DSC04716  Esad Bajtal, 5.4.2014.

  Dobri Mario,

  Sutra je dan oslobođenja Sarajeva.

  Možda Ti ovo odgovara za portal,
uz neko Tvoje uvodno slovo tim povodom …

  Sarajevo je Moje i Tvoje,
baš kao i onih (a možda i više)
koji se busaju u svoju fizičku pripadnost tom gradu.

***

Marjan Hajnal
.

Zahvaljujem se prijatelju, kolegi, sugrađaninu, dokazanom patrioti i humanisti gospodinu Esadu Bajtalu na ovom predivnom i važnom tekstu koji je doista prigodan dar Gradu Sarajevu, za njegov rođendan, 6. april, Dan oslobođenja, praznik koji se nekada slavio u znaku antifašizma. Bio je to grad koji se volio, u kojem se voljelo. Bio je to grad svih nas, olimpijski. Kulturna metropola, i europska, i orijentalna. Sa svojim sevdalijama i proslavljenim pjesnicima, slikarima, znanstvenicima, muzičarima… A onda je došlo zlo vrijeme podjela, pa agresije na dušu Grada, kao dušu i srce cijele Bosne. Grad se odbranio, preživio, sa krupnim ožiljcima, ali, kao Feniks, obnavlja svoju ljepotu i svoj neuništivi duh. Ono što još usporava njegov oporavak je pomanjkanje osjećaja za antifašističku prošlost, pa se i 6. april marginalizira, bojkotuje, ne pominju se imena koja su proslavila slobodu, pa se samim tim svjesno ili nesvjesno zaboravaljaju i žrtve onog strašnog rata kad je cijela Europa poklekla pred hitlerovcima, a Walter nije. Danas jedni svojataju Grad, drugi ga negiraju. A on je naš, i Esadov, i moj, Grad budućnosti naših potomaka. I tu budućnost, kao realno-pojavni fenomen i kao metafizičku kategoriju niko nam ne može i neće moći uskratiti. Sarajevo je nebeski zapisani, nikada otpisani Grad. Trenutno, u  tom Gradu i oko njega uzalud opet reži avet probuđenog fašizma. Ali, kao što nije prošla, neće ni proći. Sarajevo, srećno ti, behara ti tvoga!    

 

 ***

 

SARAJEVO BEHARA TI TVOGA

 

Esad BAJTAL

 

 

Sarajevo, divno mjesto

Divno, gizdavo

U tebi su perivoji

K'o sunce jarko

 

(sevdalinka)

 

 

Svaka ljepota Sarajeva je kao vječnost

Po ljepoti ono je jednako raju

Oko neba nije vidjelo ovakvog grada

Otkad se kolo vremena počelo okretati.

.

(Rešid-efendija, XVIII st.)

 

 

Ništa u dugoj povijesti Sarajeva nije bilo stvar slučaja. Baš kao ni sam grad. Ni njegov nastanak. Ni njegovo zagonetno ime. Ni njegova, pjesmom opjevana ljepota. Svaka priča o Sarajevu mora krenuti od tih činjenica.

 

Sarajevo je, svjedoče pisani tragovi, planski podizan grad.[1] Prije dolaska Osmanlija na području današnjeg Sarajeva nije bilo ni većeg trga, a kamo li grada. Utemeljitelj grada je Isa-beg Ishaković (Isak Hranić/Hranušić), zadnji krajišnik bosanskog krajišta i drugi sandžakbeg osmanske pokrajine Bosna. Sarajevo je, pogledamo li unazad, grad burne prošlosti (buna, atentata, opsada, paljevina …), s jedne, i prirodnih i graditeljski osmišljenih ljepota, s druge strane. Jer, grad, “nije samo naselje kuća od čvrstog materijala”, nego sistem definiran religioznim i civilnim redom,[2] koji ga čine specifično osmišljenim mjestom čovjekovog bivanja. U tradicionalnom smislu gradovi su “odraz nebeskog poretka i primaju njegove uticaje. Takav je prvobitni Heliopolis – grad sunca; Salem – grad mira; Luz – bedem, koji je Jakov nazvao Beithel, Božja kuća“.[3] Iz tog ugla, Sarajevo je – rajski grad, i tako će biti viđeno, doživljavano i pjesmom opjevano. Enciklopedije i spisi brojnih stranaca će ga opisati kao “jedan od naljepših gradova …”[4] Istovremeno, to je grad sevdaha i poezije. A kao olimpijski grad, Sarajevo je i grad sporta. I konačno, grad još neodgonetnutog porijekla svog imena i njegova značenja. Oko toga se još uvijek predu usmene i pisane priče i predaje. Evo, za primjer, nekoliko sličnih, a ipak različitih viđenja te vrste na tragu pokušaja povijesno-jezičkog odgonetanja kako je nastalo ime – Sarajevo.

 

Po jednom od najčešćih tumačenja, ime grada Sarajeva nastalo je od dvodijelne sintagme Saray ovasi (Sarajevo Polje). Stapanjem prvog (Saray) sa kraćenjem drugog dijela sintagme (“ovasi”) na “ov”, te permutacijom tog ostatka u “-vo”, nastaje današnji naziv SARAJEVO, odnosno Sàrājvo, kako glasi neformalna dnevno-izgovorna varijacija imena našeg grada.

 

Postoji i tumačenje koje ime Sarajeva ne veže za Sarajevsko polje, nego svoje objašnjenje dovodi u vezi sa tur. saray (pers. serāy) “namjesnikov dvor”, koji se (do 1853.) nalazio u kraju zvanom Begluk (na “Trgu 6. aprila”) i našim nastavkom “-evo”, što je modus složenice, po mišljenju autora ovog tumačenja, nastao po ugledu na nazive Smederevo, Kraljevo, Popovo, Mirijevo, Trnovo itd.[5]

 

Iako poput prethodnog, ime grada veže za postojanje carskog dvora, nešto drugačije tumačenje dolazi nam od putopisca Evlije Ćelebije (Evlija Muhamed Zilli, sin Dervišev, 1611–1679). Ćelebija u Sarajevu boravi davne 1660. U svojoj Sejahatnami (Putopis) a prema latinskim i grčkim zapisima na koje se Ćelebija poziva, grad Sarajevo osnovao je izvjesni kralj po imenu Dubrovnik. On je tu najprije napravio 10-15 bijednih kolibica u koje je smjestio 300 čuvara klanca. Dobra klima vremenom je privukla još ljudi pa se oko čuvarskih koliba podiglo čitavo malo naselje. Kad je to vidio kralj je podigao i tvrđavu, oko koje će se razviti poznato trgovačko mjesto (bender). U doba vojnog nadiranja Mehmeda II ta tvrđava je pala, a na mjestu gdje danas stoji Careva džamija (Hünkar camii), sagrađen je veliki carski dvor (saraj), po kome je grad dobio ime. Kasnije, zbog blizine velike rijeke (Bosna) ime je dobilo i dodatak. Otuda složenica – Saraj-Bosna, poznato i opjevano ime u nekim pjesmama:

 

Od kako je Saraj-Bosna postala

Nije ljepša udovica ostala

 

Međutim, postoji tumačenje koje smatra da je, sasvim neovisno o postojanju bilo kakvog carskog dvora, ime Sarajevo, moglo biti izvedeno iz najšireg značenja riječi “saray”. Ono polazi od toga da u islamskoj civilizaciji i kulturi “saray” prije svega znači stanište, prebivalište, bivak, pa tek onda dvor.[6]

 

Tome u prilog ide jedna druga predaja vezana također za vrijeme osvajanja Sarajeva i sultana Mehmeda II. Zahvaćen nekim strašnim nevremenom, i zadovoljan što je uspio da se skloni makar i u neku bijednu kolibu koja se našla u blizini, sultan je, sav u zanosu, razdragano vikao: “Saraj, saraj, ovo je moj saraj, samo da sklonim živu glavu”. I od tog uzvika, kako kazuje ova legenda, nastalo je ime grada Sarajeva.[7]

 

Konačno, jezički najšire i najobrazloženije tumačenje pojma i imena Sarajevo (polazeći od osnove “saraj”), kaže da je sufiks –evo nastao kasnije usljed praktične potrebe da se razlikuje apelativum od toponima. To se dogodilo najprije u pridjevu, gdje je trebalo razlikovati formulacije sarajska ruža (koja pripada dvoru, sarayu) od sarajevska ruža (djevojka, ljepotica).

 

Na njoj sjedi sumbul-udovica

I djevojka rumena ružica

 

To razlikovanje u pridjevu moglo se najlakše provesti proširenim sufiksom –evski (poput kraljevski, nasuprot starijem obliku kraljski). Iz pridjeva sarajevski apstrahirao se novi primitivum Sàrajevo, koji je zamijenio starije istoznačno – Saraj. Zato (po ovom tumačenju), sufiks –evo ne treba izvoditi iz turske sintagme Seray ovasi (Sarajevsko polje).[8]

 

Kao godina osnivanja Sarajeva uzima se 1462. U Ishakovićevoj vakufnami iz te godine, Sarajevo se naziva kasabom, što je statusno ime za manje naselje koje ima džamiju, trg i pazar, odnosno – svoj sedmični pijačni dan. U šeher (šeher-Sarajevo), Sarajevo će se razviti čitavo stoljeće kasnije. Svi šeheri na Balkanu razvili su se iz kasabe. Tokom XV i XVI stoljeća nekoliko kasaba preraslo je u šehere – veća naselja muslimansko-orijentalnog tipa. U prvoj polovini XVI stoljeća Balkan ima samo četiri velika grada: Istambul, Solun, Jedrene i Atenu. Sedamdesetih godina njima se pridružuju Sarajevo, Nikopolje i Skoplje.[9] To je ujedno i stoljeće najvećeg teritorijalnog i ekonomskog razvitka Sarajeva, koje postaje ne samo najveći grad Bosne, nego i jedan od najrazvijenijih gradova na Balkanu. Šeher-Sarajevo će vremenom bivati sve ljepše i ljepše. O tome, tri stoljeća poslije, ponesen edenskom ljepotom i živopisnošću Sarajeva, francuski putopisac Feliks Božur (F. Beaujour), svjedoči ovako: “Tamnozelena boja drveća miješa se ugodno s bjeličastim kupolama i minaretima džamija. Lijepa i vedra ravnica, koja se pruža poput ogromne čistine ispred grada koju, sa svih strana dotiču vode. Brežuljci koji okružuju ovaj bazen i uljepšavaju ga raznolikošću vidova, daju toj slici život i veličinu, čineći Sarajevo jednim od najljepših gradova u Turskoj”.[10]

 

To “divno Sarajevo” (Divno Sarajevo Ilidža te krasi …), kao jedan od “najljepših gradova turske imeprije”, izvan arhitektonsko-ambijentalne, pokazaće svu svoju estetsku senzibilnost na jednom drugom planu. Sarajevo (tačnije – Sarajke), će ispjevati i ostaviti nam u amanet – brojne sevdalinke, taj raskošno-neponovljivi i naširoko poznati melopoetski dragulj bosanske tankoćutnosti i prefinjene erotske filozofije. Naravno, “Kao svaka velika umetnost, i sevdalinka ima svoju realnu osnovu, njen postanak i cela njena tematika uslovljeni su životom bosanske kasabe i socijalnog zbivanja u njoj. Najviše sevdalinskih pesama, i najlepše među njima, nastalo je u lepom šeheru na Miljacki, pod Trebevićem.[11]

 

Šta je bila ta “realna osnova” šehera?

Odnosno, koji životni uslovi su iznjedrili brojne, i usto, najljepše sevdalinke?

 

Kao specifična, izrazito prepoznatljiva melopoetska forma slavensko-istočnjačkog spoja, sevdalinka je mogla nastati tek u onoj fazi islamizacije Bosne kada je istočnjački način življenja postao dominantna forma bivanja. Radi se, naravno, o onim slojevima stanovništva koji su, za egzistencijalnu i ambijentalno-vrijednosnu matricu svoje životne svakodnevnice, uzeli – islam. A to je, prije svega, značilo prodor kulta vode i zelenila, te specifičnog podizanja gradova i, tome shodno, prateće arhitekture kao kulturološkog novuma strukturnog uklapnja kuće u ambijent prirodnog zelenila i pažljivo kultiviranog bašćansko-avlijskog okoliša, koji postaje njen širi, sastavni i neizostavni dio. Ta sveprisutnost vegetacije (visokog i niskog rastinja), kao standardnog elementa okućnice i gradskih četvrti Sarajeva, dā se očitati iz postojećih i nekadašnjih toponima kao što su: Podhrastovi, Sedam šuma, Višnjik, Popov gaj, Borak, Pod trešnjom, Vasiljeva bašta, Bašće, Babića bašća, Mevlevijska bašća, Sumbul-mahala, Vinogradi. Tu su i ulice Ispod oraha, Povrh oraha, Behar ulica, Lipe, Cvijetna (ime sačuvano u planu grada iz 1931.), te kompleksi Karanfil-mahala, Zlatareva bašća, Londarina bašća …

 

U tom kontekstu, sevdalinka nije preuzeta (kao gotov proizvod), niti je puka kopija nečega tuđeg, nego je derivat pratećih životnih okolnosti – ambijentalno (is)klesana melopetska priča i specifičan izraz novog, islamiziranog načina življenja. Odnosno, derivat behavioralne, socijalnim kontekstom diktirane sheme djevojčko-momačke komunikacije u situaciji tvrde, običajno iznuđene distance, na kojoj (i kojom) je, logikom uzročno-posljedičnih odnosa – faktički zasnovana i emotivno oblikovana. Sarajevo je paradigmatski uzorna slika tog i takvog ambijenta.

 

A podizano je, bilježe spisi, kao sasvim novo naselje, sa svim odlikama orijentalnog tipa, na geografsko-klimatskim i hidrografski dobro pogođenim uslovima koji nude školski neophodan minimum za razvoj specifične osmanske arhitekture stanovanja. Uz islamsku moralistiku, upravo ta arhitektura “bosanske kuće”, pokazaće se kao ključni faktor nastanka sevdalinke, specifične melopoetske forme koja niče na ravni slavensko-istočnjačkih preplitanja kultura, običaja i životnih vrijednosti. Svojom arhitekturom, kućama postavljenim sred ograđenih, namjenski kultivisanih avlija, Sarajevo se javlja kao ambijentalno inspirativni topos ženske pjesme. Žena tog vremena, koja je, shodno važećoj običajnosti, rijetko izlazila izvan zidina i taraba avlije, znala je da od nje napravi sebi prijatan kutak za život, odmor i razonodu. Sve je odisalo čistoćom, a avlija mamila cvijećem i ugodnim hladom voćnih i stabala ukrasnog bilja,[12] sred kojih teče živa voda ili pršti šadrvan:

 

Sevdalinko, pjesmo najmilija
Ispjevana u hladu avlija
Uz pendžere gvožđem okovane
I đerđefe suzom oplakane

Sevdalinko, pjesmo đulistana
Ti si žubor bistrih šadrvana
Bol i čežnja sevdah-ašikluka
Dert i tuga pjanih akšamluka
[13]

.
I naredna strofa, iz jedne druge pjesme, baš kao i gornje dvije, poetski je slikovit opis posebno njegovanog avlijsko-bašćanskog ambijenta u kome sevadalinka nastaje i nošena ljubavnim zanosom nadilazi avlijske tarabe i odlazeći u svijet postaje narodna svojina:

 

U đul bašći kraj šimšira

Sjedi jedna cura divna

Đule bere i miriše

Čeka dragog i uzdiše

 

 

II

 

Stara narodna poslovica kaže da “Osmanlija ne gradi (tamo) gdje nema drveta”. Ponoviće je i veliki Švicarski arhitekt Le Corbusier (1887–1965): “Le Turc ne bâtit pas, où il n'y a pas des arbres” (Turčin ne gradi gdje drvo ne raste). Upravo takav način gradnje, kao osmanlijski specifikum, iz temelja mijenja tradicionalnu arhitektonsko-urbanističku logiku i uspostavlja novi način življenja u Bosni.

O čemu se radi?

U arhitektonskom smislu, Bosna osmanskog perioda, poznaje dva tipa kuća: jedan je tradicionalni seoski, prizemna brvnara (Blockbau) slavenskog porijekla, a drugi je gradski, tj. birkatica (Riegelbau), bosanska, muslimanska gradska kuća turskog porijekla. Specifikum te gradnje je da prethodnim ograđivanjem okoliša najprije oblikuje okućnicu (bašču), sjenovitu cvijetnu avliju punu raznih stabala voćki, ukrasnih jorgovana i šimširova zelenila. Tu je i živa voda, ili neizbježni bunar u sredini neopisivo mirisnog cvijetnog šara. Simbolički, to je svojevrsna imitacija Edena na zemlji, mjesta vječnog blaženstva i najvećeg uživanja. Sred tog zemnog raja smješta se kuća i pomoćni objekti. Šta to praktično znači, vidjećemo iz sljedeće uporedbe: za razliku od “pustinjske kuće” u koju se čovjek Sahare sklanja od “vrućeg pijeska i žarkog sunca”; i za razliku od “nordijske kuće” koja je mjesto spasa od žestoke studeni nenaklonjene mu prirode, “turska kuća”,[14] nastala je u umjerenijoj i životno znatno povoljnijoj klimi, gdje bujna priroda mami i zove čovjeka sebi. On joj se odaziva, i smještajući kuću sred nje, živi i uživa “kao u raju”. Ranije odvojena, i nešto sasvim vanjsko, priroda sada prelazi u arhitekturu, postajući dio stambenog ambijenta u kome se kuća, “prema vani javlja kao arhitektonska plastika”.[15] Tako je fenomen vrtnog grada (za kojim čezne kasnija zapadna civilizacija)[16], već tada, zahvaljujući “turskoj kući”, uz Carigrad, postao i stvarnost Sarajeva.[17]

 

Upravo na tom principu, principu “vrtnog grada” (Garden city), stoljećima poslije, Korbizje (Le Corbusier 1887–1965), urbanizuje grad Nemours (Francuska), koji se, poput starog Sarajeva, diže u brdo, što je graditeljska matrica preuzeta iz islamskog svijeta tokom Korbizjeovog boravka i rada u Alžiru. Oko svake kuće širi se bašćanski njegovana okućnica. To je grad u vrtu.[18] Isto će zagovarati i Korbizjeov stariji savremenik, arhitekta A. Loos (1870–1933), koji kaže: projektuješ li kuću, počni sa vrtom. Zapamti, vrt je primaran, kuća sekundarna.[19] Kao simbol raja, vrt je živa slika nebeskog svijeta na zemlji. Raj zemaljski u Knjizi Postanka opisan je kao vrt u kome, prije kobnog progonstva, žive Adam i Eva. Vrtovi starog Rima slika su nostalgičnog “sjećanja na izgubljeni raj (…) a čuveni japanski i perzijski vrtovi su to još i danas” (P. Grison). Vrt je otjelovljena čežnja, imaginarni pokušaj čovjeka da se vrati u raj (Ti b’ dženetu otvorio vrata), iz koga je prognan. Turska riječ cennet (ar. ğännä) – “raj”, ima osnovno značenje “bašća”.

 

Sarajevo osmanskog vremena (građeno na principu “vrtnog grada”), rajska je slika padinskih kućā građenih sred živom vodom ispresijecanih bašći i avlija. Kuće su postavljene na smicanje tako da svaka od njih izmiče kući ispred i ispod sebe. Na taj način, ne zaklanjajući vidik jedna drugoj, omogućuju svojim žiteljima da uživaju u suncu i pogledu na Šeher-Sarajevo.[20] Taj ambijentalni specifikum bašćanskog Sarajeva opjevan je ne samo u sevdalinci, nego i u ostaloj lirskoj poeziji tog vremena. Kao npr. u pjesmi Rešidefendije – “Saraj Bosnianin ihrâki hakkinde denilmišdir”, koji, zadivljen neodoljivom ljepotom Sarajeva ne štedi riječi svog oduševljenja:

 

Bez sumnje ni raj mu nije sličan

Sredinom teče rijeka života

Bistro vrelo

 

To je slatka i pitka voda

Izgleda kao rastopljeni biljur

 

To nije voda,

Nego svjetlo koje teče.[21]

 

 

Ili, kako to, pišući, također arebicom i na turskom jeziku, lirski nježno, u svojoj Pjesmi o Sarajevu, kazuje Mehmed Mejlija Guranija (1713–1781):

….

 

Baci jedanput pogled po šeheru, kada iscvate behar

Izgledaće ti da je svaki kutak čistim svjetlom ispunjen

 

Vrtovi lijepi, voda lijepa i ljepotice mile

Sve na jednom mjestu

 

Ne daj Bože, nema nikakve mane Sarajevu

Neka ga uzvišeni Bog čuva od svih nesreća

 

Neka bude uništen neprijatelj Sarajeva

Ako ga bude bilo

 

 

Ili u stihovima Rešid-efendijine pjesme o katastrofi Sarajeva:

Bože, šta bi od čistog Šeher-Sarajeva

Od onog liepog mjesta što je život (dušu) povećavalo

Svaka ljepota Sarajeva je kao vječnost

Po ljepoti ono je jednako raju

 

Oko neba nije vidjelo ovakvog grada

Otkad se kolo vremena počelo okretati.[22]

 

Da nije u pitanju poetsko pretjerivanje, najbolje svjedoči jedna izjava znanstveno sabranog i tradicionalno hladnog Engleza, dr. Munro-a, učesnika Kongresa evropskih arheologa i antropologa u Sarajevu (avgusta 1894.). Munro je, kako sam kaže, u životu “posjetio više važnih i interesantnih gradova, kao što su Napulj, Damask, Kairo i Carigrad, ali mu se nijedan od tih gradova nije svidio kao Sarajevo, koje se ističe svojom ljepotom i položajem”.[23]

 

Samo jedan životni detalj u prilog arhitektonski zavodljivoj slici Sarajeva: Austrija je nakon okupacije slala pitomce svoje Akademije na ferije u Bosnu i Sarajevo da “tu traže ‘motive’ kojima bi regenerisali predratnu evropsku arhitekturu, uljuljkanu u romantiku srednjeg vijeka”.[24] Naravno, sva ta priča uklapa se u jezik i motiv pjesme čiji pjevač žudi za jednim sveobuhvatnim sokolovim pogledom na ljepote rajski ocvalog Sarajeva:

Zašto nisam sivi soko

Pa da imam sokolicu

Da s njom letim da mi pjeva

O bašćama Sarajeva [25]

Nazivajući Sarajevo (Bosna-Serai), jednim od “najljepših i najzanimljivijih gradova Turske carevine”, Edmund Spenser (Travels in European Turkey in 1850, Vol. I, pp. 297–300), nastavlja: “Tu je prekrasna okolina grada, bašte pune behara sa lijepim sjenicama, brojne rijeke i rječice, koje, prozirne kao kristal, krivudaju poljem što po plodnosti nema premca. Sve to čini pejsaž s kojim se po slikovitosti teško išta može porediti”.[26] Ogroman broj stabala među kućama, piše DŽ.H. Skin (1851.), od kojih su mnoge velike i lijepe, daje čitavom gradu izgled krasnog, svježeg vrta, i nije čudo što ga zovu Damaskom Sjevera”.[27]

Samo u raju može biti takva voda i zrak

Kamo, srce, na cijelom svijetu grad ravan Sarajevu

 

Kada dođe proljeće procvate svukud cvijeće

U rajski perivoj se pretvore ružične bašče sarajevske [28]

Jedan od najznačajnih bh pjesnika na turskom i perzijskom jeziku, Mostarac, Derviš-paša Bajezidagić (XVII–XVII st.), inspirisan rajskim ljepotama šehera, posvetio je Sarajevu sljedeću pjesmu:

Ako želiš srce, vidjeti sliku raja, potrudi se da vidiš Sarajevo

Idi odmah

Ovaj lijepi grad je Ćaba kojoj streme zaljubljeni

To su rekli oni koji su do svojih želja stigli

 

Njegov prijatni zrak i voda daju život i krijepe dušu

Tekuća mu voda nije ništa drugo nego rajski Selsebil [29]

 

To je taj bašćanski sarajevski ambijent iz koga će izrasti – gradska ljubavna pjesma – sevdalinka. Dakle, ambijentalni specifikum nastanka sevdalinke je kuća i njena situiranost sred cvijećem njegovanog i ograđenog vrta. U vrelom ljetnom periodu, djevojke bi (u strogoj i običajno propisanoj odvojenosti od čaršije i vanjskog svijeta), najveći dio dana, provodile upravo tu: sred žubora vode i drhtavih šadrvana, u hladu raskošno ocvalih mirisnih avlija. Vezući, maštajući i potiho, kao za sebe, melanholično zapijevajući:

Po mojoj bašti, zumbuli cvjetaju

I leptirići šareni lijetaju

A ja bolesna, tužnim pjesmama

Aman, dozivam svoga dragana

 

Daj, dođi dragi u moju bašticu

Da vidiš onu mirisnu stazicu

Gdje smo ja i ti, dragi, šetali

Aman, i često, zoru čekali

 

Sa rumen ruža, slijeću pčelice

Sa moga srca, žalosne pjesmice

Svaku zakitim đulom rumenim

Aman, a srce jadom golemim

 

O, leptirići, traž'te mog dragana

Odnesite mu hiljadu pozdrava

Odnesite mu ružu rumenu

Aman, stotinu puta ljubljenu

 

Emotivna i ambijentalno-izazovna snaga cvijetno-mirisnih avlija, opjevana je u sevdalinci bezboroj puta. Neke od tih pjesama sačuvane su, a mnoštvo njih, u eri usmene tradicije, zaboravljeno je, i nažalost, zauvijek izgubljeno. Evo još jednog slikovitog primjera ambijentalno obojenog pjevanja kakvo se javlja u pjesmi – Vezak vezla dilber Umihana:

Vezak vezla dilber Umihana

Od sabaha pa sve do akšama

Na šiltetu, u debelu hladu

A pod granom mavi jorgovana

 

Vezak veze, uz to popijeva

Rumen-ružo, ako Boga znadeš

Kad moj Mirza u đulistan dođe

Da mu selam od mene predadeš

 

I još molim, ovaj cjelov mali

Što ostavljam na listiću tvome

Da ga predaš, kada amo dođe

Srcu, duši – ašikliji mome.[30]

 

Naravno, u tom dženetu od grada, sve je rajski nestvarno pa i sljedeća priča francuskog diplomate Luj Žedoana (Louis Gédoyn):

 

Na putu za Siriju, gdje treba da stupi na dužnost konzula, Žedoan januara 1624. boravi sedam dana u Sarajevu. U svom dnevniku i prepisci (Journal et correspondance de Gédoyn…), koja će (par stoljeća poslije), biti objavljena u Parizu,[31] Žedoan konstatuje da je Sarajevo “grad velik poput Venecije”, i da ima “vrlo lijep položaj”, te “svih vrsta namirnica u izobilju i po jeftinoj cijeni”. Vina u Sarajevu su izvrsna, voda i zrak vrlo zdravi. Sve to čini, nastavlja Žedoan, da “većina stanovnika živi do sto i sto dvadeset godina”, a oni slabiji obično osamdeset do sto godina”.[32]

 

III

 

Ali, osim ambijentalno-fizičkih, prirodnih blagodati klime i kućnog okruženja, Sarajlije su, stvarale mogućnost društvenog uživanja i na drugoj estetskoj ravni. Senzibilnost i muzikalnost koje su iznjedrile sevdalinku, par stoljeća kasnije poprimaju i neke druge izražajne forme i standarde. Devetnaesto stoljeće, nakon orijentalnog modeliranja života i nove, Austro-ugarske okupacije, donosi, u javnoj sferi življenja, jedan zapadni novum. Novum koncertnih aktivnosti. U dvorani oficirske kasine (poslije “Dom armije”, danas “Dom vojske” FBiH), 11. decembra 1881. održan je prvi javni koncert u Sarajevu. Bio je to koncert vojnih orkestara, opisan u Sarajevskom Listu (9. XII 1881. br. 117, str. 2, “Mali vjesnik”), kao “koncert spojenih vojničkih glazba ovdašnjih pješačkih pukovnija”. Izvođena su djela Mendelsona, Betovena, Mocarta, Šuberta, Deliba i Halevija. Publika je uživala, “burnim odzivom” posebno nagradivši Betovenov Andante i Delibesov Piccicato.[33]

 

Nakon tog muzičkog događaja, koncertna muzika ulazi na velika vrata Sarajeva. Čini se, sa iznenađijućim tempom učestanosti i obimom posjećenosti. Za samo mjesec dana (17. januara 1882.), odžan je i drugi koncert sa potpuno novim repertoarom i uz pojavu solista na klaviru i violini, te vokalnih solista uz pratnju orkestara.[34] A za manje od godinu dana (septembra 1882.), u “dupke punom pozorištu”, u Sarajevu je, izvedena i prva opera (“Alessandro Stradella”, Friedricha von Flatowa)[35], a već narednog mjeseca (u oktobru), i Štrausova opereta “Šišmiš”. Naredne (1883.) godine dogodiće se i prvo gostovanje jednog muzičkog ansambla. Dolazi tamburaški ansambl Đoke Živkovića iz Vukovara. Radilo se o ansamblu “na svjetskom glasu”, i sa brojnim gostovanjima iza sebe. Pored ostalog i u muzičkim dvoranama metropla Beča i Pariza, pa čak i dalekoj, prekookeanskoj Filadelfiji. Ansambl je u Sarajevu održao čak tri koncerta.

 

Razvijanje muzičkog života u Sarajevu porađa početkom 1887. inicijativu formiranja “Muškog pjevačkog društva”.[36] Ubrzo nakon toga (u februaru) iste godine, održana je i osnivačka skupština, čime je Sarajevo dobilo svoje prvo javno pjevačko društvo. Uvažavajući demografski specifikum Sarajeva, Zemaljska vlada je aktom podrške isključila bilo kakvu političku i jednostrano nacionalnu orijentaciju osnovanog društva. Tako je krenula muzička horska umjetnost u Sarajevu, koja će biti okosnica pojave niza novih društava kao što su “Sloga, “Trebević”, “Lira” i “Proleter” koji će predstavljati temelj budućeg muzičkog života grada. Dirigenti tih društava: Josip Vancaš, Eduard Heeger, Kosta Travanj, Franjo Maćejovski i drugi, nosioci su ne samo muzičke djelatnosti u Sarajevu, nego i razvoja ukupne muzičke kulture Bosne i Hercegovine.[37]

Zanimljivo je napomenuti da je dirigent Josip Vancaš (1859–1932), zapravo školovani arhitekta okrenut renesansnom stilu. Kao svršeni bečki student (studirao 1876–1881), na poziv bosanske vlade 1883. dolazi u Sarajevo i postaje vodeći arhitekta. Proučavajući bosansko narodno graditeljstvo, nastoja je izgraditi “bosanski stil”. Kao arhitekta bio je vrlo produktivan izgradivši u nepune četiri decenije (1883–1921), 102 kuće, 12 škola, 10 banaka, 10 palača, 10 vladinih i općinskih zgrada, 6 hotela i kafana, te 70 crkava. Jedna od njih je i sarajevska katedrala Srca Isusova. Odnosno, uradio je projekat za izgradnju te katedrale (danas župna i stolna crkva Vrhbosanske nabiskupije), kombinujući elemente romanike i gotike, dobivši tako arhitektonski specifikum po kome se ovaj objekat razlikuje od ostalih te vrste. Po tom projektu urađen je i dio enterijera Katedrale. Izgradnja Katedrale trajala je od 1884. do 1889. godine kada predata na upotrebu Sarajevskoj gradskoj općini. Za izgradnju sarajevske katedrale i zgrade Zemaljske vlade, 1889. godine, vancaš je odlikovan viteškim križem Franje Josipa I, a 1898. odlikovao ga je i papa Lav XIII viteškim križem Sv. Georga.[38] Konačno, kao zastupnik u bh parlamentu podnio je 1911. rezoluciju o zaštiti spomenika kulture Bosne i Hercegovine.

Ali, da se vratimo muzičkom životu Sarajeva.

 

Sve su brojnija i gostovanja ansambala, vokalnih i instrumentalnih umjetnika poput bečke umjetnice na harfi, Teresine Zamara (aprila 1891.), te pjevačkog društva austrijskih željezničkih činovnika iz Beča (12 do 15 juna 1892.). Naredne, 1893. godine gostuje i češki kompozitor, jedan “od najslavnijih umjetnika na violini”, František Ondriček sa reputacijom nekoga ko je iza sebe već imao reprezentativna gostovanja u Beču, Pragu, Londonu, Parizu i “drugim evropskim kulturnim centrima”. Iako je planirao samo jedan koncert, Ondriček je ostao i svirao tri večeri u zgradi pozorišta. Tako dobar prijem sarajevske publike imao je za posljedicu i nova gostovanja Ondričeka u Sarajevu narednih nekoliko godina (1900., 1901. i 1904.). Ta nova gostovanja Ondričeka u Sarajevu došla su nakon njegovih (kako ih je opisala tadašnja sarajevska štampa), “trijumfalnih turneja po Americi, Rusiji i drugim zemljama”.[39] Bilo je to svojevrsno priznanje i Sarajevu i muzički senzibilnoj sarajevskoj publici.

 

Sve brojnija gostovanja i ubrzani tempo razvoja muzičkog života, dovešće do osnivanja “Društva prijatelja muzike”, čiji je idejni začetnik bio profesor geometrije na novoformiranoj Visokoj tehničkoj školi u Sarajevu, Eduard Doležal. Međutim, sticajem nekih okolnosti, sve je trajalo kratko. Doležalovim povratkom u Beč, gasi se i “Društvo prijatelja muzike”. Ali to nije zaustavilo muzički život Sarajeva. Tako, 1895. Sarajevo pohodi ruska pjevačka družina Dmitrija Agrenjeva Slavjanskog. Već naredne, 1896. koncert priređuje i vokalni ansambl Nadine Slavjanske, kćerke Dmitrija Slavjanskog. A 25. januara 1898. gostuje budimpeštanski trio: violinista Leo Altman, operni solista Bernhard Clemment i pijanista Albert Laszky. Laszky će tokom gostovanja pokušati da realizuje ideju o osnivanju muzičkog konzervatorija u Sarajevu, ali u tome neće imati željenog uspjeha.

 

Međutim, uprkos dobroj koncertnoj dinamici, postoje i određene objektivne poteškoće u odvijanju muzičkog života u Sarajevu. Najveću od njih predstavlja nedostatak adekvatne koncertne dvorane. Problem će biti znatno ublažen izgradnjom “Društvenog doma”. Tek Dom će omogućiti izvedbe i tako renomiranih i zahtjevnih izvedbi kakve su one poznatih opernih ansambla iz Brna, Milana, Ljubljane i Zagreba. Gostovanje Opere iz Brna, bio je “senzacionalan događaj” za Sarajevo, a ostala je čak deset dana (od 4. do 15. jula), izvodeći svojim svakodnevnim programima djela Smetane, Dvoržaka, Kovačovica, Čajkovskog, Bizea.[40] Dvorana “Društvenog doma” pružiće (1902.) svoje gostoprimstvo i Emanuelu Ondričeku, mlađem bratu slavnog Františeka Ondričeka. A narednih godina u Sarajevu, sa svojim muzičkim repertoarom, gostuju i A. Kneisel, profesor pariskog konzervatorija (1906.), te violinista Bronislav Huberman (1909.).

 

Naravno, valja spomenuti i neke domaće muzičke snage, poput mlade violinistkinje Blande Höller, umjetnice iz Sarajeva koja, 1902. godine (“s odličnim uspjehom”), završava bečki konzervatorij i, uz “srebrenu kolajnu”, stiče visok stepen stručnog obrazovanja. Sarajevskim koncertima 1901. i 1902. godine Blanda Höller započinje svoju kontinuiranu muzičku djelatnost kojom će, u muzičkom životu Sarajeva, dugo vremena predstavljati značajno i nezaobilazno ime.

 

Novim muzičkim mogućnostima i ukupnom kulturnom životu grada, doprinijeće i izgradnja dvaju novih, akustički uslovnijih objekata – Radničkog doma (1911.), u kome će svoje umjetničke aktivnosti odvijati pjevačko društvo “Proleter”, te Doma hrvatskog kulturnog društva “Napredak” (1913.). Kroz novoizgrađene dvorane “Proletera” i “Napredka”, prodefilovaće znatan broj violinista, pijanista, vokalnih solista i ansambala, kao i niz reproduktivnih muzičkih umjetnika “visoke svjetske reputacije”.

 

Muzičkom razvoju Sarajeva svoj doprinos dala je i tadašnja sarajevska štampa. Revnosnim odnosom i brojnim napisima svojih saradnika pratila je ne samo koncertne aktivnosti u gradu, nego i incijative “za osnivanje pjevačkih i drugih društava u ovoj oblasti”. Poseban doprinos sarajevska štampa dala je aktiviranju i “formiranju sve šireg kruga sarajevske koncertne publike” kako to, istraživački kompetentnim uvidom u njeno pisanje, svjedoči Risto Besarović.

 

Naravno, poslije Drugog svjetskog rata, Sarajevo će, zahvaljujući Radio Sarajevu, sa plejadom izvrsnih interpretatora narodne muzike, i grupa zabavne muzike, postati zabavno-muzički centar Jugoslavije: Zaim Imamović, Nada Mamula, Himzo Polovina, Zehra Deović, Zekerijah Đezić, Zora Dubljević, .. i konačno, Safet Isović, kao nedostižni dragulj te vrste muzičkog izraza. Na zabavnom planu “drmali su” Indexi, Bijelo dugme, Pro Arte, Dragan Stojnić, Kemal Monteno …

 

IV

 

Izvan ove urbano-estetske i osjećano-poetske, postoji i jedna tvrđa, životno i povijesno zahtjevnija, široj javnosti manje poznata – slobodarska, oligarhijsko-republička tradicija Sarajeva. U svojoj povijesti Sarajevo bilježi svojevrsnu i sistematski dosljednu neovisnost u doba viševjekovne turske okupacije Bosne. A na tome će istrajavati i tokom svih narednih okupacija Bosne.

 

Naime, tokom čitavog turskog perioda, sve do 1850. Sarajevo je bilo slobodan grad. Kao nosilac muafname (oprosne povelje), bilo je oslobođeno “određenih financijskih obaveza i kuluka”. Posebno je bilo važno oslobođenje od nezla (descenzusa, zalazine, priselice, poputnine), iz čega se razvilo pravo da ni vezir, “kao predstavnik centralne vlasti ne može rezidirati” u Sarajevu. A to je praktično značilo, da je vezir u Sarajevo dolazio samo u svojstvu gosta (musafira). Zbog te neovisnosti od vezira i carigradske vlasti, Sarajevo će biti nazvano i “oligarhijskom republikom”, koja voli da prkosi veziru, i, kako piše M. Gavrilović (Ispisi iz Pariskih arhiva, Beograd, SAN, 1904. str. 268), “ne priznaje autoritet paše”.[41] Pišući o tome, francuski putopisac Rula-Mazlijer smatra da se i cijela Bosna, također, upravlja prema “duhu i impulsu stanovnika Sarajeva, koji su gotovo uvijek u opziciji prema veziru” (Th. Roux-la-Mazelière, Mémoire sur la Bosnie, GZM, XVIII, 1906. str. 319),[42] dok Pukvil (Fr. Pouqueville), vidi Sarajevo kao “jednu od najbuntovnijih metropola (…) u evropskoj turskoj”.[43]

 

Zbog toga što Sarajevo ne prihvata da bude sjedište bosanskog vezira, vezir je, kako rekosmo, samo povremeni gost (musafir), koji se, kad dolazi u Bosnu, u Sarajevu ostaje samo tri dana i nakon toga nastavlja svojim putem. O tome najbolje govori sljedeći protokolarno važan detalj: dok (sa svojom uobičajenom oružanom pratnjom), ulazi u Sarajevo, domaćini veziru izlaze u susret na ulazu u grad, primaju ga korektno i sa poštovanjem. Međutim, izuzev dvjesto ljudi koji mogu zadržati svoje oružje, svi ostali iz brojne vezirove pratnje obavezno bivaju razoružani. Tako je to od 1582. kad sjedište vezira iz Sarajeva prelazi u Banjaluku, a zatim 1639. u Travnik, gdje, s jednim manjim prekidom (1832–1838), vezir sjedi sve do 1850. godine.[44] U Sarajevu, zapravo, umjesto vezira sjedi vezirov zastupnik (muteselim). Ali je i njegova moć jasno ograničena i sužena: muteselim svoju vlast ima “samo nad rajom”, dok mu je vlast nad muslimanima “ravna nuli”, piše J.M. Leclerc (Memoire sur la Bosnie, GZM, XVIII, 1906. str. 336.).[45] Po svjedočenju istog Leklera, koji se poziva na svog zemljaka Šamea (Chaumette), Sarajevo je “neka vrsta republike bez poglavara, bez stalne vlade, u kojoj niko ne naređuje, u kojoj niko ne sluša, i u kojoj su svi složni u potcjenjivanju autoriteta paše”. A dešava se čak i to da, bez pardona i “pod najmanjom izlikom”, pašinog predstavnika otjeraju iz Sarajeva.[46]

 

Naravno, bilo je carskih nastojanja da se Grad osvoji. Ali, svakom pokušaju vezira da “poklopi” Sarajevo i potčini ga sebi, pružan je snažan, a ponekad čak i oružani otpor. Tako je bilo i u slučaju Siliktar Ali-paše, novembra 1814., koji, nakon što je s uspjehom ugušio srpski ustanak, opijen tom pobjedom, kreće da “urazumi” buntovno Sarajevo. Na kraju, sve se završilo vezirovim teškim porazom. Uprkos neograničenoj punomoći i pomoći koju je dobio od sultana (“da raspolaže svom vojskom koja će mu biti potrebna u službi”) teškim vojnim porazom koji je doživio, biva “urazumljen” sam vezir. Ne samo da nije ušao u Sarajevo, nego je morao napustiti čak i Travnik. I još nešto: u pregovorima sa pobunjenicima Sarajeva (“radi sklapanja mira”), morao je čak (otpuštanjem svog čehaje i albanskih plaćenika), da žrtvuje i nekoliko sopstvenih ljudi od povjerenja.[47]

 

Konačno, maja 1869. Sarajevo napušta posljednji veliki guverner Topal Osman-paša. Još devet godina nakon toga zemlja je pod turskom upravom, a za to vrijeme na guvernerskoj stolici promijenilo se dvanaest ljudi. Zadnjih mjeseci turske uprave, civilni guverner Bosne bio je Ahmed Mazhar-paša, stambolsko dijete bez ikakvog znanja o Bosni i bez simpatija za njeno stanovništvo. Frustriran njihovom upornošću, patriotizmom i tvrdoglavom borbenošću, jednom prilikom, gledajući grupe Sarajlija dok izlaze iz Careve džamije, ljutito, Mazhar-paša će taktički neodmjereno i, nadmeno osvajački, izjaviti: “Ako će naša vlada uopće moći zadržati Bosnu, to ona mora kao nekada sve ove tvrdoglavce bez milosti i milosrđa prognati u Anadoliju”.[48] Međutim, uprkos toj nakani, život u Sarajevu teče svojim ustaljenim tokom. Prolaze paše i veziri, a slobodarsko Sarajevo istrajava na logici samoodbrane i pobuna u ime očuvanja vlastite slobode:

 

Ne prestaše paše i veziri

Bosnu moju niko ne umiri.[49]

 

Istu vrstu žestokog otpora, kakvu je sistematski provodilo prema turskoj upravi, Sarajevo će pokazati prilikom okupacije Bosne i ulaska trupa Habzburške monarhije u grad. Nekoliko dana nakon što je 19. avgusta 1878. general Josip baron Filipović naredio oberlajtantu Antonu Rešu da na tvrđavi istakne crno-žutu zastavu monarhije, bio je prisiljen poslati caru izvještaj o oružanoj pobuni i otporu Sarajlija njegovim trupama: ” … iz svake kuće i sa svakog prozora, iz svake pukotine na vratima pucano je na naše čete; štaviše i same žene učestvovale su u tome”.[50] Zapravo, kako piše Peter von Radics, cijelo Sarajevo, stari i mladi, pa čak i dejca, skočili su u odbranu slobode i svog ljudskog dostojanstva. “Ljudi i žene, deca i starci, upraviše oružje na carsko-kraljevske trupe. Kad je jedan oficir prodro u jednu sobu neke već jurišem zauzete kuće, našao se pred desetogodišnjom devojčicom koja je uperila pušku u njega; u nekoj drugoj kući mlatio je jedan devetogodišnji dečak unaokolo handžarom i učinjen je bezopasnim tek pošto je ranio više naših vojnika”.[51]

 

U Drugom svjetskom ratu ponoviće se ista priča. Ovaj put Sarajevo će sa svojim partizanima braniti i odbraniti “Valter”. O toj će odbrani biti snimljena uzbudljiva filmska priča pod naslovom “Valter brani Sarajevo”. Radi se o jednom od najpopularnijih partizanskih filmova svih vremena. Film je snimljen 1972. godine, a rađen je na osnovu filmski slobodne interpretacije istinite priče o antifašističkom borcu, vještom obavještajcu i organizatoru, Vladimiru Periću Valteru. Krajem 1944. godine grupa njemačkih vojnih, trupa smještena blizu Sarajeva, pokušava da se izvuće iz obruča. Njemačka obavještajna služba čini sve da osigura tajnost izvlačenja (operacija “Laufer”), poduzimajući i aktivnosti snabdijevanja gorivom neophodnim za operaciju tog izvlačenja. U tome ih sprečavaju sarajevski ilegalci sa svojim legendarnim vođom, partizanskim obavještajcem Valterom koji će, kao iskusni ratnik i obavještajac, onemogućiti dostavu goriva Njemcima i spriječiti njihovu evakuaciju i napredovanje. Zahvaljujući dinamici i izuzetno spektakularnih akcionih scena, sa dosta specifičnog sarajevskog humora, film je stekao izuzetnu popularnost i smatra se jednim od najuspješnijih partizanskih filmova bivše Jugoslavije. I ne samo Jugoslavije. “Valter brani Sarajevo” najgledaniji je film svih vremena u dalekoj Kini (kin: 瓦尔特保卫萨拉热窝, pinjin: Wǎ'ěr tè bǎowèi sàlārèwō), i do 2010 godine imao je nevjerovatnih 12 milijardi gledalaca.[52] Film “Valter brani Sarajevo”, režirao je rođeni Sarajlija Hajrudin Šiba Krvavac (1926.) Ali, to nije sve. U Sloveniji postoji lanac restorana pod imenom “Das ist Valter”. To je završna rečenica posljednje scene filma izgovorena u momentu dok kamera panoramski švenkuje po Sarajevu. Za sada restorani “Das ist Valter” postoje u Kranju, Škofjoj Loci, Jesenicama i u centru Ljubljane. Vlasnik je Bosanac Milomir Mikić iz okoline Banja Luke. A u restoranu rade ljudi iz sedam nacija (svi Južni Slaveni). Slovenci rado dolaze ovamo, kaže Zoran, jedan od konobara. Naruče bosansku kahvu uz koju poslužujemo cigaretu sarajevske Drine i rahatlokum. Jedu bosanska jela i gledaju film ‘Valter brani Sarajevo’ kojega stalno vrtimo na velikom TV ekranu.[53]

Da je Hajrudin Krvavac preživio posljednju golgotu grada (umro ratne 1992.), do sada bismo, vjerovatno, imali i film koji bi na valterovski uzbudljiv način dočarao posljenju odbranu Sarajeva i “čudo bosanskog otpora” 1992-1995. Naime, tih godina, ovaj put pod najdužom opsadom u povijesti ratovanja (1425 dana), i konstantnog razornog granatiranja[54] civila (kombinovanog sa izgladnjivanjem i isključivanjem vode, struje i gasa), Sarajevo će ponovo plačati cijenu svog slobodarskog duha. Sa više od 10.000 civilnih žrtava, među kojima je i 1601 dijete (mnoga od njih ubijena snajperom), grad će još jednom pokazati svoju povijesno potvrđenu odlučnost i oduprijeti se krvavim pokušajima zauzimanja.

 

Najkraće, Sarajevo je grad velikih povijesnih iskušenja i ratnih ožiljaka. Ali i grad koji, svemu uprkos, na tragu vlastite burne i dostojanstvene prošlosti, nezaustavljivo ide svojim putem. Slijedom navedenih primjera i njihovih ishoda, postaje jasnije zašto je, na tom i takvom povijesnom putu, Sarajevo od najranijih osmanskih dokumenata tretirano i označavano kao “područje boraca”, “mjesto boraca Saraj-abad”, “zaštićeni grad”, “područje pobjednika” i slično.[55] Takvo će i ostati. Jer to je najbolje ne samo za Sarajevo, nego i za cijeli svijet. U tom smislu i pedagoški razložno, za sami kraj monografski prigodne priče o glavnom gradu Bosne i Hercegovine, valja podsjetiti na jedan mračni, povijesno-svjetski prepoznatljiv trenutak koji svjedoči kako, baš u Sarajevu, završavaju i počinju epohe. “Meci koji su 28. juna 1914. godine ubili nadvojvodu Franza Ferdinanda i njegovu suprugu, označili su kraj jedne epohe. Poslije atentata Bosna i Hercegovina više nije bila ista. Ni svijet”.[56]

 

Osamdesetak godina poslije, novim pucanjem po Sarajevu, umjesto Sarajeva i Bosne, ubijena je i raspala se država u ime koje se pucalo. Neki njeni ostaci nestaju i danas, odvaja se dio po dio (CG, Kosovo, …). Sve teče i mijenja se. Panta rei. Samo je Sarajevo i dalje na svom mjestu. Bilo je i ostaje glavni grad Bosne i Hercegovine. I biće to dokle god iznad njega lebdi usrdni glas razuma i ljubavi velikog poete XVIII stoljeća Mehmeda Mejlije Guranije:

Ne daj Bože, nema nikakve mane Sarajevu

Neka ga uzvišeni Bog čuva od svih nesreća

 

Neka bude uništen neprijatelj Sarajeva

Ako ga bude bilo

 

A bilo ih je i, nažalost, ima ih još!

 

Sistematska ljubav prema Sarajevu (Nek Bog poživi i više i niže u Sarajevu), ali i želja da bude sačuvano od neprijatelja, sreće se i kod drugih pjesnika iz davnog osmanskog doba. Neki anonim iz XVIII st. u svojoj pjesmi o Sarajevu i Muzaferićima, također kune sve one koji rade protiv Sarajeva:

Bože, oko njegova neprijatelja osliepi i oduzmi mu vid

Nek ga nikad u tuzi ne vide sunce i mjesec.

 

Neka te uzvišeni Bog uviek poživi

Nek ružičnjaku tvoje bašće ne naudi jesen vremena.

Od ružna pogleda nek te sačuva uviek bogati Tvorac

 

Bez sumnje ti si mjesto sigurnosti

I utočište si, o Sarajevo. [57]

 

Podalje od grada, baš kao po molbi starih pjesnika, u dalekoj holandskoj hapsani, ispaštajući bol koji su mu godinama nanosili, čame danas brojni rušitelji Bosne i Sarajeva, dok ono i dalje raste i sija u nepomućenom bisernom sjaju. Sjaju koji svu priču o nestvarnoj ljepoti Sarajeva, vještinom tradicionalnog poetskog umijeća, svodi na dva sasvim jednostavna stiha izgovorena u osjećajnom zanosu ljubavi prema gradu i njegovom razvojnom toku duž korita Miljacke ka Ilidži:

Sarajevo kao biser grane

Pružilo se do Ilidže ravne [58]

 

[1] B. Zlatar, Zlatno doba Sarajeva, 1996. str. 24-25

[2] xxx Rečnik simbola, Beograd, 2004. str. 104

[3] J. Chevalier – A. Gheerbrant, Rječnik simbola, Zagreb, 1987. str. 174.

[4] Mala enciklopedija Prosveta I-II, knjiga II M-Š, drugo izdanje, Beograd, 1972. str. 521

[5] A. Škaljić, Turcizmi u srpskohrvatskom jeziku, Sarajevo, 1965. str. 550.

[6] H. Šabanović, Postanak i razvoj Sarajeva, Radovi naučnog društva NR BiH, knj. XIII, Odjelejenje istorijsko-filološkoh nauka, knj. 5, Sarajevo, 1960. str. 84-85 (Cf: E. Smailbegović, Narodna predaja o Sarajevu, Sarajevo, 1986. str. 98, fus nota 38)

[7] E. Smailbegović, Narodna predaja o Sarajevu, Sarajevo, 1986. str. 99

[8] P. Skok, Etimologijski rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika I, II, III; knjiga III, Zagreb, 1973. str. 204

[9] B. Zlatar, ibid. passim. str. 14-16

[10] F. Beaujour, Voyage militaire dans l'Empire othoman …, Paris, Firmin-Didot Frères, 1829. t. I, str. 403, in: Prilozi za proučavanje istorije Sarajeva, godina I., knjiga I, Sarajevo, 1963. str. 109-110

[11] dr. Jovan Kršić, Bosanska sevdalinka, časopis Žena danas, Beograd, 1939, IV, 24, str. 4 -5

[12] Zorica Černjavski – Janjić, Prilozi za proučavanje istorije Sarajeva, godina IV knjiga IV, Sarajevo,1974. str. 96-97

[13] Autor teksta – Safet Kafedžić

[14] Das türkische Wohnhaus, kako je naziva dr. E. Egli ( Ernst A. Egli, 1893–1974), austrijsko-švajcarski arhitekt i poznavalac turske arhitekture, koji je duže vremena boravio i radio kao profesor Tehničkog univerziteta u Istanbulu, ali i kao arhitekt – projektant. Svoje viđenje turske kuće iznio je u reviji La Turquie Kamâliste, br. 14 (Istanbul, avgusta 1936). Cf: DŽ. Čelić, Grabrijan i Sarajevo – prilozi za proučavanje istorije Sarajeva, Sarajevo, 1970. str. 37

[15] Ibid. str. 38

[16] Kršćanski srednji vijek, u svojoj zatvorenosti prema prirodi, porađa “palazzo sa dvorištem, tzv. Blockbau u urbanizmu, ili – zatvorene fasade u arhitekturi”, dok s druge strane, imamo islamsku gradnju koja se otvara i veže s prirodom u formi paviljona u arhitekturi, odnosno, kuće ili paviljona usred vrta (Garden city) u urbanizmu. Na povratak prirodi (“Natrag prirodi”), pozvaće Rousseau tek u 18. stoljeću, a pokret će zahvatiti samo dvorske krugove Francuske, dok će kult prirode u Engleskoj naći svoje mjesto po otmjenim salonima (engleski vrtovi).

[17] Dž. Čelić, cit.dj. str. 45

[18] Dž. Čelić, Grabrijan i Sarajevo, Prilozi za proučavanje istorije Sarajeva, godina III, knjiga III, Sarajevo, 1970. str. 32-33

[19] Ibid. str. 161

[20] Ibid. str. 32

[21] Radi se o segmentu početka Rešid-efendijine pjesme o katastrofi Sarajeva. Naslov ove pjesme (koja je samo polovica duže pjesme), u jednoj Kadićevoj bilježnici glasi: “Fî medhi šehri-Saraj Bosna”. Naslov druge polovice te pjesme je “Šehri Saraj hakkindedir”. Naslov cijele pjesme u rukopisnom Divanu Rešid-efendije je: “Saraj Bosnianin ihrâki hakkinde denilmišdir”. Cf: Mehmed Handžić, Sarajevo u turskoj pjesmi, Glasnik islamske vjerske zajednice Nezavisne države Hrvatske; XI. godište, Sarajevo, 1943. str. 235-250.

[22] Ibid. str. 240

[23] Cf: Prilozi … cit.dj. godina II, knjiga II, Sarajevo, 1966. str. 272

[24] Dž. Čelić, cit. dj. str. 33

[25] Safet Isović, Haj, Sarajevo znaj

[26] O. Hadžiselimović, Na vratima Istoka, Sarajevo, 1989. str. 200-201

[27] Ibid. str. 203

[28] Mejlija

[29] B. Zlatar, Zlatno doba Sarajeva, Sarajevo, 1996. str. 198

[30] S. Bašagić, Izabrana djela, I-II, knjiga I, Sarajevo, 1971. str. 115

[31] Paris, plon-nourrit et Cie, 1909. XXVIII-232 p.

[32] M. Šamić, Sarajevo i život u njemu početkom XIX stoljeća, in: Prilozi za proučavanje istorije Sarajeva, godina I, knjiga I, Sarajevo, 1963. str.102.

[33] Cf. R. Besarović, Muzički život u Sarajevu 1878–1918, in: Prilozi za proučavanje istorije Sarajeva, godina IV, knjiga IV, Sarajevo, 1974. str. 166-167

[34] Ibid. str. 167-168

[35] Postoji i podatak o još ranijem izvođenju prve opere (prije izgradnje pozorišta) “u izvedbi pozorišta Hajnriha Špire”. Cf. T. Neidhardt, Sarajevo kroz vrijeme, Sarajevo, 2003. str. 142.

[36] Negdje se kao godina osnivanja društva pominje 1885 (T. Neidhardt, cit. dj. str. 142)

[37] Cf: Prilozi …, cit.dj. knjiga IV, str. 171-172.

[38] http://bs.wikipedia.org/wiki/Josip_Vanca%C5%A1#Katedrala_u_Sarajevu

[39] “Pester Lloyd”, Budimpešta, 1. I 1898, br. 1, str. 8 (Cf. Prilozi …, cit.dj. knj.IV, str. 176-178)

[40] “Nada”, Sarajevo, 1. VI 1902, br. 13, str. 182 (Cf. Prilozi … cit.dj. knjiga IV str. 183.

[41] M. Šamić, cit.dj. in: Prilozi … knjiga I, str. 110

[42] Ibid.

[43] Ibid.

[44] Ibid. pasim. str. 110-111

[45] Ibid. str. 112

[46] Ibid.

[47] Ibid. 113

[48] H. Kreševljaković, Izabrana djela, kn jiga IV, Sarajevo, 1991. str. 75

[49] Završni distih jedne od pjevanih verzija (Safet Isović), Balade o Morićima.

[50] Lj. Mladenović, Osvajanje Sarajeva 1878. u svjedočanstvima očevidaca, Prilozi … cit. dj. knjiga II, Sarajevo, 1966. str. 253

[51] P. von Radics, Das befreite Bosnien. Wien und Teschen 1879, str. 146-147. in: Prilozi … knjiga II, str. 256

[52] http://www.alo.rs/stari-alo/Valter_napada_Kinu_kremama/28197

[53] http://www.24sata.info/vijesti/regija/132539-Das-ist-Valter-Slovenci-jedu-cevape-onda-bosansku-kahvu-rahatluk-zapale-Drinu.html

[54] Na Sarajevo je, u prosjeku, padalo 329 granata dnevno. Rekord je 22. juli, kada je na grad ispaljeno 3.777 granata. Za usporedbu, opsada Lenjigrada od strane njemačkih fašista (08.09.1941–27.01.1944), trajala je ukupno 872 dana, a na grad je za to vrijeme palo oko 150.000 granata. Dakle, njemaški fašisti bili su bar tri puta manje revnosni i uporni u ubijanju građana Lenjingrada od agresora na Sarajevo.

[55] Prilozi …, cit.dj. knjiga II, str. 155

[56] S. Mønnesland, 1001 days, Bosnia and Herzegovina in pictures and words through the centuries, dvojezično izdanje, Oslo, 2001. str. 325

[57] Cf: Glasnik islamske vjerske zajednice, XI godište, Sarajevo, 1943, str. 245-246

[58] Sevdalinka, Bosno, zemljo moja mila

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s