Rade Vukosav

Svedočenje

http://www.tolerancija.net

Godina XVIII broj 165 X-XI 2013. besplatan primerak
DRUŠTVO ZA TOLERANCIJU – BAČKA PALANKA

Novosadska 38, 21413 Čelarevo

PARTIZANI ČETNICI, KO SE BORIO?

O događanjima 1941. 1945. nikad nije dovoljno pisati i govoriti. Posebno danas kada se ono što je bilo najsvetlije u novijoj istoriji sa ovih prostora negira i blati prekrajanjem istorije. Posebno su to čine oni koji su, zahvaljujući toj borbi, postigli najviše u životu od obrazovanja do materijalnog bogatstva a današnje državice na odlukama koje su baš ovih novembarskih dana u tom periodu donete, dobile državnost. Naravno, izuzev Srbije kojoj je samostalnost obezbedio jedan referendum crnogorski! (redakcija)

Pošto sam bio učesnik u II svetskom ratu na strani partizana, a jedno vreme i učesnik u četničkim redovima, u svojstvu partizanskog radnika na terenu, pa i u četničko italijanskom zajedničkom štabu u Konjicu, krajem 1942. i početkom 1943. godine, pamtim doživljene i preživljene događaje. Družeći se kao „četnik“ sa Italijanima, Nemcima, ustašama domobranima… četnike sam upoznao, takoreći, „udušu“. Povezala me je partizanska mesna terenska  služba, kako sa ljudima u Konjicu, tako  i našima u okolini Konjica, preko kojih sam izveštavao o mojim zapažanjima i saznanjima. Nakon Bitke na Neretvi, sam opet, privremeno dok nisam ponovo prešao partizanima, posmatrao četničke aktivnosti, o kojima sam izveštavao. U toku bitke na Neretvi, prelazio sam po potrebi na obe strane – partizanima i četnicima. O tome sam već ranije pisao u štampanim medijima.  U emisiji „Jugoslavija u ratu 1941/45.“ pojedini izlagači špekulišu o istinitom izveštavanju poznatoga britanskoga obaveštajca SOE iz Kaira, Bazila Dejvidsona, o partizanima i četnicima u Jugoslaviji. Po nekima je  bio naklonjen komunistima, pa otuda i njegovo hvaljenje partizana. Kao i sve druge obaveštajce zanimala ga je situacija na bojištima, zanimala ga je istina, u svojoj službi posebno. Bio je to takav rat u kome se odlučivalo biti il’ ne biti. U stvari, bilo je Dejvidsonu drago što se na Balkanu neko bori i veže okupatorske snage za sebe, a to su bili partizani. Da su to činili Dražini četnici, isto bi ih Dejvidson hvalio. Čitajući Dejvidsonovu knjigu o četnicima i partizanima, kao učesnik NOB i kao poznavalac četnika, osvedočio sam se da je Dejvidson vrlo objektivno, znalački i profesionalno prikazivao ondašnju situaciju u Jugoslaviji. Njegove simpatije prema partizanima proističu iz partizanske bespoštedne, nadčovečanske borbe protiv okupatora o kojoj se Dejvidson i sam osvedočio. Treba napomenuti da je, tokom rata,  Dejvidson bio povremeno i u Jugoslaviji i u Italiji. Partizani su uspešno delovali i u Italiji. U našim partizanskim redovima su se, kao partizani, hrabro borili i brojni Italijani, a u italijanskim partizanima, isto tako brojni Jugosloveni. Čak su italijanski partizani uhvatili i streljali fašističkog vođu (Duče-a) Benita Musolinija, bliskog Hitlerovog prijatelja i saveznika. Nakon streljanja su ga i obesili mrtvog na Trgu Unita, u Milanu. Tvrdim i stojim iza toga da je Bazil Dejvidson o borbama u Jugoslaviji izveštavao objektivno. Drugoj strani se to ne sviđa, jer se nemaju čime pohvaliti, osim krivitvorenjem istorije. Imamo takvih „kritičara“ koji potcenjuju partizansku borbu za koju tvrde da je bila samo „Čarni pa beži“, da su partizani ispred Nemaca samo bežali. Naprotiv, partizani su protiv okupatora vodili i teške, složene i dugotrajne, vešto vođene bitke, kao što su Neretva, Sutjeska, Beograd, Sremski front, Bitka za Mostar, Bitka za Sarajevo i druge. Postavljamo takvim rugalicama pitanja: otkuda onda partizanima nemačko i italijansko  oružje, municija, oprema? Otkud minobacači, topovi, četverocevni flakovi 20 mm, mitraljezi šarci MG-34 i MG-42, puške, mašinke, pištolji, delovi uniforme, ruksaci, poljski telefoni i telefonske centrale, kablovi za telefonske veze, radiostanioce – sve nemačke izrade. Otkud!? Svojih fabrika i skladišta oružja i opreme partizani nisu imali. Otimali su od Nemaca, Italijana, ustaša, a od četnika nisu baš nešto imali oteti. Imali su samo puščetine i po koji mitraljez, ručne bombe, bodeže. Mašinke su otimali od partizanskih ranjenika, koje su ubijali. Mnogo toga oružja koje partizani nisu mogli nositi su (teško oružje) svaljivali u Neretvu, i ne samo u Neretvu, a lako oružje spaljivali. Mnogi, kako dobromisleći tako i protivnici, misle da je Operativna grupa Vrhovnog štaba, koja se u teškim pokretnim borbama, boreći se protiv nemačkih ofenziva Vajs i Švarc (Neretva i Sutjeska), koje su trajale od januara do polovice juna 1943. godine – da su tu tada bili svi onda postojeći partizani u Jugoslaviji. Da je to bilo sve, samo to. Zapravo, Operativna grupa divizija, oko 22.000 boraca, bila je samo jedna izdvojena dobro pokretna grupa divizija sa Vrhovnim štabom i drugom Titom na čelu. Iza njih  su na dotadašnjim terenima ostale divizije, ostali su korpusi i odredi na položajima. Kada je, za vreme Bitke na Sutjesci, u reonu Foče neprijatelj ugrozio taj naš deo fronta – „Istovremeno, Vrhovni komandant je radiogramom javio Štabu 1. bosanskog korpusa da jednu diviziju iz srednje Bosne odmah uputi prema Goraždu i Foči, kako bi svojim dejstvom iz pozadine privukla deo neprijateljskih snaga i olakšala Operatvnoj grupi divizija proboj iz okruženja.“ (Prof. dr Mladenko Colić: Bitka na Neretvi i Sutjesci, feljton Danas, 14. 06. 2013.). Bila je to zapravo Peta divizija, Prvog bosanskog korpusa i ona je odmah prošla, krajem maja 1943., pored Konjica, preko  Igmna i dalje. Ishranu i smeštaj  partizana osiguravao je narod, građani lokaliteta na kojoj su se nalazili ili teritorije preko koje su se kretali kao i plenom od pobeđenih neprijatelja u borbama. Način svenarodnog otpora okupatoru bio je i ishrana partizana preko, u narodu organizovane vlasti, narodnih odbora. Nisu samo borci bili ti koji su se borili. Borio se uz partizane i naš narod i to masovno. Za saznanja o neprijatelju, obaveštajna služba je najviše podataka dobivala od naroda. Što je znao narod, znali su i partizani, kako o okuapatorima, tako i o ustašama i četnicima. Niko još nije napisao odu za nezaborav o partizanskom konju, koji je podnosio glad, žeđ, vrućinu, zimu, teško umaranje pod tereretom po teško prohodnim vrletima. Koji je bio ranjavan, ginuo, a potom i pojeden. Ta plemenita i poslušna životinja je bila, pretežno, partizanski transport. Sećajmo ga se zahvalno. Partizane je motivisala zajednička borba priotiv okupatora, te ustaša i četnika koji su pomagali okupatorima i napadali partizane. Osnovni vid borbe partizana bio je napad, a i u odbranu se stupalo kad god im je to bilo nametnuto. Onesposobljavanje i rušenje komunikacija koje su služili okupatoru bila su svakidašnja zadaća. Najvažnija  taktika i strategija kod partizana bila je pokretljivost, manevarska sposobnost. Ispočetka su ustanici formirali partizanske odrede, koji su bili vezani za odbranu svoga prostora. Od odreda su vremenom organizovane udarne vojne formacije od četa do bataljona, pa brigada, divizija, korpusa… Disciplina je bila na zavidnoj visini. Pljačka i nasilje je kažnjavano smrću. Silovanje se nije ni zamišljalo.  Da je neki borac ma i kamen bacio na ma čiju bogomolju, dobio bi najveću kaznu, osim ako je sa bogomolja pucano, ako je korištena za borbeni objekat, partizani su onda i na taj ojekat pucali ili ga gađali minobacačima, samo u tome slučaju. Politički komesari su bili ti koji su borcima objašnjavali ciljeve naše borbe i ljubav prema narodu, bez obzira na nacionalnost i religiju. Međunacionalne mržnje i zazora nije bilo, a međusobno druženje je bilo zanimljivo, drugarsko i prijateljsko. Narod se partizana nije bojao niti je od njih bežao, a od četnika i ustaša jeste. Borcima je objašnjavano: Kad dođemo u četničko ili ustaško selo, civile niko ne sme dirati niti vređati, jer žene i deca nisu krivi. Partizani su štitili i izbeglice. Nije bio lak njihov smeštaj i ishrana, jer ni partizani toga nisu dovoljno imali. Narodnooslobodilačka borba je bila  prva naša zajednička borba, naš rat,  za slobodu u istoriji Južnih Slovena. Sadašnje naci-elite to prećutkuju. Neće za to da znaju. Izmišljaju nam svoje laži o tome. Krivotvore nam istoriju. Četnici i ustaše su imale sasvim suprotne motivacije i ciljeve od ciljeva koje su imali partizani. Poznati su nam zločini ustaša prema ne/Hrvatima i onim Hrvatima koji su im se protivili. Glavni cilj im je bio etničko čišćenje od Srba, Jevreja, Roma i ubijanja i progoni neposlušnih Hrvata. Njihovi zloglasni logori smrti, koji su u tome cilju organizovani, su nam poznati. Na vlast su Paveliića i njegove ustaše doveli okupatori i na okupatrske vlasti su se ustaše oslanjali i uz njih se održavali. Inače bi ih partizani u Hrvatskoj i u Bosni slistili za mesec dana. Čim su nestali okupatori, nestalo je i ustaša. Bežali su sa Nemcima na Zapad. Ideologija i politika im je bila nacistička. Od bosanskih muslimana su pokušali napraviti Hrvatsko cvijeće, što im nije uspelo, osim malog broja njih koji su im prišli. Muslimani, sadašnji Bošnjaci, su masovno učestvali u partizanskim jedinicama, a njihova sela su udomljavali partizane. Bosna i Hercegovina (BiH) nikad nije priznala niti primila ustašku vlast. Nakon razvijanja i narastanja partizanskog ustanka ustaše su imali skučenu vlast samo u mestima u kojima su postojali okupatorski i njihovi garnizoni. Kako među četnicima tako i među ustašama, partizani su imali svoje ljude, obaveštajce. Najviše svojih ljudi su partizani imali u hrvatskim domobranima, muslimanskoj miliciji, četnicima, pa čak i u ustašama. Imali smo u partizanima i prebeglih nemačkih vojnika i oficira. Nemci su, u BiH,  preko zagriženih islamista, bili formirali Handžar diviziju, čiji su pripadnici činili zločine. Na sreću, ta divizijaja je brzo prestala da postoji pošto se raspala, tako što su se neki njeni delovi pobunili protiv Nemaca.  Šta reći o samim četnicima? Njihovo rukovodstvo nije bilo motivisano za borbu protiv okupatora, pa su im mnoge vojne jedinice postojale samo po spiskovima, a većina ih je bila kod svojih kuća. Čak u BiH neki nisu ni znali da su u četničkom spisku, kao naprimer u spiskovima onih četničkih jedinica koje su sarađivali sa Italijanima. Zašto? Da bi četničko rukovodstvo pokazalo okupatoru koliko su „jaki“ i da bi bili bolje priznati i plaćeni. Pretežno su četnici bili vezani za svoj kraj, a mobilisani su samo kad idu u pohode. Motiv pohoda je pretežno bio pljačka i nasilja i to van Srbije protiv ne/Srba, a u Srbiji protiv partizanskih porodica i simpatizera, a posebno protiv onih naselja koja nisu bila četnička. Lično nemački generali su priznavali da su četničke vođe tražile i dobile saradnju sa njima. Nemci četnike nisu dirali, jer im nisu smetali, a partizani su na sebe borbom navukli i vezali sve nacističke i fašističke snage u Jugoslaviji. I pošto su četnici partuizanima štetili, to je okupatoru odgovaralo, jer im je olakšavalo situaciju. Protiv ustaša su četnici bili samo na rečima. Psovali su pred narodom „majku ustašku“, ali protiv njih nikad nisu vodili niti jednu bitku. Štaviše, od partizana su ih štitili borbom i obaveštajnom sluižbom, posebno u Bitki na Neretvi.  Četnici su bili najnedisciplinovanija vojska u II svetskom ratu, ponašali su se kao divlja plemena. Okupljali su se, kad im je bilo potrebano, u razbojničke grupe, presretali su u Bosni i Hercegovini manje grupe partizana koji su se vraćali sa Sutjeske, a posebno ranjenike od kojih su uzimali pretežno nemačko oružje. Mašinke su poklanjali svojim „vojvodama“.

Krajem aprila 1944. godine, četnici pod komandom „vojvode“ Veljka Remetića, napali su bolnicu u selu Grušča, između Konjica i Glavatičeva, ubili 25 tifusara i bolničkog osoblja, među kojima i od tifusa bolesnog komandanta Mostarsko-Konjičkog odreda (dok odred nije bio tu) Milana Mićevića. Mićeviću je Remetić odrezao glavu i poslao je komandantu četničkog korpusa u Nevesinje sa izveštajem da je „uništio čitav odred“, što je bila čista laž. Dok je odred boravio na tome prostoru, Remetić se kukavički skrivao. Nakon toga, u maju mesecu iste godine, je Remetić spalio kuću i štalu mome ocu Luki Vukosavu, solunskom dobrovoljcu. Da ovde ne ponavljamo, već poznate, masovne pokolje, paljevine, pljačke i progone muslimana u istočnoj Bosni, Sandžaku, Crnoj Gori… Masovne zločine četnika u dolini reke Rame i Neretve, 1943. godine, gde su ih Italijani doveli da se bore protiv partizana. Ne mogu odoleti da ne navedem i ovo. U mome selu Spiljani kod Konjica je početkom 1941. godine bilo svega 8 pravoslavnih kuća. Živeli smo među muslimanima i katolicima, koji su nas sačuvali od ustaškog pokolja. Rade Andrić, katolik, kad god je saznao da u selo dolaze ustaše, slao je malu kćerkicu Ivku, koja je dotrčavala da nam kaže da ustaše dolaze u selo, da se čuvamo. Toga poštenoga Radu Andrića su četnici zaklali, a mala Ivka je ostala siroče, jer joj je majka ranije umrla. Ivku je nakon toga usvojila tetka. Četnike su okupatori ne samo čuvali nego i pomagali, samo zato da ne bude sloge u svenarodnom otporu njihovoj okupaciji naše domovine. Tako im je bilo mnogo, mnogo lakše i mnogo jevtinije. Svi projekti okupatora i njihovih pomagača su ipak pali u vodu – partizani su, oslobodivši domovinu od njih, ostali pobednici. Nakon oslobođenja usledio je do tada neviđen polet u obnovi. Od ranije zaostale, a nakon toga još i ratom opustošene zemlje, došli smo do zavidnog ekonomskog napreka; elektrifikacija i industralizacija, gradnja infrastrukture, sa dostignućem do srednje razvijene zemlje. Usledio je procvat obrazovanja, kulture, sporta do svetskih dostignuća. Procvat filma koji do tada nismo imali. Milioni su se građana uselili u konforne stanove. Uključili smo se bili u svetska zbivanja. Svet nas je bio široko prijatelski prihatio. Građani SFR Jugoslavije nisu znali šta je viza, jer nam viza nije trebala ma u koju zemlju putovali. Sad nas je nacizam ratovima osiromašio a ideološki nas vratio u XIX vek.  Kako dalje? Kako sprečiti da nam se istorija ne ponavlja?

One response »

  1. zvonko kaže:

    FATALNI UČINCI OPAKIH PROJEKATA
    Autor: Rade Vukosav
    Nakladnik: Općina Konjic
    Tisak: Sabah print Sarajevo
    Tiskano 2005. na 435 stranica

    Tekstove inspirirane događajima iz Drugog svjetskog i Domovinskog rata i poraća objavljene u raznim tiskovinama bivše SFRJ kao i neobjavljene, Rade Vukosav sabrao je u ovu knjigu. Njegovo hvalisavo i subjektivno viđenje događaja iz Drugog svjetskog rata na području općine Konjic ogleda se u prikrivanju počinitelja zločina nad zarobljenim hrvatskim civilima iz Spiljana (Grozota i prokletstvo ubijanja, str, 412.–417.) i drugih sela konjičke općine te ratnim zločinom nad zarobljenim srpskim civilima i vojnicima u Bradini (Priča druga, Priča treća, str. 269.–272.) počinjenim u svibnju 1992. godine. Kome se predratni predsjednik minorne podružnice Stranke Jugoslavena u Konjicu htio dodvoriti, vidljivo je iz cjelokupnog sadržaja knjige u kojoj stidljivo spominje okrutne ratne zločine nad Srbima počinjene od pripadnika muslimanske Armije RBiH tijekom Domovinskog rata i poraća, dok ratne zločine nad Hrvatima uopće ne spominje.
    Iako je zahvaljujući Hrvatima i Hrvatskoj izašao iz Spiljana (gdje je 8. travnja 1992. došao iz Novog Sada) 12. svibnja 1992. preko Hrvatske u Madžarsku (Agresor prelazi sa riječi na djela, str. 137.–148.) to mu ne smeta da Hrvatsku svrsta u agresore na BiH (Agresori dijele plijen, str. 178.). Za razliku od drugih mjesta (Tragedija sela Here, str. 193.) Vukosav se ni jednim tekstom objavljenim za vrijeme Domovinskog rata nije osvrnuo na ratne zločine počinjene nad Srbima i Hrvatima u općini Konjic a kamoli u drugim općinama. Rečenica „Naša pravoslavna još stoji nepogođena i nerazrušena“ (Konjičani dogorijevaju na Drini, str. 265.–266.) velika je neistina napisana u svibnju 1997. o opljačkanoj i devastiranoj pravoslavnoj crkvi sv. Vasilija i zapaljenom parohijskom domu u Konjicu od pripadnika muslimanske Armije RBiH u pismu Đuri Kuljaninu. Za razliku od opljačkanih i porušenih muslimanskih kuća u Podrinju, koje s razlogom sažalijeva u tekstu posvećenom svom prvom poslijeratnom posjetu Konjicu sredinom srpnja 1998. (Priča prva, Priča druga i Priča treća, str. 267.–272.) Vukosav ni jednim slovom ne spominje tragediju srpskog naroda u Bradini kroz koju je tada prošao. Pametnom, istinoljubivom i pravdoljubivom dovoljno.
    Zato Vukosav ne zaboravlja istaknuti ponos Konjicom, konjičkim selima i Konjičanima (Muslimanima vjerojatno) koji su izvršili „samo“ nekoliko gnjusnih zločina nad civilima srpske nacionalnosti. „I vjerojatno ni jedan zločin nad civilima hrvatske nacionalnosti“ pošto ih, da se ne zamjeri svojim „Konjičanima“ (Muslimanima) Vukosav u knjizi ne navodi. Namjerno prešutjeti brojne stravične zločine nad Hrvatima i Srbima počinjene na području općine Konjic od pripadnika muslimanske Armije RBiH kojima je zapovijedao i hodža Muderiss, umije samo „vrli istinoljubac i pravdoljubac“ Rade Vukosav. Koliko je Vukosavu stalo do partizanskih tekovina (Jugoslavije i bratstva, jedinstva i ravnopravnosti) govori njegovo presvlačenje iz Jugoslavena u Bosanca (Najprije Bosanci–pa sve ostalo, str. 283.–284.; Srbijančenje i hrvaćenje Bosanaca, str. 291.–292., Rade Vukosav, Bosanac u Srbiji, str. 383.–401.). „Moralni“ lik Rade Vukosava ocrtava i hvalisanje osobe čijom isključivom zaslugom su nedužni Hrvati trunuli u sarajevskom zatvoru osuđeni za atentat na doministra policije Jozu Leutara (Žak Klajn je čovjek od riječi, str. 360.–361.). U svakom slučaju neka Vukosavove knjige kao dokaza pristranosti i prešućivanja i sakrivanja istine o događanjima tijekom Domovinskog kao i Drugog svjetskog rata u općini Konjic.
    Objavio Zvonko Dragić u knjizi ”Gorka vremena hrvatskoga naroda Konjica, Klisa, Župe i Bjelimića,

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s