Mateo Žagar

Zašto je ćirilica hrvatsko pismo?

http://www.matica.hr/vijenac/488/Hrvatska%20%C4%87irilica%20dio%20je%20bogatstva%20hrvatske%20povijesne%20raznolikosti/

Vijenac 488,

Književnost , Naslovnica

MATEO ŽAGAR, PALEOSLAVIST I SVEUČILIŠNI PROFESOR

Hrvatska ćirilica dio je bogatstva hrvatske povijesne raznolikosti


Razgovarala Mira Muhoberac

Šutnja oko 500. obljetnice našega ćiriličkog prvotiska rječito je upozorila da nešto u koncepciji naše filologije nije u redu, ali isto tako da i u široj javnosti, umjesto ponosa, postoji stanovit zazor prema trećemu hrvatskom pismu / Osnovna namjera skupa jest intenzivirati proučavanje zanemarenoga ćiriličkog korpusa u svim aspektima te time osvijestiti njegovu uključenost u hrvatsku povijest i kulturu / Ćirilica nije služila kao neko rezervno pismo, samo gdjegdje, i to u odabranim prilikama, već upravo suprotno, bila je ona dominantno hrvatsko pismo na široku prostoru / Spremni smo potisnuti i dio sebe samo kako bismo izbjegli strah od poistovjećivanja s onom kulturom u ime koje se nerijetko negirala naša

Uoči skupa Hrvatska ćirilična baština koji se u studenome održava u Zagrebu pod okriljem Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti razgovaramo s redovitim sveučilišnim profesorom s Odsjeka za kroatistiku Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu Mateom Žagarom. Profesor Žagar ugledni je znanstvenik i proučavatelj hrvatske staroslavistike, hrvatskih pisama i kulture te nagrađivani paleograf, a u razgovoru koji slijedi otvoreno govori o kulturnom profilu Hrvatske, današnjoj filologiji, o statusu ćirilice u Hrvatskoj i mnogočemu drugom.

slika

Mateo Žagar (Snimila Dalia Ćurčija Perez)

Član ste Organizacijskog odbora velikoga skupa o ćirilici u Zagrebu. Kako je do njega došlo?

Skup Hrvatska ćirilična baština priređuje HAZU u svojoj palači 26. i 27. studenoga. Predsjednik i glavni pokretač čitavog projekta koji pripremamo više od godinu dana profesor je Stjepan Damjanović. Dok smo gotovo svakodnevno surađivali na Filozofskom fakultetu, sami izrađivali kurikulume vlastitih kolegija, usput dakako komentirajući i tokove naše suvremene filologije, lako nam je bilo uočiti kako prijeti velika opasnost da 500. obljetnica tiskanja našeg ćiriličkog prvotiska ostane u Hrvatskoj posve neoznačena. Dobro se sjećajući velikih pothvata kojima su se u nas obilježavale velike obljetnice – 500. godišnjica Prvotiska glagoljskoga misala (1483), Lekcionara Bernardina Splićanina (Venecija 1495), pogotovo velike državne manifestacije sa svitom političara u Senju 1994, kada smo uzdizali važnost tiskanja našega drugog (!) glagoljskog misala, ali ovaj put na domaćem terenu – u Senju 1494. – posve se očekivano postavilo pitanje – odakle prijeteći muk oko našega ćiriličkog prvotiska. Riječ je dakako o dubrovačkom molitveniku Od blažene gospođe ofičje, s pridruženih Petnaest molitava Svete Brigite visoko kvalitetno odštampanom u Veneciji 1512. Malo je što kao ta činjenica rječito upozorilo da nešto u koncepciji naše filologije nije u redu, ali isto tako da i u široj javnosti, umjesto ponosa, postoji stanovit zazor od trećega hrvatskoga pisma, i njegova bogatstva i širine uporabe. Dakako, pitanje vlastita kulturnog identiteta prvi je korak gdje treba tražiti razloge tomu.

Kako se može promijeniti takva percepcija ćirilice?

Organizacija ovoga znanstvenoga skupa trebala bi biti prvi ozbiljni korak u nastojanju da promijenimo takvo stanje, iako takvošto uopće nije jednostavno i ne svodi se samo na objeručke prihvaćanje „izgubljenog djeteta“. Drugi je pak korak objavljivanje pretiskaMolitvenika (pod uredništvom Anice Nazor), prema primjerku koji se čuva u Parizu, što bi trebalo uslijediti nedugo nakon održavanja skupa. Iz iskustva s brojnim dosadašnjim faksimilnim glagoljskim izdanjima znamo koliko je to važno i za popularizaciju i za nastavak istraživanja. Od sama početka naš smo skup zamislili kao međunarodni, sudionici – njih tridesetak, osim s raznih krajeva Hrvatske, dolaze nam iz Austrije i Rusije, a ponajviše, očekivano – iz Bosne i Hercegovine. Iako bismo očekivali prisutnost i kolega iz Srbije, jer tamošnji se filološki krugovi intenzivno bave sveukupnošću južnoslavenske ćiriličke paleografije i tekstologije, čini se da još nije došao trenutak za iskorak iz jednodimenzionalne filologije opterećene isključivošću nacionalne identifikacije. Ozbiljnije i otvorene razgovore između hrvatske i srpske filologije, koje – osim poznatog i agresivnog presezanja – dijele znatan broj zajedničkih tema, pogotovo s graničnih zemljopisnih područja, ostavljamo smirenijim vremenima. Suradnja u filologiji dviju donedavno zaraćenih država, gdje je kultura također bila poljem ratovanja, očigledno slijedi posljednja. To sve govorim i s namjerom da se ovaj skup ne shvati kao kakvo radikalno omeđivanje filološkoga obora, iz kojega nema pogleda u druga dvorišta, i u koji ti pogledi nisu stizali. Na kraju krajeva, valjda i nema potrebe govoriti koliko su južnoslavenski prostori, posebice u njihovu središnjem dijelu, komunicirali poslovno, trgovački, pa tako i kulturno. Štoviše, posve je jasno da neke srednjovjekovne pisane spomenike i nije moguće strogo razvrstati po nacionalnim filologijama (npr. Mihanovićev odlomak apostola i Miroslavovo evanđelje, iz 12. stoljeća). Dobar je primjer odnos bosanske (dakako uključujući i hercegovačku sastavnicu) i hrvatske filologije. Nema tako sumnje da bosanski kulturni krug valja uvažavati, i da prema tome postoji bosnistika, u kojoj sudjeluju sve tri nacionalne kulture. No nema nikakve sumnje da je i sve ono što je baština bosanskih i hercegovačkih Hrvata (uključena i u bosnistiku) – baština koju uključujemo u sveopću hrvatsku filologiju. U koncipiranju takvih skupova doista nema nikakva isključivanja.

Desetljećima smo ćirilicu identificirali gotovo isključivo sa srpskom pismenosti, i čitali smo tekstove pisane tim nacionalnim ćiriličkim pismom, učili smo to pismo u školi. Oblike slova hrvatske ćirilice i nismo znali, nitko nas tomu nije poučavao, pa ni sami sebe / Nema razumijevanja suvremenoga jezika bez poznavanja jezične povijesti, ni duhovnoga stanja ovog vremena bez osjećaja za duhovne vrednote manje ili više udaljenih razdoblja i prostora

O kojim će se temama govoriti na skupu? Koja su vaša očekivanja?

Iz naslova i sažetaka prijavljenih izlaganja vidi se da su pokrivena sva „ćirilička područja“ (ponajprije Bosna, Hercegovina, Dalmacija, Dubrovnik s okolicom, Slavonija, čak i središnja Hrvatska kroz kancelariju Zrinskih) i brojne filološke discipline (paleografija, jezikoslovlje, diplomatika, tekstologija, kulturologija). Nekoliko će radova izravno problematizirati nacionalne i liturgijske kategorizacije (npr. koja je liturgijska pripadnost Miroslavova evanđelja ili što znači „lingua serviana“ u dubrovačkim spisima 15. stoljeća), ali ističem da je osnovna namjera skupa intenzivirati proučavanje toga zanemarenog korpusa u svim aspektima te time osvijestiti njegovu uključenost u hrvatsku povijest i kulturu. Zasigurno ćemo čuti mnogo novih važnih spoznaja, pogotovo o kulturnoj komunikaciji naših krajeva, o funkcionalnoj i tipološkoj raznolikosti naše ćirilice i s obzirom na razdoblja i s obzirom na prostore. Očekujemo da će, pogotovo nakon objave zbornika sa skupa, kulturni profil Hrvatske, formiran na dinamičnim rubovima „dviju Europa“, latinocentrične i grkocentrične, biti još prepoznatljiviji. Ćirilica je dakako izraz bizantske tradicije, još naglašenije nego glagoljica, a njezina hrvatska prepoznatljivost proizlazi iz vrlo jakih i slojevitih dodira sa zapadnom kulturom, latiničkim pisanjem, osobito njegovom ortografijom. Upravo s tih kontaktnih polja očekujemo nove spoznaje, odnosno nove indikacije koje bi na to uputile. Sa zanimanjem očekujemo i izlaganje o utjecanju ortografske koncepcije Matije Divkovića na velikog reformatora srpske ćirilice hrvatskoga Srbina Save Mrkalja početkom 19. stoljeća. Složio bih se ovom prigodom s prof. Damjanovićem kada ističe da je hrvatska staroslavistika najsvjetliji dio hrvatske filologije, no moram reći i da je ona propustila primjereno obraditi neke važne teme. No, ipak, primili smo se posla… Očekujemo, naposljetku, da će i Staroslavenski institut, posebice angažmanom mladih istraživača, uočiti važnost daljeg i trajnog proučavanja toga segmenta naše baštine.

Zašto je ćirilica hrvatsko pismo?

Najjednostavniji je odgovor: zato što su njome pisana važna djela hrvatske književnosti i diplomatike, i zato što su Hrvati, odnosno njihovi preci u vrijeme kada nacionalna identifikacija nije bila kao danas, njome pisali. Odgovor je zapravo isti kao kad biste me pitali za latinicu ili glagoljicu. Da se razumijemo, ćirilica nije služila kao neko rezervno pismo, samo gdjegdje, i to u odabranim prilikama, već upravo suprotno, bila je ona u određenim funkcijama dominantno hrvatsko pismo na široku prostoru istočno od rijeke Krke i Vrbasa, a povremeno (osobito starijih stoljeća) i zapadnije. Naposljetku, znamo za ćirilička slova i usred Istre, na Supetarskom ulomku iz Svetog Petra u Šumi, iz 12. stoljeća. Pa ako je odgovor tako jednostavan, odakle onda zazor koji sam spomenuo? Odakle spremnost za odricanje pisma i Povaljske listine i pragaHumačke pločePovaljske listineDubrovačkoga molitvenika koji sada slavimo, znatnog dijela franjevačke književnosti (bosanske, hercegovačke i dalmatinske) sve do 19. stoljeća? Ako baš i ne odricanjem, onda poželjnim isticanjem naziva bosančica ili bosanica za sav proteg uporabe ćirilice na navedenim prostorima (a ne samo za brzopis koji se rabio od početka 16. stoljeća), nužnim atribuiranjem hrvatska ćirilica umjesto zapadna, a u puku i nazivanjem ćirilice glagoljicom. Osnovni je tomu razlog, rekao bih, koncepcija filologije 19. stoljeća, koja dijelom određuje i današnju. Dobro je znano da je stvaranje nacionalnih filologija bilo glavni oslonac konstituiranju nacija. A budući da krhak uspostavljeni nacionalni okvir mora počivati na isključivosti, prevladale su koncepcije jedne države čvrstih granica u kojoj živi jedan narod (jednostavne etnogeneze), jednoga jezika i pisma, time i jedinstvene, pravocrtno razvijane kulture. Na hrvatskom prostoru, u južnoslavenskim okvirima kojima je tada bila usmjerena, i to nakon stoljeća raznorodnih komunikacija (unatoč političkoj razjedinjenosti), takvo je formiranje bilo osobito složeno. Prisjetimo se i kako se hrvatska filologija ne nosi jednostavno ni s toliko karakterističnom tronarječnosti. U okviru tada oblikovane serbokroatistike provela se razmjerno jednostavna podjela, koju je inaugurirao još Vatroslav Jagić, a preuzimali brojni filolozi sljedećih naraštaja, prema kojoj je srednjovjekovni glagoljički korpus s ovih prostora pripao hrvatskoj filologiji, a ćirilički srpskoj. Takva pretpostavka kao da je destabilizirala i pogled na novovjekovnu ćiriličku produkciju, pa čak i na ona djela koja su nastajala u okvirima Katoličke crkve.

slika

Danas ipak više nije takva situacija?

Posljednjih desetljeća 20. stoljeća svojim je radovima Eduard Hercigonja, osobito knjigomTropismena i trojezična kultura hrvatskoga srednjovjekovlja, koncepciju nacionalne filologije, uopće i kulture, postavio posve drukčije. Iz njegove rekao bih revolucionarne knjige jasno se vidi policentričnost hrvatske kulture, očigledna bipolarnost u jeziku, pismu i književnim izvorištima (izražena dvama pismima na jednome polu, a jednim na drugome), razmještena po više većih ili manjih kulturnih središta u svim dijelovima nacionalnoga prostora – politički snažno razjedinjenom. Ritam tih mijena nije bio jednolik ni pravocrtan, ali smjer prema zapadnoj koncepciji bio je sasvim čvrst. Što dakako ne znači da su tragovi Istoka nestali, kao pokazatelji nekadašnje složene i zanimljive prošlosti, prisutni u našoj kulturi sve do danas (i danas koristimo se imenima Isus, Jakov, Ilija prema istočnoj tradiciji, pravopis nam je uglavnom fonološki kao i u glagoljici i ćirilici, u tradicionalnom glazbenom izričaju Dalmacije i Kvarnera prepoznatljive su osobine uzusa istočnih napjeva…). Hrvatska ćirilica mora se doživljavati isključivo kao dio, i to ne malen, bogatstva povijesne hrvatske raznolikosti, izgrađenosti hrvatske kulture na dva potpornja, s time da jedan od njih s vremenom postaje sve izrazitiji, od kraja 15. stoljeća i dominantan, a drugi postaje tek uspomenom na slavnu prošlost napijanja i na drugom europskome izvoru, sve do (barem) 13. stoljeća najbogatijem civilizacijskim silnicama.

Zašto postoji nepovjerenje prema ćirilici?

Strah od prepoznavanja sebe u drugome upravo kroz uvažavanje ćirilice zasigurno je frojdovski motiviran. Spremni smo potisnuti i dio vlastita bića samo kako bismo izbjegli strah od poistovjećivanja s onom kulturom u ime koje se nerijetko negirala naša. Desetljećima smo ćirilicu identificirali gotovo isključivo sa srpskom pismenosti, i čitali smo tekstove (knjige, časopise) pisane tim nacionalnim ćiriličkim pismom, učili smo to pismo u školi. Oblike slova hrvatske ćirilice i nismo znali, nitko nas tomu nije poučavao, pa ni sami sebe. Ne vjerujući u složenost kulturnoga konstituiranja, zacijelo nesigurni u takav koncept, naši su prethodnici postupili jednostavno – zatvorili su oči pred onim što je bilo tada teško razumjeti. Tako se i dogodilo da svaki učenik danas u Hrvatskoj dobro zna koji je najstariji spomenik hrvatskoga književnog jezika, ali ne zna koji je najstariji tekst napisan štokavskim idiomom (ćirilička Listina Kulina bana, iz 1189), dakle onaj iz kojeg je moguće pratiti razvoj štokavštine sve do današnjih dana, a nikomu ne treba tumačiti da je hrvatski standardni jezik utemeljen na novoštokavštini, kao i neki drugi južnoslavenski standardni jezici. Tu već načinjemo pitanje našeg odnosa prema štokavskoj dijalektologiji i našem suvremenom jezičnom standardu, odnosa prema drugim jezicima utemeljenima na štokavštini („srednjojužnoslavenskome“), no to je ipak jedna sasvim druga golema tema, i – rekao bih – također jedan od većih propusta naše filologije. Sve dok bude postojao svjestan ili podsvjestan strah od rastakanja hrvatske filologije, time i nacije, teško će se bitno promijeniti naš odnos. A tu počinje priča o samopouzdanju… baš kao i kad govorimo o pojedinačnim, osobnim identitetima.

Kakav je status ćirilice u Hrvatskoj danas?

Ćirilica se još, što je naravno zbog obilježenosti svakodnevne uporabe, doživljava prije svega kao pismo Srba i pravoslavnih Slavena. Smatra se, međutim, i posve opravdanim da se ne uči u školi ni u kojem obliku, iako je ona uz glagoljicu paralelno slavensko pismo kojima smo se i mi, i to u posebnoj inačici, koristili. Svoju sam djecu podučio ćirilici još kad su imali desetak godina, smatrao sam svojom obvezom da ih ne izoliram od literature pisane bliskim, srpskim jezikom, ali i nužnosti da im omogućim, s vremenom dakako, razumijevanje složenog razvitka vlastite, hrvatske kulture. U školskim je programima, uskogrudnima barem koliko i tradicionalna filologija, očigledno teško za takvo što tražiti potporu.

O recepciji ćirilice, pa i u najhrvatskijoj inačici, dobro govori ovo iskustvo: Prošle sam akademske godine u okviru kolegija Hrvatska ćirilička baština vodio studente diplomskog studija kroatistike na terensku nastavu u Split, na Brač i u Poljica. Susreli smo se u Pučišćima s mojom dragom prijateljicom iz studijskih dana, sadašnjom profesoricom hrvatskoga jezika u tamošnjoj Klesarskoj školi, koja me pitala bih li joj uzornim glagoljičkim slovima sastavio ime škole kako bi se isklesalo ponad glavnih vrata. Morao sam je zapitati ne bi li bilo mnogo primjerenije da se u Pučišćima iskleše ime škole stiliziranim ćiriličkim slovima s Povaljskoga praga, također epigrafskog spomenika, iz obližnjih Povlja, na koji svi Bračani moraju biti silno ponosni. Iz odgovora sam iščitao da ćirilica, ma i u „najhrvatskijem“ obliku, ne dolazi u obzir.

Mislite li da bi se ćirilica trebala uvesti u hrvatske škole i javne ustanove?

Nipošto nije potrebno nikakvo uvođenje ćirilice na velika vrata. Dovoljno je u nekoliko sati uputiti se u funkcioniranje toga pisma, naučiti ga čitati. Mislim pritom i na srpsku ćirilicu, s kojom će se svaki hrvatski intelektualac kad-tad susresti i koja je uostalom nacionalno pismo naših sugrađana, a dakako i na povijesnu hrvatsku ćirilicu kojom su pisani važni spomenici naše književnosti i povijesti. Poznavanje njihove posebnosti znači, ponovno ističem, i jasnije prepoznavanje vlastita kulturnog identiteta.

Godinama se bavite glagoljicom, marljivo istražujete, dobivate nagrade. Ima li glagoljica bolji status od ćirilice u Hrvatskoj?

Za razliku od ćirilice, glagoljica je postala pravi zaštitni znak hrvatske kulture, dakako u svojoj tzv. uglatoj inačici. Potreba da se istakne njezina hrvatskost išla je i do isključivosti, pa se katkad ustrajavalo u tvrdnji da je ona i nastala na hrvatskim prostorima te da su je naknadno preuzela sveta braća, Konstantin Ćiril i Metod, i proširila slavenskim svijetom. U potrazi za primjerenom identifikacijom, u glagoljici se, pa i u glagoljaštvu kao kompleksu pisma, jezika, liturgije, glazbe i sl., naglašavalo ono što su aktualne kulturne smjernice zahtijevale: moglo je to biti slavensko jedinstvo i otpor latinizaciji (pa i tuđinstvu općenito), a mogla je to biti i vlastita posebnost, jer drugi je Slaveni (osim Čeha kojima smo je nakratko u 14. stoljeću posudili u svojoj varijanti) u posebnom, uglatom obliku, nisu poznavali, pa čak i isticanje vjernosti Rimu. Kao što se u prvom konceptu nije voljelo iskazivati elemente drugoga, tako je bilo i u drugom konceptu s isticanjem elemenata prvoga. Na Slavističkom kongresu u Moskvi u ožujku ove godine govorio sam upravo o konstruiranju ideologema oko glagoljice i glagoljaštva od kraja 18. pa sve do početka 21. stoljeća. Neupitan je dakle bolji status glagoljice u hrvatskoj kulturi. Naposljetku, Staroslavenski institut u Zagrebu uglavnom se bavi tekstovima pisanima tim pismom. U školi se glagoljica spominje barem u nekoliko rečenica u nekoliko navrata, sretniji učenici nauče napisati i pokoje slovo. Zahvaljujući zauzetijim učiteljima, okupljenima u razne udruge, raste svijest o potrebi za kvalitetnijim upoznavanjem tog pisma. Uvjeren sam da bi u onim hrvatskim krajevima gdje postoji tradicija uporabe hrvatske inačice ćirilice trebalo biti isto tako. U svemu tome treba razumno pristupiti – ne treba očekivati da ta povijesna pisma učenici vješto znaju čitati i pisati. Treba ih upoznati s likovnom dimenzijom tih pisama, s raznolikošću pismovnog izražavanja te s vlastitom nijansiranom kulturnom povijesti.

U Matici hrvatskoj objavili ste 2007. knjigu Grafolingvistika srednjovjekovnih tekstova. Koliko se ljudi u Hrvatskoj bavi paleografijom i tom problematikom?

Glagoljičkom paleografijom u nas se bavimo samo Marica Čunčić i ja, no posve s različitih polazišta. Kolegica Čunčić uglavnom se bavi rekonstruiranjem glagoljičkoga praoblika, njezine su metode uglavnom grafičke, dok je moja namjera utemeljiti jezikoslovnu paleografiju, uz ustrajavanje da se svaki segment ispisanoga teksta može dovesti u vezu s jezičnim ishodištem, ili pak sa sredstvom optimalizacije njegova grafijskog postava. Nadam se da ću do kraja ovoga semestra, meni „slobodnoga studijskoga“, završiti Uvod u glagoljsku paleografiju, prvu knjigu takva sadržaja objavljena na hrvatskome jeziku. S obzirom na nedovoljnu istraženost paleografske strane hrvatskoćiriličkih tekstova, mislim da još nije vrijeme za sastavljanje primjerene paleografije toga pisma. Svakom preglednom radu trebaju prethoditi bogata temeljna istraživanja. Nadam se stoga da će znanstvena politika omogućiti smislenije usmjeravanje kreativnih snaga u našoj filologiji.

Kako se mladi studenti, s kojima se kao sveučilišni profesor svakodnevno susrećete u nastavi, odnose prema tim pismima, prema srednjovjekovnoj kulturi i staroslavistici, uočavaju li poveznice sa sadašnjicom? Koje ste pozitivne fenomene i probleme uočili u percepciji kroatistike danas, za vrijeme Bologne i tzv. tranzicije, u nas i u svijetu?

Svi dobro znamo da ne živimo u vremenu od filologije. Niti je ona više nužna potpora nacionalnom konstituiranju (kao što ni ono više nema važnost koju je imalo), niti imamo vremena i strpljenja za minuciozna istraživanja pismovnih i jezičnih sitnica, kao ni znanstvene literature koja još znatnim dijelom nije digitalizirana. Studente na paleoslavističkim i povijesnojezičnim kolegijima nastojimo uputiti u pravila funkcioniranja starih tekstova, jezika, pisma i književnih djela, kako bi razumjeli zakonitosti mijena i znali procijeniti mjeru današnjeg doba. Nema razumijevanja suvremenog jezika bez poznavanja jezične dijakronije, niti duhovnoga stanja ovog vremena bez osjećaja za duhovne vrednote manje ili više udaljenih razdoblja i prostora. Priča o identitetu nije dakako ista kao prije nekoliko desetljeća, ali opstojnost te kategorije nije upitna. Razumijevanje vlastite kulture u odnosu prema drugima, bližima i daljima, znači i bolje razumijevanje sebe sama i svijeta u kojem se krećeš. Bolonjski je sustav studiranja mnogošta urušio, malo toga dobra donio, no svježina misli određenog broja studenata, želja za osvajanjem svjetova koje im samo filologija može posredovati, čine posao na sveučilištu i dalje vrhunskim užitkom.

.

 

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s