Veliki rabin Francuske o homoseksualnim brakovima, roditeljstvu i posvajanju

http://www.hkv.hr/vijesti/komentari/16415-veliki-rabin-francuske-o-homoseksualnim-brakovima-roditeljstvu-i-posvajanju.html

Lidija Paris: Uz okrugli stol u zagrebačkoj židovskoj općini – razumljivi strahovi i iracionalne optužbe

Najbolji odgovor na (razumljive) strahove gospodina Ognjena Krausa, predsjednika Zagrebačke Židovske Općine, kao i na (iracionalne) optužbe sudionika okruglog stola na temu referenduma o braku, daje Rabbi Bernheim, Veliki rabin Francuske, u svom tekstu Homoseksualni brak, homoroditeljstvo i posvajanje.

Homoseksualni brak u ime jednakosti

Čuje se: „Homoseksualci su žrtve diskriminacije. Oni, kao i heteroseksualci, moraju imati pravo na brak.” Zaboravlja se reći da svi ljudi koji se vole nemaju samim time zakonsko pravo sklopiti brak. Brak nije samo priznavanje ljubavi. To je institucija, koja savez muškarca i žene povezuje sa slijedom naraštaja. To je institucija obitelji, ćelije koja stvara odnos neposredne filijacije među njezinim članovima.

Brak nije samo zajednički život dviju osoba; on organizira život jedne zajednice koja se sastoji od potomaka i predaka. U tom smislu, brak je temeljni čin u izgradnji i stabilnosti kako pojedinaca tako i društva. Neki brak smatraju zastarjelom i nadiđenom institucijom, pa je paradoksalno čuti da se upravo oni zalažu za homoseksualni brak.

Homoseksualni brak u ime zaštite supružnika

Čuje se: „Poslije smrti partnera ili u slučaju razdvajanja, homoseksualne osobe bivaju obespravljene i osiromašene. Homoseksualni brak bi riješio taj problem.” Zaboravlja se reći da to vrijedi za sve parove, bili oni heteroseksualni ili homoseksualni, vjenčani, paksirani ili u slobodnoj vezi. Autorizacija homoseksualnog braka ne bi automatski jamčila zaštitu svih pojedinaca u svim homoseksualnim parovima.

Potrebno je da se oba partnera hoće i vjenčati! Ista stvar vrijedi i za heteroseksualne parove, od kojih veliki broj živi u slobodnoj vezi. Brojke govore da sve manje i manje ljudi sklapa brakove. Između PACS-a (građanskog ugovora solidarnosti) i braka pred zakonom nema bitnih razlika po pitanju socijalne zaštite i nasljedstva.

Homoroditeljstvo u ime ljubavi

Čuje se: „Najvažnija je ljubav. Homoseksualni par djetetu može dati mnogo ljubavi, katkada i više nego heteroseksualni par.”

Zaboravlja se reći da ljubav nije dovoljna. Jedna je stvar voljeti dijete, druga je stvar voljeti ga ljubavlju koja strukturira. Svesti roditeljske veze na afektivnu i edukativnu dimenziju značilo bi zanemariti činjenicu da je filijacija psihički vektor i da je ona temeljna za djetetov osjećaj identiteta. Sve emocije svijeta nisu dostatne da bi stvorile temeljne psihičke strukture koje odgovaraju djetetovoj potrebi da zna odakle dolazi.

Dijete se, naime, izgrađuje postajući različito, a to pretpostavlja da zna kome nalikuje. Dijete ima potrebu znati da je proizašlo iz ljubavi i sjedinjenja jednog muškarca – njegovog oca, i jedne žene – njegove majke, zahvaljujući spolnoj razlici koja postoji između njegovih roditelja. I posvojena djeca znaju da su proizašla iz ljubavi i želje svojih roditelja, iako ih oni nisu donijeli na svijet. Otac i majka djetetu ukazuju na njegovo rodoslovlje.

Dijete treba jasno i suvislo rodoslovlje da bi se moglo pozicionirati kao pojedinac. Rizik da se nepopravljivo pobrka lanac naraštaja je golem. Izraz „homoroditeljstvo” (homoparentalité) zapravo je čista fikcija: brak i roditeljstvo ne temelje se na spolnosti pojedinaca, nego na spolu, dakle na antropološkoj razlici između muškaraca i žena. Biti otac ili majka nije samo afektivno, kulturalno ili društveno pitanje. Izraz „roditelj” nije neutralan: on ima spolne konotacije. Prihvatiti izraz „homoroditeljstvo” znači riječi „roditelj” oduzeti njezinu neotuđivu tjelesnu, biološku i fizičku dimenziju.

Homoroditeljstvo u ime pravne zaštite

Čuje se: „Homoroditeljstvo de facto postoji: stotine tisuća djece odgajaju homoseksualni parovi. Treba stvoriti pravni okvir za zaštitu te djece.” Zaboravlja se reći da Zakon već omogućuje organizaciju svakodnevnog života ponovno sklopljenih obitelji. Građanski zakon predviđa mogućnost da se roditeljski autoritet delegira trećoj osobi na odluku suca. Delegiranje može biti totalno (ono se odnosi na sva prava u odnosu na dijete osim pristajanja na posvajanje), ili djelomično (ono se odnosi na samo neke vidove, kao što je čuvanje ili nadziranje).

Suočen s rastućim fenomenom ponovno sklopljenih obitelji, zakon sada daje obiteljskom sucu mogućnost da, zbog potreba odgoja djeteta i u suglasnosti s njegovim roditeljima, organizira podjelu roditeljskog autoriteta. Takva podjela dopušta da se vršenju roditeljskog autoriteta pridruži treća osoba, a da roditelj pri tom ne gubi svoje prerogative. Nije potrebno dodavati još jedan zakon.

Posvajanje u ime prava na dijete

Čuje se: „Homoseksualci su žrtve diskriminacije. Oni, kao i heteroseksualci, moraju imati pravo imati djecu.” Zaboravlja se reći da ne postoji pravo na dijete, ni kod homoseksualaca ni kod heteroseksualaca. Nitko nema pravo imati dijete samo zato što želi imati dijete. Par koji želi imati dijete može se sjediniti da bi ga začeo. Par koji želi posvojiti dijete može pokrenuti potrebnu proceduru, ali nijedan od tih parova nema pravo na dijete koje želi samo zato što ga želi.

Patnja neplodnog para nije dostatan razlog da bi taj par dobio pravo na posvajanje. Dijete nije objekt prava nego subjekt prava. Govoriti o „pravu na dijete” je neprihvatljiva instrumentalizacija. Ako svi koji hoće dijete imaju pravo na dijete, onda dijete postaje predmet.

Posvajanje u ime djece koja čekaju na posvajanje

Čuje se: „Nekoliko tisuća djece čeka na posvajanje i bolje je za njih da ih posvoji homoseksualni par nego da ostanu u sirotištu.”

Zaboravlja se reći da posvojeno dijete više od bilo kojeg drugog treba oca i majku. Napušteno dijete proživjelo je dubok unutarnji lom. Napušteno dijete traži svoje parametre i želi naći ono što je izgubilo. U najdubljoj dubini, instinktivno, želi se naći što je bliže moguće temeljnoj ćeliji koja mu je dala život: ocu i majci. Posvojeno dijete mora se suočiti s dvostrukom traumom činjenice da je bilo napušteno i da ima dvostruki obiteljski identitet. Više od bilo kojeg drugog djeteta, ono treba jasnu biološku filijaciju.

Često se događa da posvojeno dijete odbije jedno od roditelja. Zato je važno da se može identificirati s dvoje roditelja različitih spolova: s majkom, jer se mora pomiriti sa ženom; s ocem, da bi moglo prepoznati nazočnost muškarca bez koga ga njegova majka nije mogla začeti. Zbog svega toga bi posvajanje od strane homoseksualnog para moglo još otežati traumu napuštenog djeteta, jer bi lanac filijacije bio dvostruko prelomljen: u realnosti zbog napuštanja, i na simboličan način zbog homoseksualnosti svojih adoptivnih roditelja. Posvajanje postoji da bi se djetetu dala obitelj, a ne obrnuto.

Novi oblici homoroditeljstva u ime jednakosti?

Čuje se: „Pojam roditeljstva se mijenja, napose zbog medicinski potpomognute oplodnje. O tome treba voditi računa u zakonodavstvu.” Zaboravlja se reći da novi oblici homoroditeljstva otvaraju put izluđujućim kombinacijama. Jedna lezbijska udruga na svojoj Internet stranici nabraja četiri moguća oblika homoroditeljstva: „Može proizaći iz obiteljskog preslagivanja poslije heteroseksualne veze s partnerom istoga spola. Može nastati kao sustav su-roditeljstva u kojemu se homoseksualci i lezbijke dogovore da će imati dijete koje će se rasti u obje obitelji. Može proizaći i iz posvajanja. Konačno, može proizaći iz umjetne ili medicinski potpomognute oplodnje”.

Ovo nije ni konceptualni okvir, ni praktični vodič, nego prava platforma političkih zahtjeva. LGBT aktivisti marginaliziraju činjenicu da se dijete uvijek rađa iz veze muškarca i žene – pa i onda kada je riječ o potpomognutoj oplodnji. Dopuštanje braka za homoseksualce za mnoge od njih je zapravo Trojanski konj. Imaju mnogo ambiciozniji projekt: poricanje svake spolne razlike. Gore navedeni primjeri već su stvarnost, iako u Francuskoj nisu zakonski dopušteni.

Svima je jasno da prekršaj, dakle nepoštovanje zabrane, ne može biti dostatan razlog da se ukine zabrana. Drugim riječima, stvarno postojanje činjenica nije dostatno da bi one postale zakonska stvarnost. To vrijedi i za nove oblike homoroditeljstva. Svima je isto tako jasno da je ulog koji stoji iza medicinski potpomognute oplodnje s jedne strane i trudnoće (nošenja djeteta) za drugu osobu s druge strane mnogo veći nego samo pitanje homoroditeljstva, i da je širi od obiteljskog zakona. Zato je ključno da se ta pitanja i dalje rješavaju isključivo u okviru zakona o bioetici.

Trojanski konj?

Bernheim dalje sažeto analizira rodnu i queer teoriju, a onda objašnjava da je zapravo riječ o političkom projektu da se spolni identitet zamijeni spolnim usmjerenjem, u kojem tolerancija igra ulogu Trojanskog konja u borbi protiv heteroseksualnosti. Zato postavlja pitanje nije li krajnji cilj LGTBQ aktivista uništenje braka i obitelji u onom obliku, kako ih se tradicionalno shvaća. S tim ciljem, homoseksualni brak i pravo na usvajanje djece od strane homoseksualnih parova bili bi samo jedno od sredstava da se bolje uruši same temelje društva, da se omogući sve oblike veza konačno oslobođenih od naslijeđenog morala i tako konačno ukloni i sam pojam spolne razlike.

Komplementarnost kao transcedencija

Bernheim konačno izlaže biblijsku viziju komplementarnosti između muškarca i žene, koja je strukturirajuće načelo ne samo u Židovstvu, nego i u drugim religijama, u ne-religijskim svjetonazorima, u organizaciji društva i u mišljenju velike većine stanovništva. Biblijski tekst spolnu razliku temelji na stvarateljskom činu. Svaka osoba prije ili kasnije spoznaje da posjeduje samo jednu od dviju temeljnih varijanata čovječanstva, i da joj ona druga ostaje zauvijek nedokučiva. Spolna je razlika na taj način znak naše konačnosti.

Spolno biće nije totalitet svoje vrste, ono treba biće drugoga spola da bi proizvelo sebi sličnog. Svaka osoba, zbog svojeg spolnog identiteta, ukazuje na nešto što je nadilazi. Čim postaje svjesna svoje spolne pripadnosti, ljudska je osoba suočena s nekom vrstom transcendencije. Mora misliti na ono što je nadilazi i priznati postojanje nedostižnog bića koje joj je u bitnome slično, poželjno, ali nikad posve shvatljivo.

U prvom biblijskom izvješću o stvaranju, spolna razlika nije spomenuta kod životinja nego samo kod čovjeka, jer upravo u ljubavnom odnosu, koji uključuje spolni čin po kojemu muškarac i žena „postaju jedno tijelo”, oboje postižu svoj finalitet: biti na sliku Božju. Spol dakle nije neka slučajna osobina ljudske osobe. Genitalnost je somatski izraz spolnosti koja utječe na cijelo biće ljudske osobe: tijelo, dušu i duh. Komplementarnost i zajedništvo mogu postojati upravo zato što muškarac i žena uviđaju da su u svom spolnom biću različiti, a oboje su osobe.

„Muško” i „žensko”, „muškarac” i „žena” su odnosni izrazi. Muško je muško samo u onoj mjeri u kojoj je usmjereno prema ženskom, a po ženi prema djetetu – u svakom slučaju prema očinstvu, bilo ono tjelesno ili duhovno. Žensko je žensko samo u onoj mjeri u kojoj je usmjereno prema muškom, a po muškarcu prema djetetu – u svakom slučaju prema majčinstvu, bilo ono tjelesno ili duhovno.

Drugo izvješće o stvaranju prikazuje čin stvaranja žene kao kirurški zahvat po kojemu Bog iz Adama vadi onu, koja će mu postati družica. Odsada ni muškarac ni žena odvojeno nisu ukupnost ljudskosti, i nijedan od njih ne poznaje ukupnost ljudskosti. To ima dvostruku svrhu: Ja nisam ukupnost, ja nisam čak ni ukupnost ljudskosti. Ja ne znam sve o ljudskosti: drugi spol mi ostaje uvijek djelomično nepoznat.

To znači da čovjek ne može biti sam sebi dostatan. To ograničenje nije uskraćivanje, nego dar koji omogućuje otkrivanje ljubavi koja se rađa iz divljenja pred razlikom. Želja čovjeku otkriva spolnu različitost iste naravi i otvaranje prema tom drugom mu omogućuje da otkrije sebe u svojoj komplementarnoj razlici.

Treće poglavlje Knjige postanka prikazuje grijeh kao odbijanje ograničenja i odbijanje razlike: „Zna Bog: onog dana kad budete s njega jeli, otvorit će vam se oči, i vi ćete biti kao bogovi koji razlučuju dobro i zlo”. „Stablo spoznaje dobra i zla” – stablo ispravnog i pogrešnog spoznavanja – simbolizira upravo ta dva načina suočavanja s granicama: „Ispravno spoznavanje” poštuje drugačijost, prihvaća da ne zna sve i da nije sve; taj način spoznavanja otvara prema ljubavi i time „stablu života” koje je Bog posadio u središte Vrta.

„Pogrešno spoznavanje” odbija ograničenje, razliku; ono guta drugoga u nadi da će u sebi rekonstituirati sve i steći sveznanje. To odbijanje odnosa u različitosti vodi u pohlepu, nasilje i konačno u smrt. Nije li to ono što nam nudi rod – gender: odbijanje različitosti, razlike, i zahtjev za prakticiranjem svih seksualnih ponašanja, neovisno o spolu, koji je prvi dar prirode? Drugim riječima, to je pretenzija „spoznavati” ženu kao i muškarca, postati cjelina ljudskosti, osloboditi se od svih prirodnih uvjetovanosti i tako postati „kao bogovi”?

Što je na kocki?

U zaključku Bernheim tvrdi bi najavljeni zakon mogao naštetiti društvu u cijelosti u korist jedne malene manjine, i to nakon što se stvori nepopravljiva konfuzija na tri područja:
– U genealogiji, u kojoj bi se majčinstvo i očinstvo zamijenilo roditeljstvom
– U položaju djeteta, koje više ne bi bilo subjekt nego objekt na koji svatko ima pravo
– U identitetima ili spolnoj pripadnosti kao prirodnoj datosti, koja bi se morala izbrisati pred pojedinačnim spolnim usmjerenjem u ime borbe protiv nejednakosti koja se izopačila.

Treba jasno reći što je na kocki kad se raspravlja o homoseksualnom braku i homoroditeljstvu. Ulog se odnosi na temelje društva u kojemu svatko od nas želi živjeti.

Priredila: Lidija Paris

* * *

Oni ne žele brak, žele ga uništiti! I Italija izbacuje majku i oca iz službenih dokumenata!

         Ne dajmo im našu djecu!

‘Jasno je da bi (homoseksualni aktivisti) trebali imati pravo na brak, ali također mislim da je besmisleno da institucija braka uopće postoji. Borba za homoseksualni brak načelno podrazumijeva i laganje o tome što ćemo raditi s brakom kada u njega uđemo – jer, mi lažemo o tome da se institucija braka neće promijeniti. Institucija braka će se promijeniti i trebala bi se promijeniti.

Čini se da je podmukla borba gay aktivista u punom zamahu. Iako nama izgleda kako samo naša vlada tajno radi u njihovu korist i protiv živućeg naroda, ni u Italiji nije ništa bolje. Tamo se u nekoliko regija potpuno tajno izbacilo oca i majku iz službenih dokumenata. Ovaj pokušaj tamo je izazvao žučne rasprave. U prvom slučaju tiskane su ispričnice s terminima ‘Roditelj 1' i Roditelj 2’ kao zamjena za oca i majku. Kao izgovor vlasti su rekle kako je razlog tog postupka to što su neki roditelji rastavljeni pa nije potrebno navoditi ime. Postavlja se pitanje, od kada rastavljeni roditelji prestaju biti roditelji te zašto su ih vlasti odlučile izbaciti iz priče. I više je nego jasno iz ovog slučaja kako su vlasti u Italiji u suradnji s LGBT zajednicama odlučile marginalizirati roditeljstvo i tako ukinuti roditelje iz dokumenata. I u tadicionalno crvenoj Bologni roditelji su izbačeni iz školskih dokumenata. Izgleda da riječi majka i otac zaista smetaju ‘crvenim’ strukturama kojima je jedini i glavni cilj uništenje obitelji. Obrana od ovog sve jasnijeg, globalnog i demonskog napada na obitelj je buđenje ljudi i borba protiv grijeha. U posljednje vrijeme u cijelom svijetu vodi se rat protiv obitelji i to je i više nego očito. LGBT zajednice ne trebaju brak i ne trebaju obitelj. To su u više navrata potvrdili i sami homoseksualni aktivisti koji su odlučili izaći u javnost s ovom bolesnom istinom. Tako je Massha Gessen, homoseksualna aktivistica, gostujući u jednoj radijiskoj emisiji priznala te rekla zastrašujuću istinu: ‘Jasno je da bi (homoseksualni aktivisti) trebali imati pravo na brak, ali također mislim da je besmisleno da institucija braka uopće postoji. Borba za homoseksualni brak načelno podrazumijeva i laganje o tome što ćemo raditi s brakom kada u njega uđemo – jer, mi lažemo o tome da se institucija braka neće promijeniti. Institucija braka će se promijeniti i trebala bi se promijeniti. I ponovit ću: ne mislim da bi trebala postojati. Ne volim sudjelovati u stvaranju fikcije o mom životu. To je nešto što nisam imala na umu kada sam došla na svijet prije 30 godina. Imam troje djece koja imaju pet roditelja, više ili manje. I ne vidim zašto oni ne bi imali pet roditelja na legalan način… Upoznala sam svoju novu partnericu i ona je baš tada imala dijete, a biološki djetetov otac bio je moj brat. Biološki otac moje kćeri čovjek je koji živi u Rusiji, a moj posvojeni sin ga također smatra svojim ocem. Dakle, petero roditelja podijelilo se u dvije skupine po tri. I zaista… Željela bih živjeti u legalnom sustavu koji je sposoban odražavati takvu stvarnost te ne mislim da je to spojivo s institucijom braka.” Iz njezinog provokativnog govora i više je nego jasno koji mentalni sklop imaju homoseksualci. Njihov cilj nisu nikakva prava, njihov cilj je marginalizirati normalnog čovjeka i stvoriti svijet po svojoj mjeri. Njihov cilj nije ljubav, nego poništenje ljubavi onakve kakvu ju mi normalni poznajemo. Ne samo Massha, mnogi homoseksulaci upravo to priznaju. Njima ne treba brak, njima on ne znači ništa. No svim silama ga narušavaju i pokušavaju poništiti i prisvojiti za svoje izopačene i perverzne ideje. Mi normalni i istiniti ne smijemo to dopustiti jer bi uskoro mogli svjedočiti velikom zlu koje će zahvatiti svijet. Mi imamo dužnost zaštiti našu djecu i budućnost ovoga naroda. Mi smo dužni ukazivati na zlo i nemoral. Iako mnogi govore kako je ovaj predstojeći referendum nepotreban, napominjemo: Ovaj referendum je borba dobra i zla, na nama ovisi u kojem smjeru će ići naše društvo. Samo su dva puta, vi odlučujete! Prisjetite se, transvestitskih lutkica, perverznih priručnika i slikovnica s lažima i tada odlučite što će vaše dijete sutra učiti, čitati, znati , misliti. Došlo je vrijeme kada se sami moramo izboriti ZA obitelj i pravo odgoja vlastite djece !

* * *

Plan elite stvaranje je novog čovjeka (bespolca)!

Cilj je poništenje muškarca i žene!

http://www.dnevno.hr/vijesti/svijet/106537-prevareni-potvrda-iz-vrha-plan-elite-stvaranje-je-novog-covjeka-bespolca-cilj-je-ponistenje-muskarca-i-zene.html

Jeste li čuli za rodnu ideologiju? A za ravnopravnost spolova? Dženderizam? Ta tri pojma označavaju isto, a odnose se na plan koji se na globalnoj razini provodi s ciljem stvaranja novog čovijeka (bespolca).

Barbara Rosenkranz je austrijska političarka, zastupnica u Europskom parlamentu koja se usudila javno raskrinkati planove globalnih svijetskih elita koji se odnose na samog čovjeka, odnosno na njegovo uništenje

Vi ne znate ništa o tome, jer da znate plan se ne bi mogao ostvariti. Vama su rekli kako je ravnopravnost spolova nešto moderno, liberalno i lijepo. Vi ste to prihvatili bez razmišljanja neznajući da prihvaćate vlastito uništenje. Uništenje muškarca i žene. Pod plan rodne ideologije spada zdravstveni odgoj, zajedno s nasilnom homoseksualnom propagandom i, naravno, svugdje prisutni feminizam.

Barbara Rosenkranz je austrijska političarka, zastupnica u Europskom parlamentu.
Studirala je povijest i filozofiju i majka je desetero djece. Njena knjiga «Menschinnen» (naš skromni pokušaj prijevoda ove nove kovanice bio bi bespolac, ili ‘ženomuž’), u kojoj razobličava rodnu ideologiju uzburkala je javnost njemačkog govornog područja i od tada Rosenkranz nema mira. Nastoji ju se diskreditirati na svim područjima. Napad na nju nalik je lovu na vještice i ne jenjava. Nešto slično progonu Željke Markić, samo brutalnije. Prijetnje njoj i djeci gotovo su svakodnevne. Ona je prva političarka u svijetu koja se usudila javno raskrinkati planove globalnih svijetskih elita koji se odnose na samog čovijeka, odnosno na njegovo uništenje.

Intervju s njom izašao je još 2010.g u «Junge Freiheit», ali je i danas itekako aktualan i proročki, ako imamo u vidu da je nedavno njemački parlament ozakonio spol X, (koji bi trebao biti uveden i u putovnice), da se u Francuskoj  i u Italijii u formulare već upisuje roditelj 1 odnosno 2, umjesto otac ili majka i da se u javne vrtiće i škole masovno uvode edukativno – seksualni sadržaji pod krinkom zdravstvenog prosvjećivanja. Nad svim zemljama istovremeno vrši se i pritisak za legalizaciju istospolnih brakova.
U nastavku pročitajte intervju u kojem je Rosenkranz šokirala javnost iznoseći istine skrivene unutar sustava.

Rodna ideologija / gender mainstream, dženderizam je komplicirana i ne budi neko zanimanje zar ne?

Dozvolite da zaoštrim problem. Namjerno su to zakomplicirali da Vas ne bi interesiralo. Građanin ne bi ni trebao razumjeti – da se ne bi usprotivio.

Ma, džendarizam je samo još jedna ljevičarska kerefeka koja me ne zanima previše..

Krivo. Savezna vlada ga je još 1999. g. proglasila vodećim principom njemačke politike sa zadatkom njegove implementacije u sve resore. Vlada Angele Merkel preuzela je tu politiku 2005. i za njeno ostvarenje zadužila ni više ni manje nego CDU ministricu za obitelj, gđu. von der Leyen. Ništa nije bolje ni u Austriji. Tamo je od 2000.g. dženderizam glavna politička maksima. I Beč i Berlin rade sinkronizirano po EU – naputcima. Prvo je od strane ministarskog vijeća Europske Unije proglašen akcijskim planom, potom 1999. Ugovorom iz Amsterdama postaje pravno obvezujući akt, 2007. za njegovo oživotvorenje postaje nadležan Europski institut za ravnopravnost. Jedan od ciljeva je proširiti ga po cijeloj Europi.

Dženderizam je predstavljen kao bezopasan. Uostalom, to je samo aktualniji izraz za ravnopravnost spolova?

Opet krivo. To je upravo ono što oni žele da mislite. Ali, to je samo «obleka za javnost» iza koje se dženderizam skriva. Kako danas nitko nije protiv ravnopravnosti to je najbolji put prikazati ga bezopasnim. U stvarnosti, rodna ideologija nema ništa sa ravnopravnosti spolova.

Nego?

Ravnopravnost spolova podrazumijeva postojanje muškog i ženskog spola. Kod dženderizma, naprotiv, muško i žensko trebaju nestati.

Zvuči ludo, koliko je to zapravo ozbiljno?

Za tu stvar odobren je iznos od 52 milijuna eura poreznog novca koji bi se do 2013. trebao sliti u već spomenuti Institut. Toliko o ozbiljnosti! Tim novcem stvoren je politički realitet. K tome još i bezbroj džender – inicijativa u svim članicama EU i to na nacionalnoj, regionalnoj i komunalnoj razini kao i u bezbroj javnih i društvenih institucija – javna uprava, vojska, policija, udruge, stranke, sindikati ali i privatna poduzeća a naročito sveučilišta, škole i vrtići. Tamo se još od početka pokušava dženderizirati inteligenciju i djecu. U ovom trenutku cijela Europa je pod gustom mrežom rodne ideologije!

Ali, kako si konkretno predstaviti ukidanje muškarca i žene?

Ideolozi rodne ideologije tvrde da spolovi u stvarnosti ni ne postoje, da su umjetno stvoreni. Radikalna feministica  Simone de Beauvoir, još je davnih dana govorila »Muško i žensko se ne rađa, to se postaje.» Dakle, spolni identitet nije biološka činjenica već rezultat društvene prisile, t.j. odgoja. Muškarci i žene se ponašaju različito samo zato jer su tako odgajani. Stoga je cilj prvo postupno ublažiti razliku između spolova a tad ju i posve dokinuti.

Magazin Cicero nazvao je rodnu ideologiju «novim izumom čovječanstva» i «jednom vrstom totalitarnog komunizma na nivou ravnopravnosti spolova, što kažete na to?

FAZ (Frankfurter allgemeine Zeitung) piše o političkom prevratu na polju spola i u toj znanstvenoj disciplini vidi politički pokret. Čak je cijenjeni Spiegel ustvrdio: «Rodna ideologija ne želi promijeniti samo položaj čovjeka već čovjeka samog». Uistinu, rodna ideologija želi ništa manje nego stvoriti novog čovjeka, a to je osnovna značajka svakog totalitarizma. Novi čovjek trebao bi biti bez određenog spola.

Što je to u stvarnosti?

Dobro pitanje. Dženderisti kažu, svejedno koji se rodni identitet daje tijelu, muški se može pripisati ženskom tijelu i obratno. Ali, to nije sve! Ne mora se ostati samo na ta dva spola(?) dakle, ubuduće ih može biti tri, pet ili pedeset, to znači, stvarnost dvaju spolova je samo «prisilna matrica» koja se može i dokinuti kako bi se ustoličilo mnoštvo spolnih identiteta. Dakle, ne radi se tu o ravnopravnosti spolova već o RAVNOPRAVNOSTI SVIH SPOLNO – ŽIVOTNIH FORMI. Da bi se to postiglo prvo treba poljuljati sigurnost u vlastiti spolni identitet. Pojavom naziva Quer (naziv pod kojim se podrazumijeva homo –bi – inter – trans ili panseksualnost) zainteresirana društvena scena već je zauzela borbeni položaj naspram muškarca i žene.

Radi li se tu o zavjeri?

Ne, moje tvrdnje nemaju ništa sa teorijom zavjere koja se često koristi kao oružje u obračunu protiv kritičara dženderizma. Ali, činjenica je da se rodna ideologija pokušava nametnuti na «bezglasan» način, koliko je to moguće, zaobilazeći javne diskusije i otvorena sučeljavanja.(Primjer , uvođenje zdravstvenog odgoja bez javne rasprave). Ali, to je slučaj i sa drugim političkim pitanjima. Ono što upada u oči je kako oni strašno i bezuvjetno vjeruju u svoje teze. Uopće ne ulaze u rizik propitkivanja svojih stavova i sve do sad izostala je svaka iole znanstvena i demokratska diskusija. Svoje kritičare i protivnike pokušavaju na druge načine diskreditirti i zauvijek ušutkati. Uzimanje pravde u svoje ruke kao i netrpeljivost prema drugačijima je plodno rasadište svakog totalitarizma.

Opet ću citirati Cicero:'Gender ideologija je bezglasni nalet tsunamija’

Da, jer više ne postoji ni jedno relevantno istraživanje o spolovima neovisno o njihovom pravorijeku. Sve mora proći kroz njihovu zlatnu kasu. Oni odlučuju tko će biti pozvan na pir a tko ostaje pred vratima. Popularni FAZ piše – «Svatko tko misli da je rođen kao muško i žensko na mnogim visokim školama žigosan je kao neprosvijetljen.» Spiegel je upozorio još 2006. na podcjenjivanja gender ideologije:»Na svakom od njemačkih fakulteta gdje je uveden studij za ženska pitanja, pionirka rodne ideologije Joan Butler postala je ‘pravilo’ i uistinu se uspjelo iz te sporedne akademske discipline učiniti sveopći birokratski mega- projekt.» Za Vladu u Njemačkoj to je već, kako smo rekli, postalo temeljni princip. Dakle, to više nije stvar samo jednog ministarskog resora – svi resori moraju provoditi pravila rodne ideologije!

Guido Westerwelle (njemački ministar vanjskih poslova) kritizira socijalizam na sva usta, Angela Merkel rado govori o kristolikom biću čovjeka!

Da, pa ipak oboje provode politiku kojoj je strateški cilj TOTALITARNI PREVRAT SVIH DRUŠTVENIH VEZA KAO I PONIŠTENJE MUŠKARCA I ŽENE, tj. Adama i Eve jer za kršćanski svjetonazor opstanak muškarca i žene je primaran. Da ne govorimo o tome koliko ta teorija odstupa od bilo kakvog racionalno – znanstvenog svjetonazora.

Dakle, Westerwelle i Merkel nas obmanjuju?

To ne znam. Ali, da jedna teorija nastala na rubu lijeve ideologije ima toliki uspjeh u centru građanstva, posljedica je 68. Tad su već građani ‘ispušili’. Još se uvijek nije uspio politički nametnuti neki drugi alternativni put. Na tom se mora raditi svim snagama! Osjećam, da se u desnim pa i nekim drugim strankama uopće ne razumije pravo biće dženderizma i to stoga jer se oni građanima i političarima uspješno predstavljaju kao, doduše, otkvačeni, ali u biti posve bezazleni modernisti.

Kao npr. kroz lik velike pčele matice ili zamjenom imenica muškarac – žena nekom neutralnom imenicom?

Ili zamjenom otac – majka u roditeljski par, student – studentica u studirajući ili govornikov pult u govorni pult itd. Ili, kako se dječaci trebaju igrati lutkama – to sve djeluje pomalo bizarno ali ne i opasno i naravno – ne možemo reklamne stručnjake, korporacijske odbore, učitelje i tete u vrtiću, koji sve to promiču na svojim radnim mjestima, optužiti da TAJNO RADE NA UNIŠTENJU ČOVJEKA I ŽENE. Mnogi od njih ne znaju kuda vodi ta ideja. U konačnici, sve im je to upakirano kao šansa za sve, ravnopravnost ili antidiskriminacija. Čak je i Ministarstvo za obitelj počelo izostavljati izraz rodna teorija i upotrebljavaju izraz strategija za ravnopravnost kad misle na to.

Ali, u časopisu Zuerst ipak ste rekli da je rodna teorija osuđena na propast.

U to sam sigurna, jer, s tim se ne može živjeti – samo umrijeti! Ključno je pitanje hoćemo li se uspjeti pravovremeno osloboditi mreže tih zabluda? Jer najgore posljedice rodne ideologije ostaju baš na jednom esencijalno važnom području, a to je pedagogija. Kakve sve posljedice ostaju na dijetetu kojem je odmalena uzdrmana sigurnost u tako očitu datost vlastitog i spola a koje se dalje treba razvijati preuzimajući odgovarajuće forme ponašanja odraslih. Posljedice su i više nego katastrofalne. Radi se o našoj budućnosti! Da, rodna teorija neće uspjeti, ali dok mi stojimo postrance i čekamo da padne, strovalit će i nas sa sobom u ponor! Jer, u konkurenciji kultura koje sad postoje, ne može opstati kultura koja ide PROTIV ZAKONA ŽIVOTA. Postavlja se samo jedno pitanje: Hoćemo li se na vrijeme osvijestiti ili ćemo dopustiti da nas rodna ideologija uništi?

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s