Marjan Hajnal

RECENZIJA

Nihad Filipović

KULTURA I POLITIČKA HIGIJENA

 

FILIPIKE IZ DIJASPORE BOSANSKE

Vrijednost literarnog iskaza ponekad se ne može sagledati bez pogleda u hologramske dubine prostora mišljenja. Knjiga Nihada Filipovića “Kultura i politička higijena”, – pisana prema želji i ambiciji autora u duhu kartezijanskog principa clare et distincte, kao socio-psiho-politološka analitika suvremene bosanske post-ratne stvarnosti, promatrane iz ugla svojevremeno aktivnog sudionika-sužnja-stradalnika, a potom iz položaja pripadnika dijaspore, – ima karakter uspješne metodičke provedbe tog regulativnog principa jasnoće i razgovjetnosti, kao štivo „čitko i misaono jasno, iskreno i bez skrivenih zadnjih namjera“. Doista, ne postoji ni tračak dileme da je autor uspio prezentirati svoje misli na koncizan i zanimljiv način, van domašaja hromatske monotonije, uobičajeno prisutne kod većine tekstopisaca opredijeljenih za problematiku ovog tipa. Filipovićev izbor tema anticipiran je već naslovom pod kojim su okupljene reminiscencije o vremenu posljednjih događanja Bosne i čovjeka bosanskog. Tim događanjima, kao i uvijek tokom duge povijesti, snažno je utisnut pečat bosanske duhovnosti, iznijansirane u sazvučju kultura prispjelih svom ravnotežju, smirenih oblika i imanentnog im smisla.

Iz hologramske dubine kao iz blistavog praskozorja izranja svježina jasne poruke da autor i pored sve brižnosti i ljubavi prema postojbini, u ime njene svjetlije budućnosti, ne zanemaruje univerzalnu dimenziju aksiološkog koda kulture političkog dijaloga.

Svjestan primarnog značaja određujućih znamenki bića naroda, Nihad poput vrsnog vidara propisuje narodu već zaboravljenu najbolju terapiju – preventivnu higijenu, magičnu iscjeliteljsku moć koja je uvijek predstavljala pola zdravlja. Od kulturne preventive nema boljeg puta za zdravu socijalnu zajednicu, a da bi se pročistilo biće naroda potrebno je preventivno prosvjetiteljsko djelovanje na um svakog pojedinca.

Kultiviranje polisa podrazumijeva dosezanje najviših plodova na stablu civilizacije, koji su rezultat pomnog odgajanja humanih jedinki – atlasa humanog društva. Duboko svjestan toga, Filipović iz ravni linearne dijalektike uznosi slobodu prosvijetljenog, higijeniziranog, kulturnog uma, na pijedestal općeg oslobađanja od stega minornosti, sujete, odrođenosti, fanatične identifikacije s nacionom profiliranim prema uzusima i kriterijumima poročnih i lakomislenih vođa. Filipovićeva kritika zadire u bit prevare odrođenog uma, kontaminiranog strašću karijerističke bezosjećajnosti. Opravdano razočaran, ne u prijatelja, komšiju, već općenito, u prevrtljivog nedostojanstvenog nečasnog čovjeka, (pogledati poglavlje „Prešaltavanja“) već toliko zloupotrebljavanom i dotrajalom kvazi-patriotizmu, kao dosljedan vizionar, Filipović superordinira političku kulturu, kojom uz grčku boginju zdravlja Hygiu u panteonu čovječnosti udomljuje svaku adaptibilnu, pravdi i poštenju odanu dušu ponaosob. Pri tome on ne određuje apodiktičke limite: rezimira ali ne osuđuje, kritikuje ali ne mrzi, prejudicira ali ne baksuzira, ni kada je skeptičan ne pledira opstrukciju i defetizam. Ukratko, dosljedan kultiviranju politike – ostaje humanist.

O stvarnim postulatima patriotizma moguće je govoriti tek kada se dosegne čistota samosvijesti o pripadanju naciji čovječanstva. Na mikro-planu, zagledan u budućnost svog bosanskog podneblja, na uzvišen, povremeno ozlojeđen zlehudom sudbom sužnja, iskusivši jezu i grozu zarobljeništva, autor propituje transparentnost horizonta mogućeg prevrednovanja i transponovanja tragičkog u herojsko. Slavan, koliko i tragičan, bosanski čovjek, neovisno koje pripadnosti ako je privržen Bosni, nošen valom povjerene mu hibridizacije različitih baština, iz svih invazija znao je izaći kulturno obogaćen, iako svaki put fizički postradao. Filipovićeve studije sumiraju stanje na mjestu zgarišta. Još jednom, šesti put, Bosna je sagorena, a na njenim ostacima dovoljni sebi samobitni seperatisti bi da sagrade tri nove države. Dižu gigantske simbole kao prijetnju, i kao nesuđenu sudbinu, tamo gdje ih nikad nije bilo. 

Humanost pravog bosanskog čovjeka je poznata i poslovična, pa Filipović ne slučajno za moto svakog poglavlja bira narodnu poslovicu. Visprenim odolijevanjem izazovu zamki narodnjačke patetike, prirođene Balkancima, Nihad promišljanju Boljeg ne dopušta pad u sfere naivne utopije. Suptilno razumijevajući kontroverze narodnjaštva, on u svojoj briljantnoj i istovremeno elegantno provedenoj studiji „Kad narodnjaci utihnu“ podsjeća čitaoce na zlatne šezdesete godine dvadesetog vijeka (era antiratnih buna, dosezanje zenita rok-kulture, reflektiranje istih na Yu-prostore i njihovo miksanje s matičnim folklorom), i u stilu Aleksandra Makedonskog jednostavno rješava problem gordijevske kvadrature kruge – vidi jedino u Istini mač za svaki nerazmrsivi čvor, pa i sindrom podvodljivosti i povodljivosti u narodnjaštvo kamuflirane samoobmane. Nikoga narodnjački foliranti ne mogu izmanipulirati kao što mogu sebe ubijediti da su mesijanski očevi nacije. Tako je Staljin od referenta za nacionalna pitanja, kao i Tuđman, uplovio u luku-lavirint kom je sam zarušio jedini izlaz. Dobrica Ćosić se ufiltrirao nepozvan, da bi postao najperfidniji plaćenik sa sedam maski, ali koje su jedna za drugom pale otkrivajući ništavnu nacistofilno-humanoidoformnu ništariju. Zato Filipović u proslovu poglavlja i navodi izreku „Sve podaj, a čovještvo ne daj“.

Narod je fikcija i narod je fatum. On nije samo alfa države i omega kulture, narod je alfa-omega povijesti.

Znatno prije nego će francuski pravnik, sociolog i politolog Maurice Duverger („Demokratija bez naroda“, „Janus – dva lica Zapada“) progovoriti razumljivim jezikom o prevarenoj deburžoaziranoj gomili sklone koristi i linču, isti fenomen bezumnog somnambulnog srebroljublja i vlastogramzivosti zapazili su i grotesknoj poruzi izložili Eshil i Aristofan. Nažalost, ništa se nije promijenilo, osim eko-raster podloge nukleizirane egzistencije stropoštane i bačene pod znak pitanja.

Karakter jednog naroda najreljefnije se očituje u njegovoj muzici. Stišanost bosanske sevdalinke svjedoči o odlučnosti narodnjaka u namjeri da dokinu epohu sevdaha i smijene je limeno-bezdušnom „turbo-folk“ erotomaničnom blasfemijom usmjerenom ne samo na poništenje duha već i njegovog fizičkog u narodu otjelovljenog prisustva. Masovna psihoza produkt je pseudokulture, inplantirane u matricu razorne smjene jeleka raspojasanim torzom u maglini i buci narkotizirane zbijene pulsirajuće svjetine, koja će dok se odvoji od disko-pozornice izaći na ulice onomatopejizirano uzvikujući imena klero-narodnjaka što će ih povesti na balvan-barikade, a od njih na rušenje gradova koji nikada i nisu bili njihovi.

Osim što Filipović, u kontekstu pominjanja barda pop i rok-kulture vidi bijedu učoporenog narodnjaštva kao izraz bijega od mira i manira blagostanja, zadovoljstva onim što se ima i čime se raspolaže, ne idealnog, ali optimalnog, naslućuje se u njegovom sumnjanju u ogoljenu volju ostalu bez pozitivne moći, da narod i nije u fokusu narodnjaka osim kao instrument slijepe sile upotrebljive za destrukciju. Upravo iz tog razloga da bi se narod spasio od mogućeg budućeg bludničkog antipoetskog ponovnog pada u „politički mulj narodnjaštva“, možda bi autor dopustio i paralelan zaključak, da pored toga što „narodnjaštvo kao politička praksa nije moguće u uvjetima stabilne i funkcionirajuće demokratije“, a da se ne sroza u psihijatrijski deduciran nacizam, ono nije moguće ni kao oblik etabliranja vehementne slobode unutar samoosviješćene građanske elite, jer joj se isprečava reflektiran naboj viška odnarodnjene pameti. Suviše inteligentna inteligencija gubi vitalnu sposobnost pokretljivosti i kooperativnost, od revolucionarne postaje involutivna, entropična, depresivna, zagušena ispraznim dijalektičarenjem, što sve vrhuni u etno-klero „simpatiji za đavola“, odnosno, sklonosti samoeutanaziji.

Filipović vidi izlaz tamo gdje se on doista nalazi, ne na kraju lavirinta ispraznih spekulacija, već u izravnom otvaranju zatvorenih cvjetova pred suncem koje im treba kao sunce, u odvažnom okretanju prema istini. „Rješenje je u ISTINI i govorenju i zalaganju za istu“. A osnovni preduslov i jedino plodno tlo za istinu je pomirenje.

Formalno, odnosi među narodima mogu se prepustiti i spontanom približavanju, ali pravno-institucionalno to ide sporije, jer influence  globalističkih doktrina podižu orbitalnu prašinu na svježe rane. Ipak, alternative miru i humanosti nema, i utoliko je riječ Nihada Filipovića bitna u ovim i narednim vremenima, kao riječ najboljeg vidara kojeg na sreću uvijek iz svoje besmrtne nepobjedive svježine izrađa genij bosanskog podneblja.

Neprocjenjivo je i nenadmašno bogatstvo imati i čuvati takvu riječ, trezvenu, po namjeri blagu, okrenutu univerzalnim vrijednostima humanosti.    

11. april 2011.

Tel-Aviv, Izrael

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s