Amir Telibećirović

Politička i strateška pobjeda u BiH, ipak pripada četnicima

Da počnemo sa dvije opštepoznate izreke. Jedna je – ‘Historijat pišu pobjednici,’ misleći prvenstveno na pobjednike u ratovima, a druga je – ‘Za normalnog čovjeka je svaki rat izgubljen.’ Ili, ‘ za normalne ljude je svaki rat unaprijed izgubljen,’ radi preciznosti. To je dakle, za normalnog, ali šta ćemo sa onima koji ne spadaju u normalne? – (mada je taj pojam danas malo teže definisati). Ovdje je riječ o onima koji, barem u BiH, zadnjih godina sve više postaju svjesni da su dobili rat, pa se u skladu s tim i ponašaju.

Kako znamo, rat je jedna vrsta perverzne pojave u ljudskim društvima, iako je na vulgaran način istovremeno i prirodna pojava. Za očekivati je da se na takvu kolektivnu devijaciju gleda kao na nešto unaprijed izgubljeno, u moralnom smislu. Ali kako je rečeno, to je tako samo za normalnog čovjeka, šta god to bilo.

Masovni pokolj koji se desio u BiH od 1992. do 1995. godine, a koji iz navike pojednostavljeno zovemo rat, mada se razlikuje od većine klasičnih ratova, za potrebe ovog članka, opet ćemo ga pojednostavljeno zvati rat, da ne zbunjujemo dio čitalaca.

Od završetka tog rata do danas, međunarodni muljatori nas ubjeđuju kako su svi izgubili u tom ratu, to jest, prošlo je bez pobjednika. Tačno je da su svi izgubili nešto, ili nekog, samo ne na isti način i ne u istoj mjeri. Međunarodnici su, svakako, prvenstveno govorili o političarima i vojno-političkim pobjednicima, koji su kao izostali. Već znamo priču o sirotinji i takozvanom običnom puku. Naravno da su oni izgubili najviše, i tokom rata i poslije istog. Nego da se pozabavimo onima koji su na neki način pobijedili, politički, poslovno ili ideološki.

Oni koji odlucuju o sudbini BiH

Oni koji odlucuju o sudbini BiH

Logično je, nakon bilo kojeg rata, pobjednik sudi poraženima. Tako je bilo nakon Drugog svjetskog rata, U Nirnbergu i Tokiju. U bivšoj Jugoslaviji sudili su partizani, komunistička partija i jugoslovenska država. Sve pobjednici, po logici stvari.

Nakon ovog rata iz 90-ih godina, sudi haški tribunal. Žrtve niko nije ništa pitao. Znači, haški tribunal, to jest zapadni političari koji su ga osnovali, predstavlja pobjedničku stranu. Oni koji su ga osnovali, službeno nisu učestvovali u tom ratu, a neformalno jesu. Avijacija NATO pakta, Clintonova administracija, međunarodni plaćenici, legija stranaca, špijunske službe, Svjetska Banka, UN, ipak su učestvovali. Oni su dakle neka vrsta političkih, a i ekonomskih pobjednika, iako će rado ponavljati kako nisu imali drugog interesa na ovom prostoru, osim zaustavljanja lokalnih sukoba, što vole često reći. Njihove ustanove, vojne baze, banke, diplomacija, nalaze se širom poslijeratne BiH. Na nekom višem rangu, oni su nešto kao primarni gospodari ratnih rezultata, to jest pobjednici, i ne samo na ovim prostorima.

No, kada odemo na niži rang pobjednika u tom ratu, vidimo nešto precizniju pojavu. Teritorijalno, politički, strateški i donekle ideološki, pobijedili su četnici. Ne Srbi nego četnici, da ne bude zabune, i to namjerne zabune. Rukovodstvo Republike Srpske je sve više toga svjesno, i zato se nekoliko godina ponaša u skladu s tim, to jest pobjednički, isto kao i vlasti u Srbiji, pa i u Hrvatskoj.

Križarski fanatizam i opsjednutost srednjim vijekom

Nije riječ ovdje o patetičnoj čovjekolikoj pojavi koja se odaziva na pridjev Dodik Milorad, nego o većem broju političara oko njega, o tamošnjim medijima, o atmosferi, ambijentu u brojnim kafanama, o crkvenoj ustanovi, o ravnogorskom pokretu, o školskim programima, o nazivima ulica i javnim spomenicima, o falsifikovanju prošlosti, o bezbrojnim napadima na povratnike, o činjenicama na kraju krajeva.

 A činjenice kažu sljedeće:

Prvih par godina poslije rata, u RS politici je dominiralo pomalo depresivno osjećanje kako je rat izgubljen, jer nisu ostvareni ratni i prijeratni ciljevi. Vremenom se to promijenilo, kada su shvatili male razlike između onoga što je ostvareno u ratu, što se planiralo, i onoga što se dobilo poslije.

Umjesto planiranih najmanje 70 procenata etnički očišćene teritorije, dobilo se 49 procenata, ali ovaj put legalno. Zadržan je diskriminatorni naziv teritorije, također legalno, iako se moralo obećati dopuštenje jednom dijelu preživjelih povratnika da se tamo i vrati. Gorka pilula im je i to da su neke bogomolje, prethodno minirane drevne džamije i katoličke crkve morale biti obnovljene, ali ne sve.

Zadržana je ista ikonografija, iste nacionalne oznake, koje su korištene i u ratu, također legalno.

Istovremeno, legalno je oduzet veliki komad državnosti od BiH, čak i prefiks republika, da bi se dodijelio Republici Srpskoj. Sve je aminovano pristankom Alije Izetbegovića i njegove stranke u Daytonskim pregovorima. Ako su, kako su nas godinama ubjeđivali, Richard Holbrook, Amerikanci ili ko već, pod prisilom naveli Izetbegovića da legalizuje RS i pristane na podjelu, zašto je onda porodica Izetbegović smatrala Clintona saveznikom BiH nakon rata? Ispade prijatelj ili saveznik, a ovamo tvrde kako ih je ucjenjivao. Nema potvrde ni da jeste ni da nije tako bilo u Daytonu. Ali ostaje činjenica, da još niko iz Alijine vlade ili iz stranke nije javno odgovorio na pitanje zašto je oduzet prefiks republika od BiH na tim pregovorima, niti zašto su priznali RS na početku pregovora koji su trajali skoro mjesec dana, što će reći da se nisu dugo natezali oko tog pitanja. Dok se to ne odgovori, u Banjaluci mogu đaci slobodno učiti o Aliji kao o jednom od osnivača, legalista i pomagača RS-a, bez čijeg pristanka i potpisa RS navodno ne bi bila priznata.

U RS-u imaju spomenike Draži Mihailoviću. Imaju zatim najmanje dvije ulice nazvane po osnivaču četničkog pokreta u Drugom svjetskom ratu, i dalje sasvim legalno i javno. U školskim udžbenicima se uči o četnicima kako o nečemu ‘pozitivnom i viteškom’. Niko se ne smije usprotiviti tome među političarima, čak i kad bi htio. Iz ovoga treba izuzeti povratnike u RS, jer su oni u nezavidnom položaju. Oni ipak moraju misliti na bezbjednost svoje djece. Svako malo im neko prijeti, ne svugdje u RS-u, ni tamo nije sve crno-bijelo, ali to traje. Osim toga, djeca, i povratnička i druga, prisiljena su tamo učiti o svetom Savi i drugim primitivnim srednjovjekovnim ‘pojavama.’

U RS-u legalno, javno i transparentno djeluje ravnogorski četnički pokret. Okupljaju se u uniformama, sa oružjem, sa ratničkim pjesmama, slobodno marširaju ulicama Bijeljine, Višegrada, Srebrenice, Prijedora. Znači, još jedna potvrda ratnog pobjednika. Uživaju podršku lokalne policije, vlasti i Srpske pravoslavne crkve. Popovi u RS-u određuju šta da se radi i kako. Obdaništa, firme, vlada, policija, škole, ministarstva, bandere, auta, vulkanizeri, cigle, mačke, psi, pacovi, sve tamo ima svoju krsnu slavu. Pomračeni srednjovjekovni um tamo je očito ušao i na mala i na velika vrata.

Demokratsko poštivanje ustaškog nasljeđa

U pravu je Dodik kada je demonstracije na temu JMBG nazvao ‘talačkom krizom’, samo što je obrnut raspored. Taoci su oni koji su demonstrirali, kao i svi ostali koji ne mogu normalno živjeti od njega i njegovih kolega, kako u Sarajevu tako i u RS-u. I on i njegove sarajevske kolege, svejedno iz koje od stranaka, drže sve nas kao taoce. Te demonstracije su bile zapravo neuspjeli pokušaj proboja talaca iz obruča. Majkić Dušanka je nazvala demonstracije jednonacionalnim, iako je znala da je lupila budalaštinu. Ali može joj se, pošto pripada pobjedničkoj strani. To je slično kao na mirovnim demonstracijama u Sarajevu početkom aprila 1992. godine. I tada su demonstracije očajnika bile višenacionalne, kako se to danas nažalost pod prisilom potencira, kao i ove za JMBG, pa ipak su smatrane za takozvane jednonacionalne. Naprosto, Majkićka prezire Sarajevo, ne zbog stvarnih loših strana današnjeg Sarajeva, nego zato što ga četnici nisu zauzeli za vrijeme opsade. Taman da u Sarajevu na ulične demonstracije izađu pravoslavni popovi, ona bi i te popove nazvala ‘muslimanima’ jer nisu u RS-u. Samo, ne prezire ga baš toliko da bi se odrekla ogromnih para koje, naravno nezasluženo, prima boravkom na radnom mjestu u Sarajevu.

Minobacacki udar u obliku BiH

Minobacacki udar u obliku BiH

Nedavno sijelo u Bratuncu, snimljeno kamerom, gdje ‘narod’ teferiči sa pjesmama kojima se slavi staro i novo klanje, slabo ko bi primjetio da nije bilo snimljeno. Povratnici s tim deveraju godinama, ali ih slabo ko sluša, jer te pojave nisu snimane kao sad. I ovim pjesmama se slavilo tri stvari po kojima su četnici poznati – ubijanje, silovanje i rušenje. Ne treba prepričavati, svi koji su htjeli, vidjeli su i čuli, i svi još mogu vidjeti i čuti. Ali u strahu da ne bi u RS-u nešto loše pomislili o komšijama iz drugog entiteta, mnogi će govoriti – ‘nemojte talasati’, ‘pusti pijane budale’ i slično. To što je na tom teferiču bilo male djece, koja se odgajaju u krkanluku i mržnji, nikom ništa. Tako se pobijeđeni ophode prema pobjednicima u ratu, ili nakon rata, svejedno.

Iako RS još nije sasvim nezavisna, četnički pokret ima nešto razloga za slavlje. Osvojili su 49% bh. teritorije, legalizovali ga do maksimuma, napola su već samostalni, a sa Srbijom su ionako spojeni. Tamošnji veterani su se borili za RS, koju su i dobili, samo u nešto izmijenjenijem obliku nego tokom rata i osvajanja. Veterani u takozvanoj Federaciji BiH su dobili tu kretensku, ponižavajuću federaciju za koju se nisu borili, niti su takvo nešto branili.

Stav ratnog pobjednika je i ono kad neki političar iz RS-a kaže kako ne može prihvatiti državnu bh. zastavu sa ljiljanima jer ona kao “podsjeća srpski narod na stradanja pod tom zastavom,” rekoše tako u ime nepitanog naroda. Uklanjanjem te zastave nakon rata, išlo se na nekakav kompromis. Međutim, oznake su ostale iste u RS-u, a državna zastava zamijenjena onom na brzinu sklepanom i nametnutom, sa žutim trokutom. Toliko o kompromisu. Samo je pokojni pjesnik Vladimir Srebrov pošteno reagovao tako što je javno zapalio bespravno nametnutu i izmišljenu bh. zastavu sa žutim trokutom, još 1998. godine, kod Vječne Vatre. Naravno, niko neće postaviti pitanje kako se osjećaju povratnici u RS koji moraju skoro svaki dan gledati srpske zastave, grbove, štitove i kokarde pod kojima im je rodbina pobijena.

Istovremeno, niko od političara iz RS-a nije tražio uklanjanje šahovnice iz javnog prostora, znajući koliko je taj isti srpski narod na koji se kao pozivaju, tek stradao pod tom zastavom koju su koristile ustaše u NDH. Naprotiv, Dodik će podržavati Čovića i HDZ u traženju hrvatskog entiteta, znajući da su u HDZ područjima legalni nazivi ulica sa ustaškim bojovnicima, tipa Mile Budaka. Uostalom, općinski odbor Dodikovog SNSD-a za Mostar, nalazi se u ulici nazvanoj po Budaku. To valjda ide pod demokratsko pravo, šta li. Zato je vrhunac cinizma i uvreda za žrtve kada Dodik ide na spomen žrtvama Jasenovca. No, tako ratni pobjednici rade, može im se. 

Okupacija školskih udžbenika

U Sarajevu i još nekim krajevima se povremeno aktueliziraju vehabije, među kojima ima pritupih momaka, koji kao takvi služe Dragi Kalabiću da proziva trun u tuđem oku a ne obraća pažnju na balvan u svom oku. Ovo je naravno prilagođena poznata izreka. Ima i malo patetike, ali ne može bez nje. Uglavnom i Kalabić postaje svjestan pobjede. U pauzama između kopanja nosa pred TV kamerama, Kalabić javno spomene Al kaidu za koju je čuo na CNN-u. Kod Kalabića se usput i prezime poklopilo sa poznatim četničkim vojvodom iz drugog svjetskog rata.

Onim mahalašima i budalama po Sarajevu koji smatraju da su jedino selefije –‘ pravi muslimani,’ treba poručiti da im nije teško propovijedati i boraviti po džamijama u Tuzli, Zenici, Sarajevu, Maglaju, Bočinji… Ako su toliki vjernici, ili barem toliki mangupi, neka odu recimo u Zvornik da klanjaju Bajram-namaz, pa neka istrpe verbalne napade i batine od četničkih omladinaca. Naravno, ne mora biti Zvornik, širok je izbor u RS-u po tom pitanju, ali je Zvornik frišak primjer. Batinanje slobodnim stilom, napad na grupu vjernika koji su u Zvorniku krenuli u džamiju na obilježavanje Bajrama, čin je ratnog pobjednika. Možda je samo nana Fata Orlović prava vjernica, jer se sama, stara i nenaoružana uspješno suprotstavlja četnicima u vlastitoj avliji, bez straha. Napadali su je i pravno i fizički, ali ona je kao bosanska verzija hrabre Afroamerikanke Rose Parks koja se prije više decenija sama suprotstavila politici segregacije i Ku Klux Klana. A četnici su ionako domaća verzija K.K.K. rasista.

Političari, popovi i ideolozi u RS-u otvoreno slave i brane tekovine četništva, ali se ponekad kao malo naljute ako im to neko spomene izvan RS-a. I dalje je to ponašanje ratnog pobjednika. U pitanju je samo licemjerje i manja politička kalkulacija.

Povratak mracnog srednjeg vijeka u Evropu

Povratak mracnog srednjeg vijeka u Evropu

Biljana Plavšić se slavodobitno vratila iz haškog zatvoreništva, kao da ništa nije bilo. Momčilo Krajišnik se slavodobitno vratio kao da ništa nije bilo. Plavšićka pritom nije bila u zatvoru nego na odmoru u Švedskoj. Niko od tamošnjih zatvorenika inače nije išao na društveno-koristan fizički rad kao normalni robijaši sa normalnim kaznama. Bezbroj četnika i vojvoda nije nikad ni uhapšeno, već slobodno rade i šetaju po istim lokalitetima na kojima su se i proslavili. Mladić i Karadžić će vjerovatno umrijeti u Tribunalu, ili će biti pušteni usljed ‘nedostatka dokaza’. Svejedno je taman i da ih neko ubije, jer preživjele su njihove ideje, ciljevi, politika, planovi i ratni plijen zvani RS. Nisu više važni oni sami pošto je obezbijeđena nova generacija sljedbenika velikosrpske borbe.

U Potočarima grade crkvu da bi napakostili onima koji su preživjeli Srebrenicu. Još jedan čin ratnog pobjednika. U udžbenicima se uči kako su banjalučke, i stotine drugih, džamija i katoličkih crkava onako slučajno nestale u ratnom vihoru. Tako u RS-u nisu obavezni pisati kako je toliki broj bogomolja srušen planski i sistematski, lagano bez borbi, uz tone eksploziva.

Kada su u maju 2001. godine četnici kamenovali vjernike koji su došli na početak obnove džamije Ferhadije u Banjaluci, neka holandska televizija je izvještavala o tome kao da se radi o sasvim novoj džamiji, a ne obnovi višestoljetne koja je srušena 1993. godine. Jedan Holandez iz Eindhovena, koji redovno dolazi u BiH, kaže da mu je na holandskim vijestima zvučalo kao da se pravi bogomolja za neke nove vjernike, koji su valjda tu doselili, a ne za starosjedioce koji su se vratili kući. Ratni pobjednici su poslije iskoristili ovakav medijski poklon za međunarodnu verifikaciju rezultata krstaškog rata u BiH.

Dodik i njegovi priljepci slobodno i otvoreno zagovaraju demilitarizaciju BiH. To bi možda bio plemenit potez ako bi se sprovela demilitarizacija cijelog regiona, skupa sa Crnom Gorom, Hrvatskom i Srbijom, ali to nije slučaj. On traži da se razoruža jedino BiH, koja je, onako usput, donekle razoružana već i samim Daytonskim ugovorom. Trenutne Oružane Snage BiH imaju određenih teškoća, skupa sa kadrovskim i finansijskim, a glavna svrha im je da idu tamo gdje ih pošalje NATO, da gule krompir u kantini, deminiraju američka minska polja u Afganistanu, Iraku i drugdje.

U Srbiji se o ratu u BiH u školskim udžbenicima uči kao o nekom nejasnom, haotičnom građanskom ratu, gdje se kao nije znalo ko je koga ubijao i zašto, dok je Srbija sa Crnom Gorom to nedužno posmatrala sa strane. Ne uči se o organizovanim napadima iz Srbije i Crne Gore, čije su kako redovne tako i paravojne formacije bile na istom državnom platnom spisku. Ne uči se o opsadi Sarajeva i Goražda, o Vukovaru, ne uči se o logorima Keraterm, Omarska, Manjača, Trnopolje, ne uči se o Žepi i Srebrenici. Ratni pobjednici to sebi mogu priuštiti. Kao što mogu sebi priuštiti da međunarodni sud ‘pravde’ oslobodi Srbiju kao državu od odgovornosti za Srebrenicu i za organizovani napad na susjedne države. Bezbroj dokaza i svjedoka je bilo na raspolaganju, iako je dio dokumentacije sakriven ili uništen, ali džaba, ratni pobjednik je pobjednik, makar i na mutan način.

Filmsko poniženje

U Srbiji je izabran za predsjednika čovjek koji i ne krije da je četnik, koji se time ponosi, i koji je tokom rata dobio titulu vojvode, izvan Srbije. Beogradski političari otvoreno traže kompletnu legalizaciju ravnogorskog pokreta, uz zahtjev da ih se izjednači sa partizanima, te da im država isplaćuje vojne penzije. Ipak, za razliku od RS-a, u Srbiji još ima aktivne javnosti pa su se pošteni Srbijanci organizovali i reagovali protiv toga.

Jedna od najljigavijih među dvoličnim savremenim izrekama je ona čuvena – ‘Kosovo je srce Srbije’. Istovremeno, portali su prepuni onih u RS-u, i u Srbiji, koji se raduju samostalnosti Kosova jer jedva čekaju da to kompenziraju sa pola Bosne pod nazivom RS.

Kada opet neki papak u Sarajevu napiše na zidu ili džambo plakatu uvredljiv kretenluk tipa – ‘živio Caco’ ili ‘Srbe na vrbe’, kao reakciju na neke od brojnih četničkih orgija u RS-u, to će medijski odjeknuti više nego bilo šta drugo, a u RS-u će svi političari svršavati od sreće. Inače, u tom entitetu ne postoji politička opozicija, i nikad je nije ni bilo.

Istovremeno, od Doboja do Banjaluke, zidovi su išarani sljedećim grafitima: ‘pravoslavlje ili smrt’, ‘ne znam šta mi je, pale mi se džamije’, ‘nož, žica, srebrenica’, ‘ko je drugi ja sam prvi, da pijemo turske krvi’, ‘kad je po volji, pedera zakolji,’ ‘ubij hrvata da šiptar nema brata..’

Zato Ognjen Tadić cinično poručuje da Sarajlije trebaju njih iz RS-a da paze kao ‘malo vode na dlanu’. Svjestan čovjek da je pobijedio i da može slobodno ucjenjivati. Kao da poručuje, vidjeli ste šta vam sve možemo uraditi, pa malo pripazite šta pričate da ne ponovimo to opet, ako dođemo do kakvih tenkova. Pritom, jadne budale ne shvaćaju kako su ginule za interese inostranih kolonijalista, za međunarodne banke, iako njima djeluje kao da su vodili rat za Veliku Srbiju. Što je još gore, osim što su džaba ginuli, zalud su i ubijali. Izmrcvarili su četnici i srpski narod za ko zna čije interese, pored svojih ličnih. Za normalnog čovjeka svaki rat je izgubljen, ali četnici ne spadaju u normalno, iako je tako nešto u daytonskoj verziji Bosne i Hercegovine prilično diskutabilno.

Aktuelni popis stanovništva je možda najveći poslijeratni trijumf četnika. Sada će se moći do kraja legalno zacementirati posljedice etničkog čišćenja. Ovaj popis je trebao bojkotovati jer je nasilno nametnut i diskriminatoran, ali sad je gotovo. Narod je zatupljen u vezi s tim i pritom novčano ucijenjen preko popisa.

Glavne uloge u srbijanskom filmu ‘Krugovi’ o jedinom trebinjskom heroju iz proteklog rata, Srđanu Aleksiću, igraju dva deklarisana četnika. Aleksandar Berček, nekadašnji Miloševićev potrčko koji je indirektno i dao doprinos ubistvu Srđana, te Nebojša Glogovac koji upravo snima tv-serijal o Draži Mihajloviću kao neshvaćenom nevinašcu. Još jedna manifestacija pobjedničkog trijumfa.

Sjetimo se usput nedavnog glupiranja Željka Komšića. On je kao ‘zaprijetio’ RS-u da se neće moći odcijepiti mirnim putem. Nije stvar u tome što je na taj način pomogao dodatnoj popularizaciji etničke, političke i crkvene segregacije u RS-u, nego što je to providno. Još će Sarajevo ispasti kao nekakav “opaki” grad. Sarajevo koje ne može sebe da ujedini, a kamoli državu na čijem je čelu formalno. Sarajevo koje nema sređen ni gradski saobraćaj, ni vodovod.

Vizuelni rezultati popisa u BiH

Vizuelni rezultati popisa u BiH

Kojom vojskom ćeš Komšiću spriječiti otkidanje 49% bh. teritorije, ili kojim naoružanjem? Pa nije Sarajevo kao Beograd iz 1991. godine, naoružan do zuba, sa velikom vojskom, policijom, diktaturom. Nećeš valjda u borbu sa prevarenim veteranima odbrane Sarajeva, koji su toliko puta uzaludno demonstrirali za svoja prava. Teško da će ti doći nekadašnji branioci i veterani Goražda koji skapavaju, čija su djeca oboljela, koji najavljuju samoubistvo zbog očajnog stanja. Nećeš ni sa tolikim vojnim invalidima koji i kada bi fizički mogli, znaju da bi to bila direktna borba za nove balijanerske pljačkaše i njihove bankovne račune, a ne za BiH. Inače, za one koji ne vjeruju ili nisu znali, sarajevski balijaneri i tajkuni su u istom pobjedničkom timu sa četnicima, samo se drugačije zovu, i na drugi način ubiru plodove svoje morbidne ratne pobjede.

Na kraju da se prisjetimo moguće i najtipičnijeg dokaza o četničkoj pobjedi, a to su nesmetana hapšenja bh. državljana od strane srbijanske policije i pravosuđa. Pobjednici hapse i sude one na koje su nekad napadali, počevši od poniženja hapšenjem Ilije Jurišića kao branitelja Tuzle, pa nadalje. 

.

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s