Marjan Hajnal

RECENZIJA

Nihad Filipović

INDIVIDUUM, DEMOS I POLITIČKA (NE)SLOGA

 

U opusu esejističko-politoloških studija, simbolički upečatljivih, smisaono snažnih, objedinjenih pod inspirativnim naslovom „Individuum, demos i politička (ne)sloga“, autor Nihad Filipović u spektru valera, od analitičko-teorijskih do polemičkih, predočava kontinuitet jednog vremena u kom se događa sudbina njegove zemlje, Bosne i Hercegovine, i njenih naroda. Problemi locirani u vremenskom rasponu od posljednjih tridesetak godina, prezentiraju lomne tačke smjenjivanja dva stoljeća, i dva milenijuma, jednog opterećenog prethodnim, drugog zaokupljenim još većim neizvjesnostima novog doba.

Nesumnjivo, nije riječ o spisu nalik brojnim nastalim u poratnom periodu (poslije 1995). Specifičnost Nihadove misli čini kristalna dubina poruka, humanistički profilirana odlučnost očuvanja Bosne u njenim legitimnim granicama, ali i vjerovanje u neophodnost međunacionalne kompromisnosti. 

Podneblje zasićeno ideološkim solipsizmom navodi Nihada na stil oblikovan samom ornamentikom vremena. Bogatstvo kulturnog naslijeđa, autohtonost i intelekt miroljubivih ljudi Bosne, omogućavaju kvalitativno pouzdanu temeljnost aksioma jedinog mogućeg načina življenja: ili u miru i blagostanju, ili u ratu svih protiv svih. Rudimentarni principi subzistencije Bosancu su oduvijek bili neprihvatljivi i nesuvisli čak i u primisli. Nažalost, protiv samoizborene slobode, protiv volje konstitutivnog naroda, bosanskih Muslimana/Bošnjaka, krenulo se silom, po ko zna koji put okončavajući taj samoizbor svekolikim razaranjem, užasnim patnjama, progonima i genocidom.

Filipović otvara nekoliko stereometrijskih mapa mišljenja: definira etičku dimenziju samostalnosti, markira ideološke stranputice i metodološke inklinacije kriminalu i zločinu, kao i širu pozadinu infiltriranja utjecaja institucija kojima bi svaki drugi put osim zadovoljenja vlastitih interesa bio poziv na oružje.

Nažalost, Bosna poslije Drugog svjetskog rata nije postala imuna na već poznati scenarij uvlačenja u rat („Bošnjaci – hrvatsko cvijeće“) i služenja tuđim centrima političke, ekonomske i vojne moći. Pridružujući vlastite aspiracije teritorijalnim apetitima susjeda, bosanski kvislinzi su priželjkivali, inicirali i dočekali rat spremni da iz njega izvuku maksimalnu dobit. Danas ih nazivaju tajkunima, iako je riječ o pokondirenim ratnim profiterima, novopečenim buržujima. Izdajnička uloga Generalštaba JNA i podsticanje djelovanja paravojnih formacija i obnavljanje četničke genocidne ideologije i prakse, doprinijeli su (razumu nepojmljivim) strahotama i stradanju Bosne i svih njenih nedužnih miroljubivih građana. Zato, implicite, Filipovićev tekst treba čitati i doživjeti kao protest protiv militarizacije skupina koje su u bliskoj povijesti već bile vinovnicama totalitarnih terorističkih aktivnosti, posramljujućih po civilizaciju. Njegov ton je povremeno ciničan, na trenutke i, s pravom, sarkastičan. Ipak, prevladavaju konstruktivnost, fina ironija, povremeno i humor kojeg treba znati uočiti pod naslagama visoke teorijske egzaktnosti.

Svako od poglavlja ima karakter cjeline za sebe, s razvojnim tematskim i problemskim potencijalom, i za očekivati je od autora da će u budućnosti, iz edukativnih razloga, mlađim generacijama omogućiti možda jedan novi sintetizirani naučno nijansiran pogled, manje polemičan, a u većoj mjeri oslonjen na individualiziranu viziju što bezbolnijeg puta u svjetliju budućnost.

Već u predgovoru svoje knjige Filipović akcentira značaj demistifikacije mistifikatora „državnog neoplatonizma“, i razotkriva iluzornost perfidnog istrajavanja na „konsenzusu naroda“.

Kroz gubljenje toplog gnijezda zvanog otadžbina, projektuje se individualno-tragičko na tragizam općeg. Nema srećnog i uspješnog društva bez srećnog i zbrinutog pojedinca. Ideološka vizura individuuma je direktno ovisna o čvrstoj postojanosti domovinskog krova. Ako je neotporan i na slabe nepogode i potrese, taj krov će više biti izvor frustracija, no zaštita i utjeha. U „zasebnom postojanju“, kaže Filipović, „samo politički analfabeta ne vidi jasno utiranje puta za konačnu disoluciju Bosne i Hercegovine.“ Izlaz je u dekonstrukciji daytonske konstrukcije BiH. Ako već idealno nije dokučivo, ni postojeće realno nije neopozivo i neoborivo.

Plediranje ne-građanskog, po sebi tautološki koncipiranog društva, postavljanje naroda iznad ravni države, posebno u zajednici ravnopravnih naroda u Bosni i Hercegovini, ili izdvajanje jednog, uvod je u katastrofu. Kada turistički boravi u Francuskoj, državljanin SAD ni u ludilu neće reći da je Floridžanin, ili Teksašanin, međutim, bosanski Hrvat i Srbin će prećutati prvu riječ „bosanski“.

U prvom poglavlju knjige „Ustavni nesporazumi“, autor je posvećen skidanju „šminke“ sa oktroisanog ustava iz Daytona, bavi se pitanjem liberalne demokratije (iako naglašava da je njegov idealizam „naslijeđen“ iz prethodne epohe socijalizma), pominje čarobnu, ali ne i nedostižnu realizaciju ideje pomirenja. Naravno, bez „upokojenja“ RS, sve drugo je opasno Tucanje zdrave pameti.

U drugom poglavlju „Narod i elita“, susreće se koloplet zanimljivih tema, počev od replicirnja apelu Alage Derviševića ”Gospodo Gazinovci, ujedinite se”, upućenog nekolicini istaknutih BH intelektualaca i političara, polaznicima Gazi-Husrev-begove Medrese, „a u povodu famoznih Amandmana na Ustav Bosne i Hercegovine iz 2006 g”. Sve teme zahtijevaju specifičan pristup, ali odražavaju objektivne činjenice, tako da već i njihovi naslovi dovoljno govore: Da bi pobjedili, Srbi prvo moraju priznati poraz, Use i u svoje kljuse, Velikaši proklete Vam duše, Šta je reisu Ceriću narod i država?, Abeceda kurvarluka, Čovjek na zadatku, Carevo novo ruho.

Treće poglavlje knjige pod naslovom: „BH konsocijacijske inicijative, političke i etičke paralele“ skup je kritičkih i polemičkih eseja u kojima dominiraju britkost i vitalna visprenost Nihadove misli, okrenute odbacivanju bolećive mlakosti i neadekvatnosti stavova raznih interpreta političke instrumentalizacije postdaytonske amosfere u Bosni, koja nije za nespretne ruke, čak ako su u krajnjoj liniji dobronamjerne.  Vruća separatistička pegla u svjetlu konsocijacijskih inicijativa Život je jači od mudrih knjiga, Nes(p)retna promocija Silajdžića, Kada se od drveta ne vidi šuma, Za Filipovića, protiv Jendruha, Za nenu Đulbu, protiv Bilića.

Na kraju, u „Prilogu“, Filipović upućuje Poziv građanima Bosne i Hercegovine u raseljenju da se politički ujedine.

Učestvujući u profiliranju socio-ambijenta, čak i kao pasivni izborni instrumentalizirani statist, a češće kao subjekt pobune protiv oligarhijske, monarhističke, teokratske, komunističke ili bilo koje slične tiranije otuđene moći, nerazlučivi konstituent polisa – pojedinac, često dospijeva u kontrastav spram vlasti, najvišeg eksponenta socijalne formacije koju je sam stvorio.

Pobuna je prastara metafizička kategorija. Na motivu pobune stvarani su mitovi, i realni likovi povijesti postajali su legende.

Da Eleutheros (grč. ελευθερος ili onaj koji se uspravio i odvojio od zemlje, iznad zemlje, buntovnik koji je uzjahao vjetar i oblake) nije usmjerio svoj prkosni i znatiželjni um prema Univerzumu, ne bi stekao spoznaje o tome kako zakoračiti u prostor-vrijeme i u beskonačnosti započeti istraživanje svoje krhke i svemoćne konačnosti.  

Nekapitulantski um ima i svoju dobru zvijezdu: opstaje i regenerira se. Diogenesu iz Sinope neometan dostup svjetlosti Sunca više je značio od imperatorove nadmene sjene. Bila bi to druga strana beskonačnosti, suprotstavljene onoj hegelijanskoj, negativnoj, lošoj.

U pobunu spada i pisanje. Posebno pisanje jezikom optimizma. Opor je optimizam, ali, sučeljen gorčini ishodovanja u nehumanom anticivilizacijskom okruženju, predstavlja izazov. To znaju svi humanisti, pravdoljubivi istraživači istine. Optimizam je neka vrsta imunološkog mehanizma, ili, socijalnog instinkta, čije imanantnosti svom biću i važnosti po samoodrživost, ljudi uglavnom nisu svjesni.  Bez involviranosti pobune, mnoge discipline koje se bave svijetom čovjeka bile bi bespredmetne. Kao estetika i filosofia prava. Takvom stanovištu nisu posebno blagonakloni neki post-egzistencijalisti i kroničari „zaborava bitka“, međutim, optimizam ostaje na pozornici bitka, unatoč osporavateljskim intencijama teoretičara apokalipse. 

Jedan od samomislećih buntovnika perom, Nihad Filipović, svoj optimizam izražava dokazivanjem da slom volje nije primjeren Bosancu, niti je moguć u orbiti Mak-dizdarovskog opiranja življenju smrću. Pobuna buntovnika, s razlogom, nije kontraindikacija životu, već je život sam.

To je filosofia Bosne. Nju može shvatiti samo Bosanac. I to ne svaki.  Bez nje Bosna se ne može misliti, doživjeti, niti održati. A ni filosofia bez Bosne nije moguća takvom kakvom je zamišljaju svjetski mudrolozi.

Osim pisanom rječju, pobunjenost se očitovala u Nihadovom životu i u momentima antihumanog stanja zatočenja, samo zato što se, poput mnogih sunarodnika, razlikovao. Po čemu? Po tome što je volio i voli svoju zemlju. I pravdu. I poštenje. I, običan, svakodnevni život. Sa svojim imenom, svojom opredijeljenošću i izborom slobodnog civiliziranog čovjeka.

Zar je normalnim ljudima to razlog za uzurpaciju prava da bilo koga liše slobode, časti, ugleda, ponosa, čak i života?

Filipović na stranicama svoje knjige starije čitaoce podsjeća, a druge obavještava, o Rezoluciji sedamdeset pet banjalučkih Muslimana, uglednih građana Banja Luke, predvođenih gradonačelnikom Hakijom Bešlagićem, koji su 1941. godine  uputili peticiju ustaškim vlastima da se „prekine svaki progon i svako ubijanje po bilo kojoj osnovi – vjerskoj ili nacionalnoj.“

Nažalost, kada su banjalučki i ostali Bošnjaci bili zatočeni 1992. na Manjači, u Omarskoj, Keratermu, Trnopolju…, niko od nebošnjačkih susjeda nije potpisao nikavu peticiju da se zaustavi i spriječi ta strašna bruka genocidnog zlostavljanja i svirepog ubijanja na kraju 20. stoljeća, u modernoj epohi najsavremenije informatičke tehnologije.

Nihad je preživio, danas živi u egzilu, u Londonu. U njegovom govoru ima razložne pobune i razumljive gorčine, ali ne i mržnje. Naprotiv, da li zbog osebujnosti ličnog karaktera i nesvakidašnjeg intelekta, kojim transgenerira u domen „s onu stranu dobra i zla“, razumije uzroke ljudskog zla, ali posjeduje i sačuvanu specifično bosansku dimenziju etičnosti kojom manifestira trijumf razuma i humanosti nad nečovještvom.

Pred počinjenim zlom, pojmovne odrednice „ništavilo“ i „ništavne ništarije“ ne pružaju dovoljno adekvatan, čak ni fenomenološki, zahvat u suštinu onog što je to zlo po sebi.

U takvom kontekstu trebalo bi proniknuti u bit Nihadovog govora, koji je izraz pobunjene savjesti, ali ne i lament tame.

Taj prkos, ponos, tu ljepotu prirode bosanskog čovjeka, uslovno, uz Nihadovo dopuštenje, moglo bi se nazvati prirođenim optimizmom, suspstratom vitalnosti i nepobjedivosti erosa bosanske tradicije, kulture, autentične filosofie, koju su upoznali i razumjeli književnik Goethe, etnolog Gezeman, pjesnik Šantić…

Osnovni motiv Filipovićevih eseja je sam po sebi eteričan, lociran u ideji oporavka bića Bosne nakon prevladanog stanja užasa i haosa.

U predvorju estetizirane slobode, rođene iz bola izdaje, motiv povratka samoosviješćenog individuuma iz fizičkog egzila, nažalost, ne nagovještava da bi mogao biti pokretački impuls buđenja prijemčivosti matičnog tla u aktu prevladavanja duhovnog egzila.

Skeptično naslućujući nedobrodošlicu duhu građanske slobode, autor reljefno ocrtava glavni problem bosanskohercegovačke zbiljnosti: nesamoosviješćenost demosa, i nakon svega što ga je zadesilo.

Nesloga je supstancijalna premisa haosa koji je još dominirajući faktor u nešto konsolidovanoj muljevitoj tmuši, produciranoj i vještački održavanoj na vatri pogodnoj autonomaškim antipodima crvljivog daytonizma. A Bosna ne trpi zidove. Ne priznaje autonomaše i pogromaše. “Bosni je potrebno nacionaliziranje Bosanaca tj. povratak Bosanaca pa tako i Bosne, njima samim. Bosni je potreban povratak bosanstvu“, reći će Nihad.        

Ma iz kog ugla da se sagledavaju aksiološke poante analiza bosanskohercegovačke društvene scene, evidentno je da iz njih progovara duh patriotskog zaljubljenika Bosne. Iako je realnost neumoljiva u svojoj zbiljnosti, autor na uskoj sponi što terminološki premošćuje dvije ketegorije različitog fonetskog i leksičkog porijekla – demos (grčki) i individuum (latinski), i pored inklinacije mogućoj (ne)slozi, stavlja akcenat na slogu. Ne radi se o eufemizmu voljne konotacije, već o suštinskoj koordinati vjere u zajednički život. Svjestan prisutnosti i drugih nazora, Nihad priziva dijalog ravnopravnih, i prije svega, dobronamjernih sugrađana.

S istančanom intuicijom i pravilno doziranom mjerom ukusa, u adekvatnom srazmjeru s afinitetom sugovornika za logičko mišljenje i pošten stav prema državno-pravnom identitetu nepovredive cjelovitosti Bosne, on potencira pomirenje naroda kao jedini uslov održanja svih. Relativizam i ciničko razvodnjavanje činjenica, te pokušaji apstraktnoakademskog svođenja problema na svršen čin kapitulacije, ne mogu proći pored Filipovića, kao nijema peta kolona u gluho doba noći k svom cilju – razgradnji i definitivnom uništenju Bosne.  

Iz perspektive političke konfuzije prisutne u Republici Bosni i Hercegovini, propitivanje vječito aktualne problematike odnosa pojedinac-bosanska zajednica, samo anti-bosancima može se činiti bizarnim, odveć bezizglednim.

Velikom teorijskom izazovu prilazi Nihad Filipović oboružan stavom intelektualca koji nema rezervi u pogledu poznavanja suštine i šireg konteksta centralno-balkanskih neprilika. Njegove analize su egzaktne, pobuđuju svaka na svoj način motive iznalaženja vrednosnog pomaka od realnog ka boljem.

Značaj analiza ove vrste ne presahnjuje. Autorova riječ je izravna, teška, ali i kada je samurajski oštra, nije uvredljiva i potcjenjujuća. Naprotiv, etička dimenzija je prisutna čak i u formulacijama na koje se treba navići kao na leksički udio u prepoznatljivom autentično-bosanskom etno-koloritu.

Dok život doslovno još posrće preko slika nedavno dogođenog užasa, preko ruševina, nezacijeljenih rana i poslije skoro dvodecenijske potrage za žrtavama genocida i njihovom identifikacijom, poslije nezapamćene kalvarije i sramote koja se dogodila u srcu Europe, s njenim znanjem i blagoslovom, sreća je po Istinu, ma koliko ona bila poražavajuća, da ima neposustalih pravednika koji se na objektivan i nepristasan način bore za znanstvenu projekciju dogođenog na humaniju sutrašnjicu. Trnovit i mučan put, ali zvijezde pravde ne blijede.

Ko god da je usmjerio svoj izdajnički atak na današnjeg čovjeka bosanskog, uključio je u domašaj opake misli i svog groznog djela, i prošlost.

Nemoguće je asocijativno ne povezati posljednju tragediju Bosne, Bošnjaka i Bosanaca-patriota, sa scenama surovih i posve neopravdanih, ničim izazvanih pogroma nad Bošnjanima Dobrim, odanih jedinoj rodnoj grudi, i samoj probuđenoj, ranjenoj, ali besmrtno prkosnoj, jer, prkos je jedini preostali trag ponosa, zapretenog u nanosima i trendovima nehumane civilizacije.

Filipović suptilno, esoterijski u svojoj mikro-enciklopedijskoj misli o Bosni dovršava ontologiju etički mogućeg.

Ne pristajući na rastočenu, razasutu, unesrećenu državu, Nihad Filipović priziva onu za koju bi njeni neprijatelji htjeli da je nema, ali, u dosluhu sa etičkim kodom utkanim u biće Bosanca, on ne odustaje od one Bosne koja je moguća i koju se mora kao otetu kneginju vratiti njenom ognjištu.

U pitanju je helenistički odnos prema pojmu pravde i časti. Bosna mora pripadati Bosni i Bosancima, odnosno, svim njenim građanima koji je prihvataju i priznaju kao svoju otadžbinu.

Povijesni odnos individuuma (lat. individuus – nedjeljiv) prema neposrednom demo-ambijentu podrazumijeva dijalektiku sukoba cjeline s pobunjenim umom, deklariranim kao superiorni otuđeni proto-demijurg, ili, postalim žrtvom kolateralne diverzije.

Disidentska samoizgnanstva duhovnih plemića nisu novi i nepoznati oblici protesta protiv silništva. Poslije Eshila, slijedili su Bruno, Voltaire, Tolstoj, Solženjicin, Čaplin… Ali, za prognanog, egzil je i kao tema-pratilja, i kao nametnuti fakt, dio irealne realnosti povijesti i povijesnosti.

Egzil je postao sudbinom mnogih intelektualaca, među kojima svjetioničkim lumenom obasjava prostor političke bosanskohercegovačke stvarnosti analitičar Nihad Filipović. Porobljavanje domovine, i njega osobno, snažno će obilježiti njegove refleksije o pravdi, moralnom poretku, građanskom liberalizmu, rekonstrukciji deontologizirane fenomenologije humanuma, vođenog vizijom slobodnog neba revitaliziranog zavičaja.

Egzil je posljednja faza duhovnog odmetništva od mediokritetske inertnosti. On može imati više formi, od samoizolacijskog poniranja u ćutanje, do fizičkog uzmaka i gubljenja zavičaja.

Približili su se slavni antički tragičari jezgru fenomena društvenosti, zahvaćenog već počecima egzegeze neugasle, trajno plamteće tajne smisla trajanja. Pronalaženje puta do istine, iako ne i pružanje cjelovitog odgovora na prividno jednostavno pitanje šta je čovjek, uglavnom ih je odvodilo u dobrovoljan ili nametnut egzil, a nekad i u smrt. Nešto je bilo jače od slijepe odanosti polisu i radije su birali raskoš slobode siromaštva, od pokoravajuće oskudnosti bogatstva.

Ako već kao čovjek Bosne odolijeva i oprezno izmiče zovu neizbježnosti domovine (st.ruski, domovina – mrtvački sanduk) u kojoj će se htjeti pokopati ne samo njegova individualnost, već i posljednja nada, autor u svom besmrtnom nonkonformizmu ne odustaje od koncepta građanskog društva, uređenog slobodno, prema principima humanosti i pomirenja. Pri prezentiranju svojih pogleda Filipović ne pada u fatalne zamke iluzornog idealističkog altruizma, već pronalazi i nudi beočuge konstrukcije modernog društva u kom naciolozi ustupaju mjesto otvorenim perspektivama zajednice u kojoj je, kad je riječ o Bosni, građanin Bosanac/Bošnjak, njen neprikosnoveni subjekt.

Na relaciji društvena zajednica-pojedinac počivaju sve sociološke i politološke teorije. Različitost stavova prema fenomenu društvenosti doprinijela je otvaranju lepeze etičkih orijentacija kojima bi propitivanje finesa međuljudskih i međunarodnih odnosa najviše odgovaralo kao zajedničko polazište.

 Bosna je poslužila kao spolja iniciran makro-psiho-eksperiment, ali, nije bilo potrebno mnogo autodestruktivne „inventivnosti“ ni kod domaćih adepta da slobodnu nezavisnu državu, učine žalosnim epicentrom raspada saveza južnoslavenskih naroda.

Indikativno je, i utoliko žalosnije, što Bosna, po svom položaju centralna država na Starom kontinentu, nije neka afrička kolonija s režimskom huntom na vlasti, nije to neki Zimbabwe i zemlja aparthejda, nikada nije bila agresivna prema susjednim zemljama, a ipak je izlagana strašnim razaranjima, represijama, pljačkanju, stradanjima i poniženjima njenih dobroćudnih žitelja. Tim veća je tragedija Bosne što su stradavali njeni visoko-inteligentni, svestrano i kvalitetno obrazovani ljudi, humanistički orijentirani, obdareni vrlinama poštenja, poštovanja, ugodnosti, gostoljubivosti, blagorodnosti… Stradao je narod, prevaren, prepušten milosti velesila koje mu od početka agresije na Bosnu nisu dopuštali čak ni elementarno pravo da se naoruža i brani.

Zato, treba shvatiti, nakon pažljive percepcije i analize, mnoge poučne kritičke Filipovićeve osvrte na pokušaje da se izvanbosanski meditira o Bosni, na način lišen osjetljivosti na bolna pitanja uvjetovanosti krhke, ranjive atmosfere, na koju lako atakuju zavjereničke horde, bilo prekoalpske, zakarpatske, prekodrinske, bilo koje. Lako je biti pametan i heroj na tuđem. Teško je biti korektan čovjek, Čovjek, na Nihadov način. S prijekima on je prijek, kako njihove sumnjive imaginacije i špekulativne spekulacije i zaslužuju.

To je zorno u dijalozima sa Zdenkom Jendruhom, kom očito nisu poznati pojmovi kojima operira. Nihad ne ostavlja teren nepometenim. Ne mogu biti i ovce na broju i vukovi siti.

Na isti način je Filipović, čak vizionarski, „pročitao“ Šaćira Filandru. Meandriranje, „filandriranje“, koje stalno upozorava da je neispravljiva kriva Drina, podsjeća na unutarnji konflkt Buridanovog magarca. A narod mora ići dalje. Amnestiranje zločina i pomirenje s nepomirljivim, ne otvaraju nikakve druge mogućnosti do adaktiranje do nove prilike starih virusa zla i njihovog reaktiviranja. 

Kada se već moralo u prinudni egzil, bar su se iskristalizirali kriterijumi o opstanku, samoodbrani, istinskim  prijateljima, nasuprot dušebrižnicima, kakve je Filipović identificirao u jednom Biliću, kome se zahvaljuje i poručuje da će se Bosanci znati sami odbraniti. Lijepo je istakao Filipović i besmislenost apologije ili kritike bh političara (poput Silajdžića) i poređenja sa brdskim teroristima koji su ih četrdeset četiri mjeseca držali zatočenima u gradu bez normalnog dopremanja vode, bez struje, dovoljnih količina hrane, pod granatama i snajperskom vatrom.

O konsocijaciji mogu doista govoriti samo oni koji tvrde da je Bosnom „gotovo“, „nema Bosne“.

„Tu koncentraciju jednih ne mogu više da podnesem”, „Bosna je mene napustila. Ovdje mogu biti još sto godina, ali ja više ne pripadam ovom prostoru. Ovo nije moj ambijent, ovdje se osjećam nelagodno.“ (Josip Pejaković, „Pobjeda“, 25.9.2010.).

„Bosna više ne postoji“; „Nešto od Bosne za koju je vrijedilo ginuti preživjelo je malčice – u Tuzli. Neki kažu i da se Sarajevo tamo premjestilo. Država Bosna i Hercegovina ne postoji i funkcioniše jedino i isključivo kao fiskalni terorist i vrelo privilegija hipertrofiranog društvenog staleža političara i njihove glomazne servisne kamarile.“ (Abdulah Sidran, „Slobodna Bosna“, br. 766).

Bosni je teško, ali nije gotovo, niti će biti. Bosnu su mnogi interpretirali, ali je cilj Bosanaca da je se ostavi na miru. A što se konsocijacije tiče, Bosna je bila konsocijacijska u vrijeme kad neke nacionalne europske države nisu ni postojale.

Ako postoji zemlja u Europi, kojoj su najmanje potrebne unutarnje granice i višeparlamentarizam, onda je to Bosna. Mora joj se vratiti njen mir, da bi se njenim raseljenim žiteljima vratilo samopouzdanje. Svaka druga opcija je odraz nepreboljenog, neiživljenog, piromanskog, perfidnog, zlog, svirepog, izdajničkog, pakosnog i u zavisti utemeljenog germansko-anglikansko-rimokrstaško-otomansko-proruskog pogodbenog secesionizma.

Ni patogeni virus klerikalizma i neoficijelnog (a perfidno prisutnog i inplantiranog) globalističkog neokolonijalizma, nije modus koji može preživjeti na bosaskom tlu, čak i kada bi sve nesrećno povedene i zavedene grupacije to i htjele. Govor teorije krvi i tla nije govor bosanske zemlje, a krv Bosanaca nikada nije bila podložna razvodnjavanju, uprkos asimilacijama. Magnetizam Raduše, Kozare, Prenja, Konjuha, Vranice, i njihovih čuveno poznatih izvora, nijedna svjetska politika neće uspjeti pretvoriti u imperij „dobre“ Europe holandiziranog „morala“, manifestiranog u „civiliziranosti“ prilikom prepuštanja stanovnika Srebrenice genocidu. Znali su generali UNPROFOR-a ko je poveo rat, i zna se s kim je Filip Morion igrao šah.

Sa toleriranom opsadom Sarajeva otvoren je neprelazni jaz između ranije povijesti Europe i povijesti zamišljene nove moderne građanske Europe.

Ili je građansko društvo tautologizirani i eutanazirani mit?

U takvom kontekstu počivaju tokovi oblikovanja građanskog konsocijacijskog multikulturnog policentričkog društva, a Bosna i Hercegovina je u njegovom središtu. Ipak, Bosanac, koji se tokom povijesti zlopatio zbog perfidnih upliva te „demokratske“ euro-malo-građanštine kao malo koji Europejac, ne bi bio Bosanac kada ne bi bio, od prirode predeterminiran, optimistički usmjeren sutrašnjici. Okrenut razumu. Kada smo kod razuma, koliko ga je još preostalo na ovoj osiromašenoj opustošenoj sluđenoj iskasapljenoj Planeti?

Zato je svaki atom, svaki foton, svako zrno hljebne biljke, svaka kap vode, medij u kom bi trebalo odzvanjati ime razuma. Ime ponositog, racionalnog i humanog kozmopolitskog Čovjeka. Kao što je u svom humanom patriotizmu Nihad Filipović, ostavljajući nam u amanet ovu vrijednu knjigu, čijim podsticajnim implikacijama imamo zahvaliti na dodatnom impulsu da se fenomenu zvanom Bosna i Hercegovina prida pun kulturološki i politički značaj.

Povrh vrijednosti prezentiranih eseja, članaka, studija, bitna je njihova objedinjujuća ideja slobodne bosanskohercegovačke cjeline, nesputane, prosperitetne, građanski uređene moderne države, opstale očuvavši svoj identitet kroz povijest, s imperativom svim njenim građanima da ga čuvaju danas, jednako kao i ubuduće.

Tragom završnih misli-poruka Nihada Filipovića u njegovoj značajnoj knjizi, pridružimo se njegovoj želji i odazovimo se apelu da se sve progresivne probosanske institucije u dijaspori integrišu, prevladaju razlike, da se opozove nelegalni oktroisani ustav iz Daytona i jasno artikuliraju interesi Bosne, Bošnjaka i Bosanaca, u jednoglasnom političko-partijskom internacionalno priznatom svebosanskom aparatu homogene vlasti.  

Knjiga „Individuum, demos i politička (ne)sloga“ je vrijedan dokument i model originalnog mišljenja o složenoj problematici rješavanja gorućih pitanja demokratizacije sfera politike i kultivizacije njenog utjecaja na sve segmente kolektiviteta u državi Bosni i Hercegovini. Kao takva, svesrdno se može Filipovićeva knjiga preporučiti izdavaču, uz želju da ugleda brojna izdanja i visok stepen čitanosti među populacijama kojima nedostaje jedan tako zanimljiv, suvremen, univerzalan i metodološki perfektno uobličen pristup bosanskohercegovačkoj stvarnosti, tom balkanskom fragmentu regiona, presudno bitnom u kulturološkom i geopolitičkom smislu.

 

Tel-Aviv, Izrael, 22. juli 2011.

 

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s