Albert Einstein

ZAŠTO SOCIJALIZAM

 

http://radiogornjigrad.wordpress.com/2014/04/12/albert-einstain-zasto-socijalizam/

Još nismo prevazišli ono što je Thorstein Veblen nazvao “predatorskom fazom” ljudskog razvoja. Ekonomske činjenice koje možemo promotriti spadaju u tu fazu, pa čak i oni zakoni koje iz njih možemo izvesti nisu primjenjivi na druge faze. Budući da je stvarna svrha socijalizma upravo u napretku i prevazilaženju predatorske faze ljudskog razvoja, ekonomska znanost u svom sadašnjem stanju može baciti malo svjetla na socijalističko društvo budućnosti

Einstein 1921 by F Schmutzer.jpg

Albert Einstein

(14. 3. 1879. – 18. 4. 1955.)

Da li je pametno da netko, tko nije stručnjak za ekonomska i društvena pitanja, izražava svoje mišljenje o socijalizmu? Vjerujem, zbog niza razloga, da jest.

Promotrimo najprije ovo pitanje s točke znanstvenog znanja. Moglo bi se pomisliti, da nema temeljnih metodoloških razlika između astronomije i ekonomije: znanstvenici iz oba područja pokušavaju otkriti zakone općenito prihvatljive za jasno određenu grupu fenomena s namjerom da ih međusobno povežu na što je moguće jasniji način.

Međutim, takve metodološke razlike ipak postoje. Otkrivanje općenitih zakonitosti u području ekonomije je otežano mnogim čimbenicima koje je vrlo teško ocijeniti izvan konteksta u kojem se pojavljuju. Uz to, iskustvo skupljeno od početaka takozvanog civilizacijskog razdoblja ljudske povijesti se – kao što nam je dobro poznato – velikim dijelom nalazilo pod utjecajem i ograničenjem uzroka koji nisu bili isključivo ekonomske prirode. Na primjer, većina velikih država u povijesti svoje postojanje zahvaljuje osvajanju. Osvajački narodi prometnuli su se, u pravnom i ekonomskom smislu, u privilegiranu klasu osvojene zemlje. Uzeli su u svoje ruke monopol vlasništva nad zemljom i imenovali svećenstvo iz svojih vlastitih redova. Svećenici su svojom kontrolom nad obrazovanjem omogućili institucionaliziranje klasne podjele društva i stvorili sustav vrijednosti kojim će se ljudi od tada, često u velikoj mjeri nesvjesno, voditi u svom socijalnom ponašanju.

Međutim, povijesna tradicija je, da se tako izrazimo, još od jučer; nigdje još nismo prevazišli ono što je Thorstein Veblen nazvao “predatorskom fazom” ljudskog razvoja. Ekonomske činjenice koje možemo promotriti spadaju u tu fazu, pa čak i oni zakoni koje iz njih možemo izvesti nisu primjenjivi na druge faze. Budući da je stvarna svrha socijalizma upravo u napretku i prevazilaženju predatorske faze ljudskog razvoja, ekonomska znanost u svom sadašnjem stanju može baciti malo svjetla na socijalističko društvo budućnosti.

Predatorska faza ljudskog roda

Osim toga, socijalizam je usmjeren prema socijalno – etičkom cilju. Znanost, međutim, ne može stvarati ciljeve i, još manje, unositi ih u ljudske duše; znanost ih, u najbolju ruku, može opskrbiti sredstvima za ostvarenje određenih ciljeva. Međutim, ciljeve same stvaraju osobe s etičkim idealima, i –  ako ovi ciljevi nisu mrtvi, već puni života – prihvaćaju ih i pronose mnogi drugi koji, napola nesvjesno, određuju tijek polagane evolucije društva. Zbog ovih razloga, trebali bi biti oprezni da ne precijene znanost i znanstvene metode kada se bavimo ljudskim problemima; i ne bismo trebali pretpostaviti da su stručnjaci jedini koji imaju pravo izraziti se o pitanjima koja se tiču organizacije društva.

Nebrojeni glasovi već neko vrijeme tvrde da ljudsko društvo prolazi kroz krizu, i da mu je stabilnost ozbiljno uzdrmana. Karakteristično je da u takvoj situaciji pojedinci osjećaju ravnodušnost ili čak neprijateljstvo prema grupi, maloj ili velikoj, kojoj pripadaju. Za potrebe ilustracije onoga o čemu govorim, navest ću jedan primjer iz osobnog iskustva. Nedavno sam s inteligentnim i dobronamjernim čovjekom razgovarao o prijetnji novog rata, koji bi, po mome mišljenju, ozbiljno ugrozio egzistenciju čovječanstva, i primijetio sam kako bi samo supranacionalna organizacija mogla predstavljati zaštitu od takve opasnosti. Na to mi je moj gost vrlo mirno i hladno odgovorio: “Zbog čega ste tako duboko suprotstavljeni nestanku ljudske vrste?”

Siguran sam da prije samo stotinu godina nitko ne bi tako olako dao izjavu ove vrste. To je izjava čovjeka koji je uzalud nastojao pronaći ranotežu unutar sebe, i ima sve manje i manje nade za uspjeh. Ona je izraz bolne samoće i izolacije od koje toliki broj ljudi danas pati. Što je uzrok ovome? Postoji li izlaz?

Takva pitanja je lako postaviti, međutim, teško je na njih odgovoriti s određenom razinom sigurnosti. Usprkos tome, moram pokušati najbolje što mogu, iako sam vrlo svjestan činjenice da su naši osjećaji i stremljenja često proturječni i nejasni i da se ne mogu izraziti lakim i jednostavnim formulama.

Čovjek je istovremeno pojedinačno biće i društveno biće. Kao pojedinačno biće , on pokušava zaštititi svoju vlastitu i egzistenciju onih koji su mu najbliži, zadovoljiti svoje osobne potrebe, i razviti svoje unutarnje sposobnosti. Kao društveno biće, on nastoji zadobiti priznanje i privrženost drugih ljudi, sudjelovati u njihovim zadovoljstvima, tješiti ih u njihovoj tuzi, i poboljšati njihove društvene uvjete.

Samo postojanje tih različitih, često konkfliktnih stremljenja čini specifičan čovjekov karakter, i njihova specifična kombinacija određuje mjeru u kojoj pojedinac može postići unutarnju ravnotežu iu kojoj može doprinijeti dobrobiti društva. Vrlo je moguće da je relativna snaga ovih dvaju poriva najvećim dijelom određena naslijeđem. Međutim, osobnost koja se konačno pojavljuje najvećim je dijelom oblikovana okruženjem u kojem čovjek sebe pronalazi tijekom svog razvoja, strukturom društva u kojem odrasta, tradicijom tog društva, kao i njegovim vrednovanjem određenih oblika ponašanja.

Apstraktni koncept “društva” individualnom ljudskom biću znači ukupnu sumu njegovih izravnih i neizravnih relacija s njegovim suvremenicima, kao i sa svim ljudima ranijih generacija. Čovjek je sposoban misliti, osjećati, težiti i raditi sam; međutim, on je toliko ovisan o društvu – u svojoj fizičkoj, intelektualnoj i emocionalnoj egzistenciji – da je nemoguće misliti o njemu, i razumijevati ga, izvan okvira društva. “Društvo” ga opskrbljuje hranom, odjećom, domom, oruđem, jezikom, oblicima mišljenja, kao i većinom njegovog sadržaja, njegov život je omogućen radom i postignućima mnogih milijuna u prošlosti i sadašnjosti, skrivenih iza riječi “društvo”.

Zato je, očito, ta ovisnost pojedinca o društvu činjenica prirode koja se ne može ukinuti – kao i kod mrava i pčela.

Međutim, dok su svi životni procesi mrava i pčela utvrđeni do najsitnijeg detalja u vidu krutih, naslijeđenih instinkata, društven uzorak i međuodnosi ljudskih bića su i sami podložni promjeni. Memorija, kapacitet za izradu novih kombinacija, dar usmene komunikacije omogućili su razvitak među ljudima koji nije diktiran biološkim potrebama. Takvi razvića manifestiraju se u tradicijama, institucijama, i organizacijama, u literaturi, u znanstvenim i inženjerskim postignućima, u umjetničkim djelima. Ovo objašnjava, barem na jedan način, kako čovjek može utjecati na svoj život preko vlastitog ponašanja, kao i da u tom procesu svjesno mišljenje i želja mogu imati svoju ulogu.

Čovjek stječe kod rođenja, preko nasljeđa, biološku konstituciju koju treba shvatiti kao utvrđenu i neizmjenjive, kao i prirodne porive koji su karakteristika ljudske vrste. Nadalje, tijekom njegovog životnog vijeka, on stječe kulturu koju usvaja od društva preko komunikacije i preko mnogih drugih tipova utjecaja. Baš je ta kultura ono što je, s prolazom vremena, podložno promjeni i koja određuje, u vrlo velikom rasponu, odnose između pojedinca i društva. Moderna antropologija nas uči, preko paralelnog istraživanja takozvanih primitivnih kultura, da se društveno ponašanje ljudskih bića može vrlo snažno razlikovati, ovisno o prevladavajućim kulturnim obrascima i tipovima organizacije koje prevladavaju u društvu. Na tome oni, koji nastoje poboljšati ljudski rod, mogu temeljiti nadu: ljudska bića nisu osuđena, zbog njihove biološke prirode, međusobno se uništiti i nisu izložena na milost i nemilost okrutnoj, samo – nametnutoj sudbini.

Ako se zapitamo kako struktura društva i kulturni stav čovjeka trebaju biti promijenjeni da bi ljudski život učinili zadovoljavajući koliko je to moguće, neprekidno bismo trebali biti svjesni činjenice da postoje stanja koja smo nesposobni modificirati. Kao što je ranije spomenuto, biološka priroda čovjeka je, za sve praktične svrhe, nepodložna promjenama. Nadalje, tehnološki i demografski razvoj događaja u nekoliko zadnjih stoljeća stvorila su stanja koja s nama ostaju za stalno. U razmjerno gusto naseljenoj populaciji s proizvodima koji su neophodni za njeno postojanje, čvrsta podjela rada i visoko – centraliziran produktivan uređaj prijeko su potrebni. Vrijeme – koje se, gledajući unatrag, čini tako idilično – zauvijek je prošlo kada su pojedinci ili grupice mogle biti sasvim autarhične. Tek je malo preuveličavanje reći da je čovječanstvo već sada planetarna zajednica proizvodnje i potrošnje.

Pojedinac i društvo

Sada sam dosegnuo točku gdje mogu pokazati ukratko što prema meni čini bit krize našeg vremena. Radi se o odnosu pojedinca prema društvu. Pojedinac je postao svjesniji nego ikada svoje ovisnosti o društvu. Ali on ovu ovisnost ne doživljava kao pozitivan dobitak, kao organsku vezu, kao zaštitnu silu, već prije kao prijetnju njegovim prirodnim pravima, ili izravnu prijetnju njegovom ekonomskom postojanju. Osim toga, njegov položaj u društvu je takav da egoističke porive ljudske prirode neprekidno potiče, dok njegove društvene porive, koji su po prirodi slabiji, progresivno slabi.

Sva ljudska bića, kakav god njihov položaj u društvu, trpe ovaj štetan proces. Nesvjesni zatvorenici vlastitog koristoljublja, oni osjećaju nesigurnost, usamljenost, i lišeni su naivnog, jednostavnog, i nesofisticiranog uživanja u životu. Čovjek može naći značenje u životu, koliko god da je opasan i kratak, jedino posvećujući se društvenom življenju.

Ekonomsko bezvlađe kapitalističkog društva kakvo danas postoji je, po mom mišljenju, pravi izvor zla. Pred nama vidimo golemu zajednicu proizvođača, članova društva koji neprestano teže jedan drugoga lišiti plodova njihovog kolektivnog rada – ne silom, već vjernim pokoravanjem s legalno utemeljenim pravilima. Ovdje je važno shvatiti da sredstva za proizvodnju – to jest, cjelokupni produktivan kapacitet potreban za proizvodnju potrošne robe kao i dodatna kapitalna dobra – mogu legalno biti, i većinom i jesu, privatna imovina pojedinaca.

1. a. en2

Radi jednostavnosti, u raspravi koja slijedi ću nazvati radnicima” sve koji ne sudjeluju u vlasništvu sredstava za proizvodnju – iako ovo ne odgovara popularnoj upotrebi termina. Vlasnik sredstava za proizvodnju je u položaju kupiti radničku moć radnika. Prilikom korištenja sredstava za proizvodnju, radnik proizvede novu robu koja postaje vlasništvo kapitalista. Najznačajnija je točka u ovom procesu odnos između proizvoda što ga radnik proizvede i koliko je on plaćen, oba mjerena prema stvarnoj vrijednosti. Ukoliko je ugovor o radu “slobodan”, koliko radnik primi nije određeno stvarnom vrijednosti robe koju proizvede, već njegovim minimalnim potrebama kao i potrebom za kupovnom moći radnika, koju kapitalist treba, a opet ovisno o velikom broj radnika koji se natječu za posao. Važno je razumjeti da niti u teoriji plaća radnika nije određena vrijednošću proizvedenog proizvoda.

Privatni kapital se koncentrira tek u nekoliko ruku, djelomice zbog natjecanja između kapitalista, i djelomice zato što tehnološki razvoj i pojačana podjela rada ohrabruju formaciju većih jedinica proizvodnje na štetu manjih. Rezultat ovakvog razvoja događaja je oligarhija privatnog kapitala čije se goleme moći ne mogu učinkovito kontrolirati čak ni u demokratski organiziranom političkom društvu . Ovo je istina jer su i članovi zakonodavnih tijela odabrani od političkih stranaka, a uvelike financirani ili na druge načine pod utjecajem privatnih kapitalista koji, za sve praktične svrhe, odvajaju biračko tijelo od zakonodavstva. Posljedica je da predstavnici naroda” zapravo ne štite dovoljno interese neprivilegiranih/potlačenih dijelova stanovništva .

Nadalje, u sadašnjim uvjetima, privatni kapitalisti neizbježno kontroliraju, izravno ili neizravno, glavne izvore informiranja (novine, radio, obrazovanje). Zato je tako ekstremno teško, i doista najčešće zapravo nemoguće, da individualan građanin dođe do objektivnih zaključaka i inteligentno/informirano upotrijebi svoja politička prava.

Situacija koja prevladava u ekonomiji utemeljenoj na privatnom vlasništvu kapitala tako je okarakterizirana s dva glavna načela: prvi, sredstva za proizvodnju (kapital) su privatna i vlasnici se njima služe kako žele; drugo, ugovor o radu je slobodan. Naravno, nema takvog društva koje bi bilo čisto kapitalističko u ovome smislu. Osobito, treba uočiti da su radnici, preko duge i gorke političke borbe, uspjeli osigurati nešto poboljšan oblik “slobodnog ugovora o radu” za određene kategorije radnika. Ali u cjelini, suvremena ekonomija ne razlikuje se mnogo od “čistog” kapitalizma.

Proizvodnja se vrši za zaradu, ne za uporabu. Nije osigurano da svi sposobni i svi koji žele raditi uvijek budu u stanju pronaći posao: “vojska nezaposlenih” gotovo uvijek postoji. Radnik je neprekidno u strahu od gubitka svoga posla. Budući da nezaposleni i loše plaćeni radnici ne predstavljaju profitabilno tržište, proizvodnja potrošačkih roba je ograničena, i posljedica su velike teškoće.

Tehnološki napredak često rezultira s više nezaposlenosti umjesto da smanji teret posla za sve. Motiv profita, zajedno sa natjecanjem među kapitalistima, odgovoran je za nestabilnost u akumulaciji i iskorištavanje kapitala koji vode do porasta snažnih depresija.

Neograničeno natjecanje dovodi do golemog rasipanja radne moći, uz to osakaćujući društvenu svijest pojedinaca koje sam ranije naveo.

Ovo sakaćenje pojedinaca smatram najgorim zlom kapitalizma. Naše cijelo školstvo boluje od ovog zla. Pretjeran natjecateljski duh se ulijeva u studenta, koji je obučavan da pohlepno obožava uspjeh kao pripremu za njegovu buduću karijeru.

Uvjeren sam da postoji samo jedan način za elimininaciju ovih najozbiljnijih zala, naime putem osnivanja socijalističke ekonomije, praćen školskim sustavom koje bi bilo usmjereno prema društvenim ciljevima. U takvoj ekonomiji, sredstva za proizvodnju su u vlasništvu samog društva i korištena su planski. Planska privreda, koja prilagođava proizvodnju prema potrebama zajednice, dijelila bi potreban posao između svih radnika sposobnih za rad i garantirala bi egzistenciju svakom čovjeku, ženi i djetetu. Obrazovanje pojedinca, uz promoviranje njegovih urođenih sposobnosti, pokušalo bi razviti u njemu osjećaj odgovornosti za njegove bližnje umjesto glorifikacije moći i uspjeha u našem sadašnjem društvu.

Ipak, neophodno je sjetiti se da planska privreda nije još socijalizam. Sama planska privreda kao takva mogla bi biti popraćenim potpunim ropstvom pojedinca. Uspjeh socijalizma zahtijeva rješenje nekih vrlo teških društveno – političkih problema: kako je moguće, s obzirom na dalekosežnu centralizaciju političke i ekonomske moći, spriječiti birokraciju postati omipotentna i svekontrolirajuća? Kako mogu prava pojedinca biti zaštićena i tako ostvariti demokratski protuuteg prema moći birokracije? Jasnoća o ciljevima i problemima socijalizma je od najveće važnosti u našoj dobi prijelaza. Budući da je, u sadašnjim prilikama, slobodna i nesprečavana rasprava ovih problema potpala pod snažan tabu, ja smatram stvaranje ovog časopisa važnom društvenom uslugom.

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s