Reakcija Bošnjaka iz Turske Naima Yuksela na uvrede upućene Bošnjacima izrečene u Turskom parlamentu

.

.
Novembar 5, 2013  

Prije nekoliko dana je jedan od Turskih parlamentaraca Sırrı Sakık javno prozvao preko 4 miliona Bošnjaka u Turskoj izjavivši da Turska nije njihova domovina. Na tu izjavu je reagovao dokazani Bošnjak Naim Yuksel. Naimovi  roditelji su se rodili u Tuskoj, a  prof.  Yuksel  -Zvizdić je potomak dvije bosanske porodice. Sa majčine strane porodice Čenan iz Mostara, a sa očeve Zvizdić iz Gacka.

 

NaimYukselZvizdic

Naim Zvizdić – Yuksel

.Otvoreno pismo Sırrı Sakıku – parlamentarcu iz reda prokurdske partije u Turskom parlamentu – BDP (Partija mira i demokratije) Ko su Bošnjaci?

.Proteklih dana na zasjedanju Turskog parlamenta (TBMM) u svom govoru ste se obratili Bošnjacima rečenicom sljedećeg značenja:

Vi niste vlasnici ove zemlje, ima da znate svoje granice.“ 

Izgleda da vi ne znate ko su Bošnjaci. Doduše, da biste znali Bošnjake i njihovu kulturu, trebali bi pročitati tomove knjiga. Zato ću vam o Bošnjacima iznijeti nekoliko vrlo preciznih podataka.Jedan dobar dio Bošnjaka čine, između ostalih, i oni ljudi koji su za vrijeme osmanskih osvajanja Jugoistočne Evrope doselili tamo iz Anadolije, i to su oni za koje danas kažemo Evlad-i Fatihan (potomci sultana Fatiha). U savremenom Bosanskom jeziku postoji više od 8 hiljada turcizama.Bošnjaci su u vrijeme Osmanske države bili njeni najvjerniji podanici. To što je Osmanska država bila svjetska imperija ima zahvaliti, između ostalih, kako Mehmed-paši Sokoloviću, tako i preko 20 velikih veziria kao i stotinama drugih Bošnjaka koji su obnašali značajne državničke funkcije.Od 1877-78. godine i osmansko-ruskog rata od kada smo izgubili Bosnu, pa do danas, Bošnjaci su preživjeli 9 genocida, a veliki dio Bošnjaka morao je napustiti svoju zemlju i doseliti se u Tursku. Bošnjaci su se zajedno s Turcima, kao jedan njihov dio, borili od Sarıkamışa do Jemena, od Čanakkala do Dumlupınara. U tim borbama su dali na hiljade šehida.Od 1923. do danas više od 4 miliona Bošnjaka koji žive kao državljani Republike Turske, dijele ponos i dostojanstvo u tome da sačinjavaju dio velike turske nacije.Među Bošnjacima koji žive u Turskoj živjeli su i žive brojni pojedinci koji su doprinijeli ekonomiji, nauci, umjetnosti, sportu i kulturi naše države. Bošnjaci su bili: Sabiha Gökçen, posvojena Ataturkova kćerka i prvi ženski vojni pilot na svijetu, prof. dr. Siyami Ersek (Hersek-Hercegović), doktor koji je uradio prvu transplantaciju srca i koji se smatra ocem kardiologije u Turskoj, prof. dr. Ekrem Akurgal, osnivač arhelogije kao naučne discipline u Turskoj, Rifat Börekçi Hodža, prvi muftija Ankare i veliki islamski učenjak. Od onih koji odmah naum padaju, a da su porijeklom Bošnjaci su Ayşe Kulin, poznata spisateljica (posebno vam preporučujem da pročitate njen roman Sevdalinka), Güneri Cıvaoğlu, novinar, Kıvanç Tatlıtuğ, Gülşen Bubikoğlu, Şebnem Ferah iz sfere umjetnosti. I brojne žive legende u sportu kao što su Hakan Şükür, Saffet Sancaklı, Hidayet Türkoğlu, Mehmet Okur porijeklom su Bošnjaci i mnogi drugi koji su predstavljali turski narod u različlitim disciplinama i bili njegov ponos.Još važnije od svega navedenog je činjenica da nijedan Bošnjak u ovoj zemlji nije osjetio bilo kakvu diskriminaciju, i uvijek se ponosio time što je turski državljanin. Niti jedan Bošnjak nikada nije pravio reklamu ili polemiku zbog svog bošnjačkog porijekla tako da bi se to shvatilo kao neki vid separacije. Naprimjer, rahmetli majka bivšeg premijera Mesuta Yılmaza bila je Bošnjakinja. Međutim, on to nikada nije koristio u političke svrhe.Hajdemo sada malo spomenuti neke od karakternih osobina Bošnjaka. Bošnjački mladići su generalno vrlo zgodni.  Djevojke Bošnjakinje su vrlo lijepe. Ali kod Bošnjaka skoro da ne postoje nasljedne bolesti ili poremaćaji. Znate li zbog čega je to tako? Bošnjaci nipošto ne ulaze u brak sa bliskom rodbinom, na stranu amidžićna, čak ni tetića neće ni slučajno pogledati u tu svrhu – kako bi kazali – ni rodbinu koja je sedam koljena daleko. Bošnjaci ne prave razlike po spolu, čovjeka cijene zato što je čovjek. Bošnjaci svoje kćerke ne prodaju za pare. Kod Bošnjaka ne postoji otkupnina nevjeste. Kod Bošnjaka ne postoje običaji i praksa koju ne prihvata ni jedno stoljeće – a to su berdel (davanje kćerke i umjesto otkupnine koju porodica nema, vrsta trampe), ubijanje kćerke koja je silovana, ubistvo koje zahtijeva običaj.Kod Bošnjaka ne postoji krvna osveta. Smatrajući oprost najvećom vrlinom, danas Bošnjacima nije teško bilo da u generalnom smislu oproste Srbima koji su nad njima počinili genocid prije samo dvije decenije,  te da prihvate da se pravda zadovolji na sudovima samo nad onima koji su počinili taj zločin. (Sjetite se da su srbijanskom pjevaču na Evroviziji dali maksimalne poene).Bošnjaci nemaju tradiciju pravljenja zasjeda. Bošnjak ne udara iza leđa. I sa svojim dušmaninom se hrabro i junački bori. Bošnjaci su tokom historije bili rame uz rame s Turcima, na stranu to što nisu izdali tursku državu, već su odlučno bježali od svakog postupka separacije ili odvajanja koja su uvijek mogućnost da se nanese šteta narodu ili državi.Tokom historije, Bošnjaci nikada nisu prolili krv jednog muslimana na način da su sarađivali sa hrišćanskim elementima ili križarskom ideologijom. Također, ne postoji niti jedna bošnjačka porodica koja je kroz historiju protjerana ili izgnana zbog krivice izdaje naroda ili države.Bošnjaci su radini ljudi i umjetnici. Oni proizvode, žele hljeb jesti od svog rada. Danas u Istanbulu živi preko 500 hiljada Bošnjaka. Nijednog bošnjačkog mladića nećete vidjeti da okupira neku ulicu ili mahalu i da pod firmom naplate parkinga provodi hajdučiju.Bošnjaci su pošteni i čestiti ljudi. Vjerni su svojoj državi, uredno plaćaju porez na vodu, struju i ostalo i svjesni su da ako država bude jaka da će i njihovo bogatstvo imati smisla.Na kraju, želim reći nešto lično. Možda se varam, ali koliko znam, tokom historije Republike Turske, ne postoji niti jedan turski državljanin bošnjačkog porijekla koji je učinio neki zločin, prekršaj ili bio suđen za nešto od čega bi se lice trebalo crveniti. To je posebna tema s kojom se Bošnjaci imaju ponositi i hvaliti.U zaključku, želim kazati da mi Bošnjaci, poput Laza, Gruzijaca, Kurda, Jermena, Grka, Albanaca, Zaza, Asiraca, Čerkeza, Abaza, Židova, Pomaka i brojnih drugih naroda koje ovdje nisam nabrojao, dajemo doprinos bogatstvu kulture na ovim prostorima i da se ponosimo što smo dio velike turske nacije. Nadam se da sam makar nešto uspio kazati o tome kakvi su to Bošnjaci ljudi.

Naim YÜKSEL (Član Upravnog odbora Udruženja turskih državljanja bošnjačkog porijekla iz Karamursela)Karamürsel/KOCAELİnaimyuksel@gmail.com Februar/Şubat, 2013.

Prijedvod sa Turskog: Sedad Bešlija i Nedžad Jahić

Ko je Naim Zvizdić – YÜKSEL

Kada sam 1999. godine bio u Turskoj upoznao sam mnoge bošnjačke  porodice, ali jedna od njih za koju sam se posebno vezao jeste porodica Yuksel (Zvizdić).  Prof. Naim Yuksel je potomak dvije bosanske porodice. Sa majčine strane porodice Čenan iz Mostara, a sa očeve Zvizdić iz Gacka. Ove dvije porodice su samo jedne od mnogih koje iseljavaju u Tursku i tamo nastavljaju živjeti, ali daleko od svoje Bosne i Hercegovine koju i danas nose u svojim srcima, iako mnogi od njih nikada nisu ni bili u njoj. Životna, a neostvarena, želja Naima kao i mnogih Bošnjaka u Turskoj jeste dvojno državljanstvo sa Bosnom i Hercegovinom. Vole svoju domovinu Tursku, ali čeznu i u genima nose Bosnu i Hercegovinu.Odmah nakon Austro-Ugarske okupacije 1878. godine, Naimov dedo Osman Čenan sa svojim babom Mustafom i majkom, kao dijete od šest godina seli u Tursku. Naselili su se u Karamursel[1] sa ostalim porodicama iz Bosne, kao što su Hajdarević, Čengić, Fazlagić, Arslanagić, Begović, Burek, Festić idr.Sa očeve strane u Tursku dolaze Hamid Zvizdić. Nakon osnivanja moderne Turske 1923. godine provedene su mnoge reforme, a jedna od njih je zakon koji je regulisao da svako ima svoje prezime, od onih koji ga nisu imali. U zakonu se nije dalo pravo da u prezimenu ima OV (Romanov) ili IĆ (Bajrić). Svako je za sebe mogao izabrati prezime iz knjige prezimena koju su vlasti ponudile navedenim zakonom. Tako je porodica Zvizdić dobila prezime Yuksel. Obzirom da Hamid Zvizdić nije htio otići i izabrati prezime, a nije mogao zadržati svoje, državni organi su odredili da se prezime Zvizdić mijenja u Yuksel.Hamid Zvizdić, najmlađi sin Ibrahima Zvizdića iz Gacka, kao mladić od dvadeset godina dolazi u Tursku nakon što je primio poziv o obaveznom služenju vojnog roka u Austro-Ugarskoj vojsci.Kao vjernik – musliman nije htio pristati da ratuje u austrijskoj vojsci i sebe dovede u situaciju da možda ratuje i protiv muslimana. Odlučuje ne odazvati se i pobjeći u Tursku ostavljajući sve svoje u Gacku i Bosni i Hercegovini. U Istanbul dolazi  1905. godine i odmah upisuje školu (medresu). Služenje vojnog roka ga zatiče  u vrijeme I svjetskog rata. Odlazi na ratište u Jemen i u vojsci služi punih šest godina. Poslije rata vraća se u Istanbul i pošto propada Osmanska carevina, a sa njom suverenost Carevine nad Bosnom i Hercegovinom, tamo se nije mogao vratiti. Ostaje u Istanbulu i pošto je pronašao rođake koji su prije došli iz BiH, a bavili su se trgovinom, kod njih radi godinu dana. Poslije zajedno otvaraju dučan u Karamurselu, gdje su većinom živjele izbjeglice iz BiH. Poslije I svj. rata Grci napadaju Tursku od strane Izmira i zauzimaju veliki dio njene teritorije. Došli su čak do Karamursela i zauzimaju ¼ istog. Sve odrasle muškarce odvode u logor, među njima je bio veliki broj Bošnjaka, pa i Hamid Zvizdić. U ropstvu ostaje godinu dana, a po izlasku iz istog ženi se Nurom Kadić, čiji su roditelji došli u Karamursel iz Foče.Nura nije imala roditelja, a ni bižnjih rođaka. Sa devetnaest godina se udaje za jednog mladića koji odmah, sedam dana nakon ženidbe, kao vojnik odlazi na Čanakale[2] i nije se vratio. Nura se poslije preudaje za Hamid efendiju i 1923. rađa mu sina Safeta, a kasnije Ismeta i Safiju.  Za vrijeme Grčke okupacije su sve izgubili, pa su kasnije živjeli vrlo siromašno u selu KARAVA, a koje  se danas zove HAYRIJE KOY, sa 99% bošnjačkog stanovništva i svi govore Bosanski jezik. Hamid ef. umire 1938. godine, a njegov sin Safet deset godina kasnije ženi Fatma hanumu, koja je dijete iz pomenute porodice Čenan iz Mostara. Hadži Safet i Fatma su roditelji Naima Yuksela, Mudžahida, Nazima i Ikbale.Interesantno je primjetiti da svi oni govore i razumiju Bosanski jezik, jer su im oba roditelja bili Bošnjaci. Sa  porodicama koje su se izmiješale sa Turcima već nije tako, ali i oni znaju i ponosno spomenu da su im majka ili babo Bošnjaci. Tamo gdje su roditelji Bošnjaci i dalje se prenosi i čuva uspomena na Bosnu i ljubomorno čuva jezik bosanski. Posebno je to izraženo na selima u kojima Bošnjaci žive.Profesor Naim Yuksel (Zvizdić) kaže da je interesantno to da Bošnjaka danas ima u cijeloj Turskoj. Dadašnja vlast (Osmanlije) su dozvolile da u svakoj regiji može biti samo po dva sela bošnjačkih izbjeglica iz Bosne i Sandžaka. Razlog  za to može biti ili da im onemoguće značajnije grupisanje, ili da tamošnje stanovnike pouče svojim običajima i civilizaciji koju su donosili sa sobom. Moguće da je ovaj prvi razlog izvjesniji. Poučeni iskustvima stalnih pobuna i nemira u Bosanskom vilajetu nisu dozvoljavali značajnija grupisanja Bošnjaka, jer manje grupe su vrlo lahko mogli kontrolisati. Sam sam se uvjerio u činjenicu, kao i mnogi koji su imali priliku putovati kroz turske gradove, da nas Bošnjaka i danas ima širom Turske, kao uostalom i širom svijeta iz dobro nam poznatih razloga i 9 genocida nad ovim narodom. Kada sam 1999. godine bio u Yozgatu, gradu koji se nalazi 170 km istočno od Ankare, sreo sam Bošnjaka koji tamo ima slatičarnu, vrlo malo zna Bosanski jezik, ali izuzetno dobro zna da je Bošnjak. Bio je više nego sretan kada je saznao da sam došao iz Bosne i raspitivao se kakvo je u Bosni stanje nakon rata. Rekao mi je da je jedini Bošnjak u gradu i da od Bosanskog jezika zna samo nekoliko riječi. Tamo sam upoznao i dvojicu momaka koji su porijeklom iz Sandžaka, a roditelji im žive u Pendiku i izuzetno dobro govore Bosanski. Rekli su mi da su jezik naučili od roditelja koji kod kuće govore samo Bosanski i za sebe kažu da su Bošnjaci.Interesantno je da su Bošnjaci obilježili kako historiju Osmanske carevine tako i moderne Turske. Dobro je poznata uloga Bošnjaka na  carskom dvoru i u osvajačkim pohodima, ali je vrlo malo poznato koliki su doprinos dali u stvaranju moderne Turske. Od Ataturka do danas u svim sferama života.Prof. Naim Yuksul je u Otvorenom pismu koje je poslao svim parlamentarcima i turskim medijima naveo samo neke od istaknutih Bošnjaka u Turskoj. Navedene Bošnjake zna svaki stanovnik Turske, ali malo ko zna njihovo porijeklo, jer svi oni vole Tursku i njeni su državljani, ali u krugu svojih porodica ljubomorno čuvaju uspomenu na svoju drugu domovinu i pretke u njoj. S druge strane od te iste domovine su gotovo zoboravljeni. O njima se u školama ne uči i ništa ne zna. Tako da svaki Bosanac bude nemalo iznenađen kada ih sretne u Turskoj i vidi kolika je njihova ljubav spram BiH, a da možda nikada u njoj nisu bili.Možda je krajnje vrijeme da dobre odnose sa današnjom Turskom Bošnjački političari iskoriste da dozvole Bošnjacima iz Turske pravo na dvojno državljanstvo. Gotovo sam siguran da bi bar jedan million od njih  odmah postali državljani  BiH. S druge strane, ako druga dva konstitutivna naroda imaju dvojna državljanstva sa Srbijom, odnosno sa Hrvatskom, zašto Bošnjaci iz BiH ne bi mogli imati sa Turskom? Ima li iko danas u BiH ko takve stvari može i smije pokrenuti od Bošnjačkih predstavnika?Naim Yuksel je uputio Otvoreno pismo i stao u odbranu Bošnjaka, te može biti primjer mnogima koji su ovdje za to dobili povjerenje na izborima i dobro su plačeni, ali ne rade svoj posao, ili su stalno pod ručnom. Svjestan je Kurdistanske radničke stranke i eventualnih posljedica, ali je reagovao. Reagovao je i kada je kao član turskog parlamenta u vrijeme premijerke  Tansu  Çiller dolazio u opkoljeno Sarajevo nudeći svoju pomoć domovini svojih predaka.Iskreno se nadam da u Bošnjaka izrasta jedna nova generacija koja zna i hoće adekvatno reagovati na sve anomalije i koja vrlo dobro zna kome pripada i šta su, bez da im drugi to nameću ili ih uče. Generacija koja će adekvatno raditi na umrežavanju Bošnjaka u BiH i dijaspori zarad zajedničkih interesa njih i njihove jedine domovine.


[1]Karamürsel je u sjeverozapadnoj Turskoj , u provinciji Kocaeli .  Od Istanbula je udaljen 120 km. Na  obali je zaljeva Izmit i ima prelijepe obale. Svi znaju za Karamürsel  u Turskoj, posebice kroz najčešće korištenu frazu:“Ufacık tefecik gördün de Karamürsel sepeti mi Sandin?” U Osmankom dobu Karamürsel je bio centar poljoprivredne proizvodnje: voća (trešnje, breskve, šljive, smokve, kruške, jabuke), te proizvodnje maslina. Početkom 19. st. carevinom je vladao Mahmud II i mnogo je volio trešnje iz Karamursela. Naručio je za sebe trešnje, a čovjek mu donese jedan sepet (tr.koş). Car reče: “ Šta si  tako malo donio? Zašto si tvrdica”? Čovjek je prosuo trešnje iz sepeta pred cara, a car se začudio kako je mnogo stalo u taj mali sepet. Čovjek je tada rekao : “ Vidio si mali sepet iz Karamursela, a vidi koliko je u njega stalo”. Iz tog perioda Karamursel je poznat po ovoj rečenici. Poljoprivredna proizvodnja i danas je jedan od glavnih izvora prihoda za lokalno stanovništvo.  Historijski je poznat kao grad hrvača. Neki od najboljih su porijeklom  Bošnjaci. Također je poznato sa svojim ribljim restoranima koji privlače kupce iz obližnjeg područja. Ručno izrađene svilene tepihe proizvode (poznati Hereke tepisi proizvedeni su ovdje). Nije industrijaliziran kao drugi dijelovi, i stoga su prirodne ljepote Karamürsela sačuvane u odnosu na druge pokrajine Kocaelie.[2] Na uskom prostoru Bosfora i Dardanela sudarile su se tadašnja najmoćnija vojna sila Engleska, udružena s drugim silama Antante, i jedna iscrpljena, siromašna, urušavajuća zemlja, kakva je bila Osmanska carevina. U evropskim udžbenicima iz historije to je čuvena Bitka na Galipolju, o kojoj su napisane desetine knjiga, čak su snimljeni i igrani filmovi, ali koja je, opet, ostala nedovoljno istraženom i “objašnjenom”. Te godine, 1915., zapadni svijet je ustao ostvariti svoj višestoljetni, većma i frustrirajući san: trebalo je “anadolskog tigra” baciti na koljena te tako ostvariti “osvetu sakupljanu u njedrima Evropljana”.  Cijenu svoga opstanka turski narod morao je platiti s 253.000 poginulih. Ali, da nije bilo takvog otpora, današnji bi svijet, mnogo drukčije izgledao. Među žrtvama bilo je dosta i Bošnjaka, onih porijeklom iz Bosne, Hercegovine i iz Sandžaka. Knjiga “Čanakkale” od Niyazi Ozdemira prevedena je i na Bosanski jezik– See more at: http://www.bosnjakluk.com/reakcija-bosnjaka-iz-turske-naima-yuksela-na-uvrede-upucene-bosnjacima-izrecene-u-turskom-parlamentu/#sthash.OG2DvcXj.dpuf

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s