Piše: Maja Radević

FAŠIZAM POBJEĐUJE: Štefica Galić sa porodicom napušta Ljubuški

http://www.slobodna-bosna.ba/vijest/11322/fasizam_pobjedjuje_stefica_galic_sa_porodicom_napusta_ljubuski.html

Udovica Nedeljka Neđe Galića, Hrvata koji je tokom rata uz pomoć falsifikovanih garantnih pisama spasio oko hiljadu Bošnjaka iz logora Heliodrom, godinama je u svom gradu bila izložena verbalnim i fizičkim maltretiranjima

aa_picture_20131114_974150_high.jpg

Štefica Galić: Uz osmijeh se suprotstavljala fašizmu, danas gubi bitku

Općinska službenica iz Ljubuškog Vera Dedić, fizički je napala Šteficu Galić u julu 2012. godine, u dvorištu franjevačkog samostana i crkve na Humcu u Ljubuškom, nakon što su u ovom hercegovačkom gradiću uzavrele strasti poslije prikazivanja dokumentarnog filma ‘Neđo od Ljubuškog’.

nedjo_galic.jpg

Nedeljko Neđo Galić (1949-2010)

Sutkinja Katica Artuković proglasila je Dedić krivom jer je vrijeđanjem, zlostavljanjem i nasiljem prema drugom, drskim i bezobraznim ponašanjem ugrozila građanski mir te lakše ozlijedila Šteficu Galić, što je okarakterisano kao nasilničko ponašanje. Presuda glasi: tri mjeseca zatvora uslovno za Veru Dedić, koja u roku od jedne godine ne smije napraviti novo kazneno djelo jer će u protivnom po odluci Ljubuškog suda u zatvor na tri mjeseca. Osim kazne, sutkinja je odredila da Dedić mora platiti Štefici Galić 600 konvertibilnih maraka na ime naknade štete za uništene naočale.

‘Poslije agonije koju sam prošla sa svojom obitelji u posljednjih godinu i pol, batina, prijetnji, mržnje, laži, opstrukcija, prijezira koje sam doživjela u Ljubuškom, koliko god simbolična kazna bila, za mene je ipak satisfakcija da su moju napadačicu proglasili krivom. Vjerujem u pravdu. Sada s obitelji odlazim iz Ljubuškog, prodajemo kuću, čekali smo samo ishod ovog svega.’, kaže Štefica Galić, prenosi Protest.ba.

U nastavku donosimo tekst o Neđi Galiću objavljen u “Slobodnoj Bosni”, 19. jula 2012.

GARANTNO PISMO ZA ŽIVOT : PRIČA O NEĐI GALIĆU

U nekim sretnijim vremenima, Ljubušaka Nedeljka Neđu Galića (1949-2010) u njegovom kraju spominjali bi možda najviše po tome što je bio prvi mladić u Ljubuškom koji je nosio dugu kosu. Zbog te „buntovne“ kose, priča njegov sin Bojan, Neđu su svojevremeno izbacili iz srednje škole. Ali, nije se on tako lako predao: tužio je školu i na kraju dobio presudu. Škola mu je morala platiti odštetu, a Neđo je od dobijenog novca kupio dvije gitare i osnovao bend.

„Neđo je bio drugačiji. Nosio je dugu kosu, svirao je gitaru, šlampavo se oblačio, vozio je fiću, slušao Rolling Stonese… Rekao mi je da se zaljubio u moj osmijeh, a ja sam ‘pala’ na ruže, na knjige koje mi je kupovao, poeziju koju mi je čitao… Vjenčali smo se 9. maja, na Dan pobjede nad fašizmom, što je na neki način obilježilo cijeli naš brak, naš život“, priča Neđina supruga Štefica Galić.

KRV I HIMNA

Do početka 90-ih godina, Neđo, Štefica i njihovo troje djece živjeli su u Ljubuškom. Neđo je radio kao fotograf, djeca su išla u obdanište i život je tekao mirno, bez velikih potresa. A onda je došlo vrijeme buđenja „nacionalne svijesti“ i svrstavanja u torove.

„Bilo je to nepun mjesec poslije ubistva Blaža Kraljevića, početkom septembra 1992. Sa Lištice, gdje sam održao ispite za studente Građevinskog i Mašinskog fakulteta, sišao sam u Ljubuški. Šetao sam Ljubuškim uzduž i poprijeko, obučen u maskirnu vojnu uniformu sa starim bosanskim grbom – plavi štit sa zlatnim ljiljanima – na grudima. Još nije bilo pravog sukoba između Armije i HVO-a. Osim radoznalih pogleda na ljiljane na mojoj vojničkoj bluzi, nisam izazvao nikakvu naročitu podozrivost, mada sam se pribojavao, jer su neke naznake sukoba već postojale. Blaža su zapravo i ubili mučki zato što je odlučio da se pridruži vojsci sa ljiljanima. Kad sam već pomišljao da se vratim u Mostar, u dnu Ljubuškog u izlogu radnje u prizemlju – sad znam da je to radnja i kuća porodice Neđe Nedeljka Galića – ugledao sam ogroman grb sa ljiljanima. Dotle nisam nigdje veći i ljepši bosanski grb vidio: blještavo plavi štit sa zlatnožutim ljiljanima. Ogroman, metar sa metar. Pored ljiljana na mojim grudima, to je sigurno bio jedini grb sa ljiljanima tog dana u Ljubuškom“, sjeća se prof. dr. Behdžet Mesihović.

Priča o Neđi Galiću, laureatu Nagrade Duško Kondor za građansku hrabrost, koja mu je posthumno dodijeljena ove godine, ispričana je kroz dokumentarni film Neđo od Ljubuškog autorice Svetlane Broz, u režiji Mirka Kurilića. Film je rađen u produkciji NVO Gariwo, a premijerno je prikazan 16. jula u prostoru općinske Vijećnice u Ljubuškom, uprkos oštrom protivljenju nekoliko tamošnjih udruženja hrvatskih branitelja i invalida Domovinskog rata koji su tražili zabranu prikazivanja zbog „iskrivljavanja istine“ o ratnim događajima na ovom području i „unošenja nemira“ među lokalno stanovništvo. Uoči početka projekcije, pred zgradom Vijećnice okupilo se tridesetak građana koji su, uz prepoznatljiv nacionalistički kolorit, nosili zastave Herceg-Bosne i Hrvatske i pjevali domoljubne (pretežno Thompsonove) pjesme.

Slični prizori na ulicama Ljubuškog mogli su se vidjeti i 1993. godine, kada se život Neđe i Štefice Galić, zajedno sa životima hiljada Bošnjaka iz Ljubuškog, zauvijek promijenio.

„Odjednom su počeli barjaktari hodati ulicama i nositi hrvatske zastave. U početku su te zastave bile zavezane skupa s bosanskim, a kasnije same. Kad je Neđo prvi put čuo hrvatsku himnu na Humcu, u svetištu Svetog Ante, rekao mi je: Štefice, biće krvi. Ova himna na ovim prostorima može značiti samo krv, sjeća se Štefica Galić.

Neđino predviđanje uskoro se obistinilo. Memnuna Mahić u filmu govori o 15. avgustu 1993. – dan koji, kako kaže, Bošnjaci iz Ljubuškog neće zaboraviti: „Od ranog jutra vojnici su u kombijima išli od ulice do ulice i pozivali Bošnjake da se jave ispred zgrade tadašnjeg MUP-a. Ljudi su išli i javljali se, ne znajući da ih tamo čekaju već pripremljeni kamioni. Sve koji su došli tog dana ukrcali su u kamione i odveli na Heliodrom.“

Tih dana Neđo Galić otišao je u policijski stožer. Molio je da prestanu odvoditi Bošnjake: „Ljudi moji, ovo je ludost, ne možete to raditi, ovo je zločin!“. Neki zapovjednik iz stožera, čije ime Štefica ne pamti, odgovorio je njenom mužu: „Neće nama komunjare zapovijedati s kim ćemo mi Hrvati živjeti! Ako ti je žao balija, hoćeš i ti s njima?

Neđo se tog dana vratio kući slomljen, kaže Štefica: „Nismo znali šta da radimo…“

Nedugo nakon „incidenta“ u stožeru, u kuću Galića faksom je stiglo pismo žene iz Stoca. Bilo je to garantno pismo za jednog od Bošnjaka koji su bili zatočeni na Heliodromu. Garantna pisma HVO je uvažavao, ali samo uz jedan uvjet: svako koga na temelju pisma oslobode iz logora, mora otići iz Ljubuškog u roku od 48 sati.

„Poslije tog prvog, pisma su na naš faks počela da stižu jedno za drugim. Po cijele dane i noći stizala su garantna pisma, koje sam ja izjutra čitala i dijelila ženama. Žene su stajale ispred naše kuće i čekale“, priča Štefica. „U to vrijeme prozvali su nas ‘mudžahedinska ambasada’, jer smo pomagali tim ljudima.“

Uprkos tome što su znali da ih čeka protjerivanje iz njihovih domova, porodice koje su dobile garantna pisma od rodbine ili prijatelja iz inostranstva, smatrale su se sretnima. Ali, spas nije stizao faksom Galića za sve – bilo je i onih za koje nije imao ko poslati pismo, kaže Štefica: „Bilo je stravično gledati te žene koje su iz dana u dan čekale, a nisu dobijale garantno pismo. Plakale su, sjedile na stepeništu kuće, molile… Nismo znali šta da radimo. I onda smo počeli krivotvoriti pisma.“

Neđo Galić i njegova supruga mjesecima su kopirali originalna garantna pisma da bi ih zatim, sa promijenjenim imenima, nosili u policijski stožer. Iz logora Heliodrom na taj način spasili su više od hiljadu Bošnjaka. Mnogi su pronašli utočište u njihovoj kući, poput nane Habibe Karić, koja je sa Neđom, Šteficom i njihovom djecom živjela oko dva mjeseca: „Pronašao je kasetu na kojoj uči hodža i puštao mi je da slušam, da bi mi bilo ugodnije u njihovoj kući. Eto, koliko je bio pažljiv i fin.“

ZA ČISTU NACIJU

Ono što je Neđo uradio za svoje sugrađane Bošnjake tokom rata u Ljubuškom zauvijek ga je obilježilo, kao i njegovu porodicu. Nažalost, ne na onaj dobar, pozitivan način. Ljudi su prijetili, pljuvali, okretali glavu. U svakoj normalnoj zemlji na svijetu, Neđo Galić bi bio epski junak, heroj kojem bi podigli spomenik. Za većinu Hrvata iz Ljubuškog, Neđo je bio nacionalni izdajnik. Nakon što su svi preostali Bošnjaci protjerani iz Ljubuškog, Neđo i Štefica odlučili su se za dobrovoljno izbjeglištvo.

„Neđo je rekao: ‘Ja ne bih mogao dignuti glavu od stida ako ostanem ovdje. Ne mogu ostati sa fašistima koji žele ‘čistu’ naciju. Evo im, neka ostanu, neka žive sami, čisti.’ I tako smo i mi otišli za našim prijateljima, u neizvjesnost“, priča Štefica.

Porodica Galić proživjela je nekoliko mirnih godina u Češkoj Republici, u Pragu, a onda su odlučili da se vrate u Ljubuški, misleći: rat je davno završen, stvari su se sada promijenile, ljudi su se promijenili. Ubrzo po povratku u rodni grad shvatili su, međutim, da je u mentalnim sklopovima mnogih njihovih sugrađana sve ostalo manje-više isto kao i devedesetih godina: i dalje su im okretali leđa na ulici, napadali, prijetili bombama, nazivali ih komunjarama… Neđini prijatelji kažu da zbog svega toga Neđo više nikad nije bio isti – razočarenje i stres donijeli su mu tešku bolest, a prije nego što je umro, svojoj ženi rekao je da ne želi da ga sahrane u Ljubuškom, da mu pljuju po grobu. Neđo Galić sahranjen je na mostarskom groblju Sutina, blizu grobova svojih rođaka, partizana i antifašista kojima se ponosio.

Možda je najveća pobjeda Nedeljka Neđe Galića, Oscara Schindlera iz Ljubuškog, u riječima njegovih sinova u filmu: „I ja bih to isto napravio da sam bio na njegovom mjestu, da se sada sve ponovi.“

„Moj tata je poseban, čovjek ispred vremena, uvijek“, ponosno kaže Neđina kćerka Maša.

Djeca Neđe Galića zaista se imaju čim ponositi. Za razliku od one grupice „prosvjednika“ koji su se početkom ove nedjelje okupili ispred Vijećnice u Ljubuškom, koji i dalje sanjaju „čistu“ naciju i pjevaju Thompsonove hitove, i najveći im je strah da ih njihova djeca ne pitaju šta su radili za vrijeme rata.

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s