Faruk Vele

Nakon 22 godine: Šest sinova i muž majke Have Tatarević pronađeni u Tomašici!

Trebale su 22 godine da se sazna istina o sudbini muža i šest sinova majke Have Tatarević iz Zenova kod Prijedora.


Hava Tatarević (lijevo) i Nijaza Beganović: Godinama tragala za kostima djece i muža

Teška, preteška istina otkrivena je jučer nakon što su pristigli prvi DNK nalazi. Kako saznaje Klix.ba, potvrđen je identitet Senada Tatarevića (1961), te jednog od njegove braće.

A pretpostavlja se da su u grobnici i Sejad (09.06.1963.), Nihad (24.06.1968.), Zilhad (20.10.1969.), Zijad (06.05.1972.) i Nishad (14.07.1974.). Zajedno sa njima je, kako se vjeruje, i njihov otac Muharem (25.05.1939.).

Pripadnici Vojske Republike Srpske (VRS) ubili su ih 23. jula 1992. godine nedaleko od kuće u Zecovima kod Prjedora. Najmlađi Nishad je u trenutku smrti imao 18 godina, a najstariji Senad 31 godinu. Tih dana pripadnici srpskih snaga su upali u selo i ubili su sve do kojih su došli, bez obzira na godine.

Majka Hava godinama je tražila kosti svoje djece i muža.

Šef područnog odjeljenja Instituta za nestale osobe BiH i supervizor forenzičkog tima na iskopavanju Tomašice, dr. Mujo Begić, potvrdio je za Klix.ba da su stigli prvi DNK nalazi za stradale iz porodice Tatarević.

“Tačno je, u Tomašici smo pronašli šest sinova i muža majke Have. Jučer smo dobili prve DNK nalaze za braću Tatarević. Mi smo dobili nalaz za Senada, koji je bio oženjen pa smo direktno dobili nalaz za njega, kao i za još jednog od braće Tatarević, a naknadno će biti utvrđeno i kojeg. No, vjerujem da su svi tu. To potvrđuju i nalazi s mjesta događaja. Narednih dana ćemo dobiti nalaze i za ostalu braću. Majka Hava će definitivno ove godine, na 22. godišnjicu velike tragedije, moći ukopati svoju djecu“, kazo je dr. Mujo Begić za Klix.ba.

Naglasio je da su braća Tatarević i njihov otac bili na samom dnu drugog dijela iskopane grobnice, pa pretpostavlja da su ubijeni među prvim mještanima Zecoa.

Rekli da ih vode u mesnicu

Kako saznajemo, majka Hava Tatarević se trenutno nalazi u Njemačkoj, a posredstvom kćerke koja živi u Australiji, dobila je vijest koju je iščekivala tako dugo. Begić se pita kako li će dočekati i “predeverati tešku istinu”.

“Javili smo da smo dobili prve nalaze i da vjerujemo u pronalazak i ostalih“, govori potreseni Begić.

Dr. Begić kaže da je ovo jedan od najpotresnijih slučajeva u njegovoj karijeri.

“Vjerujte nisam mogao sebi doći. Toliko me to potreslo. Sve vrijeme sam pod tim dojmom. To ljudski um ne može da dokuči. Šest sinova ti neko ubije…. A bili su ni krivi ni dužni. Majka ih je rađala skoro svake druge godine. A gotovo sve su ubili majki Havi. I ona ipak ima snage i kaže da je sretna jer joj je makar jedan sin ostao živ“, kaže Begić.

U knjizi novinara Saliha Smajlovića pod nazivom “Kad bi kosti mogle govoriti” zabilježena je ispovijest i majke Have. Posvjedočila je da je njene sinove i muža izveo zet Milana Bojića iz Crne Gore.

“Bili su zajedno sa drugima iz našeg naselja. Oni su ih pokupili i rekli da ih vode u mesnicu. Otada o njima nemam nikakvih tragova. Tražila sam da bilo šta čujem o njima i preko novina, ali uzalud. Obišla sam sve grobnice, prebirala rukama odjeću, dala krv na analizu radi identifikacije, ali od njih nikakvog traga nema. Dolazili su mi neki ljudi iz Haškog tribunala, tražili moju izjavu, spremna sam tamo ići i svjedočiti, ali od toga, izgleda, više ništa nema“, kazala je majka Hava, te dodala:

“Živim od muževljeve penzije od 150 KM. Bolesna sam. Od sinova nemam čak ni uspomena. Samo dva temelja njihovih srušenih kuća me podsjećaju na njih, pa ih čistim od korova, te se nadam da će se vratiti. Ali, kako vrijeme prolazi, nada za njihov povratak se sve više gasi. Molila sam i preklinjala sve one koji bi mi mogli bilo šta reći o njihovim sudbinama. Da mi je znati, ako su ubijeni, kako su to dželati učinli. Jesu li tada prizivali svoju majku, je li im pogled išao prema meni“, rekla je Hava.

Ne halalim ti, junače

Izvjesni Pero Rivić joj je rekao da je “vidio da su oni pobijeni dolje kod smeća, uz ovu stranu“.

“Vidio je ubijenog mog muža i jednog sina. Možda ih je vidio sve, ali neće da kaže. Da mi je naći njihove kosti, da ih metnem u mezar i da šta proučim”, rekla je Hava.

Iz masovne grobnice Tomašica do sada su otkriveni posmrtni ostaci 430 žrtava, od čega je 275 kompletnih tijela. Među tijelima su otkriveni muškarci raznih životnih dobi i žene.

Ovo je do sada najveća masovna grobnica u BiH. Naime, uz žrtve na Jakarinoj Kosi kod Prijedora, a koje su, kako je dokazano, prethodno bile ukopane u Tomašici, ovdje su bila sakrivena tijela više od 800 žrtava.

Na području Bosanske krajine do sada je otkrivena 131 masovna grobnica, do toga samo u Prijedoru i okolini 61 grobnica. Na području Prijedora bilo je 59 logora i drugih objekata za zatočenje. Utvrđeno je kako je na području Prijedora ubijeno oko 3.500 osoba mahom bošnjačke i hrvatske nacionalnosti.

Haški sud osudio je 16 bosanskih Srba na ukupno 230 godina zatvora za zločine počinjene na području Prijedora. U BiH se još traga za više od 8.000 osoba ubijenih tokom agresije na tu zemlju.

Sandžačka književnica Šefka Begović-Ličina posvetila je majci Havi priču pod naslovom: “Ne halalim ti, junače”.

* * *

Ne halalim ti, “junače”

Priča sandžačke književnice o majci koja je izgubila šestoricu sinova

 
“Osta mi pola srca, druga mi živa sagore”

Svjedok: Šefka Begović-Ličina

Junačeee! Poznaješ li meee? Sjeti me se, kukavče, sjeti! Kano si zaboravio, kad si me pred kućom ostavio kraj ubijenog šestog mi sina. Tada ne pukoh od bola, ni poklekoh, no tu kraj mrtvog sina, na livadi sedždi padoh na ikindiju i istiharu namaz. Tvoj pogani lik mi se u istihari ukaza, sa lancima na rukama, baš ‘vakim što te sad gledam. Allaha mi, u bešaretu dade sabur, nadu da živim i doživim da te stigne kazna Njegova. Izdržala sam do sad, živjela, radila, saburila, Allahu se molila da dočekam ovaj dan, na koljenima da te gledam.

Svake noći zaspem učeći bismilu i ajetul kursijju. Molim se Bogu dž. š. da zaspem i lahko se probudim.
Sinoć sam dovu, bezbeli, smetnula, čim, “junače”, tebe usnih.

U snu vidjeh ljude, kako idu u hajku po pobješnjelog šumskog vuka, što im je raskomadao stada i odnio čitav mal. Kažu – bio si sakriven nekamo, pa te jedva našli.

Iz daljine začuh graju, povike, urlike, šenluke. Rekoše mi da su te našli skrivenog u nekoj jazbini. Dovedoše te u lanicma svezanog. Učinje mi se da nisi vuk, no nekaka nakaza sa dvije pogane glave. Nigdje nemaše one snage, junaštva, nigdje sile, niti imade oružja.

“Havo, evo ti ga, ti mu sudi! Tebi je zaklao šestero janjadi, odjednom”, rekoše mi.

Ta janjad su bila šest mojih sinova, šest ljutih rana srca moga.

Ispod dugačkih vjeđa, što ka’ ježu štrče, poznah ti oči. Prepoznala bih ih u milion da su umiješane. Samo majka krvnika cijeli vijek pamti.

Junačeee! Poznaješ li meee? Sjeti me se, kukavče, sjeti! Kano si zaboravio, kad si me pred kućom ostavio kraj ubijenog šestog mi sina. Tada ne pukoh od bola, ni poklekoh, no tu kraj mrtvog sina, na livadi sedždi padoh na ikindiju i istiharu namaz.

Tvoj pogani lik mi se u istihari ukaza, sa lancima na rukama, baš ‘vakim što te sad gledam. Allah mi, u bešaretu dade sabur, nadu da živim i doživim da te stigne kazna Njegova. Izdržala sam do sad, živjela, radila, saburila, Allahu se molila da dočekam ovaj dan, na koljenima da te gledam.

Sina Rasima prvog si mi ubio. Poš'o bio na drugu stranu rijeke, brašna iz vodenice da nam donese. Kažu, naredio si da ga s mosta u rijeku bacu, ka’ cuku. Bio mi je još dijete, tek mu bila sedamnesta, peti mi bio po redu, radost moja peta. Plav mi bio, rumen, zdrav, mlad, nevin k'o rosa. Ponos majčin bio, oči i očinji vid. Slušo me, u intat mi bio, k'o svaki hairli evlad.
Bio goloruk, bespomoćan. Ti, “junače” sa psima tvojima, jači bio od nejakog djeteta moga.

Stegnu srce majka, za njim ne zaplaka. Bacih s mosta u rijeku crveni duvak, što sam ga spremila za nevjestu petu. Zavezah ga krvavim suzama, kletvom i vjerom da će te kazna stići kadli – tadli.

Fadila i Adila si ubio na livadi, čim su iz šume izišli da se predaju na tvoju zakletvu da će biti slobodni. I oni su goloruki bili, ni četkicu kod sebe imali nisu. Ja sam hi, “junače”, od malehna učila da ljude poštuju, a ne da ubijaju. Odgajala sam djecu, pričajući him o ljubavi prema bližnjem komšiji, prijateljima, svim dobrim ljudima. Smetnuh da im napomenem da ima “junačina” sa silom tuđom.

Ne vjerovah da će i nas zijaretit’ zvjeri žedne ljudske krvi, bez vjere, Božjega straha i srama.
Bili su mi blizanci i treći po redu, jednaki ka prepolovljena jabuka. Jedan bez drugoga dihat’ mogli ne mogahu. Ka’ da si znao da hi odjedama ubiješ. Da si jednog ostavio živog, tražio bi te cijeli vijek, bratove rane da osveti.

I za njih jatka srce steže, ne zaplaka. Sama sam hi u ćefine zavila, povila ih ka’ kad su mi malehni bili. Malo sam ih tako povijene držala na krilo, grijala ih i kao u beši ljuljala. Bjehu lijepi, kao zaspali, kao da snijevaju kolo puno djevojaka. Stalno su se nešto došaptavali, krili i smijali se. Imali svoje tajne i jedan drugoga nisu odavali.

No, ja načula, koje su cure iz sela za nevjeste odabrali. Čekali smo da žito i šljive prodamo, pa da him svadbe obojici spremamo. Krijući sam cure mjerkala kolko su visoke, haljine da im na vakat režem. Obadvije bjehu lijepe, ko vile gorske, iz kuća dobrije. Jedna crnka, druga plavka, ne zna se koja je od njih dvije ljepša. Mene sve vrelo u prsi od ponosa i radosti, pa bi da poletim. Prodavala sam ponešto, pa krišom kupovala i slagala da mi se za nevjeste trefi.

Prouči im majka talkin, nemade ko drugi, no jatka. Pod jabukom na kraj njive mezare im iskopasmo. Sa njima ukopah dva duvaka i ruha nevjestačka. Svakom u ćefin zavih šta je njegovo. I namaze klanjah, za duše njihove i dovom ponovih, “junače”, kletvu ti istu.
Osta mi pola srca, druga mi živa sagore.

Selim mi bio pravi vrag i svak ga volio. Niko nije umio tako poigrat kolo. Cura imo kol'ko mu volja, mijenj'o ih sad jednu, sad drugu. Ja ga karala, tjerala da se smiri i oženi, vakat mu bilo. On me grlio: “Još je rano za ženidbu, stara. Hoću da živim slobodan k'o ‘tica.” Volio je život, slobodu, cvijeće, cure, ljude, sunce… Radan bio i sve sa pjesmom. Kažu da je i umro, smijući se.
Ubio si ga zajedno sa desetoricom drugova. Branili su jedan šumarak od tebe, zlikovče. Nestalo him municije. Zarobio si hi i njih bez oružja, “junače”, nemoćne ubio.

Doniješe mi haber, da mi je jope u kuću zakukala kukavica i utrobu mi moju nožem rasporila. Okinu mi neko još jedama komad srca, naživo. Usu mi so u živu ranu, oči mi se ugasiše, ka ćorava da sam. Puhnuh oko sebe, sedždi padoh, sa dovom Allahu sabura i pameti da imadem, da kunem klicu i korijen tvoj »junače«. Da živim do ovoga današnjeg dana, tako jadna, ponizna da te vidim.

Mustafu nisam našla, do dana današnjeg. Pošao je zemlju da brani od hajduka tvojih. Nije stig'o do vojske i položaja naših. Negdje gredom si ga sreo, iz zasjede njega si nenaoružana, kukavički ubio. Bio mi prvorođenče, radost prva, domaćin i uzdanica naša. Najbolji kosač i pomagač u selu u svemu najbolji bio. Osta mu tek dovedena nevjesta. Majka bešu spremala, da him ljuljam i njivim djecu malehnu. Kad je prestala nada, bacih u rijeku bešik pun suza, čemera i kletve.

Omera si mi iz ruku oteo, šestu ranu djetinju moju. Tek mu bila trinesta nastala godina. Čupo me za skute, pomoć čeko, vuko me za bluzu, za prsi moje pet put ranjene. Prokapa i proplaka mi mlijeko od bola, basmu okvasiše čemerne suze. Pucanj mi srce otkinu najljućom sabljom, mozak mi okameni. Pao mi je pred noge mrtav, ka kad se jednom spotako na kamen, pa koljeno razbio. Puhala mu majka, ljuljala ga, duhan na ranu privijala. Liječila ga zagrljajem, mlijekom, ruke mu u njedra skrivala.

Ne pokleknuše mi noge, ka’ da su od željeza. Gledala sam te u oči, “junače”, ka’ sad što te gledam. Upamtila sam ti ti lice, svaki trptaj oka dušmanskoga. U snu mi se priviđali smijeh i riječi tvoje: “Nju nećemo, nek živi. Život će joj biti gori, od same smrti.”
Nosila sam to u glavi, sakrila u mozak da pamtim i da ne zaboravim.
Ostah sama k'o drvo suho, ka šuška sama na vjetru. Ostaše mi neorane njive, trava nekošena, hajvani u štali nijemi, oko kuće mi i ptice zamukle. Ognjište se ugasilo, sofra okamenjena, grabulja i ralo zahrđali, srce suho, krilo prazno, suza ni kapi jedne, duša mi živoj umrije.

Gledaj me u oči, junače, dok te pitam:

Ja, Hava, Bošnjakinja, majka, iz sela Kozarac, pitam te:
Kazuj, “junače”, gdje su mi sinovi?

Gdje mi je Mustafa? Gdje mi je Omer, a gdje su Fadil i Adil? Kud mi je Rasim, a kud Selim?
Gdje ti je sad, “junače” ona sila sa psima tvojim? Gdje ti je slava? Gdje su ti straže silne? Je si li spavat mogao, sa šest živih rana mojih? Je si li se sjetio kletve moje, suza, i pravde Božije?
“Junače”, ni pljunut te neću, da mi se bismilla i dova, ne opogane na katilsko lice tvoje.

Ja, Hava, majka, Bošnjakinja, ne halalim, prvorođenče sina Mustafu.
Ne halalim Selima,
Ne halalim Rasima,

Ne halalim Fadila, Adila, ni maksuma Omera.

Ne halalim, praznu lubinu moju, usta osušena, noći bez sna, oči moje izvađene.
Ne halalim kuću, bez živog ognjišta, bez smijeha, mladosti.
Ne halalim bačene duvake, bešik bez čeda, njive bez sjemena.
Ne halalim neprocvalih šest pupoljka mojih, ruže neprocvale, ognjište da mi ukrase i Bosnu mirisom da namirišu.
Ne halalim pokidane stabljike, izdanke utrobe moje, korijen što mi se utrije.
Ne halalim, život bez sunca, bez radosti.
Ne halalim srce iščupano, ranu otvorenu.
Ne halalim, ne halalim, ne halalim… San mi postade java, elhamdulillah.

Šefka Begović-Ličina je književnica iz Sandžaka.

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s