Marjan Hajnal

Ne priznajem kapitulaciju ni podjelu svoje zemlje

Prema starom Ustavu niko nema pravo da potpiše ili prizna kapitulaciju ili okupaciju Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije ili pojedinog njenog dijela. Uprkos svim novim zastavama ne priznajem kapitulaciju ni podjelu svoje zemlje. Evidentno je da je ona okupirana, ali samo privremeno. Rat traje i trajaće, a zna se i protiv koga. O tome sam dovoljno pisao, a neprijatelj će se i sam prepoznati.

Uprkos svim etno-egzegezama i haplogenim teorijama, osim što sam Bosanac, ja sam bio i ostajem pripadnik one države u kojoj sam se rodio, a to je Jugoslavija. Kao planinar i bivši ferijalac i danas na Triglav, Biokovo, Šaru, Durmitor gledam kao na svoje planine. Ko mi to, osim Boga, može osporiti? Sadašnji odmetnuti vlastodršci nisu meritorni subjekti koji mogu odlučivati o mojoj slobodi odlučivanja, kretanja i pripadanja. Kada alpinisti osvoje Mont Everest obično ponesu zastavu svoje zemlje, ali, istovremeno je i apsurdno ograničavati bilo kojeg stanovnika Planete na jedan lokalni ili regionalni modus pripadanja, kao što je bilo besmisleno pobosti američku zastavu na Mjesecu. Umjesto nje trebalo je postaviti zastavu planete Zemlje, ali takve nema. Ne bih vjerovao u humanost kada bih dopustio ljudsku neravnopravnost. Ljudi ne razumiju da život nije slijepi život, već služba drugima. Slučajnost mjesta rođenja ne umanjuje i ne uvećava obavezu služenja. Majka i otac služe svojoj djeci, ratar služi zemlji, drvosječa drvnoj industriji, metalurg proizvodnji mašina, učitelj služi đacima, ljekar pacijentima, vatrogasac štiti od požara svoje sugrađane… Tako i ja doživljavam svoje turističke posjete svojoj prelijepoj domovini, koje nažalost u administrativnom pogledu više nema, ali u fizičkom smislu, ko mi je može oduzeti? Samo smrt, pa ni tada. Možda ću se ponovo roditi u istom mjestu, ili u bliskom susjedstvu, u Trogiru, Prizrenu, ili Dimitrovgradu… Duša putuje i bira, ukratko, ili smo slobodni onoliko koliko želimo, ili smo zaključani u sarkofagu velike tajne o sopstvenoj misiji. Sve ostalo je konceptualno istraživanje i vizualizacija ambijenta budućeg života. Ono što doživljavamo kao razonodu, odmor ili avanturu tokom turističkih obilazaka rodnog grada i nekropola-počivališta preminulih bližnjih, nije više do nostalgično uzaludno pokušavanje percepcije nepredvidljivog. Niko ne poznaje svoj naredni put. Utoliko je svaki oblik nasilja izlišan. Sve ostalo što sebi zamišljamo kao odmor od ovostrane mučne svakodnevnice, vraća nas onom što smo jednom još mučnije već proživjeli. A to je ponovno proživljavanje praznine kojom smo već ispunili dio svoga trajanja. Nije li stoga istina da svaki povratak liči povratku na mjesto zločina? Što reći o porušenim kućama, napuštenim školama, pustoj zemlji? Nemoguće je ponovo doći, a ne povrijediti oči i dušu tim prizorima. Na spomeniku na Tjentištu zatekli smo trojicu motociklista iz Poljske. Tražio sam od njih da sklone svoje motocikle, objasnio im da nisam prešao tisuće kilometara da bi mi oni smetali svojim skrnavljem jednog od najsvetijih mjesta Narodnooslobodilačkog rata. Jedan od njih je urinirao nešto iza spomenika.

DSCF9875

Bio sam ozlojeđen nebrigom vlasti. Na Sutjesci je nacizam polomio zube. Partizani cijele Jugoslavije su dokazali da samo udruženim snagama mogu opstati naši narodi i narodnosti. U svakom dugom slučaju svi će postepeno biti majorizovani i nestati. Okosnicu čuvene Bitke na Sutjesci vodili su Vrhovni štab, Centralna bolnica, i brigade: Prva proleterska, Prva dalmatinska, Prva majevička, Druga proleterska, Druga dalmatinska, Treća sandžačka, Treća krajiška, Treća dalmatinska, Četvrta proleterska, Peta crnogorska, Šesta istočnobosanska, Sedma banijska, Sedma krajiška, Osma banijska, Deseta hercegovačka, Šesnaesta banijska. 3301 borac ostavio je svoj život u toj natčovječanskoj bici.

DSCF9882

DSCF9888

DSCF9897

Tjentište – mjesto sloma nacizma

Šta će mi na tom mjestu raskalašni došljaci? Na kraju, osim što su nekulturni, oni nisu ni krivi. Krive su vlasti RBiH što se obezvređuju najsvjetlije tekovine borbe za humanost i zajedništvo. Danas je prosječan Bosanac kao i onaj Poljak, čak i gori. Eto, kako-tako, čak je i Poljak stigao, a mnogi naši sugrađani, posebno mlađi, i ne znaju za Tjentište. Jer, stariji ih uče vjeronauci, a ne i posljedicama religijskog fanatizma i fašizma o kojima govore svjedočanstva sa Tjentišta. Kada razgovarate, ne znate sa kim razgovarate, bez obzira što se radi o starom prijatelju. Rat je opustošio emocije, neki ljudi su se otuđili i od samih sebe, pa ko smo im mi? Pri posljednjem proputovanju po Crnoj Gori i Bosni analizirao sam dva aspekta: Crna Gora je preko svojih vojnih, političkih, ekonomskih i medijskih kadrova učestvovala u agresiji na Bosnu. Crna Gora nije stradala, nije porušena, naprotiv, velik dio kapitala prelio se iz Bosne u Crnu Goru. Zato ta zemlja danas ubrzano prosperira. Obišao sam je skoro cijelu, vidio, analizirao, nešto novo sagledao… U Bosni i dalje glavnu društvenu ulogu ima kler. A napretka neće biti sve dok je tako. Kler prekoračuje zidine svojih bogomolja i van svog domena neovlašćeno uzurpira prava i slobodu građana, stvarajući nove bedeme. Protiv koga i za koga?

Sam odmor bio je s jedne strane i umor, s druge strane, evocirali smo uspomene obilazeći krajeve u kojima dugo nismo bili, a kroz neke smo prošli prvi put. Puno smo supruga i ja proputovali, skoro 2000 km, najvećim dijelom uskim planinskim cestama i opasnim makadamskim putevima punim iznenađenja, od Duboke kod Bugojna, Kupreške visoravni, preko Šćipa i Kuta za Ostrožac, priuštivši sebi lijepu plovidbu našim kajakom po Jablaničkom jezeru do Boturovića Polja, a u nastavku puta uputili smo se na jugoistok, kroz Stolac, Trebinje, Budvu, sve do Virpazara i Malih Murića na Skadru, i natrag, preko Nikšića i Šavnika za Kolašin, obišavši Biogradsko jezero, zatim, preko Žabljaka i Durmitora za Plužine, uz uzbudljiv rafting Tarom od Brštanovice do Šćepan Polja.

4 Rafting (vr)

Ponovo nakon dugo vremena – rafting na Tari

Po povratku u Bosnu nismo zaobišli Bijambare i stare kovačke radionice na Očeviji kod Vareša, u društvu sa poznatim novinarom i publicistom Milanom Pekićem, koji se oduševio u kući naše domaćice Viktorije Vijakčić, koja osim što pravi predivne baklave, pravi i tradicionalne bosanske nošnje, od kojih je jednu Milan poželio da proba.

5 Milan (vr)

Milan Pekić

image12

Kovačija u Očeviji stara 800 godina

Za naredni put planiramo druženje sa Neretvom, Vrbasom, Plivom i Unom. Poredeći stanje u Crnoj Gori i Bosni, moj zaključak je: i da ni od čega drugog nemaju da žive, Bosancima bi eko-turizam mogao biti sasvim dovoljan.

I, svojevrsni cinizam života: zar sam ja samo turist u svojoj zemlji? Školovao sam se da bih vaspitavao generacije mladih ljudi da vole i čuvaju svoju zemlju. Poput mnogih razjurenih prosvjetara, o kojima nikome nikada nije ni palo na um da napravi evidenciju koliko nas ima u egzilu i koliki se duhovni kapital te vrste odlio iz zemlje, pored svih tih nebrojenih koleginica i kolega, ni ja nisam nikom potreban. Da li je u pitanju naš lični fijasko, ili fijasko revolucije koja nije provedena temeljito do kraja, do iskorjenjenja iz korijena kleronacional-nacističkog zla? Ili, nauk za novu revoluciju? Htio bih da vjerujem u ovo drugo.

 

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s