Džihad protiv tiranije i lažne demokratije, od sebe treba krenuti prvo

Džihad Unchained

http://visoko.co.ba/kolumne/3277-dzihad-unchained

 Piše: XY

Svaki dan se borimo sa nečim, bogati se bore sa strahom da ne izgube pare, a ujedno se bore i da ih potroše frajerski, dok se siromašni bore da zarade neke pare i da ih potroše tako da im ipak makar malo ostane za poslije. Ako ima neko u sredini, između bogatih i siromašnih, takvi troše racionalno i nemaju plaho straha, jer nemaju prilike da idu u minus i plus, jer su u sredini. Jedino se možda bore da ih povećanje bogatstva ne privuče previše, pa da onda ne odu u tu krajnost, koja sigurno garantuje duhovno siromaštvo. Uglavnom, čitav život je borba. Može se reći, džihad u kontinuitetu.

Rat ili borba, uglavnom se vodi oružjem. Bosna, Čečenija, Sirija, Libija, Irak, gdje god ima muslimana, tu ima i belaja. Ali kako sada, šta sada, kada muslimani ratuju sa muslimanima, koji džihad je tu ispravan i koji put izabrati. U osnovi, svaka borba muslimana, svako nastojanje da bude ispravan, na pravom putu, je sveti rat, džihad. Ne mora se ratovati sa puškom, može se ratovati sa emocijama, strašću, porivima, kompleksima, siromaštvu, bogatstvu, raznim iskušenjima koje svakoga od nas pogađaju svakodnevno. Muslimani današnjice, ili se marišu između sebe, ili sa bivšim jaranima, ili jedni drugima podmeću noge na razne načine, uglavnom, muslimani današnjice su hairlije prave.

Koliko se mi razumijemo u široku definiciju džihada, koliko nas je pročitalo hadisa koji preciznije pojašnjavaju širinu džihada i koliko nas je spremno da napravimo listu džihada koje privatno vodimo sa samim sobom i oko sebe. Trenutno se vodi debata oko državljana BiH, koji idu u Siriju, da se bore za ljude koji su u Siriji proglašeni pobunjenicima protiv Assada i njegove vlade. Kao prvo, pogrešna se debata vodi, treba prvo da se tačno sazna šta se dolje od početka dešava, pa onda da dajemo svoje mišljenje o momcima koji idu u Siriju u borbu solidarnosti.

Dakle, u Siriji imamo alevite, koji su neki nastrani šatro muslimani, imamo šije, imamo sunnite, imamo uticaje Irana, Rusije i Izraela i to na strani Assada i onda kao biber po pilavu, imamo Amere, Engleze i Francuze, kao podršku pobunjenicima, odnosno normalnom svijetu, koji već sada više nije normalan, ako se to tako može reći. Eto, jedan bućkuriš već i sada treba iz ovoga izvući elemente za džihad. Borba za djecu, žene, starce, nemoćne, je ispravan džihad, oružjem ili ne, nije bitno, bitno je da se stane na stranu ugroženih kako bilo. Može biti i u Bosni, recimo, u borbi za naš potlačeni svijet od strane političkog terorizma.

Ko god je otišao da se u Siriji bori da pomogne ugroženim, dobar je čovjek, jer je neko dolazio i u Bosnu sa tom namjerom, odnekle iz bijelog svijeta, ostavio sve svoje i došao nama, da brani sve nas, koji smo slični njemu. To je najjednostavnija formulacija borbe, prave borbe, za nekoga ko je ugrožen od zla u bilo kojem obliku. Ali zlo može doći u raznim oblicima, a u suštini su ljudi prenosnici zla na ljude. Isto tako, neko dođe zbog jednog, a pretvara se u drugo vremenom i te ljude treba identificirati, jer mogu štete nanijeti.

Između odoboravanja naših ljudi koji idu u Siriju da pomognu muslimanima u nevolji i pozadine podrške tim ljudima dolje, stoji jedna veoma bitna činjenica koja se mora rastaviti na faktore. Naime, ako Amerikanci podržavaju sirijske borce za slobodu, uopćeno zvane mudžahidi, a od ranije znamo da koga god od muslimana su Amerikanci sa svojom rajom podržavali, da su ti muslimani ili propali ili ostalu u belaju sa nekim ili sa svojim, ili su ih Ameri kasnije napali, kako onda ove jadne Sirijce isključiti iz ove podrške Amera, a da i im mi pomognemo u istom slučaju. Evo, nas su Ameri kao podržavali i vidi nam stanja.

Mora se pomoći ugroženim ljudima, neko će svojim životom, neko će puškom, neko dovom, neko parama, neko razumom, jer je dolje velika smutnja u pitanju. Bosna i Sirija imaju dosta zajedničkih elemenata po pitanju ratnog stanja koje ih je zadesilo, kao i nikakvog strateškog položaja i interesa za velike sile koje se igraju rata, sa pravim žrtvama na terenu. Nemaju naftu, kao osnov interesa, okružene su raznim vrstama neprijatelja ili lažnih prijatelja, koji imaju neke interese u ovim zemljama, ali ti interesi nisu pod pratnjom nekih većih interesa, pa se tako malim interesima u ovim zemljama pravi velika šteta i zločin. Helem nejse, i kod nas i kod njih ginu i bivaju ubijani nevini, kako god okreneš. Takva  nam nafaka, jer smo se zapustili kao društvo ljudi, postali smo nesvjesni stanja.

Ali, šta ima neko nekome u Bosni govoriti šta treba da radi i da li treba neko da ide ili ne ide u Siriju. Dokle, ulizivanje nekim lažnim prijateljima sa zapada, ali i istoka, jer mi volimo da nas voli i istok i zapad. Mi hoćemo i jare i pare, vazda i uvijek. Šta ima Rijaset govoriti nekom muslimanu šta će on raditi po pitanju Sirije, ako neko hoće dolje otići u borbeni džihad, neka ide, to mu je slobodna volja, ako neko hoće dolje ići u isti taj džihad, pa se svakih 5 minuta iz tog džihada javljati putem Facebooka, bujrum mu i to, neka svako radi ono šta hoće. Jer tek tada, kada svako radi ono šta hoće, se vidi ko je stvarno kakav i koji su mu iskreni ciljevi. Ako neko hoće da ide kao doktor, neka ide, bit će nagrađen od Jednog koji daje nagrade za iskrene mumine.

Šta ima ministar nesigurnosti govoriti za bilo koga išta, kad je on sam i novine mu u njega, jedno milion puta promijenio stav i mišljenje o bilo čemu, i šta ima bilo ko uopšte davati bilo kakva mišljenja, jer mi ne znamo šta se dolje dešava, isto kao što oni nisu znali šta se kod nas dešava, ali nekako sam siguran da u Siriji nisu pravili cirkus kao evo kod nas, po pitanju odlaska Sirijaca u Bosnu da brane nevine ljude.

Da mi je vidjeti…

Da mi je vidjeti neke doktore iz Bosne, da hoće da idu dolje u Siriju, da pomognu, da vidim da li bi se možda digla neka doktorska komora da ih osudi, da im zabrani, da idu dolje pomagati ljudima u velikoj potrebi. Da mi je vidjeti neke humanitarce ljude, koji hoće da idu u Siriju, da im odnesu pomoći razne, kao što su nama donosili isto razni ljudi, da vidim hoće li se dignuti javnost u BiH da osudi te ljude, što idu dolje, nekome odnijeti deku, hranu, lijekove, para, neku nadu da ima ljudi koji suosjećaju aktivno sa ljudima koji su izloženi ratnim grozotama. Da mi je vidjeti nekog prosječnog IVZ efendijicu, da ostavi topli džemat svoj, sa podnim grijanjem, kako ostavlja sve te svakodnevne pogodnosti koje ima kao profesionalac imam i da ode u Siriju, sa normalnom bradom, da brani nevine, koje zlikovci ubijaju na najgore načine, da ode dolje i da kaže onim pobunjenicima da se malo saberu, da se organizuju, da se ne mogu ponašati kao ovi zli robovi vlasti, da se ružna slika šalje iz Sirije o njima, da je on imam iz Bosne, koji je prošao sve ovo i da hoće da pomogne svojim iskustvom, u svakom pogledu u kojem može u svojim mogućnostima. Da mi je ovo vidjeti, pa da vidim onda da li bi se IVZ digao na noge da tog efendijicu izgna iz svoje komocije imama, da ga se javno odrekne i da ga proglasi odmetnikom. Da mi je vidjeti nekog uposlenika iz ministarstva sigurnosti, kako se odriče plate, kako odlazi dolje u Siriju, da pomogne nevinim, da vidi šta se može uraditi, da poveže ljude malo, da se ljudi ne ubijaju kao stoka, da dadne svoj doprinos ljudskom rodu, humanosti, bez puške, nije bitna puška, bitno je otići sa iskrenim nijetom, uprašiti svoje noge u tom nijetu, makar metka ne ispucao, ali da pomogneš barem malo. Ali slabe su šanse, koliko su slabe šanse da pobunjenici u ovakvom scenariju i režiji Jenkija pobijede Assadove zlikovce, Hezbolah iz Libana i Irana i Rusku podršku, toliko su slabe šanse da neko iz Bosne ode bez pompe o džihadu, već da ode u svom intimnom džihadu, da pomogne nevinim. I sam sam u nedoumici, šta bih ja uradio, u ovakvim okolnostima. Jedno ne želim, a to je da se stavljam na strane, jedino želim da oni koji su dolje otišli, stvarno imaju iskren nijet i da rade pravu stvar, koja je propisana u širokoj definiciji džihada.

Džihad protiv tiranije

Uglavnom, pustimo da svako radi ono što želi, po pitanju odlaska dolje, jer ima nijet i ima rezultat nijeta. Imamo li možda mi ovdje u Bosni elemenata za džihad, ne borbeni protiv neprijatelja, jer je rat stao, čini mi se, već da li mi u Bosni, a Boga mi i u Hercegovini imamo razloga za razne džihade. Naravno da imamo, ali kao i obično, mi čekamo na nekog drugog da ga zapoćne, odradi, završi i nama ostavi fino stanje. E toga nema, takvog džihada nema. To da dobro znate. Džihad se mora voditi svjesno, na svakom polju, jer nema džihada bez svjesti, ako nisi svjestan problema sa kojim se boriš, onda pucaš nasumice, trošiš municiju, umaraš se, i time samog sebe savladaš i prepustiš negativnostima da te obuzmu.

Džihad za slobodu je najvažniji, ali nije to sloboda u kojoj je pored dobrog dopušteno i loše, jer sloboda nije livada na kojoj se može raditi šta ko hoće, sloboda je njiva na kojoj se dobro treba paziti šta se radi, koja se stalno čisti i održava, na kojoj se plodovi pozitivnog rada ubiru. Kada se društvo zapusti kao oranica, onda imamo probleme, jer i u Siriji su se zapustili, pustili korov od ljudi da zaposjednu sve i kada su shvatili da je došlo do velikog „zora“, onda su se krenuli buniti.

Ali, ako vam neko sa umjetnim preparatima pomaže, kao što Jenkiji pomažu džihad u Siriji, onda se ne nadajte zdravim plodovima tog džihada. Ako se vještački borite sa samim sobom, ako za svoje probleme uzimate tablete, a ne prirodne lijekove, onda se ne nadajte prirodnom boljem stanju, već ćete biti navučeni na lijekove da biste se osjećali bolje. Ako pustite da vam Jenkiji finansiraju džihad, onda će oni kasnije doći i tražiti nešto zauzvrat, a vi ćete onda skontati da su oni lukave interesdžije i vi ćete se naljutiti na njih, a oni će onda zaratiti sa vama, jednako brzo kao što su vas podržali na početku.

U svakom čovjeku, koji ima svjesnu dušu, koja se pokorava redovno ili periodično, ali se pokorava, stalno traje neki džihad, neka borba, za bolje stanje čovjeka i njegove okoline. Svaki čovjek ima potrebu da se oslobodi okova i oslobađanje od okova je borba, džihad. Neko se bori protiv sebe, tako što se oslobodi okova koji ga čuvaju od vatre, a drugi se bore za sebe, tako što se oslobađaju okova koji ih čuvaju da se odmaknu od vatre, da ne izgore u borbi. Ovi prvi se bore za slobodu propasti, a drugi za slobodu spasa. Svi se bore, ali u različitim pravcima ishoda i svi se bore za slobodu, protiv okova koji im smetaju. Nekom smeta dobro, a nekom loše, sve ovisi od svjesnosti dobrog i lošeg.

Sirijci se bore za slobodu, od tiranina, a u Bosni se niko ne bori za slobodu, od nametnute slobode mediokritetske demokratije. U Siriji se bore protiv „svojih“ oružjem, a mi se ne borimo protiv svojih, jer nam možda neko može valjat’ nekad. U Siriji je džihad za slobodu života, a u Bosni je džihad za Sejdić-Fincija, džihad za Brazil, džihad za sijelo, akšamluk, provod, džihad vlast, džihad za propast.

Džihad za slobodu, protiv okova ljudske gluposti i licemjerstva, to je džihad koji svako od nas mora povesti čim prije. A ko hoće u Siriju, neka mu je Allah na pomoći u njegovom iskrenom nijetu. Boriti se moramo, sa sobom, sa drugima, ovdje, tamo, ali boriti se moramo da bi pobijedili, jer bez borbe, nema ništa od nas. Bez borbe, postajemo topovsko meso tiranije, demokratije, i to se dešava u Siriji i Bosni.

Džihad protiv tiranije i lažne demokratije, od sebe treba krenuti prvo.

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s