Omer Karabeg

.

Zašto se ratni zločinci slave kao heroji?

 .

http://www.slobodnaevropa.org/content/zasto-se-ratni-zlocinci-slave-kao-heroji/25438663.html

.

Urednik “Glasa koncila”, glasila Katoličke crkve, napisao je da su svi koji etiketiraju Daria Kordića neprijatelji hrvatskog naroda i samostalne hrvatske države. Za ove dvije decenije nakon rata, vlasti Republike Srpske nisu učinile nijedan gest solidarisanja sa žrtvama, nijedan potez podrške i pomoći žrtvama i njihovim porodicama. Ja zaista ne mislim da je primjereno da jedan katolički biskup ljubi ruku osuđenom ratnom zločincu. Mislim da je to teška blasfemija i potpuno krivovjerstvo. Postoji tendencija da se vlastiti zločini relativiziraju ili prikriju, a istina falsifikuje. Ako budemo slavili povratak ratnih zločinaca nakon što su odležali zatvorsku kaznu, pomirenje je nemoguće.

.

najnovijem Mostu Radija Slobodna Evropa razgovaralo o tome zašto se u post jugoslovenskim državama ratni zločinci slave kao heroji. Sagovornici su bili Eugen Jakovčić, aktivista Centra za suočavanje s prošlošću Documenta iz Zagreba, i Branko Todorović, predsednik Helsinškog odbora Republike Srpske. Bilo je reči o euforičnom dočeku osuđenog ratnog zločinca Daria Kordića na zagrebačkom aerodromu i u njegovom rodnom gradu Busovači, o ulozi religijskih zajednica u slavljenju ratnih zločinaca, zašto je rukovodstvo bosanskohercegovačkog HDZ na čelu sa predsednikom Draganom Čovićem bilo na dočeku Kordića, zašto Milorad Dodik izjavljuje da poštuje Ratka Mladića i Radovana Karadžića, kako sudovi u Hrvatskoj oslobađuju one koji su optuženi za zločine u Oluji, da li se u post jugoslovenskim državama zločin koji je počinjen u ime vere i nacije ne smatra zločinom, kakav je učinak Haškog tribunala ako se zločinci koje je on osudio smatraju herojima, kao i o tome da li je 20 godina nakon završetka rata pomirenje dalje nego ikad.

RSE: Pre neki dan osuđeni ratni zločinac Dario Kordić, visoki ratni funkcioner samoproglašene Hrvatske Republike Herceg Bosne, koji je odležao 17 godina u zatvoru zato što je po presudi Haškog tribunala odgovoran za ubistvo 116 civila u bosanskom selu Ahmići 1993. godine, dočekan je u svom rodnom mestu Busovači kao heroj. Pre toga mu je sličan doček priređen i na zagrebačkom aerodromu. Kako neko, koga je međunarodni sud osudio za ratne zločine, može biti smatran herojem?

Eugen Jakovčić: Mislili smo da u Hrvatskoj nakon njenog ulaska u Europsku uniju takve scene više nećemo gledati, ali eto – osuđeni ratni zločinac, Dario Kordić, dočekan je srdačno i s ovacijama, gotovo kao vitez i moralna vertikala, uz primjetnu prisutnost katoličkog svećenstva. Tu naročito mislim na sisačkog biskupa Vladu Košića. Poslije toga je u zagrebačkoj katedrali biskup Valentin Pozajić organizirao molitvu zahvale za Kordićev povratak. Obojica su visoko rangirani biskupi Katoličke crkve u Hrvatskoj. To je bilo šokantno. Pri tome je napadnut naš kolega Zoran Ivančić, koji je povicima “Sotono, ubico“ pokušao Daria Kordića smjestiti u pravi kontekst. Mi, iz civilnog društva, smo organizirali prosvjed ispred zagrebačke katedrale. Tom prilikom je svaki od nas nosio po jedno od 116 imena ubijenih nedužnih civila u Ahmićima. To je teški zločin koji je Dario Kordić planirao i podsticao postrojbe HVO da ga izvrše. Time smo željeli podsjetiti javnost da je neprihvatljivo da se osuđeni ratni zločinac slavi i da se na taj način u javnosti stvara dojam kao da se zločin nije dogodio. Ovaj slučaj kao da nema kraja. Nakon dočeka u Busovači, u Mostaru je napadnut i prebijen profesor Slavo Kukić zbog toga što je osudio glorificiranje ratnog zločinca Daria Kordića, a urednik Glasa koncila, glasila Katoličke crkve, napisao je da su svi koji etiketiraju Daria Kordića neprijatelji hrvatskog naroda i samostalne hrvatske države.

RSE: Nedavno je u delu Sarajeva, koje pripada Republici Srpskoj, postavljena ploča u znak sećanja na dan kada je Ratko Mladić izvršio smotru jedinica koje su granatirale Sarajevo i ubijale civile. I tu je bila prisutna crkva. Protojerej stavrofor Srpske pravoslavne crkve, Vojislav Čarkić, osveštao je tu ploču i tom prilikom rekao da će Mladić ući u panteon srpskih vođa.

Branko Todorović: Ideologije koje su podržavale i osmišljavale ratne zločine nisu poražene. Veliki broj protagonista iz vremena rata i danas se nalazi na vrlo važnim pozicijama – i u policiji, i u vojsci, i u pravosuđu, i u parlamentima. S tih pozicija oni opstruišu istrage ratnih zločina, a same zločine relativiziraju i instrumentalizuju naročito u vrijeme predizbornih kampanja. U ove dvije decenije, koliko je prošlo od završetka rata, u Bosni i Hercegovini nismo imali nijedan ozbiljan, institucionalni pokušaj da se istini pogleda u oči. Umjesto toga imali smo falsifikate, relativiziranje ratnih zločina i manipulisanje. Zbog toga u javnosti imamo potpuno iskrivljenu sliku o ratnim zločinima.

RSE: Na dočeku Daria Kordića u Busovači bilo je rukovodstvo HDZ-a Bosne i Hercegovine na čelu sa predsednikom Draganom Čovićem, koji je ujedno i predsedavajući Doma naroda Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine. Mislite li da Čović to radi iz uverenja ili zato što misli da će mu to doneti glasove na oktobarskim izborima?

Eugen Jakovčić: Lik i djelo političara Čovića su poznati. Meni je, međutim, iz zagrebačke perspektive teško procjenjivati njegovu poziciju. Mene pri spomenu imena Daria Kordića prije svega interesuju njegove nevine žrtve u Ahmićima. Moram vas podsjetiti da je hrvatski predsjednik Ivo Josipovićodmah na početku svog mandata bio u Ahmićima i poklonio se tim nevinim žrtvama. Što je u glavi gospodina Čovića i ostalih političara u Bosni i Hercegovini zaista mi je teško dokučiti. Mi smo se prije svega usmjerili na poziciju Katoličke crkve u Hrvatskoj. Kao utjecajna institucija, ona bi trebala da šalje potpuno drugačije poruke – poruke pomirenja i suživota.

RSE: Milorad Dodik je juna prošle godine svedočio u Haškom tribunalu kao svedok odbrane Radovana Karadžića. Zašto Dodik to radi?

Branko Todorović: Na to pitanje bi on sam najbolje mogao odgovoriti, ali ako mene pitate, ja bih rekao da Dodik procjenjuje da najveći broj građana u Republici Srpskoj gleda na Karadžića i Mladića kao na nacionalne junake i da je za njega, kao predsjednika Republike Srpske, veoma profitabilno da podilazi tim potencijalnim glasačima, jer za nekoliko mjeseci slijede izbori. Mene, međutim, više zabrinjava očigledna i neraskidiva veza između crkve i politike, koja je i danas u Bosni i Hercegovini isto tako snažna kao što je bila za vrijeme rata.

Ja bih rekao da Dodik procjenjuje da najveći broj građana u Republici Srpskoj gleda na Karadžića i Mladića kao na nacionalne junake i da je za njega, kao predsjednika Republike Srpske, veoma profitabilno da podilazi tim potencijalnim glasačima.

Mislim da je uticaj crkve veoma snažan, a ona se ni u jednom momentu nije distancirala od zločina. Otuda bi bilo potpuno iluzorno očekivati drugačiji stav prema ratnim zločinima. Zakazale su i državne institucije. Kada je u pitanju suočavanje sa prošlošću, u Bosni i Hercegovini nije pokrenuta nijedna ozbiljnija incijativa. Poražavajuće djeluje i činjenica da Evropska unija nema nikakva rješenja za postkonfliktna društva, kao što je bosanskohercegovačko. Ne samo da Brisel nije imao nikakvu strategiju kad je u pitanju suočavanje sa prošlošću i pomirenje, nego je često kao relevantne partnere prihvatao upravo one koji su tokom rata bili ideolozi ili direktni izvršioci najtežih oblika kršenja ljudskih prava, pa i ratnih zločina. Evropska unija će to teško priznati, ali rezultat takve politike bio je davanje legitimiteta ratnim zločincima i ideologijama koje su bile zasnovane na ratnim zločinima i etničkom čišćenju. Ideolozi rata su i danas relevantni partneri Evropske unije i, na žalost, vrlo često predstavnici građana Bosne i Hercegovine, ne samo u Evropi, nego i u svijetu.

Eugen Jakovčić: Aprila 2011 mi smo, nakon prvostupanjske presude generalima Gotovini i Markaču, napravili istraživanje sadržaja Dnevnika, središnje informativne emisije Hrvatske Radio Televizije. Naš generalni zaključak je da su u toj emisiji, kao i u drugim informativnim emisijama, u potpunosti izostali iskazi žrtava koji su dati tokom haškog suđenje Gotovini i Markaču, opisi njihova stradanja, kao i dokumentarni snimci kojima se to stradanje ilustrira. Javnost je, dakle, ostala potpuno uskraćena za objektivnu sliku stradanja Srba tijekom i nakon “Oluje“. Nakon oslobađajuće presude uslijedilo je glorificiranje rata i dvojice generala, ali je izostala ključna informacija da je, usprkos oslobađajućoj presudi, Žalbeno vijeće Haškog tribunala zaključilo da su se zločini dogodili. Ni tada žrtve uopće nisu bile spomenute i – usprkos našim nastojanjima da tu večer obitelji žrtava uđu u program HRT-a – to se nije dogodilo.

RSE: Sećam se da su tom prilikom visoki funkcioneri Hrvatske rekli da će Hrvatska procesuirati i goniti one koji su izvršili te zločine. Da li se išta preduzima da ti zločini budu kažnjeni?

Eugen Jakovčić: Onog istog dana kada je Dario Kordić osvanuo kao “vitez“ na zagrebačkom aerodromu, zagrebački Županijski sud donio je oslobađujuću presudu u kaznenom postupku protiv Franje Drlje i Bože Krajine, koji su kao bivši pripadnici antiterorističke jedinice “Lučko“ bili osumnjičeni za ratni zločin u zaseoku Grubori. Bio je to jedan od većih zločina koji se dogodio nakon “Oluje“. Bili smo konsternirani načinom na koji je sudac Majerović oslobodio optužene.

Kad je riječ o procesuiranju ratnih zločina tijekom i nakon “Oluje“ do sada imamo tek jednu pravomoćnu presudu i to za zločine u Proklanju i Mandićima, tako da je Hrvatska u tom pogledu jako neučinkovita

Riječ je o zločinu koji je jako dobro dokumentiran i u presudi hrvatskim generalima u Hagu, a neki od svjedoka, koji su bili u Hagu, svjedočili su i na suđenju u Zagrebu, pa smo zaista vjerovali da će Drlje i Krajina biti osuđeni, jer je postojao dovoljan broj činjenica koje su išle u pravcu osuđujuće presude. Kad je riječ o procesuiranju ratnih zločina tijekom i nakon “Oluje“ do sada imamo tek jednu pravomoćnu presudu i to za zločine u Proklanju i Mandićima, tako da je Hrvatska u tom pogledu jako neučinkovita, a ne znamo ni da li Državno odvjetništvo Republike Hrvatske po pitanju podizanja novih optužnica bilo šta radi.

RSE: Reklo bi se da se na ovim prostorima zločin, koji se čini u ime vere i nacije, ne smatra zločinom?

Branko Todorović: Upravo tako. I dodao bih da su tokom rata ljudi druge etničke i religijske pripadnosti dehumanizirani. Propaganda ih je prikazivala kao manje vrijedne, oni su bili krivi za sve što se dešavalo “našoj naciji“. Ta dehumanizacija je išla dotle da se ubijanje i uništavanje drugih smatralo, ne samo nekažnjivim, nego i prihvatljivim i poželjnim, pa se veliki broj onih koji su učestvovali u zločinima nakon rata pitao zašto nas sada žele suditi za nešto na šta su nas tako zdušno podsticali. Mi danas u Republici Srpskoj imamo potpuno ignorisanje i obezvrijeđivanje žrtava i istovemeno glorifikaciju zločinaca i njihovih porodica i saradnika. Za ove dvije decenije nakon rata, vlasti Republike Srpske nisu učinile nijedan gest solidarisanja sa žrtvama, nijedan potez podrške i pomoći žrtvama i njihovim porodicama. Dehumanizacija i neljudski odnos koji su postojali za vrijeme rata prisutani su, na žalost, i danas, u miru.

RSE: U stvari, glavni je problem što se ratni zločinci predstavljaju kao branitelji vlastitog naroda. Oni nisu vršili zločine, oni su samo branili svoj narod.

Branko Todorović: Mislim da je taj koncept lažan, prevaziđen, falsifikatorski i neistinit i da bi građani morali da misle svojom glavom, a ne da prihvataju takve poruke.

RSE: Čovek se mora zapitati koji je, uopšte, učinak Haškog tribunala kada biskup Vlado Košić, koji je predsednik komisije Hrvatske biskupske konferencijeIustitia et pax – dakle konferencije koja se bori za pravdu i mir – izjavi da je Kordić nepravedno osuđen i da se time krivnja želela svaliti na ceo hrvatski narod u Bosni i Hercegovini. Naravno da će vernici, a oni su danas dominantni deo populacije, više verovati biskupu nego Haškom tribunalu, pogotovo kada im biskup kaže da tribunal presudom Kordiću želi i njih da okrivi.

Eugen Jakovčić: To su teška pitanja i upravo zbog toga moramo reagirati ovako kako reagiramo. Ne smijemo dopustiti da institucije, kao što je Katolička crkva, koje bi trebale promovirati pomirenje i suživot, rade ovakve stvari. Zbog toga smo organizirali javni prosvjed ispred zagrebačke katedrale i uputili pismo aktualnom papi, koji je dva dana nakon dočeka Kordića na zagrebačkom aerodromu u Rimu, zajedno sa palestinskim i izraelskim predsjednikom, molio molitvu za mir. Mi ovdje imamo promoviranje potpuno drugačijih vrijednosti od onih koje promovira papa, dakle – ne vrijednosti mira, suživota i tolerancije, nego upravo nečeg što je suprotno. Mi smo još uvijek u fazi antićirilične histerije, a crkva nije ništa učinila da bi je zustavila. Dapače, slala je poruke da bi zbog zločina koji su počinjeni nad Hrvatima sada trebalo opravdati novu diskriminaciju, a imali smo i jedan jako problematični referendum koji je diskriminirao istospolne parove, u što je bila uključena crkva. Za razliku od toga, papa u ovom trenutku šalje potpuno drugačije poruke i mi – mnogi od nas su i vjernici – pokušavamo upozoriti naše biskupe i Katoličku crkvu da su trendovi u Vatikanu u ovom trenutku u potpunosti drugačiji. Ja zaista ne mislim da je primjereno da jedan katolički biskup ljubi ruku osuđenom ratnom zločincu. Mislim da je to teška blasfemija i potpuno krivovjerstvo.

RSE: Tužilaštvo Haškog tribunala je optužilo Karadžića i Mladića za genocid i, dok čekamo presude, Milorad Dodik, predsednik Republike Srpske, kaže da njih dvojicu poštuje i da će ih poštovati bez obzira šta Haški tribunal uradi. Time on unapred obezvređuje te presude i poručuje građanima da ne treba verovati Haškom tribunalu.

Branko Todorović: Žalosno je, ali je činjenica je da će građani u Bosni i Hercegivini, a i u regionu, mnogo više vjerovati svojim političkim i religijskim liderima, kao i mnogima koji osporavaju Haški tribunal, nego samom Tribunalu. Zašto je to tako? U medijma zemalja regiona postoji jedna vrsta prećutne saglasnosti da se ne govori o zločinima koje su počinili pripadnici “naše“ nacije, a i u srednjim školama i na univerzitetima o tome se vrlo malo govori. Postoji tendencija da se vlastiti zločini relativiziraju ili prikriju, a istina falsifikuje. Međutim, i pored toga Haški tribunal će ostaviti značajan trag, jer je prikupio ogroman materijal o zločinima koji će se u narednim godinama i decenijama proučavati. Ne treba izgubiti iz vida i jedan drugi, jako važan, efekat Tribunala. Mislim na panični strah koji su od Tribunala imali ti tobožnji heroji, a u stvari zločinci, na njihovo kukavičko bježanje, mijenjanje izgleda i skrivanje. Oni koji su bili spremni ubijati civile vezanih ruku, žene i djecu – pokazali su svoje kukavičko lice.

RSE: Ako niko neće da prizna svoje zločine, ako su zločinci heroji i ako decu učimo da su oni heroji, možemo li se nadati da će ikada biti pomirenja na ovim prostorima? Bojim se da ovo što se sada događa više liči na pripremu za novi rat, nego na pomirenje.

Eugen Jakovčić: Proces suočavanja sa prošlošću uopće nije lagan. Mogu razumjeti generala Gotovinu kada izjavljuje kako želi biti samo ribar i baviti se uzgajanjem tuna, ali ne i kada kaže da je njegovim oslobađanjem rat gotov. Zaista, nakon oslobađajućih presuda za Gotovinu i Markača, bilo je izjava da se je time rat u Hrvatskoj završio i da se moramo okrenuti budućnosti. General Gotovina se može baviti tunama, ali obitelji žrtava ne, sve dok ne dobiju odgovor tko je kriv za smrt njihovih najmilijih. Za obitelje žrtava najvažnija je sudska pravda. Hrvatske civilne žrtve i dalje pate, jer nisu obeštećene. Jako puno pate i srpske žrtve koje su potpuno nepriznate, koje se tek u posljednje vrijeme pokušava obuhvatiti zakonom o civilnim žrtvama, koji vlada nikako da donese.  Nema društva koje će biti prosperitetno, ako jedan dio njegovih građana pati. Mi moramo biti svjesni da među nama žive građani, neovisno jesu li Hrvati, Srbi ili Bošnjaci, koji nose teški teret i mi im moramo pomoći. Svi mi zajedno moramo ponijeti taj teret da se ne bi dogodilo ovo o čemu vi govorite. Ne smijemo taj teret ostaviti budućim generacijama.

Branko Todorović: Pomirenje neće doći samo. Ako budemo slavili povratak ratnih zločinaca nakon što su odležali zatvorsku kaznu, pomirenje je nemoguće. Ne samo da ćemo se sve više udaljavati jedni od drugih, nego će biti i sve više mržnje, nepovjerenja i želje za osvetom. Sve više će biti onih koji će čekati na trenutak kada će im se pružiti mogućnost da se revanširaju za nešto što im se dogodilo u posljednjem ratu. Region ide u pravcu daljih podjela, nema suočavanja sa prošlošću, veoma malo se uradilo na pomirenju i uspostavljanju povjerenja. Političari i pravosuđe u tom pravcu nisu gotovo ništa uradili. Jedino spasonosno rješenje bilo bi kada bi Evropska unija, kao preduslov za integracione procese zemalja regiona, postavila zahtjev da se one suoče sa istinom o prošlom ratu i osude ratne zločince. Bez toga i dalje će nam se dešavati da se slavi povratak osuđenih ratnih zločinaca.

.

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s