Igor Galo

OLYMPUS DIGITAL CAMERA

Igor Galo – Yu-zastava na Durmitoru

„Dobro došli u Jadovno“

 

Subota je, 26.06.2010. godine. Cestom od Gospića u smjeru Karlobaga, kroz selo Trnavac  kreće se kolona autobusa i osobnih automobila prema mjestu Jadovno. Tužna je to kolona tihih i ozbiljnih ljudi. Nose se vijenci u spomen na prvo masovno stratište Srba, Židova, Hrvata i drugih nacija u tek ustoličenoj Nezavisnoj državi Hrvatskoj. Skrovite kraške jame šumovitog Velebita nijemi su svjedoci nezamislivih zločina ustaša počinjenih nad nevinim stanovništvom.

Već 11.travnja 1941. godine prve žrtve hapšene su u Gospiću i okolnim selima i dovođene u sabirni centar Ovčara na željezničkoj stanici u Gospiću. Prenapučenost privremenog logora natjerao je ustaške vlasti da pronađu prikladnije i skrovitije mjesto za logoraše. Dovođeni su kamionima do sela Trnavac odakle su pješke sprovođeni do pitomog proplanka Čačić Drage, nedalekog sela Jadovno. Kakvog li naziva mjesta… i koji ga je to izopačeni um odabrao za stratište jednog naroda za kojega nije bilo mjesta u tako zamišljenoj državi.

Kako je ta nakarada od države u krilu nacističke Njemačke jačala, tako su se i logori i stratišta širila po tadašnjoj «lijepoj našoj» – 24.lipnja 1941. godine ustaške su vlasti zaokružile kompleks logora na Pagu i Jadovnu, zajedno sa sabirnim centrom Ovčara u Gospiću u jedinstvenu instituciju ustaških logora smrti «Jadovno».

Danas, nakon 69 godina, idemo putem od sela Trnavca prema Jadovnu. Vozimo se. Svježe asfaltirana cesta, obilno raslinje posječeno, šumska staza proširena… idemo istim putem kuda su kolone žena, djece, muškaraca prolazile pješke prije 69 godina. Uz cestu lijepe kuće, obitelji s djecom lješkare se u vrtovima, cvrkuću dječji glasovi, koristi se neradna subota za opuštanje. Iz te ugode promatra se kolona ljudi i vozila u smjeru Jadovna. Mora da su i preci tih istih ljudi tako promatrali kolone «prolaznika» u smrt, ljude vezane žicom, uz pratnju ustaša, u smjeru velebitskih jama… i ništa valjda nisu vidjeli. Tako i sada, vjerojatno ništa ne vide.

Vlast je uputila, bolje rečeno preporučila organizatorima, da se za ubuduće planira održavanje komemoracija u «okruglim» godinama, 70., 75. i tako dalje… vjerojatno da se ne uznemirava pitomo stanovništvo brojnim vozilima i ljudima u dane zasluženog odmora na državni praznik. Svakih pet godina nekako se može podnjeti, ali iz godine u godinu…i to baš na početku turističke sezone.

Cesta se penje uzbrdo. Prekrasni vidici, ozelenjele šume i proplanci. Putokazi za bicikliste i pješake nude namjerniku sve draži čiste prirode. A taj namjernik, domaći ili strani, neće imati priliku biti upozoren na kakvo mjesto je zapravo stigao. O tome mjestu nezamisliva zločina nema znakova pored puta, niti ih ima u turističkoj ponudi koja je namjernika privukla u ove krajeve. Na internetskoj stranici udruge Jadovno, pod rubrikom „Naše blago“ stoji doslovce sljedeće:

 „Dva kilometra od sela Jadovno nalazi se Spomen obilježje žrtvama fašizma gdje su, 1941. godine, život izgubili na mučan način mnogi civili, različitih nacionalnosti i vjeroispovijesti. Unatoč činjenici da nitko od tadašnjih stanovnika Jadovna nije bio povezan s tim stratištem, Jadovno je dobilo negativnu stigmu koja ga je pratila kroz prošlost.“

I to je sve.

Spomen obilježja sada nema iako bi vas informacija na internetskim stranicama udruge Jadovno htjela uvjeriti u suprotno. „Ideja o okupljanju i osnivanju Udruge „Jadovno“ krenula je inicijativom pojedinaca koji su maštali o povratku života na Jadovno. Vratiti tom selu život kakav pamte stari Jadovničani nije lagan posao ali svakako je vrijedan truda“. A to je misija?

Do demokratskih promjena i osamostaljenja Hrvatske  spomenik žrtvama logora Jadovno, rad kipara Vanje Radauša  je ponosno stajao, a sada je samo eksplozijom razoren patrljak, kojeg okružuje kameni zid na kojemu su bili upisani stihovi „Jame“ Ivana Gorana Kovačića kao trajna „stigma“ upućena onima koji su te zločine počinili. Tih stihova više nema niti u kamenu ali ni u školskim lektirama.

Tu na Velebitu, sve je idilično, da ne kažem gostoljubivo, pa i tabla, s meni ciničnim natpisom, «Dobro došli u Jadovno». 

Na komemoraciji nevinim žrtvama kod Šaranove jame nije bilo predstavnika crkve u Hrvata, oni stižu samo do Svetišta Marije Pomoćnice u selu Jadovno.

Veliki narodi, ne po brojnosti, već po duhu i intelektualnoj snazi, znali su se suočiti sa svojom mračnom prošlošću i osloboditi se teškog tereta počinjenih zala za bolju budućnost svoje djece. U suprotnom, a tome smo svjedoci i mi i naši preci, naše priče započinju Ovčarom pored Gospića, a završavaju s Ovčarom pored Vukovara.

Igor Galo 

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s