ZAŠTO NISAM VJERNIK 

DAVID Udruga građana za zaštitu ljudskih prava

http://david-udruga.hr/preporucujemo/2014/03/07/zasto-nisam-vjernik/#more-8213

Eseji Zašto nisam vjernik  Dr.sc. Josip Sruk , sveuč. prof. u. m. i prevod predavanja s njemačkog jezika ” Šuti li Bog uistinu?”  dipl. inž. Karl Koebler donosimo kao zanimljivu korelaciju.  Oba teksta zaslužuju pažnju budući su istraživačkog karaktera u smislu dokazivanja istine.

Redakcija

Dr.sc. Josip Sruk, sveuč. prof. u. m.

Eseji o vjerovanju, djelovanju Crkve i budućnosti religije

1. OPĆE NAPOMENE O RELIGIJI

U razmatranju fenomena religije, i njene uloge u životu ljudi, nameće se, kao ključno, pitanje odakle im vjera u Boga i vječni život? Proizlazi li ona iz osobnog promišljanja i zaključivanja utemeljenog na znanju i iskustvu stečenom tijekom života ili im je nametnuta i usađena roditeljskim odgojem, a ovima od predaka, ali i okoline, te koliki je tome doprinos sustava obrazovanja? Po logici se stvari postavlja i pitanje zašto su agnostici indiferentni- sumnjičavi, te zašto ateisti, unatoč činjenici da religija ima golemo značenje u životu mnogih ljudi, ne vjeruju ?

Ateisti polaze od pojma ratio-razum i načina mišljenja, utemeljenog na objektivnoj racionalnoj-razumskoj spoznaji, kojem je neprihvatljivo praznovjerje bilo koje vrste, vjerovanje u magije, čarolije, mistična bića, sablasti, utvare vampire, vukodlake, vile, vještice, duhove, božanstva, krilate anđele, demone, đavole i slično. Vjerovanje u tako što izraz je magijskog načina mišljenja zasnovanog na mistici, legendama i praznovjerju, za razliku od racionalnog, koje se temelji na uvažavanju znanosti i njenih rezultata i sekularnom pogledu na život.

Znanost, kao beskompromisna potraga za istinom, u opreci je s vjerskim, u pravilu, retrogradnim učenjima, punim zabluda. Crkva se kroz čitavu povijest opirala znanstvenim otkrićima i spoznajama na području biologije, fizike, astronomije, medicine, kemije i drugih znanstvenih disciplina. Uporno je negirala nosioce tih rezultata i proganjala ih. Ipak ih je, s vremenom, bila prisiljena postupno priznavati pod pritiskom nepobitnih činjenica i neosporivih potvrđenih istina. Sve to ima za posljedicu da moć religije opada u onoj mjeri u kojoj ljudsko znanje raste, jer je „razum najveći neprijatelj vjere“ kako je isticao još Martin Luther. Znanost počiva na činjenicama, a njeni se rezultati mogu uvijek potvrditi i dokazati: provjerom, testiranjem, ljudskim osjetilima, opažanjem, iskustvom, eksperimentom, matematičkim mjerenjima i na druge načine. Dok je znanstveno potvrđena istina jednaka za sve, jer je istina samo ono što odgovara stvarnosti, činjenicama i iskustvu, „vjerska istina“ je za svakog pojedinca posve individualna i može se zasnivati na bilo čemu neprovjerljivom i nedokazivom. Vjernici su često nesposobni razlikovati ono što je objektivno istinito od onoga što bi oni htjeli da bude istinito.

Unatoč zalaganju za neka etička načela i promicanje njihovih vrijednosti kao što su ljubav prema bližnjem, milosrđe i sl., religija počiva na iracionalnom vjerovanju u postojanje duše i njenu besmrtnost, u nebesku nagradu, u nešto nadnaravno, mistično, vječno, neuništivo, što se suprotstavlja racionalnom mišljenju i ne može se ničim dokazati, ali vjernik s njim lakše živi, pa mu je stoga potrebna vjera radi boljeg osjećaja. Ona mu ispunjava potrebu za nadom. „Nada počinje tek s vjerom“, govorio je Kant. “Vjeruj, dakle kao da jest, kao da Bog postoji. Ako i ne postoji on je takva potreba da treba odbaciti sumnje i vjerovati“, kaže Zdravko Tomac. Slično Edvard Kocbek (slovenski kršćanski demokrat) svoju vjeru ne započinje pitanjem ima li Boga nego odgovorom na ono što je za kršćanina i njegovu moralnu i životnu egzistenciju puno važnije „treba misliti, djelovati i osjećati kao da Boga u svakom trenutku ima“. Na toj crti se i pojavljuje dilema o opravdanosti da se duboko religioznom vjerniku ukrade bajka i čarolija vjere i uskrati nada.

Vjerovanje u mistično, onostrano, neobjašnjivo, izvan ljudskog porijekla i kontrole čovjeka, datira iz početka razvoja ljudskog društva. Posljedica je straha od nepoznatih, za tadašnje ljude zastrašujućih, uzroka prirodnih pojava (poplave potresi, grmljavine, bolesti), nemogućnosti objašnjenja njihova porijekla i nepoznavanja prirodnih zakonitosti, te nemoći čovjeka pred nepoznatim prirodnim silama i prirodnim događajima s mogućim skrivenim porukama. Tako Albert Einstein smatra da je „religiju stvorilo doživljavanje tajanstvenog s primjesom straha“, dok Sigmund Freud drži da je ona nastala „iz potrebe ljudi da pobijede smrt“, jer je smrtnost bolna točka u čovjekovu biću i ona, zamišljanjem poželjnog, budi želju za besmrtnošću. Prirodni osjećaj besmrtnosti dovodi do razmišljanja o permanentnosti osobe i vjerovanja u zagrobni život koji je u funkciji ublažavanja paralizirajuće tjeskobe nepostojanja ega. Težnja za vječnim i za besmrtnošću, kao praiskonska pokretačka snaga traži svoje ispunjenje u religiji u povezanosti s beskonačnim, s Bogom.

Religija, pored ostalog, pruža utjehu u patnji, potiče grupnu suradnju u suočavanju s raznim kušnjama, ali i „objašnjava“ stvari i pojave koje se ne mogu drukčije objasniti , jer ih znanost još nije objasnila (što ne znači da ih u buduće neće objasniti). Kao što nedonoščetu treba inkubator, hromom štaka, slabovidnom naočale, tako i vjerniku treba Bog i vjera u vječni život. To je osobito potrebno duboko religioznim ljudima, jer bi bez toga, u nedostatku odgovarajućeg odgoja i obrazovanja, bili izgubljeni i nesretni. Tako Drago Čepulić smatra da kršćanstvo „čovjeka oslobađa od smrtne tjeskobe i egzistencijalne samoće, ostavlja čovjeku prostor za mnoga veselja i zadovoljstva zemaljskoga života,“ ali to vrijedi i za duge religije. Kao što roditeljstvo ili prirodne katastrofe (požar, poplava, tsunami) mogu izvući iz čovjeka ono najbolje, čineći ga spremnim na svaku žrtvu radi pomoći drugome, tako ga i religija može oplemeniti i dati mu čvrstu podršku kada očajnički treba pomoć udaljujući ga od droge, alkohola i slično. Stoga bi bilo vjerojatno pogrešno, oduzeti nadu, razbiti iluzije vjernika i čaroliju vjere, čemu pridonose zavodljivi, uzvišeni i bajkoviti pojmovi: nebo, anđeli i raj, kao što se to ponekad čini na grub nesuptilan način.

Važan čimbenik u stvaranju religije nemirenje je ljudi s činjenicom da nakon fizičkog nestanka ne postoji više ništa i vjerovanje u nastavak zagrobnog života. To vjerovanje da će nakon teškog života na zemlji, popraćenog brojnim nevoljama, nepravdama i patnjama, nastupiti vječni život, čovjeka čini sretnijim, ali, kako kaže Bernard Shaw „Činjenica da je vjernik sretniji od sumnjičavca, ne znači ništa više od činjenice da je pijanac sretniji od trijeznog čovjeka“.

Na osnovi takvih potreba i očekivanja ljudi, uz sklonost da lako podlegnu iluzijama, stvorena je religija. Ona je prolazila razne faze u različitim dijelovima svijeta, različitim kulturama i civilizacijama, ali i doživljavala promjene i transformacije koje još uvijek traju. Razvoj religije počinje od primitivnih plemenskih animizama, preko politeizama (u starih Grka , Rimljana i Norvežana), do monoteizama poput judaizma i njegovih izvedenica kršćanstva i islama. Danas postoje brojne vjerske zajednice, vjeroispovijesti, vjerski pokreti, sekte, sljedbe i kultovi. Zasebnih vjerskih denominacija danas ima više od l500 (Melton 1989.), a njih 24 ima više od milijun pripadnika. Budući da je religija odraz želja i nauma ljudi određenog vremena ona podliježe promjenama i prolaznosti. Tako postoje i neke bivše ili surogat religije. Rituali noći vještica, primjerice, nisu više religijski rituali, a vjerovanje u Djeda Božičnjaka je izgubilo taj status. Ulogu religije u uvjetima organizirane države i njene prilagodbe takvoj organizaciji još je Napoleon izrazio riječima: „Religija je odlična za držanje običnih ljudi pokornima“, dok je Seneka rekao da :“Obični ljudi smatraju religiju istinitom, mudraci lažnom, a vladari korisnom“. Freud je pak tumačio religiju kao „narkotik kojim čovjek nadzire svoju tjeskobu, ali otupljuje svoj um“.

Pojam religija dolazi od latinske riječi „religio“ što znači pobožnost, poštovanje bogova, strahopoštovanje prema Bogu ili strahom prožet duhovni odnos između čovjeka i Boga ili više bogova. Radi se o društvenom sustavu čiji članovi ispovijedaju vjeru u neko nadnaravno biće i pokušavaju ostvariti temeljnu ljudsku žudnju za transcendencijom, za prekoračenjem ovostranosti, prekoračenjem granica postojećeg iskustva, svijesti i znanja, odnosno o pokušaju uspostavljanja odnosa između ograničenog zemaljskog bića, čovjeka i pretpostavljenih natprirodnih moći. Religija je vjerovanje u postojanje duše i njenu besmrtnost. Bitna karakteristika religije je pojam „sveto“ kao apsolutni ćudoredni predikat, kao apsolutno dobro. U religiji koju je stvorio ljudski razum, postoji dakle, nešto što je s one strane razuma, nešto što se označava svetim, a svojstveno je svim religijama. Međutim, Salman Rushdie ideju svetog, smatra najkonzervativnijom predodžbom u svim kulturama, jer ideje promjene i napretka pretvara u zločine.

Za razliku od politeizma, u ranijim fazama društva, danas prevladava monoteizam, uz dominaciju judaizma, kršćanstva i islama (Oko devedeset posto religioznih ljudi raspodijeljeno je u šest velikih religija: hinduizam, budizam, konfucijanizam, judaizam, kršćanstvo i islam). Unutar tih religija postoje podjele – smjerovi, ogranci, među kojima su manje ili veće razlike, najčešće u obredima, ali ponekad ima i sukoba i neprijateljstava. Hinduizam i budizam, koji također nisu jedinstveni (taoizam, konfucijanizam, šintoizam), prema kršćanskom se shvaćanju, međutim, ne smatraju pravim religijama, nego visokoduhovnim etičko-filozofskim sustavima, svojevrsnom kozmičkom religioznošću.

 2. PROTURJEČNOSTI RELIGIJE

Religioznost, kao opredjeljenje i kao praksa, ekstremno je proturječna. Proturječje je, kako ističe Gerhad Staguhn, „elementarno svojstvo religije, ona mora biti proturječna, inače nije religija“. Ona s jedne strane čovjeku, kao krhkom biću, kojemu je potrebno mnogo podrške, vođenja i utjehe, omogućuje zadovoljavanje važne potrebe, ali istovremeno, na osnovi izmišljenih mitova, lakovjernima predočava iskrivljenu sliku svijeta, krivo tumači postanak čovjeka i svemira, čime usporava napredak. Ona guši slobodno istraživanje. Umjesto da potiče prosvjećivanje i osvješćivanje religija nudi posluh, kao vrlinu, kojim se postiže manipulacija ljudima i njihovo pretvaranje u marionete-polurobote, ali i u zarobljenike iluzija.

Religija nudi čovjeku veliku zbirku moralnih životnih načela. Na prvom je mjestu ljubav, posredstvom koje se postiže sve što je dobro i što svijet može učiniti boljim. U tome se slažu sve religije, iako su inače vrlo različite. Religija je najmoćniji odgojni autoritet u povijesti čovječanstva, uči ljude da budu dobri, da pomažu drugima, suosjećaju s njima, da budu iskreni i pošteni. Žalosno je i tragično, međutim, da se te vrline često pretvaraju u svoju suprotnost. Ljudi za svoje bogove ubijaju i ginu za njih. Religija uzrokuje ili potiče mržnju, razdor i sukobe, a ljubav prema Bogu često je opravdanje za najstrašnija djela. Svaka religija ističe da su njeni sljedbenici jedini pravovjerni, dok se drugima to ne priznaje. Za razliku od ostalih, istočnjačke religioznosti, hinduizam i budizam, ne dijele ljude na pravovjerne i krivovjerne, odlikuju se duhom tolerancije, nisu borbene i agresivne, pa rijetko izazivaju sukobe.

Neznanje, vjerovanje i predrasude potiču vjerski fanatizam i sukobe, pa i terorizam i ratove. Sukobi temeljeni na religijskim razlikama gotovo su uvijek najžešći i najduže traju. O tome nas uči povijest (križarski ratovi, vjerski ratovi u srednjevjekovnoj Engleskoj, Francuskoj i dr.). Tih pojava ima i danas, pa i unutar jedne religije. To je slučaj sukoba između katolika i protestanata u Sjevernoj Irskoj, između sunita i šijita u nekim arapskim i bliskoistočnim državama, pa se nije teško složiti sa mišljenjem R. Dawkinsa da je „jedino religijska vjera dovoljno jaka sila da probudi takvu potpunu mahnitost u ljudima koji su inače normalni i zdrava razuma.“ Suvremeni terorizam, kako kaže Slavoj Žižek, naučio nas je lekciji: „ako ima Boga, onda je sve (čak i ubojstvo stotina nedužnih prolaznika) dopušteno onima, koji tvrde da izravno djeluju u ime Boga, kao oruđe njegove volje, jer je očito kako izravna veza s Bogom opravdava naše kršenje svakog puko ljudskog ograničenja i prosuđivanja.“ Osnovna karakteristika vjerskih ratova, kroz povijest, jest da su oni primarno pljačkaški i ratovi za preobraćenje.

Važna uloga religije je i u održavanju religiozne zajednice na okupu i povezivanje članova putem obreda i kultova ali i nametnutih zapovijedi, zabrana i dužnosti koje obvezuju svakog člana vjerske zajednice. To stvara i učvršćuje, smatra Daniel Donnett, „veze povjerenja koje omogućuju grupama pojedinaca da djeluju zajedno daleko učinkovitije“. Znanstveno je dokazano da pripadanje „krdu“ povećava razinu hormona sreće, serotonina. Tako je religijsko zajedništvo bilo od velike važnosti za opstanak čovjekove vrste, a u suvremeno doba za nacionalnu homogenizaciju i očuvanje nacionalnog identiteta. No ono je i poticaj nacionalizmu, nacionalnoj ksenofobiji, međunacionalnim sukobima, pa i ratu. To smo na ovim prostorima iskusili u nedavnoj prošlosti. Svaka se je vjerska zajednica svrstavala uz svoju naciju, nezavisno o tome tko je agresor, a tko žrtva, čime dolazi do izjednačavanja nacionalnog i vjerskog identiteta. To je inače karakteristično za pravoslavlje čija je autokefalna crkva uvijek povezana s nacijom.

Određena proturječja religije za neke su vjerske zajednice specifična. Tako je primjerice suvremena Katolička crkva svojim golemim bogatstvom i funkcioniranjem kao svojevrsna korporacija, s procijenjenim prometom od oko 100 milijardi USA dolara, s godišnjim budžetom od 330 milijuna eura i administracijom Vatikana od tri tisuće ljudi, došla u sukob s izvornim kršćanskim učenjem Isusa Krista o vrlinama skromnosti i siromaštva, s teologijom oslobođenja (riječ katolik dolazi od grčke riječi katholikos, što znači univerzalan, opći, svjetski, zajednički). Ova je Crkva, svojom konzervativnošću i hijerarhijskom monarhističkom strukturom, u raskoraku s prevladavajućim suvremenim demokratskim tendencijama i kretanjima što nije slučaj s protestantskim religijskim zajednicama, koje odlikuje liberalnija i demokratskija organizacija i praksa.

Proturječnost u Katoličkoj crkvi nalazimo, između ostalog, i u čudnom i nelogičnom rangiranju grijeha. Tako je nedavno u Brazilu, Crkva ekskomunicirala majku, jer je odobrila pobačaj devetogodišnjoj kćeri životno ugroženoj blizanačkom trudnoćom uslijed silovanja. Isto je postupila i s nadležnim liječnikom, koji je smatrao da se u tako nerazvijenom tijelu djevojčice, dijete ne može razviti da bude živo rođeno. Istovremeno je ostavila u svojim redovima očuha silovatelja, koji je tri godine najokrutnije zlostavljao djevojčicu. Stav Crkve objašnjen je tezom da je božji zakon „ne ubij“, iznad ljudskog zakona. Doduše za izopćene ima nade. Oni ostaju izvan zajednice s Bogom i Crkvom „sve dok se ne pokaju i odu ispovjedniku koji im može udijeliti oprost“ objasnio je teolog Adalbert Rebić. U nastavku petero članova Papine akademije za život, zahtijeva od Pape smjenu njenog predsjednika, jer je podržao stav liječnika, budući da je djevojčica bila u teškoj pogibelji.

Jedna od specifičnih proturječnosti rimokatoličke vjere i svojevrsni paradoks je u tome što je Crkva, osobito tijekom srednjeg vijeka, proganjala pa i spaljivala na lomačama (Gjordano Bruno, Jan Hus i dr.) slobodnomisleće nosioce napretka, koji su kritizirali i dovodili u pitanje ispravnost njenog učenja, a jednovremeno su mnogi svećenici, pa i Crkva u cjelini bili važni promicatelji pismenosti i prosvjećivanja (otvaranjem škola i sl.), kulture, umjetnosti, pa i znanosti. Razlog tome proizlazi iz činjenice da je, u uvjetima opće nepismenosti stanovništva, pored kraljevskog dvora, Crkva bila jedina institucija koja je imala obrazovane ljude i iz koje su se mogli iznjedriti nosioci novih antidogmatskih ideja. Između ostalih redovnika tu su, primjerice, Ruđer Bošković i genetičar Gregor Mendel.

 3. ŠTO ZNAČI PRIPADNOST NEKOJ VJEROISPOVIJESTI ?

Pojam pripadnosti određenoj vjerskoj zajednici nije jednoznačan, jer se pod njim podrazumijevaju različite stvari. Tako Z. Tomac ističe da ima vrlo različitih vjernika „Ima vjernika jake vjere i vjernika slabe vjere, ima iskrenih i lažnih vjernika. Ima formalnih vjernika i vjernika iz interesa, ali i vjernika iz straha.“ Svi su oni, kakvi takvi, vjernici. Postoji, međutim, velik broj ljudi, koji se deklariraju kao pripadnici neke vjeroispovijesti, a da uopće nisu vjernici. Oni čak mogu biti i u većini, kao što je slučaj sa židovima u Izraelu, (ali i u drugim državama, gdje većina ne vjeruje u Boga). Oni se smatraju židovima, ali ne kao vjernici, nego po svojoj pripadnosti jednom dugovječnom kulturnom narodu. Pri tome im je jaka tradicija najstarije monoteističke religije bitno pomogla u očuvanju osobnog i nacionalnog identiteta, unatoč brojnim progonima i pogromima kroz mnoga stoljeća. Brojni su narodi nastajali i nestajali samo su židovi uspjeli sačuvati identitet.

Kršćanska tradicija, rezultat je mnogostoljetne moći Crkve koja je, u sprezi s državom, svoje norme nametala prisilom, ognjem i mačem, lomačama i okrutnim mučenjem nevjernika-krivovjernika, te zastrašivanjem neukog puka, paklom. Crkva je nametala društvu svoj pogled na svijet i imala dominantan utjecaj na neuke mase. Svojom moći stavila je u vlastitu službu umjetnost, te imala monopol na sustav odgoja i obrazovanja. Pod utjecajem prosvjetiteljstva i općeg napretka, to se postupno mijenja, pa utjecaj vjerskog nad svjetovnim, poprima suptilnije i rafiniranije forme.

Iako je prošlo vrijeme nametanja vjerskih istina kao pravih i jedinih, religijski obrasci i danas bitno određuju kulturni identitet neke zajednice i njenih vjerujućih i nevjerujućih pojedinaca. U tom smislu Sergio Belardinelli govori o „građanskoj dimenziji vjere“ i o „vjerskoj dimenziji građanskog života“. Pripadnost određenoj kulturnoj ili uljudbenoj baštini povezana je, prema tome, s vjerom, ali ne mora biti i osobna vjera. Ta činjenica ima svoje konzekvence. Tako se, kod nas, između ostalog, manipulira postotkom vjernika na temelju popisa stanovništva, tako što se, kad to nekom odgovara, sve one koji su se opredijelili kao rimokatolici (85 ili čak 90%) svrstava u vjernike iako očigledno to mnogi nisu.

Pripadnost kršćanskom kulturnom krugu, za one koji nisu vjernici, koji su kršćani po kulturi a ne po vjeri, izražava se, između ostalog, uporabom biblijskih pojmova koji više nemaju religijsko značenje. Tako je pojam Bog, metafora za svemoguće, anđeo za savršeno u dobroti i ljepoti, vrag za nešto zlo i zločesto, a pakao za nešto najstrašnije i najokrutnije. Kao izraz pripadnosti kršćanskom kulturnom krugu i tradiciji, uobičajena je, u svakodnevnom životu, uporaba brojnih izraza i fraza, koje su religijskog porijekla. Među njih spadaju: hvala Bogu (sa značenjem: logično, normalno, nego što); bogom dano (sretna okolnost); bože dragi; bože sačuvaj; ne dao Bog; božja čestica (Higgsov bozon); bogovska stvar; s Bogom (kao pozdrav); žali Bože (uzalud), ali i mnogi drugi. Tu i su brojna osobna imena biblijskog i religijskog porijekla (imena svetaca) kao što su: Adam; Eva; Marija; Josip; Ivan; Šimun i dr. Premda ih posljednjih desetljeća potiskuju neka nova, pa i pomodarska, imena. U kontekstu ovog razmatranja, zanimljivo je i da su neki vjerski blagdani, kao što je Božić, u mnogim sredinama izgubili vjerski karakter i slave se tradicionalno kao obiteljski praznik. Slično je i s proslavom Sv. Patrika u Irskoj, kao vjerskog blagdana, koji je tradicijom prerastao u praznik sekularnog karaktera. Prema mišljenju Dr. Ivana Markešića „Živimo u vremenu sve manjeg i sve slabijeg utjecaja kršćanstva na društvena zbivanja. Zapravo živimo u postkršćanskoj Europi“.

Zanimljiv je način na koji je u temeljni pravno-politički dokument Europske Zajednice, u okviru odredaba o europskom naslijeđu, izražen utjecaj kršćanskog naslijeđa. Unatoč upornom inzistiranju vrha Katoličke crkve, prilikom rasprave o europskom Ustavu (Rim, 2oo4), nije prihvaćeno da se u njegovu preambulu uvrsti kršćanstvo kao ključni dio europskog naslijeđa. Kršćanstvo je navedeno zajedno s judaizmom, islamom i naslijeđem antike kao utjecajnim čimbenicima europske baštine, a u Povelji o temeljnim ljudskim pravima Europske unije (Nica, 2ooo.) navodi se kako se Unija nadahnjuje „na kulturnome, vjerskome i humanističkome nasljeđu Europe“.

Marcello Pera u svojoj knjizi „Zašto se trebamo zvati kršćanima“ u prilog potrebe prihvaćanja kršćanstva, kao bitnog obilježja Europske Unije, navodi da je ono, kao sidro naše civilizacije i temelj europskog identiteta i tradicije, faktor prevladavanja moralne krize koja je posljedica gubitka povjerenja u vjerske vrednote, jer je Europa izgubila dušu koju joj treba vratiti. Pritom se ističe opasnost od multikulturalnosti koja dovodi do slabljenja i ugrožavanja europskog identiteta od strane manjinskih etničkih i vjerskih skupina, a osobito od islamskog fundamentalizma, kojima se, u integracijskoj politici, daju pretjerani ustupci.

Iako se sekularno – ateističko naslijeđe te zajednice izrijekom ne navodi ono je očigledno dominantno, jer temeljni vrijednosni sustav Europske Unije, nije kršćanstvo, nego ateističko liberalni humanizam i sekularizam kao svjetonazor. O tome Slavoj Žižek kaže: „Modernu Europu čini jedinstvenom činjenica da je to prva i jedina civilizacija u kojoj je ateizam u potpunosti legitimno opredjeljenje i ne predstavlja nikakvu prepreku bilo kakvom javnom položaju.“

Kao reakcija na takvo stanje, izražavajući svoju zabrinutost za položaj Crkve u Europi, Kardinal Josip Bozanić kaže: „S jedne strane vidi se da su ljudi vezani uz vjeru i oni predstavljaju većinu u Europi; a sa druge strane, kada dolazi do konkretnih odluka, izbora, referenduma, imamo posla s uznemirujućom dominacijom manjine koja odbacuje ne samo kršćanske vrednote, već i prirodne zakone“, što je nelogično i nemoguće. U zemljama s demokratskim uređenjem o svakom aktu odlučuje (odbacuje ga ili prihvaća) samo većina, a nikako i nikada manjina, koja može za neke biti „uznemirujuća“ ali ne i dominirajuća. Dominantnu ulogu manjina može imati samo u nedemokratskim, totalitarnim režimima. Kardinalovo nerazumijevanje suštine demokracije, proizlazi iz činjenice, što sama Crkva, čiji se ustroj i funkcioniranje temelji na strogoj hijerarhiji i poslušnosti1, ne poznaje demokratsko uređenje, ali i otuda što su iracionalnost i mistifikacije u samoj biti njenog djelovanja i poslanja. Kardinal je u krivu s tvrdnjom da je većina ljudi u Europi vezana uz vjeru, jer je stvarnost posve suprotna, što pokazuju sva relevantna istraživanja provedena u posljednjem desetljeću (navedena u poglavlju 30., budućnost religije).

 4. O B J A V A

Sve religije imaju svoju osnovu u nekoj vrsti božje objave, božje poruke, koju Bog upućuje ljudima preko neke vrste izabranih posrednika, pouzdanika. Otvoreno je pitanje, međutim, kakva je pouzdanost takvih poruka. Svaki čovjek može tvrditi da je razgovarao s Bogom, a neki to i vjeruju. Tako epileptičari gotovo jednodušno tvrde da su tijekom napadaja osjetili sjedinjenje s Bogom ili da Bog s njima izravno razgovara, pa nekada epileptičare nisu smatrali bolesnicima nego ljudima koje je dodirnuo Bog, te ih ne treba liječiti, već štovati kao svece. Mnogi su do sada tvrdili da su imali komunikaciju s Bogom, neki su to samo mislili, a drugi čuli glas. Tako je nedavno Predsjednik SAD-a G. Bush, tvrdio da mu je Bog rekao da napadne Irak. To se može protumačiti na različite načine. „Vidjeti Boga izravno znači ne vidjeti ništa“ tvrdio je srednjevjekovni filozof Dionizije Pseudo- Aeropagit.

Osnovno je , pritom, pitanje kakvo je psihičko stanje takvih osoba. Radi li se o halucinaciji, religijskoj ekstazi, posebnom subjektivnom emocionalnom stanju, mističnom stanju svijesti, nejasnom psihopatološkom fenomenu, mentalnom poremećaju ili čak o pomračenju uma. Granica između sveca i duševnog bolesnika ne mora biti oštra. Poznato je da su Ramakrišnu (jednog od primatelja božje objave) smatrali božjom ludom, čemu se on nije protivio. Kao što netko, sa stanovitom dijagnozom, može misliti da je Napoleon, isto tako može misliti da je svetac i da komunicira s Bogom.

Među najpoznatijim komunikatorima s Bogom, koji su s njim imali ekskluzivne audijencije, nalaze se i začetnici ili osnivači najvećih, ali i manjih, religija. Pored Mojsija, Bude, Muhameda (čiju objavu još označavaju kao novu objavu) i Ramakrišne, tu su još i Joseph Smith (mormon) Mary Baker Eddy i mnogi drugi. Opća je karakteristika da su primatelji takvih poruka, u pravilu, bili na nekom udaljenom mjestu i bez svjedoka. Oni sami nisu bili ni autori poruka ni njihovi tumači. To su naknadno učinili drugi, jer, kako kaže C. Hischenes: „Svemogući se otkriva samo nepismenim kvazihistorijskim ličnostima u pustim područjima Srednjeg istoka koja su od davnina domovina idolopoklonstva i praznovjerja, i u mnogim slučajevima već prenapučena prorocima“.

Budući da se njihove božje poruke međusobno dosta razlikuju, pitanje je koja je od njih prava, istinita, kojoj dati prednost, jer je nelogično da Bog šalje ljudima posve različite zahtjeve u pogledu načina života. One se za židove i kršćane nalaze u Bibliji, petoknjižju – Stari Zavjet, a za kršćane u još i u četiri evanđelja u Novom Zavjetu, za muslimane u Kuranu, za hinduiste u Vedama, a za budiste u Budinim propovjedima, izvještajima o razgovoru s Bogom.

Božje objave bi trebale biti poruke bez vremenskog i prostornog ograničenja, kozmopolitskog, univerzalnog, nadregionalnog, naddržavnog, planetarnog i svevremenskog značenja, a one to nisu. Od njih bi se očekivalo da govore jezikom univerzalnih vrijednosti, a ne jezikom malene izolirane sredine primitivnog života. Božanska načela sadržana u objavi Mojsija (ali i drugih „primatelja“ objava) , međutim, ne samo što nisu na razini visokog standarda ljudskih prava i njihove zaštite s vizijom budućeg humanijeg demokratskijeg i naprednijeg društva, već posve suprotno, puna su nehumanog, anakronog i okrutnog, neprimjerenog, božjoj dobroti i ljubavi.

Tako Mojsije na Sinajskoj Gori, pored ostalog, prima zapovijed, da se grijesi očeva prenose na sinove sve do četvrtog koljena, što znači da netko odgovara za ono što nije počinio, za postupke bližnjih, umjesto za vlastite. U Knjizi Postanka, Bog zabranjuje želju za posjedovanjem kuće susjeda, njegovih slugu, sluškinja, žena, te volova, magaraca i druge stoke. Zabrana podnošenja vještica u svojoj blizini imala je, kroz mnoga stoljeća, za posljedicu progon, pa i spaljivanje, brojnih nedužnih žena. Okrutna kazna oduzimanja života na temelju načela „oko za oko, zub za zub“, znači odmazdu – osvetu, umjesto samilosti. Tu je i naredba Mojsiju da obavijesti svoje sljedbenike o uvjetima pod kojima mogu kupovati ili prodavati robove i prodavati svoje kćeri. U isto vrijeme, ne nalazimo ni jednu naredbu koja bi se odnosila na zaštitu djece od zlostavljanja, o zabrani silovanja, o zabrani masovnih istrebljenja ili sličnih nehumanih postupaka, koje je, proklamirajući načelo slobode, i dostojanstva čovjeka, pravo na sigurnost i zabranu diskriminacije, iznjedrilo tek laičko sekularno društvo. U takvim okolnostima nameće se pitanje stvarnog značenja tvrdnje teologa Živka Kustića, prema kojoj: „Bog od svojih vjernika traži da se pridržavaju strogih moralnih zakona, da prihvaćaju svaku objavljenu vjersku istinu.“ Postavlja se pitanje da li među „objavljene vjerske istine“ spada, primjerice, i ropstvo koje Biblija uzima kao poželjno i normalno.

Budući da je Bog svemoguć i savršen, očekivalo bi se da će stvoriti svijet savršenim i da, kao kreator, ima viziju budućeg razvoja i promjena, ta da će to priopćiti svojim sugovornicima posrednicima (Mojsiju i ostalima) i tražiti promicanje takvih vrijednosti, a ne zacementirati stanje na najnižoj razini razvoja društva. Budući da su sve naredbe nedvosmisleno jasne, za njih se ne može reći da ih ne treba doslovno shvaćati, kako to traže teolozi, jer se ne radi o parabolama, stilskim ili pjesničkim figurama, alegorijama i slično, kao što je to slučaj s pričom o Adamu i Evi, stvaranju svijeta u šest dana ili Noinoj arci i njihovom tumačenju.

Nevjerodostojnost takve „božje objave“ je očigledna. Nju su sastavili i napisali ljudi koji su živjeli i djelovali u uvjetima vrlo ograničenog znanja i kulture, dugo nakon navodnih događaja, koja ne djeluju ni uvjerljivo niti moguće. Njihov provincijski Bog ne poznaje svijet izvan granica pustinje i nomadskog života, (iako su paralelno egzistirale civilizacije Maja, Asteka i Inka, na tlu Američkog kontinenta, kineska kraljevstva, ali i druge), pa i ne može ponuditi humanije i naprednije društvo. Umjesto elementarne zaštite sigurnosti čovjeka, a da se i ne govori o visokim standardima ljudskih prava i sloboda, imamo ozakonjenje ropstva, trgovanje ljudima, degradacije žena, odmazde i druge okrutne i nehumane postupke. Sve je to u proturječju s drugim dijelovima svetih spisa u kojima se Bog percipira kao savršenstvo ljubavi i dobrote. Božji standardi bi morali biti ispred najnaprednijih ljudskih, savršenstvo humanosti i ljubavi i svevremenski.

Budući da prodaja robova i kćeri, nije prihvatljiva više nigdje u svijetu, da su kolektivna krivnja i odmazda napušteni kao pravni instituti, kao i da mnoge druge „božje naredbe“ ne odgovaraju životnoj stvarnosti i da su postale besmislene, bilo bi logično očekivati da svemogući Bog, kad već nije anticipirao buduća kretanja i promjene u društvu, učini nešto da se to ispravi. Zašto, primjerice ne uputi, preko novog pouzdanika, posrednika, vidioca, ili na bilo koji drugi način, noveliranu univerzalnu, pravu, jednaku za sve, poruku, koja ne bi zbunjivala ljude i koja bi dezavuirala brojne problematične, psihički nestabilne tipove i varalice, te dokinula njihove „objave“? Time bi spriječio sukobe, ubojstva, terorizam, ratove i mnoga druga zla što se zbivaju među vjernicima u njegovo ime. Zašto bi Bog dopustio da se njegovi iskreni, istinski i vjerni sljedbenici, međusobno istrebljuju zbog izmišljenih, krivih i lažnih „objava“?

 5. B O G

Iako se religije međusobno u mnogočemu i značajno razlikuju, one imaju i dosta zajedničkog. Ono što im je bitno zajedničko, uz objavu, je, u pravilu, vjerovanje u jednog jedinog nedokučivog Boga ili neke nedokučive kozmičke sile što imenuju kao Deus, Theos, Brahma, Teo, Jahve, Alah ili Bog. Pored epiteta Gospodin, Otac nebeski, Svevišnji, Svemogući označavaju ga još i pojmom Stvoritelj. Ako se, međutim, prauzrok postojanja svijeta može nazvati Bogom, bez obzira na nemogućnost spoznaje njegove prave prirode, onda prema shvaćanju C. Hitcensa „Postulat stvoritelja ili graditelja svijeta samo povlači pitanje o tome, tko je izgradio graditelja ili stvorio stvoritelja“, odnosno tko je stvorio Boga? Prevladavajućem teološkom stajalištu da je Bog sveznajući i svemoguć i da je nepromjenljivo sve što je on stvorio suprotstavlja se zanimljivo gledište tzv. Socinovaca ( po imenu Socinus talijanski svećenik spaljen zbog hereze) vjerujući da se Bog mijenja, uči i s vremenom evoluira, baš kao i mi ljudi, da raste i uči s nama ljudima.

Hipoteza o Bogu ima mnogobrojne verzije od antropomorfnog (čovjekolikog) obličja označavanog pojmom Otac, koji je „stvorio čovjeka na svoju sliku,“ do njegova shvaćanja kao izvanvremenske pojave, pojave izvan iskustvenog svijeta, te kao univerzalne vrhovne inteligencije, zatim i kao bezrodne osobe bez tijela, kao duhovnog bića, misterija, mistične sile koja stvara svijet, pa sve do shvaćanja da je Bog iluzija i obmana, iskrivljena čovjekova svijest, što ukazuje na to da su ljudi koji vjeruju u Boga očito skloni vjerovati u bajke, odnosno da je čovjek stvorio Boga, kao utješnu izmišljotinu ljudskog uma, a i vraga kao njegovu protutežu. Ako vjerniku pođe po zlu kriv je sotona, a ako mu se dogodi nešto poželjno onda ga je Bog nagradio. Bog se različito poima i prikazuje u raznim religijama. Može mu se dati obilježje i značenje kakvo se god želi, ali svaka predodžba o njemu, nužno je kriva, jer je odvojen od ljudskog razuma nepremostivim duhovnim ponorom.

Bog je središnji pojam svih religija, ali su predodžbe o njemu, kao vrhunaravnom i nevidljivom biću, u njima različite, a i svaki ga vjernik zamišlja na svoj način i pridaje mu svojstva kakva god želi, nalazeći ga gdje god želi, pa i u svakom čovjeku. Tko je tu u pravu i da li je itko? Božja volja i „zapovjedi“ različito se tumače u raznim religijama što je i logično za pojavu koja se samo zamišlja i kojoj se ništa pouzdano ne zna nego se samo pretpostavlja jer nema načina provjere i dokazivanja. Moguće je da se u budućnosti pojave i nove religije s novim tumačenjima.

Monoteističke su religije, označavajući Boga kao svemogućeg nebeskog oca, patrijarhalne. Muški vladar na nebu, odražava mušku vlast na zemlji. Kao posljedica toga u Katoličkoj i Pravoslavnoj crkvi, ženama je, teološkim argumentima, uskraćeno obavljanje svećeničke službe, budući da su svi sljedbenici Isusa bili muškog roda. Bog im je muško, ali mu je muškost bez sadržaja. Jedino u kršćanstvu dolazi do izražaja božja biološka spolnost, gdje Bog začinje sina sa smrtnom ženom, ali nespolnim duhovnim putem. To ima korijene u poganskim bogovima iz stare Grčke (ali i drugdje) koji su općili sa smrtnim ženama i rađali polubogove. Pridavanje Bogu ljudskih osobina, zadovoljava čovjekovu potrebu za opipljivim, poosobljenim Bogom, kojem se može obraćati i kojem će se moliti.

Iz materijalističkog misaonog sustava proizlazi gledište prema kojem se Bog poistovjećuje sa sviješću. Ako se Bog određuje kao stvaratelj i izvor svega stvorenoga, onda je i svijest izvor i stvaratelj svega što poznajemo. Tako Peter Russell kaže: „Ako se Bog poistovjeti sa sviješću u njezinoj biti, novi smisao ne dobivaju samo tradicionalni opisi Boga, već i mnoge duhovne prakse.“ Postoji i učenje nazvano deizam (predstavnici su mu: Locke, Voltaire i Rousseau) koje dopušta postojanje Boga samo kao prauzrok svijeta (veliki prasak), kao vrhovni um koji je stvorio svemir, ali negira njegovo postojanje kao ličnosti i njegovo miješenje u život prirode i društva. Ideja Boga kao iluzije po shvaćanju Jesse Beringa je radikalna i „nameće važna pitanja o tome je li Bog autonoman, neovisan čimbenik koji živi izvan ljudskih moždanih stanica ili je iluzija u našem svijetu koju je stvorila naša osebujna teorija uma“.

Zanimljiv pogled na shvaćanje Boga je panteizam kojeg je najpoznatiji pristaša Albert Einstein. Panteisti uopće ne vjeruju u biblijskog nadnaravnog Boga, odbacujući barbarsku mitologiju Petoknjižja, već se služe riječju „Bog“ kao nadnaravnim sinonimom za prirodu, za svemir ili za zakonitosti koje upravljaju djelovanjem svemira. Tu se uočavaju stanovite sličnosti s nekim istočnjačkim religijama tzv. „kozmičke religioznosti“. Filozofski sustav panteizma, kojemu je „Bog“ metafora za prirodu i kozmos, neki smatraju uljepšanim ateizmom.

Ateisti polaze od činjenice da živimo u vremenu u kojem vladaju znanost i razum, a ne mitovi i praznovjerje. Nove zamisli ne možemo intuitivno prihvatiti, već moraju biti smislene i zadovoljiti naš razum te biti podvrgnute propitivanju i provjerama. Važno je osloboditi se pritisaka različitih dogmi i dopustiti svome umu, oslobođenom od okova, da razvija vlastitu misao. Treba biti spreman odbaciti čak i dragocjeno vjerovanje ako se ne slaže s činjenicama. Kao argumente u prilog ovoj tezi P. Russell navodi: „Kopernik je dokazao da zemlja nije središte univerzuma. Astronomi nisu našli dokaze za raj na nebu. Darwin je opovrgnuo zamisao da je Bog stvorio Zemlju i sva njezina živa bića u šest dana. A biolozi su dokazali da bezgrešno začeće nije bilo moguće“. Ove činjenice nedvojbeno određuju čijoj prići treba vjerovati. Nije li Bog utješna izmišljotina ljudskog uma?

6. B I B L I J A

Ako je objava inspiracija, polazište i podloga sadržaja Biblije kao temelja judeokršćanske religije, onda je taj temelj, kao pretpostavka za solidnu građevinu, vrlo nepouzdan i znanstveno irelevantan, a time je i građevina, umjesto na čvrstom pouzdanom utemeljenju, oslonjena na bajke, mitove i priče u koje se sve manje vjeruje. Ni Biblija, a niti druge vjerske knjige i učenja, nisu izložene na znanstveni način. One su napisane zagonetnim, poetičnim jezikom legendi, koje traže tumačenje vjerskih objava, a to je tumačenje najčešće simboličko, alegorijsko.

Problem je, međutim, u tome što duboko religiozni vjernik smatra da je istina svete knjige aksiom, a ne konačni produkt rasuđivanja, pa ako joj dokazi proturječe treba odbaciti njih a ne knjigu. Nasuprot tome, kako ističe R. Dawkins, „Knjigama o evoluciji se vjeruje, ali ne zato što su svete. Njima se vjeruje zato što iznose goleme količine međusobno podupirućih dokaza,“ koje svatko može provjeriti. „Kad neka znanstvena knjiga pogriješi, netko će naposljetku otkriti pogrešku i ispraviti je u knjigama što slijede. To se očigledno ne događa sa svetim knjigama.“

Iako se iz Biblije primarno izvode sva mjerila ćudorednog i religijskog života, u njenom sadržaju, između ostalog, ima elemenata izuzetne književne vrijednosti koje u sustavu obrazovanja promiču književnu kulturu (pjesma nad pjesmama, jedan je od takvih primjera). Kao što se, međutim, od učenja o mitovima o grčkim i rimskim bogovima ne traži da u njih vjerujemo, tako i sadržaj Biblije ne treba shvaćati doslovno, kao konačnu istinu (kao što to mnogi čine), iako je velik dio tog sadržaja izvršio značajan utjecaj na suvremeni život. O tome svjedoči i činjenica da u svakodnevnoj upotrebi i u književnom jeziku, unatoč ogromnim promjenama u napretku društva od biblijskih vremena, nalazimo velik broj izreka, aluzija, metafora, fraza i idioma nadahnutih Biblijom. Među najpoznatijim su: „Strpljivi Job“, „Star kao Metuzalem“, „Vrijedan kao mrav“, “Salomonska presuda“, „Nevjerni Toma“, „Pružiti i drugi obraz“, „Pasti u nemilost“, „Vuk u janjećoj koži“, „Izgubljeni sin“ i mnogi drugi.

Biblija, kao tekst o riječi božjoj i kao glavni izvor vjere židova i kršćana, nastajao je postupno iz mitova, legendi i narodne tradicije. Na sinodi u Kartagi 397. godine Sv, Jeronim je, po nalogu pape Domaza, dovršio prvi autorizirani prijevod Starog i Novog zavjeta na latinski s hebrejskih i grčkih biblijskih tekstova. Na Tridentskom koncilu l546. godine, taj je prijevod proglašen jedinim važećim oblikom Svetog pisma. To je učinjeno stoga, što je vjerodostojnost hebrejskih i grčkih tekstova, koji bi bili zajamčeno izvorni, bila sporna. To su priznali sudionici Koncila, pa je voljom Pape, koji je po katoličkoj dogmi nepogrešiv – nezabludiv u odlučivanju, prijevod sv. Jeronima proglašen autentičnim. Kao dokaz da je taj prijevod ispravan, rečeno je da je nadahnut Duhom Svetim. Time za vjernike vjerodostojnost Biblije, više nije bila važna. Iako ljudi nisu razumjeli latinski, Crkva je sprječavala sve pokušaje da se Biblija prevede na narodne jezike. Jer bi to ugrozilo monopol svećenika, a vjerojatno i dovelo u pitanje mističnost biblijskih učenja.

Takvim svojim postupcima Crkva je utrla put uspješnosti Lutherove reformacije, a time i svojem raskolu, kojem je prethodio odvajanje Istočne (Pravoslavne) od Zapadne (Rimokatoličke) Crkve, a slijedilo i odvajanje Anglikanske Crkve u

Vrijeme Henrika VIII. u Engleskoj. Zahvaljujući Reformaciji Biblija je prevedena na njemački jezik i potaknula preispitivanje Svetog pisma te omogućila njegovu literarnu i tekstualnu analizu. Karakteristično je da inače sve religije zaziru od prevođenja svetih tekstova na jezike koje narod razumije.

Biblija je sastavljena od brojnih djela (spominje se čak 46 biblijskih knjiga Starog Zavjeta i 27 Novog Zavjeta) mnogih pisaca, prepisivača i prevoditelja. U velikom vremenskom rasponu njen je sadržaj mijenjan, redigiran, poboljšavan i dopunjavan, sukladno vjerskim potrebama. Autori i prepisivači su nepoznati. Pet Mojsijevih knjiga potječu iz različitih izvora, koje razdvajaju mnoga stoljeća. Pisce Biblije karakterizira posvemašnje neznanje. Oni nisu ništa znali o svemirskim tijelima, o evoluciji, životinjskom i biljnom svijetu, o mikroorganizmima, mikrobima, bakterijama (bolesti su tumačene kao božja kazna). Stoga je logično da je njihova priča o postanku, kao i mnoge druge, u potpunoj suprotnosti sa stvarnošću i utvrđenom znanstvenom istinom. Istinom što proizlazi iz našeg empirijskog bića, kao jedinog autoriteta, umjesto biblijskog autoriteta kao istine. Sadržaj Biblije je odgovarao civilizacijskom i kulturološkom stupnju društva određene sredine u danom vremenu, ali današnjici, kao izvor morala i životnih pravila, očito više ne odgovara.

7. S T A R I  Z A V J E T

Opravdana ozbiljna sumnja u istinitost Biblije, s njenim moralnim poukama, što proizlaze iz barbarske mitologije petoknjižja, proizlazi već i iz činjenice da je njezin Bog okrutan, nemilosrdan, krvoločan, ženomrzac, homofob, osvetoljubiv. On prijeti paklom, kojega je mogao izmisliti samo bolesni um. Utjeruje strah siromašnom, zbunjenom, neobrazovanom puku, punom predrasuda. Nalaže trgovinu ljudima, etničko čišćenje, ropstvo, kupovinu žena i druge necivilizacijske i nehumane postupke. U tami neznanja tvoraca Starog zavjeta spominju se još i kuga, pomor, kamenovanje brata, pokolj, odsijecanje glave, gnjev, odmazda i druge surovosti. U Ponovljenom zakonu Mojsije naređuje roditeljima da svoju djecu, zbog neposlušnosti, kazne kamenovanjem do smrti.

Prema tzv. Levitskom Zakoniku smrtna se kazna zaslužuje za proklinjanje roditelja, preljub, općenje s pomajkom ili snahom, homoseksualnost, vjenčanje sa ženom i njezinom kćeri, kao i za rad na dan šabata. Poruka priče, koja ima svoju genezu u starijim mitologijama nekoliko kultura, o Noi i njegovoj arci je također užasna. Tu je Bog mrko gledao na ljude, pa ih je, s izuzetkom jedne obitelji, sve potopio, uključujući i djecu, ali i sve životinje, kojima nije namijenio mjesto u arci. Nejasno je što su svi oni bili krivi, kao niti to kako su u arku stali parovi svih živih bića, da li su bili potopljeni svi kontinenti (kolika je bila razina mora), što je bilo sa živim bićima koja žive u moru ili jednovremeno na kopnu i na moru (žabe, krokodili, morževi) i slično? Tu je i poznata priča o božjem iskušavanju Abrahamove vjere kada se od njega traži žrtvovanje sina Izaka u ognju. Nakon što je Abraham podigao oltar i privezao Izaka uz drvo i uzeo nož u ruke, dramatično je intervenirao anđeo s viješću da je plan promijenjen u posljednji trenutak, jer je Bog samo htio iskušati Abrahamovu vjeru.

U Knjizi brojeva Bog se obračunava sa suparničkim bogom Balom na način da, nakon što su Maopske žene namamile Izraelićane da štuju Bala, naredio Mojsiju: „Uzmi glave ljudi i objesi ih pred Gospodom prema suncu kako bi se žestoki gnjev Gospodnji mogao okrenuti od Izraela“. Takva manijakalna ljubomora prema drugim bogovima ponavlja se kroz čitav Stari zavjet. Priča u knjizi o Jošui govori o etničkom čišćenju i krvoločnom pokolju, a ona glasi: „Jošua je dobio bitku jerihonsku i zidovi su se srušili… Dobri stari Jošua nije se smirio dok oni nisu potpuno razorili sve što je bilo u gradu, i muško i žensko, i staro i mlado, i vola i ovcu, i magarca, oštricom mača“. Očigledno je da poruke i pouke Starog zavjeta i religija utemeljena na njemu, „predstavljaju uvredu ljudskog dostojanstva“, kako ističe Steven Weinberg (dobitnik Nobelove nagrade za fiziku).

Budući da u Bibliji nalazimo i božje zapovjedi koje su u suprotnosti sa surovostima i krvoločnošću Staroga zavjeta kao što su: ne ubij, ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe, nameće se pitanje o čemu se tu radi. Odgovor je zapravo jednostavan a on znači: ljubi „bližnjega“ kršćanina, a ne i pripadnike drugih vjera, kako navodi Schopenhauer. Isto tako ne ubij značilo je „ne ubij“ židova, odnosno kršćanina, ali sve druge možeš i trebaš ubijati. Kršćanski moto „Svi su ljudi braća“, također znači „oni koji nisu moja braća nisu ljudi“. Takva dvostruka mjerila ili proizvoljna tumačenja riječi Božje karakteristična i za ostale monoteističke religije. U Kuranu, primjerice, oni koji žele mir pozvati će se na miroljubive stihove, a oni koji žele rat naći će ratoborne stihove ( jedanput Bog mira i razuma, drugi put Bog Mača). Sve je sukladno Božjoj volji. U svakom suvremenom demokratskom društvu bi Abraham ili Mojsije bio sudski gonjen za zločin protiv čovječnosti za ratni zločin i genocid, ali je prema običajima toga vremena , njegovo djelovanje bilo posve u skladu s Božjim zapovijedima. I to je potvrda teze da su ljudi sastavili Bibliju za potrebe tadašnjeg vremena ,kada ljudska prava i slobode i njihova zaštita ne postoje, a ljudski je život na vrlo niskoj cijeni.

8. I S U S

Novi zavjet nastaje u prvim stoljećima nove ere, a pretežno govori o životu i djelovanju Isusa Krista kao propovjednika, čudotvorca, reformatora židovske vjere i začetnika nove kršćanske religije i kao Božjeg sina. O njemu su napisane mnoge knjige i snimljeni filmovi, ali još uvijek postoje različite predodžbe o tome tko je on. Dok neki smatraju da je bio samo običan nadaren čovjek koji je živio običnim životom, ali i uspješan propovjednik, ali i revolucionar, drugi drže da je on Bogočovjek, Sin Božji koji se rodio, umro i uskrsnuo kako bi ljude izbavio od grijeha, i konačno mnogi misle da nema dokaza o njegovom postojanju i da u njega vjeruju pretežno priprosti, neobrazovani ljudi.

Budući da su njegovi učenici-apostoli bili poljodjelci i ribari, uglavnom nepismeni, oni nisu ni mogli ostaviti pisanih tragova o životu Isusa. O tome su pisali sastavljači, autori brojnih, kasnije nastalih spisa. Valja spomenuti osobito četiri biblijska evanđelja; Matejevo, Markovo, Lukino i Ivanovo. Smatra se da su pisana u prvom stoljeću, ali nema dokaza da je to bilo prije razaranja Jeruzalema 70. godine. Jedino se vjeruje da su poslanice apostola Pavla pisane prije toga (između 51. i 67. godine). U njihovim pričama ima dosta kontradikcija i nedosljednosti za koje ne postoje prihvatljiva, logična objašnjenja. Stoga se obično kaže „Kristovo postojanje je stvar vjere.“ Uostalom, postavljanje bilo kakvih neugodnih pitanja o tome, sve do nedavno, nije bilo ni moguće (kao što to u muslimanskim zemljama, u odnosu na Muhameda, nije moguće ni danas). Isus, kao povijesna osoba, je manje važan, a kao Bog, ionako stoji izvan svih ljudskih povijesnih zapisa.

Općenito se smatra da , uz moguću iznimku Evanđelja po Luki, ni jedno evanđelje nije napisala osoba po kojoj je nazvano. To vrijedi i za većinu knjiga Novog zavjeta. Ona nisu, niti im je to ikad bila svrha, povijesni dokumenti o Isusovom životu. To su svjedočanstva o vjeri. Ona govore o Isusu Kristu, a ne o Isusu čovjeku, borcu za reformu postojeće religije u smjeru humanizacije sustava, zaštite slabijih i siromašnih. Napisana su za vjerske potrebe mnogo godina nakon događaja koje opisuju i nastoje povijesnog Isusa, kao ljudskog bića, odvojiti od kršćanskog Isusa-Mesije. Markovi spisi nastali su negdje nakon 7o. godine na temelju usmenih, a možda i nekih pismenih priča, koje su kolale među Isusovim najranijim sljedbenicima. Između 90. i 1oo. godine, na osnovu Markovog predloška, Marko i Luka nastavljaju dvije različite i sukobljene priče o djetinjstvu i uskrsnuću Isusa za potrebe kršćanske populacije. Lukin je opis, primjerice, prepun najosnovnijih pogrešaka. Tako tvrdi da je Mojsiju Zakon dao anđeo, a ne Bog. Pogrešno identificira ukopno mjesto patrijarha Jakoba itd. Ta evanđeljima, po Marku, Mateju i Luki, poznata pod nazivom sinoptička evanđelja, u velikoj su suprotnosti s četvrtim evanđeljem po Ivanu nastalom nakon 1oo. godine, što se odnose na kronologiju života i djelovanja Isusa.

Za prve kršćane ili judeokršćane, Isus je bio rabin, učitelj, putujući čudotvo

rac, egzorcist. strastveni propovjednik i Mesija ali još bez naglaska na uskrsnuću i božanskom statusu. Sam Isus se nije otvoreno nazivao mesijom niti sinom Božjim. Tu su mu titulu pripisivali drugi što je bio tradicionalni opis kraljeva Izraela, a ne rodbinske veze s Bogom. On sebe naziva sinom čovječjim i propovijeda kraljevstvo Božje kao vladavinu pravde i pravičnosti i potpunu promjenu postojećeg politič kog, ekonomskog i vjerskog sustava. Ime Isus grčki je oblik židovskog imena Jošua, a znači „Bog je spasenje“, dok je ime „Kristos“ grčki prijevod hebrejske riječi „Mesija“, a znači „Pomazanik Božji“. Sin je Josipa i Marije. Imao je četiri brata: Jakova, Josipa, Judu i Šimuna. Najpoznatiji je bio Jakov, kojega se smatra i prvim biskupom Jeruzalema. Imao je i nekoliko sestara čija imena nisu poznata. Kasnije će, kako piše G. Staghum, „zapis o isusovoj braći i sestrama uznemirivati mnoge, pa će ih se ubrzo pretvoriti u polubraću i polusestre, odnosno bratiće i sestrićne.“

Četiri evanđelja, koja su opisala život i djelovanje Isusa i postala službeni kanon, bila su, kako ističe R Dawkins, izabrana više ili manje proizvoljno iz šireg skupa od najmanje desetak njih, uključujući i evanđelja Tome, Petra, Nikodema, Filipa i Bartolomeja. Njihovo neprihvaćanje leži u tome što ih se smatralo manje uspjelim, ali vjerojatno i zbog neuvjerljivijih i neugodnijih priča, u odnosu na kanonske tekstove. Ni takozvani gnostički spisi, pronađeni u Egiptu 1945. godine, nisu ušli u Novi zavjet jer bitno drugačije opisuju život i djelovanje Isusa s pozivom na priče onih koji su s njim i uz njega živjeli. U opisu Isusova života postoji jedna čudna praznina, koja nije zabilježena kod nijedne velike povijesne ličnosti. Ne zna se, naime, gdje je proveo vrijeme u razdoblju od svoje 12. do 30. godine života. Po nekima je boravio u Indiji, po drugima u Engleskoj i kao mistik proučavao religiju Druida, te astronomiju i matematiku. Neki evangelisti, međutim, drže da je čitavo vrijeme bio u Palestini.

Još od l9. stoljeća, učeni teolozi uvjerljivo tvrde da evanđelja nisu pouzdani prikazi onoga što se stvarno dogodilo u vezi s Isusovim životom, jer su napisana mnogo kasnije nakon njegove smrti, a niti jedan od pisaca nije imao prilike neposredno upoznati Isusa, niti svjedočiti o događajima koje opisuje. Ti su događaji najprije prenošeni usmenom predajom, a zatim su ih mnogi prepisivali, prevodili i ponovo prepisivali. Sve su čudesne priče o Isusu ukrašene nakon proteka vremena i pretrpane kristološkim značenjem, stoga niti jednu nije moguće povijesno potvrditi, jer ljudi toga vremena nisu činili oštru razliku između mita i stvarnosti. To je svijet uronjen u magiju. Brojni su proroci, propovjednici i mesije krstarili svetom zemljom donoseći poruke skorašnjeg Božjeg sudnjeg dana, a mnogi, pored Isusa, djelovali kao čudotvorci liječeći bolesne i istjerujući demone, samo za razliku od drugih mesija ovaj neće biti zaboravljen. Poznato je zatim da je većina legendi o Isusu preuzeta iz poganskih, helenističkih religija, zatim religija s područja Sredozemlja i Bliskog Istoka, To su osobito one o djevičanskom rođenju, zvijezdi s istoka, klanjanju čovjeka djetešcu, pribijanju na križ, uskrsnuću i uzašašću.

Kada se točno Isus rodio nije poznato, ali se od sredine 4. stoljeća uzima kao rođendan 25. prosinca, koji je ujedno i dan Božića. Na taj se dan od pradavnih vremena slavio rođendan istočnjačkog boga Sunca i svetkovina rimskih bogova sunca „Deus sol Invictus“. Krista se doživljava kao „istinsko sunce“, kao donositelja Svjetla. To je doba Zimskog solsticija (dani postaju duži a vrijeme mraka kraće). A i slikovni prikazi Krista odgovaraju osobinama poganskog boga Sunca. Ipak, najsličniji su onima grčkog boga Apolona, koji je kao sin najvišega grčkog boga Zeusa, bio Bog svjetla i Sunca, čuvar života. Tu se radi i o pretkršćanskoj solarnoj mitologiji, gdje Krišna-Krist znači Sunce. Korona-kruna (trnovita) aureola, koja se odnosi na sunčanu koronu, također je prihvaćena u kršćanstvu.

Jedna od najranijih legendi o „rođenju od djevice“ datira od oko 600. godine pr. Krista kada se u Perziji pojavio propovjednik monoteizma Zaratustra, koji je navodno rođen od djevice. Kao i kod Isusa, i legenda o Budhi govori o bezgrešnom začeću majke Maye, posredstvom Duha svetoga u obliku Bijelog slona. Tom se prilikom nebo ispunilo zasljepljujućom svjetlošću, slično kao i u novozavjetnom izvještaju o Isusu. Grčka mitologija i poganstvo, puni su primjera gdje bogovi imaju djecu sa smrtnim ženama.

U Kršćanstvu učenje o bezgrešnom začeću, potječe iz Jakovljevog protoevanđelja, koje je nastalo početkom II. stoljeća, a u srednjem vijeku razradili su ga Toma Akvinski, Bonaventura i drugi teolozi. Papa Pio IX., je okružnicom poslanom biskupima po cijelom svijetu, predložio da se ovo učenje proglasi dogmom. To se o dogodilo l852. u Rimu, u nazočnosti 200 biskupa. Kao „nebeska potvrda“ nove dogme poslužilo je navodno ukazanje Majke Božje, pastirici Bernardici l858. u Lourdesu, kada je na pitanje kako joj je ime Marija odgovorila „Ja sam Bezgrešno začeće.“ Ni izvršenje smrtne kazne, pribijanjem na križ, jednako tako, nije originalna ideja Kršćanstva. Taj je način izvršenja kazne, u rimsko doba, bio uobičajen za političke protivnike, a Isusa su vlasti smatrale političkim protivnikom i buntovnikom. Križ kao spravu za okrutno mučenje i pogubljenje, rabili su Seleukidi i Kartažani, Perzijanci, a i Rimljani sve do 337. godine kada je Car Konstantin, zabranio njegovu uporabu.

Ono što je posve originalno u Kršćanstvu, bez oslonca na prethodne mitologije, ali i suprotno drugim monoteističkim religijama, je neobična teološka konstrukcija „trojedinstvo“ ili „Sveto trojstvo“, Bog Otac, Bog Sin i Duh Sveti. Ono ima svoje utemeljenje u tumačenju Isusa kao Sina Božjega, koji je nakon smrti uskrsnuo i uzašao u nebesa, što potječe od Grka Pavla, stvarnog izumitelja Kršćanstva, čiji spisi i sačinjavaju glavninu Novog zavjeta, ali uopće ne govore o događajima iz života Isusa, nego samo o raspeću i uskrsnuću. Njegovo je učenje, izbrisalo granicu između božanskog i ljudskog, gdje u Isusu, nedohvatljiv i nevidljiv Bog postaje čovjekom. To je bilo neprihvatljivo za sve ostale religije, u kojima Bog nema sina. Židovima, a kasnije i muslimanima, bilo je stoga nezamislivo, rastaviti Boga na dvije osobe, na Oca i Sina, a zatim to dvojstvo još i proširiti na trojstvo: Otac, Sin i Duh Sveti. Da stvar bude još kompliciranija, tu se pojavljuje i „Majka Božja“ Marija kao svojevrsna polubožica što otvara mogućnost „četverojedinstvenosti“ (četverojstva), kakvih je tendencija bilo. Kritizirajući učenje o Trojstvu, Muhamed je, primjerice, iako je Isusa držao velikim prorokom, ali ne i Bogom (sinom božjim), smatrao da se radi o vrsti politeizma. Sve je to potvrda da je religiju stvorio čovjek, koji u različitim kulturama različito gleda na jednoga Boga. Sve to ne bi bilo loše, kada svaka religija ne bi jedino sebe, smatrala ispravnom i istinitom s monopolom na tumačenje Božje volje i Božjih zapovjedi.

Sam pojam „Duh Sveti“, s racionalnog gledišta, je teško razumjeti i prihvatiti, jer je to isto što i Duh Božji. Bog je i sam, kao duhovno biće, duh koji je po sebi svet. To znači da su Bog i Duh Sveti jedno te isto, što je tautologija, pa je nejasno zašto ih se u molitvi tretira kao nešto odvojeno, kao dva duha: Bog i Duh Sveti, kao dva entiteta, a u konačnici tri: Otac, Sin i Duh Sveti. Istina, postoji i tumačenje, koje nije lišeno mističnosti. Prema njemu, Bog nije drugo do Duh Sveti kao zajednica vjernika, koja se sama uzdiže u Duha Svetoga, kao posljedica nestajućeg posrednika Krista, kada sam Bog prelazi u Duha svetoga u zajednicu vjernika. U tumačenju ovoga pojma nalazimo, kao što je to i inače čest slučaj u teološkim pitanjima, na nelogičnosti i proturječje i teološke akrobacije. Tako se u Katekizmu Katoličke crkve kaže da je Trojstvo jedno, da ne ispovijedamo tri boga, nego jednoga u „trima osobama“, dok se u Bibliji govori da sveti duh „nije treća osoba“ Trojstva, već sila kojom se Bog služi da bi ostvario svoju volju.

Usko povezana sa životom i uskrsnućem Isusa, pored dogme o bezgrešnom začeću njegove majke Marije, je i dogma o njezinom uzašašću. Priča o tome pojavila se oko 600 godina nakon njezine smrti ali oficijelnog stava Crkve o tome nije bilo sve do l950. godine, kada je Papa Pio XII. proklamirao dogmu da je tijelo Marijino uzašlo na nebo. Dogma o nepogrešivosti Pape (koja je sama po sebi apsurdna), sili katolike da vjeruju u Marijino uzašašće na nebo. Druge kršćanske zajednice smatraju da je ona umrla i sahranjena, kao i ostali ljudi. U prilog tome govore i legende o postojanju čak tri groba „Blažene Djevice Marije“, od kojih je, navodno, jedan u Izraelu, a jedan u Turskoj.

9. U S K R S U Ć E – S P A S E N J E

Uskrsnuće je bît kršćanske religije i u njoj zauzima središnje mjesto. Utemeljitelj učenja o uskrsnuću je Pavao koji kaže: „Ako Krist nije uskrsnuo, onda je uzaludna naša vjera.“ Prema tom učenju, Krist je uskrsnuo, nakon što je podnio žrtvu na križu, da bi iskupio čovječanstvo od istočnog grijeha, grijeha Adama i Eve. Time je Bog otklonio čovjekovu krivnju, smrću svoga sina koji jest Bog, ali je umro kao čovjek. Time je svim vjernicima obećao uskrsnuće, jer izvan Crkve nema spasenja. Pričom o Isusovu uhićenju, suđenju i pogubljenju, sa svaljivanjem krivnje na židovske vjerske poglavare, uz pranje ruku Pilata predstavnika rimske vlasti, željelo se dokazati da je on obećani mesija. Tragično je što je ta priča postala osnovom za dvije tisuće godina kršćanskog antisemitizma.

Dogma uskrsnuća, znači da je svaki čovjek, činom svojeg rođenja, opterećen grijehom naslijeđenim od Adama i Eve. Ljudi ne dolaze na svijet kao nevina djeca, nego kao grešnici, iako nisu ništa zgriješili, pa ni pomislili ništa grešno. Takvo shvaćanje sugerira, da je čovjek loš i zao. Iako ga je stvorio takvim, Bog mu zabranjuje pokoravanje lošim instinktima, koje mu je sam usadio. Sve je to zbunjujuće i stvara sumornu i depresivnu sliku svijeta stvorenog Božjom voljom. „Zar se Krist morao žrtvovati da bi platio za grijehe svoga oca, koji je stvorio tako nesavršen svijet“, pita se S. Žižek.

Ako se zanemari činjenica da Adam i Eva stvarno nisu postojali (kao što ni zemlja nije nikad bila, nepokretna ravna ploča), kao i činjenica apsolutne neprihvatljivosti načela nehumane kolektivne krivnje i krivnje za tuđa nedjela, nameće se logično pitanje u čemu se sastoji otkupiteljska smrt na križu ako je Isus svojom žrtvom ljude oslobodio grijeha i smrti, preuzeo njihove grijehe na sebe što je dalje, u buduće, s njihovim grijesima, u čemu je spasenje i iskupljenje, ako slijede one vrijednosti koje im je sam Stvoritelj dao, kojima ih je obdario? O uvjetu za spasenje u Evanđelju po Marku stoji: „Tko bude vjerovao i pokrstio se spasit će se, tko ne bude vjerovao, osudit će se“, što znači da je uvjet spasenja vjerovanje u Isusa Krista.

Brojna su pitanja koja se neminovno nameću u traženju prihvatljivog zdravorazumskog odgovora o smislu ove doktrine i ovog učenja Novog Zavjeta. Jedno je od njih, što je s onih više milijardi ljudi, koji nisu kršćani, koji ne vjeruju u Isusa, niti su za njega čuli. Mogu li i oni biti spašeni? Što su krivi svi oni koji su bez svoje volje i pristanka, već svojim rođenjem, postali pripadnici neke druge vjere i vjeruju u nekog drugog Boga ili bogove, ili njihovi preci nisu znali koja je vjera prava, ili nisu uključeni niti u jednu vjeru? Što su svi oni krivi da ne budu spašeni i idu u pakao? Hoće li biti spašeni oni koji jesu rođeni kao kršćani ali nisu doživjeli milost ili su skeptici? Hoće li biti spašeni oni koji ne vjeruju, jer im Bog nije pružio dovoljno uvjerljivih argumenata za to da vjeruju, ako su pošteni, dobri i moralni ljudi, pa i bolji od mnogih, ili čak od većine, vjernika kršćana?

Novi Zavjet, u cjelini gledano, s moralne točke gledišta, osobito Isusovo učenje, predstavlja velik napredak u odnosu na okrutnosti i nehumanosti Starog Zavjeta. Isus ne izvodi svoju etiku iz svetih knjiga na kojima je odgojen, nego korigira i humanizira njena učenja. Tako, primjerice, nasuprot krutom shvaćanju šabata kaže: „Šabat je stvoren za čovjeka, a ne čovjek za šabat.“ To čini i svojom izrekom: „Okreni drugi obraz.“ Tu su i njegove poruke ljubavi: „ljubite jedni druge“; „Ljubite neprijatelje, molite se za one koji vas progone“. S druge je strane od svojih učenika tržio da napuste svoju obitelj i slijede njega pa kaže: “Dođe li tko k meni, a ne mrzi svoga oca i majku, ženu i djecu, braću i sestre, pa i sam svoj život, ne može biti moj učenik“. Priče, pak, sadržane o Novom Zavjetu, osobito sadomazohistička doktrina ispaštanja za grijehe dalekih, izmišljenih predaka protive se zdravom razumu, jer ako nam Bog želi oprostiti zašto to ne učini izravno, umjesto da sebe muči i pogubljuje kao cijenu za iskupljenje. Isus je, uostalom, kao Bog, mogao odlučiti da mu pribijanje na križ ne bude bolno.

Isusovo uskrsnuće za povjesničare je teška tema za raspravu i nadilazi povijesnog Isusa. Ideja da čovjek umre jezivom smrću i za tri se dana vrati u život prkosi svakoj logici i razumu, pa se može protumačiti kao proizvod zabludjela uma. Iako ona nije povijesni događaj, nego ulazi u pitanja vjere, utjecala je na povijest. Od časa kad su te priče pisane do raspeća je prošlo više od šest desetljeća. Njen tvorac

je Pavao. Budući da se ideja nije uklapala u okvire prihvatljive židovske misli i duho

vnom iskustvu ljudi tog doba, on ju je interpretirao kao da ju je dobio izravno od Isusa. U stvari je tom doktrinom riješio dilemu učenika o pomirenju Isusove ponižavajuće smrti na križu s mesijanskim očekivanjima Židova tako što je odbacio ta očekivanja preobrazivši Isusa u posve novo stvorenje, koje je sam stvorio, koje više nije čovjek nego kozmičko biće: u Krista. Iako Pavlov Krist više nije Sin čovječji on ga još ne naziva Sin Božji. To je učinjeno tek evanđeljima po Mateju i Luki između 9o. i 1oo. godine. Priče evanđelja treba promatrati u kontekstu vremena u kojem su nastale kada većina ljudi nije uočavala oštru razliku između mita i stvarnosti, kada je bilo normalno i očekivano da priče o bogovima i junacima, o kojima su temeljne činjenice prepoznate kao lažne, ali čija se poruka prepoznaje i prihvaća kao istina. Na taj se način mogu lakše razumjeti i potpune izmišljotine o Isusu.

Svojom doktrinom Pavao dolazi u sukob s apostolima u Jeruzalemu: Jakovom (nazvanim pravednim, bratom Isusa), Petrom i Ivanom. Oni zahtijevaju da Pavao dođe u Jeruzalem odgovarati za iskrivljena i heretična učenja. On, međutim,

odlučno brani ono što je propovijedao neznabošcima po čitavom Carstvu. Shvativši prednost nove jednobožačke religije, kao važne poluge za učvršćivanje svoje moći, car Konstantin 325.godine, prigrlivši tu religiju, saziva koncil, kao da se radi o rimskom Senatu, na kojem je prihvaćeno kršćanstvo, kao jedina priznata religija.

10. NEMISTIČNI POGLED NA KRŠĆANSTVO

Nastanak Kršćanstva temelji se na drevnim poganskim mitovima, koji su mu dali inspiraciju i čine njegovu podlogu. Činjenica, da je na nastanak i formiranje kristologije i Kršćanstva, pored židovstva, bitno utjecala i poganska filozofija sa svojom mitološkom osnovom i s drevnim mitovima, potvrđuje usku povezanost kršćanske religije i mitologije starih naroda i kultura. Tada su se ljudi klanjali božanstvima najrazličitijeg porijekla, živim i neživim stvarima (životinjama i biljkama), meteorološkim i kozmičkim pojavama i svemu što im se doimalo čudesnim ili se činilo da ih pokreće kakva unutrašnja sila.

U samom središtu drevnih mitologija, svih starih kultura, nalazi se Sunce i njegovo obožavanje. Božje Sunce. Ono je personifikacija nevidljivog stvaraoca Boga, svjetlosti svijeta, spasitelja ljudske vrste, začetnika i održavatelja života. Ljudi su od davnina znali da im Sunce svakog jutra vraća vidljivost, toplinu i sigurnost, spašavajući ih od hladnoće, tame i predatorima ispunjene noći. Oni su znali da bez Sunca ne rastu usjevi, pa je razumljivo njegovo obožavanje. Brojni narodi vjerovali su u solarnog mesiju i u solarna božanstva. U Egiptu je to Horus, u Grčkoj Apolon, u Frigiji Atis, u Perziji Zaratustra i Mitra, u Indiji Krišna itd. Svima je njima, uz manje razlike, najčešće zajedničko začeće duhovnim putem, rođenje od djevice, na dan 25. prosinca. Njihov je dolazak označila Zvijezda na istoku. Svi su činili čuda (liječili bolesne i sl.). Pogubljeni su ili razapeti, pa su uskrsnuli nakon tri dana, simbolizirajući vječni život, nastavak života nakon smrti. Sve ove karakteristike, koje se pripisuju Isusu, slične su mitološkim strukturama mnogih drugih kultura o bogovima spasiteljima širom svijeta.

Tako se kršćanska religija ukazuje kao parodija u kojoj su čovjeka po imenu Krist postavili umjesto Sunca i obožavali ga kao solarno božanstvo, kao što su to ljudi činili i u drevnim kulturama. Budući da su ova poganska vjerovanja identična kršćanskim, kojima su prethodila, Sv. Justin (100-165. g.), kršćanski povjesničar, proglašava ih „vražjim djelom“. Zdravorazumska, međutim, činjenična analiza tih vjerovanja otvara put demistifikaciji kršćanstva.

Uočljivo je da su datum rođenja i ostali navodni događaji vezani uz ova božanstva astrološki. Zvijezda na istoku je Sirius, najsvjetlija zvijezda na nebu, koja se 24. prosinca poravnava sa tri najsjajnije zvijezde Orionovog pojasa. Te tri zvijezde i danas se zovu „Tri kralja“, kao što su se zvale i u drevna vremena. „Tri kralja“ dolaze s istoka, što je simbol rađanja Sunca. A Tri kralja, zajedno sa najsjajnijim Siriusom, pokazuju prema mjestu izlaska na dan 25. prosinca Zimski solsticij. Od 22.-24 prosinca Sunce se nalazi na području južnog križa ili sazvježđa Kruks, a 25. se pomiče za jedan stupanj prema sjeveru, najavljujući duže dane. Zato je rečeno, Isus je umro da bi nakon tri dana uskrsnuo, ponovo se rodio. On s brojnim ostalim sinovima Sunca dijeli taj koncept raspeća, trodnevne smrti i uskrsnuća u sunčanom prijelaznom periodu. Rođenje pak spasitelja od djevice dolazi od sazvježđa „Virgo“ (latinski djevica). Drevni znak za virgo je izmijenjeno slovo M. Odatle Marija (djevica).

Simbolika 12 sljedbenika (apostola) predstavlja 12 znakova Zodijaka (postoji i tumačenje prema kojem 12 apostola predstavlja 12 izraelskih plemena). Oni su većinom nazvani po imenima životinja (ovan, bik, rak itd.), a i danas astrolozi na osnovi njih, lakovjernima proriču budućnost. Znak zodijaka kao figurativni životni ciklus Sunca i kao duhovni poganski simbol križa u kružnici nije samo umjetnička ekspresija, nego i poganska adaptacija zodijaka, što stoji Isusu iznad glave. Ona je Sunce, svjetlost-spasenje, koji se ponovo rađa i koji će ponovo doći kao što se i sunce rađa svakog jutra, a korona su sunčane zrake koje se probijaju kroz oblake sa svojom krunom od trnja kao prikaz Isusa.

U Bibliji kao astrološkom literarnom hibridu ranijih mitova, nalazimo i druge brojne mitološke priče iz starih kultura. Takav je slučaj s konceptom smaka svijeta ili sudnjeg dana, kao astrološkom alegorijom, što ga nalazimo i u Evanđelju po Mateju. Noina arka je priča također preuzeta iz narodnih tradicija. Među njima je i ep o Gilgamešu. U njemu je Bog naredio veliki potop, a datira od 2600. g.p.n. e. U indijskoj mitologiji postoji priča po kojoj se Manu, praotac ljudskog roda, spasio od općeg potopa na Himalaji itd. Mojsijevom primanju ploča zakona na brdu Sinaj isto tako prethode priče o donosiocima kamenih ploča s uklesanim božjim zakonima u Egiptu i Indiji.

Unatoč naglašavanju monoteističkog karaktera Kršćanstva pomnija analiza vjerovanja i vjerskih obreda ukazuje da se u njemu uočavaju značajni elementi preuzeti iz poganskih politeističkih religija, štovanja božanstava i polubožanstava. To proizlazi iz činjenice da se kršćani u svojim molitvama obraćaju: Bogu, Sinu i Svetom Duhu, a ne samo Bogu, čega nema u drugim monoteističkim religijama. Kod katolika uočavamo još i naglašeno obožavanje Marije-Gospe, čemu svjedoče kako doktrina o uzašašću tako i brojna svetišta njezinog imena. Tu su još i mnogi sveci koje se obožava kao zaštitnike pojedinih gradova i profesija-zanimanja, ili zaštitnike protiv nesreća (bolesti, požara i dr.), za koje se smatra da imaju božansku moć.

Očigledno je da osim učenja o Svetom trojstvu, dogme o uzašašću Marije iz 20. stoljeća i podnijete žrtve Isusa, gotovo da i nema elemenata izvan onih cjelovito preuzetih iz poznatih poganskih mitologija, ili modificiranih s prilagodbom u smjeru naglašene mističnosti. Uostalom, kako kaže John Horgan, „Kršćanstvo je, poput svih religija, izvanredno uspješan lanac poruka“. Ono pak što je najvrednije u kršćanstvu kao što je ljubav, ljudsko dostojanstvo i sl. preuzeto je od židovstva.

Kao ilustracija u demistifikaciji kršćanstva može poslužiti sadržaj vjerskih dogmi koje odgovaraju na pitanje R. Dawkinsa što bi objektivni antropolog mislio o slijedećim tvrdnjama: 1. U vrijeme naših predaka rodio se čovjek djevici majci bez sudjelovanja biološkog oca. 2. Isti čovjek bez oca zazvao je prijatelja po imenu Lazar, koji je bio mrtav dovoljno dugo da se usmrdio, i Lazar se odmah ustao iz mrtvih. 3. I taj čovjek bez oca koji je umro i sahranjen nakon tri dana je oživio. 4. Četrdeset dana poslije toga on se uspeo na vrh brda i iščeznuo u nebo. 5. Čovjek bez oca i njegov otac (koji je istodobno on sam) čuje vaše misli i misli svih drugih bića na svijetu i može djelovati u skladu s njima. 6. Ako učinite nešto dobro ili nešto loše on sve vidi čak i kad nitko drugi to ne vidi i može vas prikladno nagrađivati ili kažnjavati, čak i nakon smrti. 7. Djevica majka čovjeka bez oca nije nikad umrla, već je uzašla tijelom na nebo (jer je tako odlučio „nepogrešivi“ Papa 1950. godine). 8. Kruh i vino, ako ih blagoslovi svećenik (koji mora imati testise) postaju tijelo i krv čovjeka bez oca. Ne treba niti dvojiti kakvu bi zbunjenost i nevjericu doživio čovjek zdrava razuma nakon što čuje ovakve tvrdnje koji ne zna ništa o religiji. Druga je stvar s vjernikom, pogotovo ako je pragmatičan. Njega takve tvrdnje ne muče.

U isto vrijeme Herbert Schadelbach u eseju „Prokletstvo kršćanstva“ među njegove glavne grijehe „urođene greške“ ubraja: 1. ideju o iskonskom grijehu koji pripada čovječanstvu kao takvom; 2. ideju da je Bog platio za taj grijeh nasilnim pravnim sporazumom sa samim sobom, žrtvujući vlastitog sina; 3. eshatologiju (život poslije smrti, sudnji dan, smak svijeta); 4. manipulaciju povijesne istine. Tu su još i misionarski ekspanzionizam i antisemitizam, kao grijesi Kršćanstva, ali i prijeteći i netolerantan stav prema nekršćanima (tko ne vjeruje u Krista, tko se ne pokrsti neće biti spašen), te dominacija muškog roda, što se očituje u negiranju jednakog dostojanstva muškaraca i žena i neravnopravnosti pristupa žena svim crkvenim funkcijama . Poseban osvrt zaslužuje odnos kršćanstva prema ženama i židovima.

Kroz čitavu povijest kršćanstva (kao i židovstva i islama) žena je bila u podređenom i ponižavajućem položaju. Već sama fascinacija djevičanstvom ukazuje na društvenu dominaciju nad ženama. S. Rushide u jednom svojem eseju kaže da se borci za čistoću religije zapravo boje žena, pa su im stoga namijenili apsolutno podređen položaj. Takav položaj nije prihvaćen samo u Starom Zavjetu nego ga zagovaraju i najpoznatiji kršćanski crkveni učitelji- sveci. Tako Sv. Pavao piše: „ne dopuštam ženi da poučava niti da vrši vlast nad mužem; štoviše, neka ostane u skrovitosti! Najprije je bio stvoren Adam, a onda Eva.“ Sv, Augustin je još radikalniji i piše: „Žena je manje vrijedno biće koje nije bilo stvoreno od Boga na njegovu sliku. To da žene služe muškarcima, odgovara prirodnom redu.“ Vrhunac prezira prema ženama izražava Sv. Tomo Akvinski pišući: „Žena se prema muškarcu odnosi kao nesavršeno i defektno prema savršenome…kao promašaj prirode, neka vrsta unakaženog, promašenog, neuspješnog muškarca“. Treba li se nakon toga čuditi najbrutalnijim mučenjima i spaljivanjima mnogih nevinih žena „vještica“ tijekom mnogih stoljeća? Treba li se čuditi nasilju nad ženama danas? Nije li Crkva (kao i ostale jednobožačke religije) dala obilat doprinos tome?

Što se tiče odnosa kršćanstva prema Židovima kroz povijest nije se teško složiti s Matthais Holzbauerom kako je Crkva „stoljećima poticala ljude na mržnju protiv Židova i time više ili manje pripremala tlo za holokaust“. Jedan od primjera koji potvrđuju ovu tezu iznijet je u dokumentarcu Claude Lanzmanna Shoah iz l985. u kojem zatucani poljski seljaci i nakon holokausta smatraju da je Židove snašla pravedna kazna, jer su izdali Isusa Krista. Poljski film „posljedice“ govori pak o slučaju pokolja Židova l941. od strane sumještana katolika u selu Jedwabne, što se pokušalo pripisati nacistima, koji su bili samo poticatelji da jedna polovica mještana sela kršćana pobije drugu polovicu Židova.

11. VJERA I SLIJEPO VJEROVANJE

Pojam vjera ima šire značenje od vjere u religijskom smislu koji je u kolokvijalnom govoru metafora za religiju. Vjerovanje je ljudska potreba u svakodnevnom životu. Vjera u uspjeh u nekom pothvatu, radu, učenju i sl. je poticajna za postizanje očekivanog rezultata. Ljudi su u početku samo vjerovali, jer gotovo da ništa nisu znali. Vjeruje se u ono što se ne zna sigurno i što se ne može logički empirijski dokazati. Kada se dokaže ono u što se vjeruje tada vjerovanje ustupa mjesto znanju. Stjecati znanje i misliti svojim glavom, mnogima se u crkvi čini opasnim, jer je lakše manipulirati neukima. Tako, primjerice, Britanski biskup od Lankastera optužuje znanje i masovnu edukaciju da „potiču na promišljanje, marginalizaciju Boga i dovode do bolesti u crkvi i društvu“.

Vjerovati se može u nekoga ili nešto. Moguće je vjerovati u nečije poštenje, dobrotu, iskrenost i drugo. Kao što se može vjerovati u nešto zamišljeno nepostojeće, jednako tako se može vjerovati u znanstvenu istinu. Vjera je potrebna, pored ostalog, i u politici i znanosti. U znanosti se, primjerice, radi o vjeri, ali to je i jedino što ona dijeli s religijom. Vjera u slobodu i jednakost nema ni bogomolja, ni vjerskih simbola, ni svetih knjiga, a niti svetaca ni proroka, ali je njena važnost za društvo očigledna. Kao što se može ne vjerovati ni u što, tako se može vjerovati u svašta, pa i u čuda. Svaka se vjera temelji na nečem nesigurnom, a u ono što je sigurno i ne moramo vjerovati. Bezbroj je stvari koje se mogu zamisliti, a koje nisu stvarne kao što su: vile, sirene, zmajevi, vukodlaci, vampiri, vještice, zlodusi i mnoge druge. Jedina prava opravdanost za vjerovanje da nešto postoji jest stvarni dokaz da to postoji, što možemo razumjeti, provjeriti i u to se pouzdati. S kršćanskog gledišta vjera je dar-milost „što znači da kršćani ne raspolažu svjesno svim razlozima zbog kojih vjeruju u Boga“ smatra Terry Eaglwton.

Jedno od ključnih pitanja u vezi s porijeklom religijskog vjerovanja je pitanje odakle ono dolazi. Je li uvjetovano genetski ili je božji dar i milost, kako uči religija, ili je pak rezultat slučajnosti ovisno o tome u kakvoj se obitelji i sredini netko rodi i odgoji? Kako dijete, u pravilu, slijedi vjerovanje (nevjerovanje) svojih roditelja-odgajatelja isključen je genetski faktor religijske pripadnosti, jer ako je, primjerice, novorođenče kršteno kod roditelja kršćana, a ubrzo nakon toga posvojeno slijedit će vjerovanje svojih muslimanskih, ateističkih, židovskih itd. usvojitelja i odgajatelja, a ne roditelja.

Da vjera nije ni dar ni milost nego rezultat puke slučajnosti moguće je zaključiti iz primjera polubraće, djece iste majke ali očeva različite vjerske pripadnosti, odgojenih u istoj obitelji. Tu će svako od polubraće (polusestara) slijediti vjerski status svojeg oca. Jedno će biti musliman, a drugo katolik ili ateist već prema tome što mu je otac, pod pretpostavkom da se radi o patrijarhalnoj obitelji, i sve to mimo osobne volje i opredjeljenja samog djeteta. Specifična je situacija kog židova gdje djeca slijede religiju majke. Ako je vjera u Boga milost onda ta milost ovisi o jačini vjere. Vjernik mlake-slabe vjere ima nizak stupanj milosti, dok vjernik jake vjere posjeduje veću milost. Vjerski fanatik-fundamentalist, krajnje odan vjeri, koji je spreman i svoj život žrtvovati u samoubilačkom bombaškom napadu na nevjernike ili „krivovjernike“ u „slavu Boga“, ima onda, po logici stvari, najveću milost.

Među razlozima za vjeru, kao biološko instinktivni impuls, su nevidljive ili duhovne sile, zavodljivi mitovi, pa i čarolije. Posljedica je to razvijene sposobnosti u čovjeka mašte, čuđenja i znatiželje, uz postojanje snage razmišljanja, ali i prihvaćanja iracionalnog. Tako D. Dennett kaže: „Mnoge bajke nadoknađuju to što nisu istinite time što imaju poruku, što im daje očitu vrijednost za pripovjedače, ali i za slušatelje.“ Isti autor za ljubav, kao središnje mjesto u religijskoj vjeri, koja se ne sastoji od racionalnih promišljanja, kaže da je ona slijepa i “često vodi u tragediju i u sukobe u kojima jedna ljubav huška protiv druge i nešto mora popustiti, a patnja je zajamčena u svakom slučaju“. Dok Voltaire smatra da: “Oni koji nas mogu natjerati da vjerujemo u apsurdnosti, mogu nas natjerati i da činimo zlodjela“. Tome , na žalost, svjedočimo i u suvremeno doba.

Protivno religijskim učenjima i dogmama racionalnost, a s osloncem na znanje, dolazi do izražaja već u antičko doba. Tako Sokrat zagovara slobodnu misao i neograničeno istraživanje ističući kako je istinski spoznao samo domet vlastitog neznanja. Na to se nadovezuje pokret renesansa i prosvjetiteljstvo koji inaugurira novu prestižnu sliku čovjeka kao slobodnog, djelatnog, autonomnog, dostojanstvenog, za sebe odgovornog, promišljenog i neovisnog, bez predrasuda, bića u društvu koje se znalo odvojiti od religije i kontrolirati religijski poriv. To je u odno

su na srednji vijek, u kojem su dominirala vjerska učenja i crkva, u sprezi s državom, sa svojim spravama za mučenje „krivovjernika“ i lomačama, a koji nije poznavao pluralističko društvo, s humanističkim vrijednostima, bio golem napredak. U Španjolskoj je, primjerice inkvizicija službeno ukinuta tek 1834. nakon 300 godina trajanja, u kojem je razdoblju na najokrutniji način mučeno i pogubljeno tisuće nevinih, dok je kod nas spaljivanje „vještica“ ukinula tek Carica Marija Terezija.

Religiozno vjerovanje, u pravilu, ne traži i razumijevanje onoga u što se vjeruje. Ono, gotovo uvijek, sadrži elemente mističnosti i duhovni placebo, što zadovoljava određene potrebe čovjeka, ali ne traži i znanje. Tako Terry Eaglwton kaže:“Baš kao što netko može imati vjere ali ne i znanja, može vrijediti i obratno“, dok Hans Küng smatra da vjera propada ako se temelji na znanju i da onda, u biti, više i nije vjera nego znanje, ali „ako je u samoj sebi utemeljena, onda se čini da je vjera bez temelja, nerazumna. Vjera na koncu nije nikakav temelj izvan sebe same“. Biblijska vjera, u pravilu, ne zahtijeva kritički pristup učenju, nego se uzima „zdravo za gotovo“. Francis Bacon o tome kaže da „je vjera veća što je njen predmet apsurdniji, da je vjera na svom vrhuncu onda kada su njena učenja u najvećem raskoraku s razumom“, a B. Russell kaže:“Mnogi bi ljudi radije umrli nego da misle. Oni to zapravo i čine“.

Religijska vjera u osnovi je osjećaj krivnje, a kod rimokatolika se radi o trajnom stanju krivnje, što uvjetuje religiozno, pa i iracionalno ponašanje o kojem se C. Dawkis pita: „Zašto ljudi poste, kleče, klanjanju se, bičuju se, manično se prigibaju prema zidu, odlaze u križarske ratove ili se na drugi način bave skupim djelatnostima koje mogu razarati život i u krajnjim slučajevima ga potpuno dokinuti“? Na sličan način se postavlja i pitanje koliko religija tješi. O tome Steven Pinker, primjerice kaže:“Čovjek koji se smrzava ne nalazi nikakvu utjehu u vjerovanju da mu je toplo; osobi koja se nađe licem u lice s lavom nije lakše od vjerovanja da je to zec.“

Od dogmatskog vjerovanja i vjerske zatucanosti, bez sposobnosti kritičkog preispitivanja, sumnji i racionalnog prosuđivanja, samo je korak do slijepog vjerovanja, kojem su skloniji manje obrazovani, slijedeći instinkt „krda“ i još jedan korak do vjerskog fanatizma i suvremenog terorizma sa zastrašujućim posljedicama, golemim žrtvama i patnjama nedužnih i razaranjima, sve to u ime vjere. Uz naglašenu božju milost ili dar aktera, za terorizam Al-Qaide odgovoran je Islam, za postavljanje bombi u klinike za pobačaje, odgovorno je Kršćanstvo, a za ubilačke aktivnosti hinduskih ekstremista, odgovoran je Hinduizam, ali niti u jednom slučaju to nije ateizam.

12. Č U D A

Čudo je poremećaj ili prekid očekivanog i ustaljenog tijeka stvari. Ono nadilazi svako očekivanje i protivi se prirodnim zakonima, a smatra se djelom Boga, mimo tih zakona. Što manje znamo o prirodi, sve više čuda vidimo u njoj. Čuda, po definiciji, krše znanstvena načela, a mogu biti izražena kao: halucinacije, iluzionizam, trikovi, izmišljene maštovite priče, telekineza i drugo. Ima stvari koje znanost još ne može objasniti, ali ih, zbog toga, ne možemo smatrati nadnaravnim, već je potrebno daljnje istraživanje. Čovjek još dugo neće znati objasniti sve pojave u prirodi. Kada bi nas danas vremenski stroj poveo, teleportirao stoljeće ili dva u budućnost, bili bismo sigurno zapanjeni stvarima za koje danas mislimo da su nemoguće, da su čudo. I obratno, vračanjem vremeplova samo 200 godina unazad, ljudi bi doživjeli mnogobrojna čuda, čak superčuda, počevši od električne energije, od stvari svakodnevne upotrebe u kućanstvu, bijele tehnike, preko radija televizije, telefona, mobitela, kompjutera, pa do automobila, helikoptera, zrakoplova, brzih velikih brodova bez veslača i jedara, te asfaltnih cesta, autocesta, nebodera i mnogočega drugog. „Stavite tranzistorski radio na stol pred velikog inkvizitora u Toledu, samo nekoliko stoljeća unatrag, i dat će vas zajedno s radiom spaliti na lomači“ kaže Vitomil Zupan.

Još je Voltaire, govoreći o čudima i idolopoklonstvu, smatrao da nema ni jednog naroda “čija tradicija nije podrazumijevala bavljenje nevjerojatnim čudesima, osobito u vrijeme kada je samo mali broj ljudi znao čitati i pisati.“ Lakovjernima, međutim, još i danas trebaju događaji koji će ih impresionirati, a koje će im „protumačiti“ razni vračevi, čarobnjaci i gatare. Stoga nije teško zamisliti kakvim se trikovima služila crkva u prošlosti punoj neznanja i straha, kad se svećenici nisu morali suočavati sa sumnjom i opozicijom, kada ljudi još nisu razlikovali sveto od spasonosnog, ljekovitog, kada je svećenik u isto vrijeme i liječnik i prorok i učitelj. Mnoga drevna božanstva su iscjelitelji, čine čuda, umnožavaju hranu, oživljavaju mrtve i štošta drugo. U srednjem vijeku bolest je bila zastrašujuća tajna. Za nju se okrivljavalo čarobnjake i vještice (zbog vračanja i čaranja), pa ih se vjerskim obredima pokušavalo neutralizirati, a nastavak toga su i današnja hodočašća, egzorcizam (istjerivanje vraga) i drugo. Budući da se tada vjerovalo da je bolest posljedica počinjenog grijeha, čin oprosta grijeha djelovao je kao izlječenje, pa je moguće vjerovati de je i Isus liječio duhovnom snagom svoje izuzetne osobe i da se nije radilo o čudu.

O Isusu kao čudotvorcu postoje brojne legende. Pored sposobnosti levitacije (koju, kao i hodanje po vatri, mogu danas izvesti prosječni opsjenari i mađioničari) i vraćanja vida slijepom, najpoznatija je ona prema kojoj je uskrsnuo ljude, prvo Lazara a onda i Jairovu kćer. Nije,međutim, nigdje zabilježeno da je netko s preživjelima porazgovarao o njihovom neobičnom iskustvu, kao niti to jesu li ovo dvoje ponovo „umrli“ i ako jesu, kako se to dogodilo. Tu se nameće pitanje zašto bi Isus svoju moć primijenio samo na dvoje ljudi, ali je još izazovnije pitanje, zašto bi vratio vid samo jednoj osobi, umjesto da ga uopće iskorijeni kao bolest i nesreću ljudi.

Čuda su prvotno spadala u magijske obrede, kakve i danas nalazimo kod neciviliziranih naroda, iako opažanje nadnaravnog nije magija nego nešto razvidno organsko: funkcija mozga, jer se prirodni događaji izvan naše glave, kada se stvori odgovarajuće emocionalno ozračje, filtriraju kroz našu razvijenu teoriju uma i subjektivno tumače u našoj glavi. Kasnije su biblijski autori od njih napravili božansko čudo, koje je u starim vremenima, religiji bilo najjači i najpouzdaniji saveznik. U suvremeno doba, pod utjecajem snažnog procvata prirodnih znanosti, teologija je shvatila da nešto nije čudo samo zato što se još ne može objasniti, pa za nju čuda sve više postaju prava smetnja, te ih je reducirala na, za religiju, bitna područja gdje je moguće stvoriti impresiju i utjecati na dojam vjernika.

Za Katoličku crkvu je, primjerice, izvođenje čuda bitna kvalifikacija za proglašenje nekoga svecem. Religijski gledano tu je čudo potvrda Božje moći sklonosti pokojnom pojedincu (kandidatu za sveca), po čijem zagovoru se zbilo. Najčešće se pokušava „dokazati“ da je blaženik ozdravio neizlječivo bolesne osobe, premda nisu baš posve rijetki slučajevi i ozdravljenja takvih pacijenata liječenih u bolnicama, za koje se, prema standardima medicinske struke, smatralo da su neizlječivi. Oni su zahvaljujući rijetkim genetski naslijeđenim psihofizičkim osobinama, uz moguć placebo učinak, primjenu medikamenata, i drugih terapeutskih postupaka, ipak ozdravili. Takvom tijeku stvari može pridonijeti urođeni optimizam i snažna volja za životom kao i adekvatna psihološka podrška. Ako se svi ovi čimbenici poklope, uz malo sreće da ne dođe do komplikacija (infekcija i slično), ishod može biti povoljan što nitko ne smatra čudom u religijskom smislu.

Osim čuda koje crkva podržava i priznaje vjerodostojnima kao što su ukazanja Majke Božje, pa mjesta ukazanja proglašava svetištima, te fenomen plača kipova ili krvarenja Marije i svetaca, nije rijetkost da kod nekih vjernika u pregrijanoj bujnoj mašti dođe do izražaja preprogramiranost mozga tako da vide obrise lica, obično Gospe ili nekog sveca, u slučajnim oblicima oblaka, ili vlažnim mrljama na staklu, zidu i drugdje. Nakon toga slijede glasine koje podgrijavaju maštu i priču koju lakovjerni prihvaćaju i u nju vjeruju. Za dokaze, kao obično u vjeri, se ne pita, kao da je vjera sveta krava. Takvo stanje često koriste-zlorabe razne sekte i sljedbe odnosno njihovi vođe, ispiranjem mozga vjernicima, kako bi materijalno iskorištavali lakovjerne koji vjeruju da nevidljiva bića s njima redovito komuniciraju.

Pored svetišta Katoličke crkve Fatima u Portugalu i onog u Međugorju u Hercegovini, koje do sada Crkva nije oficijelno priznala, jedno od najpoznatijih i najposjećenijih je u francuskom gradu Lourdesu, s njegovim čudotvornim ljekovitim izvorom, u kojem se, prema vjerovanju, dogodilo više desetaka čuda koje je Crkva priznala kao spontana izlječenja vjernika hodočasnika. Sve je počelo tako što je još l858. godine četrnaestogodišnja djevojčica Bernardica u jednoj spilji vidjela Djevicu Mariju. Budući da su se slične vidjelice i vidioci počeli učestalo pojavljivati na brojnim mjestima, osobito u katoličkoj južnoj Europi, Crkva je sve suzdržanija i opreznija u njihovu priznanju, pa tako i u priznanju čudotvornih izlječenja u Lurdesu, u kojem već nekoliko desetljeća nije priznato niti jedno čudotvorno izlječenje, dok su u prošlosti priznata brojna.

Iz istih razloga Crkva, već desetljećima, odgađa priznanje čuda u Međugorju, unatoč svim nastojanjima Franjevaca, koji vode svetište, kao i njegovoj velikoj popularnosti kod vjernika hodočasnika. Provjerava se priča vidjelica o doživljaju, ili tobožnjem doživljaju, koji bi trebalo proglasiti čudom (provjerom bi trebalo isključiti bilo kakvu prevaru, trik i mentalne i psihičke bolesti osoba kojima se ukazuje Gospa). Na takvo stanje je Miljenko Smoje načinio aluziju izjavivši: „Gospa je učinila privredno čudo u Međugorju“, u razvoju vjerskog turizma. Iako su religijska čuda, što se događaju u svetištima, znanstveno neutemeljena, njihov pozitivan učinak, osobito za duboko religiozne vjernike, nije zanemariv. Oni tu nalaze svoj mir i utjehu, ali i duhovnu podršku u borbi protiv bolesti. U patnji, koja pročišćava, nalaze nadu ili barem iluziju nade. Koliko god bila beznačajna vjerojatnost sretnog ishoda, čovjek je sklon vjerovati, iako intimno možda i naslućuje da se radi o samozavaravanju. Prema nekim istraživanjima, kod pojedinih vjernika, samo promatranje slike Gospe pobuđuje religijska stanja uma, angažiranjem neuroloških mehanizama koji smanjuju bol. Religiozne žene, oboljele od raka dojke lakše se nose s bolešću i rjeđe padaju u depresiju. Nekim vjernicima pomaže i hagioterapija, kao metoda duhovnog liječenja, kod psihosomatskih bolesti, kao svojevrsna duhovna psihoterapija. Tu je još zanimljiva i antropozovska medicina koja ističe važnost ravnoteže duhovnog i fizičkog zdravlja. Na sličnoj se osnovi provode i liječenja narkomana u komunama (terapijskim zajednicama).

Zanimljiv vjerski fenomen, kao svojevrsno čudo i relikvija, je i glasovito Torinsko platno. Radi se o komadu tkanine u kojoj je na neki tajanstveni način utkana prispodoba čovjeka s bradom prikovana na križu, navodno nosi fotografski otisak Kristova lika. Mnogi su vjerovali, a neki to čine i danas, da bi ona mogla potjecati iz vremena Isusa. To se platno prvi put pojavilo u povijesnim zapisima sredinom l4. stoljeća u Francuskoj i ne zna se gdje je prije toga bilo. Pohranjeno je u Torinu i pod nadzorom je Vatikana. Da bi se misterij otklonio, komadići platna poslani su u tri vodeća laboratorija specijalizirana za datiranje ugljikom (u Oxford, Arizonu i Zürich), spektrometrijom. Nalazi su potvrdili, u sva tri laboratorija, da platno datira između l200 i l300. godine. Unatoč tome, mnogi vjernici i dalje hodočaste u Torino vidjeti platno, a neki vjeruju da je u njemu sahranjen Isus i tamo se mole.

Kao svojevrsno čudo bilo je i objašnjenje kako je Papa Ivan Pavao II. preživio atentat l98l. godine. On je svoje preživljavanje pripisao intervenciji Gospe Fatimske. „Majčinska ruka vodila je zrno,“ ali je logično pitanje zašto ga onda nije vodila tako da potpuno promaši. Daljnje je pitanje kakva je zasluga kirurške ekipe koja ga je uspješno operirala i zaslužuje li ona zahvalnost ili su možda i njihove ruke bile materinski vođene?

13. M O L I T V A

Svoju pobožnost vjernici najčešće iskazuju molitvom, kao oblikom metaforičkog govora, koja može biti individualna, ali i skupna; u crkvi, u svetištima, na procesijama i na sahranama. Molitvom traže pomoć od Boga s kojim razgovaraju, ali na simboličkoj razini, uz povišeno emocionalno stanje, razgovaraju i sami sa sobom, o svojim brigama i željama. Na subjektivnoj razini to može imati pozitivan, blagotvoran učinak, jer kako piše Z. Tomac: „Molitva je čin duhovnog pročišćenja, katarze i mijenjanja vjernika stvarajući od njega boljeg čovjeka.“, ali i pomaže u bijegu od usamljenosti i nesigurnosti ili barem stvara iluziju o takvom bijegu, osobito kod visokoreligioznih osoba.

U suvremenom sekularnom društvu, međutim, prevladava shvaćanje molitve kao zastarjelog praznovjernog običaja, ostatkom barbarstva, što se svodi na mehaničke deklamirane, ustaljene, šablonizitane formule. One najčešće izgledaju kao ulagivanje pokornog roba mrzovoljnom monarhu, a sastoje se prema C. Hitchensu: „od neprekidnog pokoravanja, zahvalnosti i straha“. Stoga pomoć treba tražiti u sebi, na razini svijesti, bez iluzija i iracionalnosti.

Za razliku od subjektivnog doživljaja molitve, koja stvara iluziju o pomoći u ostvarivanju želja vjernika, objektivno ona nema nikakav učinak, jer kada bi se molitvom mogli rješavati ljudski problemi i ispunjavati želje ne bi bilo ratova, bolesti i drugih zala. To potvrđuju sva dosadašnja znanstvena istraživanja i pokusi. Tako je još u 19. stoljeću Dr. Francis Galton (bratić C. Darwina), poznati istraživač, proučavao djelotvornost molitve i zaključio da pojedinci za koje se mnogi ljudi mole, u crkvi svake nedjelje, poput kraljeva, ne žive duže od ostalih.

Jedan od poznatijih znanstvenih pokusa na temu djelotvornosti molitve, proveden je u SAD-u, kako opisuje R. Dawkins, pod vodstvom poznatog fizičara Russella Stannarda, vodećeg, religioznog znanstvenika. Za l802 pacijenta, iz više bolnica, koji su svi bili podvrgnuti operacijama srčane premosnice, organizirana je molitva. Molilo se je „za uspješnu operaciju s brzim, potpunim oporavkom, bez komplikacija.“ Pacijenti su bili podijeljeni u tri skupine. Za prvu skupinu je moljeno, ali ona to nije znala. Za drugu skupinu nije moljeno i ona to nije znala. Za treću skupinu je moljeno i ona je to znala. Molitve su upućivali vjernici iz tri crkve. Rezultati pokusa, objavljeni u američkom kardiološkom glasilu „American Heart Journal“, pokazali su da nije bilo nikakve razlike između pacijenata za koje je moljeno i za koje nije moljeno. Jedino iznenađenje je bila skupina za koju se molilo i oni su to znali. Oni su imali znatno više komplikacija od onih koji nisu ništa znali. Moguće objašnjenje je da su oni koji su znali da se za njih moli, zbog toga pretrpjeli dodatni stres.

Crkvi je teško prihvatiti objektivne rezultate znanstvenih, pa i strogo kontroliranih, rezultata istraživanja, koji joj ne odgovaraju. Stoga pokušava negirati njihovu vrijednost na sebi svojstven način. Tako povodom navedenog istraživanja teolog Richard Swimburne kaže: „da Bog usliši molitve samo ako se upućuju iz valjanih razloga“, i dodaje: “Ionako ima sasvim dovoljno dokaza o postojanju Boga, a previše dokaza možda ne bi bilo dobro za nas.“

Da molitva nimalo ne pomaže bolesnicima potvrdilo je i veliko trogodišnje istraživanje nedavno provedeno u SAD pod nazivom Projekt Mantra, koje su vodili kardiolozi na Sveučilištu Duke uz sudjelovanje 750 pacijenata i l2 molitvenih skupina diljem svijeta. Za bolesnike podvrgnute angioplastici, molile su američke majke katolkinje, časne sestre karmelićanke (u Baltimoru), muslimani, budistički redovnici u Nepalu i liječnici i studenti medicine u Manchesteru, a molitve su čak i e-mailom poslane u Jeruzalem, gdje su ih stavili u Zid plača. Imena bolesnika odabrana su, nasumično, računalom, pa nitko nije znao za koga se moli. Analiza rezultata pokazala je da nema bitne razlike u oporavku među bolesnicima za koje se molilo i onih za koje se nije molilo.

Poznato je da Papa tradicionalno moli za mir svakog Uskrsa i uopće ga ne obeshrabruje činjenica da to nikada nije imalo nikakva učinka u sprečavanju ili okončanju bilo kojeg rata. Možemo se pitati, zar Bog ima nešto protiv njega kao Petrovog nasljednika? Koliko se možemo osloniti na učinkovitost molitve, na anegdotalan način ispričao je D. Dennett: „Kada sam bio dijete, znao sam se moliti Bogu za bicikl. Ali kada sam shvatio da Bog ne radi na taj način, pa sam ukrao bicikl i molio se za oprost.“ Koliko pretjerano očekivanje od molitve može biti čak i štetno, pa i kontraproduktivno, ilustrira poznati oskarovac Branko Lustig. Svih šest miliona Židova od kojih su se oko dvije trećine ortodoksnih, čvrsto vjerujućih u Boga, molili, umjesto da su se borili, stradalo je u Holokaustu, pouzdajući se u obećanje koje je Bog dao Abrahamu za prosperitet i sreću potomstva. Isto vrijedi i za bolesnike, vjernike, koji se previše mole, a premalo pouzdaju u medicinske terapeutske postupke.

Kad bi se molitvom doista moglo bilo što riješiti, bili bi dovoljno samo moliti, da se čovjeku ispuni svaka želja. U sportu bi, primjerice, pobijedio uvijek onaj tko se moli ili tko se moli više ili skrušenije od suparnika, pri čemu ateist protiv vjernika ne bi imao nikakvih izgleda. U stvarnosti uvijek pobjeđuje bolji, bez obzira kako i koliko se moli ili se uopće ne moli (ako se zanemari faktor sreće koji ponekad utječe na rezultat u natjecanju). Tražiti da se ponište zakoni prirode za volju nekog molitelja je, samo po sebi, nepravda prema rivalima, ali subjektivno njemu može biti poticaj i samoohrabrenje u očekivanju uspjeha.

Slična je situacija i s molitvom za dušu, misama zadušnicama u vezi s kojima se nameće pitanje, hoće li bolje proći duša onoga za koga se mole mnogi i mnogo, a bio je loš čovjek i veliki grešnik, ili duša onoga za koga se ne moli nitko ili se moli malo, a bio je dobar, pošten i plemenit čovjek? Ako duša prvog ima prednost pred dušom drugog, onda je tu nešto krivo, naopako, a ako je obratno, onda molitva nema nikakvog smisla osim, subjektivno, za one koji se mole i time olakšavaju svoju dušu. Poseban slučaj odnosi se na molitve za duše najtežih zločinaca kao što su Hitler, Musolini, Pavelič i dr. koji su skrivili grozne smrti milijuna ljudi i neizmjerne patnje još brojnijih, razaranje njihovih domova itd.

Prema doktrini Rimokatoličke crkve, takvim zločincima grijesi mogu biti oprošteni ako se pokaju. Ako to nisu učinili, onda se za njihovu dušu molitvom mogu pobrinuti drugi. To dovodi do krajnjeg apsurda, jer se time svim budućim zločincima upućuje poruka da mogu ignorirati i kršiti sve božje zapovijedi, jer će se svojim pokajanjem ili molitvama drugih, moći iskupiti.

Molitvi je, po ulozi i učinku, u izražavanju vjere u rimokatoličkoj crkvi, blisko vjerovanje u „svetu vodicu“, odnosno „blagoslovljenu vodu“. Ona je, kao i molitva, izraz pobožnosti, simbolična gesta i dio mističnog obreda. Smisao svete vode, s racionalnog gledišta je, međutim, još teže razumjeti, a osobito vjerovanje u njegovu objektivnu učinkovitost u zaštiti zdravlja, otklanjanju nesreća, pomoći ljudima uopće. Posebno je teško to provjeriti i dokazati. Kao ilustracija takve sumnje može poslužiti izjava Zadarskog župnika, dana medijima 20ll. godine, u povodu pronađenih preokrenutih križeva na Gradskom groblju. Na pitanje, što učiniti radi suzbijanja takvog sotonizma župnik odgovara da tu „može pomoći sveta vodica“. Dakle, umjesto istrage nadležnih državnih organa radi pronalaženja i kažnjavanja krivaca barbarskog čina, sveta vodica.

Da bi se potvrdila ili otklonila shvaćanja, mistične uloge svete vodice, odnosno poznate uzrečice: „to je kao sveta vodica, niti koristi niti šteti„ nužno se i logično nameću brojna pitanja, koja zahtijevaju smislen i razborit odgovor primjeren intelektu čovjeka. To je važno za vjernika, ali i za ateista, a pogotovo za agnostika kao eventualnog potencijalnog budućeg vjernika. Prvo: što je zapravo sveta vodica; u čemu je njezina svetost; koja su njena biokemijska svojstva; po čemu se, po svojoj bîti i kvaliteti, razlikuje od obične vode? Drugo: tko sve može posvetiti vodu; može li to svaki svećenik; može li osoba ženskog spola npr. Majka Tereza. Ako ne, zašto ne; može li to osumnjičeni, osvjedočeni ili čak osuđeni pedofil; pijani svećenik; svećenik nekatolik i slično? Treće: koja se količina vode može posvetiti i odakle se treba uzeti; može li se posvetiti neki izvor, lokva, potok, rijeka (kao što je slučaj s rijekom Jordan i Ganges), jezero; kada ona prestaje biti sveta; tko je ovlašten dolijevati vodu nakon isparavanja? Uživanje u mističnosti i želji da ona takvom ostane, ne može biti zadovoljavajući odgovor na ovakva pitanja. To ne može biti niti pozivanje na božju milost ili dar, jer je tu odlučnija činjenica gdje je netko rođen, u kakvom okruženju, kakvoj tradiciji i kakav je odgoj (u kojoj religiji ili bez religije) dobio, u što mu vjeruju roditelji, što ga uče u školi itd. Dakle, vjerovanje ili nevjerovanje u djelotvornost svete vodice, kao i u druga religijska vjerovanja, nije, prije svega, stvar zasluge niti krivice samog čovjeka, kao niti stvar dara ili milosti.

Sukladno suvremenim kretanjima u napretku društva i prosvjećivanju ljudi, Crkva mijenja svoja gledišta o učinku svete vodice. Tako je Katolička crkva (u Rimskom obredniku) sve do Drugog vatikanskog koncila, tvrdila da se blagoslovljenom vodom otpuštaju lakši grijesi, da se pokojniku smanjuje broj dana u Čistilištu, te da se tjera Vraga, pa čak i vraća smrtnika u život. Novi Rimski obrednik, prema Inoslavu Beškeru, stavlja naglasak na „spomen krsne obnove i otkupljenja“. Time je voda svedena na simbol koji evocira načelo života, dok „Svaka drukčija uporaba može biti praznovjerje, suprotno kršćanstvu,“ (kako upozorava Famiglia Cristiana u teološkoj rubrici). Zanimljivo je da Slovenska biskupska konferencija savjetuje vjernicima da u doba zimskih infekcija ne koriste blagoslovljenu vodu jer može biti izvor zaraze.

Za vjernika, pored molitve, kao svojevrsne (besplatne) individualne psihoterapije, za razliku od mise, kao grupne psihoterapije, važnu ulogu ima i ispovijed o čemu Ž. Kustić kaže: “Od vjernika se očekuje barem jedanput godišnje dobra ispovijest. Potpuna iskrenost u zajamčenoj diskreciji dobra je i za duševno zdravlje, a ne samo za obnovu stanja milosti pred Bogom.“ Pitanje je, međutim, nije li ispovijest izmišljena u svrhu da se od strane lopova, grešnika, zaobiđu božje zapovjedi uz plaćanje molitvom ili milodarom. Isti autor na to odgovara: „Grijeh krađe može biti oprošten, tek kad lupež ukradeno vrati.“ Ali što je sa svim onim grijesima i zločinima kod kojih nije moguć povrat, restitucija, satisfakcija? Zanimljivo je da u Italiji postoji i vjerska svetkovina zvana Perdonaza kao specifična indulgencija (opći oprost grijeha) jednom godišnje, koju je još Papa Celestin V. odobrio prije 750 godina. U srednjem vijeku je bio uobičajen otkup grijeha novcem, koji se plaćao Crkvi (indulgencija), čime su imućni bili oslobađani od grijeha, a za siromašne tko pita?

14. RELIGIJA I MORAL

Sve religije, svojim učenjima, upućuju na zaključak da čovjek bez vjere ne može biti moralan, jer da jedino vjera izgrađuje čovjeka punog ljubavi, altruizma, empatije, darežljivosti, pristojnosti i dobrote. Mnogi religiozni ljudi teško mogu razumjeti i prihvatiti kako se bez religije, može biti dobrim. Je li je njihovo mišljenje osnovano? Ima li istine u tvrdnji da se ljudi oslobođeni religijskog straha, ponašaju raskalašeno, izopačeno, nemoralno? S druge strane pitanje je, što vjernika čini dobrim. Je li je to osobni dobitak za spas duše, u očekivanju nagrade na nebu, u raju, ili je to strah od vječnih muka u paklu? Nisu li to lažni poticaji morala? Jeli je vjernik zaista moralniji od agnostika i ateista i treba li nam uopće Bog, da bismo bili moralni?

Odgovor na ta pitanja ne nalazimo u biblijskom moralu Starog zavjeta, koji je, po svojim izvornim postavkama, amoralan. Njegova, kako navodi C. Hitchens, „Gruba iracionalna, netolerantna, povezana s rasizmom, plemenskim odnosima i zatucanošću, okružena nazadnjaštvom i neprijateljski nastrojena prema slobodnom duhu, puna prezira prema ženama i nasilna prema djeci, organizirana religija, na svojoj savjesti ima mnoge grijehe.“ Biblija je model za isključivi moral usmjeren na porobljavanje i genocid nad drugim skupinama.

Prihvatljive odgovore na pitanja o podrijetlu i opstojnosti morala, daje darwinistička teorija evolucije i evolucijskog nasljeđa, koja nas upućuje na prirodne zakonitosti, koje, nezavisno o religiji, čine nekoga dobrim, altruističnim, darežljivim, samilosnim i moralnim. Odatle i česta tvrdnja, kako navodi S. Žižek, „da je svaka suvremena etička rasprava zapravo rasprava između Charlesa Darwina i pape.“ Prirodna selekcija, kako ističe John Horgan, nije oblikovala samo naša tijela nego i naša vjerovanja, naš fundamentalni osjećaj o dobrom i lošem, dok Nietzsche kaže da ne postoji božanski izvor ljudske moralnosti „Bog je mrtav. Nije nam trebala sociobiologija da bismo to saznali“.

Osnovni darwinistički razlog morala i altruizma je uvjetovan genetski, kao rodbinski altruizam. To je dobrota prema vlastitoj djeci, braći i sestrama i drugim srodnicima. Na prvom je mjestu, spremnost roditelja na svaku žrtvu radi zaštite svoje djece od bilo kakve opasnosti, ali i svaka druga briga i angažman za njihovu dobrobit i napredak. Isti razlog se proteže i na životinjski svijet. Prema W.D. Hamiltonu „ životinje se obično brinu za blisku rodbinu, štite je, dijele hranu s njom, upozoravaju na opasnosti ili na drugi način iskazuju altruizam prema njoj, zbog statističke vjerojatnosti da će rođaci imati kopije istih gena.“

Druga vrsta altruizma ne ovisi o zajedničkim genima, ali funkcionira jednako dobro i među pripadnicima sasvim različitih vrsta i obično se naziva recipročnim altruizmom, a učinkovita je zbog asimetrije između potreba i sposobnosti njihova zadovoljavanja (ti češkaj mene po leđima a onda ću ja tebe). Radi se o načelu simbioze koja je prema C Dawkinsu i „osnova cjelokupne trgovine i razmjene među ljudima. Lovcu treba, koplje, a kovač želi meso. Asimetrija dovodi do pogodbe. Pčela treba nektar a cvijetu je potrebno oprašivanje.“ Recipročnost između pružanja usluga i očekivanog uzvraćanja pretpostavlja da ako si ti dobar i drugi će biti dobri. Dobrota i poštenje ne dolaze od religije nego su ispred nje.

Među najpoznatijim znanstvenim istraživanjima korijena morala, koje je proveo Harvardski biolog Marc Hauser, u suradnji s filozofom morala Peterom Singerom, potvrđuje Darwinovo učenje, da su naše moralne prosudbe, kao rezultat sposobnosti ljudskog uma, evoluirale kroz milijune godina i snažno ih osjećamo, kao dobro ili loše, zbog svojeg evolucijskog nasljeđa, kao dio naše prirode. Glavni zaključak istraživanja jest da ne postoji značajna statistička razlika između ateista i religioznih osoba u donošenju tih prosudbi, a evolucija moralnosti, od praznovjerja do razuma, znači priznati sebe kao autora vlastitih moralnih zapovjedi. Može li religijski autoritet uopće biti mjerodavan za utvrđivanje što je moralno i ispravno u okolnostima značajnih razlika među religijama o tome? Dok kršćanski svećenici smatraju da ih je za određivanje kriterija što je moralno, ovlastio Bog, dotle hodže misle da ih je ovlastio Alah, a Hare Krišne, Krišna i td. Kako nema načina da se provjeri tko od njih ima pravo, i da li ga uopće ima, preostaje nam samo ljudsko mjerilo kao pouzdano.

Da moral nije istinski ako proizlazi iz straha od božje kazne i da religija nije čimbenik, koji potiče da ljudi budu dobri izrazio je A. Einsten kazavši: „Ako su ljudi dobri samo zato što se boje kazne i nadaju se nagradi, onda smo mi uistinu bijedna družba.“ Znanstveno proučavajući fenomen dobra i zla Michael Shermer kaže: „Ako mislite da biste, da nema Boga, pljačkali, silovali i ubijali, pokazujete da ste nemoralna osoba i svima bi nama bilo bolje da se držimo podalje od vas. Ako, s druge strane, priznajete da biste i dalje bili dobra osoba čak kad niste pod božanskim nadzorom, fatalno ste pokopali svoju tvrdnju da je Bog nužan kako bismo bili dobri.“ Kada je jedan visoki crkveni dostojanstvenik svoje sumnje i dileme vezane uz ispravnost vjerskih učenja o moralu iznio svojim kolegama i predložio javnu raspravu u traženju istine, oni su se sa zaprepaštenjem upitali što će, u tom slučaju, ostati sveto na svijetu, u što će narod vjerovati i čega se bojati, ako nema Boga ni Pakla, kako će se spriječiti izopačenosti i zločini?

Dok motivacija moralnosti i duhovnosti agnostika i ateista proizlazi iznutra iz prirodnih poriva, nenametnutog osjećaja za razlikovanje dobra od zla, iz slušanja vlastite savjesti, kod vjernika je ona potaknuta vjerskim normama, obećanjem nagrade ili prijetnjom kazne, jer ga osjećaj da ga promatra Bog odvraća od lošeg ponašanja. Sama po sebi,velika je većina ljudi spontano moralna, pa je, kako kaže S. Žižek „ubijanje drugih ljudi, za njih predstavlja veliku traumu. Stoga, da bi ih se natjeralo da to učine, potreban je neki veći sveti cilj koji bi tričave osobne ideje oko ubijanja ljudi učinio trivijalnim. Religija ili etnička pripadnost savršeno obavljaju taj posao.“ Odatle proizlazi i činjenica da je pacifizam imanentan ateističkom svjetonazoru, dok vjera omogućuje instrumentalizaciju u postizanju „božanskog“ cilja, a religiozne osobe često čini najnetolerantnijim.

Studija koju je proveo američki znanstvenik Gregory Paul, koristeći podatke Gallupa i drugih istraživačkih tijela, uspoređujući društvene pokazatelje poput stopa ubojstava, pobačaja, samoubojstava i tinejdžerskih trudnoća, pokazala je da su religiozna društva sklonija kriminalu, pobačajima i bolestima, te da nereligiozne demokracije dokazuju da društvo može živjeti dobro, čak i ako većina stanovnika ne vjeruje u moralnog kreatora. Kao primjere takvih demokracija navodi Englesku, Francusku, Japan i skandinavske zemlje u kojima su najuspješnije smanjene stope ubojstava, rane smrtnosti, seksualno prenosivih bolesti i pobačaja.

Zanimljiva je i činjenica da, prema dosadašnjim istraživanjima, ima vrlo malo ateista u zatvorima, jer se njihov humanizam i etički sustav poklapa s prosječno većim obrazovanjem i promišljenošću u suzbijanju kriminalnih pobuda, dok je to kod vjernika pretežno uvjetovano obećanom nagradom ili zapriječenom kaznom, ali i očekivanjem da će im svaki nemoralni postupak biti oprošten činom kajanja, ispovijedi, molitvom. To potvrđuje i nedavni patetični moralni spektakl što ga je upriličio Papa, Benedikt XVI. na proslavi katoličke mladeži, ponudivši svima koji tamo dođu neku vrstu „oproštenja grijeha“. Poruka je nedvosmislena. Možete i dalje griješiti, jer će vam i tako, na slijedećoj proslavi okupljene katoličke mladeži, biti oprošteno.

15. RELIGIJA I DRŽAVA

Odnosi religije i države ili bolje, državne vlasti, veoma su složeni i bitno se razlikuju od religije do religije, od države do države, kako danas, tako i u prošlosti. Iako se, na prvi pogled, čini da je uloga i poslanje religije isključivo duhovnog karaktera ,to u stvarnosti nije tako. Sve velike religije, osim hinduizama, imaju svoje korijene u državnoj vlasti i uglavnom su povezane s njom i njenom politikom. „Čije kraljevstvo njegova i vjera“. U prošlosti je to bilo pravilo. Tako je prema Bibliji još Isus najavio dolazak Kraljevstva Božjeg na zemlju i sebe nazvao „kraljem Židova.“ A i ranije je cijeli židovski politički i društveni poredak bio usko povezan s religijom. Politička i vjerska funkcija nisu bile razdvojene. Jedini izvor vlasti bila je božja volja. Kralj se nije smatrao Bogom, iako je svoje funkcije vršio na temelju božanskog autoriteta.

Najveći stupanj povezanosti države i crkve je u teokratski uređenim državama, kao „zajedništvo trona i oltara“. U prošlosti je u pravilu, religija bila izjednačena s državom. U nekim je muslimanskim zemljama, s osobinama duhovne policijske države, to slučaj i danas. Saudijska Arabija je za to izrazit primjer. U njoj je Islam vladajuća državna religija. Ostale su religije, u pravilu, zabranjene. Otpadnici se često kažnjavaju kamenovanjem kao najokrutnijom smrtnom kaznom. Najviši zakon je Kuran, kojim su uređeni društveni odnosi.

U drugim državama, primjerice u Iranu. iako postoje parlament i državni poglavar, u vođenju državne politike, odlučujuću ulogu imaju vjerski vođe (ajatolasi). U nekim je državama uloga državnog i vjerskog poglavara povjerena jednoj osobi. Ostatak takvog sustava u Velikoj Britaniji postoji i danas, iako tu monarh više nema bitnu ulogu ni u politici države, niti u vođenju crkve. Ta je uloga postala formalnog, reprezentativnog i ceremonijalnog karaktera. U nekim se zemljama državni poglavar smatra čak božanstvom (u Tibetu, Dalaj Lama, u Japanu, ranije Car Hirohito).

U suvremenim demokratskim državama, s prevladavajućim kršćanskim tradicijama, toga više nema. Jedini izuzetak je Vatikan koji je sjedište pape, kao poglavara rimokatoličke crkve, ali i kao državnog poglavara države Vatikan, koja funkcionira poput apsolutne monarhije, jedine u Europi. Iako je najmanja europska država, ona ima sve bitne atribute državnosti: teritorij (44 hektara), stanovništvo(oko 10.000) i efektivnu vlast. Papa je na čelu zakonodavne, izvršne i sudske vlasti. Ideja vječne Božje, duhovne države, zemaljskog Božjeg kraljevstva, koja se ostvaruje samo u vjerovanju, transformirala se je u vrijeme Cara Konstantina. Papa, kao rimski biskup, prilikom raskola Kršćanstva na zapadnu, rimokatoličku i istočnu, bizantsku crkvu, postaje i svjetovni vladar i tako nastaje crkvena država.

Iako je, kao što je iz povijesti poznato, u Srednjem vijeku, u borbi za prevlast, bilo dosta sukoba između pojedinih vladara (kraljeva) i papa, pa i međusobnih ratova, smjenjivanja i ekskomunikacija, ipak je među njima najčešće prevladavala sprega radi ostvarenja zajedničkih interesa. U to je doba dominacija crkve u političkom životu države bila izrazita. Na savezu kralja i vodećeg svećenika, temelji se monopol sile. Kralja se često proglašava božanstvom. On i Papa trebaju jedan drugoga radi održanja moći, a zajedno, kako ističe D. Donnett, trebaju Boga iznad sebe, radi opravdanja kleptokracije. To osobito dolazi do izražaja nakon Konstantina kada Teodosije ukida sve vjere osim kršćanstva.

Pod utjecajem prosvjetiteljstva i revolucionarnih kretanja, dolazi do bitnih promjena u društvu. U Europi i Americi, razum se proglašava vrhovnim načelom čovjekova djelovanja. Država postaje neovisna o vjerskim uvjerenjima i neutralna u odnosu na njih, a vjeru uključuje u privatnu sferu. Crkva je istisnuta iz politike, a njezino je djelovanje okrenuto prema duhovnoj sferi i dušobrižništvu. U uvjetima suvremene sekularne demokratski uređene države, koja dominira u svim naprednijim i razvijenijim zemljama, uloga religije se bitno mijenja i prilagođava novom stanju. Dolazi do oštrog razdvajanja vjere i države, ali to ne znači i isključivanje svakog socijalno političkog angažmana crkve u javnom životu. Stupanj takvog angažmana i utjecaj crkve u društvu, razlikuje se, među državama.

Kao primjer dosljednog odvajanja laičkog od vjerskog Marcello Pera navodi slučaj u Francuskoj kada je povodom rasprave o dopuštenosti muslimanskim djevojkama da u javnim školama nose veo kao vjerski simbol. Tada je Komisija Stasi 2oo3. podržala negativan stav o tom pitanju s obrazloženjem: „Duhovni i vjerski zahtjevi nikako ne mogu utjecati na državu i moraju se odreći političke dimenzije. Laicitet je nespojiv s bilo kojim vjerskim shvaćanjem koje u ime načela vjere želi ravnati društvenim sustavom ili političkim poretkom.“ Tako u suvremenim demokratskim poredcima društvene odnose na području javne etike uređuje država, nezavisno od religije, u pitanjima: bioetike (umjetna oplodnja, pobačaj, eutanazija, potpomognuto samoubojstvo); spolne etike (homoseksualnost, rodni identitet); etike roditeljskih odnosa ( obitelj brak), te etike medicinskih zahvata i znanstvenog istraživanja (pokusi na embrijima, genetski inžinjering).

Dosljedna odvojenost Crkve od države podrazumijeva i odvojenost Crkve od javnih državnih škola, pa se religijsko obrazovanje i vjerski odgoj obavlja izvan njih. Sudjelovanje svećenika u otvaranju građevinskih i drugih objekata „blagosljivanjem“, ako ih gradi država ili lokalna zajednica, što je u Hrvatskoj učestala praksa, također nije spojivo s laičkom državom. Blagoslov objekta iskaz je pobožnosti naručitelja, što sekularna država nije. Takav angažman Crkve, prema shvaćanju poznatog publicista i kolumnista Davora Butkovića, nije u interesu ni same Crkve, jer to ne samo što ne afirmira vjeru, nego ju banalizira i pretvara u religijski kič, politički reality show, estradizira, jer vjera je „nešto ozbiljno, a ne trećerazredni javni igrokaz s televizijskim kamerama“. Hodočašća vojske i policije, kao imanentno državnih tijela i institucija u svetišta, upućuju na neprihvatljivu simbiozu Crkve i Države i na zaključak da se radi o državnoj crkvi. Ostaje pitanje, što je s pripadnicima vojske i policije drugih konfesija ili ateistima. Ustavna ravnopravnost građana, zahtijeva da troškove financiranja vjerskih potreba snose vjernici, ali ne i oni koji takvih potreba nemaju. Izuzetak su sakralni objekti od posebnog kulturnog značenja i umjetničke vrijednosti. U državnim ustanovama sekularne države, ne bi trebalo biti mjesta vjerskim simbolima. U tim državama, također nisu primjerene ni zakletve državnih dužnosnika s pozivanjem na Boga.

U Hrvatskoj, ali i u nekim drugim državama, sva ta pitanja, sukladno načelu ustavne odvojenosti crkve od države, nisu dosljedno riješena. Čini se, da je to posljedica snažnih pritisaka dobro organizirane moćne i bogate Rimokatoličke crkve. Zbog takvog položaja Crkve, političke strukture joj često podilaze, katkad i radi skupljanja političkih poena u izborne svrhe. Naglašena privilegiranost Katoličke crkve u Hrvatskoj, utemeljena je na ugovorima s Vatikanom. Takve ugovore ne poznaje niti jedna europska zemlja. To ugrožava sekularni karakter države, osobito miješanjem crkvenih struktura u donošenje političkih odluka i nastojanja da se u njih ugrade vrijednosti neprihvatljive suvremenom liberalnom demokratskom poretku s njegovim znanstvenim civilizacijskim dostignućima. Privilegiranost Crkve u Hrvatskoj, ogleda se i u činjenici da ona jedina nije dužna, sukladno ugovorima s Vatikanom, polagati računa o trošenju sredstava dobivenih iz državnog proračuna, dok su to svi ostali korisnici dužni činiti.

Neprimjeren je i neprihvatljiv, za Ustavom utvrđen laički karakter države, položaj Crkve u Hrvatskoj u odnosu na izrazito državne institucije, vojsku i policiju. On je voljom određene političke garniture, nepotrebnim dodvoravanjem Crkvi, nametnut ugovorom sa Svetom stolicom. Država tako financira 24 vojne i 12 policijskih kapelanija. Godine 2011. u vojnom ordinarijatu je bilo 80, a u policijskim kapelanijama 50 zaposlenih. S obzirom na to da se u vojsci i policiji pored rimokatolika nalaze i pripadnici drugih religija, bilo bi prikladnije da svi oni, kao i ostali građani, vjerske potrebe zadovoljavaju u svojim bogomoljama, mjesta u kojem stanuju i žive. Postojanje organiziranog i skupog dušebrižništva katolika vjernika u oružanim snagama upitno je danas i s aspekta brojčanosti njenih pripadnika od svega nekoliko tisuća ljudi.

16. CRKVA I NJEZINI PROMAŠAJI

Unatoč nekim značajkama koje su zajedničke svim religijama, veći je broj onih koje ih međusobno razlikuju. To se posebno odnosi na pojedine aspekte Unatoč nekim značajkama koje su zajedničke svim religijama, veći je broj onih koje ih međusobno razlikuju. To se posebno odnosi na pojedine aspekte organizacije, načine organizacije, načine djelovanja i uloge u društvu. Ali i unutar svake crkvene zajednice, među njenim ograncima ima razlika. Jedni imaju manji, drugi veći stupanj autonomije i svoje specifičnosti u odnosu na ostale, što može dovesti i do potpune samostalnosti. Rimokatolička se crkva, međutim, odlikuje brojnim posebnostima ne samo prema ostalim velikim religijama nego i u odnosu na druge kršćanske crkve, ali i s obzirom na međusobne odnose s njima.

Ako se zanemare razlike u vjerskim simbolima, obredima i o drugim manje bitnim stvarima, ova je Crkva jedinstvena vjerska zajednica po svojoj strukturi, organizaciji, načinu funkcioniranja i ulozi u društvu i državi. To je, u svjetskim razmjerima, jedina Crkva strogo centralizirana, nadnacionalnog karaktera, bez ikakve autonomije nacionalnih crkava. Ekstremno je hijerarhijski ustrojena, bez elemenata demokratičnosti, s krutim vjerskim dogmama i ortodoksijom, s vjerovanjem u kanonska vječna, nepromjenljiva načela. Svaki je župnik strogo podređen biskupu (kardinalu), a svi oni papi. Naglasak je na podaničkom načelu i mentalitetu, na posluhu, umjesto zalaganja za slobodu, istinu i savjest kao vrhovno vrijednosno mjerilo. Tako Papa Vojtyla u aktu Codex luris Canonici od 1983. apsolutnu poslušnost vjernika Crkvi propisuje na slijedeći način: „Ono što duhovni pastiri zastupnici Krista kao vjerni učitelji tumače i kao crkveni vođe određuju, vjernici moraju… slijediti s kršćanskom poslušnošću“. Pored vjernika i „Klerici su na osobit način obvezni iskazivati strahopoštovanje i poslušnost papi i svom ordinarijatu.“ Ovoj je Crkvi po konzervativnosti i ortodoksnosti jedino sličan Islam koji, međutim, nije centraliziran, nema vrhovno vodstvo za sve muslimanske zemlje.

Iako posljednjih desetljeća svjedočimo čestom isticanju ekumenizma kao bitne odrednice i načela suradnje i približavanja Katoličke crkve ostalim kršćanskim crkvama i prihvaćanja drugih religija kao ravnopravnih u traženju različitih putova prema Bogu stvarnost je, međutim, bitno drugačija. Tako je na Drugom vatikanskom koncilu (1962-1965.) izričito utvrđeno: „Neće moći biti spašeni oni ljudi koji znaju za Katoličku crkvu i njenu od Boga preko Krista podarenu nužnost za spasenje, ali u nju ne žele stupiti i u njoj ustrajati.“ Zatim se još kaže: „Sveta Rimska crkva osnovana po riječi našega Gospodina i Spasitelja čvrsto vjeruje, ispovijeda i objavljuje da nitko izvan Katoličke crkve, niti poganin niti Židov niti nevjernik niti itko odvojen od jedinstva neće postati sudionikom vječnog života , štoviše propast će u vječnu vatru koja je pripravljena za đavla i njegove anđele, ukoliko se prije smrti ne priključi njoj, Crkvi.“ Tu se u promicanju ekumenizma ne vidi stvarni pomak u odnosu na stanje prihvaćeno na Prvom vatikanskom koncilu 1870. koji je sazvao Papa Pio IX. a koji je utvrdio dogmu o „univerzalnom jurisdikcijskom primatu“ prema kojem „rimska crkva ima primat redovne vlasti nad svim ostalim crkvama“, a papa je „otac i učitelj čitavog kršćanstva“.

Svaki otpor i opozicija takvom srednjevjekovnom, zastarjelom apsolutističkom i retrogradnom sustavu, neprimjerenom suvremenim demokratskim tokovima, do sada su ušutkivani i onemogućavani. Jedan od poznatijih kritičara, koji se javno zalagao za njegovu reformu, bio je kardinal Suenens. On je l969. objavio „programski reformski manifest“ u kojem se zalaže za načelo kolegijaliteta u upravljanju Crkvom i za decentralizaciju „od periferije k centru“. Takav koncept, međutim, onemogućuje činjenica da kardinale, izbornike budućeg svojeg nasljednika, papu, imenuje on sam. Takvi kardinali, okrenuti prošlosti, prilagođeni postojećem sustavu, teško mogu izabrati papu sklonog promjenama. Pa i kad su neki u mladosti i bili skloni promjenama, kao što je to slučaj s današnjim Papom Benediktom XVI., kada budu izabrani na taj položaj, u pravilu u visokoj starosnoj dobi, odustaju od promjena. Okruže se konzervativcima. I tako u krug.

I ta činjenica, pored ostalog, jedan je od ključnih razloga, što sam po sebi, bitno pridonosi promašajima Crkve i njezinom zaostajanju za dinamičnim društvenim tokovima. Ta okoštalost i neprilagođenost uočljivi su već u statusu i funkcioniranju institucije pape kao crkvenog (i državnog) poglavara, kao i u čestom podržavanju reakcionarnih totalitarnih političkih režima i brutalnih vojnih diktatura (Crkva je gotovo uvijek bila na strani moćnih i bogatih jer je i sama vrlo bogata), ali i nesklonosti onim demokratskim liberalnim, preko instituta celibata, pa sve do dogme o nepovredivosti života (zabrani abortusa), neraskidivosti braka, neprihvatljivosti predbračnog spolnog odnosa i medicinski potpomognute oplodnje itd.

17. P A P E

Crkva je, kao na zemlji stvoreno kraljevstvo nebesko utemeljeno po Kristu, historijski gledano, već kroz funkcioniranje institucije svojeg vrhovnog poglavara pape, u brojnim slučajevima iznevjerila svoja visoka etička načela. Ona je, počevši od vremena Cara Konstantina, kada kršćanstvo postaje službena religija, doživjela mnoge devijacije. Jedna od poznatijih je nepotizam, kao klanovski rođački ključ upravljanja Crkvom kroz mnoga stoljeća, koje se, po papinskoj feudalno skrojenoj vlasti, izražavalo funkcijom „kardinala nećaka“. Tako je Benedikt VIII. Imenovao kardinalima nećaka i dva brata. Klement VI. proglasio je kardinalima odjednom čak šest nećaka, a Kalikst III. svoja dva nećaka, od kojih je jedan postao i papom kao Aleksandar VI. On je kardinalom imenovao svojeg maloljetnog sina, te brata jedne od svojih ljubavnica, koji je postao papa Pavao III. Kardinal, nećak Siksta IV. postao je papa Julije II., pa se stricu odužio izgradnjom poznate Sikstinske kapele. Pavao V. svojoj je obitelji priskrbio četiri posto ukupnog prihoda imutka Svete Stolice.

Po najvećem nemoralu u povijesti Crkve vjerojatno je najpoznatiji Papa Aleksandar VI., pravim imenom Rodrigo Borgia, otac Cesarea i Lukrecije Borgije i još najmanje sedmero djece. On je upravljao Vatikanom od 1492. do 1503. godine. Zapamćen po dotad neviđenom razvratu i po najvišoj razini korupcije, koja je ikada zabilježena u papinskoj vlasti. U borbi za prevlast u Crkvi karakteristična je odluka Koncila u Konstanci, kojom su svrgnuta tri pape i izabran novi, radi uklanjanja raskola, a radi jedinstva Crkve. Još od Pape Innoceta III. (1198-12l6.) čiji je pontifikat dostigao kulminaciju moći „Petrova zamjenika“- „Kristova zamjenika“, kako su tada titulirani pape, odnosno „Božjeg zamjenika“, kako je titulu preinačio Inocet IV., započinje proces sa znakovima srozavanja morala rimsko-kurijalnog sustava: nepotizam i favoriziranje rođaka, pohlepa, korupcija i dubiozni- sumnjivi financijski poslovi, uz pojave i otkrivanja i drugih novih deformacija.

U povijesti, osobito srednjevjekovne, Katoličke crkve kao institucije koruptivnosti, bluda, razvrata i spletki pojavljuje se i priča o postojanju žene Pape Ivane u 9. stoljeću (umrla pri porodu) čiji kip i danas stoji među papinskim bistama u katedrali u Sieni s natpisom „Johannes VIII. femina ex Anglia“. Kako je to bila neopisiva sramota za Crkvu sve se pokušavalo zataškati, pa se Papise, barem u javnim dokumentima toga doba, i ne spominje, a što je u duboko skrivenim i dobro čuvanim dokumentima to se na zna. Legenda o papisi Ivani, koja se do 15. stoljeća smatrala povijesnom činjenicom, tijekom vremena poprima najrazličitije oblike s dodacima

raznih detalja o njezinu životu i uspinjanju u crkvenoj hijerarhiji.

Institucija pape, kao vrhovnog i neprikosnovenog autoriteta Crkve, imala je kroz čitavu povijest, u ime obrane „biblijske istine“, odlučujuću ulogu u opiranju napretku, modernitetu, demokratizaciji društva i znanosti. Tako je, primjerice, još u prošlom stoljeću, Papa Pio X. 191o. godine ustanovio takozvanu antimodernističku prisegu koja je zahtijevala da svaki svećenik mora prisegnuti da će se otvoreno ograditi od svakog kritičkog i povijesnog istraživanja crkvenog nauka i Biblije. Ta je prisega ukinuta l967. godine, i zamijenjena obveznim „ispovijedanjem vjere“, ali je Papa Ivan XXIII. Ipak još 1958. hvalio „uzvišeni nauk“ Pape Pia X. kao pobjedu nad „racionalizmom i scijentizmom“.

U najnovije doba, sve do sadašnjeg Pape Benedikta XVI. najveća devijacija Crkve, koju su prethodni pape ignorirali, prikrivali i zataškavali, su mnogobrojni seksualni skandali zlostavljanja djece širom svijeta, od strane katoličkih svećenika. Čak i popularni „narodni“ Papa Ivan Pavao II. nije poduzeo ništa protiv ove opake sablazni u Crkvi, koja bi po svom poslanju trebala biti najveći moralni autoritet. Tek je Benedikt XVI., uočavajući tendenciju pretvaranja Crkve u globalno sjedište seksualnih delikata protiv djece, smogao snage da javno prizna strašan seksualni grijeh brojnih svećenika prema djeci, te rekao kako se stidi i kaje.

Licemjerje Crkve izražava se i u sumnjivim, pa i nedopustivim odnosima s mafijom. Tako je mafijaški bos iz Rima, vođa mafijaške bande Magliane, Enrico „Renatio“ De Pedis, ubijen u internom obračunu u „sačekuši“, kao miljenik mjesne katoličke crkve, 1990. sahranjen pod oltarom u drevnoj rimskoj Bazilici svetog Apolinarija. Dakle, poznati je razbojnik i ubojica sahranjen kao svetac. Odobrenje da De Pedis bude sahranjen u Bazilici odobrio je tadašnji kardinal Nadbiskupije rimske Ugo Polleti, istodobno i predstojnik Talijanske biskupske konferencije, obrazloživši to dobročinstvima koje je „Renatino“ učinio mladima i Crkvi. Spominjao se njegov dar Crkvi u iznosu od 1 milijarde lira. To je još licemjernije nego srednjevjekovni otkup grijeha novcem (indulgencijom).

Najnovija afera u Vatikanu nazvana „Watileakls“, što se odnosi na curenje Papinih Dokumenata u javnost, za što se (u listopadu 20l2.) sudilo Paolo Gbrielu Papinom sobaru, nakon nedavne afere s vatikanskom bankom i financijskim skandalima (zbog nezakonitog poslovanja i pranja novca), iznova potresa Svetu stolicu i pridonosi krizi Crkve. Optuženi, kao osoba od najvećeg povjerenja Pape, fotokopirao je dokumente i dostavljao ih novinarima, ali tvrdi da je to, nadahnut Duhom svetim, činio kako bi spriječio zlo i korupciju.

18. RELIGIJA U SLUŽBI ROPSTVA, RASIZMA, IMPERIJALIZMA I FAŠIZMA

Predmet ovog razmatranja, primarno su nedemokratske deformacije i nazadnjaštvo Rimokatoličke crkve u društvu. Čini se, međutim, poželjnim, ovo pitanje problematizirati u širem kontekstu odnosa religija uopće, prema državnoj politici i simbiozi s njom. Takva je sprega, nažalost, mnogo češća između crkava i nedemokratskih diktatorskih režima nego što je s onima naprednijim, liberalno-demokratskim. Jedan od rijetkih izuzetaka je stav katoličkih biskupa u latinskoameričkim državama, koji nerijetko podržavaju napredne socijalne i liberalne demokratske pokrete. Kada se crkve i zalažu za napredne demokratske ciljeve, to je više deklaratorno, jer stvarno, u pravilu, više i češće podržavaju konzervativizam. Načelno se zalažu za mir, ali podržavaju i rat ako protivnik pripada drugoj religiji ili drugoj naciji.

U Francuskoj revoluciji Crkva je bila na strani monarhije suprotstavljajući se progresivnim promjenama u društvu. To je imalo za posljedicu njezinu kompromitaciju i opadanje religioznosti ljudi. Ta je činjenica, nesumnjivo, pridonijela tome što je Francuska danas izrazito sekularna država lišena utjecaja Crkve na državnu politiku, s malenim postotkom vjernika.

Ropstvo u SAD, svojevremeno široko rasprostranjena društvena pojava, imala je blagoslov svih crkava i nitko iz religioznih krugova nje bio protiv nje. Kršćani su bili najokrutniji robovlasnici, pa H. Küng zaključuje da „postoji mala statistička vjerojatnost da će se zbog svojeg religijskog uvjerenja neka osoba usprotiviti ropstvu ili rasizmu“. Osim ropstva poznatog iz Biblije i u Kuranu za njega postoji opravdanje.

Vatikan je s Musolinijem l929. sklopio Lateranski ugovor po kojem katoličanstvo postaje jedina priznata vjera u Italiji. Za uzvrat svoje vjernike nagovara da glasuju za fašističku stranku. Njegov napad na Abesiniju imao je podršku Vatikana, kao i sam fašistički režim. Papa Pio XI. kaže da je „Duće čovjek kojeg je poslala božanska providnost“, a agresiju na Abesiniju proglašava opravdanom i ispravnom zbog „ekspanzije rastućeg stanovništva“.

Frankov fašistički režim u Španjolskoj isto je tako imao podršku, još od antike moćne i bogate Crkve, koja se, kako kaže M.Holzbauer: „isticala stoljećima dugim terorom, ropstvom, progonom Židova, inkvizicijom“. Ona je početkom XX. stoljeća raspolagala polovinom nacionalnog dohotka, a jezuiti su, samo nominalno „prosjački red“, koji bi trebao živjeti od milodara, kontrolirali trećinu Španjolskog kapitala. Takvoj Crkvi nisu mogle odgovarati demokratske društvene promjene što ih je inaugurirala legalna vlada Narodne fronte, a koje bi mogle ugroziti privilegije i bogatstvo Crkve, pa je podržala fašistički puč protiv te vlade.

Protivljenje nacističkom genocidnom režimu, gotovo da i nije postojalo. „Nacistički totalitarizam ne zabrinjava Crkvu kao npr. staljinistički, jer se on nije deklarativno očitovao kao ateistički, on je Boga negirao samo masovnim ubijanjem drugosti. Čak je ta vrsta totalitarizma (npr. u frankističkoj verziji) poželjna“, kaže H. Küng. Papa Pio XII. nakon što je izabran za poglavara Crkve upućuje u Berlin pismo u kojem piše: „Velepoštovanom gospodinu Adolfu Hitleru, Vođi i kancelaru Njemačkog Reicha! Sada, na početku Našeg pontifikata izražavamo vam naše najiskrenije želje za duhovnim prosperitetom njemačkog naroda, koji je Vama povjerio vođenje svoje zemlje. Neka Njemačka s božjom pomoći procvjeta!“. Tome je prethodio sporazum između „Svete stolice“ i nacističke Njemačke, koji je u ime Vatikana 1933. potpisao Eugenio Pacelli budući Papa Pio XII. , a kojim Crkva obećava da će se katolički duhovnici suzdržavati od svakog političkog djelovanja. Za uzvrat nacistički režim obećava da će državne potpore i oslobođenje od poreza za Crkvu ostati i nadalje nepromijenjeni. Tako Crkva, radi očuvanja privilegija, daje legitimitet zločinačkom režimu.

Čak i Japanski budizam (iako miroljubiva i tolerantna religija) postaje odani sluga i zagovornik imperijalizma i masovnih ubojstava. Kvisling Tiso, predsjednik marionetske,satelitske tvorevine, Slovačke u vrijeme njemačke okupacije, bio je svećenik. Tu je marionetsku državu, među prvima, priznao Papa Pio XII., a njezinog predsjednika počastio titulom „papinskog komornika“.

U Ruandi, najkršćanskijoj zemlji u Africi (dići se s najvećim postotkom crkava po glavi stanovnika) počinjen je l992. genocid, bez otpora Crkve. Miloševićeva politika pokušala je uništiti sve tragove otomanske civilizacije rušenjem nekoliko prastarih minareta u Banjoj Luci, uz podršku pravoslavne Crkve. Na temelju ovih činjenica C. Hichens zaključuje: „da su knjige na kojima se religija zasniva danas providne bajke, da je ona umjetno nametnuta i da je vječni neprijatelj znanosti i znatiželje, da najvećim dijelom počiva na lažima i strahu i da je suučesnica neznanja, krivnje kao i ropstva, genocida, rasizma i tiranije“.

19. Crkva i politika u Hrvatskoj

U razmatranju ultrakonzervativizma u djelovanju Crkve u Hrvatskoj poseban osvrt zavređuje njen odnos prema zločinačkom Pavelićevom ustaškom režimu i ustašama. U svibnju l94l., neposredno nakon što je Pavelić postao diktator, Papa Pio XII. ga je primio u audijenciju i udijelio, budućem genocidnom ubojici, papinski blagoslov. Tijekom II. svjetskog rata većina katoličkog klera je podržavala, ustaški režim ili mu je barem bila naklonjena. Rijetki su se svećenici priklonili (s izuzetkom onih u Istri), antifašističkom pokretu. Dosljedno takvom stavu, Crkva nakon poraza fašizma, pruža utočište, osobito u Rimu, izbjeglim ustašama, pa i najvećim zločincima, među njima i Paveliću. Omogućuje im bijeg u prekooceanske zemlje, pretežno u Južnu Ameriku. Mise zadušnice za Pavelića i ustaše nisu čak ni danas rijetkost u nekim crkvama.

Kontinuitet takvog djelovanja Crkve i njenih biskupa očituje se, između ostalog, u redovitom organiziranju misa zadušnica za poginule ustaše, ali gotovo nikada i za žrtve njihovih zločina, čak ni u Jasenovcu kao najvećem stratištu. Prilikom obilježavanja obljetnica antifašističke borbe, gdje uobičajeno sudjeluje cjelokupni državni vrh, redovito neki od biskupa isti dan održava misu zadušnicu za stradale ustaše popraćenu porukama suprotnim od onih što ih ističu najviši državni dužnosnici. Biskup Mile Bogović ide i korak dalje, izrugujući se žrtvama ustaških zlodjela i njihovim nasljednicima, tako što negira ustaške zločine. U povodu obilježavanja ustaškog logora smrti kod jame u Jadovnom, on tvrdi da Jadovno ne postoji i da je jama prazna, iako je, prema procjenama, u njoj stradalo oko 30.000 nevinih žrtava u samom početku ustaške strahovlade.

Umjesto da uzme u zaštitu, makar posthumno, u Gospiću u atentatu ubijenog Levara koji je stradao samo zato što se kao moralan čovjek odazvao na poziv Suda u Hagu da svjedoči o ratnom zločinu, Crkva preko Glasa Koncila staje u obranu šefa stratišta Pakračke poljane, gdje su počinjeni ratni zločini. Izjavom mons. Košić, u ime Biskupske Konferencije, istupa protiv novinara koji je otkrio zločine. Ne stavlja li se tako Crkva u ulogu jataka ratnim zločinima?

Biskup Marin Srakić javno ističe svoje prijateljstvo s Branimirom Glavašom, pravomoćno osuđenim za stravične zločine. U isto vrijeme Srakićeva ideološka komisija „Iustitia et Pax“, u povodu predsjedničkog odlikovanja uručenog Dragi Hedlu, kao najzaslužnijem za otkrivanje tih zločina, diže svoj glas. To je cinično utoliko više što je Drago Hedl 1991. izložio svoj život, radi obrane Glavaševih i Srakićevih sugrađana, Srba. To bi po svojoj funkciji i poslanju prije bio dužan učiniti baš Biskup Srakić. Time bi ga „Bog nagradio što štiti svojeg najmilijeg brata“, kako kaže Miljenko Jergović.

Biskup Jezerinac je 2008, na misi na Petrakovu Brdu, ustvrdio kako je komunizam bio krvaviji od fašizma i nacizma, a godinu kasnije u Vukovaru je tijekom propovjedi čitao Thompsona, poznatog pjevača sramotnih proustaških stihova „Jasenovac i Gradiška Stara“. Isti je Biskup, u povodu rasprave o Zakonu o pobačaju, koji je u Hrvatskoj pravno uređen već više od četrdeset godina, pozvao na njegovo nepoštovanje. On kaže da kršćanin ne treba poštivati takav zakon i da treba biti podložan samo svojoj savjesti. To je skandalozno i neprihvatljivo čuti od čovjeka kojem ova Država, kao vojnom ordinariju, daje generalsku plaću. Pozivanje građana na nepoštivanje zakona, ne samo što je pravno nedopustivo, nego ukazuje na nerazumijevanje suštine demokracije, na aroganciju i agresivnost crkvenih ljudi, što je, možda, posljedica njihova neopravdano privilegiranog položaja u društvu.

Sisački biskup Vlado košić u povodu turističke priredbe, na kojoj je uprizorena povijest Siska uz pojavljivanje Svetog Kvirina – zaštitnika Grada i Prvog sisačkog partizanskog odreda, bjesneći izjavljuje: “ Zabranjujem ubuduće bilo kakvu upotrebu imena i lika Svetog Kvirina, zajedno sa zločincima partizanima“, kao da su sveci u isključivom vlasništvu Crkve i da je Biskup gospodar njihova lika i djela. Još je važnije što Biskup ne poštuje Ustav naše države, koji se temelji na antifašizmu, na kojem počiva čitav suvremeni demokratski svijet, pa i Država Hrvatska koje ne bi ni bilo bez antifašističke borbe Hrvata. A baš je Sisački partizanski odred, na ponos Siska i Hrvatske, bila prva antifašistička postrojba ne samo u Hrvatskoj i Jugoslaviji, nego i u čitavoj porobljenoj Europi. Time je pridonio da se Hrvatska našla na strani pobjednika u Drugom svjetskom ratu i izbjegla stigmu genocidnog naroda, što joj je priskrbio ustaški režim. Proglašavajući partizane zločincima, Biskup je uvrijedio i hrvatski narod, većina kojeg je bila na strani antifašizma. Njemu odgovara povjesničar Klasić kako bi sveti Kvirin, da je živio 1941. godine bio partizan. Njegovo mišljenje dijeli i teolog A. Rebić ističući: „Partizanska pobuna protiv okupatora je domoljubni čin“, a „Sv. Kvirin bi sigurno bio na strani branitelja domovine“.

Toj biskupskoj nedemokratskoj i ničim opravdanoj konzervativnoj, skarednoj, politikantskoj i nacionalističkoj kakofoniji na kraju se, svojim govorom u Mariji Bistrici, pridružuje i Kardinal Josip Bozanić, optužbom da ova vlast provodi „kulturnu revoluciju“, da ne želi narodu otkriti istinu o Drugom svjetskom ratu, da politički zadire u odgoj i obrazovanje, te da vlada uz pomoć straha. Ako pod kulturnom revolucijom Kardinal aludira na situaciju u Kini, u nedavnoj prošlosti, onda za to nema nikakvog osnova. O Drugom su svjetskom ratu povjesničari rekli svoje, a ne ova vlast. Reguliranje materije odgoja i obrazovanja je u isključivoj nadležnosti države, a ne Crkve, koja si prisvaja status vladara državom i društvom. Što se straha tiče on je imanentan baš religiji i najmoćnija je poluga njezina djelovanja, osobito prijetnjom Strašnog suda i Pakla.

Ovakvi rigidni, isključivi, ideološki naglašeni neodmjereni stavovi i javni nastupi biskupa, s pretjeranim, nelegitimnim zadiranjem u sferu politike, mogu samo

pojačati tradicionalni antiklerikalizam, koji datira još od vremena Ante Starčevića i Stjepana Radića, i udaljavati Crkvu od vjernika. Da Crkva i većina vjernika nisu na istoj strani, pokazali su i posljednji predsjednički izbori, kada je kler zdušno podržavao kandidata, velikog vjernika, a izabran je, znatnom većinom agnostik, antifašist, kao što je bio i prethodni Predsjednik Stjepan Mesić, s kojim su biskupi bili u stalnoj konfrontaciji. I to je dokaz da većina, kad se radi o političkim odlukama, ne slijedi naputke Crkve. Taj su izbor Predsjednika Josipovića biskupi teško prihvatili, pa je iz crkvenih krugova plasirana tvrdnja da je on izabran voljom raznih centara moći, a ne voljom hrvatskih birača. Time je Crkva ponizila građane – birače, koji su većinom i vjernici. Crkva se očigledno teško prilagođava suvremenim demokratskim standardima, jer je u prošlosti navikla funkcionirati ili u konfrontaciji s vlašću u socijalizmu, ili kao u prethodnom razdoblju (vlasti HDZ-a), u čvrstoj povezanosti s njom, radi očuvanja svojih privilegija. Sve to pokazuje, kako ističe teolog don Ivan Grubišić: „ da je velik dio Hrvata koji su vjernici mentalno i civilizacijski ispred svog vlastitog klera i crkvenog vrha“. Na taj se način pastiri udaljuju od svoga stada. Stado se smanjuje i osipa jer vjernici ipak nisu ovce. Širenje sekularizma, misli A. Rebić, Crkva neće moći spriječiti i dodaje: „kao da nije dorasla našem vremenu. Zato nam treba nova evangelizacija, novi i suvremeni način predstavljanja i naviještanja evanđeoskih vrednota“.

20. NEPOGREŠIVOST PAPE

Jedna od najteže obranjivih i najprjepornijih dogmi u povijesti Katoličke crkve je dogma o nepogrešivosti – nezabludivosti pape. Proglašena je za vrijeme Pape Pia IX., a potvrđena na Saboru 1870. godine. Smatra se da su, zbog jačanja nacionalnih država i bojazni da će time neovisnost Crkve biti ugrožena, zastupnici ove ideje, na taj način, željeli sačuvati moć Crkve. Da bi se oduprla snagama prosvjetiteljstva i liberalizma, koje su se osobito nakon francuske revolucije, u procesu sekularizacije u cijeloj Europi, okomljivali na Crkvu, a osobito na papinstvo, trebalo je, prihvaćanjem ove dogme, obnoviti njezinu duhovnu moć i učvrstiti je iznutra. To papi priskrbljuje monopol na istinu u Crkvi, da sam ima konačnu riječ, kakvu nikad u 2000 godišnjoj povijesti Katoličke crkve nije imao.

Brojni evidentno zabludjeli pape, međutim, potvrđuju da ne postoji apsolutno nepogrešiv čovjek. Papa, je ipak samo čovjek, a ne Bog. Stara rimska životna mudrost „Errare humanum est“- griješiti je ljudski, upućuje nas na to da se na greškama uči i tako ih se ispravlja. Tko može pogriješiti može biti i kritiziran i korigiran, a to dotiče samu bit moći pape. Papa je samo svećenik, zašto bi on bio više u pravu od bilo kojeg drugog svećenika, pa i bilo kojeg drugog katolika? Crkva ima velike teškoće otvoreno priznati zablude, greške i promašaje bilo koje vrste, premda su one brojne i dobro poznate. Sjetimo se samo Galilea, Kopernika i Darwina. Znakovito je o tom pitanju bilo stajalište Biskupa Ratzingera izloženo 1968., a današnjeg Pape, koje glasi: “Iznad pape kao izraza obvezujućeg prava crkvenog autoriteta nalazi se vlastita savjest kojoj se najprije moramo pokoriti, u slučaju nužde i protiv zahtjeva crkvenog autoriteta“. Bilo bi zanimljivo znati što danas Papa Benedikt XVI. misli o tom pitanju. Za ilustraciju o teškoćama u priznanju grešaka Crkve, H. Küng navodi podatak o događaju koji se zbio u koncilskoj auli II. Vatikanskog sabora, kada je mala cedulja (bez podataka o izvoru) kružeći izazvala na licu svakog biskupa kao čarolijom donijet prepredeno-znalački smiješak, a koja je glasila:“Senat ne griješi, a kad griješi, ne ispravlja, da ne bi izgledalo da je pogriješio“.

Na temelju dogme o nepogrešivosti pape, Papa Pio IX. 1854. u Rimu, u nazočnosti 200 biskupa iz cijelog svijeta, svečano proglašava dogmu o Marijinu bezgrešnom začeću. Tome je prethodilo učenje što potječe još iz Jakovljeva protuevanđelja iz II. stoljeća koje su teološki, u srednjem vijeku, razradili Toma Akvinski, Bonaventura i drugi. Sama ideja o bezgrešnom začeću nije nikakva originalnost kršćanske religije. Ona je bila prisutna u svim drevnim religijama Dalekog istoka, hinduizma i budizma, te Bliskog istoka i Sredozemlja, a preuzeta je i u Kršćanstvu. Doktrina „o tjelesnom uzašašću Marije na nebo“ koju je 1950. Papa Pio XII. proglasio dogmom, je originalnost u Kršćanstvu, ali ju ne priznaju sve kršćanske crkve, vjerujući da je Marija umrla i sahranjena kao i svi ljudi. Tome u prilog idu i legende o postojanju čak tri groba gdje je sahranjena. Ovdje je, međutim, osnovno pitanje je li je pogriješio Papa Pio XII. ili su to činili svi prethodni pape koji nisu spominjali uzašašće.

Najnovija dogma, što ju je proglasio sadašnji Papa Benedikt XVI. o ukidanju limba, kao pandana čistilištu, sama je po sebi koliko proturječna toliko i teško objašnjiva. Dok je čistilište mjesto, u koje odlaze mrtve duše krštenih s manje teškim grijesima koje ne zaslužuju pakao, u limb odlaze umrla nekrštena djeca. Ukidanjem limba otvaraju se neka važna pitanja, kao što su: što će biti s pobačenim zamecima; hoće li djeca koja su stoljećima boravila u limbu najednom otići u nebesa ili će ondje ostati, a samo će novopridošla, izbjeći limbu? Ovu okrutnu zamisao, da duše nekrštenih beba odlaze u limb C. Hitchens komentira tako što kaže: „Teško je zamisliti teret jada uzrokovanog tom bolesnom teorijom, kojeg su sve ove godine nosili milijuni roditelja katoličke vjeroispovijesti, sve dok današnja crkva nije, barem djelomično, promijenila njenu besmislenost“. Ipak je najvažnije i najintrigantnije pitanje, jesu li svi prethodni pape cijelo vrijeme bili u krivu, unatoč svojoj nepogrešivosti ili griješi sadašnji Papa? Nisu li dogme, same po sebi, greške? Nije li nepogrešivost Pape u proturječju s i vjerovanjem u vječna i nepromjenljiva kanonska načela?

Teološko tumačenje fenomena limba, sa stanovišta normalnog razbora, je očigledno neprihvatljivo. Limb ili postoji ili ne postoji. Ne može ga jednog dana biti, pa nečijom voljom slijedećeg dana nestati kao da se radi o dječjoj igri. Na isti se način, po toj logici, može rezonirati i o čistilištu (sad ga ima, sad ga nema), ali i o raju, o anđelima, o duši pa i Bogu. I njih može na sličan način netko uspostaviti i ukinuti. Sve što je neprovjerljivo i nedokazivo podliježe takvim mogućnostima, ali se protivi zdravom razumu i prihvatljivo ljudima koji ne misle svojom glavom. Za njih misle i izmišljaju drugi, a oni ih samo slijepo slijede.

21. C E L I B A T

Za razliku od svih drugih kršćanskih i nekršćanskih religija u kojima svećenici mogu biti i oženjene osobe i sklapati brak već zaređeni, u Rimokatoličkoj crkvi postoji institut celibata koji to onemogućuje, zabranjuje. Čak i grkokatolički svećenici (Križevačke biskupije pod ingerencijom Vatikana) to mogu, kao i oni Hrvatske Starokatoličke crkve. U prvobitnoj Crkvi inkompatibilnost između svećeničkog poziva i braka nije postojala. Isus je pozvao među svoje apostole 11 oženjenih. Papa Siricije (384-399) prvi je izdao dva dekreta o celibatu. Dok se sveti Jeronim zauzimao za celibat, Elvidije je smatrao brak važnijim, kritizirao je celibat monahinja, podupirući svoja gledišta tvrdnjom da je Marija imala djece s Josipom nakon Isusa, među njima i Jakova apostola. Celibat je za svećenike rimskog obreda proglasio 1123. Lateranski koncil.

Celibat se obično opravdava potrebom da svećenik mora biti potpuno posvećen pozivu, što bi mu obitelj otežavala. Pravi razlog vjerojatnije leži u nastojanju da se očuva materijalno bogatstvo Crkve, jer bi u protivnom skrb za obitelj svećeniku bila primarna. Iako je općepoznato da mnogi svećenici, unatoč celibatu, žive u neformalnom civilnom braku ili homoseksualnoj vezi, a učestalo su i pedofili, seksualni zlostavljači djece, čega u značajnijoj mjeri u ostalim crkvama nema, Crkva od celibata ne odustaje. Ona ne respektira niti pozive sve brojnijih teologa da to učini. Na neodrživost celibata, s aspekta ljudskih prava, upozorava poznati teolog. H. Küng, ističući da ovakvo zadiranje u osobna prava čovjeka „ne samo da krši izvorni slobodarski poredak Crkve, već i današnje razumijevanje slobode pojedinca“.

Još je Papa Benedikt XVI., koji je sada i sam protiv rasprave o celibatu, 1970. bio supotpisnik memoranduma upućenog njemačkim biskupima, kojim se zahtijeva preispitivanje pravila o celibatu, jer je prepreka mladima u odabiru svećeničkog poziva. Celibat, s obzirom na oskudicu svećenika u mnogim zemljama, predstavlja za Crkvu i važan strukturalni problem. Nedavno je više od 140 katoličkih teologa iz Njemačke, Švicarske i Austrije, potpisalo pismo objavljeno u Südeutsche Zeitungu u kojemu se vrh Katoličke crkve poziva da ukine celibat, započne zaređivati žene, prihvati istospolne brakove i razvod. U Poljskoj, prema rezultatima ankete, više od pola svećenika željelo bi imati ženu i obitelj, trećina njih priznala je da je imala odnos sa ženom, a 12 posto je u stabilnoj vezi sa ženom. Budući da velik broj svećenika živi dvostrukim životom, don Grubišić drži da se dekretima „ne mogu rješavati pitanja ljudske naravi i potreba, ali ih Crkva mora rješavati i suočavati se s njima“. Nije li Crkva, koja tolerira ilegalni obiteljski život svojih svećenika, krajnje licemjerna?

Postojanje celibata opravdava se raznim Teološkim konstrukcijama. Tako ga Ž. Kustić definira kao „cjelovito darivanje zajednici u ljubavi bez seksa“, a celibose kao „ božji znak i dar vječne ljubavi, zapravo njezin predznak“. Iako je protuprirodan i štetan za zdravlje ljudi i društva, celibat se pokušava obraniti tako što se kaže da on nije u suprotnosti s bračnim životom, nego ga u duhovnom smislu dopunjuje, te da on nije negiranje seksualnosti, nego je življenje ljubavi na jedan drugi način. „On izražava konačnu svrhu tijela i sposobnosti koja je usmjerena na kraljevstvo nebesko, svadbenu gozbu Krista Crkve“ kako ističe Christopher West. Kada takvo „življenje ljudi na drugi način“ i „spolna usmjerenost na kraljevstvo nebesko i svadbenu gozbu Krista Crkve“ ne bi bili demantirani životnom zbiljom, o njima bi se moglo raspravljati, kao argumentu u prilog celibatu. Na žalost se u stvarnosti preučestalo događa nešto drugo, vrlo ružno i opasno, ponajprije za samu Crkvu. Tako je, primjerice, u australskoj državi Victoria, samo u posljednjih 16 godina od pripadnika katoličkog klera seksualno zlostavljano 618 osoba, a čak 40 se njih ubilo, o čemu je, pod prijetnjom parlamentarne istrage, sama Crkva dala podatke.

Pedofilija i seksualno zlostavljanje djece od strane katoličkih svećenika, što se posljednjih godina otkrivaju u SAD, Irskoj, Belgiji, Austriji, Nizozemskoj, Velikoj Britaniji, Njemačkoj i drugim zemljama, a desetljećima su zataškavani, toliko su uznemirili Crkvu da je bila prisiljena pristati da se zlostavljače prijavljuje civilnim vlastima, radi istrage i suđenja, kao što se to čini i s ostalim građanima. Posljedice takvih zločina svećenika, nisu samo moralne prirode, nego i materijalne. Tako su u SAD neke biskupije bankrotirale, jer su morale žrtvama zlostavljanja isplatiti višemilijunske iznose kao odštetu za pretrpljeno.

Sve do nedavno, umjesto okretanja žrtvama, bila je uobičajena praksa ( i kod nas) da su takva zlodjela svećenika prikrivana i zataškavana, pa je svećenik krivac, u pravilu, bio samo premješten u drugu župu, kako bi Crkva održala dobru sliku o sebi, ali je takav svećenik često bio recidivista. Da je to bilo pogrešno pokazuju i podaci o reakcijama vjernika. Tako se, primjerice, u Austriji iz Crkve ispisuje sve više vjernika. U Belgiji je prema istraživanjima 2010. napustilo je Crkvu njih 1700, 2009, 380, a 2008. samo 66.

Neki vjernici traže i opoziv krštenja, iako se to ne događa jedino radi

Celibata nego i radi stava Crkve prema kontracepciji, homoseksualizmu, zabrani predbračnog spolnog odnosa, razvodu braka, pobačaju i medicinski potpomognutoj oplodnji. Budući da je pad povjerenja u Crkvu, znakovit trend i u mnogim drugim državama, radi ublažavanja takvog stanja, Papa je donio „posebne ovlasti“ protiv grešnih-raspusnih svećenika. Na udaru će biti, kako izvještava Inoslav Bešker, „svećenici koji žive u neformalnom ili civilnom braku, odnosno homoseksualnoj vezi, te počinitelji spolnih zlodjela“.

22. P L A N I R A N J E  O B I T E L J I

Poznati konzervativni stavovi koje Katolička crkva zastupa prema obitelji, kao društvenom nukleusu, a posebno prema planiranju obitelji, predbračnom spolnom odnosu, razvodu braka, kontracepciji, pobačaju, medicinski potpomognutoj oplodnji, spolnom („nekršćanskom“) odgoju u školama i homoseksualnosti, što proizlaze iz dogme o biblijskoj moralnosti i nepromjenljivosti svega što je Bog stvorio, ponekad ide tako daleko da se osuđuju i sama znanstvena istraživanja u područjima medicine i biologije usmjerena na zaštitu zdravlja, spašavanja života i unapređenja humanih odnosa na dobrobit ljudi. Ta se dogma, pod izlikom svetosti života, sa zastarjelim i prevladanim shvaćanjima može usporediti jedino s ultrakonzervativnim muslimansko-talibanskim tumačenjem Kurana, kao da se u posljednja dva milenija u svijetu nije ništa događalo ni mijenjalo na području braka, obitelji, roditeljstva.

Papa Pio XII. je zastupao stav da je prije potrebno žrtvovati život majke ili i majke i djeteta nego izvršiti pobačaj, ali je držao opravdanim pobačaj časne sestre koju su u Kongu silovali crni vojnici. Majka Tereza je kontracepciju proglasila moralnim ekvivalentom pobačaja što je „logično“ značilo, s obzirom na to da je abortus smatrala ubojstvom, da je zaštita kontracepcijskom pilulom ili kondomom, ubojstvo. Pokušaji ublažavanja takve rigidnosti na Koncilu l965. su propali, jer su konzervativci princip odgovornog roditeljstva, reguliranja rađanja i kontracepcije proglasili nespojivim s katoličkom vjerom. Takvu poziciju katoličke moralne teologije potvrđuje Enciklika „Humanae vitae“ l968.

Pitanje kontracepcije u Katoličkoj crkvi tinja od l93O., od pronalaska pilule protiv začeća. Tada se biskupska konferencija anglikanske zajednice širom svijeta izjašnjava za moralnu dopustivost kontracepcije. Kao reakcija Vatikana, sukladno njegovu uvjerenju da jedino on ima monopol na istinu, uslijedilo je donošenje „enciklike Casti connubili“ kojom Papa Pio XI. svaki oblik kontracepcije proglašava smrtnim grijehom. Od tada brojni pokušaji zastupnika teologije odgovornog roditeljstva da se takav rigidni stav napusti, završavaju neuspjehom, što je u suprotnosti sa shvaćanjem i praksom većine katolika u svijetu.

Svako začeće ne završava porodom. Mnogo je slučajeva u kojima nije poželjno do kraja održati trudnoću (deformirana debilna novorođenčad, izvanmaternična trudnoća). Kao da priroda ili Bog o tome vode računa, pa zbog odbacivanja deformiranog ploda, velik broj trudnoća biva prekinut spontanim pobačajem. Tu se uočava prirodna mikrokozmoevolucija na djelu. „ Koliko god bilo tužno, vjerojatno je to manje nesretan ishod nego što bi to bilo rođenje velikog broja deformirane, debilne i mrtvorođene djece ili djece čiji bi kratki životi bili samo muka njima i svima oko njih“, kaže C. Hitchens. Da nije toga, naši preci u savani ne bi uspjeli opstati uz čopor boležljive i fizički hendikepirane djece koju bi morali štititi od grabežljivaca, što Joseph Schumpeter smatra modelom „kreativnog uništavanja“.

Danas postoji mogućnost, pomoću ultrazvuka i drugih suvremenih medicinskih metoda, pravovremeno dijagnosticirati teške deformacije ploda u ranoj fazi trudnoće. Pitanje je, što je humanije; prekinuti takvu trudnoću u interesu obitelji i društva ili slijediti religijsko shvaćanje života. Slično se pitanje postavlja i u slučaju neželjene trudnoće kao posljedica silovanja ili u slučaju direktne ugroženosti života žene zbog predvidljivih teških komplikacija u nošenja ploda i porodu. Prekid trudnoće u ovim i drugim opravdanim slučajevima, razumnog i održivog planiranja obitelji, je logičan izbor, utoliko prije što se u medicinskoj znanosti smatra da se prijelaz iz ljudskog embrija u ljudski plod događa između 60. i 70. od dana začeća, a nikad prije devetog tjedna, do kada zametak – embrij ne pati, niti osjeća bol. Osjet bola javlja se tek oko dvanaestog tjedna trudnoće.

Prilikom posjeta katoličkim biskupijama u zemljama Afrike, Papa Benedikt XVI., unatoč milijunima već oboljelih od neizlječive bolesti AIDS-a, izričito naglašava neprihvatljivost korištenja prezervativa, što bi, kako kaže, samo „umnožilo probleme“. Ostaje nejasno kako bi se tako korisnom preventivom umnožavali problemi. Reagirajući na to, jedan od najuglednijih medicinskih časopisa na svijetu „Lancet“, optužio je Benedikta XVI. „da javno iskrivljava znanstvene činjenice, kako bi promovirao katoličku doktrinu“. Unatoč tome, Katolička crkva odbacuje svaku pomisao na obrazovanje i edukaciju radi planiranja obitelji. Odbacuje i bilo kakvu upotrebu kontracepcije, čak i onda kada bi uporaba, primjerice kondoma, značila zaštitu od spolnih bolesti i spašavanje mnogih života od neizlječivih bolesti kao što je to AIDS, osobito raširen u Africi. Budući da odgovorno roditeljstvo pretpostavlja i odgovorni spolni i zdravstveni odgoj, edukacija i prevencija bi u ovim, mahom vrlo siromašnim i prenapučenim, kao i sličnim zemljama širom svijeta, sa zaostalim i neobrazovanim stanovništvom, bile nužne i radi održivog razvoja. Na žalost, baš u tim zemljama, Crkva ima prevladavajući utjecaj, a slijediti njezine upute, u takvim okolnostima, može dovesti do strašne gladi, bolesti, pa i rata, zbog prenapučenosti i gdje ogroman broj novorođenčadi, zbog nedostatka hrane i medicinske skrbi, ne doživi niti prvu godinu života.

Za razliku od vremena kada smo se prestali boriti za opstanak ljudske vrste, danas čovjek teži svojom inteligencijom i razumom uspostaviti kontrolu nad prirodnim prirastom, u granicama ekonomske i socijale prihvatljivosti, jer bi prepušten na milost i nemilost prirode, s njenom tendencijom k obilju, ostao na razini životinja, a žene bi se mogle pretvoriti u strojeve za rađanje. Napose u zemljama Afrike i Azije gdje se milijuni djevojčica i žena podvrgavaju obrezivanju. Konačno, ljudi u većini slučajeva nemaju ljubavni i spolni odnos samo radi stvaranja potomstva, pa je potreba za zaštitom od neželjene trudnoće, razumljiva. Abortus je za ženu traumatičan i tragičan događaj, stoga svaki zagovornik, edukacije, prevencije i kontracepcije čini ljudima više dobra nego svi proklinjači prekida trudnoće.

Znakovito je da je, protivno religijskom učenju, UNESkO objavio međunarodne smjernice o seksualnoj edukaciji koja potiče mlade da preuzmu odgovornost za vlastito ponašanje, kao i odnos prema drugima s uvažavanjem, te preporučuje uporabu kondoma i drugih zaštitnih sredstava. Zanimljivo je da o spolnosti i spolnim odnosima žele glavnu riječ imati i svoj autoritet nametnuti oni koji su za to najmanje pozvani, jer žive u celibatu i u tome nemaju osobnog iskustva. Tu je i pitanje dopustivosti prava zadiranja Crkve u sferu osobne intime ljudi. Isto je tako upitno i moralno pravo Crkve da nameće svoj autoritet u pogledu odgoja djece, a da nije izišla na kraj s masovnom pedofilijom i spolnim zlostavljanjem djece u svojim redovima.

Sukladno ovim smjernicama i na temelju utvrđenih znanstvenih istina, u cilju najboljeg obrazovanja mladih, u hrvatskim se školama uvodi (za početak eksperimentalno) predmet zdravstveni odgoj radi educiranja o spolnoj-rodnoj ravnopravnosti, spolno odgovornog ponašanja, radi suzbijanja nasilja, spolno prenosivih bolesti i maloljetničke trudnoće. Tome se, međutim, po već ustaljenom običaju, žestoko protivi Crkva ističući da je to protivno kršćanskom svjetonazoru, pozivajući se na neku fantomsku većinu vjernika, koja je u tome tobože podržava.

Iako biblijski proroci i apostoli nisu ništa znali o umjetnoj oplodnji, Vatikan se uskogrudno suprotstavljao dodjeli Nobelove nagrade geniju koji je otkrio medicinski potpomognutu oplodnju, čak i unatoč upozorenju Svjetske zdravstvene organizacije l99l., uvažavajući znanstvena dostignuća, da je neplodnost bolest, te unatoč tome što je već do sada ova medicinska metoda unijela radost u mnoge obitelji, omogućivši im da steknu vlastite biološke potomke. Crkva se isto tako protivi kreiranju ljudskih embrionalnih matičnih stanica u terapeutske svrhe, radi liječenja raznih bolesti ( multiple skleroze, elzeheimerove i dr.), koje se mogu regenerirati i nadomjestiti oštećene stanice.

Katolička crkva ne odobrava medicinski potpomognutu oplodnju, opire se zamrzavanju zametaka (što smatra neprirodnim i nehumanim) i mogućnosti donacije spolnih stanica i zametaka što izjednačuje s preljubom. U skladu s tim su se i biskupi u Hrvatskoj oštro suprotstavili promjeni postojećeg rigidnog zakona koji je bitno otežavao postupak umjetne oplodnje. Čak je i novoimenovani Nuncij Vatikana D Errico, prije predaje vjerodajnica Predsjedniku Republike, pokušao izvršiti pritisak na Sabor tako što je izjavio da se nada kako će donošenje odluke biti odgođeno dok on ne objasni što treba predstavnicima političke vlasti u Hrvatskoj. Takav nečuven, za diplomatu, postupak, kao da se radi o koloniji a ne o suverenoj državi, naveo je našeg poznatog kolumnistu I. Beškera da Nuncija nazove „Nuncij kao bič Božji“.

Zakon o umjetnoj oplodnji izglasan u Saboru 2O12., a koji je za Crkvu vrijednosno neprihvatljiv, temelji se na punoj slobodi izbora, tako da ga mogu koristiti svi oni koji to žele, a oni čijom vjerskim shvaćanjima nije prihvatljiv, neće ga primjenjivati. Bitno je da on, u odnosu na restriktivni prethodni Zakon, jačanjem demokracije, širi prostore slobode koje raniji, „katolički“ zakon ograničava. Ograničava ih time što nameće svoje rješenje svima, pa i onima koji ne dijele crkveni stav, čime im onemogućuje da imaju djecu. Budući da je neplodnost bolest, novi Zakon omogućuje njezino liječenje kao i svake druge bolesti. Problem Crkve je u tome što svojim konzervativnim rigidnim stavom, kao i u brojnim drugim stvarima, dolazi u sukob s većinom suvremenih vjernika, koji podržavaju taj Zakon (prema rezultatima istraživanja agencije Promocija puls čak se 69,3% ispitanika izjasnilo u prilog Zakona dok je stavove biskupa podržalo 2O% građana). Iako u Crkvi, pozivajući se na popis stanovništva iz 2OO1. prema kojem se je 89% Hrvata deklariralo kao katolici, rado ističu kako govore u ime većine. Činjenice opetovano govore drugo. Ljudi očito više vole slobodu, nego njena ograničenja i zabrane. U takvim okolnostima vjerojatno mnogima djeluje privlačnom ideja o opravdanosti eliminiranja posrednika između Boga i vjernika koju je još u vrijeme reformacije izložio M. Luther, a u prilog osobnog odnosa Boga i vjernika.

Nametanjem svojih konzervativnih stavova i vršenjem pritiska na političku vlast, Crkva ugrožava i same temelje demokratskog poretka u kojem izvor legitimiteta vlasti proizlazi iz volje biračkog tijela. To što očigledno postoji raskorak volje između Crkve i birača, koji su u većini i vjernici, na koju se većinu ona poziva, u pitanjima spolnosti: predbračnih odnosa, pobačaja; umjetne oplodnje i kontracepcije, ali i odgoja u školama, rezultat je nemogućnosti Crkve da disciplinira svoje stado. Ona to, kako ističe sociolog Aleš Črnić ne može: “Jer joj većina njezina stada ne vjeruje. Jer shvaćaju religiju primarno kao dio kulturnog identiteta… A Crkva zapravo svoje djelovanje ne legitimira u vjeri svoje zajednice, nego pokušava moć i legitimitet steći iz političkih i ekonomskih čimbenika“.

23. CRKVA, EUTANAZIJA I SUICID

U religiji postoji očigledna proturječnost u shvaćanju odnosa između ovozemaljskog života i vjerovanja u vječni život, odnosno između vjerovanja u svetost i nepovredivost ljudskog života i protivljenja ubrzanju njegova prijelaza u vječni život, čak i kad je to opravdano iz humanih razloga, radi skraćivanja nepodnošljivih patnji čovjeka. Budući da je ovaj život beskrajno kratak, a mnogima veoma tegoban i nepodnošljiv, u odnosu na prekrasan, kako se vjeruje, vječni život duše na onom svijetu, bilo bi logično da čovjek teži što kraćem životu na ovom svijetu, a što duže na onom. Crkva, međutim, traži produljenje ovozemaljskog života pod svaku cijenu, pa i u slučaju neizmjernih patnji čovjeka, bez izgleda za izlječenje ili promjenu stanja na bolje. Ona drži smrtnim grijehom ne samo suicid nego i pružanje bilo kakve pomoći iz samilosti, onima koji si žele skratiti muke, a sami to fizički ne mogu, ali i onima koji su u dugotrajnoj komi, što se umjetno, pomoću aparata, održavaju „na životu“ (ako se to može nazvati životom).

Ako ispovjednik vjerniku na samrti veselo kaže: bili ste istinski vjernik, čestitam na odlasku, baš vam zavidim, kada bih barem i ja mogao s vama u prekrasan vječni život, moglo bi se zaključiti da ispovjednik iskreno vjeruje u raj. Je li je to pravilo kod većine vjernika, ili se samo pretvaraju da vjeruju u zagrobni život? R. Dawkins, primjerice, poziciju vjernika vidi na ovaj način: „Kad liječnik kaže nekoj pobožnoj ženi da su joj preostali samo mjeseci života, zašto se ona u iščekivanju ne ozari od uzbuđenja, baš kao da je dobila nagradno putovanje na Sejšele? Ne mogu dočekati! Zašto je vjernici koji su se okupili oko njezina kreveta ne obaspu porukama za one koji su otišli prije nje? Pozdravi strica Roberta kad ga vidiš“.

Zašto smatrati grijehom bezbolno izbavljanje muka i zašto bi svako usmrćivanje bilo grijeh, ako se iskreno vjeruje, da to ubrzava put u raj? Zašto bi ubojstvo iz milosrđa bilo grijeh? Ako nam kućni ljubimac ugiba u bolovima, možemo biti osuđeni zbog okrutnosti, ne odvedemo li ga veterinaru da ga injekcijom uspava. Ali ako nam liječnik, makar i u strogo kontroliranim uvjetima, učini milosrdnu uslugu kad umiremo u neizdržljivim bolovima, bit će kazneno gonjen zbog ubojstva. Među prosvjetljenijim zemljama, gdje se to neće dogoditi, prije svega, zbog manjeg utjecaja religije, su danas Nizozemska, Belgija, Luksemburg i Švicarska, gdje se eutanazija komatoznih pacijenata obavlja uz decidirane i rigorozne uvjete, kako bi se osujetila moguća zloporaba, ali i omogućio prekid umjetnog održavanja na životu, koji to više i nije.

Bilo bi za očekivati da se oni, koji u smrti vide kraj, a ne prijelaz iz jednog života u drugi, opiru eutanaziji ili samoubojstvu uz pripomoć, ali upravo je suprotno, oni se zalažu za to kad je opravdano humanim razlozima. „ Ja se ne bojim onoga što dolazi poslije jer nisam vjernik“ izjavo je Christian de Duve belgijski nobelovac, biokemičar, odlučivši okončati život eutanazijom (zbog neizlječive bolesti). Smrti se, izgleda, najviše boje baš religiozni ljudi. Kod katolika bi razlog mogao biti strah od čistilišta, iako doktrina o čistilištu, kao teološka konstrukcija, djeluje neuvjerljivo pa i besmisleno. Tako barem stvari vide slobodnomisleći ljudi, koji mogu prihvatiti samo ono što nalaže zdrav razum. Deklaracija o eutanaziji koju je 1980. donio vatikanski Sveti zbor za nauk vjere ističe da: „nitko i ništa ne može nekoga ovlastiti da zada smrt nekom nevinom ljudskom biću, bilo da se radi o zametku ili embriju, djetetu ili odraslom, starcu neizlječivom bolesniku ili nekome tko je u agoniji“, jer se radi „o kršenju Božanskog zakona i povredi dostojanstva, ljudske osobe, o zločinu protiv života, o atentatu na ljudski rod“. Poznato je, međutim, da je Papa Ivan Pavao II. preferirao dostojanstvo u smrti, jer nije želio na aparate, već je svojim liječnicima rekao: „pustite me da odem svojem gospodinu“. Slično je postupio i nedavno preminuli, neizlječivo bolestan, kardinal Martini, odbivši da ga se hrani sondom kroz nosnu šupljinu.

Opravdanost kvalifikacije Katoličke crkve kao konzervativno neprilagođene suvremenim društvenim kretanjima, s brojnim promašajima i pogreškama, u stvarnosti ne mijenja ni činjenica postojanja i pozitivnih aspekata njezina djelovanja i uloge u društvu, na humanitarnom planu (pučkim kuhinjama, liječenjem narkomana, putem Karitasa) i posljednjih desetljeća uznapredovalim jačanjem ekumenizma, kao faktora međusobnog približavanja kršćanskih crkava, ali i ublažavanja konfrontacija s drugim religijama, kroz međureligijski dijalog.

24. BOG I POSTOJANJE ZLA

Religije, među njima i kršćanska, pokušavaju Boga prikazati kao savršenstvo dobrote i onoga koji daje ljubav, teško se nose sa zlom u svijetu. I obraćenik Z. Tomac priznaje: „Izvori i uzroci zla i razmatranje eventualne krivnje Boga za patnju i zlo, najsloženija su pitanja“, što pokušava objasniti jednim teološkim tumačenjem ističući da patnju i trpljenje nevinih bez grijeha i osobne krivnje i odgovornosti, Biblija vidi u kušnji, kojom Bog provjerava čovjekovu vjernost, te sredstvom duhovnog rasta i sazrijevanja u vjeri. Vjera nas, pak, uči da nagrada i onako dolazi na onomu, a ne ovom svijetu. Kad nema suvislog objašnjenja „preostaje Isus sa svojom ljubavi i jamstvom vječnosti“, kaže Ž. Kustić. Religije pokušavaju Boga odvojiti od zla, prikazujući zlo kao djelo polubožanske sile u osobi sotone. Ali ako sotona postoji, on je također božje stvorenje. Tu imamo proturječnost, a kad ne bi bilo te proturječnosti i kad bi svijet bio samo dobar, vjera nam ne bi bila ni potrebna.

Činjenica da na svijetu postoje brojna zla i patnje ljudi, koje bi svemogući Bog, kao oličenje dobrote i ljubavi, trebao spriječiti, navodi mnoge na to da ne vjeruju u njegovo postojanje. Tako naš poznati filmski umjetnik i dvostruki oskarovac Branko Lustig drži nemogućim da bi Bog, ako bi postojao, dopustio Holokaust, a niti Srebrenicu. Fra Petar Anđelović smatra da je „Bog , možda, prespavao Srebrenicu“. Na *- staro teološko pitanje zašto se dobrim ljudima događaju loše stvari nema odgovora. Ako ima Boga, pita se J. Horgan, zašto je stvorio svijet s toliko patnje?

Ako je Bog, kako kaže Biblija, savršeno, nadmoćno, jedinstveno, sveprisutno biće i stvoritelj (i onaj koji održava stvoreno) svega postojećeg, pitanje je zašto dozvoljava toliko zla na svijetu? Ako zlo nisu ljudi prouzročili svojim ponašanjem, vlastitom slobodnom voljom, koju im je Bog podario, nego je ono rezultat djelovanja prirodnih sila kao što su: poplave, potresi, tuče, orkani, tsunamiji i slično, kojima on upravlja, a na što ljudi nemaju utjecaja, zašto dozvoljava njihova stradanja? Kako to da Bog takve stvari dopušta, zbog kojih nedužni pate? David Hume tako pita: “Želi li on spriječiti zlo, a nije u mogućnosti? Ako je odgovor na to pitanje potvrdan, onda zaključujemo kako je to biće nemoćno. Je li on sposoban spriječiti zlo, a to ne želi? Ukoliko je tako, onda je zlonamjeran. Odakle onda dolazi njegova zloća“? Budući da Bog nije ograničen prirodnim zakonima, jer ih sam stvara, može ih i promijeniti, pa i ukinuti, onda je logično pitanje, zašto to ne učini na dobrobit ljudi koje toliko ljubi? Zašto dopušta da ljudi, na mnogim područjima, zbog suše gladuju i umiru od gladi i žeđi, najviše u Africi gdje je baš religioznost najveća, dok u isto vrijeme imamo nepotrebne obilne oborine na morima i oceanima ? Gdje je tu božja ljubav?

Ako Bog kraljuje svijetom i vodi ga svojom neizmjernom mudrošću i moći prema krajnjem cilju, zašto dopušta tako mnogo zla i nesreća i njihovu nepravednu raspodjelu između dobrih i loših ljudi? Zašto dopušta malformacije embrija, rađanje djece bez nogu i ruku, rađanje sijamskih blizanaca i zašto Crkva, u njegovo ime, smatra neoprostivim grijehom prekid trudnoće u takvim prilikama i time uzrokuje neizmjernu patnju za tako rođenu djecu i njihove roditelje? Posebno je neshvatljivo, zašto Bog dopušta stradavanja vjernika u crkvama, u kojima mu se mole, kao i nesreće hodočasnika na putu prema svetištima.

Godine 1755. u Lisabonu od potresa je poginulo više desetaka tisuća vjernika za vrijeme mise. Tsunamij u Indoneziji 2004. prouzročio je u jugoistočnoj Aziji pogibiju gotovo četvrt milijuna ljudi. Povodom ove katastrofe u internetskoj diskusiji vjernika nalazimo ovakva razmišljanja: „ljudima nešto samo takvih razmjera može pomoći da shvate kako postoji nešto veće od njih što kontrolira ovaj svijet“ ; „Možda nas je Bog na taj način želi podsjetiti da je on glavni, da je on Bog i da se moramo pokajati“ ; „Ta katastrofa…je duboko moralni događaj, Božji čin za naše dobro“. U potresu na Haitiju 2010. (u jednoj od najsiromašnijih zemalja svijeta) poginulo je preko 200.000 ljudi, među njima i mnogi u katedrali. Nekoliko dana nakon potresa ispod ruševina zgrade do hrama pronađen jedan preživjeli, te izjavio da je ostao živ zato što se cijelo vrijeme molio Bogu. Pitanje je što su radili ljudi u katedrali. Nisu valjda održavali kongres ateista? I tu su prevladavali komentari vjernika kako ih tim činom Bog želi dovesti bliže sebi, kao i da je Bog pobio mnoge, ali „slava Isusu“, također je mnoge poštedio, naime, njih. U Maroku je 2010. za vrijeme molitve, srušen minaret i poginulo je više desetaka osoba. Godine 2011. u prometnoj nesreći je, na putu iz Slavonije u Međugorje, poginulo nekoliko osoba. Sličan događaj opisuje H. Küng navodeći:“Neću nikad zaboraviti, da je moja baka, upravo prilikom hodočašća u Einsiedlen, izgubila život u automobilskoj nesreći. Put do mjesta milosti i nesmiljenost ove smrti, ne pristaju mi jedno uz drugo“. I zaista ne pristaju, jer su u očitom neskladu.

Očigledno je da ni najbujnija mašta ne može dati za pravo Božjoj neuhvatljivoj logici kada je riječ o stradanjima i patnji ljudi povodom prirodnih katastrofa na koje njihova slobodna volja nema utjecaja. Da je Bog osobito sklon uzrokovanju patnji gledište je koje zastupaju harvardski psiholozi Kurt Gray Daniel Wenger. Oni tvrde kako „patnja i Bog idu ruku pod ruku, jer su naši razvijeni kongnitivni sustavi inherentno nezadovoljni amoralnim životnom mijenama“, te da su „patnja i vjera u Boga u izrazitoj korelaciji, čak i unatoč kontroli ishoda i edukaciji, kao i da „gdje god postoji nesreća, Bog je u blizini“.

25. RELIGIJA I DJECA

Jedno od najvažnijih pitanja o ulozi religije u društvu je svakako religijski odgoj djece, jer ona primaju religiju iz vanjskih izvora, od odraslih. Ona je, kako ističe Jesse Bering: „proizvod kulturne indoktrinacije“ putem koje djeca usvajaju vjerske ideje vjerskim učenjima, kroz medije i od okoline, a najčešće od roditelja. Za važnost odgoja djeteta, karakteristična je poznata izreka, navodno, jezuita: “Dajte mi dijete mlađe od sedam godina, a ja ću od njega napraviti čovjeka“ (misleći, vjerojatno, čovjeka katolika). To je osobito bitno za religijski odgoj i svaku moguću indoktrinaciju djeteta, budući da je religija najjači odgojni autoritet u povijesti čovječanstva. U sredini s jakim vjerskim tradicijama, djeca odgojena u svojevrsnom ideološkom zatvoru, rado se pretvore u vlastite tamničare, kako kaže psiholog Nicholas Humphery, te si ograničavaju ili čak onemogućuju bilo kakav dodir s oslobađajućim idejama zdravog neovisnog duha. To često rezultira netolerantnošću prema pripadnicima drugih religija i svjetonazora, ali i sukoba, pa i terorizma, a otpadništvo se, osobito u prošlosti, u monoteističkim religijama ili zabranjivalo ili se na njega nije gledalo blagonaklono. U nekim se muslimanskim zemljama i danas, primjerice, promjena vjeroispovijesti, smatra teškim zločinom za koji je zapriječena smrtna kazna.

Kako objasniti da najžešći kršćanski vjernici, koji vjeruju u istog Boga i Isusa, katolici i protestanti u Sjevernoj Irskoj, desetljećima žive u stanju krajnje netrpeljivosti, nasilja, oružanih sukobljavanja i terora, sa stotinama poginulih i spaljenih čitavih ulica? Radi ublažavanja takvog stanja između njih su izgrađeni zidovi tzv, „linija mira“, koji su se morali povećati na visinu od 8 metara, jer se preko njih bacalo kamenje i zapaljive bombe. Tamo čak 95% djece ide u vjerski odvojene škole, a samo 5% u integrirane. Katolička i protestantska djeca imaju različite predodžbe o tome kako im se zove glavni grad. Za prve je to Dablin, a za druge Belfast. Sve je to u ime vjere, a što bi tek bilo da ti ljudi pripadaju posve različitim religijama? Lako je zamisliti kako bi živjeli bez religije.

Pripadnost ili nepripadnost nekoj religiji nije rezultat vlastitog izbora, niti božjeg dara ili milosti, kako naučava kršćanska religija, nego je stvar puke slučajnosti s dalekosežnim posljedicama za cijeli život .“ Kao što su rimokatolici u pravilu djeca rimokatolika, muslimani djeca muslimana, hinduisti djeca hinduista, tako su i ateisti u pravilu djeca koja potječu iz obitelji sa sekularnim vrijednostima“, kaže P Gregorić. To znači da nam je religija, mimo naše volje i našeg pristanka, nametnuta od drugih već činom rođenja. Rijetki su slučajevi naknadne promjene religijskog statusa pojedinca. Prema istraživanjima sociologa u Velikoj Britaniji, tek je svako dvadeseto dijete napustilo religiju svojih roditelja. Za pretpostaviti je, da je to slučaj u većini zemalja. Izuzetak su SAD gdje, u potrazi za odgovorima, u uvjetima postojanja velikog broja vjerskih sekti i kultova, prema rezultatima istraživanja, čak 28% mladih ne slijedi religiju svojih roditelja, a 44% građana tijekom života, promjeni svoju religijsku pripadnost. Ako je netko religiozan, onda je gotovo sigurno da je to i religija njegovih roditelja. Ako je rođen u Iranu, vjerovat će da je islam jedina istinita religija, a sve druge lažne, ili, u najmanju ruku, čudne. Ako je rođen u Irskoj, vjerovat će obrnuto, da je njegova kršćanska vjera prava, ali su u oba slučaja, djeca žrtve indoktrinacije. Koliko to može biti pogubno pokazuje jedna od studija (autor David Chase, 2oo7.) prema kojoj 36% palestinskih dječaka i 17% djevojčica u dobi između 12 i 14 godina izjavilo da žele umrijeti kao mučenici.

Očigledno je pogrešno učiti dijete da je vjera, sama po sebi, vrlina, i da je baš njegova, jedina prava i istinita. Još je štetnije nametnuti mu religiju samim činom rođenja, prije nego odraste i postane duhovno i intelektualno zrelo, da samo donese odluku o tome želi li pripadati nekoj vjerskoj zajednici i kojoj. U kršćanskoj religiji jedino evangelistički baptisti o tome imaju ispravan stav, da se dijete krsti kad odraste i svjesno prihvaća pripadnost toj religiji. Još u poznatoj kršćanskoj sekti Jehovini Svjedoci (koja broji oko 8 milijuna pripadnika, a u Hrvatskoj nekoliko tisuća) odluku o krštenju mogu donijeti samo odrasle osobe. Tu je zagarantirana sloboda vjerovanja ali i sloboda od vjerovanja. Kada bi to bilo općeprihvaćeno živjeli bismo u drugačijem svijetu. S nametanjem religije djetetu, postoji stanovita analogija s obrezivanjem, na vjerskoj osnovi, koje je 2O12. sud u Kölnu kvalificirao kao tjelesnu ozljedu i utvrdio: „Djetetovo pravo na tjelesni integritet ima prednost pred roditeljskim temeljnim pravima“. Njihovo pravo da sami odlučuju kako će odgajati svoje dijete neće biti povrijeđeno, ako pričekaju i dopuste djetetu da samo odluči o obrezivanju kada bude dovoljno staro.

Umjesto da se roditelji ponašaju kao vlasnici djeteta, strpavši ga zarana u određen pretinac, odgajajući ga na krivoj dogmatskoj matrici, kao zarobljenika iluzija, poželjno bi bilo, u njegovu interesu, da porade na odgoju kojim se šire znanja i razvija kritičko i kreativno mišljenje, radi izgradnje univerzalnih moralnih vrijednosti, unatoč razlikama među ljudima različitih kultura i svjetonazora. Idealno bi bilo, smatra Paul Feyerabend, „da djeca budu izložena utjecaju toliko različitih načina mišljenja koliko god je to moguće, tako da mogu slobodno među njima odabrati“.

Vjeronauk, kao didaktičko naučavanje vjere, nema sadržaj primjeren javnoj školi, pa mu tu i nije mjesto. Umjesto klasičnog vjeronauka dati prednost religijskoj kulturi sa sadržajima što obuhvaćaju javnu odgovornost radi rušenja štetnih dogmi i tradicionalnih tabua na osnovi prihvaćanja suvremenih znanstvenih dostignuća, univerzalnih općeljudskih etičkih vrijednosti, uz svestrano informiranje o svim većim religijama, kako bi se vjernik ponašao tolerantnije, kvalitetnije i humanije, jer što više znamo, bogatiji smo.

Protivljenje davanja informacija o drugim religijama i svjetonazorima značilo bi da vjernik nije siguran u svoju religiju. Isto vrijedi i za netoleranciju prema agnosticima i ateistima. Negiranje prava na bezbožništvo i pružanja informacija o njemu samo dokazuje žalobnost vjere u obrani Svemogućeg od ateizma. Čak i ako smo uvjereni da je naša religija sveta i jedini put do istine, vrijedno bi bilo razmotriti kako ona izgleda nekome izvana. I Obrnuto, zanimljivo je ispitati zašto su druge religije širom svijeta tako popularne. To bi moglo pridonijeti boljem razumijevanju i zbližavanju ljudi i međusobnoj toleranciji.

Eventualno prihvaćanje vjeronauka u javnim školama, u sekularnoj državi, zahtijevalo bi alternativni program tako da učenici imaju izbor između vjeronauka i predmeta koji bi, primjerice, sadržavao osnove etike i osnove svjetskih religijskih kultura. Tako bi vjeronauk mogao stvarno postati izborni predmet gdje učenik bira jednu od dvije mogućnosti.

26. RELIGIJA I ZNANOST

Znanost, kao ljudska potraga za razumijevanjem univerzuma i našeg mjesta u njemu, u svojoj težnji napretku, traži da širimo svoje horizonte i poglede ne robujući uobičajenom, dostignutom. Ona uvijek teži istini, kao vrhunskoj i najuzvišenijoj vrijednosti, koja mora biti dokaziva, dokazima koji su provjerljivi i neosporivi. Dok se vjerovanje temelji na pretpostavljenim ali ne i dokazanim činjenicama (pretpostavlja se ono što se ne zna), znanost počiva na dokazanim činjenicama o kojima ne treba pretpostavki. Vjera po definiciji nije znanje nego vjerovanje, koje ne traži promišljanje i preispitivanje. Za nju je neznanje ponekad i blaženstvo. “Da bi postojao prostor za vjeru, mora ostati skriveno sve u što se vjeruje“, kaže Rudlf Otto, a E. Kant ističe: “Morao sam. dakle, dokinuti znanje da bih dobio prostor za vjerovanje“. Galileo Galilei je držao da ako se neki rezultat postigne putem iskustva i pokusa, oda ga se nipošto „ne bi smjelo dovoditi u sumnju svetopisamskim navodima po kojima bi stvar izgledala drukčije“, dok je Jefferson isticao kako su „razum i slobodno istraživanje jedini djelotvorni lijekovi protiv zablude“.

Posve suprotno stanovište zastupa Papa Pio XII. u encikliki humani generis. On kaže kako „Crkva cijeni vrijednost ljudskog razuma“, ali govoreći „o onim pitanjima koja su, premda pripadaju pozitivnim znanostima, više-manje povezana sa istinama kršćanske vjere“, dodao je da „ako takve pretpostavke idu izravno ili neizravno protiv objavljena nauka, ne mogu se nikako dopustiti“. Dakle, Papa traži da se vjeruje nečemu što se ne može ničim dokazati ni provjeriti, što su napisali ljudi vrlo oskudnog znanja na primitivnoj razini života društva, umjesto onome što je provjereno i dokazano i što se opetovano može provjeriti i potvrditi. Religija nas uči vladavini pobožnosti i okova držeći se svetih spisa, nastalih u jednom drugom antropološkom razdoblju i kulturi mitološkog doba, koje je životna zbilja prevladala i da budemo zadovoljni time što ne dobivamo nikakve odgovore. Ona time otežava i usporava napredak znanosti, iako danas manje nego u prošlosti. Još je u XVII. stoljeću Benedikt Spinoza, poistovjećujući Boga i prirodu, smatrao kako je znanstveno istraživanje pravi put religije.

Još je mnogo ranije Sokrat zagovarao slobodnu misao i neograničeno istraživanje, što je danas legitimno. O tome C. Hichens kaže: „Filozofija počinje tamo, gdje religija prestaje, baš kao što kemija počinje tamo gdje alkemija završava, a astronomija zauzima mjesto astrologije“. Živimo u vremenu u kojem vlada znanost i razum, gdje su znanost i razumske spoznaje mjerilo svega. Tu znanost, kao oblik racionalizma, koja je u osnovi ateistička, odbacujući religiju kao najrasprostranjeniji oblik praznovjerja, s optimizmom nadilazi postojeće, ostvarujući nove vidike neslućenog napretka. Budući da još postoje stvari i pojave u prirodi za koje znanost nema objašnjenja, kreacionisti rado traže takve praznine, pa tvrde da njih mora Bog popuniti, ignorirajući trend napretka znanosti. Pritom pogreške , koje se događaju u istraživanjima, ne mijenjaju ništa na stvari, ne oštećuju znanost, jer- kako ističe Mario Livio „Postoji mnogo inteligentnih ljudi koji će ih otkriti i korigirati“,dok se zablude biblijskih spisa, pa i one očigledne, prema dogmama Crkve, ne mogu korigirati. Razvoj ljudskog znanja dovodi do ukidanja nadnaravnog i pretvaranja neobjašnjivog u objašnjivo. „Granična crta što odjeljuje spoznajno od nespoznatljivog, znanstveno od metafizičkog, stalno se pomiče nauštrb ovog poslijednjeg“ vjeruje Damir Mikuličić. Metafizička se pitanja prebacuju na kolosijek znanja.

Slijedeći Kopernika, Galilea, Dekartesa i Newtona, zapadnjačka se znanost odvojila od učenja religije i uspostavila vlastiti ateistički svjetonazor, iz kojega proizlaze sve naše paradigme, temeljene na pretpostavci da je materijalni svijet stvaran i da su prostor, vrijeme, tvar i energija osnovni elementi stvarnosti. Kada potpuno shvatimo kako funkcionira materijalni svijet, vjeruje se, da ćemo biti sposobni objasniti i sve o svemiru. Jesse Bering, međutim, upozorava kako: „postoji velik problem s uobičajenim gledištem da znanost jednostavno zamjenjuje Boga u objašnjenjima i predviđanjima. Čak i kada su uzroci poznati, priznati i prihvaćeni, mnogi ljudi i dalje od Boga traže objašnjenje, jer znati nas ne sprječava da upitamo zašto“.

Dvije nedavne obljetnice, posvećene dvojici znanstvenih velikana Galileu i Darwinu, bile su prigoda za bolje razumijevanje odnosa religije i znanosti, ali i poticaj za nova otkrića. Obilježavajući 400 godina prvog astronomskog promatranja uz pomoć teleskopa, koje je proveo Galileo Galilei, Međunarodni astronomski savez i UNESCO proglasili su 2009. Međunarodnom godinom astronomije. Istodobno se 2009. slavila kao 200. rođendan Charlesa Darwina i l50. godina njegova epohalnog djela „Podrijetlo vrsta“, kojim je dokazano da je Biblija u krivu. „Darwinova teorija evolucije šokirala je obične ljude, jer je bila sasvim suprotna priči o stvaranju svijeta kakvu je donosila Biblija“, kaže Lisa Yount. Učenje da ljude nije stvorio Bog, nego da su se razvili postupno, u procesu prirodne selekcije, bilo je veliko iznenađenje.

Nakon što je 1606. optičar Hans Lippershej u Nizozemskoj izumio teleskop, talijanski fizičar, matematičar i astronom Galilei ga je usavršio i već 1610. došao do čudesnih spoznaja. Njegova su otkrića bila snažna potvrda heliocentrične teorije svemira, poljskog astronoma Nikole Kopernika. Njima su oborene netočnosti skolastičke kozmologije, koje je zastupala Crkva. Time je potpuno promijenjena dotadašnja slika svijeta, izgrađena na biblijskoj Knjizi postanka, prema kojoj je zemlja centar svijeta i oko koje se vrte svi nebeski objekti. Crkva je na Galileova otkrića reagirala zabranom podržavanja i proučavanja Kopernikove teorije. Nakon što je 1633. Galilei tu zabranu prekršio, lancima je odveden u Rim pred inkvizicijski sud. Morao se odreći Kopernikova učenja i proglašen je heretikom, zbog čega je ostatak života proveo u kućnom pritvoru. Imao je sreću što nije završio na lomači kao mnogi drugi.

Proces inkvizicije protiv Galilea postao je simbol sukoba između znanosti i vjere, a Crkvi je priskrbio stigmu „neprijateljice znanja“. Tek se 1992. Papa Ivan Pavao II. Ispričao za zlodjela inkvizicije i priznao da je Galilei mnogo propatio od progona Crkve. Današnji Papa Benedikt XVI., još je kao Kardinal Joseph Ratzinger 1990. rekao, da je „crkveni proces protiv Galilea bio opravdan i pošten“, da bi nedavno u povodu Međunarodne godine astronomije, Galileu odao počast, uz isticanje da su on i drugi znanstvenici pomogli vjernicima da bolje razumiju i promatraju božja djela, te da „o tome kako su nastali zemlja i planeti, trebamo učiti znanstvenom spoznajom“, „a Biblija nas uči kako biti bliže Bogu“. Pitanje nepogrešivosti pape ovdje ima specifičnu težinu, jer se radi o istoj osobi koja govori različito o istoj stvari

samo jednom kao kardinal a drugi put kao Papa.

27. Evolucija

Evolucija (latinski evolutio) znači razvitak iz nižega u više, iz jednostavnog u

složeno, prijelaz iz jednog oblika u drugi, nekog prirodnog ili društvenog procesa. Iako se znanost o evoluciji često poistovjećuje s pojmom darwinizam ona ima šire značenje. Obuhvaća i postupne promjene ne samo života na zemlji- našem planetu, djelovanjem prirodnih faktora (vode, vjetra sunca, potresa itd.), ali i opće zakonitosti postupnog formiranja sunčanog sustava i svemira. Obuhvaća dakle i kozmologiju kao znanost koja se bavi proučavanjem svemira-univerzuma kao cjeline s milijardama galtika (među kojima je i naša mliječna staza), od kojih svaka ima milijarde zvijezda. Odatle i logičan zaključak Stephena W Hawkinga da je „fascinantnost silnih dubina prostora i vremena univerzuma u usporedbi s kojima je i naše postojanje tako ništavo da gotovo prelazi u nepostojanje“. To „gotovo nepostojanje“ našeg majušnog planeta i evolucije upućuje na znanstvenu potvrdu neodrživosti filozofije o vječnosti i nepromjenjivosti svega što je Bog stvorio, kao i tvrdnje da je zemlja središte svijeta.

Ako je Galilei započeo emancipaciju razuma od vjere, onda je Darwin svojom čuvenom teorijom evolucije, kao najsnažnijom pojedinačnom idejom u povijesti ljudskog roda, omogućio njezino dovršenje. Tu je teoriju antropolog Stephen Gould nazvao „najvećom ideološkom revolucijom u znanosti“ i „najsnažnijom misli koja se ikad dogodila ljudskom umu“. Njome je Darwin pokazao da je čovjek posljednji u dugom evolucijskom nizu životinja od kojih se razdvojio putem prirodne selekcije, dok je sam život nastao od najnižih mogućih oblika. Genijalnost Darwinove teorije je utoliko očiglednija što se u to doba nije ništa znalo o genetici, kao objašnjenja pojave nasljeđivanja (potomstvo nasljeđuje osobine od svojih roditelja), koja je tvorevina dvadesetog stoljeća.

„Umjesto pozivanja na mudrost i dobrotu Svevišnjega“, kaže P. Gregorić, „Darwin je ponudio jednostavan i empirijski obilato potkrijepljen odgovor: biološka raznovrsnost, rezultat je dugotrajnog procesa prilagodbe organizama svojoj okolini“. U tom procesu se različiti i vrlo složeni organizmi mogu razviti iz posve jednostavnih organizama, a ovi iz nežive tvari. Teorijom evolucije, danas se uvjerljivo tumače i pojave svijesti, jezika i morala. „Mi danas o prirodi znamo stvari o kojima osnivači religije nisu mogli ni sanjati“, kaže C. Hitchens, a priču o postanku pisale su neznalice.

Katolička crkva od 1950. godine, od vremena Pape Pia XII., smatra da je evolucija valjani znanstveni pristup, koji nije u neskladu s Biblijom. Čak je u počast Darwinu i „podrijetlu vrsta“ u Vatikanu održana znanstvena konferencija. Tim povodom vatikanski je ministar kulture G. Ravasi kazao da se „Darwinova teorija evolucije može pomiriti s Knjigom postanka“, iako je prethodno bila najnapadanija teorija u povijesti od strane Crkve. Kao i u brojnim drugim slučajevima i ovdje dolazi do izražaja nekonzistentnost Crkve, njena vrludanja, glavinjanja i zaokreti što dovodi u pitanje njenu vjerodostojnost.

Iako teoriju evolucije, uz mnogobrojne paleontološke nalaze (fosile) i dostignuća genetike, potvrđuju i suvremena laboratorijska istraživanja na molekularnoj razini, još uvijek ima i njezinih osporavatelja koji se pozivaju na Bibliju. Radi se o kršćanskim fundamentalistima, kreacionistima koji zastupaju teoriju o inteligentnom stvoritelju. Oni su najbrojniji u SAD i vjeruju da je Bog prije 6000 godina stvorio Adama, a zatim iz njegova rebra i Evu, jer tako piše u Bibliji. Za njih je jedina istina sve ono što piše u Bibliji, pa i nepromjenjivost živih bića kako ih je Bog stvorio, dok su za ateiste Adam i Eva, kao i Bog iluzija. Očigledno je temeljni problem proučavanja religijskih, kanonskih vjerovanja što se njihova istinitost ne može ispitati, u njih se mora naprosto vjerovati, jer nisu podložna znanstvenoj provjeri, jedino ih se može uzeti „zdravo za gotovo“.

27. RELIGIOZNOST U HRVATSKOJ

Pojam vjernik, očigledno nije jednoznačan i zahtijeva minuciozno razmatranje sa svih relevantnih aspekata. Osobito aktualnim se to ukazuje u povodu netom objavljenih rezultata popisa stanovništva provedenog 2011. i njegovih mogućih interpretacija, što ovisi o tome koji se kriteriji uzimaju kao relevantni da bi se moglo što pouzdanije zaključiti da li je netko vjernik ili to nije.

Jedno od tumačenja pojma vjernik, koje u pravilu koristi Crkva, je ono prema kojem se najčešće pojam katolik, iskazan u statističkim podacima iz popisa stanovništva, izjednačuje s pojmom vjernik. Manjkavost takvog tumačenja proizlazi iz činjenice što tipizirani obrazac anketnog listića ne nudi dovoljno mogućnosti izbora i opredjeljenja anketiranih (nema, primjerice, rubrike s pitanjem da li ste vjernik i tome slično ?). Tako se kao katolici, po nekom automatizmu, izjašnjavaju mnogi bilo zbog svojeg porijekla, jer su kršteni, bilo zbog tradicije, osjećaja pripadnosti kršćanskom kulturnom krugu, bilo zbog potrebe potvrđivanja svog nacionalnog identiteta, a da osobno ne vjeruju i stvarno nisu vjernici.

Dok činjenica krštenja (bez privole krštenog) u određivanju nečije vjerske pripadnosti, sama po sebi ne znači ništa dotle pridržavanje ili nepridržavanje vjerskih normi i dogmi u svakodnevnom životu, može ukazivati na to da li se radi o vjerniku ili ne. Tako, primjerice, ako netko prakticira predbračni spolni odnos, koristi kontracepciju, prihvaća opravdanim abortus i rastavu braka, primjenu medicinski potpomognute oplodnje, što sve Crkva smatra grijehom, onda je upitno da li se uopće može govoriti o vjerniku, dok pouzdaniji kriterij za određivanje je li je netko stvarno vjernik, može biti redovito ili često prisustvovanje misama, redovito prakticiranje molitve i ispovjedi i slično.

Ako se za potrebe ovog razmatranja zanemare ostale vjeroispovijesti, kao relativno malobrojne, iz popisa stanovništva od 2011. Iščitavamo da je, u odnosu na prethodni popis od 2001. broj katolika manji za 206.000. Dok ih je po prethodnom popisu bilo 87.97%, sada ih je 86,28%. Jednovremeno je broj agnostika i ateista porastao sa 256.782. na 301.371. Ovi nam podaci, međutim, ne mogu dati pravu sliku stanja stvari, jer kako ističe sociolog Ivica Maštruko, „Stavovi i uvjerenja nisu egzaktne stvari poput površine stana ili broja kokoši, pa da se točno izračunaju“

Za pouzdan odgovor na pitanje, jesu li svi oni koji su se izjasnili kao katolici ujedno i vjernici, bilo bi potrebno temeljitije sociološko istraživanje s dubinskim kontrolnim pitanjima, kojih nema u anketnom listiću, kao što su, primjerice: vjerujete li u postojanje raja, pakla i čistilišta poslije smrti, vjerujete li u kršćanske dogme, primjerice, u nepogrešivost pape i sl. Takvo bi istraživanje pokazalo da je kod nas puno veći broj ateista, agnostika i vjerski indiferentnih i neopredijeljenih, nego što pokazuju rezultati iz popisa stanovništva. Ovo utoliko prije što pojam agnostik, prosječno obrazovanim osobama nije posve jasan, a pojam ateist za mnoge djeluje zazorno i previše borbeno, pa je nepopularno izjašnjavati se kao ateist, što je logična posljedica mnogostoljetne dominacije Crve u društvu i njezinog proskribiranja i demoniziranja „nevjernika“. Radi se o ostatku iz vremena kada je bilo nužno pretvarati se da vjeruješ, jer se otvoreno priznanje vlastita uvjerenja doživljavalo kao nešto sramotno, egzibicionističko, što je značilo biti obilježenim- omraženim nevjernikom. Sve to otežava dobivanje prave slike o stvarnom odnosu vjernika i nevjernika u Hrvatskoj. Po mišljenju I. Maštruka realno je vjerojatno najmanje trećina kod nas onih koji nisu vjernici, a to se uglavnom i uklapa u opći trend opadanja religioznosti u svijetu.

Ovo gledište potvrđuju i neka postojeća istraživanja. Tako proučivši najnovije veliko ispitivanje građana o sreći i zadovoljstvu sociolog Z. Malen konstatira da smo formalno društvo s velikim postotkom vjernika, ali ne po kriteriju dolaska na misu, kao relativno pouzdanom kriteriju, što postotak vjernika bitno reducira. Pitanje je da li se mogu smatrati pravim vjernicima svi oni, kojih prema rezultatima istraživanja ima skoro 50%, koji vrlo rijetko ili nikada ne idu u crkvu, ili su to onih 36% koji često ali neredovito idu u crkvu, ili su to samo onih l7.3% koji to redovito čine?

Iz prakticiranja nekih vjerskih obreda također se teško može zaključiti o religioznosti ljudi. Čin sahrane, primjerice, uz prisustvovanje svećenika može biti više rezultat običaja-tradicije, nego rezultat vjere. Crkveno vjenčanje pogotovo naglašenije pridonosi svečanijoj i bajkovitijoj formi obreda, s tendencijom i težnjom prema spektaklu i paradi, što je osobito privlačno za mlade, a da ne mora biti povezano s osobnom vjerom.

Još se jedna zanimljivost, koja je očekivana, iščitava iz aktualnog popisa stanovništva, što se odnosi na religioznost građana u gradovima različitih regija. To je poznato pravilo: što je neko područje ekonomski, društveno, kulturno i po obrazovanosti stanovništva razvijenije to je religioznost ljudi manja. I obratno: što je područje nerazvijenije, grad manji, s okruženim ruralnim, manje obrazovanim i konzervativnim stanovništvom, to je religioznost veća. Tako e po popisu stanovništva nereligioznih, uzimajući u obzir ateiste, agnostike i one koji se nisu izjasnili o vjeroispovijesti: u Rijeci 11,5%; u Zagrebu 11, a u užem centru l2%: u Splitu11%; u Varaždinu 10%; u Sisku 9%; u Osijeku 7%; u Zadru 6%, dok ih je u Sinju 2,5% a u Gospiću svega 2%. Ovi se pokazatelji uglavnom uklapaju s trendom u svijetu.

28. A T E I Z A M

Pitanjima, ima li Boga, ili ga nema, čiji Bog je pravi, čiji je jači, koji je vjerski obred pravi, daju se različiti, pa i suprotni, odgovori. Za racionalnu osobu, koja na svako pitanje očekuje jasan, smislen i logičan odgovor, bez mistifikacija, mitomanije i zamagljivanja, prošlo je vrijeme nekritičkog prikazivanja biblijskih tumačenja o postanku svijeta, o Bogu i Božjoj volji. Za razliku od religije, koja se u nedostatku pravih odgovora na mnoga pitanja, poziva na milost, božji dar, a u krajnjem slučaju i na Svetog duha, ateist smatra, da je čovjeka bitno opskrbiti oruđem za razmišljanje, a ne gotovim mislima. Takav stav opravdava i činjenica, da se religije po zahtjevima prema vjernicima, međusobno bitno razlikuju u pogledu načina života, ponašanju, obredima, režimu ishrane, raznim zabranama i slično, pa je pitanje što od toga Bog traži. Očito ne može od vjernika zahtijevati različite pa i posve suprotne stvari. To bi jedino bilo moguće kada bi postojalo više bogova, pa bi se svaki obraćao svojim vjernicima.

Mnogi od takvih zahtjeva postaju sve više anakroni, suprotni suvremenim potrebama ljudi i rezultatima znanosti, jer su nastali na znatno primitivnijem stupnju razvoja društva, što prisiljava vjernike da ih krše sve više i sve češće. To dovodi do slabljenja vjere, osobito u naprednijim i razvijenijim sredinama, najviše među mladima, ali tome pridonose i brojni drugi čimbenici, između ostalog, i nevjerodostojnost u djelovanju i načinu života crkvenih ljudi. „Čini ono što pop kaže, ne čini što pop čini“!

Značajnu ulogu u procesu prevladavanja svjetovnog nad religijskim, odigrao je pokret egzistencijalista (utemeljitelji: Jean Paul Sartre i Albert Camus), kao filozofija društvene angažiranosti, humanizma i ateizma. Oni kažu da čovjek nije odgovoran Bogu, nego samom sebi i u svakom je trenutku osuđen na pronalaženje samoga sebe, na optimistično usmjeravanje svojega života prema određenim ciljevima i na njihovo ostvarivanje. To je bio put da religija bude manje „sveta krava“, a više „vrijedna alternativa“ koju, kako ističe D. Donnett : „slijede neki od nas bistrih – ateisti, agnostici, slobodni mislioci, svjetovni humanisti i dr., koji su se oslobodili specifično religijskih privrženosti“, što implicira da je suvremeno društvo sve manje protiv Boga, a sve više društvo bez Boga. Poznati filozof. A. C. Grayling polazeći od uvjerenja da religija zaglupljuje smatra da „samo obrazovanje donosi svjetlost“, te da ako je cilj života ispunjenje treba „strastveno razmišljati i život živjeti širom otvorenih očiju“. Stoga je potrebno odbaciti jaram vjere, jer je, kako misli Franjo Janeš: „bez laži i zatucanosti lakše živjeti“, što nam nameće religija, koja je zapravo „ucjena u kojoj se prijeti praznim pištoljem“.

Ateisti ne trebaju svoje svećenike, niti bilo kakav hijerarhijski ustroj, koji će oblikovati njihova shvaćanja. Ne prihvaćaju žrtvovanja, valjajući se u vlastitoj bezvrijednosti, baš kao ni ceremonije, relikvije i obožavanje bilo kakve slike ili predmeta. „Nama ateistima“ kako ističe R. Dawkins: „niti jedno mjesto na svijetu nije i ne može biti svetije od bilo kojeg drugog: razmetljivoj apsurdnosti hodočašća, ili čistom užasu ubijanja ljudi zbog nekog svetog zida, spilje, svetišta ili stijene, pretpostavljamo opušten i užurbani hod iz jedne knjižnice ili galerije u drugu, potaknuti željom da se nađe istina i ljepota“. Ateist svoje duhovne potrebe zadovoljava uživanjem u ljepoti prirode i umjetnosti, u muzici, likovnoj umjetnosti (uključujući i sakralnu), arhitekturi, kulturnim sadržajima (kazališta, muzeji i drugo), ali i u radosti novih znanstvenih otkrića. Radi se o građanskoj duhovnosti bez religijskih oznaka, bez Crkve kao moralnog roditelja i vodiča kroz život, jer moral i druge sekularne vrijednosti nosimo u sebi kao dio naše prirode. Mi smo prvi naraštaj u povijesti naše vrste, kako kaže Jesse Bering : koji se izravno sučeljava s punim teretom znanstvenoga argumenta koji Boga čini nepotrebnim i nevjerojatnim. Svoje glave više ne možemo zariti ni u agnosticizam. Pa ipak, prilično je spektakularno naći se na bezbožnom svjetlu te razbijene iluzije“. Iluzije koja može biti toliko uvjerljiva da nećemo ni priznati da je posrijedi iluzija.

Ateizam kao vrijednosni sustav, kao racionalni pogled na svijet, utemeljen na znanju i razumu modernog doba, za prihvaćanje novih zamisli ne zadovoljava se intuicijama, već traži izoštrenu svijest i smislene odgovore, podvrgnute provjeri i dokazima. On prihvaća slobodu vjere, ali traži i slobodu od vjere. Isključuje potrebu za Bogom u svijetu u kojem živimo, osim ako bi za njegovo postojanje bili podastrti dokazi, što naravno nije moguće. O tome P. Russell kaže: „Astronomi su se zagledali duboko u prostor, do rubova univerzuma. Kozmolozi su se osvrnuli duboko u vrijeme, do postanka svijeta. Fizičari su razmotrili duboku strukturu tvari, do osnovnih sastavnih dijelova svemira. Nitko od njih nije pronašao dokaze o postojanju Boga niti bilo kakvu potrebu za Bogom. Čini se da univerzum i bez božanske pomoći funkcionira savršeno dobro“.

Među najvažnije odrednice ateizma, spadaju kozmopolitizam-univerzalizam, humanizam i pacifizam. Nasuprot religijskim podjelama i partikularizmima, u nemogućnosti pokušaja objedinjavanja religija svijeta, ateizam nudi vrijednosni sustav utemeljen na znanosti i slobodi istraživanja, radi napretka za čovječanstvo u cjelini. Etički sustav ateizma se poklapa s humanizmom kao univerzalnim naravnim moralom o kojem Fridrich Nietzehe kaže:“Prava je šteta da, i to malo ljubavi u svijetu i u čovjeku, ljudi usmjeravaju prema Bogu, nadnaravnom biću, umjesto da je daju jedan drugome“. Ateistički pacifizam je danas jedina nada za uspostavljanje trajnog mira u uvjetima masovnog ubijanja legitimiranog religijskim pobudama. Za razliku od brojnih vjerskih ratova, nije poznat niti jedan slučaj rata koji se vodio u ime ateizma. Terorizam je produkt vjerskih sukoba, nerijetko je od strane vjernika usmjeren prema ateistima, ali ne i obratno.

U raspravama o suštini ateizma postoje i neke dileme. Tako se neki pitaju nije li ateizam nova religija. Odgovor na to pitanje može biti samo niječan jer ako je ateizam religija, onda je i nepijenje alkohola alkoholizam, a nekonzumiranje droge je narkomanija. Isto je tako i s pitanjem, postoji li borbeni ateizam. O tome Z. Tomac kaže: „Suvremeni čovjek nije protiv Boga, jer polazi od uvjerenja da Boga nema, zato smatra da je borbeni ateizam nepotreban, jer se bori protiv nečega čega nema“. Konačno, je li je patološki, dogmatski ateizam, poput staljinističkog, koji zatire ljudske slobode, istinski ateizam? Odgovor je također niječan, jer se radi o vulgarnom, izopačenom shvaćanju ateizma koji je human, oslobodilački, nenasilnog vrijednosnog sustava.

I konačno, logično si možemo postaviti pitanje, kakav bi danas bio život da nije bilo hrabrih kao što su: Kopernik, Galilei i Darwin, koji su izložili pogibelji svoje živote u borbi za znanstvenu istinu, da i dalje dominira crkveno učenje o zemlji kao nepomičnoj ravnoj ploči i središtu svijeta kojeg je stvorio Bog u šest dana prije nekoliko tisuća godina? Kakao bi danas izgledao svijet da nije bilo križarskih ratova, konkvistadora, inkvizicije, spaljivanja slobodoumnih i „vještica“, brojnih vjerskih ratova, progona Židova i mnogih drugih zlodjela potaknutih i inspiriranih religijskim vjerovanjem? U isto vrijeme nije poznat niti jedan slučaj da su ateisti, u zemljama s velikim brojem ili većinom onih koji ne vjeruju u Boga, ugrozili vjernike ili izazvali sukobe s njima. Ateisti svoj stav prema religiji izražavaju samo riječima, argumentima i dokazima. a vjernicima prepuštaju da si međusobno ruše hramove, pale crkve, džamije i sinagoge.

Budućnost religije i religioznosti uopće, ovisi o velikom broju čimbenika. Tu je, s jedne strane, nasljeđe – tradicija i kultura određene sredine, ali je vjerojatno još važniji, stupanj prosvjećenosti i znanosti. Uz to se, u pravilu, veže i razina općeg materijalnog blagostanja i životnog standarda, ali i razvijenosti demokracije u društvu. Religioznost ljudi, kao smrtnih bića, i kao žudnja za transcedencijom, prekoračenjem ovostranosti, odnosno granica iskustva, svijesti i znanja, vjerojatno će postojati i u dalekoj budućnosti. Druga je stvar s religijom kakvu, uz sve veću dominaciju sekularizma u svijetu, danas poznajemo. Benedett Croce, govoreći o kršćanstvu kao najvećoj revoluciji čovječanstva uopće, primjerice, zastupa tezu kako: „nitko ne zna hoće li se još neka druga objava ili vjera…dogoditi u ljudskom rodu“.

U svijetu stalnih promjena, nema ničega što je trajno, a tako je i s religijom, koja se nužno mora prilagođavati tim promjenama, jer kako je još Budha smatrao: “Ukoliko ne želi sasvim nestati, svaka religija mora dopustiti da se s vremenom mijenja“. Dok je raskid vjerske i svjetovne moći u zapadnoj kulturi, doveo do demokratizacije, u islamskim zemljama to ide vrlo teško, jer je tumačenje Kurana, kao „posljednje Božje volje“, u skladu s vremenom, jedva moguće. Zastarjelost vjerskih dogmi ukazuje na nesposobnost davanja odgovora na novu životnu stvarnost i njoj se suprotstavlja. U tom su pogledu europski muslimani u paradoksalnoj poziciji o kojoj S. Žižek kaže: „jedina politička skupina, koja ih ne svodi na građane dugog reda i koja im nudi dovoljno prostora za korištenje njihova religijskog identiteta, su bezbožno ateistički liberali, dok su im kršćanski konzervativci, koji su im najbliži u smislu vjerske društvene prakse, zapravo najveći politički neprijatelji“.

Generalno, u zemljama zapadnoeuropske kulture i nasljeđa, te Japana i nekih naprednijih, razvijenijih dalekoistočnih zemalja, ali i u drugim sredinama, religija slabi u onoj mjeri u kojoj jača uloga znanja i znanosti s njihovim tehnološkim i drugim napretkom i s tim povezanom globalizacijom općenito, a posebno suvremenim komunikacijama, komunikacijskom umreženosti i povezanosti svijeta nezamislivih u biblijska vremena. „Dok su ljudi u prošlosti uglavnom učili iz vlastitog iskustva i od ljudi u svojoj neposrednoj blizini, mi možemo učiti od nebrojenih ljudi širom svijeta. Tako jedni drugima potičemo buđenje“, ističe P. Russell. Tome pridonosi činjenica da se danas međusobno informiranje i razmjena iskustava, u znanosti i drugim područjima, i na najvećim razdaljinama ostvaruje u vrlo kratkom vremenu, gotovo trenutno, a što je u prošlosti bilo moguće najčešće kroz dugi protek vremena ( o ishodu bitke kod Vaterloa u Zagrebu se, primjerice, saznalo nakon dvanaest dana kada je vijest o tome donio jedan trgovački putnik).

Od pravila koje glasi: što je zemlja razvijenija i stanovništvo više obrazovano i njegova osviještenost veća, to je religioznost manje izražena, izuzetak su samo SAD, gdje religija sa svojim brojnim sektama, sljedbama i kultovima, s osobito snažnim utjecajem kreacionista, ima još uvijek velik značaj u društvu. Iako je Amerika po ustavu sekularna država, u njoj je religija postala neka vrst slobodnog poduzetništva. Suparničke se crkve nadmeću za pastve, uz unosne prihode i žestoku konkurenciju, pa i agresivnim metodama tržišta. Ali i tu su kao i u Engleskoj, gdje je religija pod pokroviteljstvom službene crkve, svedena gotovo na ugodnu društvenu razbibrigu, znanstvenici u velikoj većini nereligiozni, a vrhunski znanstvenici najmanje religiozni. Tako je istraživanjem objavljenom u znanstvenom časopisu Nature 1998. navedeno da u SAD samo 7% članova Nacionalne akademije znanosti, vjeruje u osobnog Boga. Među članovima Kraljevskog društva u Engleskoj ih je još manje, svega je 3.3%, onih koji vjeruju u Boga. R. Dawkins u svojoj knjizi „Iluzija o Bogu“ navodi rezultate istraživanja, na temu religije, objavljene u časopisu Mensa Magazine 2002. a koji uz obrazovanje uzimaju u obzir i kvocijent inteligencije: “Od 43 studije koje su provedene od 1927. o odnosu religijskih uvjerenja prema ljudskoj inteligenciji i/ili obrazovnoj razini, u svima, osim u četiri, utvrđena je obrnuta proporcionalnost. To znači što su nečija inteligencija ili obrazovna razina više, manje je vjerojatno da će dotična osoba biti religiozna“, a što je i potvrda evolucijom dostignute sposobnosti racionalnog mišljenja, rasuđivanja i prosuđivanja.

Koliko god je nezahvalno sa sigurnošću predviđati budućnost religije, ipak postoje trendovi i jasne tendencije, koje upućuju na zaključak da će, paralelno s jačanjem obrazovanja, znanosti i kulture i napretka uopće, uloga religije opadati. Za očekivati je da će, pored Islama, sve više slabiti i Katolička crkva. Te se religije, zbog svoje dogmatičnosti i konzervativnosti, teže prilagođavaju brzim promjenama u društvu. Za Katoličku crkvu je poseban problem, što bi njezino reformiranje i prilagodba duhu vremena i napretka mogla dovesti do približavanja liberalnijoj Protestantskoj crkvi. Mnogi katolički teolozi, unatoč tome, upozoravaju na neodrživost i štetnost krutosti i rigidnosti postojećih vjerskih učenja. Tako nedavno preminuli kardinal Carlo Maria Martini u svojem neobjavljenom intervjuu, upozorava: „ Crkva je umorna, naša je kultura zastarjela, crkve su velike, samostani prazni, birokratski aparat Crkve buja, naši obredi i odore su pompozni. Crkva mora priznati pogreške, radikalno se obnoviti, počevši od Pape i biskupa“ (Birokratski aparat u Vatikanu danas broji blizu 3000 osoba). Kardinal je i svojom smrću posvjedočio zastarjelost crkvenih dogmi, jer je, neizlječivo bolestan, odbio produženje života na način da ga se hrani pomoću sonde kroz nosnu šupljinu, iako je to protivno stavu Crkve o eutanaziji i suicidu. Znakovito je da je Kardinal, unatoč svemu, sahranjen po vjerskom obredu, što se inače u sličnim slučajevima ne događa.

Unatoč manjkavosti sustavnih znanstvenih istraživanja, sve više je očigledan raskorak krutih i zastarjelih crkvenih učenja i društvene prakse – načina života vjernika. Tako nametnute vjerske norme, da je grijeh predbračni intimni odnos parova, gube svaki smisao, jer je općepoznato, da to danas čini velika većina mladih. Mnoge djevojke pristupaju činu vjenčanja gravidne, pa i nakon poroda. Slično je i s kontracepcijom koju, u ovom ili onom obliku, danas u razvijenijim zemljama, prakticira većina, radi zaštite zdravlja i neželjene trudnoće. Legalni prekid trudnoće je vrlo raširena pojava, a procjenjuje se da je ilegalnih i više. O pogrešnom stavu Crkve prema pitanjima izvantjelesne oplodnje i humane reprodukcije, govore podaci da je uz liječenje neplodnosti, do danas u svijetu na taj način rođeno više od pet milijuna djece, a u Hrvatskoj između 16 i 18 tisuća.

Prema novijim istraživanjima 14% djece u Hrvatskoj je rođeno izvan braka, u Sloveniji 57%, dok ih je u Estoniji čak 59,7%. Sve je to Crkvi dobro poznato. Ako se tome dodaju brojna druga vjerska učenja, kao što su: stav prema homoseksualizmu; celibatu i drugim zabranama, onda je jasno zašto uloga Crkve opada, osobito među mladima, a za očekivati je da će se ta tendencija nastaviti, ako ne dođe do nužnih reformi i napuštanja prevladanih dogmi, jer kako kaže Kardinal Martini Crkva zaostaje 200 godina iza društvenih tokova. Neodrživost crkvene dogme o nerazrješivosti braka, primjerice, potvrđuje činjenica da je u nekim zapadnim zemljama razveden svaki treći brak, a u Hrvatskoj, prema nekim istraživanjima, svaki četvrti. C. Hitchens protiv crkvene zabrane razvoda braka kaže: „Žena udana za muškarca koji je tuče, neprekidno pijan, nikad ne bi smjela očekivati ništa bolje, te bi mogla ugroziti svoju dušu ako se odluči za novi početak“.

Nesposobnost Crkve da artikulira odgovore na bitna etička pitanja suvremenog života, osobito je izražena u odnosu na instituciju braka u kojem više ne postoji muška dominacija. Uočavajući ozbiljnost problema Kardinal Martini se zalagao za odobravanje rastave i ponovnog braka, jer da se time ne krše Božji zakoni već da se radi o pronalasku nove snage u ljudima koji su bili nesretni u prvom braku. Budući da se Crkva oglušuje na tu i slične inicijative, logično je da to ima za posljedicu pad populacije vjernika.

Prema podacima PEV Davie 2oo2., na pitanje ima li religija važnu ulogu u našim životima s da je odgovorilo do 56% Amerikanaca, Europljana: do 33% u Engleskoj, do 27% u Italiji, do 21% u Njemačkoj, do 11% u Francuskoj. Na pitanje je li za ćudorednost potrebna vjera podatci iz 2oo7. govore da je negativnih odgovora manje u Americi 41%, a velikom većinom prevladavaju u Europi: 86% u Švedskoj, 83% u Francuskoj, 71% u Španjolskoj i Itaaliji. Isti postotci, ali obrnuto, susreću se u glavnim islamskim zemljama.

Najnovije Gallupovo istraživanje međunarodnih trendova vjere, provedeno u 57 zemalja („Religion and atheism Indeks“), pokazuje da danas u svijetu 59% ljudi vjeruje u Boga, što je 9% manje nego 2005. Prema istom istraživanju od 2010., u Hrvatskoj 68% ljudi pridaje važnost religiji. Po Kaptolu katolika je 89%. Razlika proizlazi iz činjenice, da su se u popisu stanovništva mnogi izjasnili kao katolici u smislu pripadnosti zapadnoeuropskom kršćanskom kulturnom krugu, a ne kao vjernici ili su time željeli naglasiti svoj hrvatski nacionalni identitet. Stvarni postotak vjernika u populaciji, bilo bi moguće utvrditi, primjerice, uvođenjem posebnog tzv. crkvenog poreza, kako je to uređeno u više zemalja. Tako bi vjernici postotak poreza namijenjen u tu svrhu, usmjerili prema Crkvi, a ostali građani prema humanitarnim organizacijama ili socijalnim potrebama, dok bi financiranje Crkve iz državnog proračuna prestalo. Istraživanje, nadalje, pokazuje da je postotak vjernika po zemljama slijedeći: Francuska 29%; Češka 3O%: Japan 31%; Irska 47%; Nigerija 93%, a Gana 96 %. Po regijama pojedinih kontinenata, vjernika je najmanje na području sjeverne Azije 17%; zapadne Europe 51%; Istočne Europe 66%, dok je najveći broj vjernika u Latinskoj Americi (84%) i u Africi (89%). Istraživanje opetovano potvrđuje tezu da stupanj religioznosti prije svega ovisi o općoj razvijenosti i stupnju prosvjećenosti stanovništva nekog područja, ali i tezu o postojećem trendu i dinamici promjena. Na tom tragu je i nedavna izjava Pape Benedikta VI. „Nade Katoličke crkve su u Oceaniji, Africi i Aziji. Nade su u budućnost mlade Crkve“.

O budućnosti Crkve, kakvu poznajemo, može se zaključiti iz rezultata proizašlih iz njenog dosadašnjeg zalaganje za određene društvene „vrijednosti“. Tako je Crkva u borbi seljaka protiv kmetstva bila na strani feudalaca. U borbi robova za ukidanje ropstva, u Americi i drugdje, podržavala je robovlasnike. Podržavala je zločinačke fašističke režime i kolonijalizam koji su zatirali ljudska prava i slobode. Bila je i protiv prava glasa žena u borbi za ravnopravnost s muškarcima. Podržavajući uvijek konzervativno i nazadno Crkva je izgubila sve bitke, jer kotač historije nije mogla zaustaviti, ali je pridonijela nepotrebnom produžavanju patnji i nepravde za mnoge. Stoga je teško vjerovati da može zaustaviti progres u suvremenom društvu što se odnosi na pitanja kao što su: predbračni ljubavni život mladih; zajednički život parova izvan braka; razvod braka; abortus; kontracepcija; medicinski potpomognuta oplodnja i prava gay populacije, jer je sve to, uglavnom, u većini najrazvijenijih demokratski uređenih država riješeno na način suprotan onome za što se zalaže Crkva. Za očekivati je nastavak takvog trenda jačanjem sekularizma, liberalizma i demokracije u svijetu kao civilizacijskim dostignućima.

Zaključno treba naglasiti da, uvažavajući duhovne potrebe vjernika, koje traže oslonac i podršku izvan sebe, u Bogu, zdrav razum govori suprotno. On odbacuje iluzije takve vrste i svako praznovjerje, uključujući i ono utemeljeno na religiji, koja usporava napredak društva. U postojećim okolnostima permanentnog porasta sekularizma i opadanja, pa i kolapsa religioznosti u svijetu, osim u najnerazvijenijim i najzaostalijim sredinama, racionalnoj osobi, slobodnog i nezavisnog duha, nakon demistifikacije religijskih učenja o Bogu i nade u vječni život, ne preostaje ništa drugo, nego okrenuti se samom sebi, stvarnosti zemaljskog života i zdravom razumu s osloncem na znanost s njenim neograničenim mogućnostima.

ŠUTI

LI BOG

UISTINU?

Dipl. inž. KARL KÖBLER

PREDAVANJE

Dame i gospodo !

“Istina se ne ravna prema nama, nego se mi moramo ravnati prema istini.”

Jedina svrha mog referata je saopćiti vam istinu o temi:

„Šuti li Bog uistinu?“

Ako vaša osobna vjera ili vaš religiozni nazor na svijet odstupa od ove istine, tada mislite na izjavu Matthiasa Claudiusa:

“Istina se ne ravna prema nama, nego se mi moramo ravnati prema istini!”

Vjerujete li u postojanje besmrtne duše?

Vjerujete li da Vi osobno posjedujete takvu dušu?

Vi sigurno poznajete klasičnu izjavu velikog kirurga Virhova. Citiram doslovno: “U svojem životu obavio sam tisuće operacija na ljudskom tijelu, a da pri tome nisam nikad zapazio dušu.”

Oko sto godina kasnije ruski su kozmonauti izjavili: “Mi smo s našimSputnikom istražili cijeli svijet! No, nismo nigdje sreli Boga!”

Jeste li vi u svojem životu sreli Boga?

Čovjek je biće koje postavlja pitanja. Jedno od osnovnih pitanja suvremenog čovjeka glasi: “Postoji li Bog?” ili “Gdje je Bog?” Mnogi također pitaju: “Zašto Bog dopušta to i to?” ili “Zašto Bog ne intervenira?” ili pak “Zašto Bog šuti?”

Sva ova pitanja imaju jedno zajedničko: sumnju u postojanje Boga.

Postoji li uopće Bog? Postoji li “dragi Bog” kojeg mnogi kršćani potajno zazivaju u molitvama i kojeg isto tako mnogi proklinju?

Postoji li jedan Otac na nebu, kojeg u “Oče našu” slave mnogi jezici i kojeg kršćanstvo slavi pjesmom: “Veliki Bože, mi te priznajemo”?

Zašto je Bog, pitaju mnogi s pravom, govorio samo nekad kroz usta svojih proroka? Kao što znamo u “knjizi nad knjigama”, Bibliji, na oko 2000 mjesta stoji doslovno: “Bog reče” ili “Gospodin reče”. Zar danas više ne postoji Bog koji govori?

“Sveto pismo” kao “Božja riječ” poučava nas da je Bog vječan. Zašto je dakle Bog govorio prije u prastaro doba? Zašto Bog danas više ne govori ljudima?

Pitanje nad pitanjima! Time je upravo označena tematika mojeg predavanja.

Naša tema glasi „Šuti li Bog uistinu?“. Prije nego se s time pozabavimo, želio bih razmotriti tri temeljna pitanja:

Prvo : Je li Bog mrtav?

Drugo: Tko ili što je Bog?

Treće: G ovori li Bog preko teologa?

Pristup prvom pitanju: Je li Bog mrtav?

Stoljeća neprekidnih prevrata, revolucija, oružanih konflikata sve do naših dana; strah od totalnog, apokaliptičkog atomskog rata donio je čovječanstvu veliku nesigurnost. Predaje i vjerske tradicije koje su za prošle generacije bile neosporive, danas su stavljene u pitanje. Čovjek, kao biće koje ima prirodnu sklonost da odgonetne smisao svih zbivanja i da postavlja pitanja o smislu vlastitog postojanja, traži nove horizonte u očekivanju da će naći Boga.

Gdje je Bog koji je stvorio nebo i Zemlju?

Izazvani teolozi daju odgovor: “Bog je mrtav.”

Pred nekoliko godina francuski filozof Jean-Paul Sartre na pitanje novinara “Što ima novo ?”, odgovorio je: “Voilà, moja gospodo, Bog je mrtav.” Godine 1967. magazin za vijesti “Pregled” započeo je božićnu reportažu “U što vjeruju Njemici” s rečenicom: “Za svakog trećeg Nijemca u Saveznoj Republici ’Bog je mrtav‘.”

U sferama djelatnosti modernog svijeta; životu, znanosti, i tehnici Bog je postao nepotreban i suvišan.

Ovu je situaciju teolog Dietrich Bonhoeffer (l9o6-1945) prije 40 godina okarakterizirao na sljedeći način:

“Čovjek je naučio sam odlučivati o svim važnijim pitanjima bez zazivanja u pomoć hipotetskog Boga«.

U znanstvenim, umjetničkim i etičkim pitanjima to je samo po sebi razumljivo i nitko se tome uopće ne čudi, ali skoro loo godina to važi u velikoj mjeri također za religiozna pitanja. Izgleda također da sve može ići bez Boga i to doduše isto tako dobro kao i prije. Isto kao na području znanosti tako i na svim područjima čovjekova djelovanja “Bog” biva sve dalje potiskivan iz života, On gubi Svoje tlo.”

Za potvrdu ovoga vratimo se u znanstveno područje 2oo godina unazad!

Još za Newtona (164-3-1727) i Keplera (l571-163o) otkriće prirodnih zakona bio je povod da se hvali i veliča mudrost Stvoritelja i Zakonodavca svemira, dok astronom Baplace (1741-1828) na pitanje Napoleona: “Gdje stoji Bog u tvom sistemu?”, daje odgovor: “Ja ne trebam ovu hipotezu!”

Ova je misao postala parola. Julian Huxley, veliki engleski biolog i nakon Drugoga svjetskog rata generalni sekretar i direktor UNESCO-a, izjavio je: “Hipoteza – Bog nema više nikakvog praktičnog značenja za tumačenje i razumijevanje prirode. Naprotiv, ona je zapreka istinitom tumačenju. Jednom obrazovanom i inteligentnom čovjeku pada veoma teško vjerovati u jednog Boga.”

Ateisti demonstriraju. Na upadljiv način isto je također i u klerikalnim krugovima jer za mnoge teologe “Bog je odsutan”, a Krist je “zastupnik odsutnog Boga”. Moderni teolozi razvijaju “teologiju na mrtvom Bogu”. Prvi put u 2ooo godina crkvene povijesti nisu samo bezbožnici ti koji kažu „Bog je mrtav“, već je ova pojava upravo najavljena i u Crkvi! Posljedice ovog razvoja “života bez Boga” ili “odvraćanja od Boga” na određenim područjima ljudskog života poznajemo svi!

No, poznajemo li svi mi pravi korijen ovoga nezaustavljivog razvoja koji sam prikazao?

Prije srednjeg vijeka postojala je veza između vječnosti i vremena. Nakon srednjeg vijeka nastala je Crkva svjetovne moći, koja je većinu ovih mostova brutalno porušila. Time su Bog i svijet međusobno odijeljeni. Bog je transcedentnost koja leži izvan prostora i vremena. A mi, svijet, smo realnost, stvarnost. Povlačenjem ove granice, ovim razdvajanjem, nastao je ponor.

Danas za kršćane službeno postoji još samo jedan most, naime prenošena “Božja riječ”. Ovaj most je preživio oko 2ooo proteklih godina i postao veoma istrošen. Jaz između ovostranog, realnog svijeta i svijeta s onu stranu, koji je za nas nevidljiv – postajao je cijelo vrijeme veći i dublji, a nosivost mosta bivala je stalno slabija. Time je stalno sve manji broj ljudi nalazio direktni put do Boga. Bog je postao nedohvatljiv i konačno suvišan.

Nietzsche je imao pravo kad je rekao: “Bog je mrtav, mi smo ga ubili!”

Bio to Nietzsche, Sartre, Laplace, Huxley ili bezbrojni drugi filozofi ili moderni teolozi – svejedno je; jedino duhovni mrtvaci i duhovne neznalice mogu zastupati tezu: “Bog je mrtav!” Zaista, ljubav prema Bogu ohladila je u mnogim srcima i zamrla je vjera u Boga u mnogim srcima, kod mnogih kršćana. Kod mnogih kršćana čija ispovijed usana također i u 2o. stoljeću još glasi:”Ljubi Boga svog Oca iznad svega!”

Zaključimo: pri promatranju svijeta, svjetske povijesti, istraživanja svemira i stalnog sekulariziranja zapadnog svijeta, zaista se čini da je Bog mrtav. No ipak, istina je, Bog vječnoživi!

Za razumijevanje ove tvrdnje i kao njezin dokaz neophodno je definirati riječ “B o g”.

Stoga pristupimo drugom pitanju:

Tko i što je Bog?

Danas znamo da prilikom susreta vodećih fizičara – svake dvije godine u Moskvi- ruski fizičari atomistike stalno postavljaju pitanje o Bogu, po prilici na sljedeći način: “Postoji li jedno vječno energetsko polje i polje snage iz kojeg je proisteklo cijelo stvaranje?’

Svaki učenik fizike zna za glavnu postavku Eistainove teorije relativnosti: “Masa je pojavna forma energije.”

Odavno je poznato da se materija pretvara uenergiju – mislimo na nuklearnu energiju i atomsku bombu — i obratno energija u materiju.

Alinezna se odakle dolazi ova energija. Jedan od najvećih znanstvenika našeg stoljeća, nositelj Nobelove nagrade, profesor dr. Max Planck (1858 – 1947), jedan od osnivača atomske znanosti koji je svoj cijeli život posvetio istraživanju materije i atoma, rekao je u vezi s ovom temom: “Ne postoji nikakva materija sama po sebi”. Svaka materija nastaje i opstoji samo kroz silu koja čestice atoma stavlja u rotaciju i održava ih zajedno poput sićušnih Sunčevih sustava. Ali budući da u cijelom svemiru ne postoji ni jedna inteligentna ni vječna sila, moramo stoga iza ove snage pretpostaviti jedan svjestan i inteligentan Duh. Ovaj Duh je praizvor svake materije. Nije realnost, stvarnost i istinitost vidljiva prolazna materija, već je istin i t

n e vid 1 j i v i, b e s mrtni D u h. Jer materija uopće ne opstoji bez ovog Duha.”

Zaključujući, Max Planck ispovijeda da je Bog stvoritelj ovog Duha. Da, ja to želim dopuniti: Bog i ovaj Duh su identični.

Ovaj nevidljivi besmrtni Duh je Bog. Ova vječno tekuća energija je Bog. Ova snaga, ovo vječno snažno polje – što također možemo reći – je Bog. Bog je Duh. Tako stoji doslovno u Ivanovom Evanđelju; „I, Duh nije vidljiv. Život postoji jedino kroz Božju snagu, kroz snagu Sveduha.“

Drugim riječima: bez ovog Duha ne bi nastao nikakav život. Kad „duh napusti čovjeka“,tada je čovjekovo tijelo mrtvo. No, ovaj duh živi i dalje u profinjenom, za ljudske oči nevidljivom tijelu duše, jer ona je vječna, besmrtna. To je objašnjenje za Virhova i za sve one koji još nisu sreli nikakvu dušu! Ovaj Duh, ovaj Božji Duh živi u dušama svih ljudi. Stoga Biblija govori o tome “da smo mi hram Svetog Duha”. Ovaj Sveti Duh je Duh Božji.

Mistik Jakob Boehme, po zanimanju obućar, spoznao je i zapisao prije 55o godina: “Naši teolozi znaju doduše da postoji jedan Bog, ali oni ne znaju gdje je i što je On. Kad oni o Bogu govore tada ga traže u vanjštini, u dalekom nebu. Oni doduše priznaju da Bog Svojim Duhom upravlja svime na ovom svijetu, ali Njega samog žele iz svijeta odstraniti i zadržati ga u onostranom svijetu. Tako poučavaju ljude i sami ga svagda traže. Oni tapkaju u tami i ne poznaju put do Boga.”

Jedan književnik našeg vremena K.O.Schmidt piše u jednoj od svojih knjiga: “Već 2ooo godina milijunima tražitelja uskraćuje se Božanstvo. Predstavljao im se počovječeni Bog sa slabostima zemaljskog čovjeka i kao “Gospodar svemira”. Također i danas još uvijek je glavni problem dogmatike “put do Boga”, ali nijedna teologija nije ovaj put pronašla. Svuda samo bespomoćnost i i z j a v e da se Boga ne može niti spoznati niti dokazati. Tako je teologija postavila zid između čovjeka i Boga s posljedicom da si mnogi kršćani umišljaju kako su odijeljeni od Boga i žive odgovarajuće ovoj zabludi.

“Bog nije daleko od nas. On je usred nas, u unutrašnjosti našeg bića, u centru našeg srca. Put u nutrinu vodi najdubljem, temelju vlastite duše koja je jedno s božanskim pratemeljem. Put u nutrinu je put k Bogu jer u na dnu naše duše živi zraka Božanstva, jer smo mi po svojem unutarnjem biću jedno s Bogom – duh iz Božjeg Duha.”

Odgovor na naše drugo pitanje glasi:

Bog je vječni Duh, vječno rotirajuća snaga i energija u svim oblicima života. Dakle, Bog nije izvan našeg bića, već u nama.

Pristupimo trećem pitanju:.

Govori li Bog preko teologa?

Na rubu prikazanog ponora mnogi ljudi koji traže istinu postavljaju danas pitanje: “Je li uopće jednom postojao onaj Bog koji je u proteklim vremenima govorio kroz usta proroka?” Teolozi jednoglasno daju potvrdan odgovor jer nam tako autentično saopćava Biblija.

Sada aktualizirajmo naše pitanje: “Postoji li još i danas Bog koji govori?”

Ljudi koji su studirali Bibliju i u određenoj mjeri “Boga“ nalaze se u neprilici ili ne daju odgovor. Jedan teolog mi piše: “Vjera dolazi preko propovijedi, a propovijedanje preko Božje riječi. Kad se propovijeda, tada to nije isključivo samo mišljenje jednog čovjeka koji je studirao. Pa se kaže i za najgoru propovijed: ovdje govori Bog.”

Ova izjava jednoga dugogodišnjeg gradskog župnika je tipična za mnoge teologe. Oni kažu: u mojoj propovijedi, kroz moje tumačenje teksta Biblije govori Bog, Duh Sveti, i daje mi impulse. Bog dakle ne šuti. On govori preko Svoje riječi, u mojoj propovijedi – mojim slušateljima.

Ovakva interpretacija zvuči gotovo uvjerljivo, ali ipak ona nije uvjerljiva. Stoga se logički ponovo postavlja pitanje: “Zašto Bog ne govori i u današnje vrijeme na isti način kao u Starom zavjetu?”

Neki se teolozi pozivaju na riječ Pavla u pismu Hebrejima (1,1-2 ). Tamo stoji: “Bog; koji je nekoć u mnogo navrata i na mnogo načina govorio ocima po prorocima, na kraju, tj. u ovo vrijeme, govorio nam je po Sinu…” Prema istraživačima Biblije ovaj se tekst tumači kao da Bog nakon vremena Svojeg Sina više ne govori. Ovakvo objašnjenje odgovara razumijevanju objave teologa. U Rudloffovoj “MALOJ DOGMATICI ZA LAIKE” čitamo: “Neposredna objava Božja u punom smislu došla je preko Isusa Krista. Posao proroka Starog zavjeta trebao je voditi samo do Krista. Krist je Svojim čudesima dokazao da je On poslan od Boga da bi ljudima donio Istinu. On je Božja objava.”

Romano Guardini piše :”Na koncu objavljivanja stoji pojava utjelovljenog Sina Božjeg. U Njemu je sve ispunjeno. On je “alfa i omeg a”- početak i svršetak. Objavljivanje se ne nastavlja više nakon Krista.”

U tumačenju teologije Karla Bartha formulirano je nerazumljivo: “Crkva zna da joj je u Božjoj riječi sve rečeno. Nema pitanja na koje ne bi bilo odgovoreno u riječi o božanskom sudu i božanskoj milosti. Stoga je u riječi Božjoj sve rečeno, sve zaključeno, sve prosuđeno i sve uključeno u milost. Zato ne postoji ništa više za čim bi Crkva još trebala posezati i što bi još trebala naviještati pored riječi Božje.”

Svodeći sve pod jedan nazivnik, pismoznanci 2o. stoljeća tvrde: “Isus Krist je objava Boga. Ne postoje nikakve božanske objave nakon Krista jer ih mi ne trebamo. U pisanoj riječi Božjoj, u Bibliji, sve nam je rečeno! Kroz ovu riječ govori Bog još i danas.”

Drugim riječima: za službenu teologiju već 2ooo godina Bog se nije objavljivao neposrednom riječju preko ljudskih usta, čime službena teologija niječe važnost i teološko značenje proročanstava nakon Biblije. S katoličke strane takva su proročanstva diskvalificirana kao tzv. “privatne objave”. Ispitujući smisao i izjave pojedinih slučajeva, zaključuje se da im njihovo postojanje i sadržaj nisu uopće poznati. Službeno se dakle ovdje Crkva ponaša kao netko tko dokazanu činjenicu niječe zato što se iz interesa ili zbog predrasuda nije njome bavila.

Za protestantsku stranu Martin Luther je za vrijeme reformacije postavio granice. Poznato je da je Luther gajio averziju prema živim prorocima. On im se rugao nazivajući ih s prezirom – sanjari. Lutherov negativni stav prema suvremenom proročanstvu stav je crkvenog protestantizma sve do današnjeg dana. Lutherovo izjednačenje župnika koji tumači pismo s jednim od Boga pozvanim prorokom je razlog zašto su mnogi teolozi kroz koje je Bog govorio krivo shvaćeni.

Nikad ne može župnik kao izlagač nedjeljnog teksta propovijedi biti izjednačen s jednim prorokom.

Moj odgovor na treće pitanje glasi: ‘

Teolozi izlažu smisao riječi koje je Bog objavio u proteklim vremenima. Teolozi su time izlagači, a ne proroci božanske riječi. Bog dakle ne govori neposredno preko teologa kao što je govorio i kao što govori preko proroka.

Dame i gospodo!

Naša tema „Šuti li Bog uistinu?“ je pitanje mnogih ljudi koji traže istinu u našem vremenu, koje postaje sve “bezbožnijen. Ovo pitanje polazi od toga da Bog živi, ali je očigledno ušutkan. Jer Bog nije mrtav, već je “vjera u Boga” posvuda mrtva!

Je li se Bog pokorio zabrani govora? Ili tko je Boga osudio na šutnju ?

Ja vam dajem odgovor:

Bog nije nikad šutio i Bog ni danas ne šuti i kao što ćemo upravo čuti, u sva vremena postojali su muževi i žene s proročkim darom koje je Bog pozvao. Božji je Duh vijao u sva vremena. Time je On dokazivao i ujedno dokazuje Svoje postojanje, Svoje vječno djelovanje i upravljanje. Sam je Božji Duh pozivao posrednike koji su naviještali Njegovu vijest ljudima. Ove posrednike nazivamo također prorocima. Oni su bili i jesu “most nad ponorom između Boga i ljudi. Bez ovih mostova, dakle bez proroka, Bog se nije mogao i ne može očitovati ljudima, jer Bog je Duh i nema ljudski jezik.

Bog je u Starom zavjetu govorio narodu preko mnogih proroka. Vi poznajete njihova imena: Mojsije, Izaija, Jeremija i mnogi drugi. Bog je govorio preko Svojeg Sina Isusa iz Nazareta, koji je bio najveći prorok. Zašto bi Bog morao šutjeti u proteklih 2ooo godina?

U sva vremena postojali su pravi Božji proroci. Srž mog predavanja glasi:

B o g n e šuti, t a k o đ e r n i d a n a s!

Jer, postoji u današnje vrijeme i to u Njemačkoj ponovo objaviteljica (proročica), kroz koju Bog neposredno i izravno govori ljudima na isti način kao što je Bog uvijek govorio preko proroka.

Vjerujte mi: Opet postoji most koji premošćuje ponor koji razdvaja Boga i nas ljude. Most, koji mogu prijeći svi ljudi i koji vodi neposredno Bogu.

Moja je zadaća obrazložiti vam ovu činjenicu i učiniti je vjerodostojnom.

Povijest kršćanstva je ujedno povijest Božjih proroka. Ovo dvoje je nedjeljivo. Bez Boga koji se objavljuje preko čovjekovih usta, dakle bez Boga “koji govori”, ne bi postojalo proročanstvo, ne bi bilo nikakvog znanja o Bogu, o Njegovoj volji i Njegovim zapovijedima.

Na početku sam ustvrdio da je Crkva suodgovorna za “smrt Boga”.

Drugim riječima: ona je odgovorna što je vjera u Boga oslabila

ili gotovo potpuno izumrla.

Dokazi sa ovu optužbu?

Službena teologija tvrdi da je kršćanima sve rečeno u “Božjoj riječi” koja je zapisana u Bibliji. Nakon vremena Isusa Krista nisu više dane nikakve objave. Drugim riječima: Bog je u proteklih 2ooo godina šutio i šuti još danas.

Ovom tvrdnjom Crkva prešućuje činjenice. Time kršćanska Crkva promiče ogromnu zabludu i propagira ovaj krivi nauk, time također proturječi samoj sebi jer je mnoge prosvijetljene muževe i žene u posljednjih 2ooo godina naknadno rehabilitirala kao “govorne instrumente” i “nosioce Božje riječi”.

Iz velikoga dragocjenog povijesnog blaga iznosim vam provjerene dokaze za to da nakon smrti Isusa iz Nazareta božanske objave n i s u bile isključene.

1. M o n t a n u s

Prakršćanstvo je bilo ispunjeno proročkim duhom. Pavao piše: “Bog je u zajednici postavio prvo apostole, drugo proroke.” U 2. Petrovu pismu (redak 19) čitamo: “Mi imamo čvrstu proročku riječ.” Više od loo godina nakon Isusove smrti nastupio je u MALOJ AZIJI prorok imenom Montan.

Ovaj ranokršćanski pokret nastupio je u crkvenoj povijesti kao montanizam. O tome piše poznati profesor teologije na Sveučilištu u Marburgu dr.Ernst Benz: “Među najznačajnije činjenice u povijesti kršćanske Crkve spada to da je upravo u drugom stoljeću prekinuta pojava proročanstava i vizije sa slobodnim nastupima Duha i da je na njihovo mjesto stupila crkvena institucija i crkveno učenje. Crkva nije mogla trpjeti daljnje postojanje slobodnog proročanstva i spontano razvijanje objave Duha, već je proročanstvo zaustavila izborom usmene i pismene tradicije apostola u riječi Pisma i svetog učenja.

Upravo početkom drugog stoljeća obnovljeni razvoj slobodnog proročanstva u osobi Montana i njegovih učenika, koji su nove objave primali od anđela, Crkva je odbacila kao krivovjerje i udarac protiv apostolske tradicije. Jedini oblik proročanstva koji se unutar crkve trpio bilo je – ne nastavljanje objave na temelju neposredne inspiracije – nego proročanstvo koje je vezano na slovo Svetog Pisma.

Već tada je ranokršćanska Crkva pokušala prisvojiti vlast i isključiti vodstvo ljudi preko proročkog Duha. Stoga nastaje tragični obračun između svjetovne crkvene institucije i proročkog Duha.

Isključenjem ovog Duha, prestao je govoriti onaj glas koji nikad nije smio zašutjeti. Time je izgubljeno neposredno upravljanje odozgo koje ne može nadomjestiti ni najvještija crkvena organizacija.

2.Hildegard iz Bingena (lo98 — 1179)

Tko ovu redovnicu promatra kao najpoznatiju njemačku književnicu srednjeg vijeka,kao prvu liječnicu i prirodoslovca Njemačke, kao filozofa, teologa i muzičara podliježe velikoj zabludi! Jer Hildegard niti je sama eksperimentirala niti je znanstveno radila. Hildegard je sve svoje znanje dobila od Boga, ona je smjela saznanja gledati u “živom svjetlu”, u određenom smislu na ekranu, gdje je saopćene tajne mogla jednostavno pročitati. Ona sama o tome piše: “Ono što u ovom gledanju vidim i učim, zadržavam dugo u sjećanju. Čim to vidim ili čujem, odmah mi ulazi u svijest. Ja v i d i m, č u j e m i istovremeno znam, te kao u jednom b l i c u (trenu) shvaćam to što znam. Što ne vidim, to ne znam jer ja sam neobrazovana, poučena samo u najjednostavnijem čitanju. Ono što pišem, to vidim i čujem prilikom gledanja i ne trebam nikakve druge riječi, osim onih koje čujem.

Božanski nalog koji je kršćanska redovnica trebala saopćiti bio je silan. Hildegard je slična po svim bitnim osobinama starozavjetnim prorocima, među kojima su bile također i žene kao Mirjam, Hulda i Debora. Oni su svi propovijedali pred knezovimaa i narodom i vodili snažnu borbu na religioznom i moralnom području. Također su napadali idolopoklonstvo, kudili nemoral svog vremena, govorili protiv pretjeranosti vanjskog kulta i zastupali istinsku, unutarnju religioznost.

Hildegard je mnogo putovala i nastupala u mnogim gradovima pred narodom i govorila snažno kao muškarac – često kao “truba božanske pravednosti”. Njezina proročka kritika odnosila se također na opak život svećenstva i na mlakost kršćana.

Kao i svi pravi proroci Hildegard nije izmišljala svoje vizije. Nadbiskupu Arnoldu od Mainza dala je do znanja: “Tajnovite riječi ne donosim sama od sebe, već onako kako ih gledam u živom svjetlu, tako da mi je često objavljeno što moji osjećaji ne žele i moja volja ne traži.”

Hildegard je ušla u povijest kao “njemačka proročica”!

3.Katarina S i e n s k a (l347 – 138Q)

Živjela je u 14.stoljeću i umrla s 33godine. Kao 25. dijete obitelji jednog ličioca, tek je kasnije naučila neophodno čitanje i pisanje.

Unatoč tome ona je bila “pisana savjest” svojeg vremena. Najznačajnija knjiga koja je ikad u Sieni napisana potječe od nje. To je knjiga o božanskoj ljubavi. Na naslovnoj stranici stoji: Diktirano od Boga, Oca.” Kao i svi mistici i Božji instrumenti Katarina je imala duhovno gledanje – dakle vizije i poučavao ju je sam Gospodin preko “unutarnje riječi“. Rekla je svom ispovjedniku Rajmundu: “…garantiram vam da me ni najmanje o putu svetosti nije poučavao ni jedan čovjek ni bilo koja žena. Kratko rečeno, poučavao me je sam Gospodin Isus, Krist, bilo nadahnućem ili preko pravih izravnih ukazanja kad je govorio sa mnom tako kao što ja sada govorim s Vama.”

Nikad se nije brinula kako će ili što će trebati govoriti pred ljudima, nego se povjeravala Svetom Duhu koji joj je davao u potrebno vrijeme, tj. ona je bila inspirirana. Katarina je također kudila crkveno ponašanje i njen nauk, te često napadala kler. Riječi koje je prenosila bile su riječi Svetog Duha. Ovaj Duh je preko nje jednom govorio sljedeće: ” U ovo vrijeme kod mnogih je tama prešla granicu, naročito kod onih koji se smatraju obrazovanima i mudrima..,stoga želim danas poslati žene koje su po prirodi slabe i bez znanja. No, ja ću ih snabdjeti božanskom mudrošću tako da one oholima saopće postiđujuću pouku.”

Katarina je često nastupala i govorila tako autoritativno da joj nitko nije mogao proturječiti. Ovaj je autoritet bio Božja snaga koja je djelovala kroz Katarinu u riječi i djelu. Pape i kler bili su pod utjecajem ove jednostavne djevojke iz naroda. Ovaj je utjecaj djelovao do 2o.stoljeća jer ju je Katolička crkva 600 godina nakon smrti proglasila “crkvenom učiteljicom” zajedno s Terezijom Avilskom. Ona je jedna od Božjih proročica i njezino je ime jedno od najvećih u povijesti 14. stoljeća.

Većini katolika ona je poznata samo kao svetica.

4.Terezija A v i l s k a (1515 –1582)

Živjela je 2oo godina nakon Katarine i jedna je od velikih kršćanskih proročica. Ona je španjolska nacionalna svetica i ujedno jedna od najvećih žena svjetske povijesti. Njezine vizije i objave,koje su na početku smatrane obmanom đavla, Crkva je nakon strožeg kritičnog provjeravanja priznala kao stvarnost.

Tereziji je dozvoljeno iskusiti da se u njoj samoj nalazi život, u nutrini nastanjeni Duh Božji. Ona sama piše: “Na početku dogodilo mi se da jedno nisam znala. Ja nisam znala da je Bog prisutan u svim stvarima.

I kad mi se On učinio tako blizu, smatrala sam to nemogućim! I isto tako nisam mogla vjerovati da je On prisutan, jer ja sam osjećala Njegovu živu prisutnost.”

O fenomenu “unutarnje riječi”, “unutarnjeg glasa” ili “unutarnjeg slušanja” – što je u širokom krugu naroda sve do današnjeg dana posve nepoznato – Terezija nam je izvanredni izvor informacija. Ona piše: “Ove unutarnje riječi su veoma određene, ali neuhvatljive tjelesnim uhom. No, one se razumiju mnogo jasnije nego kad ih sluša uho. Nemoguće ih je ne razumjeti iako im se čovjek ponekad također veoma opire. Riječi koje formira razum nemaju djelovanja, ali kad Gospodin govori tada su riječ i učinak jedno….Ljudski je govor nešto nejasno, što shvaćamo polovično kao kad spavamo, ali Božanski govor je tako jasan da n i j e d a n slog ne biva i z g u b l j e n.

Ovaj glas koji ju je stalno pratio, pripravljao ju je kako u malim tako i u velikim stvarima. Ova “unutarnja riječ” poučavala ju je i kroz nju se objavljivala kao glas Božjeg Duha u javnim govorima i prilikom pisanja onoga što je slušala.

U njezinim velikim djelima o putevima duše do savršenstva prikazano je kako su španjolski sveci vođeni na putu do Boga”, na ovoj “mističnoj stazi” sve do sjedinjenja s Bogom.

Ova tri, u najkraćim crtama prikazana Božja instrumenta, nisu bila nipošto jedini proroci srednjeg vijeka. Vrijedno je još imenovati: Brigitu Švedsku, Matildu iz Magdeburga, Julijanu iz Norwicha, Ivanu Aršku i pojedine druge žene koje su svojim proročkim darom nadaleko osvjetljavale svoje vrijeme. Sve su ove proročice kao Božje poslanice svojim djelom dokazale da proročka služba n i j e vezana samo na jedan spol. Na njima se ispunilo staro proroštvo proroka Joela(3,l): “Vaše će kćeri proricati…”

Pristupimo sada jednom muškarcu koji je na genijalan način djelovao kao most između duhovnog i zemaljskog svijeta.

5. E m a n u e l S w e d e n b o r g (1638-1772)

L

Kao sin švedskog biskupa studirao je u Engleskoj. Nakon tridesetogodišnjeg znanstvenog rada razvio se u jednog od prvih univerzalnih znanstvenika 18. stoljeća. Došao je do mnogih znanstvenih otkrića i tehničkih izuma. Na vrhuncu svoje slave kao znanstvenik, parlamentarac i dobitnik visokih priznanja pao je u duboku, dugogodišnju, religioznu krizu. Svoj duhovni poziv iskusio je u starosti od 57 godina. Ukazao mu se Gospodin i rekao mu da ga je izabrao da ljudima saopći duhovni smisao Biblije i da će mu On sam diktirati što treba pisati. Od tog dana Swedenborg je odbacio sve svjetovno obrazovanje i posljednjih 27 godina svojeg života radio jedino prema uputama Gospodina. Tako je postao glasnik Božje istine. Njegove pouke i inspiracije dolaze od Gospodina a prenosili su mu ih Krist i visoka duhovna bića.

Swedenborg ne kritizira novozavjetnu Crkvu manje oštro od starozavjetne. Već u vrijeme ranog kršćanstva ima pojava kojima se ponavlja praotpadanje od Boga. U vrijeme Krista ljudi nisu još bili u stanju shvatiti dubinu i bit Njegove objave. Već u rano vrijeme Crkve nastupalo je ono pogrešno i zasjenjivalo svjetlo novih istina. Stoga Swedenborg uvažava jedino apostolske prazajednice sačinjene od učenika koje je pozvao sam Gospodin. Kao Božji prorok i vizionar Swedenborg je išao isključivo za ostvarenjem prave kršćanske religije.

Poznati filozof K a n t iz Koenigsberga, mlađi Swedenborgov suvremenik, vrlo je oštro kritizirao i pred cijelim svijetom ismjehivao njegove opsežne izvještaje dobivene iz onostranog svijeta. Budući da je Kant važio kao autoritet i zastupnik razuma i zdravog mišljenja, nitko se nije odvažio javno baviti Swedenborgovim duhovnim djelima. U svojoj filozofiji Kant je principijelno “kategorički” negirao mogućnost vizionarskog gledanja u onostrani svijet. Stoga je Kant odbijao Swedenborgove objave kao nešto iracionalno i htio ga je otpremiti u ludnicu zbog njegovih vizija Krista i susreta s duhovnim svijetom.

Protestantska teologija priključila se Kantovu mišljenju i čvrsto ga zastupa sve do današnjeg vremena. Ovim identificiranjem s Kantovim mišljenjem protestantizam je načinio veliku pogrešku. Ako su Swedenborgove objave proglašene ludostima i sličnim – stoga što počivaju na vizijama — dakle na iskustvima sa svijetom izvan domene osjetila, tada bi Crkva trebala biti dosljedna i sve kršćanske vizije uključujući i “Ivanovo Otkrivenje” odbiti kao besmislice.

Toliko o Swedenborgu.

Proroci i proročice su od Boga pozvani ljudi i žene koji svoju riječ kao “unutarnju riječ” ili “unutarnji glas” u sebi čuju i navještaju čovječanstvu. Pored ovih neposrednih “kanala” ili “Božjih zvučnika” postojali su u sva vremena, a postoje također i danas, mnogi ljudi s “unutarnjom riječi”; ljudi koji se ne mogu svrstati u kategoriju proroka, no ljudi koji su ipak Božji glas isto tako iskusili u sebi kao i veliki glasnici Božje objave.

Vi sigurno poznajete neka od mnogih mjesta u Bibliji koja upućuju na ovu “unutarnju riječ” kao npr. kod Mojsija (2,4—12): “Ja želim biti u tvojim ustima i tebe poučavati što trebaš govoriti!” Ili kod Mateja (lo,19-2o): ” ….jer niste vi ti koji govore, nego Duh Oca vašeg je onaj koji kroz vas govori.”

Očito je da takve prosvijetljene ljude s “unutarnjom riječi” ne nalazimo samo u Starom i Novom zavjetu! Mi ih nalazimo ako ih tražimo u svim vremenskim epohama i u svim krajevima ove Zemlje.

Za potvrdu još nekoliko imena s citatima, citatima koji govore sami za sebe:

6. C r k v e n i učitelj A u g u s t i n (354—430 )

“….što se trudiš tražiti izvan sebe, jer zaista posve je u tebi …. Stoga slušam. Gospodine, Tvoj glas u meni govoriti.”

7. R e m i g i u s – biskup Reimski. (440-533)

“Želim se pripraviti….i hoću stupiti u svoju nutrinu da bih čuo unutarnjim uhom.”

8. B e r n a r d iz Clairvauxa (lo9o—1153)

“Stoga putujte u kolima srca da bi vaša duša stalno bila u vašim rukama, da biste čuli što Bog u vama govori.”

9. Meister Eckhart (1260-1328)

“Usred šutnje govorena mi je tajna riječ. Da bi Bog Svoju riječ govorio u duši, tada ona mora počivati u tišini i miru; tada On u duši izgovara Svoju riječ .

lo. Ivan T a u l e r (1300 — 1361)

“Svaki čovjek koji želi postići unutarnju Božju riječ mora razvijati vrline. Znate li da je vječna riječ nama posve blizu – isključivo u nutrini našeg bića.“

11. T o m a Kempenac (1380 – 1471)

“Dopusti mi slušati što u meni govori Gospodin Bog. Blažena duša koja čuje u sebi Gospodina …… Blažene uši koje ne slušaju vanjske tonove, nego poučavajući glas unutarnje istine.”

12.Ignacije L o j o l s k i. (1491-1556)

“Jedan jedini sat religiozne meditacije poučio me je o božanskim stvarima više nego što bi me mogla poučiti mudrost svih mudraca zajedno.”

13.E.Jakob B o h m e (1574 – 1624)

“U jednoj četvrtini sata vidio sam i saznao više nego da sam više godina posjećivao sveučilište.”

14. G e r h a r d T e r s t e e g e n (1697-1769)

„Mi čujemo glas pastira u svojem srcu jasno i snažno samo ako smo na to u svako vrijeme dovoljno usmjereni. Ta Bog je neprestano aktivan i nama tako blizu, ali mi nažalost nismo uvijek blizu Njemu.”

Zaključujući, navodim još nekoliko imena djelomično poznatih zastupnika “unutarnje Božje riječi“.

Prije naše ere: Zaratustra, Platon,, Filon, Laotse, Krishna, Buda.

Poslije Krista: Klement Aleksandrijski, Atanazije Aleksandrijski, Ivan Erigena, Hugo od Svetog Viktora, Bonaventura, Toma Akvinski, Ivan od Križa, Franjo Asiški, Dante, Katarina Đenovska, Madame Guyon, Matilda iz Magdeburga, Gertruda Velika, Heinrich Seuse, Božji prijatelji 14.stoljeća, katari, albingenzi, valdenzi (od Petra Valdesa), Lauretius, Johann Scheffler (Angelus Silesius), Valentin Weigel, Jakob Lorber i bogumili.

Bogumili su vjerski pokret 10. stoljeća na Balkanu. Pokretač: bugarski svećenik BOGUMIL. Propovijedali su asketsko kršćanstvo.

Zaključak neka bude jasan:

U proteklih 2ooo godina Bog nije n i k a d a šutio – nasuprot tvrdnji Crkve! On se objavljivao uvijek ponovo kroz usta proroka. To potvrđuje znanstveni istraživački rad evangeličkog teologa Waltera Nigga, koji je dugo godina bio profesor crkvene povijesti na sveučilištu u Zürichu. Niggovo karakteriziranje proročkih pojava važi za prošlost, sadašnjost i budućnost, jer Božji Duh koji se objavljuje je bez prostora i vremena i uvijek isti. Jedino su zemaljski instrumenti nosili i nose različita imena. Walter Nigg razmatra fenomen Božjih proroka s mislima koje nam veoma koriste za našu zaključnu predodžbu i prosudbu “proročice našeg vremena”. On piše:

“Prorok je u svoju službu postavljen od Boga. Svemogući jednostavno određuje izabrane ljude. “Ja” u ime kojeg proroci govore je “Ja” Božji: u ovoj činjenici leži njihova kvalifikacija. Uvjerenje da su neposredni Božji govorni instrument, da govore u ime Svevišnjega, vodi ih u neshvatljivo i nepodnošljivo! S ljudskog stanovišta promatranja ovo je drskost kojoj nema premca. Sasvim je razumljivo da su ih njihovi suvremenici uvijek odbijali i susretali sa skepsom i nepovjerenjem. Identifikacija njihove poruke s riječju Vječnoga izaziva sama po sebi protivljenje.”

Ali:

“Djelovanje Božjih proroka povezano je s tragikom:

Suvremenici Božju riječ većinom prezirno odbijaju. U sva vremena živi proroci su osuđivani, a mrtvima su dizani spomenici.”

“Bez Boga koji govori ne bi bilo ni prorokovanja niti bilo kakvog znanja o Bogu. Kako bi se inače Bog mogao predstaviti ako ne preko izabranih čovjekovih usta?”

“Proroštvo je očitovanje Božjeg Duha koje se nikad ne prihvaća samo po sebi i mirno. Sam nastup proroštva prihvaća se kao izazov. Razumljivo da je uvijek nailazio na otpor i da se protiv njega borilo. Proročka riječ je bila nepoželjna. Proroštvo je uvijek automatski pozivalo protivnika na akciju.”

“Najpoznatiji neprijatelj proroštva je masa (ljudi).”

“Drugi neprijatelj proroka je svećenik. Svećenik sam po sebi u proroku naslućuje rivala i protivničkog igrača. Svećenik koji čezne za vlašću ni u jednom slučaju nije iznimka. I koliko više gleda na hijerarhijske ljestve, utoliko ga se više uočava.”

“Svećenik je skoro uvijek zastupnik postojećega. Po svećeničkom promišljanju proroštvo je stara roba – čovjeku već davno nuđena.

“Ali prorok zastupa temeljno različitu želju od svećenika. Kao onaj tko vidi, on treba izgovoriti ono što Bog u današnjem trenutku govori ljudima, a ne ono što je u proteklim stoljećima preko proroka zahtijevao. Proroku je dana zadaća navješćivati Božju volju koja odgovara zapovijedi današnjeg trenutka.”

“Važnost ove unutarnje suprotnosti vodi gorkim međusobnim obračunima, što se događalo u sva vremena između svećenika i proroka.” “Svećenik je neprijatelj proroka. Njih pokušati međusobno izmiriti je besmisleni pokušaj.”

“Treći neprijatelj proroka je dubinska psihologija koja već prodire u područja laika. Kad čovjek dubinsko-psihološkog načina mišljenja susretne proročku pojavu, njemu će se bez daljnjega činiti da ima posla s nenormalnom pojavom. On već same prorokove vizije i nastup s uvjerenjem da navješćuje doslovno božansku poruku, prosuđuje kao simptom bolesti te će vrlo brzo prosuditi: ova duševna bolest zahtijeva liječenje. Kod proročkih pojava njemu ne pada na um božanski fenomen,već patološki slučaj koji treba terapiju.”

“Bilo mase, svećenik ili dubinska psihologija – oni su svi protiv proroštva. Svi oni spadaju pod užasnu rubriku “onih, koji ubijaju proroke” – kao što se Isus drastično izrazio. Povijest proroka puna je krivog shvaćanja i progonstava. Skoro svi proroci bili su prezirani i ismjehivani. Pitanje prvog kršćanskog mučenika Stjepana:” Koje proroke nisu progonili vaši očevi?” važi za svako vrijeme, također i danas. Smrt proroka je grijeh svih stoljeća. To je upravo razlog zašto se povijest kršćanstva doima tragično.”

Toliko o veoma jasnim izvodima teologa i crkvenog povjesničara Waltera Nigga.

Jedno vam je sada sigurno postalo jasno:

Bez proroštva nestaje neposredna veza s Bogom, nestaju izravne upute ljudima. Nema ničega tako kobnog što se može dogoditi jednom narodu kao što je ušutkavanje proroštva. Kad moraju zanijemjeti proroci, tada mora zanijemjeti i Bog!

Šute li proroci, tada šuti i Bog!

Tko zatvara usta proroku, zatvara usta Bogu!

Jer Bog je govorio i uvijek govori kroz usta Svojih proroka i proročica!

Tko je ušutkavao proroke? Tko ih je onemogućavao i ubijao? Tko je nanosio zlo narodu i narodima? Tko je odgovoran što su proroci vrijeđani, ponižavani, ismjehivani, kamenovani i ubijani?

Najveći prorok svih vremena, Sin Božji, Isus iz Nazareta bio je razapet. Zašto?

Jer je čovječanstvu donio božansku ljubav i istinu! Isus je bio simbol čovječanstva! Tako je Njegov život i smrt kao Božjeg proroka također simbol za sve prave proroke koji su se kasnije pojavili.

No nisu samo proroci u sva vremena bili progonjeni i onemogućavani. Kršćanska Crkva na svojoj savjesti ima milijune nedužnih žrtava za vrijeme križarskih ratova, inkvizicije, procesa protiv vještica. Crkva koja se stalno predstavlja kao ona koja djeluje u ime Gospodina, koja je uvijek učila i uči vječno važeće Božje zapovijedi: uTi ne smiješ ubiti!” i “Ljubi svoga bližnjeg kao samoga sebe!”

Dame i gospodo !

Bog nije nikada šutio i Vječni Duh objavljivao se u sva vremena! On nije vezan na crkvene dogme koje već od drugog stoljeća osuđuju daljnje postojanje slobodnog proroštva kao zabludu. Bog, Sveti Duh – je Duh slobode – i ne ravna se prema ljudskim shvaćanjima i odredbama crkvene institucije. Svemogući također ne vodi brigu o tome hoće li crkveni dostojanstvenici odbiti ili priznati Njegove proroke a time i Njegovu objavljenu riječ. Njegov Duh vije kada i gdje On hoće! Također i u naše vrijeme.

Treba li naše vrijeme biti ono vrijeme o kojem u Djelima apostolskim (2,13) stoji zapisano sljedeće: “Na koncu vremena”,govori Bog,”probudit ću sluge i sluškinje i oni će u Moje ime proricati.”

ti

Živimo li mi već u ovo vrijeme?

Ja sam uvjeren: ovo vrijeme svršetka je započelo! Znakovi vremena govore jasnim jezikom i nadaleko su poznati.

Tako je Bog i d a n a s u Njemačkoj probudio jednu službenicu i nju pozvao za Svoju proročicu. Ona govori u Njegovo ime! Božji Duh u Isusu Kristu objavljuje se preko “unutarnje riječi” jedne skromne žene.

Već pet godina putuje ova žena, (Napomena: ovo predavanje je održano prije 20 godina i koliko nam je poznato ova proročica skoro 20 god. ne putuje nikamo) kao i Hildegard iz Bingena, u mnoge gradove i govori javno svima onima koji žele čuti neiskrivljenu riječ Božju iz prve ruke. Ona govori kao ovlaštena i puna snage ponekad u tonu pozauna. To nisu njezine vlastite riječi, već riječi Isusa Krista koji kroz nju govori. Božji Duh ponovo očituje Svoje postojanje.

On time pokazuje da nije samo nekad davno govorio jednom ili više puta kroz ljudska usta, već u sva vremena i također sada ponovo!

Tko je ova žena, proročica našeg vremena? Dopustimo neka nam govori svojim vlastitim riječima. Prije same objave saopćila je mnogim slušateljima sljedeće riječi:

“Pred oko deset godina bila sam također katolik koji tvrdnju “Krist govori ponovo” ne bih tada mogla shvatiti. Sa mnom je bio isti slučaj kao i s mnogim kršćanima. Mladi kršćanin nije prepušten slobodnom izboru vjere. Mi smo protivno naučavanju Isusa, Krista, najprije kršteni i tada poučavani. Tako je bilo i sa mnom. Bila sam najprije krštena i zatim odgojena u dogmi katolicizma. Da mi je onda netko govorio o “unutarnjoj riječi Boga” koji se može objaviti preko usta jednog čovjeka,ja bih kao i mnogi ljudi danas tada odgovorila s nepovjerenjem. Pred deset godina to još nisam mogla shvatiti.

jr\

Dogmatsko učenje pušta u čovjeku tako čvrsto i duboko korijenje da si vrlo teško možemo predočiti jedan svudašnji i slobodni Božji Duh. Stoga mogu razumjeti svoje bližnje koji su isto tako navezani na dogmu kao što sam bila i ja, one koji još i danas vjeruju što kaže teolog; to je za njih istina jer on je studirao Boga. Kroz određene udarce sudbine iskusila sam da se Boga ne može studirati. Njega, sveprisutnog Duha, moguće je samo doživjeti. Ja sam smjela iskusiti Njegovu ljubav i snagu. Neprestano sam molila i hrvala se sa istinom pitajući: “Ima li života nakon ovog života?” U meni je rasla čežnja za nečim neshvatljivim. Nešto što nisam mogla shvatiti, natjeralo me je na koljena da se molim. Kad sam bila duboko uronjena u molitvu, osjećala sam odgovor i slutila Njegovo sveto vijanje koje nisam mogla objasniti sve dok me Gospodinov Duh nije prožeo sa Svojim jezikom svjetla s jasnim riječima: “Ti ne smiješ imati nikakve druge bogove pokraj mene. Slušaj jednog Boga koji stanuje u tebi i u svemu. Jer Ja, vječni Bog, vijem gdje hoću! Ja vijem također i kroz tebe”! Ove su me riječi preplašile, istovremeno sam posumnjala i odbacivala ih. No, uvijek ponovo dolazili su impulsi iste vrste, sve dok se nisam duboko i s punim povjerenjem predala ovom unutarnjem glasu.

Ja mogu jako dobro razumjeti svoju subraću koja ne mogu shvatiti da Bog zaista govori u čovjeku. No, istina je da je Duh Božji govorio u sva vremena.”

To je jedan dio njezinih riječi.

Kad sam 1976. prvi put čuo da kroz jednu običnu ženu govori Isus, Krist, njezinim materinjim jezikom, odmahnuo sam glavom pun nevjerice. O “unutarnjoj riječi Božjoj” preko čovjeka nisam nikad čuo. Na koji je način Bog nekad govorio kroz proroke nije mi nikad bio povod za razmišljanje. Meni je bilo isto kao i sada mnogima među vama – mislio sam – tako nešto povjerovati nedostojno je razumnog čovjeka.

Usprkos ovoj suzdržanosti zanimao me je sadržaj ovih novih Božjih objava koje prima ova žena i koje se dijele kao brošure. Mnogo toga nisam mogao razumjeti jer su mi rječnik i mnogi pojmovi bili strani. Nakon nekoliko mjeseci čitanja, provjeravanja i borbe oko istine, uskrsnula je iznenada u meni želja da upoznam ovu ženu. Susret je uslijedio. Prvi put sam je slušao kako govori za vrijeme objave. Od tog momenta otopljene su sve moje suzdržanosti. Nakon toga slušao sam ovu “Gospodinovu proročicu” više od stotinu puta. To nisu njezine vlastite ideje koje izbacuje njezina volja ili njezina podsvijest, već ona govori suvereno kao i svi povlašteni muževi i žene prije nje, zahvaćeni Duhom Svetim.

Na mnogim putovanjima u domovini i u inozemstvu smio sam je pratiti prilikom javnih objava. Mnoge sate bio sam neposredno kraj nje kad je Gospodin govorio kroz nju.

Ja javno svjedočim:

“Ja ne vjerujem – ja znam: ova službenica, koju je Gospodin podigao, zaista je Božja proročica!”

Ovu gotovo nevjerojatnu, ali ipak nepobitnu istinu sretne vijesti želim proširiti svojim predavanjima u svim gradovima. Ja n e mogu š u t j e t i!

Istinu treba reći! Svatko ima pravo iskusiti ovu istinu! Ova istina je apsolutna! Da bismo je spoznali, moramo prije svega proširiti svoju ograničenu svijest i tražiti bez predrasuda i s punim srcem da bismo je našli. Tek kad smo spoznali smisao riječi da smo mi hram Svetog Duha i da Duh Božji stanuje u svakom čovjeku, tada možemo shvatiti da se Božji glas može očitovati kao unutarnja riječ u svakom čovjeku koji ima prosvijetljenu dušu.

Kad se Gospodin objavi, tada Njegov zemaljski instrument govori posve slobodno, tj. bez teksta pri punoj svijesti, dakle bez stanja transa sa zatvorenim očima – također, pred stotinama ljudi. Božanski instrument prilikom objava Gospodina govori većinom jedan do dva sata, tečno jasnim glasom i jedva da se ikad zabuni.

Ona posjeduje izvanredno duhovno religiozno znanje iz kojeg crpi u svako vrijeme, iako nije čitala ni duhovne knjige niti je studirala. U svojoj biografiji ona piše: “Ja sam imala jednostavnu vjeru djeteta, vjeru katekizma Katoličke crkve. Ništa više nisam znala.”

A onome tko bi tvrdio da je ona prethodno naučila tekst napamet, mogu proturječiti činjenicom da ona dan za danom, sat za satom djeluje kao “oruđe Božje”. I zaista mogu posvjedočiti da nema ni četvrt sata dnevno vremena da nauči napamet nekoliko govora posve različitog sadržaja koji traju ukupno nekoliko sati – i još da su k tome bez greške. Ovaj fenomen objašnjiv je jedino “unutarnjom riječju”.

Znate li što je o tome rekla Terezija Avilska? “Ove riječi razumiju se mnogo jasnije nego kad ih sluša uho. Nemoguće ih je ne razumjeti iako im se čovjek želi protiviti.. .Božanski je govor tako jasan da nijedan slog ne može izmaknuti.”

Jedan kritičan suvremenik koji je proročicu promatrao za vrijeme dugog govora pred više od looo ljudi mislio je “da je elektronski upravljana”. On ima donekle i pravo! Jer do ovog upravljanje dolazi iz priključne centrale Božje.

Kršćani vjerni slovu Biblije prigovaraju da mnogo toga što se ovdje objavljuje ne samo da odstupa od Biblije, nego je nadilazi. I za takve kritičare ta je činjenica dokaz: “lažnog proročanstva” o čemu govori sama Biblija. Očito ovi kritičari ne poznaju Ivanovo poglavlje 16,12—13! Tamo čitamo sljedeće Isusove riječi: “Imao bih vam još mnogo toga reći, ali vi ne možete to sada još nositi. Ali, kad dođe On, Duh istine, uvest će vas u svu istinu.”

Ove Isusove riječi nisu nikad ostale samo prazno obećanje, nego ih ispunjava Onaj koji ih je kao prorok objavio. Istinitost ovog obećanja uvijek je u prošlosti potvrđivana preko pravih Božjih proroka i potvrđena je ponovo i u naše dane preko Isusa Krista.

Vi ćete sada s pravom iz radoznalosti postavljati pitanja što je zapravo sadržaj ovih novih objava, što je srž i bit ovih božanskih poruka, pogotovo što su mnogi od vas usvojili dogmatsku tezu teologa po kojoj je “u riječi Božjoj već sve rečeno.”

Očekivao sam ovo pitanje. No razmislite jednom sami jesu li kršćani u proteklih 2ooo godina živjeli i ostvarili ono što je Sin Božji čovječanstvu donio kao Evanđelje? Isus je jednom govorio: “Težite najprije za Kraljevstvom Božjim i njegovom pravdom i sve će vam se nadodati.”(rit.6,33). Svi su to čuli.

Štoviše mnogi znaju ovaj tekst napamet. No, je li to dovoljno? Za čim teže ljudi današnjeg vremena ponajprije? Za čim težite iznad svega vi, dame i gospodo? Težite li za Kraljevstvom Božjim?

Ja ne želim nastupiti kao propovjednik pokore, nego vam želim na ovom primjeru pokazati da između naviještenog Kristovog učenja i njegova ostvarenja u praksi postoji jaz kao između neba i Zemlje. Vi ćete mi to sigurno potvrditi. Sada vam je možda lakše razumjeti da se Krist također u Svojim sadašnjim govorima trudi ljudske duše spašavati, tj. svaku dušu privesti u Kraljevstvo Božje. Gospodinu je stalo do toga da Njegova vječno važeće zapovijedi ljubavi, božanski zakoni, Govor na Gori ne budu samo slušani ušima nedjeljom, već primijenjeni na djelu na svakidašnjoj “fronti života”.

Tesarov sin Isus govorio je – kao što smo upravo čuli – da “će nas Duh istine voditi do cijele istine”. Tako je Njegova proročica već kroz više godina svakog dana “preko unutarnje riječi” primila mnoge istine i saopćila ih onima koji istinu traže. Pouke o “Životu nakon života”, Daljnji život i izgradnja naše duše, o predstojećim zbivanjima konca vremena i “ponovni dolazak Krista”, o “Smislu i svrsi našega zemaljskog života”, “Nastanak Zemlje i ljudi”, “Snaga molitve”, “Snaga pozitivnih misli”,o “Zakonu uzroka i učinka, o “Načinu ishrane i življenju prema božanskim zakonima”, o “Duhovnom liječenju”, o “Postanku palih svjetova i budućnosti čovječanstva” kao i o mnogim drugim istinama.

Gospodin nam daruje pouke o posljednjim tajnama stvaranja, i to u detalje; o tajnama koje nigdje ne nalazimo u starijim objavljenim spisima, ni u vedskim spisima Indije. Npr. o dvije prasnage stvaranja. Izvanredno je u vezi s tim da proročica ove Gospodinove pouke ne samo da sluša nego ih istovremeno gleda svojim duhovnim očima – sve profinjenosti i nijanse stvaranja kao i pet duhovnih vrsta atoma.

Kod nje se ostvaruje ono vidovnjačko i vizionarsko svih proroka, što Hildegard iz Bingena opisuje riječima:”Ja gledam, slušam i istovremeno znam i u jednom trenu shvaćam sve to što znam.”

Osam stotina godina kasnije piše današnja proročica iznenađujuće slično u svojoj biografiji: “Ako me obuzmu pitanja, bilo o dubokim međusobnim vezama u prirodi ili u carstvu životinja i minerala, tada molim za prosvjetljenje. Često biva tako da u jednom trenutku gledam odgovor u sebi i istovremeno ga također znam. Ja gledam tokove i istovremeno ih r a z u m i j e m.”

Pozivom Svoje proročice današnjeg vremena Gospodin je istovremeno pozvao u život jednu misiju – jednu prakršćansku

zajednicu Isus Kristovu misiju vraćanja u Domovinu, isto kao u

ranim kršćanskim prazajednicama kada nije bilo ni svećenika, ni

biskupa, ni crkvene institucije.Krist vodi Svoje preko jednog

čovjeka s proročkim darom. Opet dakle postoji “most nad

ponorom”, opet dakle postoji neposredno “upravljanje odozgo”.

Ovo direktno duhovno vodstvo je nešto najveličanstvenije što je

moguće darovati jednom pravom kršćaninu.

Kao i svi proroci i proročice prije nje, također i božanski

instrument u Njegovu djelu ima misiju probuditi narod i

upozoravati ga na obraćenje! Čovječanstvo stoji pred kobnim

vremenom: ratovima i prirodnim katastrofama najvećih razmjera. Sada još svaki pojedinac ima vremena za obraćenje, spoznati pravi smisao svojega zemaljskog života i usmjeriti se “na put prema Bogu”.

Prije 2ooo godina opunomoćio je Isus Svoje učenike i sljedbenike riječima: “Liječite bolesne!” (Mat.lo,8)

Nasljednici u institucionaliziranoj Crkvi ovaj su apel prečuli ili posve zaboravili. Gdje su crkveni ljudi koji raspolažu ovim božanskim snagama? Veoma ih je malo. U Svojoj misiji našeg vremena Krist je preko unutarnje riječi pozvao ljude u službu bližnjih, bolesnih da im prenose milost Duha i da ih liječe. Tako nalazimo u mnogim mjestima kršćanska ozdravljanja vjerom prema izravnim uputama Duha -polaganjem ruku i molitvom kao u prakršćanstvu.

Isti Božji Duh dozvao je u život “školu kršćanskih misterija”, gdje mnogi uče “put nutrine”, onaj put koji su učili svi mistici. Ovaj “unutarnji put” je “put k Bogu” u istinskom nasljedovanju Krista. Kao u prakršćanstvu, u posljednje četiri godine osnovane su mnoge slobodne zajednice koje se sastaju u “unutarnjoj crkvi”, u “Duh-Kristovoj crkvi” i koje vodi Božji Duh.

Kao i svi pravi Božji proroci također je i proročica našeg vremena opunomoćena da vrati prema vanjštini usmjerenu svjetovnu Crkvu, pravoj kršćanskoj religiji i njezinom porijeklu. Stoga slijedi kritika veoma oštrog tona od strane “pismoznanaca i farizeja naših dana”. Božji Duh ne izostavlja ni samog poglavara Katoličke crkve i pruža Vatikanu ogledalo.

Za razumijevanje sljedeći primjer: dok je Isus prije 2ooo godina učio da ne smijemo skupljati blago koje moljci i hrđa nagrizaju, kapital Katoličke crkve daleko prelazi loo milijardi njemačkih Maraka. Papa Pio XII proklamirao je, vjerojatno nesvjesno: “Kristova crkva slijedi put koji joj je božanski Otkupitelj pokazao…..”

Kršćanstvo je zakazalo jer je propovijedalo Evanđelje Isusa Krista skoro 2ooo godina, ali ga nije živjelo i stoga ga kršćanski narod nije ostvarivao. Vođe Crkve i mlaki kršćani prečuli su poziv Isusa: “Slijedite me!”. Ovo nasljedovanje je bilo neugodno!

Svećenstvo ne poznaje unutarnji put, put k unutarnjem „Božjem kraljevstvu“. Kršćanstvo doduše moli “Neka dođe Kraljevstvo Tvoje”, ali nije poučeno kako je moguće doći u to Kraljevstvo koje “nije od ovoga svijeta”. Kraljevstvo svećenstva je kraljevstvo ovog svijeta. U ovom kraljevstvu ono je težiloi teži još i danas za vlašću i ugledom. Sa sadašnjim papom Isus, Krist, je želio razgovarati preko Svoje proročice. Isus, Krist, je htio poglavaru Crkve u Rimu i biskupima obaju konfesija u Njemačkoj pružiti ruku. Njegova jedina molba upućena ovim vođama Crkava glasi:

“S l i j e d i t e M e! “Odgovorni zastupnici obaju Crk

ava, njemačke i austrijske, nisu reagirali na pismo . Stoga je i ovo moje predavanje jedan doprinos da javnost bude upoznata sa istinom.

Dame i gospodo !

Kakav je eho u Crkvi na činjenicu da u 2o.stoljeću nastupa jedna Božja proročica? Odgovor sam vam upravo dao: Crkva šuti. Ili ona opominje na opasnost.

Ili, ona pripisuje zabludu. Ili, ona kleveće ovo božansko djelo kao sektu. To su današnje lomače uništenja. A pokorni kršćanski narod oduvijek je vjerovao svojim poglavarima.

Zaista je istina, “da je svećenik neprijatelj proroka i besmisleno je njih pokušati međusobno izmiriti”. Ova izjava jednog teologa zvuči u mnogim ušima veoma grubo. No ona odgovara povijesnoj istini!

Ja sam vam u svojem izlaganju iznio neuljepšane činjenice i dokaze. Moje izjave nisu nipošto osuda mnogih idealista, pojedinih svećenika i župnika unutar tradicionalne Crkve. Osobno ih vrlo dobro poznajem i znam s koliko zalaganja i ljubavi služe kao dušobrižnici u svojoj zajednici. Sadržaj mojeg predavanja daje jasno do znanja da su službeni predstavnici Crkve oduvijek osuđivali sve što ne odgovara njihovim dogmama.

Jedan primjer: godine 1633. fizičar Galilei bio je prisiljen tijekom dvaju inkvizicijskih procesa pod prijetnjom mučenja opozvati svoje mišljenje. Galilei je naime zastupao Kopernikov sistem i dokazivao da “se Zemlja okreće oko Sunca, a ne suprotno”. Po crkvenom mišljenju ova ja slika svijeta bila revolucionarno otkriće i “zabluda koja je u suprotnosti s božanskom objavom. “Tek u naše dane, dakle, nakon 35o godina Vatikan se predomišlja hoće li osuđenog fizičara rehabilitirati i time dati za pravo Galileju, koji je u crkvenom zatvoru (kao što saopćava povijest) pisao: “Ipak se okreće!”

Upravitelji Crkve odbijaju principijelno sve što se protivi dogmi, tj.crkvenom naučavanju. Tako Crkva uči još i danas “da objave ne postoje nakon K r i s t a”.

Dogmatskim tvrdnjama ove vrste koje ne odgovaraju stvarnosti, Crkva je ograničila i osakatila samu sebe i stoga niti nije mogla niti može priznati nove Božje objave koje su uslijedile preko poslijebiblijskih proroka.

Treba li Crkva uvijek čekati na istinu 35o godina? U slučaju Katarine Sienske trebalo je skoro 600 godina da je Crkva prizna “crkvenom učiteljicom”.

Kad Gospodin daje i preko proročke riječi ponovno naviješta Svoju riječ, Njega ponovo isto kao nekad ismijavaju, izruguju i na križ razapinju maloumni teolozi i zaslijepljeni i krivo vođenih kršćani.

Walter Nigg, kojem zahvaljujem na temeljnim saznanjima za ovo moje predavanje, piše: “Za kršćanina postoji samo jedan odlučujući izbor. Trebaju li se prepustiti svećeničkom vodstvu ili darovati svoje povjerenje proročkom zahtjevu?”

Time što ste kršćani postavljam vam ovo pitanje: Hoćete li da vas i dalje vodi jedan svećenik ili neposredno Onaj koji danas opet govori; “S l i j e d i t e M e!

“Odbaciti proročanstvo je najtragičnije što jedan narod može učiniti.”

Ovu citiranu misao, na temelju vlastitog iskustva okrećem u pozitivni smisao; Oživljavanje proročanstva je nešto najveće što se jednom narodu kao i svakom pojedincu može darovati.

Jer tamo gdje govori jedna proročica – tamo govori Bog! Bog dak1e ne šuti!

Bog govori, također i danas!

Pokušajte osobno iskusiti ovu istinu!

Ako se ravnate po ovoj istini, vaš će se život promijeniti. Jer ova će vas istina apsolutno osloboditi iznutra i voditi bliže Bogu !

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s