atif_kujundzic_200

Atif Kujundžić, književnik

 

Atif Kujundžić, književnik. 75 300 Lukavac. Ulica Patriotske lige, broj: 4/1.

Telefon: +387 61 734 977. +387 35 570 180. E-mail: kujundzic@gmail.com

_________  BOSNA i HERCEGOVINA   _________

________________________________________________________

 

* * *

UTIHNUO GLAS RAZUMA

 

* * *

Još ne sviće rujna zora,

Još ne trepti list sa gora,

Ne čuje se poj slavuja,

Zoru da najavi…

 

/Narodna pjesma, nezvanično

crnogorska himna/

 

* * *

        Postratno bosanskohercegovačko društvo niže bezizglede u svim domenama društvenog života i stagnira. Tone u svoju budućnost. Skapava. Prvi put s izvjesnošću možemo naslutiti kakvo će nam osvanuti sutra i ako poranimo. Nikakvo. Od toliko znanja i naučnih zvanja, vide se samo sranja. Nema inferiornije i jadnije pojave u javnom životu od vajnih intelektualaca. Uglavnom su na sinekurama – u dobro plaćenim službama u kojima rade što ih volja. Najčešće, ne rade uopće. A ljudsko poštenje, humanizam i odgovornost ih ne muče. Ništa ne znaju o bijedi. Vide, vjeruju i ne vjeruju, kako im se sviđa.

        Možda umaraju vijuge zabrinuti kako će potrošiti novac koji dobijaju?! Namjerno, ne kažemo: zarađuju. Čak i ako nešto ne/rade, njihova velika bruka jeste što to toliko naplaćuju. U svakoj vrsti ne/lagode tek hiberniraju. Bosanskohercegovački palanački ambijent, ustvari, nikad i nije bio naročito glasan i jasan. Čak se i za komunističke ideje više radilo ilegalno nego javno. Palanački simulacrumi sjede na šiljtetima i podsmijevaju se svemu što bi moglo ličiti na razum. Kler radi svoje. Oni koji /ko zna kako/ imaju, ustvari otimlju i zadnje od sirotinje. Narodne kuhinje postaju mjera i standard življenja. Čak i kao takva nedostižna za sirote, stare, bolesne, unižene i uvrijeđene koji skapavaju u svojim jazbinama.  

 

* * *

        Povijesno, inteligencija je kvaran, ljigav, potkupljiv materijal bez dostojanstva. Na lošem glasu. S puno prijezira kao takav gledali su intelektualce i komunisti. Ne bez razloga. Bukači su i poluinteligenti dok ne uoče i ne unovče svoju životnu priliku. Tada se ušute. Poput drugih parazita, pijavica i krpelja, čekaju da se priključe na krvotok života i sisaju koliko mogu. Žderu bez mjere do prskanja stomaka. Pravi sisavci. U svome najbližem okruženju rado melju o svojim znanjima, zvanjima, postignućima, svojoj borbi za opći boljitak i nikad ne govore šta su za sebe izborili.

        Vole uživati u divljenju mediokriteta koji ih okružuju, a potom i šire bajke o njihovoj slavi. Sami se ne oglašavaju. Ako to  čine, rade promišljeno i podlo za račun imućnih, u njihovu obostranu korist. Nerijetko, riječ je o proračunatim smutljivcima koji svojim isparenjima zamagljuju obzor patriotskim duminama kao dimnom zavjesom. Insinuiraju. Difamiraju svako poštenje i hrabrost na vidiku. Ideje zaustavljaju u startu. Podržavaju sebi slične i jednake u smutnji i subverziji.

 

* * *

        Prave intelektualce kakav je, naprimjer, bio Lev Davidovič Trocki voljeli su samo rijetki ljudi, koji su opet bili pravi intelektualci. Najčešće djelovali su kao osamljeni i na sve načine već i egzistencijalno ugroženi ljudi. Vladimir Iljič Lenjin visoko je cijenio Leva Davidoviča Trockog i davao mu samo najteže zadatke. Trocki se odužio za ukazano povjerenje tako što je kao sporedan posao za V. I. Lenjina obavio /bez njega nemoguće/ stvaranje Crvene Armije u povijesno najtežim uvjetima Oktobarske revolucije u carskoj Rusiji. Književna paradigma Lenjinovoga primjera može se čitati i kao knjiga Aleksandra Tišme: Upotreba čovjeka.

        Trockoga je malo ko volio. Predrag Vranicki u Filosofskim portretima piše kako je Trocki znao biti toliko intelektualno superioran, arogantan i neprijatan za sugovornike, pa su ljudi izbjegavali neposredno susretanje i komuniciranje sa njim. Međutim, suvremenici su znali da je Lev Davidovič Trocki bio toliko intelektualno sugestivan i snažan, da se u jednom trenutku mogao svojim zapaljivim govorom obratiti i milionu ljudi i oni će na njegov poziv krenuti za njim, ako to kaže i u smrt. Svijest o snazi njegovoga uma bila je zastrašujuća u nasilnom totalitarnom ambijentu.

        Josif Visarionovič Staljin Džugašvili /kao i svaki vlastoljubivi i intelektualni lažnjak/, strahovao je od susreta sa visprenim Levom Davidovičem Trockim. Svim silama nastojao je da mu dođe  glave. Na kraju, ne mogući ga spremiti u gulag, poslao je za njim svoje agente koji su Trockoga ubili – u Ciudado Mexiku, 28. kolovoza 1938. godine. Zakovali su mu željeznu klamfu u lubanju.

 

* * *

        U mnogo čemu Trockome slična intelektualna i angažirana pojava u nas bio je hrvatski spisatelj i leksikograf Miroslav Krleža. U komunikaciji sa ljudima znao je biti neugodan. Čak je ponekad, prakticirao postavljanje konkretnih pitanja svojim posjetiteljima i sugovornicima o specifičnim promjenama u latinskome, mađarskom, poljskom, njemačkom jeziku – kojima se u spisateljskom poslu najprirodnije služio, jednako kao i hrvatskim. To je nerijetko bilo razlogom pa su ljudi izbjegavali neposredan susret, razgovor ili dijalog sa njim.

 

        Polovinom osamdesetih XX stoljeća novogovor i ugroza od različitih i drugačijih uzmali su maha. Novinar Borbe pita Miroslava Krležu o pravopisu srpskohrvatskoga jezika, novosadskom dogovoru, etc. Krleža odgovori: Pravopisi u nas su stvar političke konvencije. /Što će reći, nisu rezultirali iz lingvističkih istraživanja!/ Pišem pravopisom hrvatskoga jezika iz 1913. godine cijeli život. Nikad niko nije primjetio.

        Na drugom mjestu Krleža će reći ono što rado kaže i ugledni prof. dr Midhat Riđanović danas: Kakav pravopis? To je potrebno samo budalama kad uđu u dužu rečenicu da bi nekako izgurali na kraj.

 

* * *

        Današnji intelektualci nemaju taj problem. Živi se ne čuju. Misle i rade ništa. Suprotstavljaju se nikome ili sami u sebi. To je vrlo blizu istini koju najbolje znaju upravo oni. Niti pišu, niti govore, niti o nečemu imaju svoj stav i javno mišljenje. Makar bili i na najvišim dužnostima. Šta li rade, dobri Bože?! Kušte u svome ili tajkunskom prknu? Udišu mirise i opijeni hiberniraju. Ne daju se ni od koga isprovocirati i probuditi iz svoga besramnog intelektualnog sna.

        Nepostojeći su u društvenom životu svoje zemlje. To je čudnovato. Posebno iz razloga što intelektualce vidimo kao individualce i veoma različite pojave od kojih očekujemo da umno rezonujući otvore i pokrenu pozitivne procese. Intelektualci i inteligencija nisu ni bliske odrednice. Ali se u našim prilikama sami izjednačavaju u masi kao jednaki s negativnim predznakom. Zar baš niko nema dara i refleksa za društveni, intelektualni i humanistički gard i angažman?

 

        Narod je sam i zloupotrijebljen na sve primitivne i politikantske načine kako bi beskrupulozni i ofucani političari jedni druge rasporedili u fotelje i u njima ostali do kraja svijeta. Narod je sam i nikoga nema sa njim. Članstvo u političkim strankama treba samo političarima do mjere pa im je i crkva aktivan član. Niko ne uočava kad stari i mladi muškarci i žene na sebe dižu ruku jer ne/vide svoju životnu perspektivu.

        Sa narodom nema nikoga ni kada protestira i svojim negodovanjem natjeruje političarima novce u džepove. Zluradi nastoje iz pozadine podsticati nemire i učiniti ih nasilnim. Kao intelektualci u šutnji, narod je jednak u svojoj zapuštenosti i bijedi. Dakle, pouzdano drži svako svoju bijednu poziciju u bijednom društvu.

 

* * *

        Filosofiranje Herberta Marcusea o revolucionarnoj inteligenciji dogodilo se u vrijeme kada su intelektualci revolucionari kao posljednji dinosaurusi već bili na samrti. Novih umnih i hrabrih nema. I sama riječ r/evolucija prevedena je u potencijalno benigno značenje i mogućnost lakšega odabira bez ičijeg izlaganja silama pozicije. Tako nema ni revolucioniranja narodnih masa kao materijalne snage za realiziranje ideja koje bi bile svima bile od koristi. Čak i intelektualcima i društvu u cijelosti.

 

* * *

        U odsustvu stvarne pameti i prisustvu fiktivnih sloboda mediji divljaju. Jeftino se prodaju za sadaku. Najrađe produciraju i nižu gluposti bez ikakve odgovornosti što je prirodno. Svaki građanin ima pravo glasa i javljanja, procjene prilika u kojima živi i javnog iznošenja svoga mišljenja. Mediji su nerijetko sistematski zluradi naspram društvene stvarnosti.

        Glasni su nacionalisti, šovinisti, fašisti, populisti kao najgora vrsta politikanata, uoči izbora i prema potrebi skorojevića koji su izronili iz postkomunističkog polusvijeta. Oni su radna snaga beslovesne tajkunske vlasti. Glasni su kada žele na sebe skrenuti pažnju kako se ne bi vidjelo dok se nova garnitura istih raspoređuje iza poluga vlasti.

        Država Bosna i Hercegovina glavinja u odsustvu građanskih prava i pravde u rasponu socijalnih ne/prilika koje određuju dvije kategorije: imajući i nemajući i njihovih privilegija: moći sve i moći ništa. Dakako, sve na račun i o trošku siromašnih kako bi još više osiromašili. Bilo bi i za njih i za imućne baš dobro i lijepo da sasvim nestanu s lica zemlje.

        Inače, samo džaba kenjkaju kao djeca koja nemaju što jesti i čekaju flašicu. Neka jedu kolača, reče neki intelektualac dobro upućen u pitanja gladnih, neuposlenih i uniženih. Umirovljenici su i nevjerojatno tehničko postignuće do mjere, pa ih se može gledati kao perpetuum mobile ili upravo postajući perpetuum stabile. Sve što im daju, oni vrate plaćajući režije i ne kupujući hranu. Ono što svaki domaćin – zemljoradnik i radnik zna kao modus vivendi – učeni i vlastodršci nemaju ni uvrh glave. Ni u krajnjim dometima svoje veleumnosti. Ni u fantazmagoričnim snovima. Niti o tome žele znati.

 

* * *

        Pošto već pomenusmo Miroslava Krležu recimo i kako je tumačio intelektualca kao pojavu. Prvo, ustvrdio je kako je građa ljudskog tijela važnija od svega što se zove duhovno u čovjeku. Drugo je odgovor na konkretno pitanje šta je intelektualac. Šta je to kad se kaže duh? – pita Krleža. To se može nekako shvatiti što bi moglo biti – nastavlja i kaže: Čovjek koji se bavi duhovnim jeste duhovnik. Ali šta je intelektualac? – pita dalje i odgovara: Budi Bog s nama i našim intelektualcima! To se izgovara na dva načina: kao biva s prizvukom neke više vrijednosti, poklonimo se – On je intelektualac – što znači On stanuje u višim katovima duha, On promatra stvari odozgo, sa svog intelektualnog balkona. Postoji, međutim, i onaj drugi način, kad ova konstatacija da je neko intelektualac zvuči nedvosmisleno pogrdno, sa difamantnim prizvukom: pusti ga, On nije čovjek, On nema pojma o čemu se radi, On je intelektualac, što praktično znači – bijeda, izgubljen za svaki ozbiljniji posao.

 

        Krleža je to napisao 1919. godine. Ništa od svega nije drugačije ni danas dan. Sporo i teško se čovjek mijenja. Govoreći dalje o inteligenciji Krleža će reći kako griješe oni koji generaliziraju pojam inteligencije uzimajući ga kao zajednički nazivnik nečega što u stvarnosti nije ni malo homogeno pa često ni kompatibilno. Lepeza tzv. inteligencije veoma je široka i raznobojna…

        Etc.

 

* * *

        Prethodno određenje sugerira i kako je besmisleno očekivati nešto određeno od inteligencije kao takve. To su ljudi sasvim kao i drugi. Inkorporirani u društvene mehanizme ili ostavljeni izvan njih sa svojom pameću, znanjima i afinitetima. Mehanizmi su pod utjecajem birokracije i politike kakva jeste i koja intelektualce rasteže i nateže po svojoj želji kao gravitaciona sila. Krivnja je u nama ako inteligenciju doživljavamo kao intelektualce. Prvi su beslovesna manipulirana masa. Prema onome što živimo drugih i nema. Zato smo društvo i država prava, ali ne i pravde.

 

        Da.

        Intelektualci su najobičniji smrtnici, kako vole reći, kao i obični ljudi . A što bi smo sa neobičnim ljudima?! Posebno ako su im duhovnost i znanja tek napabirčeni, a diplome kupljene za bagatelu koju je poslala strina iz inozemstva. Ako nisu talentirani i samoinicijativni. Ako su samo indolentni mužici, pa nemaju ni petlju, niti intelektualnu uspravnost, što bi rekao Krleža. Zar neko od njih može biti stvaran intelektualac ako s usvojenim i verificiranim znanjima samo šuti ili tek paradira?! To je i mjesto za identifikaciju i prepoznavanje čovjeka u značenju pojma intelektualac. Intelektualac je visoki, najviši ideal ljudskog  umnog i inventivnog angažiranja. Intelektualac nije ni blizu tek samo završenoj visokoj školi i njome verificiranom znanju ili naučnom zvanju. Mada može i to biti.

        Jednako kao Lev Davidovič Trocki ili Miroslav Krleža.  

 

* * *   

Prosinca, anno Domini 2013.                             ak

 

 

 

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s