pucnji, psovke. Muškarci, žene i djeca se skupljaju, trče. Žene nose malu djecu u naručju. Oni što mogu hodati trče za majkom držeći se za njene dimije. Znoj lije, kipti, žeđ uhvatila. Poneko nosi zavežljajčić sa ono malo stvari što je ponio iz svoje kuće. U toj gomili koja se skupljala u bazi Unprofora u Potočarima je i jedna žena, Esma. Mršava, obraza ispijenih i blijedih, uplašena. Sva njena ljepota i nekadašnja svježina su nekako uvehnule, osušile se i iščeznule za ove četiri godine rata. Pa kao da joj ovo julsko sunce trga i posljednje latice. Trči ona tako i vodi za ruku svoga sina Amira. Stisnula ju je kao nešto najdragocjenije. To je sve što joj je ostalo jer muž joj je poginuo na početku rata.
”Majko, to boli!“
„Oh sine, požuri! Požuri da se sklonimo u gomilu.“
Odjednom, ispred njih se ispriječi jedna spodoba. Strašna! Očiju crvenih, zakrvavljenih, masne i prljave crne kose i brade, sa šajkačom na glavi. Kao sami šejtan iz najvećih dubina džehennemskih, željan krvi, trže Amira majci iz ruke, udari ga puškom u leđa i potjera ispred sebe prema koloni muškaraca. U tom trenutku iz Esminih prsa se ote strašan krik:
”Neeee! Ostavite mi dijete! Krvnici! Zlotvori!“
”Majkooo, majko! Ne daj me, majko.“
Esma trči, stiže četnika, udara ga, vrišti i viče iz sveg glasa:
”On je dijete, ostavi ga, molim vas.“
Četnik se okreće, psuje joj i kundakom puške udari je u lice. Krv joj poteče dok je padala u prašinu ispred sebe, ali opet se diže, obrisa lice rukavom i nastavi da trči za sinom. Amir se uspio oteti i počeo bježati od četnika. Zagrli majku. Sav dršćući, plače i jeca:
”Ne daj me majko! Bojim se, bojim se više nego ikada do sada. Više od babinog kaiša, više od Hanifinog Garova kada zalaje na mene.“
”Ne boj se sine, ne boj se. Ne da tebe majka.“
Četnik, prljavog osmijeha na grubom licu, lagahno je išao prema njima. Amir izvadi iz džepa sliku i tespih.
”Na, majko! Uzmi ovo! Uzeo sam to iz kuće prije nego su je srušili.“
”Neka sine, biće kuće! Samo da ti budeš živ.“
”Halali mi, majko, ako te pokatkad nisam sluš'o.“
Suznih i krvavih očiju gledala je svoga tek procvalog sina. Uzela ga za slatke obraze i drhtavim glasom mu govorila:
”Ma sluš'o si me, sine, sluš'o si uvijek! Pa ti si još dijete, šta da ti majka halali.“
Teškom mukom dozvala je osmijeh na lice.
”Pa tek si počeo živjeti, zlato moje.“
Stišće ga i grli sve jače i jače. Ali ona strašna ruka opet je stigla do njih dvoje i ponovo počela otimati, trgati i udarati. Opet su počeli vrisci. Amiru sada poteče krv iz usta. Četnik mu i dalje psuje, gura ga puškom, tjerajući u kolonu muškaraca. Esma trči, pada, ustaje dok u ruci stišće sliku i tespih. U toj masi koja se muklo kretala odjekuje njen glas:
”Amire, sineee. Pomoziteee!“
Odjekuje taj jauk i gubi se u šumama, rijekama, u nebeskim visinama. Krik koji niko ne čuje, krik majke kojoj odvode jedinog sina, koja ostaje sama na ovom svijetu! Niko joj ne pomaže, samo se poneko okrene da vidi još jedan u nizu dijelova ove krvave epizode.
Sama je Esma, k'o i njena Srebrenica! Ranjena, slomljena, bespomoćna.
Bože! Ima li ikoga na ovome svijetu da joj pomogne ili je ostavljena na nemilost krvnicima kao i njen grad? Trči ona tako, sapliće se o svoje dimije, jamenica joj spada, a ona je u trku podiže iz prašine i vraća na glavu. U mislima joj odjekuje:
”Bože dragi! Zašto nam ovo čine?! Zašto nas mrze, ubijaju?! Je l’ samo zato što smo muslimani, što drugačije vjerujemo, drugačije se zovemo?! Jesam li ja samo kriva jer sam Esma?! Kako bi njima bilo da im neko trga i odvodi dijete iz ruku?! Da li oni, uopće, znaju koliko to boli?!“
Usne su joj ispucale i krvave. Žedna je a sunce podjednako peče li, peče. Dotrčala je do vojnika Unprofora, udara ga rukama, govori sada njemu:
”Pomozite, ne dajte da mi odvedu dijete. Pa vi nas trebate braniti. Sram vas bilo! Samo stojite i gledate. Dijete, dijete su mi uzeli. Čuješ li ti mene?!!!“
Riječi zamijeniše jecaji koji su navirali iz Esminog grla. Vojnik ju je samo tupo gledao i gurao puškom hladno joj govoreći na engleskom:
”Go! Get out!“
Esma je i dalje išla za njim. Vukla ga, plakala, molila, ali vojnik ju je samo odgurnuo, ušao u džip i otišao. Ona, onako iscrpljena, sjede u prašinu i tupo se zagleda u sunce, a u ruci stišće Amirovu sliku. Stavi je onda u njedra da je ne izgubi, a tespih u džep poluvera. Najednom se oko nje sve poče okretati… i sunce i zemlja i ljudi. Sve to postade jedan veliki vrtlog koji se kreće velikom brzinom i sve propada, nestaje, ništa više ne vidi i ne čuje. Pala je u nesvijest.
Koliko je sve to trajalo, ni sama nije znala. Samo je osjetila vodu na svome licu i osluhnula neki glas kako je doziva.
”Esma, Esma, jesi li živa?!“
Polahko otvori oči i vidje Hanifu, svoju komšinicu.
”Hajde ustani, hajmo! Eno autobusi za Tuzlu, za žene i djecu.
”Amir , gdje mi je Amir?!“ – jecala je Esma!
”Hajde! Doći će on, ako Bog da.“
Hanifa joj pomože da ustane i otrese prašinu sa njenih dimija, pa polahko, teturajući, uđoše u autobus. Sjela je Esma. Nema više ni glasa, ni suza! Samo bol, neopisiva bol, tu u prsima. Pritišće je, guši, stišće ona sliku u njedrima. To je sve što ima. Misli je vraćaju u sretne dane kada je rodila svoga Amira. Kakva je to bila radost. Njen Izet uzeo ga u naručje i vrtio se sa njim ukrug od sreće. Pa kada je prohodao, krenuo u školu. Kao da sada čuje njegov slatki glasić:
”Mama, mama! Bit ću veterinar, a znaš, samo neću liječiti Hanifinog Garova. On me stalno hoće ujesti.“
Kada se toga sjetila, opet joj je onaj kiseli osmijeh, u ovom crnilu koji ju je okruživao, ipak zablistao na umornom licu.
Pa kad je jednom, vraćajući se iz škole našao malo ptiče koje je ispalo iz gnijezda, a on ga sav razdragan donio na dlanu, pa veselo kliknuo:
”Vidi, mama, kako je lijepo.“
Išao je on za njega tražiti crviće i hranio ga, a kada je ojačalo i moglo letjeti, pustio ga tepajući mu:
”Idi, leti, ptiću moj mali!“
Uzdahnu ona duboko i tiho za sebe progovori: ”Gdje li si sada, moj Amire. Zašto mi te uzeše?! Zašto, prokleti bili?! Sjeme im se, da Bog da, zatrlo.
Ubrzo stigoše u Tuzlu. Smjestiše ih po školama, salama. Jad i tuga kakva se zamisliti i opisati ne može. Esma se smjestila kod neke žene u podrum, čekajući i osluškujući vijesti. Nada se da će doći, ”Razmijenit će ga“, govorila je samoj sebi.
Kada bi čula da je neko došao iz Srebrenice, raspitivala bi se za svog Amira, ali ništa. Svaki dan se vraćala skrhana, slomljena i beznadežna jer su se pročule glasine da su muškarce pobili i zakopali ih u masovne grobnice. U Esmi je ipak tinjala neka nada i tješila je samu sebe riječima:
”Ma nije moguće! Pa on je tek dijete. Ništa im nije skrivio.“
Rat se završio. Godine prolaze, a sa njima se polagahno gasio i onaj tračak nade koji živi u njenoj duši. Ide ona zajedno sa majkama Srebrenice koje odlaze od grobnice do grobnice tražeći svoje sinove, muževe, braću, očeve. Ne zna više Esma da li želi ili ne želi da ga nađe. Ako ga pronađe, njegove kosti, onda će umrijeti u njoj ona potajna i skrivena nada da je možda živ i da je otišao negdje, samo ne može da se javi, ali da će svakoga trena pokucati na vrata njihove obnovljene kuće u Srebrenici i uskliknuti joj:
”Evo me, majko!“

Jedan dan je pozvaše iz Centra za nestale.
”Es-selamu alejkum! Je li to Esma?“
Uzdrhtalim glasom samo je izustila:
”Da, izvolite!“
”Molim vas da dođete. Identifikovali smo vašeg sina!“
Esma ništa ne reče, spusti slušalicu i sjede, a onda joj se zavrti u glavi poput onoga dana u Potočarima. Opet je odnese onaj isti vrtlog i pade u nesvijest. Kada je došla sebi, uze sliku svoga Amira i sjetno je pogleda. Opremila se i krenula u centar. Kada je stigla, pokazaše joj kosti.
”Evo, Esma hanuma! Žao mi je, nismo uspjeli naći kompletno tijelo! Ovo je glava i ruka vašega sina.“ Na glavi je bila rupa od metka. Esma uze kosti ruke i zajeca.
”Sine moj! Da li je to ona ruka za koju sam te vodila zadnji put, ruka koju su mi otrgli. Nisi uspio ni propupati, ni procvjetati. Iz korijena mi te istrgoše. Htjede dušmanin da nas nestane, pa nam pobiše ljepotu našu. Zlo nam posijaše! Prokletnici!“
Nakon pet godina, sada kišnog i tmurnog jedanaestog jula, ukopa ona svoga sina. Gledala je i milovala sada bijeli nišan, čist i neuprljan, poput duše njenoga Amira.
Blistavi nur sada se podigao iznad hiljada bijelih nišana, pa se širi da osvijetli tamu koja se savila u ovoj prelijepoj Srebrenici. Jedino ovi čisti i bijeli nišani zauvijek će biti tu, svjedočiti i opominjati na crnu i krvavu mrlju naše domovine. Opominjati i podsjećati na sramotu cijeloga svijeta koji je znao i vidio, a ništa nije učinio.
Esma diže drhtave ruke ka nebu i prouči dovu, pa sklopivši ruke zahvali Uzvišenom Allahu što nije rodila ubicu i krvnika. I kao da oćuti Amirov glas koji je tješi i smiruje joj dušu…
”Živ sam, majko, živ! Samo vi to ne vidite!“

 __________________________________________________________________

Enesa Hotić-Dizdarević

Drugonagrađeni rad na temu Srebrenice

Konkurs: “Srebrenica – krvava epizoda naše domovine”

Srebrenički cvijet…

Srebrenica: lijepo ime, i još ljepši grad, a tek narod… Samo Allah zna zašto je odabrao baš ovo živopisno mjesto da nam bude pouka, da se objelodani ko nam je neprijatelj i do kojeg stepena naivnosti smo se spustili. Mnogo pisanog i video materijala o Srebrenici kroz sve ove godine je došlo do mene. Mnogo brojki je spominjano, velike količine arhiviranih dokaza i mezarja. Strašno je to. Ali kako se izdignuti iz ovih statističkih podataka? Kako doživjeti to stradanje kao svoje?

Još kao djevojčica voljela sam da se zabavljam posmatrajući lica prolaznika ili prodavača na pijacama, ponekad čak i onih hladnih zaposlenika u gradskoj biblioteci. Bilo koje lice za mene je bilo i priča za sebe. Zamišljala bih njihove živote, pokušavala da odgonetnem njihove najmilije hobije ili pak da pronađem kakva im je to tuga ostavila trag na čelu. To mi je pomoglo da svaku osobu osjećam pomalo svojom.

Sličnu osobinu primjetila sam i kod svoje kćerkice kada me je jedne prilike iznenadila svojim zapažanjem. Bile smo u granapu i upravo birale za ostale ukućane po jedno osvježenje iz hladnjaka sa osvježavajućim napitcima. Mala me je povukla za rukav i okrenula prema vratima. Ugledala sam prljavog čovjeka kako marljivo prebira po ostacima istruhlog voća u kontejneru do prodavnice. Malo bolje očuvane primjerke je stavljao u kesu.

– Zamisli, mama, njegovu porodicu kada im babo pozvoni na vrata. U stvari možda i nemaju zvonce. Obradovat će se ovome truhlom voću kao i mi kada se obradujemo zdravom. Žao mi ih je. A i njima je sigurno žalosno kada vide kako dobru hranu ostali bacaju. Ja ionako nisam žedna, pa… Mogu li mu dati svoj novac od soka? – upita me moja mala princeza.

– Naravno, mila – odgovorih joj.

Mogla sam joj opet kupiti sok, ali sam željela da nauči nešto mnogo bitnije. Ako je željela da krene putem suosjećanja i potpomaganja, morala je da shvati da takvo opredjeljenje sa sobom povlači i mnogo odricanja. U svakom slučaju bila sam ponosna njenom rano izraženom sposobnošću da dočarava sebi neviđene, ali vrlo moguće situacije i da iz toga izvlači pozitivne reakcije.

Da se vratim na temu Srebrenice. Naime, posmatrajući lica žena u muhadžirskim kolonama, njihovu uplakanu dječurliju kako im se hvataju za skute ili pak poglede muškaraca u redovima smrti, shvatila sam koliko životnih priča su tamošnji Srbi prekinuli. Evo vam jedna, ne baš toliko izmišljena, ali svakako ublažena i ni blizu tragična kao prava. Brojke nam neće biti potrebne da shvatimo obim zločina koji je tamo načinjen.

* * *

Zlokoban dan osvanu tog 11-tog jula 1995. godine u “obećanoj” zemlji Srebrenici. Zašto obećanoj? Pa bila je to zaštićena zona kada druge to nisu bile. Evropljani su razoružali bosanske muslimane uz obećanje da će ih štititi od upada srpske vojske. Rat je divljao svuda oko njih. Međutim, tog sudbonosnog dana, srpske horde zla osvanuše i u Srebrenici. Kako? Zašto? Nije bilo vremena za pitanja. Odgovori će se tražiti mnogo godina poslije.

Sve se dešavalo brzo. Organizovano. Izdvojili su muškarce od žena i djece. Prema svima su se ponašali grubo. Naoružani vojnici kao da su namjerno zarobljene držali u neizvjesnosti. Nisu im željeli otkriti šta im predstoji, kako ih ne bi uhvatila samoodbrambena panika. I uspjelo je. Svi su se prepustili neminovnom.

Jedini koji je pokazivao znakove života bio je Tarik, ostali kao da su bili mumije. Taj smjeli učitelj nije im dao da ga ignorišu. Zapitkivao je, kritikovao. Pokušao je da im objasni da to tako ne ide. Zatim je krenuo da se zauzme, kako bi makar žene pustili da idu. Neki vojnk izgubi strpljenje pa ga kundakom puške udari u glavu. Tarik se sruši na zemlju, a Zehra vrisnu. Vojniku je to bilo dovoljno da shvati u kakvoj je vezi ova mlada žena sa onim “buntovnikom”.

Dok su zarobljenike ukrcavali u kamion, Tarik ugleda u daljini Zehru kako pokušava da se otrgne iz čvrstog vojnikovog stiska. A ovaj, kao da ga je taj njen beznadežni otpor zabavljao, samo još brže potrča vukući je sa sobom. Posljednje što je Tarik vidio bio je kraj njene plave marame kako zamiče iza kuće. Njena omiljena plava boja koja ga je uvijek podsjećala na njihov prvi slučajni susret, kada je pomislio koliko je ta mlada djevojka samo posebna…

* * *

Ljetnji dan je već bio poodmakao, te davne 1990. godine, kada Tarik primjeti kako se tamne sjenke kišnih oblaka nadvijaju nad gradom. Ako bi požurio mogao bi stići prije ljetnjeg pljuska. Zamislivši kako mu hladni mlazevi teku niz lice, vrat i leđa on prikupi snagu te ubrza ka gradu. Nije bio kukavica niti slabić kojeg bi malo vjetra i prosutih kapljica sa neba otjeralo u postelju, naprotiv, bio je dobrog tjelesnog zdravlja, ali nije volio kišu. Činila bi ga razdražljivim, pomutila bi mu sve planove, pokvarila izlete i jednostavno mu je išla na živce sva ta užasna monotonija. Grad bi postao siv, lica ljudi hladna i stegnuta poput klesanih statua.

Put je imao blagu strminu koja mu je bila dodatni pomagač u postizanju željene brzine. Pojaviše se prvi bljesci, a sa njima i prve kapi kiše. Iako mu je vjetar zviždao u ušima nije uspio da nadjača podmukli zvuk grmljavine. Kada se spustio nadomak grada nebo je već lilo kišu ne štedeći je niti jednog trenutka. Već je počeo nailaziti na namrgođene likove mještana predgrađa.
Čak ni ratari, kojima kiša nije uvijek nepoželjna, ovaj puta nisu bili sretni, uhvatila ih je u skupljanju sijena i sada su, kao golubovi, pokislog perja, sjedili pod krošnjama drveća nemoćni da bilo šta urade. Čuo bi se pokoji ljutiti povik od strane onih neiskusnih koje zemlja još nije naučila svojoj mudrosti, da ravnodušno primaju te nenadane promjene životnog toka.

Prolazio je pokraj razdražljive skupine koja se vraćala sa pijace i kojima se točak konjskih kola upravo zaglavio u blatu kraj ceste. Zatim kraj nekog dvorišta u kojem je žena hitrim pokretima kupila napola suh veš, kako ga kiša ne bi potpuno skvasila. Onda naiđe na grupu dječaka u dresovima. Trčeći su napuštali igralište, dok su im nekada bijele patike sada bile dvije blatne grudve. To im je u mnogome otežavalo trk.

Ušavši u grad primjetio je kako konobari unose stoljnake u restorane i podižu stolice na stolove. Zatim one utegnute gospođe koje se srde same na sebe jer ne ponesoše male, ušušne kišobrane u svojim torbicama. Crna boja razlivenog kreona im se slivala niz lice i tako ih činila još beznadežnijim.

Strašno, kao da se kakva kob razlila gradom. Nigdje tračka sunca, nigdje osmjeha niti bezbrižnosti.

– Plaćam dukat za jedan osmijeh – razmišljao je – ali čak ni oni najpohlepniji ne bi bili u stanju da ga zasluže.

– Ma da ugledam i jedno nasmijano lice, zaustavio bih se, sišao sa bicikla i poljubio ga posred čela – zadirkivao je u sebi svoje sugrađane, ali i sam sebe. Baš ih je ovaj pljusak dobro udesio. Razmišljao je tako, ubrzavajući da pređe ono malo razdaljine što mu je ostalo do kuće.

– Još samo taj most da pređem i stigao sam – sa olakšanjem primjeti.

Kada se približio ugledao je kako se neka prilika naginje preko ograde. Zbog velikog plavog kišobrana nije mogao da vidi o kome se radi, ali mu sinu misao da možda nekome nešto nije palo u nabujalu rijeku, pa ovaj to bespomoćno gleda. Nije bio željan da vidi još jedno namrgođeno lice, ali ga radoznalost, želja da pomogne ili ko zna šta, približi ka ogradi mosta.

Zehra, što na arapskom znači cvijet, bila je ta koja se zabavljala gledajući bezbrižnu igru pačića u vodi. Činilo joj se da su oni jedina živa stvorenja u ovom gradu koja, pored nje, istinski uživaju u kiši.

Kada bi iz kuće primjetila crnilo oblaka, ona bi se odmah pripremala za svoju najomiljeniju šetnju. Grad bi u takvim prilikama opustio i njoj se upravo to i dopadalo.

Nije voljela ljetnje žege, vrevu ljudi na ulicama, sirene nervoznih vozača i usijana polugola tijela, koja su, izložena tako otvoreno na suncu, puštala vonj, jer preko njih nije bilo nikakve tkanine da zaustavi to isparavanje. Tako su ti, vrućinom zavarani ljudi, bili ubjeđeni da je puno lakše ako skinu sa sebe što više odjeće. Nisu se poslužili iskustvom drevnih Arapa, koji su izvojevali pobjedu nad vrelim pustinjskim suncem, ogrćući se širokom odjećom od glave do pete. Nisu, jer im je šejtan omilio ovu golotinju u kojoj su jedni druge zagledali ne mareći na strašnu vulgarnost same situacije. Takvog je mišljenja bila Zehra koja bi ponekad pomislila kako je rođena u pogrešno vrijeme i na pogrešnom mjestu.

Ovi kišni dani su joj bili pravo okrepljenje. I tako, stojeći tu na mostu, divila se urođenoj nevinosti ovih životinja, koje su se brćkale u nabujaloj rijeci, i koje kao da ne primjećuju ovaj veliki pljusak. Lice joj je bilo ozareno vedrim osmijehom.

Zbog zvuka udaranja krupnih kapi od kišobran i huktanja rijeke, nije čula korake kako joj se približavaju, pljuskajući po baricama iza njenih leđa.

– Treba li vam pomoć? – najednom začu glas.

Okrenu se i ugleda dva iznenađena smeđa oka. Bio je to mladić, dosta viši od nje. Izgledao je kao da je tek izašao ispod tuša. Niz glavu mu se sljevalo desetine tankih mlazeva kiše. Izgledao je pomalo smiješno tako pokisao i začuđenog izraza lica.

– Šta mu je? – pomisli Zehra – Zašto tako zuri u mene?

Tarik je tog trenutka pomislio isto.

Nenaviknuta na susrete sa nepoznatim muškarcima, Zehra se osjeti neugodno. Njeno dotada nasmijano lice se uozbilji, postiđeno spusti glavu kada postade svjesna da stoje sami njih dvoje na pustoj cesti,

– Maloprije sam bio spreman platiti dukat onome koga vidim nasmijanog. Ovoj djevojci je to za dlaku izmaklo, jer se odjedanput promijenila. Jesam li ja to nešto pokvario? – pomisli Tarik i gotovo mu bi stvarno krivo što je od njega sakrila tako iskren blistav osmijeh.

– Da niste nešto izgubili u rijeci? – zamuca on.

– Ne, sve je u redu. Samo… U žurbi sam. Odoh – brzo izusti Zehra, okrenu se i krenu dalje.

Gledao je za tim plavim kišobranom i učinu mu se od njega kao da se komadić vedrog sunčanog neba upravo odlomio i prošetao njegovim gradom…

Saznao je kasnije da je to kćerka imama, i nije zaboravio gdje može da je potraži. Kada je rat krenuo on je već bio završio studij. Zaputio se u lijepo uređeno dvorište imamove kuće i u hladovini jorgovana zaprosio Zehru od njenog babe. Starom hodži je bilo čudno da neko u ovim ratnim danima uopšte i razmišlja o ženidbi:

– Pa, sine, vrijeme je nesigurno, gine se svaki dan – reče.

– Upravo zato, dragi efendija. Želim da upotpunim svoj život pored vaše Zehre – iskreno mu objasni svoju nakanu.

Imam je dao svoj pristanak i za dvoje mladih je počeo novi život.

* * *

Ali to je bilo davno. Sada je njena marama, obojena najomiljenijom joj nebesko-plavom bojom, ležala na zemlji. Vrisnula je i instiktivno se uhvatila za glavu. Bila je gnjevna, ali to nije bilo ono što je obojilo crvenilom njene obraze. Bilo je to osjećanje svojstveno muslimanskim ženama. Stid joj je udario u lice.

Pokušala je i da promijeni taktiku, pa zamoli vojnika da se vrati u grupu, jer ga je njen hrabri otpor samo činio nestrpljivijim. Nakezio se, zbog čega je njegovo, ionako, ružno lice sada dobilo izgled nakaze. Ili se njoj barem tako učinilo. Čula je glasove drugih vojnika kako prilaze. Slutila je najgore i najgore se i desilo.

Vrisci ženske bespomoćnosti sablasno su parali vazduh. U voćnjaku njihove porodične kuće, na poblijedjeloj mjesečini, desio se srpski zločin koji nije bio ni prvi niti posljednji u ovom ratnom vremenu.

Jednoj od toliko hiljada silovanih žena u Bosni, te noći, dok je poražena ležala na vlažnoj zemlji, učini se kako zvijezde gube sjaj i nestaju sa tog, njoj dragog, komadića neba. Kada zvijezde popadaju u nečijem životu teško, nakon toga, mogu da se vrate. Ni sama nije bila sigurna da li je izgubila svijest, i šta se u međuvremenu dešavalo. Sada se najednom našla u dugačkoj koloni nesretnih žena.

Rijetki dječaci, kojima je dopušteno da ostanu uz svoje majke, nisu veselo trčkarali zbog toga. Oni su sada najedanput odrasli. Ozbiljnih lica pokušavali su da budu desne ruke svojim klonulim majkama. Očeva im nije bilo tu, a ni starije braće. Bili su tamo negdje u šumama, sasvim blizu, ali kao da ih je dijelilo stotine nepremostivih puteva.
Kolona je odmicala polahko, čovjek bi iz daljine pomislio da je u pitanju dženaza, ali većinu povorke sačinjavale su žene. Ne, nije to bila dženaza. Ne samo zbog tih žena nego i zbog tabuta kojeg nije ni bilo. Istina ne računajući na one u srcima ovih ljudi.

Svaki pojedinac ovdje imao je po jednu tugu, ugašenu sreću ili slomljenu iluziju, i svi su oni sada zakopavali svoje prošlosti prepuštajući se daljem toku sudbine koja je za njih bila neizvjesna. Njihove pognute glave i muk koji ih je okruživao činili su situaciju još tegobnijom. Ruke su im stiskale zavežljaje, sve što im je ostalo od prošlih života. Nije u njima bilo ništa posebno, samo par dragocjenih uspomena, pokoja nada i lični dokumenti kojim su dokazivali identitet i svoje porijeklo ukazujući time da oni, ipak, uprkos svim optužbama, nisu narod bez korijena.

Zadnja stanica im je bio grad u blizini. Tu je Zehra nastavila sa životom. Kako je živjela, to ni sama ne zna. Život je tekao kao neko nepisano pravilo. Snagu je crpila iz svoje vjere u Allaha Svemogućeg, klanjajući mu se i pokoravajući.

Jedno jutro probudi je strašna glavobolja. Istina, još nikada se nije mogla pohvaliti mirnim i neistrganim snom. Svako jutro bi ustajala umornija no što bi legla, ali ovo od jutros je bilo drugačije. Osjećala je i mučninu sve dok se nije ispovraćala. Tako je bilo i narednog jutra, i onog nakon njega i nakon njega… Sumnjala je, ali je potvrda liječnice ipak dočekala nespremnu. Ostala je u drugom stanju.

– Gospodaru, šta da radim? Taman kada pomislim da je dosta iskušenja, da ne mogu više, da sam dno dotakla, saleti me drugo. Obruši se na mene kao jastreb. Zarije mi svoje kandže u još žive i neiscijeljene rane. Gospodaru, ubiti dijete ne želim, ali, kada bih znala da će mu pogled biti avetinjski kao u u one srpske spodobe, kada bih znala da će mu obrve biti spojene, a srce iz grudi iščupano, ja bih ga, Bože, sopstvenim noktima iz utrobe izvukla. Jer takav život ne bih mogla živjeti. U sopstvenom djetetu dželata da prepoznam? Nikako! Gospodaru, Ti kada odlučiš da nešto bude, samo kažeš: “Budi!” i ono bude. Reci, Gospodaru, reci da ovo moje čedo ne bude patnja svojoj majci. Neka u njemu ne bude tragova od one noći. Krv mu njegovu očisti i učini da, čudom Tvojim, ono ipak bude Tarikovo. Gospodaru, smiluj mi se – dugo je jecala Zehra te noći i još mnogo noći nakon te.

Ni dani joj nisu bili mnogo lakši jer ih je provodila u groznici iščekivanja. Prijavila je Tarikov nestanak, pa je pratila novosti vezane za dešavanja u Srebrenici. Svašta se pričalo o izdaji evropljana i o zvjerstvu balkanaca, ali nju su samo interesovala imena preživjelih. Iskreno se nadala da će i Tarikovo biti među njima. Često bi se sa svojim prijateljicama sastajala kako bi sa sobom ponijele trunku tereta one druge, jer tuđa muka je lakša od sopstvene.
Porođajni bolovi su joj došli dosta ranije. U salu su je odveli odmah sa prijemnog odjeljenja. Sva muka i silina kojom je popraćeno rađanje jednog živog bića u trenutku su zaboravljene. Zehru su iz naručja gledale blage Tarikove oči boje livadskog meda. Obrve kao da nije ni imao, a zlatna kosica je bila razbarušena baš kao i mehko paperje tek izleženog pileta. Radost je ponovo pokucala na vrata Zehrinog pustog srca. Čak i po koju zvijezdu je mogala, u tami noćnog neba, da primjeti. Ali tek pokoju. One najsjajnije nije bilo.

* * *

Godine su preskakale jedna drugu, tako da je i rat prešao iz surove stvarnosti u fazu tužne prošlosti. Mali Faris je već išao u školu kada je ovu krnju porodicu pogodilo još jedno nemilo iznenađenje.

Godine su uspjele nakapati malo lažnog olakšanja u dušu ove usamljene žene. Vrijeme je samo naučilo kako da se nosi sa gubicima, ali nikako joj nije donijelo zaborav, jer zaboravit nezaboravnog i prežaliti neprežalnog nemoguća je misija. Ustalom, mislim da gubitnici i ne žele svoje gubitke da prepuste tami. Sa njima su, pa makar oni bili tek blijeda sjena, bogatiji i plemenitiji. A bez njih su svi gubitnici samo tužna olupina nekadašnjeg života. To odricanje sopstvenog je možda ono što im se svo vrijeme i nameće.

Blaga ljetna noć. Violina noćnog svirača, skakavca, čula se kroz prozor. Sjedila je Zehra ispred televizora prateći jednu od brojnih emisija koje su se emitovale povodom godišnjice genocida izvršenog u Srebrenici. Ovaj puta prikazivali su se neki arhivski snimci čiji su kadrovi slavohlepno snimljeni od strane onih maloumnika koji su genocid izvršili.

U trenutku se skamenila. Poznato lice i oči boje meda. Željela je da zaustavi trenutak, da vrati snimak, da ga ponovo gleda kao nekad, ali naredne scene su joj oduzele sposobnost pokreta. Prepoznala je Tarika među šestoricom zavezanih. Svi su bili iznenađujuće mirni. Hodali su kao hipnotisani. Glave su im bile pognute jer im srpski vojnici nisu dopuštali da ih isprave.

Da li je to bila želja da ponize ove jadnike koji su svakako bili u nezavidnoj situaciji? Ili ih je to pak pogled nevine žrtve smetao? Ako ih je taj nijemi, optužavajući pogled tada toliko uznemiravao, kako li im je sada kada je rat postao prošlost pod lupom historičara? Kako kada su se nevine žrtve preobrazile u mučitelje? Kako se osjećaju kada im njihovo sigurno odstojanje od ovozemaljskog suda nije u stanju pribaviti ni dozu mirnog sna, a da ne spominjemo nešto više? Koliko li su se samo puta zbog tih mrtvih zjenica, za koje su mislili da ih ni upamtili nisu, probudili u sopstvenom znoju? Koliko puta su zoru dočekali sa, ovaj puta, njihovim ukočenim pogledima? Šta su odgovorili svojim porodicama kada ih zapitaše o strahoti koja ih tako često sačekuje sa one strane sna? Pa sami su sebe u propast bacili. Ali tada još toga nisu bili svjesni.

Ponašali su se objesno. Položili su zarobljenike na zemlju. Dugo su tako leželi licem okrenutim prema dolje. Bilo je čudno da se niko nije ni pomakao. Vezane ruke su im poprimile modru boju i niko ih nije micao da krv makar malo prokola! Zašto? Kao da bol nisu osjećali, kao da im je čitavo tijelo utrnulo. I ne samo tijelo nego i psiha i duša i sve…

Čudan je to osjećaj, ne dao Bog nikome da ga osjeti. Ljudi se suočeni sa smrću brane bezosjećajnošću. To je jedino što im može pružiti barem malo dostojanstva. Nisu im dopustili da se na mejdanu sa njima ogledaju kao muškarci, niti su im dozvolili da se argumentima odbrane od lažnih optužbi. Nisu ih, čak, ni sa najmilijim da se oproste pustili, pa kao onda od njih očekivati ikakav nagovještaj ljudskog?! Kako, kada su najveću svetinju nagrdili? Ljudski život su uzeli. Znaju li oni uopšte ša je to život? Šta je to istinski živ čovjek? Jedinka. Unikat. Božije djelo koje se više nikada u takvom spoju neće pojaviti. Ubiti jednog čovjeka je kao da si čitav svijet poubijao. Koliko li su oni onda svjetova opustjeli? Da li je iko u stanju ponijeti toliku odgovornost?

Hladnokrvno su ih pobili, a poslije svinju na ražnju okrenuli i sve to uredno na video kaseti zapisali… To su srpski “junaci” koji misle da je pucati u leđa zavezanom civilu, čast i služba kralju i srpskoj otadžbini koju su u tuđoj avliji tražili. I šta je mogla Zehra tada da uradi? Šta je mogla? Bila je bespomoćna tada, ali ne i sada. Nevolja zulumaćra je u tome što im se gotovo uvijek jučerašnje “pobjede” pretvore u sutrašnje poraze.

Zehra Tarika ne može vratiti, nije u stanju da mu makar prišapne radosnu vijest o Farisu, ali može srpskog vojnika koji ju je silovao svojim svjedočenjem na odgovornost privesti. Neka ga njena zatomljena tuga u vihoru kletvi odnese, porodica njegova neka ga se postidi, svu sramotu silovanih pred kamerama svijeta neka ponese i gen njegov u zločince neka se uvrsti.

Zehra je odlučila da progovori. Čega da se stidi? Svoje čednosti ili pak Tarikovog poštenja? Toliko je bježala od svoje prošlosti, ali sada će da obnovi svoja sjećanja, da svako lice ponovo osvijetli i svakog imena nanovo da se sjeti. To će joj svakako pomoći u svjedočenju protiv ovih zlikovaca.

* * *

Historija nas obavještava o onome šta su Mongoli učinili sa muslimanima. Primjetno je ponavljanje povjesnih događaja.

Ibn-Esir je rekao: “Primjetio sam da godinama izbjegavamo spominjanje ovog nemilog događaja zbog tegobe koju osjećamo dok pričamo o tome. Razmišljao sam o onom ko je u stanju da piše o stradanjima i plaču muslimana, a da mu pri tome ne bude teško u duši. Volio bih da me majka nije porodila ili pak da umrijeh prije tog događaja, zaboravljen i van vidokruga. Pisanje o tome uključuje spominjanje velikih posljedica i teških nesreća zbog kojih dani i noći postaju nesnošljivi i bolni, jer slična se katastrofa nije desila čovječanstvu, a naročito muslimanima.

Jednom prilikom je jedan mongolski osvajač prošao ulicom u kojoj su bili postrojeni muškarci. Njih stotinu. Ubijao ih je redom, sve jednog po jednog, a da se ni jedan od ovih stotinu nije našao da digne ruku na njega i da mu naudi. Poniženje je palo na ovakve muškarce koji nisu u stanju da se odbrane ili barem to pokušaju. A naša zaštita od poraza je kod Uzvišenog Allaha.

Drugom prilikom mongolski vojnik je uhvatio muslimana u nakani da ga ubije. Međutim pri sebi nije imao oružje, te se obrati čovjeku: “Stavi svoju glavu na ovaj kamen i ne miči se!” On mu se pokori i u toj pozi ga je čekao sve dok se onaj isti vojnik ne vrati sa mačem u ruci te ga posječe.”

Ovi Ibn-Esirovi navodi se odnose na mongolske nepismene i surove horde bez vjere. Ali Srbi su “obrazovani”, “civilizovani” i “vjerujući hrišćani”. Prije ulaska u Srebrenicu su imali misu u kojoj ih je njihov poznati sveštenik blagoslovio i u Hristovo ime poslao da čine genocid, siluju i pucaju zarobljenicima u leđa.

Ondašnji Mongoli nisu imali vatreno oružje, ni evropske saučesnike koji su razoružali muslimane, a zatim ih mirno predali braći po krstu, niti bezbrojne srpske “civilne” sudionike koji su prikrivali tragove tog sramnog čina i koji do dana današnjeg kriju dželate, kao i mjesta stratišta i masovnih grobnica.

Velikani naše vjere, učenjaci, pjesnici, pa i obični ljudi… svi oni su se potrudili da tragdija mongolskog upada u islamsko carstvo ostane živa do dana današnjeg. Šta mi uradismo da ne prepustimo zaboravu podli srebrenički zločin na koncu dvadesetog stoljeća? Neka priča o Zehri, cvijetu iz Srebrenice, bude pokušaj da se srebrenička tragedija doživi kao lična bol svakog od nas.

__________________________________________________________________

Karamujić Vejsil

Trećenagrađeni rad na temu Srebrenice

Konkurs: “Srebrenica – krvava epizoda naše domovine”

Vjekovima je rijeka Drina predstavljala simbol podrinjskog čovjeka. Taj je simbol često nosio izvor radosti, života i ponosa ovog kraja. Po Božijoj odredbi poput mnogih drugih rijeka ona nosi opskrbu i život svome narodu. Zastanem. Gospodaru moj, često se zamislim i postavim sebi pitanje: Da li je ovo Tvoje stvorenje licemjerno, možda je to još jedna od njegovih funkcija ili uopće ne osjeća svu svoju težinu?

Pored opskrbe koju donosi i života koji daje podrinjskom Bošnjaku, Drina je vjekovima i simbol smrti i stradanja ovog čovjeka.
Razumije li ona šta nosi?
Odakle joj snaga kada može da ponese toliko krvi i ljudskih života?
Kao što je njen tok uvijek isti, po Božijem skladu, iz istog pravca teče ka istom cilju, istim smjerom i tako evo otkako je postala, sve me više podsjeća na smrt koju nosi.
I ova smrt je ista, bošnjačka, muslimanska, sa istim razlogom nastala od istog dušmana nanesena i ponavlja se otkako je davni predak istinsku vjeru prihvatio.
Deset genocida nad njim je izvršeno od trenutka kada se Allahu na odanost zavjetovao.
Kroz genocide i ratove koje je preživio ovaj čovjek, sve mi se više čini da on ne biva ubijen od strane dušmana koji je uvijek isti.
U trenutku kada se od svoga zavjeta datog Bogu odmetne, on postaje neprijatelj samome sebi.
Dušmanin je samo opomena i iskušenje, a pravi razlog stradanja leži u nama samima.
Često pomislim da nismo ni zaslužili ovu lijepu zemlju, njene planine, plodonosna polja, blagodarne rijeke.
Tada mi na um dođe jedan velikan i njegov san.
Usnio je Mehmed Fatih zemlju Bosnu, divnu zemlju sa pregršt ljepota.
Usnio je ljude, njene stanovnike kojih će uvijek biti da se bore za Bosnu i vjeru u njoj.
Možda baš zbog tih ljudi mi i dalje prkosimo vragu.
Ne damo Islam, ne damo Bosnu, ne damo Srebrenicu.
Srebrenica, juli, devedeset peta godina.
Deseti put se vrši genocid nad ovim narodom.
Deseti put teku potoci krvi bosanske, krvi muslimanske.
Zar je naša krv tako jeftina samo zato što smo drugačiji, što svoje ne damo a tuđe nećemo, samo zato što smo se Gospodaru svome na odanost zavjetovali.
Mahrama na glavi čestite srebreničke majke za zlotvora je bila povod da joj čast oduzme.
Sa majčinih grudi trgao je krvnik tek rođene bebe, davio i bacao u jame.
Bebe koje su nosile simbol novog života za njih su predstavljale opasnost.
Oronuli starci u klaonice odvođeni, krivi samo zato što u amanet svojim potomcima ostavljaju istinu.
Imena pogrešnih za silnika, golobradi mladići odvođeni u smrt nisu imali priliku za još
jedan zagrljaj svojih najmilijih.
Tog mračnog jedanaestog jula, 8372 duše vratiše se svome Gospodaru.
Vjerujem da su to duše koje je usnio Mehmed Fatih.
Duše koje su otputovale Allahu sa iskrenom vjerom, jer za njih dunjaluk nije stvoren, a niti su oni za njega stvoreni.
Njihovi snovi su ostvareni.
Njihove nade su vječnost i zadovoljstvo Boga Velikog.
Silniku nikada neće biti jasno odakle osmijeh i svjetlost na licu srebreničkog sina dok smrti gleda u oči.
Njegovi se vidici nisu zaustavljali na vrhu krvničke cijevi prislonjene na glavi.
Pogled mu je sezao daleko, tamo gdje ga čeka obećana nagrada jer je skončao ponosno i hrabro.
Osjetio je miris džennetskih bašči kroz koje rijeke teku i osmjehnuo se prkosno,
spokojno.
Svršetak i okončanje ovog dunjalučkog puta sa šehadetom na usnama nije gubitak i poraz.
Svi mi umiremo za razne ciljeve na putevima sudbine.
Sveti je cilj za koji je skončao i put kojim je koračao ovaj prkosni i ponosni vitez bosanski.
U trenutku smaknuća njegovo ozareno lice nije gledao samo jedan zlobnik.
Rame uz rame sa prekodrinskim neprijateljem staja je cijela Evropa.
Ista ona Evropa koja se nakon Drugog svjetskog rata zaklela na mir i slobodu među svojim žiteljima.
Aušvic je zadnja stanica zla na našem tlu, rekoše.
Mi smo im povjerovali.
Pod izgovorom zaštite muslimanskih života, evropska vojska na čelu sa Holandijom vršila je prepuštanje golorukog srebreničkog čovjeka u krvave ruke četničke.
Mirno je posmatrao Holanđanin kako dželat gazi novorođenče, odvaja sina od majke, muža od supruge.
Gledao je strijeljanja i klanja…
Na hiljade ubijenih muslimana za njega su bile samo brojke.
Ismijavao je taj jadnik naše dimije i šamiju.
Čestitu bosansku majku poredio sa najgorim stvorenjima.
Crtao nakazne likove poredivši ih sa Srebreničankom.
Ali na kraju, zajedno sa smrtnikom gledajući u lice vjerničko, očekujući tugu i prestravljenost, vidio je nešto drugo.
Blagi pogled i spokoj krasili su ovu dušu u iščekivanju sastanak sa svojim Gospodarom.
Oni su željeli naš nestanak.
Patnju i bol da nam nanesu htjedoše.
Pričali o pravima i slobodi.
Lagali nas da smo sigurni i sa njima bezbjedni.
Licemjerstvo lažnih demokrata izašlo je na vidjelo.
Na vidjelo je izašla sva tama koju su zajedno sa četničkim agresorom za nas kreirali.
Kolika je samo milost Božija prema ovom narodu kada toliko neprijatelja nije uspjelo u svojim nakanama.
Ubijali, silovali, rušili i uništavali, ali i nakon svih iskušenja Bošnjak ponovo ponosno hodi zemljom…
Zemljom Bosnom za one koji dolaze sačuvanom.
Jačina šehidskog svjetla jasan je putokaz za nadolazeće generacije.
Sve duše smirene koje živote dadoše moraju biti opomena i garant da zaboraviti ne smijemo.
Novi srebrenički sinovi nastavit će na stopama svojih prethodnika jer žrtva njihovih očeva nije bila uzaludna.
Majke će odgojiti nove gazije sa vjerom u Boga i uputom na kojoj su skončali njihovi najmiliji.
Petnaest godina poslije, Argentaria neće kleknuti.
Na putu istine za sve koji dolaze krvava epizoda moga naroda bit će opomena i smjernica.
Barjak Islama u našim rukama, iman u našim srcima do Sudnjeg dana sa Božijom voljom nosit ćemo.
Za tebe, krvniče, oprosta i zaborava nema.
Ti znaš, oholi silniče, da je Srebrenica tvoj poraz.
Reklo ti je lice moga babe dok si mu život oduzimao.
Ubio si njegovo tijelo, ali je duša njegova živa, samo ti ne znaš za to.
Ja je osjećam svake noći dok na sedždi suzama molim.
Uzalud si moju džamiju srušio.
Pogledaj je danas, još je ljepša negoli prije.
Mi smo njen ukras, njeni klanjači.
Kandilji moje džamije svijetle i obasjavaju nam puteve poput svjetlosti šehidskih duša, jasnih putokaza za svakog podrinjskog sina, svakog Bošnjaka.
Tvoj bezdušni smrtnički um izgubio je svaku nadu.
Sve težnje za mojim nestankom sa ove zemlje koju su moji preci čuvali vjekovima, u bezdan su srušene.
Zavjet mojih prethodnika Gospodaru dan, i moj je zavjet, snaga koju u sebi nosim.
Šest ljiljana u zlatu simbol prkosne Bosne, moja zastava koja ne kleči ni pred kim osim pred Bogom Velikim.
Tamo je i život smrt, reći će, reći će oni što ne osjete, što ne slute.
A odakle ja?
Na crnoj zemlji prkosno stojim, u tišini osjećajući govor duša koje ne umiru, duša čija je unutrašnjost poput bijelih nišana, potočarskim poljem izvezenih.
Tu gdje oni stadoše, za stopama blistavim pratim tragove… putevi moji ka vašim putevima vode, da zavjet i Srebrenicu čuvam dok me bude.

 ___________________________________________________


 Konkurs: “Srebrenica – krvava epizoda naše domovine”

Amela Avdić
.

Šesnaest mi je godina. Danas me vade iz grobnice. Ne znam koliko je tačno vremena prošlo otkako sam ubijen. Ali znam da me sve vrijeme majka traži, neumorno. Nadam se da će njenom srcu biti barem malo lakše, sada, kada sam pronađen. A ja čekam. Čekam nebesko suđenje. Jedino pravedno suđenje na kojem će moji dželati potpuno platiti račun. A dužni su mi – mnogo. Duguju mi radost moje majke. Duguju mi njenih milion uzdaha, beskrajno mnogo suza. Duguju mi što se nikad više nije nasmijala, što nikad više nije osjetila sreću.

Dvojici od mnogih mojih ubica je suđeno, na jednom zemaljskom sudu. Prvi je osuđen na dvadeset i dvije godine zatvora, drugi na petnaest. Jedan se lijepo vladao pa će mu kazna biti znatno snižena. Sudijama vrlo važno, rekao je da se kaje. Ja sam bio premlad da bih bio ovladao vještinom čitanja tuđih misli. Mada – sve mi je to nekako čudno. Ako je moj ubica sposoban za kajanje, zašto se nije pokajao onda kada sam plakao kao malo dijete!? Zašto je odmah nakon moga strijeljanja strijeljao i moga oca, pa moga djeda, pa moga…

Majci su rekli da sinu nedostaje jedna potkoljenica i gornji dio lobanje. U početku nije htjela da ga kopa takvoga, ali kada su joj kazali da treba da bude sretna što ga je pronašla, jer mnoge druge za života neće saznati u kojem dijelu podrinjskih šuma leže njihova djeca, onda se pomirila s tim i pristala da bude pokopan, mada se ne zna da li je bila sretna.

Osvanuo je dan, topao, julski – dan pokopa. Redaju se žrtve. Pronose ih. Žrtve slušaju ljudske korake. Ali ne gledaju. Kriju oči rukama. Crvene. A zašto? Jer ih je stid, sramota. Nije im jasno da li su doneseni na sopstvenu dženazu ili na nekakav ogavni pir. Šta je ovim ženama!? Kako su ovo obučene!? Zar nije pokuđeno da žene uopće dolaze na dženazu!? A da dolaze ovako obučene – to nije samo pokuđeno, to je… Neke su bez mahrama, neke su u potkošuljama, neke u kratkim suknjama, a neke… je sramota pogledati.
Pod jednim rednim brojem je i naš šesnaestogodišnjak. I on crveni. I njega je stid. I on krije oči rukama. I plače. Kao ono kad su ga strijeljali. Nije mu žao što su ga ubili. Žao mu je što njegov narod nije izvukao pouku iz toga, što se nije opametio. Ta, zar ovo nije dan u kojem ljudi treba da mole oprost!? Za njega… i za ostale koji se stide.

I tako, jedanaestog se jula Potočarima šeću golišave kosane i razbarušeni momčići. Kao da nije dan dženaze! Ponekad se zapitam hoće li bošnjački narod ikada išta naučiti, hoće li se ikada vratiti istinskim vrijednostima. Hoće li se ikada vratiti onome što jedino vrijedi na ovome dunjaluku – islamu? Ta, zar se Srebrenica nije dogodila zbog toga?! Zbog toga što ste tvrdili da ste muslimani?! Pa sada, budite muslimani! Nemojte pokušavati sličiti na vlastite ubice! Opametite se! Jer, koliko god se udaljili od islama, koliko god se trudili da sličite na nemuslimane – ”ni kršćani, ni jevreji neće biti vama zadovoljni sve dok njihovu vjeru ne prihvatite”. I uvijek je moguća nova Srebrenica. Ona vreba i čuči u svakom novom trenu.

Stoga, Bošnjaci moji, braćo i sestre muslimani, budite svjesni da ste drukčiji! Budite svjesni da nikada nećete biti prihvaćeni niti tretirani kao jednaki! Budite svjesni da ćete biti meta dokle god u vama ima i trunke imana, dokle god se na vama vidi i trunka od islama! Pa makar to bilo samo ime!
Vrijeme je da se ubijeni stave u mezare. Stavljaju ih: prvog, pa drugog, pa trećeg… pa sto pedeset i trećeg, pa tri stotine trideset i trećeg, pa… Utovarivač se vraća na mjesto zločina. Da nakupi još nekoliko stotina tijela.
– Mišo, kao da se tamo nešto miče! Provjeri jesu li svi mrtvi! Koji je ukočen, mrtav je, koji je opušten, živ je. Svakom još po jedan metak u glavu!
Čizmom dodiruje tijela. Ne saginje se. Mnoga dobivaju još po jedan metak.
I on je tu, naš lik, u blizini. Kreće se u koloni nenaoružanih ljudi. Noć je. Vedra. Nebo okićeno sjajnim zvijezdama. Prekrasna. Jedna od najljepših dosad viđenih noći. Paradoks! A vreba. Da ga ubije.
Šuma. Okolo. U svakom gustišu čeka zasjeda. Možda. Umoran je. Već tri noći ovako. Hoda. U koloni. Nije okusio sna. Dugo. Pokušava… da se probije… do Tuzle. A ne zna… da li će… uspjeti… Umoran je.
Spava. U jednom trenutku se budi! Koliko dugo već sam hoda? – pita se. Gdje je? Traži kolonu. Luta. Osluškuje. Gdje su? Možda nagazi na minu. Ah, tu su! – odahne. Ubacuje se. Ne smije više zaspati.
Neprestano puca! Sijeva! Granate! Rasprskavajuća municija! Kao zvijezde padalice. Paradoks! Opet! Gađaju! Bez predaha! Pojačava! Iznenada! Mnogo! Neizdržljivo! Uhvaćeni su! U obruč! Opkoljeni! Neki ginu! Mnogi se predaju! Ne brane se! A čime da se brane!?
Natrpavaju ih u kamione. Kao stoku. Ili još gore. Svakog udaraju preko leđa. Čime stignu. Kundacima. Nogama. Traže da predaju novac. I oružje. – Kakvo crno oružje! – Kažu da će poštovati njihova prava. – Hm! – Kažu da će da ih mijenjaju. Mrtve.
Dovoze ih pred napuštenu kuću, veliku. Silaze. Gaze po nečemu ljepljivom. Nije blato. Danima nije padala kiša. A mrak je. Ne vide. Ulaze. Unutra. Prevarili su se. Kuća nije bila napuštena. U njoj već ima ljudi. Puno. Pretučenih. Svezanih. Veoma sličnih njima. Neka je razlika. Prva je skupina sama odlučila da se preda. Ali, svima na kraju ista sudbina. Jedna grobnica. Čekaju malo. A onda izlaze. U mrak. Desetorica po desetorica. Da budu upucani. Strijeljani.
– Tra! Tra! Tra! – slušali su oni unutra. – To je i naša sudbina – mislili su.
Srebrenica, zaštićena zona UN-a. Nevjernici štite nevjernike, a Allah štiti one koji Ga se boje. ”Srebrenica je srpska zemlja. Oduvek bila i zauvek će biti”, vele. Ušli su četnici u grad. Još jučer. Jedan veli da su iz Srbije. Prolaze između žena i djece. Siju strah i trepet. Pucaju kuda žele. I u koga žele. ”Plavi šljemovi” stoje. Posmatraju. I ništa više. Srebrenica, zaštićena zona UN-a.

Zlatokosi dječak radoznalo podiže glavu.
– Majko, je li se u ovom mezaru nalazi moj daidža?
– Da, u tom.
– A koliko godina ima moj daidža?
– Šesnaest.
– Pa nije puno stariji od mene! Ja imam šest! Samo deset!
Idu dalje. Obilaze mezarje.
– A koliko kabura! Mogu li ih izbrojati!? Ja znam brojati do sto! Znam i više!
– Ne možeš ih izbrojati. To je nemoguće – čovjek ih ne može izbrojati. Nisu svi tu. A i kada bi svi iz devedeset i pete bili tu, to opet ne bi bilo sve. Ima ih još mnogo. Mnogo više.

I tako! Moj bošnjački narod ne bi trebao biti začuđen. Niti iznenađen. Najmanje što može jeste da bude svjestan da kad bi se sve ponovo zbilo, da bi sve bilo isto. I da se pripremi. Makar dušu da pripremi. Opet bi muslimanima u pola razbuktalog rata tamo neka sila uvela zabranu na naoružanje, a njihovim katilima svesrdno bi pomogli da se do zuba naoružaju. I opet bi bila klaonica. – Kako drukčije nazvati ono što je bilo! (Kao da se pravdam?!) Jer, to je tako. Vazda bilo i vazda će biti. Nevjernici štite jedni druge, a Allah štiti one koji Ga se boje. Da li Ga se moj narod nije bojao? Ili nije imao pameti? Možda oboje. Pa šta! Hoće li išta popraviti?! Ili će čekati?!

I sve bi bilo isto…

Napomena: Ovo je jedan od radova pristiglih na literarni konkurs ”Srebrenica – krvava epizoda neše domovine”


Konkurs: “Srebrenica – krvava epizoda naše domovine”

Begić Gazija Mirsada
.

Evo petnaest godina prođe, godina bola, tuge i traganja za onim najmilijim što otrgnuše ih iz naručja onih čija sjećanja i ispovijesti danas razaraju dušu slušalaca. Petnaest godina majke, sestre, supruge i kćerke traže kosti svoje djece, braće, muževa i očeva razbacanih po bosanskim vrletima. Mole Uzvišenog Allaha da ih pronađu, pa da ih dostojanstveno pokopaju u njihovoj prelijepoj Srebrenici. Samo one znaju šta znači čekati, nadati se, tumarati utabanim stazama, osvrćući se na sve strane, ne bi li vidjele koju koščicu svojih najmilijih. Samo one znaju, najbolje jedna drugu razumiju, kako je bolno stajati nad otvorenom jamom, jamom bez dna i čekati kostur da ga izljube, da ga suzama operu, znajući da ga oživjeti ne mogu, iako to majčinska srca priželjkuju. I opet ih uzimaju od njih i pakuju u crne vreće smještajući ih u hladne hale. A poslije u tabute i konačno na vječno odredište, ne bi li našli svoj smiraj. Ispraćaju kolonu za kolonom, brišući suze koje odavno ne presušuju. Krajevi šamija su natopljeni, pa kapa sa njih, kao kišnica sa pustih kuća. I tako godina za godinom, punih petnaest.
O Bože, pa zar je toliko vremena prošlo otkako prvi put čuh parolu ”Nož, žica, Srebrenica”? O Bože, ponekad se pitam, zar se dobro srce muslimanskog insana moralo vaditi valjevskim, užičkim i drugim kamama?! Zar je muslimansko grlo, što je za sevdah samo znalo, moralo biti zaklano?!

Bojim se, strah mi razara dušu, bojim se, kao majka, supruga, kćerka i sestra, da se ne ponovi Srebrenica – krvava epizoda moje domovine. Zato pišem iz straha i želje da tebe, moja voljena sestro i moj dragi brate, upozorim i da te prenem iz zaborava da ne dozvolimo da nam puste reprizu te epizode. Nemojmo dozvoliti da se zaboravi Akumulatorka i na hiljade ljudi, žena, staraca i izgladnjele djece.

O muslimanski ponose, sjeti se generala Mladića i njegovih pasa, kad bacaše čokoladice i bombone izgladnjeloj muslimanskoj djeci, željnoj hljeba. Sjeti se slike dječaka sa bijelim zecom u ruci, čiju nevinu glavicu miluje Mladićeva krvnička ruka. Zar da zaboravimo tog malog plavokosog dječaka, koji bijaše više zabrinut za život svog zeca nego za lični. Te slike obiđoše svijet koji osta gluh, nijem i slijep. Taj svijet bio je zauzet spašavanjem života i koža pandi, iguana i drugih životinjskih vrsta, a nije ih bilo briga za život i kožu bošnjačkog dječaka i njegovog zeca.

Zar da zaboravimo, ispovijest mlade majke, koja tog 11. jula rodi malu džennetsku ptičicu, kojoj četnička kama presiječe pupčanu vrpcu, a zatim odrubi glavu, ne dozvolivši joj da udiše zrak bosanski, i miris srebreničkih lipa.
Zar da zaboravimo majke kojima ubiše dva, tri, pet sinova i koje umjesto da svadbe spremaju, svake godine dženaze ispraćaju i nišane umjesto unučića broje.

Zar da zaboravimo, kolone iz kojih biraše najljepše djevojke, mlade, kao kapi rose, pa čak i djevojčice. Trgaše ih iz ruku njihovih majki i nana radi svojih najnižih životinjskih poriva.

Zar da zaboravimo da je u XX vijeku u srcu Evrope učinjen genocid, koji odnese 12.000 nevinih žrtava, a da zločinci, koje li sramote, još su na slobodi, šetkaju se srebreničkim avlijama berući naše ruže i sjede ispod vinove loze, gdje smo mi, samo mi, Bajrame dočekivali. I neka ih, neka se šepure i akšamluče jer Allahova kazna je blizu i žestoka, a mi smo u svemu bili i bit ćemo moralni pobjednici. Ovako prkosni i ponosni svoje ne damo, a tuđe nećemo.

O narode muslimanski, zar zaboravljati počinješ? Zar potpadaš pod parole licemjernog Zapada da oprostiti trebamo, jer praštanje je ljudski. Ali ne, mi ne smijemo oprostiti, jer ljudskost već odavno ne poznaje granice. Ljudskost prestade onoga dana kad se dogodio genocid, kad se pobilo i protjeralo sve što se micalo i zvalo muslimansko.

O majke srebreničke, sigurna sam da barem vi nećete zaboraviti, jer vi svako jutro poredate dva, tri, pet findžana iz kojih niko ne pije i samo vi razgovarate s nišanima. I samo se vi, same borite za svoja imanja, jer su prepuna sjećanja i uspomena. Samo vi, sadite cvijeće oko starih trešanja, koje već odavno ne rađaju, a posjeći ih ne date. I pogledom svako jutro i večer pomilujete dotrajale ljuljaške, izljubite školske sveske i đačke knjižice pune petica. Samo vi znate, kako je teško izidati zidine spaljenog ognjišta, koje krase slike voljenih umjesto Vilerovih goblena.

Dok se vi s teškom mukom mučite i kraj s krajem jedva sastavljate, vi kćerke bosanskih gazdi i potomci bosanskih begova, njihova fukara po buvljim pijacama prodaje almasli grane i šorvane i Vilerove goblene naših majki i nana vezene još u noćima kada nije bila spaljena iluzija o mirnoj i srećnoj Bosni na brdovitom Balkanu.
O srebrenička djevojko, gdje nestade tvoja sehara puna mirisnoga ruha i da li ona ode u Drinu ili je po buvljacima razvlače snaše i prljaju svojim rukama, kao što ukaljaše i isprljaše tvoju čast i dostojanstvo.
O srebrenički jetimu, što se školuješ po dijasporskim univerzitetima i najbolje diplome i pohvale dobijaš, sjeti se svoje domovine i svoje majke Srebrenice. Nemoj da dođeš samo jednom u godini i proučiš Fatihu na mezaru svoga babe, brata, amidže, komšije… Dođi i živi i sprovedi u djelo ideje za koje dade život tvoj babo, brat, amidža i komšija. Tvoja domovina ti dade toplo ognjište i brižne roditelje, ali četničko divljanje ti uništi ognjište, i djetinjstvo i snove, i ubi ti roditelje i od tebe napravi jetima. Sada te tvoja domovina treba da ponovo ti izgradiš to ognjište i osnuješ pravu bošnjačku muslimansku porodicu. Tvoja Bosna, tvoja Srebrenica, treba tvoju mladost, prkos, intelekt, i prosperitet, i zato ne okreći leđa svojoj majci, nani i njenoj šamiji i dimijama. Ne zamjenjuj bosanske ljepote i avlije prepune behara, džanarika, trešnji i rumenih jabuka, miris jorgovana s asfaltom Njujorka, Amsterdama, Berlina…

O narode bosanski, povrati svoju ljudskost i pokaži da nam je vrijedna svaka suza majke Srebreničanke. Pomozimo im da pronađu kosti svojih voljenih i pomozimo njihov što brži povratak na njihova ognjišta. Ne dozvolimo da se u Srebrenicu vraćaju samo mrtvi i kolone tabuta.

A majke, sestre i jetimi Srebrenice krvave epizode moje domovine nikada neće biti zaboravljene i same, naše će misli, srca, djela i dove biti uvijek za njih.

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s