Piše: Bob

Nevan_logo

http://www.nevandjelje.com/

ako vjerujete intro
Jevanđelja ili evanđelja su biblijski osnovi hrišćanskog vjerovanja navodno pisani od Isusovih apostola. Samo četiri od nekih pedesetak ili više koji su postojali, potvrđeni su kao zvanični hrišćanski dokazi na skupu u Nikeji 325 godine naše ere (drevna Vizantija ili Istočno Rimsko Carstvo), kako bi kroz Bibliju ili tačnije dio poznat kao Novi Testament ili Novi Zavjet, predstavljali zvanične temelje za tumačenja hrišćanstva. Dakle, jevanđelja kao zvanični dokumenti Biblije predstavljaju kompletnu bazu učenja Isusa Hrista ili Krista u kojeg danas vjeruje nekih dvije milijarde ljudi. Ako tome dodamo da i islam prihvata Isusa kao jednog od proroka monoteizma, onda je broj onih koji vjeruju u Isusa daleko veći.
Međutim, hrišćani ne samo da ne znaju nego ne bi ni željeli da znaju činjenicu da Isusovi nepostojeći učenici nisu autori materijala o njegovom životu i djelu. Ali to je samo početak oko ove vješto građene hrišćanske farse, ma da sumnjam da bilo šta iznešeno ovdje može promjeniti mišljenje vjernika.
Ovo ‘Nevanđelje’ pruža detalje koji potvrdjuju da je sve oko Isusa i hrišćanstva u stvari nastalo mnogo, mnogo ranije; ne u Nazaretu, ne u Betlehemu ili Jerusalemu, nego u faraonskom Egiptu. Strpite se. Biće još više iznenađenja oko ovog vjekovnih, bezočnih manipulacija, te izmišljotina hrišćanskih crkava.

Najprije, da vidimo šta je hrišćanstvo sažeto u manje od stotinu riječi. Autor je nepoznat. Kada sam ovo prvi put pročitao nasmijao sam se, ali to ne znači da neki od vas neće isto naći uvredljivim. Ipak, svako ima pravo na svoje vlastito mišljenje, zar ne?
Hrišćanstvo je vjerovanje da je božji sin i potencijalni bog sunca koji nije imao pravog oca—i ako mnogi misle drugačije—prihvatio svoju smrt ali ustvari nije umro, kako bi si dao za pravo da te ne pošalje u vječno mučilište koje je njegov otac kreirao, nego da pruži mogućnost da zauvijek živiš ako prihvatiš da mu simbolično jedeš tijelo i piješ krv, i da telepatijom prihvatiš da si mu vječni rob kako bi mogao da te očisti od grijeha, zato što su žena-od-rebra i muškarac-od-prašine poslušali zmiju koja govori i pojeli jabuku.
Ali, krenimo ozbiljnije.
U ovom kasnom periodu mog života i nakon stalnih pokušaja mnogih—što individualaca što institucija—da nađu najbolji način za ispiranje mog mozga u raznim sferama civilizacije uključujući i pitanja oko religija, odlučio sam da i ja dam svoj doprinos kao što čine apokrifi, osobe koje pišu o religiji van zvanično odobrenih vjerskih kanona. Doduše, ni to baš nije tačno jer apokrifi pišu sa velikom dozom vjerske ljubavi i ubijeđenja prema vjeri. Ja sam opet lično duboko ubijeđen da je svaka od monoteističkih vjera nužno zlo koje će još dugo da predstavlja kočnicu u ispitu zrelosti čovječanstva. Zato moj doprinos nije iz ugla Isusa i apostola koji su navodno bili uz njega, tih običnih i neukih ribara sa Galileje koji naravno ni čitati nisu znali, a još manje da su se sreli sa knjigom, a koji su to sve predano kobajagi bilježili kako bi svijetu kasnije predočili detaljne opise Isusovog učenja, čudotvorstava, primjera visokog morala, i naravno, božanske mudrosti. Danas sa sigurnošću znamo da to nije moglo baš tako da bude.

“Napravi laž velikom i jednostavnom, stalno je ponavljaj, i na kraju će biti prihvaćena kao istina.”

Detalji oko hrišćanstva i Isusa su u najmanju ruku zbunjujući, počevši od vanzemaljskog začeća pa do njegovih akcija dok je kao živio i propovjedao, što se može samo naći u kontraverznim pisanjima zvanim ‘jevanđelja’ ili ‘evanđelja,’ koji treba da su zapisi njegovih navodnih slijedbenika. Drugih zapisa, potvrda ili materijalnih dokaza nema. Zato da bih o ovome više saznao, morao sam da se oslonim na svakojake izvore. Većina izvornog materijala odnosi se na stavove veoma učenih individualaca uključujući osobe koje su živjele u to doba, zatim na razne pravce nauka kao što su arheologija, fizika, istorija ili antropologija, te kroz materijal iz knjiga različitih vrijednosti i kvaliteta. Naravno, najviše materijala sam skupio i dalje kupim zahvaljujući Internetu (da dodam, Internet se piše sa velikim ‘I’ jer je vlastita imenica—interneti ne postoje), i slično. Tu su i informacije iz nekoliko knjiga što naravno uključuje i zvaničnu Bibliju odakle sam crpio osnovne podatke.
Potrebno je da istaknem da sam ponegdje u ovom Nevanđelju svjesno izbjegavao da spomenem izvore ili autore kod određenih navoda ili stavova. Činjenica je da sam uvijek provjerio sve navode, te ako nisam bio u mogućnosti da pronađem dodatni materijal, takve sam postavke eliminisao ili označio kao navodne. Posebnu sam pažnju posvetio materijalima rimskih i jevrejskih autora iz navodnog Isusovog perioda, kao i nalazima priznatih arheologa. Medjutim, ne želim da pružim jeftinim kritičarima da se na lak i brz način povežu sa materijalom kako bi mogli da ignorišu ili čak ismijavaju rezultate ozbiljnih istraživanja i zaključaka drugih. Takvim ostavljam da se snalaze tražeći vlastite izvore.
Internet je najbolji saveznik onih kojima je dojadilo da strpljivo slušaju crkvene izmišljotine koje vjernici ponavljaju generacijama, kako se kao—nedajmibože—ne bi zamjerili samom Bogu. A bogami, i znancima. Ipak, danas sakriti istinu postaje sve teže. Istovremeno, doskorašnje prisilno gladovanje za informacijama i činjenicama je definitivno prestalo pojavom Interneta, a posebno izvrsnim pretraživačima kao što je Google. To nam dozvoljava da bez smetnji ulazimo u mnoge riznice podataka kao što su biblioteke ili Encycopedia Britannica, gdje se traženo nalazi u djeliću sekunde. Prije samo tridesetak godina, za pretragu detalja bilo nam je potrebno provesti dane ili čak mjesece listajući knjige, magazine, arhive i slično.
Ma da ovaj materijal izgleda kao dosta površan prilaz materiji, ipak je u osnovi vjerodostojan po svojim glavnim elementima koliko je god to moguće utvrditi. Jer graditi dokaze za bazi uglavnom filozofskih rasprava—a posebno sa teološko-filozofskih pozicija gdje stvarna nauka nema šta da traži—je putovanje koje praktično nigdje ne vodi. Nisam ni školovan istoričar religije ma da nisam siguran šta to tačno znači, obzirom da se mnogi viđeniji i čuveniji u svojim radovima ne oslanjaju samo na činjenice, nego koriste sve kako da proture svoja lične zaključke i mišljenja. A kada je u pitanju hrišćanstvo, mnoge nazovi činjenice—a posebno za one u slučaju Isusovog života—nemaju nikakvih dokaza, što ih definitivno svrstava u izmišljotine ili blaže, nastavak prethodnih vjerskih priča i predanja. Istovremeno, jako je teško naći vjerodostojne materijale obzirom da sve treba uporediti sa dva ili tri slična kako bi se eventualno našlo ono što najviše odgovara istini. A to ‘eventualno’ ne pruža nikakvu stvarnu vrijednost. Na žalost, u mnogim današnjim aspektima društvenog života Laž a ne Istina zauzima visoko, i rekao bih, centralno društveno mjesto.
Evo jednog takvog primjera: tražeći podatak o propasti Aleksandrijske biblioteke, naišao sam na više opisa oko razloga za propast iste, a svaki od pojedinaca koji su o ovome naknadno pisali je ukazao prstom na svoga omiljenog krivca. Negdje je to bio Julije Cezar (kada je zapalio flotu i prenio požar na grad), a zatim i biskup Aleksandrije Teophilus. Čak i kod Ramsay Macmullen-a, čuvenog istoričara i profesora emeritusa na Yale University čije sam materijale dosta koristio, primjetio sam da se određeni detalji ponegdje usmjeruju na stranu neke vrste ‘hrišćanske istorije.’ Za uništenje biblioteke on smatra krivim islamske osvajače Egipta, za šta ne postoje dovoljno pouzdani dokazi. Naime, osvajanje Egipta dogodilo se sredinom sedmog vijeka—dakle, postavlja sa pitanje preostale količine materijala biblioteke iz tog doba—ali je moguće da je nakon osvajanja dio postojećeg materijala poslan kao plijen ili je došao na Arabijsko poluostrvo na drugi način. Po svemu što sam uspio do nađem i povežem, izgleda da je biblioteka uništavana kroz duži vremenski period. Gdje je potpuna istina ne vjerujem da neko može sa sigurnošću da tvrdi, obzirom da su oni koji su uništavali prethodne kulture bili isuviše ignorantni da bi eventualno ostavljali pismene tragove o tome.
Početak ovog Nevanđelja može da izgleda manje interesantan nego što će biti slijedeće poglavlje. Ipak, ostanite sa mnom: ovo je ne samo zanimljiv materijal nego i veoma važan skup činjenica i dokaza za bolje razumjevanje monoteističkih religija, a posebno hrišćanstva. Činjenični vatromet počinje već na drugoj stranici!
Ali najprije da se površno i ukratko podsjetimo na dio kulturne i znanstvene istorije. Evropa—uz dio zemalja oko Mediterana—je izgubila nit sa bogatom istorijskom prošlošću uništenjem Aleksandrijske biblioteke, a zatim sa konačnim raspadom zapadnog Rimskog Carstva. Biblioteka je bila ogromna riznica pisanog materijala: mape, pozorišne drame i tragedije, matematika, fizika, astronomija, opisi putovanja, zapisi naučnika, doktora, filozofa, poreskih vlasti, arhitekata, savjeti za liječenje bolesti, za pripremu hrane… Svaki brod koji bi pristao u Aleksandriji, morao je da ostavi kopije svega što su imali zapisano. Redovno su slani pojedinci u razne dijelove Mediterana da kupuju sve moguće knjige i zapise, ili da ih kopiraju. Nauka je cvijetala. Čuveni Galen je u Aleksandriji proučavao ljudske organe i između ostalog utvrdio da je mozak centar svega a ne srce kako se do tada vjerovalo. U Aleksandriju se dolazilo da se uči, bilo da se radilo o mladima željnih znanja ili onih koji su željeli da nadgrađuju svoje već postojeće znanje.
Ma da postoji dosta kontraverzi oko toga na koga treba uprijeti prstom za uništenje biblioteke, ista sigurno nije uništena u samo jednom pokušaju. Jedan od poslijednjih udaraca ovoj baštini je vjerovatno prouzrokovan ubistvom Hipatije, čuvene žene-filozofa i astronoma iz Aleksandrije. Hipatija je po svojim spiritualnim pogledima bila pagan. I ako su dugi niz godina rani hrišćani i pagani u Aleksandriji živjeli u relativnoj slozi, Hipatiju je aleksandrijski biskup Ciril optužio da je vještica, te ju je 415 godine pobješnjela rulja—u kojoj je bilo i nekih 500 hrišćanskih kaluđera—iskasapila za vrijeme nereda. Istovremeno, pored uništenja glavnine aleksandrijske biblioteke došlo je i do uništenja ili oštećenja brojnih objekata te spomenika staro-egipatske i rimske kulture, a sve pod isprikom da su simboli paganizma. I kao po istorijskom pravilu, smišljeno predvođena rulja se najprije posveti uništavanju onoga što je vezano za kulturna i tradicionalna naslijeđa. Granatiranje i paljevina Sarajevske biblioteke 1992. godine—koja je bila smještena u zgradi Vijećnice—je jedan od primjera takvog mentaliteta.
Događaji u Aleksandriji su bili od izuzetne važnosti. Uništenjem svjetske riznice znanja i istovremenim rastom uticaja i moći hrišćanstva—i to najviše zaslugom Konstantina I, imperatora istočnog Rimskog Carstva—došlo je do gušenja dotadašnjeg znanstvenog progresa, te je označilo početak kraja tolerancije vjerovanju drugih i uvođenje striktnih dogmatskih pogleda hrišćanske crkve. Srećom po nas, time ipak nisu bili izbrisani svi tragovi koje su nam ostavile prethodne kulture. Jedan dio je ostao sačuvan na današnjem području Bliskog i Srednjeg Istoka—Arapske zemlje, Perzija—i na taj način su oni nastavili tamo gdje je evropski razvoj misli zaustavljen. Kasnije se ovi materijali dalje šire prevodima na latinski, arapski i druge jezike. Primjera radi, današnja djela Aristotela su nam poznata zahvaljujući sačuvanim materijalima pisanim na arapskom. Na žalost, veliki broj preostalih knjiga i razni unikatni materijali su se našli u rukama crkve, koja će ih vjekovima čuvati pod ključem i skrivati od pogleda drugih. Da problem bude još veći, mnoštvo pisanog materijala je katolička crkva jednostavno proglasila heretičkim, te je time taj materijal uništen. Narod za to nije mario niti je znao za bolje. Za ogromnu većinu stanovništva Evrope nepismenost je ionako bila uobičajena isto kao i siromaštvo, i samo su rijetki sretnici imali mogućnost da uče čitati i pisati.
Interesantno je spomenuti da je jedina svijetla kulturna tačka u Evropi nastala ne knjigom nego mačem, i to dolaskom arapskih osvajača u Španiju 711 godine. Njihov uticaj na lokalni život i kulturu je bio ogroman. Zahvaljujući ovom osvajanju, tadašnja Španija je bila jedino mjesto u Evropi gdje katolička crkva izgubila bar za jedan period svoj uticaj, i gdje su se nauka i kultura pod uticajem islama slobodno razvijale. Uvođenjem hrišćanske vlasti 1492 godine, došlo je ne samo do izbacivanja Arapa nego i Jevreja koji nisu pristali da pređu na katoličanstvo, a koji su do tada živjeli u religioznoj toleranciji sa Arapima. Iz Španije, Jevreji su prebjegli uglavnom u druge Mediteranske zemlje ali i na sjever Evrope, i zahvaljujući svojoj sačuvanoj kulturi kao i pozitivnim uticajima arapske i susjednih kultura, postali su dio idejnog pokreta koji će nešto kasnije dovesti do početka procvata nauke i kulture u Evropi.
Mračni period kojim su katolički velikodostojnici uspješno zagušili razvoj svakog progresa, trajao je sve negdje do Renesanse koja je nezvanično započela u Firenci zahvaljujući njenoj trgovačkoj i finansijskoj moći i to najprije na kulturnom polju—slikarstvo, arhitektura. Padom Konstantinopolisa (današnjeg Istanbula) u ruke Turaka sredinom XV. vijeka, nestalo je Vizantijsko carstvo, što je opet prouzrokovalo da veliki broj učenih ljudi i umjetnika prebjegne iz Vizantije najprije u Italiju, a zatim i u druge evropske zemlje.
(Interesantno bi bilo razmišljati o tome šta bi se sve dogodilo u Evropi da ista nije prošla kroz nekih osam ili više vijekova mračnog doba darovanih nam od hrišćanske crkve. Da do ovoga negativnog perioda nije došlo, sasvim je moguće da bi se Nikola Tesla ili James Watt pojavili recimo negdje u XIII vijeku, da bi kompjuteri i Internet postojali u sedamnaestom, a neka od naše djece bi danas sigurno živjela i radila na Mjesecu, Marsu, ili bi putovala negdje dalje. Možda ne bismo iskusili ni mnoge od ratova niti prošli užase nacizma.) Sredinom prošlog milenija, došlo je i do završetka Tridesetgodišnjeg rata u Evropi i potpisivanja važnog Vestfalijskog mira, čime je nezvanično počelo slabljenje uticaja Vatikana. Do tada je Vatikan imao nevjerovatno jak upliv u svaku poru života Evrope obzirom da su pape imale neograničenu vlast. Smatrani su nepogrešivim—kao što i danas tvrdi crkva da su pape postavljene od samog Boga—i vodili su sve ratne pohode komandujući uglavnom tuđim ili čisto plaćeničkim armijama, te postavljali, ženili, razvodili i smjenjivali kraljeve i ostale vladare po volji. U međuvremenu, pojavljuju se i nove hrišćanske sekte ili ojačavaju postojeće koje ne žele punu kontrolu Vatikana: Luterani, Kalvinisti, Hugenoti, Protestanti… Svaka od njih ima svoje crkve i u svakoj se propovjeda ‘istinska vjera’ kako je svaka od tih grupa shvata. Ipak, dok su se mnogi uslovi mijenjali na bolje, uticaj Vatikana je i dalje na svaki mogući način kočio razvoj slobodne misli i nauke. To se na daleko perfidniji način nastavlja i danas, jer primat i uticaj na široke mase crkva mora da održi po svaku cijenu. A po onome što oni propovjedaju, to rade isključivo kako bi vi i ja imali miran, sređen, i moralno uspiješan život na ovome svijetu, s tim da ne pomutimo mozgove bilo čim nego samo redovnim proučavanjem Biblije. Sve ostalo je—kako to vjernici puni zanosnog uvjerenja ističu—“Ljudska mudrost, Božija ludost.” Na sreću, vrijeme čini svoje: pritisak i uticaj crkve se smanjuje pa danas u Evropi ima manje redovnih vjernika nego što ih je bilo prije dvadesetak ili više godina. Praćenje raznih izvora informacija i razmišljanje o istim zamjenjuju slijepo vjerovanje. Skoro negdje pronađoh podatak da u Španiji—jednom od nekadašnjih bastiona katoličanstva—samo 14 procenata stanovništva redovno pohađa misu. U septembru 2010, velika Kanadska firma za ispitivanje javnog mijenja ‘Ipsos Reid’ je poduzela anketu sa partnerima širom svijeta. Putem Interneta kontaktirali su 18.192 osoba u dobi od 16 do 64 godine. Prema ovoj anketi, 52 procenta učesnika vjeruje da duboko vjerovanje pridonosi netoleranciji i podijeli u svijetu. Kanađani su ovdje otišli još i dalje, jer skoro dvije trećine (njih 64%) smatra da vjera promoviše netoleranciju. Katolička crkva u Austriji je po vlastitim podacima iz 2010 zaključila da je crkvu u toj godini napustilo preko 87.000 vjernika. U Holandiji nakon više dokaza o seksualnim skandalima unutar katoličke crkve, ‘Holandska konferencija biskupa’ je 2010 dala bivšem gradonačelniku Haga odobrenje da istraži ovu situaciju. Njegov izvještaj je sramota za crkvu jer predviđa da je od 1945 do danas nekih deset do 20 hiljada djece bilo seksualno maltretirano u katoličkim institucijama u Holandiji. S druge strane, čak i u nazovi puritanskoj Americi, gdje se nedjeljom može birati više religioznih TV programa nego što u drugim zemljama ima ukupno kanala, šest država priznaje brakove homoseksualaca. Zadnja država koja je ovo izglasala je Njujork.
Za vrijeme jedne od posjeta pape Jovana Pavla II. Južnoj Americi, došlo je do zviždanja Papi od strane mase vjernika nezadovoljnih time kako se katolička crkva odnosi prema siromašnim. Ovo nezadovoljstvo je posebno izraženo baš u J. Americi ne samo zbog siromaštva, nego i činjenice da tu postoje pokreti teologije oslobođenja kroz ideju Crvene crkve (Igreja vermelha), te Hrišćana za socijalizam (Christianos por el socialismo), što naravno nije odobreno od Vatikana. Tome se ne treba čuditi obzirom da kroz ideje Simona Bolivara na taj dio svijeta imaju uticaj Fidel Kastro, Hugo Čavez, Evo Morales u Boliviji, sandiniste u Nikaragvi, te ranije Aljende u Čileu.
U vezi seksualnog manipulisanja sa djecom, interesantna je činjenica da je kardinal Joseph Ratzinger (2005. godine je postao papa Benedikt XVI), bio direktno odgovoran za tajnu direktivu Vatikana po kojoj—da bi se zataškali slučajevi seksualnog zlostavljanja djece—svako dijete koje bi takav slučaj prijavilo moralo da se zakune na vječnu šutnju pod prijetnjom ekskomunikacije tj., izbacivanja iz katoličke crkve. Ovo se odnosilo i na sveštenika-bludnika. Ne samo da je tu praksu bivši kardinal započeo ovom direktivom, nego je istu kao papa dopunio te se o svim slučajevima izvještaj sada mora poslati direktno u Vatikan. Neko naivan bi ovo mogao shvatiti kao ozbiljnost Vatikana da se pozabavi problemom zlostavljanja djece od strane sveštenika—samo u Americi takvih ima oko 4,500—ali to nije slučaj; niti jedan od takvih moralnih ništarija koji drugima propovjedaju moral nije do sada zvanično kažnjen od strane katoličke crkve. Niti jedan. A zna se također da se sedam katoličkih sveštenika koje zvanično traže američke vlasti kako bi im se sudilo, krije u Vatikanu ili negdje u Italiji.
Ipak, ne treba biti naivan i misliti da je organizovana crkva na zalasku svog uticaja samo zato što je moralno nisko pala. Kler je svjestan da su solidno indoktrinirali milijarde bajkama koje slušamo od malih nogu, te skupili dovoljno finansijskih sredstava i dobara da to dalje i još uspješnije nastave. A vjernici žele da vjeruju i ne žele da čuju bilo šta što se protivi njihovim dubokim uvjerenjima, kako valjda ne bi prokockali svoje šanse za ugodan vječni život. I pored isplata milionskih suma za odštete nanijetih nepravdom koje su napravili drugima katolička crkva ima više prihoda nego dovoljno, jer za svaki dolar odštete koji isplate, dobiju bar desetak novih od onih koji daju ili zavještavaju novac i imanja crkvi misleći da time sebi čine uslugu kako bi dobili još jedan pozitivan poen za vlastito iskupljenje na sudnjem danu. ”Naivko se rađa svake minute.” (W.C. Fields)
Srećom, veliki je broj onih koji su prozreli manipulacije organizovanih religija i o tome se sve više zna, diskutuje i javno iznosi. Internet pruža skoro neograničen prilaz podacima iz knjiga, novina, magazina, TV i radio grupacija te drugih izvora, a široka publika želi i ima pravo da zna više. Međutim, i u toj poplavi informacija treba biti pažljiv: na Internetu se ne plasiraju samo istine nego i laži, i to uz dobro razvijenu tehnologiju poluistina i zabluda, gdje organizovani vjerski manipulatori čine sve kako bi onima koji traže odgovore pružali ‘argumente’ da bi ih još više zbunili i time naveli vodu na vlastiti mlin. Ustaljena ‘teorija zablude’ je normalan dio svakodnevnice i cvate proporcijalno sa rastom i širenjem načina informisanja. Sve je više visoko školovanih pojedinaca koji se profesionalno bave naukom, ali se na svaki način trude da ipak tumače sve moguće onim što više odgovara crkvenom viđenju istine. Baš negdje skoro se sretoh sa interesantnom naučnom kategorijom: ‘hrišćanski arheolog!’ A manipulatori itekako dobro znaju da desetine naučnika mogu znanstveno da dokažu ili potvrde određenu postavku, a da pravi vjernik treba samo jednog od njih koji će to javno i pred TV kamerama da dovede u sumnju, čime će nu se još više učvrstiti njegovo ubjeđenje da je sve ovozemaljska manipulacija a jedina prava istina se nalazi u ‘Knjizi.’ Zato nije ni čudo što je veliki broj katoličkih teologa nosilac diplome iz filozofije ili nekih drugih društvenih nauka. Srećom, iskusan Internet korisnik može lako da uoči gdje da surfa i koje web lokacije—kukavičija gnijezda—treba da izbjegava, te kako da pronađe i potvrdi činjenice. Istovremeno treba svakako i pratiti šta mnogi ‘vjerski naučnici,’ apokrifi ili apologetici pišu, jer u tom manipulativnom ili čak uvrnutom rezonovanju ima dovoljno materijala za daljnja istraživanja.
Da bih što bolje sakupio ovaj materijal, morao sam da potražim i oslonim na vlastite ‘apostole.’ Naime, logično mi je bilo da napravim antitezu biblijskim apostolima koji su trebali da budu stvarni kreatori hrišćanstva, jer bez jevanđelja ne bi bilo ni priče. Ovdje nekom može odmah da padne u oči moje heretičko mišljenje oko toga kako su pisanja nepoznatih osoba a ne apostola postala osnovi hrišćanstva. Naravno, sam Isus nije ostavio nikakvih pisanih ili drugih tragova, a vidjećemo kasnije i zašto. Čitaoci će saznati kako su religije drugih naroda i epoha, politička spletkarenja i mješanja za potrebe državnih vlasti proglasila Isusa božijim sinom, što je valjda trebalo da stavi tačku na svaku dalju diskusiju. Interesantno da je ovo tituliranje Isusa kao božijeg sina dao samo apostol Luka u svom jevanđelju, ali ne i ostali apostoli! Doduše, to je i logično jer ima previše dokaza da ti apostoli nisu proveli vrijeme zajedno, još manje sa Isusom, a najvjerovatnije je da nisu ni postojali kao grupa oko jedne osobe. Isus i apostoli su ustvari samo hrišćanska kopija Horusa—boga Sunca starih Egipćana—i njegovih dvanaest pratioca ili slijedbenika.
A ovo oko broja dvanaest nije nikakva bogom-dana namjera ili slučajnost, jer su tvorci Biblije broj 12 uzeli iz ranijih izvora. Na primjer, u staroj Grčkoj je bilo 12 bogova Olimpa kao i 12 Herkulovih napora. Stari zavjet spominje 12 plemena Izraelita, 12 sinova Jakova, 12 Izraelitskih sudija, 12 velikih patrijarha, 12 kraljeva Izraela, te 12 izraelskih prinčeva. Neki se od vas možda sjećaju da je jedan britanski šiling vrijedio 12 penija, a i danas se u Britaniji ili Sjevernoj Americi jaja kupuju na tuce tj.12 komada. Sve se to nekako veže za ranijih dvanaest znakova zodijaka te isti broj kalendarskih mjeseci.
A što se tiče mojih apostola, činjenica je da oni ne slijede mene nego je to nešto komplikovanije: putevi nam se nekako isprepliću dok ja konstantno podešavam svoja razmišljanja i stavove prema njima. Ujedno i svakodnevno učim od njih te pošto su stalno prisutni, smatram da je konačno došlo vrijeme da ih predstavim.
Radi se o slijedećim: Istina,  Laž,  Ubjeđenja i Znanje.
Gledajući ih zajedno, mora se priznati da je Isusovim apostolima bilo lakše jer su u svojoj privrženosti vođi bili monolitni—izuzev onog jevrejskog izdajnika da mu ni ime ne spominjemo—i kao zajednički cilj su samo trebali da verificiraju i zabilježe božanski rad i nadzemaljske poduhvate svog vođe.
Bilo kako bilo, također je malo vjerovatno da će vjernici požudno čitati bilo šta od ovoga što sam sakupio. Zato svaki onaj ko ima interesa da ide dublje od iznešenog iz bilo kog razloga, treba da to učini sam za sebe.
Moji apostoli su opet priča za sebe: neki kao karakteri a ponekada i sumnjivog karaktera… ili bar dvojakog. Na primjer, Ubjeđenja sjede na dvije stolice jer po samoj prirodi stvari mogu ponekad da imaju kako dobre tako a jako loše strane. Ubijeđenja su najprogresivnija i najkorisnija kada su u bliskim odnosima sa Istinom i Znanjem, ali problemi uvijek nastaju sa Ubijeđenjima koja druguju sa Neznanjem, Ignorancijom i Manipulacijom, obzirom da su ti izvorna snaga vjerskog zabluđivanja. Ovi smatraju da su stvarna ‘istina’ (sa malim ‘i’), što ih navodi da kreiraju kako individualne tako i grupne zablude i fantazije. Naravno, takva imaju dugoročna prijateljstva sa Lažima. Koliko je to opasno ne treba ni govoriti. Friedrich Nietzche je to davno uvidio i još jednostavnije sažeo:

Nietsche

Najbolji dokaz za Nietzcheov stav naći ćete u t.zv., ‘svetim knjigama.’  Tu Istina nema šta da traži obzirom da je to materijal za one koji su opčarani lošom fantastikom iz prošlosti kojoj je mati bilo Neznanje a otac Manipulacija. Za ono što se nije moglo objasniti uvijek je postojao neko ko je to umio da prihvati, obradi, i da se time koristi, da bi se takav prilaz razvio u najveću globalnu parazitsku industriju. Ne samo da su organizovane religije izuzetno bogate u materijalnom smislu, nego su što je još gore, i najuticajnije. A to se vuče odavno tj., od kada su Ubijeđenja i Laži bili isključive vodeće sile, a siroto Znanje bilo u permanentnom zapećku. Stari se običaji teško mijenjaju i gube.
Primjetićete također da ‘istinu’ svugdje označavam sa velikim početnim slovom. Znam da je to po pravopisu pogrešno jer po logici, istina može da znači samo jedno. Istini se ne može ništa dodavati niti oduzimati obzirom da je sama po sebi dovoljno jasna: ili je nešto istinito ili nije. Ali u realnom svijetu na žalost nije tako. Pojam istina postaje često besmislen kao recimo postavka da je nešto tačno ‘150 posto.’ Istinu pojedinci rastežu i gnječe kao žvaku. Istina se danas svojata i adaptira prema potrebama pojedinaca ili društva, što je posebno jasno kod političara i organizovane religije. A tako je uvijek bilo: čak i prije pojave monoteizma faraonski bog sunca Horus je između ostalog bio poznat kao ‘Istina’ što je kasnije prikačeno i Isusu. A da taj epitet Horusu nije nikako pristajao je činjenica da je Horus nestao sa scene kao jedan od bogova. Dakle, jedna ‘istina’ manje. Za Isusa će izgleda trebati nešto više vremena.
Jedna od osnovnih potreba da pišem iskreno o religiji je i taj da mogu da ostavim djeci bar malo nade da taj svijet odraslih nije baš do srži iskvaren pa zatim posut šarenim šećerom da se to prikrije. Djeci treba pružati mogućnost da uživaju u fantazijama koje nisu dogmatične, kako bi se lakše navikle na cikluse pitanje/odgovor i što bolje i brže razvila i uklopila u kompleksnu svakodnevnicu. I umjesto da ih pažljivo vodimo i još pažljivije kontrolišemo šta im drugi serviraju, mnogi roditelji iz više razloga baš tu padaju na ispitu. Na žalost, tu nije u pitanju samo religiozni materijal. Ima tu i standardnog smeća koje se smatra interesantnim ili pogodnim materijalom za djecu kako bi se ‘odgajali’ kroz primjenu osvete, straha, i koječega negativnog. Ko se sjeća priče o Crvenkapici, razumjeće na šta ciljam: tu je vuk pojeo baku pa je htio da pojede i njenu unuku; ergo, vukovi su loši i zli i zato ih treba trovati i istrebljivati. A takvih gluposti ima na pretek bez obzira gdje im je izvor.
Znamo također da danas postoje dileri koji nude drogu pred školskim kapijama, dok istovremeno u istim školama postoje i drugi ‘dileri’ kojima je zakonom dozvoljeno da truju djecu kroz tzv. ‘vjeronauku.’ I jedni i drugi će im zatrovati mozak s tim da će prvi kao krivci završiti u zatvoru, dok se drugima slijepo vjeruje da rade sve ispravno i dobro, pa im roditelji čak donose poklone ili ljube ruku u znak zahvalnosti. A često čujemo da neke od tih ruku dotaknu djete tamo gdje ne bi smjele.
Bolesno je i to da nam se nivo razumjevanja i lične vrijednosti djece tako olako potcjenjuju pa se djeca često tretiraju kao predmeti. Jer valja biti poštena odrasla osoba pa priznati da kad bi današnji osnovci dobili šansu, imali bismo daleko bolju verziju biblijskog ‘Postanka’ sa daleko logičnijim ili bar zabavnijim opisima šestodnevnog nastanka svijeta, nego što nam to zvanično nude monoteističke religije: Hrišćanstvo, Judaizam i Islam.
Zašto je to tako, u to ne ulazim. Isto se razlikuje od društva do društva, od religije do religije, od vrste društvenog uređenja, lokalnih tradicija i slično. Ali siguran sam da mnogi roditelji ne razmišljaju o nečemu a još manje znaju da u organizovanom prilazu trovanja mladih postoji fenomen dobro poznat trovačima: ljudski mozak nije u stanju da razluči stvarnost od nečega što je kroz isti zamišljeno. Zato mozak ne može ni da razlikuje stvarne razloge za strah od umišljenih kao što nam se ponekada dešava. Koristeći ovu osobinu—recimo, kod ispitivanja političkih zatvorenika—često se upotrijebljava tehnika ispiranja mozga koja se zasniva na tome da se osobi pružaju lažni imidži i ‘dokazi‘ uz zbunjujuće situacije, koje ‘izbrišu’ određene elemente memorije dok istovremeno kreiraju novu sliku. To se masovno primjenjivalo u SSSR-u, nekada u radu američke CIA agencije, dok danas najbolje primjere možemo da nađemo u Sjevernoj Koreji gdje je kolektivno ispiranje mozga dovedeno do savršenstva: najprije ne dozvoli da se istina pojavi, a zatim serviraj ono što želiš.
Dozvolite da vam pružim jednostavan primjer oko mješanja realnog i nerealnog imidža, koji naš mozak može da zamisli i pretvori u stvarnost. Recimo, ako bih od vas tražio da sebi predstavite sliku kako je mogla da izgleda navodna Isusova poslijednja večera, vjerovatno je da ćete se odmah sjetiti Da Vinčijevog platna gdje za dugim stolom sjede Isus i apostoli u povećoj dvorani. Impozantno, ali u to doba u Jerusalemu nije bilo nikakvih velikih dvorana. Arheologija pruža mnoštvo konkretnih dokaza da su u Jerusalemu u to doba kuće bile jako male, te da se glavni dio života održavao na ravnim krovovima istih. Iskopine temelja pokazuju da su ti krovovi odnosno terase bili po površini negdje oko dvije do tri današnje garaže. Tu nije bilo stolova a posebno ne dugih, jer se hrana servirala kao i danas u mnogim dijelovima Bliskog Istoka—na podu—gdje se sjedilo na prostirkama ili jastucima oko posuda sa hranom. Ipak, testovi su pokazali da preko 80% anketiranih asocira imidž poslijednje večere sa DaVinčijevim platnom. Nadalje, i dan danas se raspravlja gdje li bi mogla da bude zlatna posuda (sveti gral, kalež) koja je prikazana na platnu i iz koje je Isus te večeri navodno pio vino. Nigdje ne nađoh pitanje od kuda i zašto zlatna posuda siromašnom proroku i skromnom božijem sinu? Bilo kako bilo, mozak je taj sveti gral za mnoge poistovjetio sa realnošću. A o potrazi za svetim gralom se raspravlja, piše, i prave filmovi, jer onih koji ovo da prate sa specifičnim uzbuđenjem ima isuviše mnogo da bi se mogli komercijalno zanemariti. I ako nije na temu potrage za gralom, Mel Gibsonov film The Passion of Christ je samo u Americi zaradio 370 miliona dolara, od kojih je Mel poklonio 100 miliona za potrebe katoličke crkve. Valjda po Bibliji: Bogu božije, a caru carevo.
Što je još interesantnije, u polemici oko ovih detalja na platnu nikome na pamet ne pada de se upita oko same mogućnosti postojanja ovog skupa, dakle realnosti završnog čina Isusove drame! Diskutujemo ko je sve na platnu, ko kome šta šapće ili kuje zavjeru, a samim tim vlastitom mozgu dajemo za stvarno da je tu pred nama grupa istorijskih osoba. A nikakvog dokaza nema da su postojali, pa samim tim nisu mogli biti dio nekakve zamisli i uloge.
Naša čula često varaju, pa prije nego uđete u oštru diskusiju sa drugom osobom oko nečega pa-ja-sam-to-vidio/vidjela-svojim-očima, razmislite. Događa se da ono što smo vidjeli kao realnost, naša čula mogu da prikažu u sasvim drugom obliku. Da ne bih dužio, pogledajte donju sliku, slijedite uputstva, i uvjerićete se i sami:

Illusion

Sve ovo potvrđuje da je lako i moguće utjecati na ljudski razum a posebno na dječiji. A svi smo prošli uobičajenu fazu dječijeg prihvatanja imaginarnog za realno. Pored svega, djeci se sve nalaže od starijih koje poštuju i kojima vjeruju, i baš zato je na njima lako izvoditi ispiranje mozga bez obzira da li se isto vrši na organizovan način ili ne. Recimo, u SAD djeca se obraćaju Isusu u Madoninom naručju kao ‘baby Jesus’ tj. beba Isus, dakle kao nešto posebno ‘slatko’ i djeci blisko. Kod nekih hrvatskih katolika ta beba nosi sladunjavo ime: ‘mali Isusek.’ To sve opet ima za cilj kako bi se obezbijedila solidna baza za doživotno manipulisanje najprije djetetom, a zatim odraslim vjernikom. Koji naravno, treba kasnije da revnosno posjećuje crkvu i daje novčane priloge.
Činjenica je da u tom tom stanju i u datoj situaciji Laž i Ubijeđenja cvatu pored svih napora Istine i Znanja. I pored svega što smo do kao čovječanstvo do danas saznali i naučili, i pored svih informacija koje dobijamo putem Interneta, štampanih medija, TV, te komunikacija svake vrste, Laž i Ubijeđenja i dalje marširaju sa osmjehom na licu. Koga još briga o nekakvom Darwinu, ili saznanjima desetina ili stotina hiljada visoko obrazovanih naučnika? Na primjer, od kuda neko od nas običnih smrtnika može da zna da je Zemlja stara nekih 4.5 milijarde godina? Naravno, objašnjenja klerika se prihvataju bez pogovora jer je ‘Knjiga’ odgovor na sve! Kada se dokazalo da se Zemlja okreće oko Sunca ili da možemo iskopati fosile životinja kojih danas nema među nama, to nije prouzrokovalo da vjernici o tome razmišljaju. ‘Neko’ je sve to morao da stvori, neko moćan i dubokouman, i čemu sada ulaziti u detalje, listati kojekakve ovozemaljske materijale do besvijesti, kada odgovor dolazi u jednoj riječi i jednostavnoj formi: Bog. I to ne bogovi starih kultura—u koje i danas mnogi vjeruju—nego najnoviji, jevrejski Jehva, čije su naredbe sažete u jednoj sveobuhvatnoj i konfuznoj knjizi, skupljanoj od ko zna koga i prepravljanoj kroz vijekove. Možda nije loše da ujedno podsjetim svoju hrišćansku braću i sestre da postoji i sveta knjiga koju muslimani zovu Kur’an. I Kur’an se zasniva na biblijskim osnovama te priznaje istog Boga, ali nudi dosta različitog od onoga šta nudi Biblija. Šta sada? Da li Kur’anu hrišćani treba da daju za pravo i u istom traže tumačenja oko božijih riječi kao što to čine kroz Bibliju, i kojoj knjizi treba vjerovati… ili tačnije, više vjerovati? Muhamed je navodno posjetio i opisao kako raj tako i pakao (dženet i džehenem), pa ko od hrišćana može utvrditi da to nije tačno? Neko će možda reći da je biblijski materijal vjerodostojniji jer je stariji od kuranskog, ali takva logika ne stoji obzirom da postoje i sveti materijali iz starog Egipta, Grčke, Indije, Perzije… i svi su stariji od biblijskih. A dokazano je i to da su neki od tih materijala ubačeni i u hrišćansku Bibliju. Antički bogovi, molimo vas pomozite i vašom božanskom mudrosti utvrdite ko je ovdje u pravu!
Nađoh jednu dobru komparaciju oko raznih tumačenja svetih knjiga i to vezanu sa Islamom: ”Ako već Alah to nije jasno rekao, naći ćete objašnjenja u ajetima koje vam objašnjavaju stručnjaci za tefsir.” E, u tom grmu leži zec. Jer šta bismo mi danas bez nazovi stručnjaka za svaku od religija, dakle doktora vjerskih nauka i sličnih titula. Kako to da i pored svih dosadašnjih praćenja gomile pisanog materijala, pored svih saznanja i dostignuća prirodnih nauka, pa zatim informacija putem Interneta kao i kvalitetnih škola svih vrsta, izgleda da tek sada ništa nismo naučili! Valjda nam je zato nemoguće opstati bez tih tumača za naivne, koji bez dvoumljenja i kristalnih kugli tačno znaju šta je Bog mislio i rekao.
Ali da se još na kratko vratim na svoje apostole. Kao i vi, i ja imam svoje mišljenje o njima i trudim se pravim razliku ko treba da zaslužuje moje povjerenje a ko ne. Zato se i trudim da sve oko Nevanđelja potekne najprije od Istine koja mi je najdraža, te od Znanja kojeg u stvari nedovoljno poznajem jer baš nismo imali najbliži kontakt dok sam bio mlađi. Ipak, Znanje sam uvijek posebno cijenio obzirom da bez njega ništa ne može da se započne. Istina i Znanje su zaista kombinacija s kojom se može sa uživanjem družiti. Istina posebno: ona ne traži ništa za sebe, ne treba joj se udvarati, ne treba joj povlađivati ili se dodvoriti, ili kako je to zabilježio Winston Churchill:

“Istina ne može doći u pitanje. Može joj se nanijeti nepravda, ignorancija može da je na momenat skrene sa puta, ali na kraju, ona je tu.”

U stalnoj potrazi za Istinom, ljudi su kroz istoriju morali da se sreću sa preprekama od kojih su, kako rekoh, najveće Laži i Ubijeđenja. U toj borbi, Istina je kroz istoriju veoma često gubila bitke. Mnogi su u nju često sumnjali. Ali, mic-po-mic, Istina sa svojom legendarnom strpljivošću je ta koja se sve čvršće oslanja na svoje noge uprkos svim preprekama. Prihvaćena je najprije od rijetkih umnih pojednaca koji su razmišljali i donosili vlastite zaključke, što kod širokih masa nije moglo da prođe zbog otvorenih spletklarenja Laži i Ubijeđenja. Zato organizovana religija i danas stalno gura Istinu u stranu, pa kada ona podigne glavu da ukaže na nešto pogrešno, Laž i Ubjeđenja su odmah tu da je ućutkaju. Doduše, tu ima dosta krivice i do same Istine koja je nekako isuviše zahtjevna i traži da je sve tačno i jasno objašnjeno a zatim dokazano—i to na više načina—što u realnom svijetu spletki i laži nije slučaj. Jer kod Laži i Ubjeđenja sve je jednostavno: “Tako je On rekao” ili “Tako piše u Knjizi.”  Ukratko, tu Istina i Znanje nemaju šta da traže.
Zato započinjem ovo Nevanđelje kako bih pokazao da se nije lako odreći usluga svakog pojedinca unutar ove četvorke. Očekujem da će Laž i Ubjeđenja tvrditi ne samo da nisam u pravu nego da sam ga kompletno zabrazdio, ali ja ću se ipak zadržati na onom što mi Znanje i Istina pružaju. I hvala im na tome.

Kliknite na donje desno dugme da posjetite slijedeću stranicu.

intro nevan papirus

***

Postanak po Bibliji

Kršten sam prije nego što sam progovorio – a tako se uvijek radi – pa        me niko nije ni pitao za mišljenje. Da voziš, glasaš, ili        da se oženiš valja ti napuniti 16 ili 18 godina, ali        organizovana religija nema vremena za te gluposti. Kasnije        sam čuo da je tu bilo hladne vode pa sam plakao i tako        doživio čari baptizma. Po roditeljskim tradicijama, postao        sam ‘pravoslavac.’ Mora da sam rođen pod srećnom zvijezdom        obzirom da mnogi od vas niste pravoslavci. Samo mi tačno        slijedimo i radimo ono što je Bog naložio, jer se inače ne        bi tako zvali. Šta to znači u odnosu na biti katolik, ne        znam baš tačno, ali znam da se oni krste sa lijeve na desnu        stranu a mi obrnuto. To mora da je veoma bitna razlika jer        je zbog iste—i to samo na našim prostorima—stradalo u        zadnjih stotinjak godina nekoliko stotina hiljada osoba.        Međutim, sama činjenica da sam hrišćanin je za mene važna        jer bez pripadanja hrišćanstvu ne bih mogao da o ovome        pišem. Naime, ne bi bilo pošteno da kao hrišćanin ulazim u        kritiku judaizma ili islama jer bi se tada zamjerio onima        koji—njima na žalost—nisu kršteni, te im se po svemu sudeći        ne piše dobro nakon ovog privremenog ovozemaljskog života.        Ipak, ko to zna: sve tri monoteističke religije prihvataju        istog boga, ali ga interpretiraju svaka na svoj način.        Recimo, nama hrišćanima je draži i bliži Sin nego Otac, jer        se tri dana patio za naše grijehe. U judaizmu, sin se        naravno i ne spominje. Zbog sličnih situacija i pogleda,        razne religije i sekte se vijekovima međusobno prepiru        smatrajući sebe ‘istinskijim’ od drugih, uz to da je svaka        od njih apsolutno ubijeđena da je u pravu! Što me navodi na        ono kako bi mi Bosanci rekli:         Hajd’ ti sada skontaj đe je tu        log’ka?
Elem, nakon baptizma gdje sam vjerski žigosan—a posebno        kada sam naučio da sričem slova—počeli su da mi        objašnjavaju ko je Bog i kako je On sve stvorio. Da to        bolje prikažu, poklonili su mi u crkvi knjigu punu priča i        divnih slika. Kada sam tu vidio u detalje kako mu sina        zakivaju na krst, plakao sam kao dijete. Zatim sam pošao u         školu gdje su nam katolički sveštenici ili pravoslavni        popovi držali časove koji su se zvali         vjeronauka. To        da pojmovi ‘vjera’ i ‘nauka’ nikako ne mogu da žive u        jednorječnom zajedništvu nije zbunjivalo nikoga u crkvi.        Naprotiv. Srećom, to je ubrzo i po kratkom postupku        razriješio Tito. Slava mu.
Tako mi je ostalo da sâm tražim odgovore. Kasnije sam        naučio od vjernika da je pogrešno tražiti odgovore na        pitanja koja imaju bilo kakvu vezu sa tvrdnjama crkve,        pošto se to smatra ignorantskim, nepristojnim, uvredljivim,        i ponekad opasnim. Jer vjernici kažu da se tada vrijeđaju        ne samo pojedinci ili grupa ljudi nego čak i cijela nacija,        pa i sve svjetske crkve kojima pripada većina stanovništva        planete. Zato i pored svih naučnih saznanja, ako u običnom        razgovoru sa vjernicima samo spomenete mogućnost nekakavog        drugačijeg nastanka kosmosa iliti vasione, mnogi od njih        jedva suzdržavaju podsmijeh shvatajući da pred sobom imaju        naivnu i neuku osobu. To ide otprilike ovako:
“Hoćeš         da kažeš da je ‘Veliki prasak’ nastao iz ništa… je li to        misliš?” pitaju vjernici. “Pa,        naučnici rade na potvrdi teorije da je eksplozija određene        koncentrisane energije dovela do Velikog praska i stvaranja        materije.”         “I        veliš taj je ‘prasak‘ stvorio sve uključujući i nas?”         tobože začuđeno pitaju oni. “Moguće        je. Možda na sličan način kao što mislite da je to učinio        Kreator. Jer je i On po Bibliji stvorio sve što vidimo oko        sebe iz ničega. Nego, ko je po vašem mišljenju stvorio        Njega?         “Blagi        Bože, blesava pitanja! Njega stvorio!?… Pa on je Bog, naš         Tvorac! ON JE STVARALAC!” “Dobro…        ali zar niste znatiželjni od kuda je On došao? Čak je i On        morao nastati od nekoga, nečega, ili možda iz nekakvog         ‘ništa.’ ” Džaba sve. Vjernici i dalje bez pogovora prihvataju        nastanak svega oko nas kao rezultat Njegovog vanzemaljskog        ili vansvemirskog prisustva, dosta aljkavog šestodnevnog        stvaranja Zemlje i vasione, kao i onoga što vidimo kada se        pogledamo u ogledalu. Tu naravno prednjače oni koji znaju        napamet skoro o svemu šta piše u Bibliji,        ali ne znaju i neće da znaju apsolutno ništa         o samoj Bibliji.         A        u vezi Njega ništa nije dozvoljeno pitati ili diskutovati.        Za tako nešto ne postoje instrukcije u Starom Testamentu        gdje je sve zabilježeno ne Njegovom rukom nego navodno        Njegovim božanskim uticajem na tuđe ruke koje su stvarale        Stari Testament… i to do zadnjeg slovca. Sve njegove        riječi, naredbe, i upute. Istovremeno, i na žalost ateista,        prestao je da redovno kontaktira sa nama kako je to        svakodnevno činio po Starom Zavjetu, iako bi mu to danas        putem Interneta bilo još jednostavnije. Doduše, navodno se        javio Joseph Smith-u (1805-1844), koji je uspostavio zadnju        božiju vjeru na Zemlji, Mormone, što je priča za sebe oko        izmišljotina i lagarija, a o čemu ima više detalja na        ovom linku.           Ako bi ipak zanemarili Mormone—a ne bi trebalo jer je to           vjera koja se danas najbrže širi u Americi—Bog nam se           nije javio još od Muhameda.
Vrijeme je da sada zajedno vidimo početak Božijeg stvaranja        kako to stoji u         Bibliji u        poglavlju koji se zove ‘Postanak’         i sa kojim počinje Stari        Zavjet ili                 Stari Testament.  Za        one koji to ne znaju, Stari        Testament ili                 Stari Zavjet je        biblijsko naslijeđe pisano za i od starih Jevreja (tu su        Adam, Eva, pa zatim Abraham, Mojsije i mnogi drugi        proroci), dok je         Novi Zavjet ili                 Novi Testament baziran        na hrišćanstvu i počinje od Isusa putem četiri pažljivo        izabrana jevanđelja, navodno zabilježena Isusova učenja i        poruke, navodno pisana od apostola, Isusovih slijedbenika.        Da dodam, ‘Postanak’ je        za ovu priliku skinut sa ove internetske         Biblije koju           možete posjetiti ovim linkom, a ista se ne razlikuje od            štampane verzije.
Postanak’         počinje stvaranjem stare, dobre Zemlje koja je za tu svrhu        ceremonijalno postavljena u centar vasione… jer bolje        autori nisu znali:

  •           U početku stvori Bog nebo i zemlju. Zemlja          je bila još pusta i prazna. Tama je ležala nad bezdanom.          Duh je Božji lebdio nad vodama. Tada          reče Bog: “Neka bude svjetlost!”           I postade svjetlost. I          vidje Bog, da je svjetlost bila dobra. Tako rastavi Bog          svjetlost od tame. Svjetlost          nazva Bog dan, a tamu nazva noć, postade večer, i postade          jutro – prvi dan.

Pažljivom        posmatraču ne treba mnogo da vidi da je na samom početku        nešto što je teško objasniti. Naime, ‘Postanak’         započinje time kako Bog stvara, a neko sve to prati i        zapisuje? Pročitajte sami ponovno: “Tada reče Bog:…” Da        li je vama jasno čije su to bilješke? Neko mi je objasnio        da tu Bog govori u trećem licu, ali koliko ja znam o        gramatici, to ne stoji. Ali, ne treba biti sitničav.
Dakle, saznajemo da je Bog svog prvog dana stvorio nebo i        Zemlju. Nakon što je ovaj poduhvat završio u mrklom mraku,        rekao je ‘Neka bude svjetlost’ i        napravio svjetlost, a potom je istu razdvojio u dan i noć.         Možda je ovo naglo i nepromišljeno s moje strane, ali        mislim da gornje zaslužuje korekciju u         Bibliji, jer         je        tu Bog požurio oko razdvajanja dana i noći. Naime, znamo da        je po ‘knjizi’ trebao        sačekati do četvrtog dana stvaranja kada je zvanično        stvorio Sunce… a time i svjetlost koju nam ono pruža…         što, koliko shvatam, pravi razliku između dana i noći.        Nejse, ovo oko stvaranja treba ostaviti zapanjujućoj        ignoranciji onih koji su ovo pisali vođeni Božijom rukom.
Dakle, sam početak nekako miriše na loš film. Današnji         šestogodišnjak bi se odmah zapitao otkud ove nelogičnosti,        ali stariji to ne čine jer se plaše da dirnu tamo gdje se        ne smije. Ovo bi trebalo da bude uvodna lekcija u nastavnom        programu ‘Ispiranje Mozga, kurs 101.’ Ali        da nastavimo dalje:

  •           Tada reče Bog: “Neka vrvi voda posvuda od živih bića, i ptice neka          lete iznad zemlje svodom nebeskim!”
  • Tako stvori Bog velike morske nemani i sva živa bića, što          se miču, od kojih vrvi voda, po vrstama njihovim, i sve          ptice krilate u vrstama njihovim.
  •           I vidje Bog, da je bilo dobro.

Samu         činjenicu da je onda Bog stvorio ribe—a posebno sam bio        prijatno iznenađen oko otkrića velikih morskih        nemani—nekako mi je ulilo tračak nade da će se ovo okrenuti        na bolje, jer danas svako dijete koje se do sada srelo sa        Znanjem i Istinom, zna da je život u morima i okeanima        postojao prije nego sto su nastale ptice ili čovjek.
Međutim, pustimo nepoznate stvaraoce da dalje        fantaziraju.

  •           Tada reče Bog: “Načinimo čovjeka na sliku i priliku svoju! Neka on          vlada nad ribama morskim, nad pticama nebeskim, nad          stokom, nad svim zvijerima zemaljskim i nad svim, što          gmiže po zemlji!” Tako          stvori Bog čovjeka na sliku svoju, na sliku Božju           I          Bog ih blagoslovi, i reče im Bog: “Rađajte se i množite se, napunite zemlju i          podvrgnite je sebi! Vladajte nad ribama morskim, nad          pticama nebeskim i nad svakim živim bićem, što se miče na          zemlji!”

Da        vas podsjetim da je Bog također stvorio i đavola, koji je u        početku bio jedan fin anđeo, ali se nekako uzobrazio i        napravio pobunu u raju, gdje mu je prišla trećina drugih        anđela. Zatim se protiv njega borio i glavni anđeo Mihajlo        i pobjedio ga. Za kaznu, Bog je đavola poslao na Zemlju,        gdje se on pretvorio u zmiju i nagovorio naivnu Evu da        pojede jabuku. Zanimljivo.                 Dakle, Bog je sve to učinio za samo prvih šest dana što        zaslužuje pohvalu. Jer Znanje stalno ističe jednu od ideja        nastanka atoma i materije u milisekundama, pa zatim razvoj        kroz stvaranje zvijezda sa planetama, galaksijama i koječim        u periodu od nekih 13.7 milijardi svjetlosnih godina. To        mora da su uobičajena naučna lupetanja, jer crkva zna da je        sve nastalo 4004 godine prije naše ere, kako je to precizno        i naravno po         Bibliji izračunao        Irski biskup James Ussher. A kada čitamo o Velikom prasku,        i naučnici ponekada vole da se razmeću nekakvom vlastitom        vidovitošću kao i tvorci         Biblije:        …počelo        je iz nevjerovatno male tačke… te        …         nevjerovatno vruće plazme…        Bilo kako bilo, taj Veliki prasak naučnici nazivaju        teorijom što je pošteno. A o detaljima praska sa stanovišta        fizike elementarnih čestica, možete da pročitate više na        ovom linku,            zahvaljujući           nobelovcu Stephenu Weinbergu i njegovoj knjizi            “The First Three Minutes.”
Srećom pa Bog nije trebao da se brine oko bilo kakvih        preciznih objašnjenja kao recimo objašnjenja šta su to        galaksije koje su u         Bibliji svrstane        pod zvijezde koje su četvrtog dana napravljene na        fiksiranom nebeskom svodu. Postojanje galaksija je        potvrđeno tek krajem 19 vijeka, i ako je perzijski naučnik        Al Sufi (X. vijek) posmatrajući galaksiju Andromeda,        zapisao da je to ‘svijetli oblak.’ Nikada i nikog od        hrišćanskih vjernika nije interesovalo to da su slični mali        svjetlosni izvori kao što je Andromeda koje vidimo kao        tačkice na noćnom nebu, skup miliona ili milijardi        zvijezda. Istovremeno, Sunce i vasiona su se vrtili oko        Zemlje vijekovima bez da se iko oko toga uzbuđivao izuzev        Istine koja je, kao obično, bila zanemarena. Kasnije je tu        lijepu harmoniju ignorancije najprije pokvario Kopernik, a        nešto kasnije i Galilej, koji je zbog ovoga završio u        kućnom pritvoru jer je nauka bila samo ono što bi crkva        aminovala. Na primjer, tadašnji Galilejevi kritičari su        tvrdili da je nemoguće teleskopom vidjeti satelite        Jupitera, jer je to zbog Zemlja-u-centru-vasione postavke        bilo fizički nemoguće. Slično je bilo i sa njegovim        posmatranjem planina na Mjesecu koje nikako nisu mogle da        postoje, jer su sva nebeska tijela napravljena od         ‘nematerijalnog etera.’ Crkva će pritisnuta dokazima nešto        kasnije šutke preći preko ovih očitih previda s tim da        nikada nije objavila zvaničnu ispravku ovog dijela         ‘Knjige.’ To        bi značilo ispravljati samoga Boga. A On sve zna i vidi…        i pamti. Što se mene tiče, da sam znao za ovo kada su me polivali        hladnom vodom, rekao bih im hvala, nemojte, ta božija        formula ima isuviše nepoznatih da bih to shvatio, pa je        bolje da to ostavimo za kasnije kada nešto više naučim. Ali        tu nije bilo ništa moguće promjeniti a još manje dozvoliti        da neko učini nešto samoinicijativno. Isto tako su prošli        ne samo ja ili moji roditelji, nego i roditelji njihovih        roditelja… i sve tako u nedogled. U neke se stvari niko od        njih nije želio da upetlja jer su Laž i Ubijeđenja uvijek        imali štelu, pa ako bi se oko toga neko samo našalio,        najprije bi komšije počele da ga gledaju podozrivo, pa        zatim možda i izbjegavaju, a bilo je i perioda u istoriji        gdje je za svaki tajni sastanak sa Istinom glava bila u        torbi. (Ne        znam zašto mi u ovom momentu pade inkvizicija na        pamet?)
A opet znamo da je Znanje bilo veoma cijenjeno prije pojave        hrišćanstva, s tim da je doživjelo procvat u staroj Grčkoj.        Znanje će ponovno od Renesanse početi da se sve više        oslanja na svoje i dalje slabašne noge. I kao kod svakog        nedonoščeta, njegov je rast i razvoj bio spor. Prateći        istoriju znamo da je bilo malo onih koji su bili        zainteresovani za njegov napredak. Možda je tu i tamo        postojala po koja učevna i zainteresovana osoba—uglavnom        nekakav pagan ili agnostik koga biblijske indoktrinacije        nisu natjerale da prestane razmišljati svojom glavom—ali to        je uglavnom bilo sve.
Istovremeno, svaka veća zemaljska društvena zajednica je        imala svoje ideje oko života uopšte, uključujući i stavove        oko stvaranja vasione. Prema kineskom mitu o nastanku        svijeta koji datira od oko 600 godine prije naše ere, Fan        Ku ili Veliki stvoritelj se izlegao iz jajeta i počeo        rezbariti svijet koristeći dlijeto za brda i doline, a        zatim je postavio Sunce, Mjesec i zvijezde na nebu. Umro je        odmah pošto su ovi zadaci bili izvršeni a od njegovih        ostataka nastali smo valjda mi. Kod starih Grka, na početku        je bio haos, nakon čega se pojavila Zemlja koja je        napravila nebo koje je pokrivalo Zemlju, pa je svaku noć         rađala nekoga novog uključujući mnoge starogrčke bogove.        Obzirom da je karakter tih i sličnih objašnjenja baziran na        nadnarvnim ili religioznim postavkama, takvih priča ima na        pretek.
Naravno, kako je Znanje raslo tako je i jačalo        uspostavljajući sve čvršću vezu sa Istinom. Ali na žalost,        ovo dvoje je nastavilo da i dalje kaska daleko iza Laži i        Ubijeđenja. Tako se dogodilo da je korijen oko nastanka        svega ostao onakvim kako su ga Laž i Ubjeđenja sastavili.        Dozvoliti Istini i Znanju da se tu umješaju značilo je        prihvatiti gubitak primata, a to crkva nije mogla        dopustiti. Proteći će još dosta vremena prije nego što        Znanje dođe do momenta gdje će udruženo sa Istinom da        pozove Laž na konačan obračun, čime bi se ustanovio novi        moralni standard za buduće generacije. Međutim, to ni vi ni        ja nećemo doživjeti. Ipak me tješi činjenica da ni vjernici        neće doživjeti dolazak Mesije, pa smo kvit.
Nego, vrijeme je da ovo ponovimo:

  • “…Tako stvori Bog čovjeka na sliku svoju, na sliku Božju stvori          ga,          muško i žensko stvori ih.”

Ovo        je ne samo zbunjujuće, nego je i kompletna brljotina koju        su skontali Laž i Ubjeđenja, a kumovali joj Neznanje,        Manipulacija neukih mantijaša,         skriba, te         ‘crkvenih naučnika.’ Naime, po         Bibliji,        Bog je isti kao vi i ja: dvije noge, dvije ruke, glava, i        sve ostalo. Očito je onda da ga je mašta ljudi takvog        stvorila. A to naravno uključuje i slijepo crijevo, što         čitaoca može da navede na sumnju da samim tim ni On nije        savršen. Problem sa stvaranjem         …na sliku svoju… su        naknadno uvidjele i crkvene vođe, pa su po već oprobanom        receptu počeli da mijenjaju postavljena pravila igre putem        vlastitih tumačenja vjerskih naučnika. Sada, mi više         ne ličimo na njega jer        je On sada postao ‘dio nas’… On        je sada ‘u nama’ i        to valjda putem svetog duha ili tako nekako.                 In nomine Patris, et Fillii, et Spiritus        Sancti. Laž         i Ubijeđenja nam sada prodaju šuplju da je to uvijek bila        istina koju, eto, niko vijekovima nije skužio. Čak ni        stvaraoci ove fantastike.
A da sam u pravu da i dalje vladaju prastara objašnjenja        oko toga gdje se Bog nalazi, lako se uvjeriti. Većina        vjernika kada mu se obraća i dalje gleda u nebo jer su        sigurni da On promatra sve odozgo… čak možda iz                 Barbela o        kojem ćete više saznati kasnije. Moja se generacija sjeća        da nam je naturano da bradati i sijedi Bog ‘sjedi u        oblacima’, pa se valjda sa razvojem avijacije i povećanjem        stepena zagađenja zraka popeo nešto više… zatim su        poslali ljude u orbitu a neki su bome hodali i po        Mjesecu         (hmm, ako ste pravi vjernik, ne bi trebali vjerovati da je        moguće šetati po nematerijalnom        eteru)...        te je On otišao još i više. Onda su crkveni manipulatori        skontali da je vrag odnio šalu i smjestili su ga udobno u        naše duše.

srce_birajte I       

Isus je u našim dušama ali i srcima.                 Po gornjem izgleda da vjernici imaju izbor između njegovog        vanjskog i unutrašnjeg srca.

Ali        po ‘Postanku’ sve        je toliko zbrljano—što iz neznanja ali najviše namjerno—da        se normalna osoba lako zbuni i ne zna šta da misli. A u        tome i leži umjetnost manipulisanja:         Nije valjda da više vjeruješ svojim očima nego šta ti MI        govorimo? Istovremeno,        oni koji su ovo pisali živjeli su u vlastitom svijetu        fantastičnih priča i predanja, dok su mase kojima je to        bilo namjenjeno bile nepismene, te im je oralno prenošeno        onako kako je to neko htio. Primjer te umjetnosti su        današnji američki pastori i evangelisti koji putem TV i        radija interpretiraju hrišćanstvo po svom nahođenju i u        momentu vlastitog nadahnuća. Time mnogi zarađuju ogromne        sume novca. Zato je moguće predpostaviti da su neki od        tvoraca ranog hrišćanskog materijala bili uticajni lokalni        ljudi ili čak mentalno uvrnute osobe, čije je neobično        ponašanje i zbunjujuće izjave skretale pažnju, a isto        tumačeno na razne načine od drugih. Nastankom sveštenstva,        došlo je do određenog reda oko načina širenja vjerovanja        koja su kasnije bilježena. I šta god se napisalo, publika        je to ne znajući bolje prihvatala bez pogovora. Uzmimo samo        priču o Adamu i Evi. Tu stoji da je Adam napravljen od        prašine u koju je Bog udahnuo život, što me opet dovodi da        se upitam da ako je tako, kako to da naše tijelo sadrži        nekih 70 procenata vode?         Biblija ne        objašnjava zašto je Bog tako savršenom Adamu kao ‘svojoj        slici’ izvadio        jedno rebro—bar po pričama za koje crkva još nikoga nije        spalila na lomači—kako bi stvorio Evu?         (Anatomski, broj rebara kod žena i kod muškaraca je isti:        24. I tačno je da dio rebra pod određenim uslovima može da        ponovno naraste.) Doduše,        oni koji su ovo izmišljali bili su muškarci, pa je sve        učinjeno kako bi se žena stavila u zavisan položaj. Zato        ako ste pravi muškarac, čim vaša žena podigne glas, dužnost        vam je da joj naturite ovu ogromnu mušku žrtvu.
Bog je Adamu i Evi dao nalog da se razmnožavaju. Katolička        crkva tvrdi da to treba činiti uz minimalnu upotrebu seksa,        jer mora da su katolički sveštenici zaključili da nije fer        da samo oni budu seksualno frustrirani. Bilo kako bilo,        ispada da su Adamu i Evi prvi potomci bili jedni drugima        braća i sestre koji su se međusobno razmnožavali i tako        dalje. Kontam, dragi Bože: pa to je baš nezdravo.

Nevjerovati nije opasnost po društvo. Opasnost        je vjerovati. George        Bernard Shaw

• Kako je        došlo do ‘Božijih zapovijesti’? Svi        smo čuli za Deset Zapovijesti bez obzira kojoj        monoteističkoj religiji pripadamo. To su one koje je Bog        zapisivao na kamene ploče dok je Mojsije strpljivo čekao 40        dana i 40 noći. I to bez hrane i vode. Zapovijesti u                 Starom Testamentu počinju        sa “Ja sam tvoj Bog koji te je spasio ropstva u        Egiptu…” a        nastavljaju se svim što je vezano sa Izraelitska plemena.        Naravno, kod nas srpskih pravoslavaca ovo oko ropstva se        izbjegava kao kuga jer mi imamo kompleks od robovanja pod        Turcima, pa smo gornje preinačili u “Ja sam tvoj Bog; nemoj imati drugih bogova osim        mene.” Ustvari,        ne mislim da je važno kako su Izraeliti sročili Zapovijesti        ili ko ih je prekrajao, iako mi lično smeta sedma koja mi        ne da za pravo da bacim požudan pogled na komšijinu ženu.
Ubijeđen sam da je siroti Mojsije bio toliko iznuren od        gladi i žeđi čekajući 40 dana, da nije mogao normalno da        razmišlja. Jer da jeste, sjetio bi se da je ranije—dok je        kobajagi robovao u Egiptu—naišao na egipatski tekst koji se        zove “Knjiga mrtvih”  (The        Book of Dead),        napisanoj nekih         1700 godina prije pojave Isusa ili oko hiljadu godina prije        nastanka izraelitskog Jehve. Tu        su faraonski sveštenici jasno i čitko zapisali i        obrazložili da svako ko umre može da završi u prijatnom        kutku određenim za vječni život. Ali, kandidat prethodno        mora da uspješno prođe dva testa. Nešto kao prijemni. A evo        kako se to trebalo dogoditi:         Prvi        test je bilo fizičko vaganje srca umrlog. Dole je—naslikan        na zidu—opis procedure sudnjeg dana. Egipćani su vjerovali        da svi grijesi koje osoba akumulira u životu imaju odraz na        povećanu veličinu srca. Test bi izvršio Anubis, bog        mumifikacije, te ako je pokojnikovo srce bilo teže nego        pero na drugoj strani vage, onda se podrazumjeva da je        grešno. Takvo srce sirotog, i sada sigurno na smrt        isprepadanog mrtvaca, bilo bi proslijeđeno čudovištu        Amitu—to je ovaj sa čeljustima krokodila, tijelom nilskog        konja, i grivom lava—koji bi srce odmah pojeo.
U prvi mah izgleda da je proces sudnjeg dana za stare        Egipćane bio sličan hrišćanskim. Ali nije tako. Hrišćanima        je kroz stalno naturanje straha nametnuta ideja vječite        kazne pakla, koja se sastoji od najgorih mučenja i patnje.        Egipćani nisu imali pakao kakvog ga organizovane religije        danas serviraju.

weighing hearts

Ako        bi sretni mrtvac ipak prošao test vaganja, drugi dio je        bila njegova zakletva bogovima da u životu nije pravio        određene nedozvoljene radnje. Prevod te zakletve—u        skraćenoj verziji—ide otprilike ovako:
“Pozdrav        tebi veliki bože i bože pravde. Dolazim da vidim tvoju        ljepotu i da kažem da znam imena 42 ostalih bogova koji su        ovdje sa tobom u ovom Mjestu pravde… Dolazim sa istinom;        nisam činio ništa loše drugima i nisam činio zlo nego        dobro:
•         Ja nisam vrijeđao boga;         •         Ja nisam povrijedio dijete bez roditelja;         •         Ja nisam učinio nikakvo zlo bogu;         •         Ja nisam ubio; nisam prokazao nikoga da bude ubijen;         •         Ja nisam prouzrokovao ničiju patnju;         •         Ja nisam praktikovao nemoralan seks; nisam bio nevjeran;         •         Ja nisam dodao ili oduzeo mjeri         (za težinu, zapreminu);        nisam namještao vagu da bude netačna;         •         Ja nisam oteo mlijeko iz dječijih usta; nisam otjerao telad        sa pašnjaka;                  Ja nisam mijenjao tok vode u sezoni; nisam podizao        brane;         •         Ja nisam spriječavao bogove u njihovim        namjerama.” Dakle,        nešto slično sa Deset zapovijesti i ako ih je bilo nešto        više (vidi ovaj link iz            ‘The Book of Dead’ na        Engleskom). One iz         Starog Testamenta se        razlikuju od egipatskih jer su bile prilagođene tadašnjim        potrebama Izraelitskih plemena, idejama njihovih sekularnih        i vjerskih vođa, te lokalnog načina življenja. Iz faraonske        zakletve vidimo da je Egipćanima bilo od velike važnosti da        se sa vodama rijeke Nila ne manipuliše na pogrešan način,        jer bi se time ugrozili životi i egzistencija društva. U        Judeji i Samariji opet nema velikih rijeka, pa se voda u        Deset zapovijedi i ne spominje; današnja rijeka Jordan je        nešto kao sarajevska Miljacka.
Pogledajmo nešto drugo u ovim egipatskim zakletvama.        Faraonski Egipat je milenijima bio solidno uređena te vojno        i ekonomski moćna zemlja. Da bi se takvom održala hiljadama        godina, Egipat se morao oslanjati na osnovne principe        organizovanog društva. Postojali su propisi za mnoge        aspekte društvenog života. Putem gornjih zakletvi bogovima        jasno je da su u tom društvu djeca zaštićena, stoci se        poklanja dužna pažnja, vode Nila se regulišu, te činiti        drugome zlo ili počiniti ubistvo se društveno ne toleriše.        Moral zahtijeva da se ne zakida, ne krade, i da se poštuje        institucija braka. I da ponovimo:         sve ovo je zapisano i osmišljeno prije nego što je nastao        monoteizam, dakle prije nego što je nastalo i jedno slovo        izraelitskog Starog zavjeta.         A        po svim današnjim dokazima i pokazateljima, rad na ogromnim        građevinama starog Egipta nije bio plod ropskog rada, nego        su ih gradile armije iskusnih zanatlija i radnika. Zato ne        vidim potrebu upuštanja u jalovu diskusiju od kuda        Izraelitima ideja za Deset zapovijesti, ili od kuda dolaze        ta generalna propovjedanja o potrebi za specifičan        društveni moral. Jasno je da ovo nastaje iz društvenih        potreba i uslova života, načina života, klimatskih uslova,        lokalnih tradicija, te tuđih uticaja tuđih tradicija ili        vjerovanja. Naravno, nastanak Deset zapovjesti na kamenim        pločama klesanih iz gorućeg grma je ljepša priča. Naivna i        maštovita, ali se lakše pamti i prepričava.
Ukratko, ništa ne navodi ili potvrđuje da Deset zapovijesti        imaju isključivu i originalnu vezu sa judejsko-hrišćanskim        bogom. Prepisivačke škole su uvijek postojale pa je        svojatanje ili prihvatanje tuđih tumačenja i vjerovanja        bila ustaljena praksa. U slučaju Deset zapovijesti, izvor        je očito bio u Egiptu a definitivno ne u Judeji ili        Samariji.         A        od koga su opet Egipćani ovo uzeli, to mora da je        interesantna priča o kojoj ja baš ništa ne        znam. •         Porijeklo vjerovanja i religija
Niko        ne može tačno da utvrdi kako su nastale religije, ali je        sigurno da nisu nastale preko noći, ili tako što je nekome        Bog prenosio putem anđela šta da zapamti a drugi da to kao        zabilježe. Ali da bi počeli preciznije, evo jedne od        definicija religije date od Clifford Geertz-a, cijenjenog        američkog antropologa:

  • “Religija je sistem simbola koje služe da se          uspostavi povoljna klima za emocionalno stanje i          motivaciju u ljudima, kroz formulisanje koncepcija od          osnovnih zahtijeva postojanja, te pakovanja ovih          koncepcija sa takvom dozom realizma da dobijeni uslovi i          motivacija izgledaju vanredno realni.”

Ja        bih tu kao praktičar dodao i riječ ‘manipulacija,’ ta bi        prva rečenica bila ispravnija. Dakle:

  •           “Religija je sistem simbola koje služe da se uspostavi          povoljna klima za emocionalno stanje, motivaciju i                     manipulaciju           sa ljudima…

Još         kraću verziju dao je Ivan Cvitković u svojoj knjizi                 Religije Savremenog Svijeta:         “Religija je i individualno i kolektivno uvjerenje nesklono        provjeri.”
Vjerovatno je sve počelo kada su nam pra-pra-pra… pretci         živeći u pećinama imali prilike da navečer dugo promatraju        Mliječni put, pomračenja Sunca i Mjeseca, ili svijetlosne        tragove meteora. Možda i poneku eksploziju                 novae.        Možemo samo zamisliti kako je to njima zastrašujuće        izgledalo. Onda bi došle kiše pa sa njima munje i gromovi,        pa bi ponekada munje zapalile obližnje drvo što je našim        pretcima u pećini bio siguran znak da se šalje poruka od        nepoznatih bića. Ali kakva? Ne znajući kako da sve to        objasne, njihov zaključak je sigurno bio da postoji neko        koji je moćniji čak i od njihovih buzdovana i kamenih        sjekira, i pred kojim se treba biti pokoran. Naravno, to je        kasnije neko promućuran uočio pa je počeo da tumači i        odgoneta poruke ‘nevidljivog.’ Mora da je tako rođena        Manipulacija.
Mala        digresija.

  • Uvijek sam sa interesom pratio ponašanje svojih pasa.          Oni dobro znaju sve što je vezano za svijet oko njih. Oko          kuće znaju svaki kutak i lako je pratiti uobičajeno          ponašanje u njihovom vlastitom okruženju. Recimo, nekada          laju kada određena osoba prolazi pored ograde a kada          naiđe druga, onda su mirni… a od ograde ne mogu ni da          vide ko prolazi! Ako sam ih izvodio u šetnju na ulicu ili          u park, znali su kako se drugi psi ponašaju i kako se          prema njima treba ophoditi: da li ih se plašiti,          ignorisati, ili se sa njima igrati. Razlikovali su zvuk          motora svakog od tri automobila koje smo posjedovali, pa          bi noću samo prigušeno lanuli da nas upozore—ali ne i          probude—ako bi nepoznati automobil zastao pred kućom.          Lavežom nisu reagovali na parkiranje automobila nekog od          ukućana jer su tačno znali ko je došao.
  • Ali nikada nisu naučili kako da se ponašaju kada bi          došlo do grmljavine. Tada bi skakali u krevet i          prijanjali se uz mene, ili bi se sakrili ispod          namještaja. Čak bi počeli drhtati na prve kapi kiše jer          su iz iskustva znali da kiša i grmljavina često idu          zajedno. Jednostavno, sjevanje i grmljavinu nisu mogli da          objasne i da prihvate kao nešto uobičajeno          tj. kao rezultat normalne prirodne akcije. Istovremeno su          mirno tolerisali lupetanje          građevinskih mašina ili mehaničkih čistača snijega na          obližnjim ulicama.

A        kada bi se ponovno pojavilo Sunce, nestalo je i straha.        Sunce je donosilo sigurnost i toplinu. Zato i nije neobično        da je uglavnom u svim politeističkim religijama i        vjerovanjima Sunce predstavljalo simbol života i imalo        božanski karakter. Mnogi od kraljeva, careva, faraona i        sličnih velikana prošlosti su koristili to kao izvor svoje        moći tvrdeći da potiču od Sunca. Pa i vi ste bili ‘mamino        sunce’!
Umjesto više bogova Sunca, u monoteizmu tu ulogu preuzima        samo jedan i to Izraelitski bog JHWH (ili popularno Jehva,        Jehova). A kada smo kod početka monoteizma, potrebno je da        imamo u vidu da je prva znana monoteistička religija        nastala ne u drevnom Izraelu nego u polteističkom Egiptu,        kada je faraon Amenhotep IV (1348 prije N.E.) prebacio        vjerovanje na samo jednog boga, Atona, i izgradio poseban        grad i temple za istog. Nakon njegove smrti, revnosni        sveštenici su vratili Egipat na politeizam. U ranom        Judaizmu ima još nešto interesantno: sve do uništenja grada        Lakiš od Asirijaca u osmom vijeku prije naše ere (Lakiš je        iza Jerusalema bio drugi po veličini grad u državi        Juda), Jehva je bio paganski bog koji je imao ženu, boginju        plodnosti, Ašerah! Ovo        potvrđuju skorašnji arheološki nalazi. Nešto kasnije,        Izraelitsko sveštenstvo ih je razvelo te su svi rituali        obožavanja Sunca i kojekakvih idola ostavljeni paganima,        tim običnim primitivcima i ignorantima. I srećom po nas!        Jer danas mi hrišćani vjerujemo u jedinog jevrejskog boga i        jedinog mu ne-semitskog sina—virtualno začetog, rođenog od        djevice, i sposobnog da oživi mrtve—dakle osobe od krvi i        mesa koji je umro ali je oživio nakon tri dana i otišao u        nebo. Pa nećemo valjda da vjerujemo u nekakve paganske        izmišljotine i da se klanjamo glinenim idolima sa ogromnim        grudima ili velikim kitama?!
U ranijem dobu, organizovana religija u Mezopotamiji i oko        Mediterana se razvijala uporedno sa razvojem organizovanih        društava. Logično da su prve civilizacije nastale u plodnim        dijelovima Bliskog Istoka i Sjeverne Afrike gdje su vladali        najbolji uslovi za život. Klima je bila pogodna. Tu su i        velike rijeke za ribolov, navodnjavanje, i prevoz dobara, i        sve to uz obilje voća pa čak i tri žetve. Istovremeno,        došlo je i do početka razvoja robovlasništva i to najprije        prodajom potomstva, zatim robovskim radom u zamjenu za        dugovanja, te konačno putem ratova. Zahvaljujući besplatnom        radu robova, nastali su i prvi viškovi proizvoda koji su        išli u trampu za druge proizvode. A kako su odnosi        postajali kompleksniji, tadašnji vladari su nalazili razne        načine da kroz uticaj lokalnog klera—vjerovatno najprije        vračara i sličnih šarlatana—bolje učvrste svoje pozicije i        uticaj iskorištavajući mističnu snagu vjerovanja        kombinovanu sa ljudskim neznanjem. Neukom narodu je također        trebalo nešto što bi im je pružilo nadu za bolje i dalo        odgovore na pitanja oko suše, poplave, nepravde, bolesti i        sličnih nedaća koje pojedinac nije mogao da kontroliše.        Sasvim je moguće da su kroz ta očekivanja jednih i ponude        drugih nastajale—a kasnije i nestajale—određene vjerske        forme, koje su na samom svom početku crpile elemente iz        priča, tradicija i predanja.
•         Politeizam i paganizam         Ako me Papa ikada upita za moje mišljenje o Isusu i        hrišćanstvu, najprije ću mu reći da nije lijepo pretjerano        lagati kako to praktikuje crkva. Jer svi mi prihvatamo        sitne lagarije i podvale. Mnogi čak traže odgovore i        prihvataju tumačenja koje dobivaju putem horoskopa,        gledanja u karte, ili u šolju kafe, ali to je neuporedivo        sa laganjem         en masse kako        ga provodi organizovana religija, i to još uz pomoć         svjetovne vlasti. Zato i vjerujem da su odnosi u društvima        plemenskog karaktera prije par hiljada godina bili zdraviji        i harmoničniji od modernih društava, a to se može suditi        prateći one koji takav način života praktikuju i danas. Tu        se kroz spiritualizam, mnogoboštvo (politeizam) te prateće        tradicionalne mitske priče i predanja, oslanjalo između        ostalog i na astronomske pojave i tumačenja (astroteizam),        a zatim kroz poštovanje prema okruženju: specifičnim         životinjama, drveću ili biljkama, imidžima lokalnih        zaštitnika, i slično. Astroteizam je bio jedan od        najranijih vjerovanja povezan sa praćenjem kretanja Sunca,        Mjeseca, planeta, i sazvežđa. Mnoge ranije kulture su čak        dizale astronomske opservatorije i precizno pratile putanje        nebeskih tijela, povezujući ta kretanja uz proročanstva oko        sudbine datog društva i pojedinaca. Putem dugotrajnih        opservacija neba, nastao je i kalendar koji i danas        upotrebljavamo. A stare Maje su nam najbolji dokaz        dostignuća iz prošlosti.
Da bi se vjerovanja bolje pamtila i širila, stvarana su        mitska predanja. Mitovi su uvijek bili sastavni dio        društava u raznolikim ljudskim zajednicama i periodima, bez        obzira gdje i kako su se društva razvijala. Isti su        rezultat tradicija kroz interakciju između prirode i ljudi,        gdje je primat dat nadnaravnim bićima i prirodi, a u        namjeri da se ista umilosti. Naravno, mitovi su uglavnom        oko nadljudskih vrijednosti nečega, ili čudotvornih        mogućnosti nekog od predaka (recimo, vila Ravijojla, Marko        Kraljević i njegov konj Šarac), koji su trebali da održe        nadu u nešto ili potvrde određene moralne vrijednosti.        Nešto od toga je preuzela organizovana religija koja je        uz         Bibliju dodala        dijelove tog paganskog prilaza organizovanoj vjeri. To se        naravno i danas servira na mnogo perfidniji način        stvaranjem lažnih imidža koje koriste raznorazni        kvazi-pisci i jeftini dušebriznici, da bi na taj način        vlastito nadgrađene i izmišljene priče prodavali vjernicima        kao halvu.
I Judejski monoteizam je u ranom periodu zadržao neka        ranija vjerovanja i predanja, da bi ih kasnije        okarakterisao kao paganska (po latinskom         paganus ili        kako to najbolje opisati po našem,         obične seljačine),         što je za njih—a kasnije i za hrišćanstvo—bilo dovoljan        razlog da se sa paganima nemilosrdno i na najkrvavije        načine obračunavaju, zahvaljujući upravo nebuloznim        instrukcijama bivšeg vrhovnog pagana, izraelitskog Jehve.
Po mom vlastitom mišljenju, paganizam—uključujući i jedan        od njegovih oblika, astroteizam—je bio i ostao jedan od        najčišćih oblika vjerovanja, obzirom da je bio najbliži        individui kroz njeno prirodno okruženje, šire društvene        uslove, geografske karakteristike, i način života njegove        uže zajednice.         (Da dodam, također mi odgovaraju mnoge ideje koje su        promovisane budizmom i taoizmom, ali ih ne praktikujem niti        ih želim ovdje porediti sa zapadnim religijama, obzirom da        nisu rezultat vjerovanja u bradatog boga.)                 Mitovi koji su pratili paganski način života su se        predanjima prenosili na nove generacije i formirali        određene društvene vrijednosti, i samim tim uticali i na        gradnju spiritualnosti i morala, kako društvenog tako i        individualnog. Daljnjim razvitkom društava, mitovi su se        dopunjavali, nastajali, mijenjali, ili čak nestajali.        Mitovi jednog od društava su se ponekada preuzimali od        drugih i bili prilagođeni novoj zajednici ili vremenu. Tek        sa dolaskom organizovanih religija došlo je do        iskorištavanja mitova na specifično perfidne načine.

LascauxCave

Pećina        Lascaux: rad naših predaka izmedju 30,000 i 15,000 godina        prije naše ere. Na lijevoj slici iznad glave bika se nalazi        sazvežđe Sedam Sestara (Plejade), a nešto niže i sasvim        lijevo su tri centralne i gigantske zvijezde sazvežđa        Orion. Desno je stvaran položaj zvijezda u tom dijelu        neba.

• • •

Podjelu        vjera i vjerovanja prema antropologu Anthony F. Wallace-u        možemo da izrazimo kroz četiri različita        nivoa:

  •           Individualistička:           Osnovna, nešto što se nekome kao pojedincu može          ‘ukazati’ ili šta on misli da se          dogodilo;
  • Vračarska:           Vrači tj. spiritualisti koji čitaju iz dlana, liječe          putem ‘duhovnih veza’ … dakle neko ko je to stekao i          razvio na svoj vlastiti način;
  • Komunalna:           određen sklop vjerovanja i prakticiranja vjere          uglavnom unutar iste grupe gdje vjera postoji kao          naslijedna ili kao svijesno skupljena (recimo, religiozna          udruženja);
  • Crkvena:           kompleksno organizovane i sadrže elemente iz          prethodne tri.

Ova         četvrta, crkvena, odnosno generalno religijski organizovana        vjerovanja su najuspiješnija, obzirom da su formirana i        održavana centralistički. Crkva je sva tumačenja pretvorila        u strogo kontrolisanu ‘vjersku nauku’—zato i imamo        religijske naučnike—koja se vremenom stalno usavršava i        prilagođava razvitku društava i rastu opšteg znanja.        Stvorena je umjetnost laganja na neviđenoj skali koju su        objeručke prihvatili i svjetovni vladari kako bi podanicima        mogli objasniti nešto što se nije dogodilo sa         zašto se nije dogodilo a        eto, trebalo je da se dogodi.        Kao osnov svega imate         Bibliju kao        vodilju, pa zatim stotine knjiga koje objašnjavaju šta je        ko kao uradio ili rekao, a istovremeno se užurbano        izmišljaju nove priče i otkrivaju ‘novi detalji’ oko ove        religiozne fantastike, koji nemaju nikakvog realnog osnova.        Važno je slijepo prihvatiti         Bibliju kao        božiju riječ i vjerovati da je ista u pravu oko bilo kog        pitanja gdje čak postoji sumnja, ali samo pod        uslovom         da se svako pitanje treba pravilno         razumjeti.        Naravno, znamo ko je jedino sposoban da nam tako nešto        protumači i potvrdi, te sada vidimo zašto nam trebaju ti        učevni religijski naučnici kao i kojekakvi religijski        tumači, koji će nam na taj način—kao guskama za mentalno        tovljenje—da proturaju vlastita shvatanja i        objašnjenja. Što        se tiče nastanka monoteizma, jedna od predpostavki koju        nađoh je ta da je vjera u jednog boga (u ovom slučaju,        judejskog), nastala iz praktične potrebe zbog čisto        nomadskog karaktera života izraelitskih plemena. Za Jehvu        nije trebalo graditi velelepna i skupa zdanja i dizati        ogromne statue. Samo je jedan objekat bio podignut za        Jehvu, i to svetilište unutar palače u Jerusalemu koje je        davno uništeno. A kako su ga Izraeliti stvorili tako su ga        i sa pravom posvojili i proglasili se izabranim        narodom,’ na šta su stekli marketinško pravo kao osnivači        monoteizma. Kao dokaz njima samim da je Jehva njihov bog,        malo je tih plemena ili drugih naroda spomenutih u                 Starom Testamentu a        koje On nije Izraelitima pomogao pokoriti, uništiti,        spaliti gradove, te opravdati masovna ubistva i        silovanja. Dakle,        oko objašnjenja pojma ‘genocid’, Stari Testament može        da služi kao osnovni priručnik: najprije prihvatiš da imaš         neka ekstra prava data od ‘više sile,’ a zatim slijediš         vrlo precizne instrukcije za uništenje drugih.        (Vidi: 13:15-16)
Eto, tako je to nekako izgledalo. Ako vam se ovo mini        objašnjenje ne sviđa, eto vam Interneta gdje će te naći        svakojaka objašnjenja. Ali ne zaboravite da prije nego neka        od njih prihvatite, uvijek se najprije konsultujte sa        Istinom i Znanjem, jer u potrazi za Istinom, možete kao i        obično naletjeti na svakojake zapreke.
•         Arheološki potvrđena istina o        Izraelitima Grupa        svjetskih cijenjenih arheologa—i to uglavnom jevrejskog        porijekla—koji su radili i rade na projektima na Bliskom        istoku, slažu se oko nalaza i korektnijeg objašnjenja        istorije judaizma i načina života u današnjim granicama        Izraela, počevši od bronzanog doba. Pod ‘korektnijim        objašnjenjima’ mislim na dio skore istorije Izraela gdje se        arheologija ponekada pogrešno koristila kao oruđe u        stvaranju države i izgradnji individualne svijesti, i gdje        arheološki nalazi nisu baš uvijek interpretirani na čisto        znanstveni način.
Ovo je u detalje prikazano kroz TV seriju od šest epizoda        emitovanih na ‘History’ kanalu, a ponavlja se s vremena na        vrijeme i na BiH domaćoj televiziji pod naslovom         Bible        Unearthed (‘Otkopana        Biblija’). Saradnici i naratori u ovom projektu su Prof.        Richard Friedman, Univerzitet Kalifornije; Prof. Israel        Finkelstein, Univerzitet Tel Aviv; Prof. Amihai Mazar,        Jevrejski Univerzitet u Tel Avivu; Avi Ofer, iz Ekspedicije        Judejske Visoravni, Neil Silberman, Ename Centar za        Arheologiju iz Belgije; i Prof. Baruch Halpern, Univerzitet        Pensilvanije. Ovo su njihovi kolektivni zaključci bazirani        na najnovijim arheološkim otkrićima unutar današnjeg        Izraela.

Juda.Israel.Kanan
Današnji        prostor Izraela i šire je prije nekih tri hiljade godina        bio poznat kao Kanan. Kanan je bio pod upravom Egipta, tada        najveće organizovane države. Manji gradovi-državice u        Kananu su postojale još od bronzanog doba. Negdje oko        hiljadu godina prije naše ere, došlo je do nekog ili nekih        vojnih pohoda i to najvjerovatnije iz Egipta—nadjeni su        prikazi o pohodima kao reljefi na objektima duž Nila— koji        su napravili dosta materijalne štete i ekonomske pometnje,         što je opet dovelo do toga da su u Kananu neki        gradovi-državice potpuno nestale, a neke su se spojile        vjerovatno iz ekonomskih ili odbranbenih razloga.
Jedno je utvrđeno:         Izraeliti tu nisu došli kao ‘narod’ tj., monolitna grupa iz        Mezopotamije. Također, nije bilo nikakvog izlaska njih        stotine hiljada iz Egipta a još manje kao bivših egipatskih        robova, obzirom da su tadašnji Izraeliti bili sastavni dio         žitelja Kanana i samim tim Kananci.
Sasvim je moguće da su tek kroz razvoj njihove        monoteističke religije postali posebna grupa.
Nomadi koji su živjeli na tim prostorima su zauzimali        visinske dijelove i izmjenjivali su dobra sa onima koji su         živjeli u dolinama, gdje su se uglavnom uzgajale žitarice.        Međutim, sa stradanjima unutar Kanana, mnogi nomadi su bili        prisiljeni da pređu u zemljoradnike. Ujedno, nomadi su        uglavnom gradili svoja naselja na područjima gdje Kananci        nisu obrađivali zemlju, dakle tamo gdje nije bilo dovoljno        plodne zemlje za obradu. Na tim su se terenima počele da        uzgajaju masline čije je ulje postajalo sve važniji        proizvod za razmjenu sa onima iz dolina. Ova razmjena        polako dovodi ka stvaranju organizovanog društva i države.
Tako u IX vijeku prije naše ere (PNE) nastaje prva sjeverna        kraljevina nazvana Izrael, čiji je glavni grad bio Samaria.        Drugo organizovano društvo i država nastaje na jugu od        Izraela i zove se Juda. U istoj se nalazi i Jerusalem. Taj        je dio bio daleko siromašniji obzirom na lošije obradivu        zemlju; većinu dijelova je pokrivala pustinja, i sve je to        pratio nedostatak kiše. U to doba, Jerusalem nije bilo        nikakav grad nego manje selo. Za ova oba područja postoji        mnogo dokaza da je njihova religija bila politeistička, jer        su tu iskopani mnogi idoli od gline i kamena koji ovo        potvrđuju.
U VIII. vijeku PNE, sjeverni dio je napadnut od Asirije i        gradovi su padali jedan za drugim. Veliki broj izbjeglica        bježi na jug i odlazi u Judu i Jerusalem. Godine 701 PNE,        Asirci napadaju i Judu u kojoj je u to vrijeme vladao        Izakeja ili Ezakeja i uništavaju drugi grad po veličini,        Lakeš. Ovi napadi i uništenja su slikovito prikazani na        preostalim Asirskim reljefima. Juda, i ako je bila mala        država, bila je dosta dobro organizovana. Na primjer,        tadašnji kralj Ezakeja je dao da se u Lakešu iskopa vodovod        kroz dugi kameni tunel kojim se snadbijevao grad. Taj tunel        i kanal i danas postoje, a u vezi ovog organizovanog        projekta ostao je i napis na kamenu kao komemorativna ploča        izdata od kralja. Na ovaj i slične načine stvaraju se bolji        uslovi za život i ekonomski razvoj, te dolazi do bolje        organizovanog društva. To opet ima za rezultat i širenje        pismenosti. Predpostavlja se da je za potrebe takvog        društva došlo do pojave napisa koji će kasnije da        sačinjavaju dijelove Biblije.        To opet ukazuje na činjenicu da se sve to činilo kako bi        došlo do čvršćeg zajedništva ove grupe koja će vremenom        postajati sve monolitnija, i na kraju prihvatiti ideju        jednog boga.
Oko 800 godina PNE pojavljuje se po prvi put ime boga Jahve        (JHWH) kao i njegove pratilje, boginje Ašerah. Ovo pagansko        zajedništvo će sa nastankom monoteizma kasnije nestati,        najvjerovatnije sredinom milenija. Negdje u to doba se        potpisuje mir sa Asircima na sjeveru. Kako se u periodu od        narednih stotinjak godina Jerusalem sve više ekonomski        razvija, time se formira i jača organizacija društva kroz        vladavinu jednog         kralja,        u jednom         centralnom        gradu Jerusalemu, u jednom         templu        unutar palače, i u vjerovanju u jednog         boga,         čime se postavlja temelj za prvo monolitno društvo bazirano        na monoteizmu.

***

Direktna veza egipatskog Boga Sunca sa Isusom

Kada govorimo o uticaju prethodnih religija na hrišćanstvo, nemoguće je zaobići religiozne tradicije starih Egipćana. Na našu sreću, posjedujemo činjenične i detaljno dokumentovane dokaze načina života, tradicija, i vjerskih običaja iz tog doba. A za naše potrebe, uzećemo vjerovanje o Horusu, faraonskom bogu Sunca, koji se kao božanstvo pojavio nekih 3000 godina prije Isusa. Možda se pitate čemu se ovdje stalno pominje Horus. Razlog je sasvim jednostavan: bez priče o Horusu, ne bi bilo ni priče o Isusu. Ili bi ta priča bila sasvim drugačija.
Da bi uporedili život i akcije Horusa sa Isusovim, kao baza su uzeti primjeri koji su i dan danas vidljivi ili zapisani hijeroglifima na faraonskim hramovima i grobnicama, reljefima, kipovima, kao i sačuvanim zapisima na papirusu. A sve ovo je od specifične važnosti. Naime, znamo da su biblijski Isus i njegovi apostoli samo priče i predanja, bez trunka dokaza ili istorijsko-arheoloških tragova. I pored svih napora crkve, ozbiljnih arheologa, istoričara, te nebrojenih prevaranata svake vrste, ne postoje apsolutno nikakvi tragovi neke javne osobe pod imenom Isus, koja bi se mogla činjenično povezati sa čudima ili bilo kakvim akcijama ili o čemu postoje bilo kakve bilješke tadašnjih rimskih ili jevrejskih zapisničara, sveštenstva, ili vlasti. Nema zabilješki ni od mogućih Isusovih bližih savremenika, njegovih obožavatelja, slijepih koji su progledali, ili čudesno izliječenih od bolesti. Sa druge strane, i ako je faraonski sistem vjerovanja bio također zbir fantazija i predanja, stari Egipćani su nam bar ostavili mnoge pisane detalje oko njihovih religioznih tradicija nastalim hiljadama godina prije navodne pojave Isusa. U svakom slučaju, sve oko boga sunca Horusa nas dovodi do činjeničnih dokaza: kroz poređenje navodnih života i akcija ove dvojice, možemo bez nagađanja i sumnji da utvrdimo kako su i na koji način nastale priče o Isusu.
Pošto je u religijama sve izmišljeno, isto podliježe mogućim izmjenama kroz društveni rast i razvoj. Tako je bilo i promjena oko uloge Horusa. Mijenjana mu je uloga počevši od pre-faraonskih dinastija, pa sve do pojave Isusa—dakle, nekih tri hiljade godina. Negdje je moguće naći da je Horus samo povezan sa bogom Ozirisom, negdje je Oziris prikazan kao njegov otac, a imamo i ovaj primjer iz papirusa ‘The Book of Dead’ (‘Knjiga Mrtvih’), gdje na jednom mjestu stoji: “Ja sam Horus Stariji na dan postavljenja, ja sam Anubis od Sepa, ja sam bog svega, ja sam Oziris.” Šta više, postojao je i Horus ‘stariji’ te Horus ‘mlađi.’
Ali da se ne zamarate izmišljotinama faraonskih sveštenika nastalim kroz milenija, treba samo znati da su Horus i Oziris bili tradicionalni bogovi Sunca kao što je to trebao da bude i Isus, sve dok se nisu promjenili društveni uslovi. Time je nastala osnova za utemeljenje novog božanstva u novo formiranoj religiji, i to pod navodnim okriljem jednog, jevrejskog boga. Ovdje treba da pažljivo uporedite detalje života Horusa i Isusa po pričama, predanjima i postavkama kako faraonskih tako i biblijskih vjerovanja: • Horus je ‘rođen’ 21. decembra a Oziris, njegov otac, 25. decembra. Isus je ‘rođen’ 25. decembra. U isto vrijeme je rođen i persijski bog sunca Mitras. Nikakva slučajnost jer je taj dan vezan za solasticij (zimski položaj Sunca); • Horus je podignut od očuha Sefa (Seph), slično kao što je očuh Josip podigao Isusa; • Horusovo rođenje su pratila trojica posmatrača zvijezda slijedeći zvijezdu Sirijus i noseći poklone… isto kao Isusa ‘tri mudraca’ (tri zvijezde iz pojasa sazvežđa Orion) koji su pratili ‘istočnu zvijezdu’ (Sirijus); • Anđeli su najavili rođenje Horusa… kao i Njegovo; • Horus je imao 12 slijedbenika, isto kao i Isus apostola; • Horus je završio na krstu** slično Isusu; • Horus je ‘kršten’ u 30 godini života od Anupa na Eridanu, a Isus od Jovana Krstitelja, također u 30 godini, u rijeci Jordan; • Krstitelju Anupu je odrubljena glava kao i Jovanu Krstitelju; • Horus se 40 dana odupirao izazovima i obećanjima Suta (sotone), isto kao sto se Isus opirao 40 dana sotoni na planini; • Horus je čudotvorstvom liječio bolesne i hodao po vodi; • Horus je oživio (oca) Ozirisa, a Isus Lazarusa. Oziris se izgovarao i El-azarus—pa ako ime pročitate glasno dobićete… ali, pokušajte sami; • Horus je sahranjen u mjestu Anu (Mjesto hljeba) gdje je i uskrsnuo. Isus je uskrsao također u Betani (ili kako mi kažemo, Betaniji), što se kao kovanica sastoji od ‘Bet’ i ‘Anu’ a u prevodu znači Kuća hljeba; • Oziris je sahranjen i nakon tri dana je ‘uskrsnuo.’ To se u Egiptu slavilo svake godine pa ponegdje i danas; • Horus je bio poznat i kao Mesija, Govor Istine, Put, Život… dakle pod istim atributima kao i Isus; također je bio poznat pod epitetom ‘Iusa.’ Dakle, Iusa, Isus, Jesus… zvuči li poznato; • Oziris je imao titulu karast što je u slobodnom značenju ‘neko kome je suđeno da bude nešto osobito.’ Isus je dobio ime Kristos ili Krist, što podrazumjeva isto. (** I Horus je ‘zakovan’ na krst. Međutim, krst nije uvijek podrazumijevao klasičan čin zakivanja. Na primjer, Horus je po tradiciji bio ‘zakovan’ ali u nebesima, dakle činom određenog nematerijalnog akta. Imajući u vidu da je u zimskim i ranim proljećnim mjesecima sazvežđe Krst vidljivo iz Egipta, sasvim je moguće da je ovo bila astroteistička veza sa ‘raspećem’ Horusa.
Položaj sa širenjem ruku da bi se tijelom napravilo nešto slično krstu je i ranije bio jedan od fizičkih prilaza vjerskim obredima, a primjeri se mogu vidjeti ne samo na reljefima ili slikama iz faraonskog Egipta, nego i na statuama pagana i ilustracijama ranih hrišćana. Dakle, sve u svemu, ništa neobično. Veza navodne Isusove smrti na krstu sa iskupom za ljudske grijehe je samo praktičan prilaz žrtvovanja jedinke za grupu koji je poslužio učvršćenju ideje za novu religiju.)

Krst figurina

Osoba u položaju kao na krstu i sa krstom oko vrata. Figurina iz perioda između 3900 i 2500 godine prije naše ere; Kipar.

Krst Asirci 1500 BC

Dio reljefa: Predpostavka da su ovo Asirci sa krstovima oko vrata (oko 1500 godina prije nove ere)

Gornja su poređenja tačna i činjenice se lako mogu provjeriti putem vidljivih zapisa i reljefa na zidovima starih faraonskih hramova i grobnica, gdje se detaljno opisuju akcije njihovih bogova. Također, u vezi Horusa i astroteističkih vjerovanja—a kako bi još bolje uočili veze oko raznih bogova sunca sa kojima je povezana ili nastala priča o Isusu—svakako potražite i pogledajte film Zeitgeist na YouTube-u ukoliko link nije već izbrisan od ažurnih vjerskih grupa (link za film na Engleskom). Ako ne nađete film, srećom postoji knjiga oko materijalnih dokaza korištenih za izradu istog pod nazivom Zeitgeist Companion Guide na ovom linku.
Da bismo imali još tačnije postavke oko sličnosti u navodnim životima svetaca, potrebno je da se dotaknemo astroteizma i astrologije. Ako ovo oko ‘rođenja’ Horusa i Isusa vežemo astrološki—čime se u prošlosti skoro sve tumačilo—shvatićemo bolje razloge za pojedine detalje oko izbora gornjih datuma. Vidjećemo od kuda dolazi ova podudarnost oko njihovih navodnih života, te sličnost sa rađanjem ostalih drevnih bogova kao što su bili perzijski Mitra, indijski Krišna, grčki Dionizije, i drugi.
Naime, u ranijim društvima sve je uvijek počinjalo sa divljenjem Suncu kao vrhovnom božanstvu. Dani su uvijek prijatniji i topliji od noći kojih su se ljudi bojali; noć je donosila razne opasnosti i postala je na taj način uzrok straha i mogućeg zla. Noć je kao namjeravala da nekako napakosti Suncu kako bi zavladala vječnom tamom, ali je Sunce uvijek pobijeđivalo tamu donoseći novi dan. Đavo je operisao noću kao i krvožedni vampiri, a bome i raznorazni mesojedi u stvarnom životu. Zbog svih mističnih ali i praktičnih atributa koje pruža Sunce, ljudi su oduvijek pažljivo pratili njegovo kretanje i položaj na nebu. Istovremeno su pratili i bilježili kretanje planeta i zvijezda unutar sazvježđa kroz pojedine periode unutar godine.

  • FARAONSKA HIMNA SUNCU
  • Ti si svjetlost koja se uzdiže za ljudsku rasu
  • Sunce koje donosi bistrinu
  • tako da se bogovi i ljudi mogu prepoznati i razlikovati
  • kada se ti ponovno pojaviš.
  • Sve živi jer je vidjelo tvoju ljepotu,
  • i sjeme niče kada ga dotaknu tvoje zrake,
  • a ne postoji taj ko može da živi bez tebe.
  • Ti si vodilja svima.
  • Ti si im dao život time što si se pojavio.

Na sjevernoj polulopti i gledano sa područja Bliskog Istoka (i ako ovo možete da pratite i sa našeg podneblja), najsvijetlija zvijezda je Sirijus koja se 24. decembra nalazi u pravoj liniji sa tri zvijezde poznate kao Tri kralja ili Kosci u pravoslavlju, a koje se nalaze u sazvežđu Orion. Orion je vidljiv u zimskim mjesecima. One u toj paraleli sa Sirijusom vode do tačke na horizontu gdje će tog dana da izađe Sunce. U doba zimskog perioda znamo da je Sunce nisko na horizontu, da bi se 22. decembra našlo na najnižoj tačci. Od tog momenta—a zbog njegovog niskog ugla i rotacije Zemlje—posmatračima izgleda kao da je Sunce zastalo u svom kretanju. Taj privid traje do 25. decembra, kada Sunce počinje ponovno da se ‘uzdiže’ u pravcu sjevera po jedan stepen dnevno.

Orion-Sirius

Poravnanje Tri kralja i Sirijusa sa izlaskom Sunca 24. decembra.

Na ovaj način mnogi sveci raznih kultura dijele smrt, rađanje, i odlazak u nebo kao što se to pripisalo Horusu i kasnije Isusu. Pored ovog perioda slavio se i period sličan Uskrsu, zato što po dolasku ravnodnevnice (u sjecištu nebeskog ekvatora i ekliptike), Sunce konačno pobijeđuje sile tame jer dan postaje duži od noći. Ma da su mnogobožci tradicionalno slavili tu ravnodnevnicu u periodu 21, 22 ili 23 marta, treba da znate da je Uskrs utemeljen dekretom u Nikeji a ne prirodnim kretanjem Sunca, kako bi pao prve nedjelje nakon punog mjeseca tj., izmedju 22 marta i 25 aprila. Pitanje je, ako već crkva tvrdi da zna sve detalje o životu Isusa uključujući i najmanje detalje oko raspeća, zašto i taj dan nije fiksiran kao što je navodni dan rođenja, Božić? E, to je zato da se ne dozvoli miješanje bilo čega ‘čistog’ u hrišćanstvu sa jevrejskim običajima. Ipak, i ovdje je trebalo također umiješati malo astroteizma i paganizma obzirom da je idejni tvorac Nikejskog koncila oko hrišćanstva bio imperator Vizantije, Konstantin I, inače Nišlija, o kojem ćete čuti nešto kasnije daleko više.
(Interesantno je dodati još nešto oko tri zvijezde pojasa Oriona, a koje se veže sa položajem tri piramide u Gizi. Mislim da su u pravu oni koji smatraju da je baza piramida postavljena sa namjerom da se ovo poveže, jer su tri piramide postavljene tačno onako kao i tri zvijezde: dvije od zvijezda su u paraleli, ali je treća nešto pomjerena naviše. Isti je slučaj za piramidama.)

pyramids and Orion

Sve ovo i daleko više znaju obje hrišćanske crkve, ali o tome se ne diskutuje. Ujedno, putem raznih pritisaka crkvenih grupa i pojedinaca punih vjerske energije i želje za ‘širenjem istine’ (sa malim ‘i’), mnogi dokazi i činjenice nailaze na teškoće i prepreke kako da se vjerno predoče javnosti. Ako pratite materijale o stvaranju mita oko Isusa, primjetićete da čak i renomirane TV organizacije (PBS, Discovery Channel, History, BBC), koje se bave snimanjem i prikazivanjem video materijala oko biblijskih događaja, izbjegavaju da detaljno i otvoreno iznose čisto naučnu stranu oko nalaza arheologa, antropologa, biologa, istoričara i stručnjaka iz drugih naučnih polja, nego se tu često dovedu i predstavnici religije, koji su valjda samim tim što su proučili Bibliju u poziciji da ravnopravno pariraju nepristrasnim naučnicima. Naravno, ovo treba shvatiti kao čisto poslovnu logiku nezamjeranja većini, obzirom da je na svijetu daleko više onih koji vjeruju od onih koji traže istinita objašnjenja.
Uticaj većine uvijek prevagne, pa čak i određeni materijali postavljeni na Internet se ponekada vrlo brzo počiste. Još gore je sa Internet forumima tranzicijskih zemalja gdje se može do mile volje izmišljati sve lijepo o tome šta su neki proroci ili bog rekli ili mislili, ali nemojte da iznosite negaciju ili kritiku takvih pogleda. To onda spada u ‘vrijeđanje osjećanja većine’ pa to treba napasti i izbrisati. ‘Širiti istinu’ ili bar zahtijevati da se izmišljene postavke raščiste je neprihvatljivo, ali se istovremeno postavljanje religijskih izmišljotina kroz dramatičan prikaz tzv., ‘biblijske istorije’ smatra edukativnim! Razlog za ovakve akcije uvijek polazi od istog: strah od istine. Da ironija bude veća, hrišćansko-judejska civilizacija se kolektivno zgrožavala kada je recimo komunistička Kina htjela da cenzuriše Google, jer je to zaboga bilo upereno protiv slobode informisanja! Ovakav cinizam se često susreće u svakoj pori društvenog života, bilo da se radi o nečijem javnom mišljenju izraženom na poslu, u štampi, političkom životu, u nekoj organizaciji, unutar vlade, u školstvu… ukratko, bilo kada i bilo gdje. Ali, da se vratimo istini oko naših religioznih naslijeđa.
Dole je opis Horusovog začeća i rođenja. Isti je star otprilike 3500 godina, i nalazi se na zidovima Luksor Templa (Luxor, Egipat). Bog Tot (Thoth) proglašava da je djevica Izida (Isis) u blaženom stanju noseći Horusa. Knep (Kneph) ili ‘sveti duh’ je impregnirao djevicu (zvuči li nam poznato?). Infant Horus je u društvu tri kralja koji su donijeli poklone. U svojoj studiji Die Geburt des Gottkönigs, Egyptologist Dr. Hellmut Brunner (1913-1997), profesor teologije, arheologije i egiptologije na Univerzitetu u Tibingenu (Tübingen), opisuje ove scene iz Luksora po njihovom slijedu (neke su preskočene jer više ne znam ko je ko na ovom reljefu, i gdje je ko).

luxornativity

1. Boginja Hator (u sredini) grli kraljicu-djevicu, lijevo, dok je otac Amun prikazan desno. 2. Amun je desno sa drugom figurom (bogom Tothom ili Kraljem Thothmesom IV—nije jasno o kome se radi). 3. Amun (left) okrenut je i gleda u Totha koji drži svitak papirusa. 4. Kraljica sjedi na lijevo, Amun na desno, na platformi koju podupiru dvije boginje. Amun drži u ruci ankh (krst). 7. Toth najavljuje događaj kraljici.
A evo i reljefa Horusa sa svojih 12 pratioca… nešto kao dvanaest Isusovih apostola.

horus plus apostoli

Mi znamo za značenje krsta kao osnov svega u hrišćanstvu. Međutim, ankh je kao simbol faraonske moći u drevnom Egiptu bio u upotrebi par hiljada godina prije hrišćanstva:

ankh-cross

Dalje, svi hrišćanski sveci su uvijek prikazani sa oreolom oko glave, a oreol potiče od simbola Sunca koji je opet vezan za znake zodiaka. Postoji veliki broj verzija zodijaka—čak i kineski sa ‘Jin i Jang’—i svaki je podijeljen na 12 sekcija. Smatra se da su zodiaci nastali negdje prije tri milenija, a neki ih vežu i sa ranim faraonskim kalendarom.

zodiac

U hrišćanstvu (kao i mnogo ranije u Grčkoj pa i Indiji), radile su se slike sa oreolom da bi takvim osobama potvrdile ‘svetost.’ Logično je predpostaviti da je Sunce bilo najranija inspiracija za takvo označavanje svetih osoba, što je kasnije i evropsko slikarstvo nastavilo da praktikuje bez da se razmišljalo od kuda je ovo došlo.

horus Umjesto ove kombinacije zmije i Sunca na Horusovoj glavi, na slikama i freskama svetaca raznih religija pojavljuje se oreol

Interesantno je da krstovi nisu uvijek isti kod katolika i pravoslavaca jer se zna da smo ‘mi'—o bilo kojoj strani se radilo—uvijek religiozno bolji od drugih. Katolici imaju nešto jednostavniji krst kao što je gornji imidž faraonskog, a pravoslavci su uglavnom prihvatili onaj sa tri vodoravna elementa: na najvišem bi bio tekst (u slučaju Isusa, često bi stajalo ‘INRI’), srednja prečka je služila za zakivanje ili vezanje oko zglobova, a donja koja je služila da bi pružila potporu stopalama počinje se prikazivati na slikama tek negdje u šestom vijeku naše ere. Najniža potpora se na slikama i crkvenim krstovima prikazuje nakrivljena pod blagim uglom, što je u stvarnosti treća dimenzija krsta koji je u stvari izgledao ovako:

3D cross

Evo i jedne crkve u Moskvi sa krstovima o kojima govorimo, gdje se treća prečka prikazuje pod uglom. Također obratite pažnju na to da je dio centralnog krsta upravo onakav kakav je dio zodijaka i uobičajen u pravoslavlju: sa Suncem kao krugom u centru glavnih linija gdje se iste ukrštaju.

moskva kupole

Eto sada i to znamo.
Negdje skoro gledam TV program gdje nekakav katolički biskup sjedeći zavaljen u fotelju u svojem velelepnom uredu i okružen mnoštvom debelih knjiga, strpljivo i sa vrlo ozbiljnim izrazom na licu pokušava da objasni nama, gledaocima, da iz Biblije ipak ne treba uzimati sve doslovno?!? Naravno, ne objasni nam taj bogomdani tumač šta treba uzimati doslovno a šta ne. Lako mu je o tome govoriti danas, obzirom da bi ga prije nekoliko vijekova za takvu izjavu njegova vlastita braća spalila na lomači. Meni je ova izjava besmislena isto kao kada bi nekakav astronom ili matematičar tvrdio da je konačno riješio kako je došlo do Velikog praska, ali zahtijeva od ostalih naučnika da zanemare veći dio njegove formule koji su netačni jer nema potrebe baš sve uzimati doslovno!
Ipak, možda je dotični biskup u pravu? Samim tim se valja zapitati da li postoji mogućnost da je u Bibliji nešto predodređeno da se prihvati, ne prihvati, ili da se jednostavno odbaci? Znamo da je Biblija pisana i prepravljana vjekovima, novi tekstovi i korekcije su se stalno unosile, pa nema nikakve nade da je nekakav originalan skup ‘božanskog materijala’ ostao nepromjenjen. Pitanje je, da li se može sa sigurnošću reći da li je takvo nešto učinjeno? Ako jeste, ko, kada i zašto je to učinio?
Jasno je da nikada nećemo saznati ko je sve učestvovao u autorstvu i izmjenama tekstova za biblijski materijal. Ali jednu svjetovnu osobu koja je imala ogroman uticaj na samu Bibliju, možemo sa sigurnošću da izdvojimo. A to je bio…
• Konstantin I, imperator Istočnog Rimskog carstva
Ulogu ovozemaljskog autoriteta i tvorca moderne verzije Novog Testamenta, preuzeo je na sebe Vizantijski imperator Konstantin I, čije je puno ime bilo Flavius Valerius Aurelius Constantinus Augustus (rođen u Nišu—nekadašnjem Naisusu—27. II 272 a umro 22. V 337 naše ere). Konstantin I je vladao u Konstantinopolu, današnjem Istanbulu, kojeg je nazvao Novi Rim. Imperator je bio interesantna i kontraverzna ličnost, pun sebe kao i mnogi rimski imperatori, grub, bezobziran, ali i rijetko nadaren političar. Konstantin I ili kako ga pravoslavci nazivaju Konstantin Veliki, znao je da prihvati dobar savjet. Dosta dugu i isključivo hvalisavu knjigu o njemu napisao je njegov savremenik Euzebius, biskup od Cezareje (link) nakon koncila u Nikeji veličajući ga skoro kao sveca. Naravno, Euzebije je prešutio činjenice da je imperator dao pogubiti najprije svog sina, a zatim i njegovu majku, drugu imperatorovu suprugu.
Konstantin (da ne ponavljamo ono ‘prvi’) je 325 godine naše ere organizovao religiozni koncil u Nikeji—drugi po važnosti nakon skupa u Milanu 313 godine, kojim je prekinuto proganjanje hrišćana—gdje su zvanično razriješena mnoga pitanja oko hrišćanstva kao državne vjere (link). Treba imati u vidu da se ono što je prethodilo zboru nije podudaralo sa našim današnjim razumjevanjem hrišćanstva, crkvenih učenja i dogmi, obzirom da su crkvene vođe u to doba imale različite prilaze oko uloge Isusa, njegove veze sa Bogom, te zajedničkih detalja u stvaranju njegovog imidža. Crkvena mišljenja nisu bile utvrđene dogme, pa je dolazilo do ozbiljnih sukoba mišljenja među crkvenim velikodostojnicima. Naime, u to vrijeme nije postojala hrišćanska Biblija kao knjiga kakvu je danas znamo. Današnja Biblija je kombinacija Hebrejske Biblije koja je starija od hrišćanske za nekih desetak vijekova, i učenja o hrišćanstvu preko Isusa. Jevrejska se sastoji iz tri dijela: Torah (‘učenje’ ili ‘zakon’), Nevim (‘proroci’), i Ketuvim (‘zapisi’). Na bazu Starog Testamenta koji je uzet iz Hebrejske Biblije dodat je i Novi Testament. U rano doba hrišćanstva nastala je verzija hrišćanskog Novog Testamenta, čiji je jedan od idejnih tvoraca bio biskup Irinej (Irenaeus, oko 130–202, biskup Lugdunuma u Galiji, današnji Lion, Francuska). Irinej je bio tvorac ideje ‘originalnog grijeha,’ kojeg na sebe za cijelo čovječanstvo preuzima sam Isus, zbog čega navodno umire na krstu. Islam je ovo lakrdiju oko grijeha zamjenio postavkom da smo svi mi rođeni nevini, i da samo svojim svjesnim aktima možemo da postanemo griješnici.
Nemam pouzdanih informacija da li je postojalo više primjeraka ovakvog Novog Testamenta. Naime, u to je vrijeme većina pisanog materijala širena prepisivanjem postojećeg. Iz tog razloga, takvi materijali su bili podložni izmjenama i tumačenjima crkvenih velikodostojnika, apokrifa, ili običnih skriba, koji bi po svom nahođenju korigovali neke od postojećih dijelova ili jednostavno dodavali svoja mišljenja. Zato je bilo čestih pojava da se sa različitim detaljima unutar navodno istog materijala služila recimo crkva u Aleksandriji, ali možda ne i crkva u Lionu. Tek je na koncilu došlo do pročišćavanja i objedinjavanja postojećeg materijala, koji je time postao obavezan osnov za učenje Novog Testamenta, dakle moderne verzije kakvog ga mi uglavnom poznajemo.
Svjetovna vlast je jedan od problema rastućeg hrišćanstva vidjela u postojanju jakih sekti sa oprečnim tumačenjima pojedinih elemenata. Među njima se posebno se isticala gnosistička. Gnosizam (gnosis, Grčki = znanje) je vjerovanje zasnovano na tome da osnove za ljudsko spašenje nalaze u traženju istine unutar same jedinke, kako bi se na taj način slabile veze sa materijalnim svijetom, što opet treba da dovede do individualne spoznaje Boga. Baza njihovog vjerskog učenja je također zasnovana na učenjima Isusa, s tim da su se oni istovremeno služili i sa gnosističkim jevanđeljima, od kojih je jedno bilo i jevanđelje po Mariji Magdaleni. Dakle, oni jesu bili slijedbenici Hrista pa time i ‘hrišćani,’ ali ne i oni koji prihvataju stavove zasnovane na dogmatskim stavovima katoličke crkve po kojima mi danas poznajemo hrišćanstvo.
U vezi samog hrišćanstva kao državne vjere, Konstantinu kao svjetovnom vladaru bila su važna samo ova tri elementa:

  • da crkva bude jedinstvena;
  • da svako crkveno zdanje bude centar vjere, tj. dogmatski organizovan centar;
  • da crkva služi svjetovnoj vlasti.

Koliko god je Konstantinu trebala čvrsta crkvena vlast, slaboj hrišćanskoj crkvi je još i više trebala čvrsta svjetovna potpora i zaštita. Ova simbioza će kasnije da dovede do toga da će crkva polako da preuzme primat i nad svjetovnom vlasti jer jedino je Bog vječan i nepogrešiv, što znači da su svjetovni vladari grešni i prolazni kao i ostali smrtnici.
Da bi se sve to i praktično provelo, Konstantin je u Nikeji zasjeo sa nekih 300 hrišćanskih velikodostojnika (od odprilike 1500 postojećih koliko je crkva imala) iz današnjih prostora Italije, Grčke, Egipta, Izraela, Francuske, Sirije i Turske, te se sa njima dogovorio šta će ući u Novi Testament a šta ne, te koje izmjene hrišćanstvo treba da ustanovi i prihvati. Veoma je važno dodati da je Konstantin onima koji su prisustvovali koncilu ponudio pozamašan finansijski podstrek najprije kako bi došli na skup, da bi nakon toga—budući da je bio zadovoljan završenim poslom—dekretom oslobodio katoličku crkvu plaćanja državnih taksi. Ta se praksa nastavila sve do danas. Šta više, u mnogim zemljama svjetovna vlast i dalje plaća određen danak Vatikanu. Mislim da danas Hrvatska godišnje šalje Vatikanu oko tri stotine miliona kuna, dok sama Hrvatska grca u dugovima. Nazdravlje.
Bilo bi interesantno zaviriti u prostoriju gdje se održavao koncil te pratiti učesnike i slušati diskusije koje su se vodile. Na žalost, postoji samo jedan mali ali interesantan detalj opisa skupa, a pružio nam ga je Sabinius, biskup Herakleje, koji je također bio prisutan u Nikeji. On bilježi: “ Izuzev Konstantina i Euzebija od Cezareje, prisutni su uglavnom bili grupa nepismenih, jednostavnih osoba, koje nisu ništa shvatale.”
U dugotrajnim diskusijama i tamo gdje se crkveni oci nisu mogli složiti, prevagnula je naravno Konstantinova. Na žalost, ne postoje originalni materijali sa ovih sastanaka i diskusija, te zapisi o donesenim odlukama. Ako neko i tvrdi da tako nešto postoji, to je materijal koji je nastao kasnije kako bi bio umotan u pakovanje koje najviše odgovara crkvi. U cijelom ovom poduhvatu, Konstantinova desna ruka je bio biskup Euzebije od Cezareje. Budući da je bio dobar teolog i vješt na peru, postao je idejni vođa polupismenih velikodostojnika—dakle neka vrsta sive eminencije nama poznate iz novije istorije Vatikana—koji je imperatorove ideje ili bar ono što on nije opovrgnuo, ovjekovječio na pergamentu. Konačan zaključak rezultata koncila je sažet u poslanici Konstantina crkvama o ulozi sada novo definisane vjere. (Vidi je u cjelosti na ovom linku.)
Ukratko, više je nego očito da je Konstantin bio taj ko je uspostavio definitivne stavove za tumačenja hrišćanstva kroz utvrđene doktrine vezane za jevanđelja, pitanje oko Isusa, i uloge Svetog trojstva. Da dodamo, tadašnji papa Silvester I. nije prisustvovao ovom koncilu, jer je u to vrijeme svjetovna vlast imala primat nad slabom, nedefinisanom i razjedinjenom hrišćanskom crkvom. Prevlast i jačanje hrišćanske crkve počinje tek nakon Nikejskog koncila priznanjem hrišćanstva kao državne vjere od strane imperatora, uz izradu prvih pedesetak kopija zvanične Biblije kako bi se postiglo ujednačeno tumačenje zaključenih crkvenih učenja i dogmi.
U vremenu do koncila, crkva nije bila niti je mogla uvijek biti monolitna obzirom da su crkvene vođe imale i svoja vlastita učenja i tumačenja koja su nudili lokalnim vjernicima. Na primjer, jedno od razmimoilaženja oko tumačenja je bilo i veoma važno pitanje uloge Isusa. Aleksandrijska crkva pod Ariusom (250–336) je smatrala da je Bog ‘numero uno’ obzirom da sve potiče od njega. Druge crkvene vodje su zagovarale da su i Bog i Isus jednaki, da potiču od jednog (homoousios, tj. od istog; od ‘iste materije’), te da je Isus važan kao i Bog. Za vrijeme koncila u Nikeji, te uz dosta ubijeđivanja i debata, konačno je prihvaćeno mišljenje onih koji su se zalagali za ovakav ishod. Konstantinov potez je bio veoma mudar: dati Isusu važnost samog Boga kako hrišćanstvo ne bi bilo samo nastavak judejskog vjerovanja.
Obzirom da je uz Boga i Isusa uvijek bio i opšteprisutni ‘sveti duh’, koncil u Nikeji je ovaj trijumvirat utvrdio za vjeki vjekova kao Sveto Trojstvo. A ako se pitate ko je Sveti duh, isti je u hrišćanstvo izgleda uveden od samog Isusa, a razradili su ga i objasnili brojni ‘vjerski naučnici’ i apologetici. Danas su stavovi o njemu toliko razvijeni da ga neki smatraju osobom koja ne postoji u fizičkom tijelu ali je živa, koja ima svoju volju i snagu, svuda je prisutna, koja govori, i koja je praktično Bog. Ako ste u stanju da sami sebi ovo objasnite, onda mora da ste stvarni hrišćanin. Treba podvući da trojstvo ne postoji nigdje u Starom Zavjetu i ako je … ‘božiji duh lebdio nad tamnom i praznom Zemljom’...
U trećem vijeku, postojao je i jak pokret poznat kao sabelijenizam (Sabellius, teolog iz III. vijeka), koji je smatrao da je Bog jedan, a da su sveti duh i Isus samo dijelovi ‘maske’ tog boga. Za politički i vjerski primat kao i za potporu državnosti—a to sve uz striktnu kanonsku potporu jedinstvene crkve—rasčišćavanje ideje oko Trojstva je bio jako važan Nikejski dogovor sa dalekosežnim poslijedicama, jer je time i zvanično uspostavljena katolička crkva i udareni temelji za daljnja učenja. Zato me lično čudi trenutna uloga Marije, djevice koja je zatrudnila putem Svetog duha i rodila Isusa, a danas veoma poznate i slavljene Majke Božije, bez koje mnogi vjernici u Hrvatskoj ne bi ni mogli da zamisle hrišćanstvo. Postoje i katoličke crkve sa ništa manje zvučnim imenom nego ‘Crkva Naše Gospe Kraljice Hrvata.’ Ne bismo smjeli zaobići niti njenu veliku popularnost koju uživa u Međugorju. I tako vremenom, od praktične greške oko bezgrešnog začeća, dolazimo do osobe koja se po današnjoj popularnosti može mjeriti sa samim Svetim duhom.
U Konstantinovoj poslanici crkvama i njihovim velikodostojnicima koji nisu prisustvovali koncilu, indirektno se zahtijeva njihovo prihvatanje svih zaključaka koncila. A ova poslanica je bila baza i podstrek za otvorenu mržnju crkve prema Jevrejima, koja će kroz istoriju dovesti do eskalacije ne samo prema njima, nego i prema onima koji nisu istih pogleda. Evo direktnog navoda jednog dijela poslanice u vezi Jevreja:
…” Najprije, izjasnili smo kao nepriličnim običaje Jevreja u slavlju, zato što su njihove ruke umrljane kriminalom, i pamet tih pokvarenih ljudi je zaslijepljena. Odbijajući njihove običaje, mi utvrđujemo i proslijeđujemo budućim generacijama običaje koji su prihvatljiviji, i koji se praktikuju od momenta patnji Isusa. Zato, nemojmo da imamo bilo šta zajedničkog sa Jevrejima koji su naši protivnici. Jer mi smo prihvatili našeg Spasioca na drugi način.
Interesantno je spomenuti da imperator Konstantin nije u to vrijeme praktikovao hrišćanstvo, nego je i dalje slijedio tradicije rimskog boga sunca Sol Invictus (Nepobjedivo Sunce). Konstantinova prividna zainteresovanost za hrišćanstvo se samo svela na učvršćenje svjetovne vlasti i na potporu crkve. Zvanično obožavanje boga sunca u Rimskoj Imperiji napušteno tek 380 godine pod imperatorom Teodosijem. A da dodamo, taj isti Teodosije je zabranio natjecanje danas poznato kao Olimpijske igre jer su po njemu bila ‘paganske,’ ali nije zabranio i gladijatorske borbe u rimskom Koloseumu koje su se održavale sve do 404 godine, koje je Konstantin kao ustupak novoj vjeri zabranio još u Nikeji. A znamo da kada je u pitanju moral, vođe starog Rima su ga interpretirali svaki na svoj način.

Sol Invictus

Sol Invictus

Nakon ovih mnogih i možda žustrih debata, Nikejski koncil je utvrdio koja će četiri jevanđelja služiti kao osnov za Novi Testament. To su jevanđelja po Mateji, Luki, Ivanu ili Jovanu, te Marku. Ista su po sugestiji imperatora odmah prepravljana, dopisana, i izmjenjena. Da su četiri jevanđelja izmjenjena i kompletirana u jednu cjelinu, potvrđuje se i ovim: …”najraniji manuskripti Novog Testamenta datiraju tek od sredine IV vijeka naše ere.” (Catholic Encyclopedia, strane 656-7). Nakon toga—da li naredbom Konstantina, akcijama crkvenih vođa ili kombinacijom istih—počelo je uništavanje ostataka originala i kopija pedesetak ili već koliko postojećih jevanđelja. Ujedno, evo vam i interesantan link iz magazina Nexus, pa kada isti otvorite stavite u tražilicu: The Forged Origins of the New Testament. Dakle, u Nikeji se nije radilo o potvrdi nekog novog religioznog otkrića koje je izašlo na svjetlost dana pa je trebalo da dopuni postojeće oko Isusa i hrišćanstva, nego o praktičnom prilazu moćnog imperatora kako bi se religija prilagodila svjetovnoj vlasti, i—kako je smatrao Imperator—da bi se izbjegli vjerski sukobi. Naravno, mase su i danas ubijeđene da je Biblija diktirana od samog Boga, da je to netaknuta božija riječ kojoj ni zapetu ne možemo izostaviti. Promućurni Konstantin je ovim dobio jednostranu potporu crkvenih velikodostojnika i istovremeno stekao naklonost novih podanika. Njemu je bilo najvažnije da što čvršće poveže svjetovnu vlast sa hrišćanstvom i da je na taj način ojača. Zato su mu dijelovi kao što je ovaj iz Poslanice Rimljanima (glava 13) bili vjerovatno najdraži: “Svaka duša da se pokorava vlastima koje vladaju; jer nema vlasti da nije od Boga, a što su vlasti, od Boga su postavljene.” Ne znam kako se u vlast kasnije uspio da provuče bezbožni komunizam, ali eto, dogodilo se. A mase su po ko zna koji put izmanipulisane, hrišćanstvo utemeljeno, ispolirano, i zvanično potvrđeno kao jedina stvarna vjera… i sve je to potvrđeno od samoga Boga. Sjetih se obrnutog satiričnog primjera oko politike i religije kroz Ćopićev karakter Nikoletine Bursaća. Tu Nikoletina razmatra pitanje Boga sa svojom majkom: “Mati, od danas nema boga!” Majka će zabezeknuta: “Kako sine… od kuda ti to?” Nikoletina: “Rek’o politički komesar.” Ukratko, sve je jasno i nema više niko da se buni, jer znamo da autoriteti—bilo koje vrste i bilo gdje—uvijek znaju bolje od nas pojedinaca.
Nego, da vidimo šta se to dogodilo ili trebalo dogoditi sa našim poznanicima, Horusom i Isusom? Ne znam da li vam je poznato, ali su obojica trebali da se već odavno vrate natrag na terra firma, nešto slično kao što je tumačeno oko kalendara starih Maja, koji je istekao 2012 godine. Nejasno je zašto Isusa još nema, jer je prema Bibliji Isus izjavio da će se vratiti prije nego što generacija kojoj je on o tome govorio pomre. To su onda teološki ‘naučnici’ valjda duboko studirali obzirom da su generacije dolazile i odlazile, a Isus nikako da se pojavi. Zatim su neki od tih naučnika skontali da jedna generacija traje jedan cijeli milenium. Ali čak i vjernici moraju priznati da je Isus bio vrlo precizan oko termina kada će se vratiti, jer šta je tačno rekao stoji jasno kod revnosnog Luke: Zaista, kažem vam: ovaj naraštaj neće proći, dok se sve to ne zbude. Luka 21:31-32 Ali monoteisti svih zemalja, ujedinite se. Siguran sam da će crkva Isusov nedolazak lako obrazložiti kao što vijekovima obrazlaže daleko komplikovanije postavke obzirom da sigurno imaju određene informacije iz prve ruke. Naime, Vatikan će vam i napismeno potvrditi da je Papa direktan božji predstavnik na Zemlji, pa pošto Vatikan šuti, valja biti strpljiv. A znamo da su na Prvom vatikanskom koncilu 1870, pape proglašene nepogrešivim. Kako im onda ne vjerovati?

  • Kada smo već kod te božije filijale u Rimu, evo jedne interesantne observacije. Za vrijeme posjete pape Benedikta Engleskoj, a u vezi prijetnji oko mogućeg pokušaja atentata, portparol papine pratnje je izrazio puno povjerenje u poduzete mjere britanske policije i njihov kvalitet. Dakle, Papa dobro zna da mu titula ‘božijeg predstavnika na zemlji’ ne bi spasila glavu, i da je daleko sigurnije koristiti oprobanu ovozemaljsku zaštitu uključujući i blindirani ‘papamobil.’ Istovremeno, milioni vjernika se i dalje uporno mole i naivno uzdaju u božju zaštitu koju im crkva garantuje! Benedikt nije naivan; još mu je pred očima atentat na papu Ivana Pavla II, kada je siroti Woytila jedva—i to uz pomoć savremene medicine—ostao živ.

Dok sam ovo pisao, osjetio sam da su mi iza leđa Ubjeđenja i Laž. Kako sam dodavao jedno po jedno poređenje, imao sam osjećaj kao da prevrću očima. Zato će i vjernici sa pravom okrenuti glavu od ovakvog bogohuljenja i to sa uobičajeno neoborivim argumentom… Šta me se tiče pagan Horus! Mi smo upoznali našeg Isusa i vjerujemo u njega! Ili će možda skandirati: Mi smo Isusovi, Isus je naš! Prihvatam da ako bi u gornjim poređenjima postojale samo dvije ili tri slučajnosti, ne bih ni ja gubio vrijeme pišući sve ovo. Ali ovaj providni hrišćanski plagijat oko nepostojeće božanske osobe treba sam po sebi da svima otvori oči i bez sumnje pokaže od kuda je potekla ta srceparajuća bajka.
Bilo kako bilo, jadna Istina i Znanje sa nevjericom gledaju šta se događa. Dvadeset je i prvi vijek: sonde sleću na asteroide, komete i Mars, a Isus treba da nam dođe—kako saznah—u svemirskom brodu?!? Navodno, da pokupi dobre vjernike i ostavi nas ostale da se pred konačan propast svijeta sami vadimo iz govana. Ovo sam saznao iz dobro informisanih izvora bliskih crkvi, pa mora da je tačno.
Čujem kako Ubijeđenje sa ponosom nabacuje Istini podatak da se u američkom Kongresu (The House of Representatives, USA), svih 535 predstavnika izjašnjavaju kao vjernici. I to svi do jednog—bez izuzetka. Istovremeno, u jednoj anketi samo 68 od 200 kontaktiranih anglikanskih sveštenika uspijelo je da izrecituje svih Deset zapovjesti, a polovina njih je izjavila da vjeruju u svemirce!
A kada smo već kod Amerike, ne znam da li znate da vodje američke revolucije i očevi njene demokratije nisu bili vjernici, bar ne one vrste zaslijepljenih crkvenim dogmama. Sjedinjene Američke Države su stvorene kao sekularno društvo. Međutim, negdje pedesetih godina prošlog vijeka u vrijeme bolesnih Makartijevih hajki na komuniste i svega što je bilo progresivno u Americi, zabrinuti Kongres i Senat su odlučili da na dolar stave ‘Vjerujemo u Boga’ (In God We Trust), dok je u nacionalnu zakletvu—koji svaki dan prije nastave djeca recituju u školama—ubačeno da je Amerika jedna nacija pod božijom uticajem (One Nation Under God). Crkva je strpljivo čekala skoro 200 godina da se ovakvo nešto dogodi. I dočekala.
Sirotu Istinu baš treba sažaljevati. • Bogovi Sunca i Hrišćanstvo Ljudska fascinacija sa Suncem nije nikada prestajala bilo da se radilo o Suncu kao izvoru života—na taj način su kroz dugu istoriju nastali mnogi bogovi—ili danas sa onima koji smatraju da je bronzana boja kože status simbol kojim se ponose. Sličnu fascinaciju imamo sa vatrom. Gledanje u plamen nas valjda podsvijesno podsjeća na naše pretke, na zaštitu, konfor i toplinu…
Ne postoji kultura koja nije imala ili nema religioznu povezanost sa nebom i Suncem. Dvanaest mjeseci ili dvanaest znakova zodiaka su odavno postala veza naše civilizacije sa ‘svodom.’ Čak je i engleski Stonehenge podignut od starosjedeoca sa tog područja (Druidi?) gdje su sunčeve zrake označavale solsticij (solastice) tj., najduži ili najkraći dan u godini. Slično je bilo sa kulturama iz Mezopotamije, faraonskog Egipta, Grčke, te Maja ili Inka. Bogovi sunca su postojali skoro svuda pa da navedem neke kako bi vas možda podsjetio na školske dane: u Egiptu su bili Oziris, Horus, Serapis; u Perziji Mitra, Zoroastra; u Asiriji Tamuz, u Grčkoj Orfej, Bahus, Ahil; u Indiji Krišna; u Starom Rimu Mitras, Sol Invictus…
Prateći smjene sunčevih perioda, stari su Egipćani stvorili simboliku Boga Sunca, a kroz rađanje mjeseca svakih 28 dana preko mjesečevih mjena. Tu se negdje upetljao i menstrualni ciklus žene. Za stare Egipćane, Ptah je bio jedan od glavnih bogova i kreator sa više oblika, i u jednom je bio veza sa scarab bubom (skarabejom). U hrvatskom prevodu to je govnovalj koji od izmeta životinja prvo napravi lopticu koju zatim je zadnjim nogama valja do gnijezda. To se u faraonsko doba povezivalo sa kretanjem Sunca: od zore do zalaska. Obzirom da su se potomci skarabeja izlegali ispod kugli đubriva gdje je u blizini viđena samo jedna buba, stari su Egipćani mislili da je do dolaska potomaka došlo bez dužnog spoja mužjaka i ženke. Potomci skarabeja su se legli svakih 28 dana, što se opet povezivalo sa neprekidnim životnim ciklusom kreiranim kretanjem Sunca.
Rani su hrišćani nastavili neke od ovih tradicija, i na toj su bazi stvarali i razvijali novu vjeru. Ovo se događalo počevši negdje od sredine prvog vijeka nove ere, pa sve do 325 godine i koncila u Nikeji. Tvorci ranog hrišćanstva su putem tradicionalnih priča i predanja, te Isusovih izmišljenih dogodovština baziranim na egipatskoj ali i drugim mitologijama, oblikovali hrišćanstvo koje u to vrijeme nije imalo sve elemente kakve mi danas poznajemo. Da su se oslonili na istoriju faraonskog Egipta, Isusa bi jednostavno proglasili novim Bogom Sunca, što bi—priznaćete—bila vrlo cijenjena i laskava titula. To je lijepo sažeo Thomas Payne, britanski autor i izdavač iz 18 vijeka:  “Hrišćanska religija je parodija oko obožavanja Sunca, gdje su postavili čovjeka sa imenom Hrist umjesto Sunca, i dive mu se kako su se originalno divili Suncu.” Ali kako bi podboli Jevrejima bez da vrijeđaju jednog boga i da ipak dobiju vlastitog—u redu, ispravljam: vlastitog božijeg sina koji će u hrišćanstvu postati važniji od samog Svemogućeg—napravili su nešto moderniju priču. Ovo se takmičenje valjda trebalo smiriti nakon objave Mormona, ali u današnjim uslovima munjevitih kretanja informacija sve se može proturiti naivnima, pa čak i to da su pseudo-naučno-fantastična pisanija Rona Hubbarda baza za novu religiju, Sientologiju. Istovremeno, postojeće bajke se i dalje šire, pažljivo nadgrađuju, i usavršavaju. Stotine knjiga koje ‘tumače’ svaki Njegov izmišljeni pokret, uzdah, riječ, ili značenje nečega što nije učinio ili nije rekao, zapisano je ili se užurbano izmišlja, kako bi ova davno razgrađena marketinška šema mogla i dalje da cvate i da se širi. A na tome se danas izvrsno zarađuje.
Oni koje ovo više interesuje naći će kroz spomenutu povezanost i vjersko objašnjenje razlog za raskol crkve na katoličku i pravoslavnu što sam našao komplikovanim i nevažnim da bih to dalje slijedio. Ali pronađoh da je osnovni uzrok za raskol bio skoro nevjerovatan: da li će se za pričešće (evhristiju), služiti hljeb napravljen sa kvascem ili bez njega!? Siguran sam da stvarni razlog konačnog raskola nije bio u kvascu, nego ko će imati vjerski primat i jači uticaj na sekularnu vlast. Imali smo i sličan nereligiozan primjer kod komunističkih sistema bivšeg SSSR-a i Kine, gdje su se obje zemlje takmičile oko polubožanske glorifikacije Marksa i Engelsa dodajući vlastita lokalna božanstva Lenjina, Staljina ili Mao Zedonga za kreiranja komunističkih ‘trojstava,’ kako bi se predstavili kao stvarna ideološka društva i time automatski nametnuli svoj uticaj drugima. I nije hrišćanstvo jedino koje je unutarnjim sukobima išlo u vode koje su kasnije prouzrokovale mnoge ljudske žrtve. Danas možemo da pratimo slično religiozno trvenje između Irana i Saudijske Arabije oko toga ko je ‘iskreni i stvarni’ barjaktar Islama u današnjem svijetu. Povod za ovo potiče iz razdora iz VII. vijeka oko toga ko će biti naslijednik i tumač Kur'ana nakon smrti Muhameda: njegovi naslijednici ili kalife. Krvave rezultate ovog neslaganja i dan danas možete da pratite na TV u vidu unutarnjih sukoba u Iraku, Afganistanu, Pakistanu…
Naletih na materijal oko Isusa i korijena antičkih imena iz knjige “Veliki Mitovi oko Bogova Sunca” pisane od teologa i profesora sa Univerziteta u Princetonu, Dr. Alvin Boyd Kuhn-a (1880–1963), koji je sa svojim poznavanjem antičkih jezika i običaja prvi napravio vezu između Isusovog imena i bogova starog Egipta. U svojoj knjizi (vidi link na engleskom), Dr. Boyd sugeriše da je bilo više Isusa prije ‘našeg’ Isusa, od kojih su po njemu samo u Starom Testamentu nalazi 20! Navešćemo neka imena ali imajte u vidu da nisu sva imena pisana na isti način budući su im kombinacije slova i slogova kao i različiti dijalekti davali isto značenje za ‘svetog’ i za ‘sina.’ Iscrpno objašnjenje oko antičkog načina pisanja i zamjene samoglasnika naći ćete putem gornjeg linka.
Dakle imamo: Isak, Jese,  Jakob,  Joakim,  Jošua,  Jusuf,  Josip … Znači i naš Josip Broz je bio mali bog, ali jadan nije uspio da se suprostavi ‘pravom’ Bogu što nas je i dovelo u ovo sranje u kojem se danas nalazimo.
(Mnogo dobrih objašnjenja oko nastavka priča iz prošlosti naći ćete na ovom linku koji se nalazi na YouTube. Isti je na Engleskom jeziku, s tim da je nekih prvih 13 minuta posvećeno razgovoru o filmu koji možete slobodno preskočiti.) • Činjenice potvrđuju (ne)istine oko Hrišćanstva Dakle, jasna nam je priča o Horusu koja je stara više milenija prije nego sto se Isus rodio, što samo potvrđuje da Isusovoj fali originalnost. Jer da se kojim slučajem nije poklopila sa pričom o Horusu, ko zna; možda bi postojao tračak nade da u njoj ima neke istine. Da se razumijemo: meni je svejedno koliko ljudi vjeruje u Isusa, propovjedi i čuda koja je navodno uradio. Činjenica je da ne postoji nikakav dokaz da je ta božanska ličnost ikada postojala, a to oko njegovih ‘čudotvorstava’ ostavljam drugima da o tome raspravljaju.
Naravno, ne isključujem mogućnost da je postojala određena osoba kojoj će se kasnije prišiti nadnaravni atributi. Jer ako je Isus postojao i ako je prema nekim izvorima bio čak potencijalni naslijednik na Davidovo prijestolje kako neki bezrazložno tvrde, onda je sigurno da je bio svjetovna osoba pa možda i karizmatični pobunjenik koji je pokušavao da izaziva vlast. Na primjer, u Bibliji stoji kako je ušao u hram i isprevrtao stolove mjenjača novca, te ne treba odbaciti mogućnost da je osoba pod imenom Isus bio nekakav Che Guevara tog vremena. Ali ne treba zaboraviti da je sav mit oko Isusa pažljivo građen daleko nakon njegove navodne smrti, kako bi se konačno potvrdio u četvrtom vijeku u Nikeji. U doba njegovog navodnog života on nije bio neko ko je zaslužio pažnju—recimo, izvođenjem čudesa—te još manje osoba koja će kasnije postati ‘božji sin.
Idemo sada da vidimo nešto oko Nazareta gdje je Isus navodno živio i odakle je mnogo toga krenulo. Vidjeli smo na nekim krstovima na kojem je razapet tekst ‘I.N.R.I’, na latinskom Iesus Nazarenus, Rex Iudaeorum tj., Isus od Nazareta, Jevrejski kralj. Znamo da se razapinjanje navodno dogodilo kada je Isus imao 33 godine. Međutim, evo i arheološke bombe: Nazaret kao naselje nije postojao sve do neke 70 godine naše ere! Od kuda ovo? René Salm—ma da nije po struci arheolog—na svom vebsajtu postavlja interesantne zaključke bazirane na istraživanjima i zaključuje da Nazaret po svim dokazima nije postojao u Isusovo doba. Naime, u Nazaretu ne postoji niti jedan temelj zgrade i što je važnije, niti jedan grob koji bi dokazao da je tu 20 ili 30 godine naše ere bilo naselje! A pošto se tamošnji mrtvi nikada nisu sahranjivali u komšijska groblja nego samo u lokalna, samim tim Nazaret nije mogao da bude naselje. Što je još interesantnije, Nazareta nigdje nema u Starom Testamentu ili drugim svetim jevrejskim zapisima, a nije ni spomenut od starih istoričara prije IV vijeka. Rimsko-jevrejski hroničar Jozefus (Josephus, 37–100 N.E.), također ne spominje Nazaret. To je posebno važno istaći jer je Jozefus pisao skoro isključivo o zoni Galileje. On čak spominje malo seoce Jafa koje se i danas tu nalazi, i to samo na 1.5 km od Nazareta! T.K. Cheyne, ko-autor knjige ‘Encyclopedia Biblica’ izdatoj 1899 godine, piše: “Veoma sumnjamo da je lijepo planinsko selo Nazaret bilo prebivalište Isusa.“
Da dodamo da i samo postojanje Betlehema u doba Isusova rođenja nije dokazivo. Arheološka otkopavanja su otkrila dosta materijala iz Željeznog doba—dakle negdje između 1200 do 550 godina prije naše ere—kao i materijala nakon VI. vijeka naše ere, ali ništa iz perioda koji se spominje u Bibliji. (Arheolog Avriam Oshri, Izraeli Antiquities Authority) Ako čak zanemarimo nalaze Renea, Jozefusa i drugih, za historičare i znanstvenike jedan od najvažnijih dokaza da božanski Isus nije postojao je neoboriv i potpomognut je POTPUNIM NEDOSTATKOM INFORMACIJA. A šta to znači ‘nedostatkom’? Prije nego objasnim, evo vam lista uglavnom Rimskih istoričara, pisaca, naučnika, te vojskovođa iz tog toba—dakle osoba kojima je zajedničko da su ili radile u doba kada je Isus navodno propovjedao, ili su u to doba aktivno bilježile ono šta se događalo:

Roman writers new ŠTA IM JE ZAJEDNIČKO?   • Niti jedan od njih ne spominje Isusa. • Niti jedan od njih ne spominje apostole. • Niti jedan od njih ne spominje hrišćanstvo.

Da li je to moguće? Za akcije nekoga ko je zagorčavao život jevrejskim vjerskim i svjetovnim vođama a time i Rimljanima, neko ko je činio čuda gdje slijepi progledaju, hodao po vodi, oživio mrtvaca, pretvarao vodu u vino, te nakon svega otišao u nebo, to je van pameti. Rimljani su bili vrlo napredna civilizacija i njihovi podanici su bili željni interesantnih vijesti isto toliko koliko su danas znatiželjni čitaoci ‘Glorije’ za podvige golih turbo-folk pjevačica ili promašenih glumica.
Čak ni revnosni jevrejski i rimski pisari koji su također sve pažljivo bilježili, nisu ostavili traga o Isusu, apostolima, ili Isusovim čudima.

Razlog je jasan: Isus kao božanska osoba nije postojao. Isus je kreiran na bazi prethodnih božanstava.

Neki od vas će ovdje sigurno ponuditi razne ‘dokaze’ i objašnjenja da je ovo gornje samo zlurada tvrdnja i uobičajena ateistička izmišljotina, ali čak ni crkva nema nikakvih istorijskih dokaza. Činjenice su neumoljive. Niko ne bi bio srećniji od samih crkava (bilo katoličke ili pravoslavne) kada bi postojao bilo kakav fizički dokaz o postojanju Isusa i apostola. Istovremeno, svi gore navedeni su bile osobe koje su živjele i radile u tom periodu ili nešto kasnije, pa su u krajnjem slučaju mogli bar nešto interesantno vidjeti ili čuti od drugih i to zapisati.
Kao interesantnu dodatnu potvrdu gornjem našao sam kod jednog od ranih katoličkih teologa i velikodostojnika, i osobe koja je ostavila pismene tragove. Sveti Augustin od Hipoa (354–430 N.E.) zapisuje: “Ovo danas je hrišćanska religija. Ne da je bila nepoznata ranije, nego zato što je tek u skorije vrijeme dobila svoje ime.” Dakle, nikakav organizovani pokret Isusa i apostola te zapisi oko njihovih ‘sjećanja’ nisu kreirali hrišćanstvo, nego se isto stvaralo i mijenjalo kroz izmjenjene društvene potrebe i okolnosti. Kada se po prvi put pojavilo ime Isus ili imena njegovih apostola to se nikada neće saznati jer su isti proizvod ljudske mašte. Činjenica ostaje da se organizovano hrišćanstvo javlja tek kasnije—daleko nakon Isusa. Taj period možda počinje negdje tek poslije rušenja Herodovog templa u Jerusalemu 70. godine naše ere. Tada su druga plemena počela da šire famu o Isusu koja se bazirala na pričama i tradicijama vezanim za predanja oko bogova Sunca. (Pogledah preko ramena i primjetih da se Istina odobravajući smješka.)

***

Najprije, istina o Djevici Mariji

Bilo čije začeće—pa makar taj bio poznat kao Božiji sin—događa se naravno na sasvim prirodan način. Istovremeno u Isusovom slučaju ‘bezgrešnog začeća,’ postoji dosta realnih razloga za sumnju da bi udata Marija mogla biti djevica, a znamo i to da polu-djevice ne postoje i ako je neke muškarace lako ubijediti u obratno. Dobro, a zašto kvazi svetopisci nisu napravili trudnom neku stvarnu djevicu? Pa to je jasno: iz toga bi ispala neinteresantna i svakodnevna priča!  Kako je onda došlo do bezgrešnog začeća? Isto se spominje u mnogim kulturama o čemu ćete pročitati nešto kasnije, dok se u našem biblijskom slučaju radi o sasvim jednostavnoj grešci. Naime, u doba vladavine egipatskog kralja/faraona Ptolemeja II Filadelfusa u Egiptu (285 do 246 prije naše ere), započeo je organizovan poduhvat prevoda Starog Testamenta sa Hebrejskog na Grčki. Ovaj poduhvat prevoda je danas poznat kao Septuagint (septuaginta je na Latinskom ‘sedamdeset’), pa se predpostavlja da je tako nazvan zato što je nekih sedamdeset skriba radilo na istom. Jedna od grešaka kod prevođenja Starog Testamenta je nastala kod Izaeje 7:14 u kojem u na Hebrejskom stoji: “Eto, mlada djevojka će začeti i roditi sina i nadjenuti mu ime Emanuel.” (Emanuel znači ‘bog medju nama.’) Skribe ili mantijaši koji su za ovo tražili izraz u prevodu sa hebrejskog na Grčki, upotrijebili su za ‘mladu djevojku’ riječ partenos, što podrazumjeva djevicu. Naravno, nisu mogli ni slutiti kakav će se lopovluk izroditi iz ovoga.
Naime, kod Jevreja su postojale dvije riječi po kojima su se razlikovale mlade djevojke: almah i betula. Almah je u osnovnom značenju podrazumjevala mladu žensku osobu koja nema djecu, i ta je riječ upotrebljena kod Izaeje, dok je betula označavala djevicu. Kako skribe nisu znali za razliku, upotrebljeni grčki pojam ‘partenos’ je doveo do toga da je smisao izmjenjen i da nudi drugačije značenje:  “Eto, djevica će začeti i roditi sina i nadjenuti mu ime Emanuel.” Tih primjeraka Starog Testamenta su se zatim dočepali tvorci i korektori Novog Testamenta, i ovo je prihvaćeno kao činjenica.
Evo šta oko ovoga stoji u Encyclopaedia Biblica (Adam & Charles Black, London 1899), gdje i sama crkva priznaje da zna mnogo oko prepravljanja religioznog materijala: “Odavno je poznato da ni apostol Pavle niti ranija jevandjelja nisu bilježili ništa oko čudotvornog začeća našeg Spasitelja.”  A ako čitate Jovana 6:38 (Ivana po hrvatskom), tu Isus kaže: “Jer siđoh s neba ne da činim volju svoju, nego volju Oca koji me posla.” Isus—kako shvatih—‘siđe sa neba’ i ne izgleda mi da je začet na Zemlji i rođen u štali. Ujedno, postoji i dodatni materijal oko ove zbrke u ‘Jevanđelje po Judi’ (kopija tog jevanđelja potiče iz drugog ili trećeg vijeka n.e.), gdje stoji da je Juda znao nešto veoma interesantno oko samog Isusa. Ali strpljenja… objasniću vam više nešto kasnije.
Ujedno, za ovo gore je posvjedočio i Luka koji je to sve to lijepo čuo i zapisao, i ako se isto trebalo da događa prije nego se Luka rodio: Anđeo joj reče: “Ne boj se Marija jer si našla milost u Boga! Ti ćeš začeti i roditi sina. Nadjeni mu ime Isus.” (Luka 1:30-31). Interesantno je da se danas slavljena majka božija—samo se podsjetimo euforije oko Međugorja—uopšte ne spominje u Novom Testamentu izuzev kao biološka majka. Šta više, ni sam Isus nije zainteresovan za nju (vidi: Mateja 12:46-49), pa ostaje nejasno zašto i čemu je Marija ‘sveta’ i danas toliko poštovana kod hrišćana. Tek na koncilu u Efezusu 431 godine, Marija je proglašena Majkom Božjom. Jedan od onih koji se protivio ovome je bio tadašnji patrijarh Konstantinopola Nestorius, koji se pitao kako to da Isus—budući da je djelomično čovjek i djelomično bog—nije također griješnik, imajući u vidu da se svi mi po hrišćanstvu rađamo griješni zahvaljujući zmiji koja je nagovorila Adama i Evu da jedu zabranjeno voće. (Islam ne prihvata ovo oko naslijeđenog grijeha.) Elem, Nestorius je na koncilu ućutkan pod prijetnjim ekskomunikacije, pa se od tada hrišćani mole i Mariji kao nekakvoj uzvišenoj svetici, koja u svemu ovome kao surogat majka niti je luk jela, niti luk mirisala.
Bilo kako bilo, zaključak ostaje: Isus je ‘začet’ ljudskom greškom.

  • …” Slično ‘djevičansko začeće’ je na žalost hrišćana već ranije viđeno i zabilježeno. Idimo redom:  Grčki polubog Persej rođen je nakon što je bog Jupiter posjetio djevicu Danaju zasuvši je zlatnom kišom koja ju je oplodila. I Buda je rođen kroz otvor na bedrima svoje majke. Koatlikue, koja je nosila suknju napravljenu od zmija, uhvatila je grudvicu perja s neba i sakrila je u svoja njedra pa je tako začet astečki bog Uicilopočtli. Djevica Nana ubrala je nar sa drveta koje je zalivano krvlju zaklanog Agdestrisa, stavila ga u svoja njedra i rodila boga Atisa. Kćerka mongolskog kralja, djevica, probudila se jedne noći okupana blještavim svjetlom i rodila Džingis Kana. Krišnu je rodila djevica Devaka, a egipatskog boga sunca Horusa, djevica Izida. Merkur je sin device Maje, a Romul djevice Ree Silvije. Iz nekog razloga mnogim religijama je stalo da vjeruju kako je rodni kanal poput jednosmjerne ulice.” (Chris Hitchens)

A ono što je Sveti duh kao izveo kroz ‘partenos’ kod Marije, u stvarnosti može majka priroda. Primjer je Komodo zmaj. Ženka ovog gigantskog gmizavca može da izleže do pet jaja bez da su ista prethodno oplođena od mužjaka, s tim da će sva jaja dati samo muške potomke. To se u nauci naziva partenogeneza. Naravno da je svakom vjerniku jasno da je Bog tako htio, ali zašto je to htio kod ovih gmizavaca, oni ni za živu glavu ne bi pitali. Pošto ste vi koji ovo pratite znatiželjni, evo vam dužnog objašnjenja. Oko Komoda se nalazi više malih otoka do kojih Komodo zmajevi mogu da preplivaju, što oni u potrazi za hranom čine. Ako prepliva ženka a na otoku nema mužjaka, tu nema problema: ženka izleže mlade mužjake koji kada sazriju za parenje mogu da oplode njena jaja i stvore miješane potomke—mužjake i ženke—koji će kasnije da se dalje normalno razmnožavaju. Naivni to mogu da povežu sa zakonima prirode i evolucije, ali tu mora da postoji nešto božansko.
• O Apostolima i Jevandjeljima Jevanđelja su trebala biti zapisana sjećanja Isusovih apostola tj., slijedbenika, dakle očevidaca, koji su proveli vrijeme zajedno sa nepostojećim božanstvom i bilježili sve od duboke mudrosti do ‘čuda’ koja je činio. Ali i ovdje je jasno da su u laži kratke noge. Činjenica ostaje da je svako jevanđelje pisano daleko nakon Isusove smrti. Crkva teška srca prihvata da su četiri zvanična jevanđelja pisana između 65 i 100. godine naše ere, što je isto tako diskutabilno jer postoje dokazi da su pisani kasnije. Elem, crkva k’o crkva, smatra da je pružila vlastito rješenje i to uvijek kompromisno ukoliko služi njenom interesu, pa sugeriše da su jevanđelja nastala u slijedećim periodima:      Marko, 65-70 Naše Ere      Mateja ili Matija, 70-100 N.E.      Luka, 80-100 N.E.      Jovan ili Ivan, 90-110 N.E. Možda. Ali mnogi teološki znanstvenici se slažu da ništa nije napisano u prvom vijeku pa čak i kasnije. Dalje, ta jevanđelja nisu mogla biti pisana od ove famozne četvorke, jer je teško predpostaviti da su iste pisali stogodišnjaci! Svi ‘dokazi’ autorstva pojedinih apostola su ustvari rekla-kazala izjave neočevidaca: jedan čuo priču od drugoga i prepričao trećem, dok je četvrti pisao kako je isto shvatio ili zapamtio, a peti dopunio kako njemu odgovara… Dijelovi priznatih jevanđelja, stilovi pisanja i način i prilazak ukazuju na to da su jevanđelja pisana ne od pojedinaca, nego su generacijama popunjavana i prepravljana. Ne smijemo zaboraviti ni to da je hrišćanstvo počelo da se širi pričama putnika propovjednika, i svaki od njih je imao svoj udio u raznovrsnosti. Dakle, niti jedan navod autorstva se ne može sa sigurnošću utvrditi. Mene posebno fascinira to da su materijal za jevanđelja najprije zapisivali pa kasnije kompletirali uglavnom nepismeni ribari sa Galileje, ali svijet fantazija i jeste u domenu plitke mozgovne gimnastike koju nam vjere tako zorno pružaju: Napravi laž što većom… Što se tiče materijala u zvaničnim jevanđeljima, sve se istorijski svodi na jedno: ti materijali su zvanično odobreni i finalizirani tek nakon koncila u Nikeji. Ma da je koncil trajao nekih tridesetak dana, rad na njihovoj obradi, doradi, čišćenju, i izmjenama trajao je izgleda nekoliko godina. U instrukcijama Euzebiju od Cezareje (283–371 N.E.) oko izabranih jevanđelja, imperator Konstantin I. navodno poručuje: “Pretražite sve u ovim knjigama i šta je god dobro u njima, ostavite, a šta je god đavolje, odbacite. Šta je god dobro u jednoj knjizi spojite sa dobrim u drugoj. I taj rezultat zvaće se ‘Knjiga nad Knjigama.’ To će biti instrukcije za moj narod koje ću predložiti svima, tako da neće više biti vjerskih sukoba zbog religije.” Istorijska je činjenica da nama poznata četiri jevanđelja nisu bila jedina koja su postojala, obzirom da su u međuvremenu pronađene kopije drugih jevanđelja. Moguće je da ih je bilo pedeset ili više, ali su sva izuzev izabrana četiri završila zabranom i/ili uništenjem zahvaljujući dogovoru u Nikeji oko toga šta će biti zvanično uvršteno u Bibliju a šta ne. A prije nekoliko godina pronađena je kopija gnostičkog jevanđelja po Judi iz otprilike 180 godina naše ere.
Elem, u jevanđelju po Judi stoji da je ustvari Isus bio taj ko je tražio od Jude da ga izda Rimljanima, što je ovaj i učinio. Naravno da ovo jevanđelje nije moglo da bude uvršteno u Bibliju iz vrlo specifičnih razloga koji se često sreću u pričama za djecu obzirom da kao u svakoj bajci moraju da postoje dobri i zli, te hrabri i izdajice. Juda je proglašen ne samo izdajicom, nego mu je prikačen i atribut požudne osobe obzirom da je za izdaju Isusa primio novac od Rimljana. Ovo je glavni razlog da Jevreji kolektivno plaćaju danak sve do današnjeg dana, jer eto, njihov podanik je izdao voljenog nam Isusa—Božijeg sina, Spasitelja, Mesiju, Istinu…

  • Da na kratko skrenemo sa teme kada smo već kod Jevreja i novca. Da su rani evropski plemići i vladari pametnije razmišljali, možda bi danas njihovi potomci bili daleko poznatiji, srećniji, i sigurno još bogatiji. Naime, u srednjem vijeku je došlo do naglog rasta trgovine u Evropi, te se pojavila potreba za efikasnom razmjenom sredstava plaćanja—uglavnom raznolikih kovanica izdatih od mnogih država i državica, gdje je čak i grad-država mogao da izdaje svoj novac. Sa opštim napretkom je došlo do širenja gradova i posjeda onih koji su ih imali kupovinom, naoružavanjem istih, pa i do osvajačkih ratova. Za sve to, plemstvo i vladari su morali da imaju dosta novca, a istovremeno i finansijskog garantora za buduće potrebe. Dok je evropski ‘noblesse’ od ranije smatrao brojanje i razmjenu novca prljavim poslom nedostojnim njihovog ugleda, taj posao je dat onima koji su se tada nalazili na najnižoj društvenoj ljestvici, jevrejima. Istovremeno—a po hrišćanskim tumačenjima—nije bilo dozvoljeno uzimanje kamata ili provizije. To su jevrejski poslovni ljudi iskoristili. Sada slijedi pitanje na koje bi svi trebali da znamo odgovor: Da li to kao rezultat ima današnju manje-više jevrejsku kontrolu nad svjetskim finansijama? A ako vas interesuje da saznate više oko istorijata Evrope iz četrnaestog vijeka, preporučujem knjigu—sigurno najbolju ikada napisanu na ovu temu—koja je možda i prevedena na naš jezik: “A Distant Mirror: The Calamitous 14th Century.” Autor je istoričarka Barbara Tuchman.

Obećah da ću dati nešto više oko jevanđelja po Judi, pa ću za isto koristiti citat iz knjige Chris Hitchensa ‘Bog nije veliki’ (evo i link za cijelu knjigu na našem jeziku sa ‘Peščanika’) za one koji bi htjeli da čuju više o tome. Na žalost, Hitchens je umro 2011 godine. Bio je jedan od veoma cijenjenih osoba današnjeg kulturnog svijeta: kontraverzan i cinik po prirodi, autor knjiga i rasprava, novinar, esejista, te ljubitelj velikana riječi iz prošlosti. U ovoj knjizi, Hitchens između ostalog iznosi jednu od činjenica kao i svojih zapažanja oko izostavljenih jevanđelja. Istovremeno, ako vas interesuje više oko jevanđelja po Judi, slijedite ovaj link sa National Geographic web stranice na Engleskom jeziku.

  • …”Prije šezdeset godina, u mjestu Nag Hamadi u Egiptu, blizu starog arheološkog nalazišta koptskih hrišćana, pronađeno je nešto veoma značajno: kolekcija odbačenih jevanđelja. Ti svici su iz istog perioda, i iz istih izvora kao i mnogi od kasnije kanonizovanih i “autorizovanih” jevanđelja, i dugo vremena su označavani zajedničkim imenom ‘gnostički.’ Tako ih je nazvao izvjesni Irinej (Iraneus, oko 120–203 N.E.), rani crkveni otac, zabranivši ih kao jeretičke. Među njima su jevanđelja, to jest priče, o marginalnim ali ne beznačajnim ličnostima iz prihvaćenog Novog Testamenta, recimo o Mariji Magdaleni. Tu je i Jevanđelje po Judi, za koje se vijekovima znalo da postoji ali koje je tek nedavno isplivalo na svijetlo dana, kada ga je National Geographic objavio u proljeće 2006. godine.
  • Ta knjiga je, kao što se i moglo očekivati, spiritualističko blebetanje, ali ona nudi verziju ‘događaja’ koja je tu i tamo uvjerljivija od zvanične. Recimo, u njoj se, kao i u drugim tekstovima te zbirke, tvrdi da navodnog boga Starog Testamenta treba izbjegavati i da je on jeziva emanacija bolesnih umova. To objašnjava zašto je bila tako odlučno zabranjena i kritikovana: ortodoksno hrišćanstvo nije ništa drugo do opravdanje i upotpunjavanje te priče pune zla. Juda prisustvuje poslednjoj večeri kao što se to inače tvrdi, ali se ne drži propisanih pravila.
  • Kada Isus kaže kako žali svoje druge učenike jer ne znaju koliki su ulozi u igri, njegov neiskreni slijedbenik hrabro ustaje i kaže da on misli da zna u čemu je poteškoća. “Znam ko si ti i odakle dolaziš,” kaže Juda vođi. “Ti dolaziš iz Barbela, carstva besmrtnosti.” ‘Barbelo’ nije Bog već rajska destinacija, domovina s one strane zvijezda. Isus dolazi iz tog nebeskog područja, ali nije sin nikakvog mojsijevskog Boga. On je zapravo avatar* Seta, trećeg i malo poznatog sina Adamovog. On je taj koji će Setijancima pokazati put kući.
  • Shvativši da Juda jeste slijedbenik tog kulta, Isus ga odvodi u stranu i povjerava mu specijalnu misiju: Juda treba da bude taj koji će mu pomoći da se oslobodi tjelesnog obličja i vrati se u nebesa. Takođe obećava da će mu pokazati zvijezde uz čiju pomoć će moći da krene za njim.
  • Iako ne predstavlja ništa više od sumanute naučne fantastike, u ovome ipak ima beskrajno više smisla nego u vječitoj kletvi bačenoj na Judu zbog toga što je učinio ono što je neko morao da učini u toj inače pedantno aranžiranoj hronici predskazane smrti. Kao što ima beskrajno više smisla i od okrivljavanja Jevreja za vijek vjekova. Dugo je trajala žestoka debata o tome koje od jevanđelja treba smatrati božanski nadahnutim. Neki su tvrdili da su to ova, a drugi ona, i zbog tih razmirica mnogo je života izgubljeno na najstrašnije načine.”
  •     ( * Avatar na sanskritskom jeziku je oznaka za privremeno tijelo koje bog koristi kad ‘siđe’ da posjeti nas smrtnike.)

Ni ja ne vidim nikakvog razloga da se Judino jevanđelje nije prihvatilo kao bolje rješenje od prethodna četiri. Time bi se na mnogo ljepši način objasnio nastanak ljudske rase i koječega. Gledajući negdje odozgo iz Barbela, Bog je pažljivo mogao da traži centar vasione izabravši lijepu, zeleno-plavu planetu Zemlju, kao buduću lokaciju za svoj neuspjeli eksperiment. Dakle, jedna prijatna i vrlo prihvatljiva priča u kojoj bi i agnostici na neki način mogli tražiti odgovore na pitanje da li je ovdašnji život došao iz dalekih prostranstva svemira—recimo Barbela—što nam danas jeftino servira nova programska šema National Geographic-a. Lično se i ne čudim jer vidim da je NG ili kupljen od američke TV mreže Fox, ili je tu došlo do nekakve simbioze. Fox je opet vlasništvo Australijanca Ruperta Murdocha čija se imperija medija nije nikada libila da za što veći profit objavljuje sve i svja. A ovi vidjevši interes publike oko nerazjašnjenih pojava koje se mogu tumačiti na razne načine, započeli su serije kojekakvih imbecilnih razglabanja oko uticaja ‘vanzemaljaca’ na našu civilizaciju.
Za naivne, to je sasvim logično. Kažem ‘naivne,’ jer recept za ovo je isti kao i kod religija: ako već nemaš razumno vlastito objašnjenje vadi se na maštu, te pri tome ignoriši sve šta obrazovaniji od tebe imaju da kažu.
Dakle, po kvazi-tumačima, ‘svemirci’ su najprije proveli desetine ili možda stotine godina u svemirskom brodu putujući prema Zemlji. Zašto su krenuli baš prema sićušnoj Zemlji, to nam ovi vidovnjaci začudo ne objašnjavaju. Uzgred govoreći, nama najbliža zvijezda je Proksima Centauri, koja je udaljena nekih 4.2 svjetlosnih godina tj., 40 triliona kilometara. Da ista ima planetu ili planete sa naprednom civilizacijom, te pod uslovom da oni imaju nekakvo vozilo koje se kreće brzinom svijetlosti, trebalo bi im 4.2 godine da dođu do Zemlje i isto toliko da se vrate kući.
Elem, čim su svemirci stigli na Zemlju, vidjeli su da naši pretci imaju ozbiljnih građevinskih teškoća u slaganju veeelikih kamenih blokova. Pošto su oni tu fazu ranije prošli, kao svoj doprinos širenju civilizacija zasukali su rukave, isklesali kamene blokove, a zatim podigli par potpornih zidova, nešto piramida, ogromnih kipova, i slično. Nakon završenog posla i bez da nam ostave bilo kakve tragove svojih napora, oruđa, ili uputstva kako da sami nastavimo dalje, vratili su se zadovoljni kući. To nam valjda treba da dokaže čemu služe oni geoglifi koji se i dan danas nalaze u blizini Nazka u Peruu, ogromne statue na Uskršnjim otocima, ili kompaktni Inka kameni zidovi kao na slici dole, također u Peruu.
Razmišljao sam zašto i ja ne bih pružio neka svoja tumačenja kao što nam to pružaju drugi? Pa i ja imam nešto mašte! Rezultat te duboke studije naći ćete na ovom linku. Ipak, bolje bi bilo da ovdje ne idemo dalje po pitanju svemiraca, jer po Bibliji oni ne mogu da postoje obzirom da smo samo mi zemljani bogomdani.

Inca_walls

Nepravilnog oblika i teški ponekada preko 80 tona, ovi blokovi su tako precizno uklopljeni da se ni list papira ne može umetnuti među njih. Zato su i pored čestih zemljotresa u stanju da vjekovima ostanu neoštećeni.

Vratimo se na momenat oko detalja u vezi Judine izdaje Isusa. Meni se nekako nameće pitanje zašto i čemu je Isus čekao da ga neko iz njegovog kruga izda? Ne bi li bilo ispravnije da je Isus—kao duboki moralista i osoba koja već zna šta će se desiti—sam koraknuo ispred apostola, isprsio se kao pravi božiji sin, i podignute glave rekao rimskim stražarima: “Ja sam Isus, Božiji sin koga tražite… vodite me?” Da se sam predao, dao bi nebrojenim generacijama visok moralan primjer, a par miliona Jevreja bi bilo pošteđeno vjekovnih maltretiranja, progona, likvidacija, i akcija za njihovo istrebljenje. A znajući da nije kriv, istovremeno je mogao da dobaci rimskoj straži nešto oko pušenja što nema nikakvu vezu sa duhanom.
Kako bi vam se bolje objasnio ovaj košmar sa jevanđeljima i to sa stanovišta zvaničnih teoloških autoriteta, evo nam još interesantnog materijala. Jedna od veoma važnih knjiga koju hrišćanski teolozi redovno upotrebljavaju oko tumačenja Novog Testamenta naziva se “The Interpreter’s Dictionary of the Bible.” (Tumačev Rječnik za Bibliju). Na strani 594 engleskog izdanja stoji: •   ”… Novi Testament, u cijelini ili svojim dijelovima, ima skoro pet hiljada manuskripti pisanih na Grčkom. Svaka od ovih rukom pisanih kopija razlikuje se jedna od druge. Pored ovih grčkih manuskripti, Novi Testament je sačuvan na više od deset hiljada manuskripti ranijih verzija, kao i hiljadama navoda crkvenih otaca. I jedan i drugi materijal su različiti isto tako kao što se razlikuju grčki manuskripti… Predpostavlja se da se manuskripti i navodi crkvenih otaca međusobno razlikuju između 150.000 i 250.000 puta…”
•   ”… Samo za jevanđelje po Luki postoji oko 30.000 različitih kopija.” •   ”… Mnoge su varijacije namjerno stavljene u Novi Testament. One nisu rezultat proste nepažnje ili grešaka prilikom rada na tekstu. Mnoge su bile kreirane iz teoloških ili dogmatskih razloga. Zato što je materijal Novog Testamenta religiozan, sveti, i kanonski, manuskripti su mijenjani da bi se uklopili u šta je onaj koji je prepisivao vjerovao da bi tako stvarno trebalo da bude.”…
Ja sam u ovom momentu shvatio da više ništa ne shvaćam. Zato molim za pomoć pa da ponovimo—ako treba i u horu—ovu gornju opasku: “Zato što je materijal Novog Testamenta religiozan, sveti, i kanonski, manuskripti su mijenjani da bi se uklopili u šta je onaj koji je prepisivao vjerovao da je tako stvarno trebalo da bude.” Ako je već tako, ko može pronaći, potvrditi i garantovati šta je tu bazirano na istini, na djelomičnoj istini, a šta je izmišljeno? A kao što ni poludjevice ne postoje, ne postoji ni poluistina.
Jedno od važnih otkrića za istoriju monoteizma je i nalaz profesora Lajpciškog univerziteta van Tischendorfa (1815–1874), koji je pronašao ‘Sinajsku Bibliju,’ danas poznatu kao Codex Sinaiticus a napisanu negdje 380 godine naše ere. Slučajem, profesor je istu doslovno spasio da bude spaljena kako bi grijala prostorije manastira Sv. Katerine na Sinaju. Nakon poređenja tekstova iz Novog Testamenta, van Tischendorf zaključuje da …”proizlazi da je Isus bio glas mnogih religija.”  Profesor je među ostalog pronašao i potvrdio da je tuđi materijal često ubacivan u zvaničnu Bibliju. Pasusi iz djela ‘Phenomena’ Grčkog državnika Aratusa od Siciona (271-213 prije N.E.) ubačeni su u Novi Testament. Slično je i sa dijelovima ‘Thais’ pisanog od Menandera (oko 343–231 prije N.E.), jednog od ‘sedam mudraca’ antičke Grčke. Kakav je cilj bio za ovo i zašto baš te materijale, to nećemo saznati kao ni to ko su bili stvarni ko-autori ovih dodataka. Neuki ribari svakako nisu.
Vjerujem da konačan dokaz da Biblija nije knjiga pisana od Boga i apostola, leži u priznanju same katoličke crkve izdatoj nakon koncila u Trentu, Italija, koji je započeo 1545 godine. Tu je zauzet zvaničan stav crkve prema vjernicima koji objašnjava način kako crkva vidi da je sve u Bibliji božija riječ. Ovo je direktan navod tih zaključaka:
“Pod nadzemaljskim vođstvom Svetog Duha, ovim su pisci Biblije nadprirodno bili potaknuti da napišu ono što je Bog želio da se napiše. Tako je Bog osnovni tvorac Biblije. Zbog svetog uticaja na pisce, oni nisu mogli da napišu ništa izuzev što je Bog unaprijed odredio. Samim tim, nema grešaka u ovoj božanskoj objavi.” Što bi advokati u završnoj riječi rekli, ovim je bar za mene slučaj dokazan i završen. Toliko o tome koliko je sve božije, Isusovo, i sveto oko materijala Novog Zavjeta, i koliko je to ‘božanska riječ’ u koju se ni u mislima ne smije sumnjati.
Znamo da je istorija crkve—a posebno katoličke—beskonačan izvor petljavina, izmišljotina, kalkulisanih manipulacija, intriga, i bezočnih laži. Ne vjerujem da bilo ko zna gdje i kako je određena laž nastala, ali se svaka prihvata kao istina. Neko bi rekao da su se, eto, tu i tamo pravile greške. Međutim, to se sve događalo u samim vrhovima crkve pa time i u Vatikanu. Navešću samo jedan primjer. Papa Inoćenti III (1198–1216) je izdao nalog da se prekine sva aktivnost oko rada na materijalima u vezi ranije crkvene istorije, time što je uspostavio ‘tajne arhive’ (Catholic Encyclopedia, Farley ed., vol. xv, p. 287). Nekih sedam i po vijekova kasnije i nakon što je proveo nekoliko godina u tim arhivama, profesor Edmond S. Bordeaux je napisao knjigu ‘How The Great Pan Died’ (Kako je zamro veliki sveopšti pokret). U poglavlju pod naslovom “Cijela istorija crkve nije ništa drugo nego retroaktivna izmišljotina” Bordeaux između ostalog zaključuje:
“Crkva je antidatirala sve svoje novije radove: neke nove a neke prepravljene i izmišljene, koje su sadržavale novija razmišljanja oko njene istorije… Njena namjera je bila da se učini kao da su mnogi novi materijali koje je sastavila crkva napisani daleko ranije, kako bi isti služili kao dokazi iz prvog, drugog i trećeg vijeka.” (How The Great Pan Died, strana 46)
Daljnja potvrda da su se falsifikati pravili kroz istoriju katoličke crkve leži i u činjenici da je 1587 godine papa Sikstus V (1585–1590) uspostavio zvanično vatikansko izdavačko odjelenje i zapisao: …”Crkvena istorija će sada biti uspostavljena… mi ćemo nastojati da je štampamo po našim shvatanjima.” (Encyclopédie, Diderot, 1759). Vatikanske zabilješke otkrivaju da je papa Sikstus V. proveo 18 mjeseci vlastoručno pišući novu Bibliju, i zatim uveo u katoličanstvo ‘novo učenje.’ (Catholic Encyclopedia, Farley ed., vol. v, p. 442, vol. xv, p. 376). Koliko je to to bio pogrešan pristup vidi se iz Diderot’s Encyclopédie, koja registruje istorijsku činjenicu da je papa Klement XIII (1758-69) naredio da se sve što je Sikstus V. napisao, uništi.
Dalje, negdje u drugoj polovini IV. vijeka, Ulfilas (311–382), biskup Konstantinopola, je poslan od Imperatora da pokrsti Gotska plemena. On je to prihvatio, ali je u prevodu Biblije sa Grčkog na Gotski potpuno izostavio brojne ratne i krvave dijelove Starog Testamenta. Lično mu hvala na pokazanoj hrabrosti i moralu, ma da je sam čin još jedan dokaz samovolje pojedinaca oko stvaranja i samoinicijativnih korekcija hrišćanskih mitova.
Arogancija onih koji tvrde da je Novi Testament djelo Isusa i apostola nema granica. Tvrdnje apologista (apologist: neko ko dokazuje materijal po tome što zaključuje i brani po ‘logici’ da je nešto tačno—grčki apologia = odbrana, odgovor) ne obuhvataju istorijske činjenice, arheološke dokaze, te pisanja onih koji su živjeli u to doba. Činjenično je dokazano da ne postoji niti jedan primjerak Novog Testamenta koji je datiran prije IV vijeka, ali oni preko toga prelaze kao da su isto kao prečuli, pa će nuditi druge ‘dokaze’ kako bi obezvrijedili činjenice.
Za one koji su zainteresovani postoji još jedan način da se dokaže originalnost određenog materijala tj. njegov antički izvor. Donji crtež prikazuje upotrebu pisanog pribora i materijala kao i načina pisanja kroz istoriju od početka naše ere. Kod poređenja primjetićemo da su svi raniji materijali na Grčkom bili pisani velikim slovima, u jednom nizu tj., bez tačke ili razmaka. Međutim, sa IX. vijekom počinje da se javlja pisanje svetog materijala u takozvanom ‘miniscule’ stilu (minijaturnom stilu), gdje se pojedine riječi razdvajaju jedna od druge, upotrebljavaju mala i velika slova, te stavlja tačka ili drugi znak za prekid rečenice. I šta se događa? Od nekih 5,000 danas postojećih ‘antičkih’ vjerskih materijala na Grčkom, samo nekih pet procenata su pisana ranijim stilom. Jednostavnije rečeno, 95% materijala oko ‘božije riječi’ iz Novog Testamenta potiče tek nakon IX vijeka! Minijaturni stil je prikazan na dnu u poređenju sa starim načinom pisanja (lijevo).

miniscule

Hoćete li jedan domaći dokaz gornjem koji mi je zapeo za oči, i gdje u prevodima i štampanju biblija nailazimo na svojevoljnost tumačenja? Otvorimo Ponovljeni zakon (Deuteronomy 23:3) na Hrvatskoj Bibliji, gdje stoji: “Ni mješanac neka se ne prima u Jahvinu zajednicu; neka se njegovi ne primaju u zajednicu Jahvinu ni do desetog koljena.” Ako sada posjetimo King James Bible tu ćemo pod Deuteronomy 23:2 (razlika u označavanju potiče iz činjenice da je ova Biblija nešto direktniji prevod sa Grčkog i Hebrejskog) naći slijedeće:
“A bastard shall not enter into the congregation of the LORD; even to his tenth generation shall he not enter into the congregation of the LORD.” U direktnom prevodu na Hrvatski to znači: “Kopile neće uči u Božiju zajednicu čak do svog desetog koljena…” Dakle, riječ bastard označava vanbračno dijete koje naš narod naziva kopile, ali ne vidim zašto je prevedeno kao mješanac i šta bi to sve trebalo da podrazumjeva.
Još jedan primjer pogreške i to u prevodu Novog Testamenta. U ovom slučaju, Isus je već na krstu:

  • Isus je znao, da se je već sve svršilo. Zato reče, da se ispuni Pismo: “Žedan sam.”
  • Ondje je stajala posuda puna octa. I napuniše spužvu octa, nataknuše je na stabljiku isopovu i prinesoše je k ustima njegovim.
  • A kad je bio Isus primio ocat, reče: “Svršeno je.” Tada nakloni glavu i predade duh. 
  • Ivan/Jovan (19:28-30)

Po svakoj logici, ovaj potez Rimskih stražara nije bio human. Pa, zar nije bilo dovoljno što su ga zakovali na krst, nego mu daju i sirće ne bi li se još više namučio!
Ali, šta bi bilo da je tako bilo, i da su Rimski stražari željeli da mu pomognu? To se po ‘opisu’ Jovana/Ivana i dogodilo, pa je i ovdje pogrešan prevod domaće Biblije izmjenio sadržaj događaja.
Naime, Rimski vojnici su između ostalog redovno slijedovali i vino. Međutim, takvo vino nije moglo iz više razloga da bude istog kvaliteta kao vino koje su pili bogati Rimljani. Bilo je od lošijeg grožđa i polukiselo, a skladištenje i dugotrajan prevoz istog iz vinarije do mjesta potrošnje, ostavljalo je dodatni trag na kvalitet. Da bi imalo bolji učinak i ujedno poslužilo kao neka vrsta vojnog zdravstvenog napitka, Rimljani su ga miješali sa raznim biljkama i razblaživali vodom, i tako dobiven napitak su zvali poska (posca). Kako posca kao pojam nije postojao u grčkom jeziku, preveden je kao ‘sirće.’  Ali svakako jedan od najplićih i najglupljih propusta kampanjskog rada na prekrojavanju jevanđelja je svakako ovaj: događaji i opisi u pojedinim jevanđeljima se uveliko razlikuju jedan od drugoga! Pošto ‘autori’ kao što znamo nisu bili prisutni, nepoznati ko-autori su pisali, dodavali i mijenjali šta i kako im je padalo na pamet. Bez solidne baze podataka, pisari nisu mogli za vrijeme rada na Bibliji u Nikeji ili ranije da usklade jevanđelja po događajima i opisima kako bi imali logičan slijed. Otežavajuća je bila i situacija da su prepisivali iz kopija koje nisu bile jednake jedna s drugom, što je dovodilo do daljnjih proizvoljnosti u tumačenjima. A da je dvanaest apostola stvarno pratilo svaki Isusov korak, svakako bismo imali ujednačeniju i logičniju priču, jer bi navodi jednog od apostola mogli da dopune navode drugog. Uz to, istorija bi imala također nešto autentično što je zabilježeno i ostavljeno od prethodnih generacija. Stvarna istorija se zapisuje, a ostalo piše kako je istu neko želi da vidi. A ovako, negdje bi Isus rekao nešto veoma važno, ali bi neki od apostola to kao propustio da zapiše. Možda mislite da izmišljam ili da karikiram? Nikako; provjerite donje u vlastitoj Bibliji.
Isus je oživio mrtvog Lazarusa. Ovo je zabilježeno samo kod Jovana ali ne i kod drugih apostola. Zar ovakav podvig čudotvorca za ostale apostole nije bilo vrijedan pomena?!? Ili je tačno da je priča o oživljenom Lazarusu bila ranija priča o faraonskom bogu sunca Ozirisu, koga su Izraeliti zvali El-Azarus, gdje u hebrejskom, riječ El označava boga; ne Jehve, nego bilo kojeg i čijeg boga.
Isusov odlazak u nebo tri dana nakon sahrane nije uopšte zabilježen kod Matije i Jovana-Ivana. Interesantno! Božiji sin ode u nebo da vlada pored oca, hrišćanstvo se bazira na tome, a to ostade nezabilježeno kod dvojice od njegovih najbližih slijedbenika koji su ga vjerno i svuda pratili?
Kada je Isus uskrsnuo, mrtvi sveci ili svetci (nemam pojma čiji su i ko ih je proglasio svecima, ali shvatam da su prije ovog događaja bili definitivno mrtvi), ustali su iz grobova i hodali po Jerusalemu. (Mateja 27:51-53) I vidi čuda: pun Jerusalem zombija što, valja priznati nije svakodnevni događaj za bilo koji grad kako onda tako i danas, a to ostaje nezapaženo? Niti jedan zapis rimskih ili jevrejskih izvora o tome ne postoji. Nikakav istorijski izvještaj. Nikakav trag.
Doduše, kada se previše popije, znam iz vlastitog iskustva da se na putu kući iz birtije često susreću zombiji.
• Nekoliko konfuznih detalja o Isusu i moralu Kako vi zamišljate Isusa? Naravno, onakako kako su ga zamišljali pojedini slikari: lijep muškarac (pa neće valjda izgledati kao Kvazimodo !?!), duge kose i blagog pogleda. U bijeloj, dugoj haljini. Uvijek zamišljen. Ima razumjevanja za svakoga i pun je ljubavi za druge. Pomaže slijepima, leproznim, i svima u nevolji. Ne bi ni mrava zgazio i oprašta čak i onima koji hoće da ga zakuju na krst. Mrzi izrabljivače kao što su mjenjači novca, kao i ostale nasilnike. Voli svoje apostole i čak ljubi onoga za koga zna da će ga izdati Rimljanima. A znamo ko ljubi taj i prašta.
Ali njegov vjerni jaran Matija (10:34-39) navodi i ove Isusove riječi: “Ne mislite, da sam ja došao da donesem mir na zemlju! Nisam došao da donesem mir, nego mač. Jer sam došao da rastavim sina od oca njegova, kćer od matere njezine, snahu od svekrve njezine. Tako neprijatelji čovjeku postaju njegovi vlastiti domaći. Ko ljubi oca ili mater više nego mene, nije mene dostojan! Ko ljubi sina ili kćer više nego mene, nije mene dostojan. Ko ne uzme na se krst svoj i ne pođe za mnom, nije mene dostojan!” Nije li ovo izjava vrijedna bolesnog narcisa? Je li to vođa kojem ja treba da vjerujem i da ga poštujem, koji kao propovjeda ljubav i poštovanje prema drugima? Ili je to nešto sasvim drugačije koje ja ne shvatam to je samo metafora… ama, gdje bi Isusu palo na pamet da rastavi roditelje od djece… Ako je tako, onda djecu na vjeronauci treba učiti da u Bibliji mnogo toga nije tačno i da se ista može raspravljati samo kao zbir zanimljivih priča iz prošlosti čije su vrijednosti neujednačene. Izuzimajući naravno one dijelove kada je u pitanju prinošenje obaveznih poklona crkvi. Ujedno se podsjetih da nisam uspio da u vezi izjave “Ko ne uzme na sebe krst svoj…” nađem objašnjenje zašto Isus traži da svi hrišćani treba da nose svoj krst? Naime, kako to da krst postade simbol prije nego što je Isus na njemu završio!?! Naravno, ovo je moralo da božanski zvuči onome ko je to sročio. Možda nekome u Nikeji.
Dalje, Isus ne odustaje od svojih paranoičnih pogleda oko toga ko mu je porodica, te šta predstavljaju braća, sestre, majka… Uostalom, Matija će to bolje opisati (12:46-49): Dok je on (Isus) još govorio narodu, stajali su vani majka njegova i braća njegova i htjeli su da govore s njime. Neko mu reče: “Majka tvoja i braća tvoja stoje vani i hoće da govore s tobom.” A on reče onome, koji mu je to javio: “Ko je moja majka, i ko su braća moja?” Tada pruži ruku na učenike svoje i reče: “Evo, majka moja i braća moja! Jer ko čini volju Oca mojega na nebesima, taj mi je brat, sestra i majka.” Komentar ovoj božanskoj gluposti je nepotreban.
Pisci gornjih redaka tog doba su znali isto što je mnogima jasno: Znanje je opasno. Jer Znanje stalno nešto propituje i buni se kako to da su Laži i Ubjeđenja u tako povlaštenom položaju. Zato su pisci Biblije ubacili i jednu od dobrih ideja: Vjernici, nema potrebe da razmišljate svojom glavom jer smo mi to već za vas učinili… što manje razmišljate, manje će te se zamarati… Dakle, ako namjeravate sa Isusom u raj, nema potrebe da mislite svojom glavom. Još bolje, ponašajte se kao djeca: Tada on dozva dijete, postavi ga među njih I reče “Zaista, kažem vam: Ako se ne obratite i ne budete kao djeca, nećete ući u kraljevstvo nebesko. Tko se dakle drži malenim kao dijete ovo, taj je najveći u kraljevstvu nebeskom.Mateja 18:2-4 Dakle, mozak na ispašu pa ko mali blećci otvorenih usta gledajmo u nebo… možda nam se ukaže Isus ili Madona kao što se ukazala malim Međugorjanima. Samo pazite da tako širom otvorenih usta istovremeno ne zaslinite odjeću. Događa se.
Nađoh i ovo interesantno o Isusovom karakteru kod Marka (11:13-14, 20, 21):
Tada (Isus) vidje izdaleka smokvu s lišćem. Pođe k njoj, ne bi li možda našao što na njoj. Ali kad dođe tamo, ne nađe ništa osim lišća; jer još nije bilo vrijeme smokvama. On joj doviknu: “Dovijeka neka više nitko ne jede roda od tebe!” Čuli su to učenici njegovi… … Ujutro prođoše pokraj one smokve i vidješe, kako se je posušila do u korijen. Petar se sjeti i reče mu: “Učitelju, gle, smokva, što si je prokleo, posušila se!” Kako opisati ovo siledžijstvo nad božijim darom (pa i smokva je od Boga?) i čemu taj besmislen napad na voćku? Ne budi mi lijeno, odoh da potražim dublja vjerska objašnjenja oko ovoga i nađoh jedno na ovom linku. Tu nam nekakav ‘naučnik’ koji sigurno ima odgovor na sve, objašnjava da je ustvari Isus učinio dobro, jer to drvo ne bi ionako davalo plodova. Naravno, Marko lijepo piše da tada nije bilo vrijeme smokvama, ali eto, ovaj i bez kristalne kugle zna bolje. Ovu glupost na stranu, normalnoj osobi se nameće pitanje zašto bi Isus htio da jede plodove smokve za koje je znao da nisu zreli, i uopšte, čemu prokleti cijelo stablo da se osuši? Jer kao čudotvorac, mogao je samo jednim pokretom ruke—ili kako je on to već radio—da učini kako bi svježih smokava bilo na pretek! (Mislite da sam zaboravio kako je sa pet hljebova uspio da nahrani 5000 ljudi, a!?) Po svemu sudeći, Isus nije ništa drugo nego samoljubljivi čovjekoljubac. Ovakva karakterna nemogućnost se opet može naći samo u Bibliji.
Da vas oko ovoga dalje ne davim, još samo jedna observacija. Sve se u hrišćanstvu obrće oko toga da je Isus umro za naše grijehe. Ne znam kako vi čitaoče rezonujete, ali nam je svima poznata priča da Isus nije umro kako kažu djeca ‘zaprave,’ nego je nakon tri dana otišao u nebo. Neko duhovito primjeti: “Dakle, jevreji su Isusa razapeli; da kažemo, ubili. Istina, ali samo na tri dana. Pa u čemu je problem?”
• Nešto više o Bogu i staro-zavjetskim fabulama
Fabula oko Mojsija i Deset zapovijesti ima važnih društvenih vrijednosti sa pozitivnim zaključcima kao što su ‘ne kradi’ ili ‘ne ubij.’ Ali to je sasvim normalna potreba onih koji su ovo pisali za tadašnje vladare jer je tako bilo i daleko ranije u staroj Grčkoj, Egiptu ili Mezopotamiji. Vlast je uvijek bila potpomognuta religijom pa je ne kradi i ne ubij—što je naravno ispravno i dozvoljeno samo kada to raznorazni cezari ili Bog narede—sasvim logičan dio propisa i zakona. U vrijeme kada su izraelitske zapovijesti zapisane, iste su date kao kodeks lokalnih moralnih propisa isto tako kao što su ih imali i drugi narodi. Vidjećemo i primjer za ovo nešto kasnije.
Nego, čudan je taj Bog. Svemoguć i beskompromisan, a opet na momente izgubljen. Naprimjer, nađoh da su Izraeliti iz čistog samoljublja natjerali samog Boga da paniči. Jada se da ga pagani ne prihvataju i nastavljaju da se klanjaju svojim kućnim idolima, a to ga strašno iritira. Istovremeno, sam za sebe kaže da je ljubomoran a znamo da ljubomora proizilazi iz nesigurnosti. Očito je da Bog ima grdnih problema koje—i ako je Svemogući—ne može da riješi sam. Ne razumijem zašto ne zapali i uništi sve idole, priprijeti onima koji im se klanjaju, i lijepo preda Mojsiju i izabranom narodu čiste uslove za dalji rad i napredak? Pa zar nije učinio nešto slično sa Sodomom i Gomorom i ko zna gdje? Pobiješ par stotina uključujuci djecu i dojenčad, i mirna Bosna! A Svemogući, samo što nije kleknuo pred Mojsijem vapeći za pomoć (Izlazak 34:14): On reče (Mojsiju): “Evo, ja sklapam zavjet. (Hmmm, On sklapa zavjet sa običnim čovjekom!?)  Pred cijelim narodom tvojim učinit ću čudesa, kakva se nisu dogodila na svoj zemlji i ni u kojem narodu, i narod, među kojim živiš, vidjet će djelovanje Gospodnje, jer čudovito je, što ću učiniti na tebi. Upamti dobro, što ti danas zapovijedam! (Taaako… zapovjedi!)  Evo, protjerat ću ispred tebe Amoreje, Kanaance, Hiteje, Perizeje, Hiveje i Jebuseje. (A što li ih mirno ne preobratiti da vjeruju u Milostivog? Nije valjda samo zato da bi se ‘izabranom narodu’ dokazalo da imaju protekciju i to na račun drugih ljudi koje je On također stvorio?) … Nego žrtvenike njihove porušite, kamene spomenike njihove porazbijajte, i lugove idola njihovih sasijecite. Jer nikojem drugome Bogu ne smiješ se klanjati. Jer Gospod, čije je ime Ljubomoran, jeste Bog ljubomoran.”
A da bi Bog udovoljio izabranom narodu, vidite kako ih savjetuje i šta nudi. (Uzeto iz Pete knjige Starog Testamenta, Ponovljeni zakon—Deuteronomy 20:10-16): … “Kada dodjete do grada sa kojim treba ratovati, ponudite im uslove mira. I ako je odgovor mir i oni vam otvore grad, onda svi koji su u njemu moraju da prinudno rade za vas i da vam služe. (Ma ko ne bi objeručke prihvatio ovako lijepe uslove!?!) A ako ne pristanu na mir nego ratuju protiv vas, onda će te ga opkoliti; i kada vam ga Bog da u vaše ruke, probosti će te sve muškarce mačem, a žene, djecu, stoku i sve ostalo uzećete kao ratni plijen; i uživaćete sva dobra vaših neprijatelja koje vam je Bog dao… A u gradovima koje vam je Bog dao kao vaše naslijeđe, vi nećete sačuvati bilo šta što diše…” Da li imate trogodišnjaka kod kuće? Ako imate, dajte mu da se ovim malo zabavi: … Na to pođoše od gore Hora prema Crvenome moru, da zaobiđu zemlju edomsku. Ali je narodu dodijalo putovanje. Ljudi su mrmljali proti Bogu i Mojsiju: “Zašto nas izvedoste iz Egipta?  Zar da izginemo u pustinji?  Jer nema ovdje ni kruha ni vode. A to jadno jelo već nam se gadi.” Tada posla Gospod među narod zmije otrovne. One su ujedale ljude, tako da je pomrlo veoma mnogo izraelaca. I dođe narod ka Mojsiju i potuži se: “Sagriješismo, što smo govorili proti Boga i proti tebe. Moli Gospoda, neka ukloni zmije od nas.” I Mojsije se pomoli za narod. I Gospod odgovori Mojsiju: “Napravi sebi lik zmije otrovne i pričvrsti je na motku. Tko bude ujeden i pogleda u nju, ostat će na životu.” Tada napravi Mojsije mjedenu zmiju i pričvrsti je na motku. Ako je koga ujela zmija i on pogledao u mjedenu zmiju, ostao je na životu.  (link Brojevi 21:5-9 Ovdje je nepotrebno rezonovati o inputiranju nemudrosti Svevišnjem. Naime lutanje kroz pustinju i izlivanje bronze ne idu zajedno. Ali opet, čemu komplicirati? Kao što ih je i poslao, Svemogući je mogao da naredi ‘zmijama otrovnim’ da se povuku i ostave na miru izmučene Izraelite.
U redu; gornje su jeftine izmišljotine. Hajdemo sada da vidimo i činjenice oko odlaska Jevreja iz Egipta, lutanja po pustinji, i ostalom vezano za tu avanturu. Navedeno je iz knjige “The Bible Unearthed: Archaeology's New Vision of Ancient Israel and the Origin of Its Sacred Texts” koju su zajednički istraživali i pisali vrhunski izraelski arheolozi, Israel Finkelstein i Neil Asher Silberman (vidi ovaj link oko njihovih bazičnih zaključaka):

  • “… Serija biblijskih dogadjaja stalno se vrti oko robovanja Jevreja u Egiptu, čudotvornom bjekstvu 600.000 ili više ljudi predvođenih Mojsijem, njihovih četrdesetogodišnjih lutanja po pustinji, njihovo brzo i efikasno osvajanje obećane zemlje pod vođstvom Jošue, što se izvodilo uz tada uobičajen pokolj starosjedelaca. Ovi događaji se uvijek spominju u jevrejskim vjerskim festivalima, a zauzimaju prvih pet knjiga koje se pripisuju Mojsiju.
  • Materijalni dokazi i istorijski zapisi potvrđuju da su se Kananiti tradicionalno naseljavali u bogatoj delti istočnog Nila i to posebno u doba suša i ratova. Neki su tu došli kao bezzemljaši iz vojnih pohoda ili kao zarobljenici, a neki kao zemljoradnici, stočari, ili trgovci. Egipatski istoričari spominju Hiksose, kananitske doseljenike, koji su tu postali dominantni nakon što su nasilno izbačeni od strane Egipta 1570 prije N.E. Nakon njihovog izbacivanja, Egipatski vladari su još čvršće vršili kontrolu useljavanja iz Kanana i izgradili tvrđave duž istočnog dijela delte Nila, rasporedivši ih u razmaku od po jedan dan jahanja duž obale Mediterana pa sve do današnje Gaze. Ove su tvrđave ujedno vodile tačne zapise oko svih događaja uključujući ulaske i izlaske, i niti jedan zapis ne spominje Izraelite ili bilo koju drugu etničku grupu da je ušla ili izašla iz područja delte Nila, ili da je živjela kao zajednica u tom području.”

Arheologija nam potvrđuje da je u Palestini bilo jevrejskih zajednica još daleko ranije (što se da zaključiti, između ostalog, i po tome što nema svinjskih kostiju na đubrištima i otpadima). Postojalo je “carstvo Davidovo,” doduše veoma skromno—možda samo nekih 5000 članova—ali sve mitove oko Mojsija možemo lako i bez ikakve bojazni da odbacimo. Uostalom, evo vam  nešto više iz istraživanja u samom Izraelu iz iste knjige pomenutih arheologa:

  • “… Područje današnjeg Izraela je nekada bilo podijeljeno na dva dijela: sjeverni, prosperitetniji Izrael, te južni zvani Juda. Juda je bio siromašniji zbog loših klimatskih uslova…
  • … Dalja istraživanja pokazuju da je u prošlosti došlo do dva talasa naseljavanja današnjeg Izraela: prvi u ranom Bronzanom dobu oko 3500 prije naše ere (PNE) dostigavši vrhunac od oko 100 sela i gradova koji su bili napušteni negdje 2200 PNE, i ponovo u Bronzanom dobu kratko nakon 2000 PNE što je oformilo oko 220 naselja uključujući i utvrđene centre, i u totalu od oko 40,000 ljudi. Ovaj period je završio negdje u 16 vijeku PNE, i visoravni su ostale rijetko naseljene za slijedećih 400 godina. Izraelska naselja oko 1200 PNE su se sastojala od oko 45,000 ljudi u 250 naselja dostigavši vrhunac u osmom vijeku PNE sa oko 160,000 žitelja u 500 naselja. Za to vrijeme obrada zemlje je bila uobičajeno zanimanje, a u doba nemira predominantno je bilo gajenje ovaca i koza, što je bilo uobičajeno u čitavom Bliskom i Srednjem Istoku.
  • Kako su Kananska naselja propadala, stočari na uzvisinama su bili prisiljeni da gaje vlastite žitarice, što je kao rezultat imalo formiranje stalnih naseobina. Dakle, razvoj ranog Izraela je rezultat propadanja Kananske kulture a ne uzrok za isto. A većina Izraelita nije tu došla odnekle van granica Kanana: oni su nastali unutar istog.
  • Dakle, nije došlo do nikakvog masovnog iseljavanja iz Egipta. Nije došlo ni do oružanog osvajanja Kanana. Većina ljudi koji su formirali rani Izrael bili su lokalni ljudi—isti oni koje smo sretali kroz Bronzano i Željezno doba. A da bi ironija bila što veća, rani Izraeliti su originalno bili Kananiti!
  • (ibid, strana 118)

Kada smo utvrdili Istinu, idemo natrag na Bibliju.
Ovo dole je vrlo poučno za buduće generacije sveštenika: kako doći do potrebnih prozvoda tuđeg rada bez da otvoreno kradeš! “Sve što je prvorođeno, pripada meni: Svako prvo muško u stoci tvojoj, bilo goveče ili ovca, imaš posvetiti.” “Sve srebro i zlato, sve mjedeno i gvozdeno posuđe neka se posveti Gospodu i neka dođe u riznicu Gospodnju!”  (2 Samuel, 24:19) Ma nije valjda da Milostivi jede iz gvozdenog posuđa, i kiti se srebrom i zlatom! I što nam ne spomenu ko mu je ovozemaljski rizničar? Možda neko od povjerenja… recimo, neko u mantiji? Nije li ono Vatikan jedna od najbogatijih država i sa izuzetno bogatom bankom? “Ali magare prvenče imaš otkupiti janjetom. Ako to nećeš, onda mu slomi vrat.” (Čekaj malo: što bih sirotom magarcu slomio vrat? Šta vam je magare krivo?)
“Svakoga prvorođenca između sinova svojih imaš otkupiti. Pred lice moje ne smijete se pokazati praznih ruku.” (A-ha… praznih ruku! Ili je to način da se pokloni predaju svetim licima od poverenja koji će ih na čudotvoran način proslijediti Bogu?)
Po Bibliji, … “Četrdeset dana i četrdeset noći boravio je Mojsije tamo kod Gospoda. Nije jeo ni kruha, niti je pio vode. I Gospod napisa na ploče zapovijedi zavjeta, Deset Zapovijedi.” Vala, 40 dana i noći bez ića i pića, previše je za ovozemaljca Mojsija. Interesantno je također da je Bogu trebalo opet tih četrdeset dana da sroči taj svoj deseterac, a samo šest dana da stvori Zemlju, zvijezde, i naravno sve živo! A magična cifra 40 se stalno spominje: poplava je trajala 40 dana, Isus u pustinji i bez hrane 40 dana, Jevreji lutali 40 godina, i slično.
I još nešto. U Bibliji se stalno spominje ‘strah.’ Neko je izbrojao 365 puta, što—ako je to tačno—čudim se da crkva nije zvanično povezala sa danima u godini kao dokaz da je to Bog u svojoj mudrosti namjerno iskalkulisao. Biblija stalno protura strah, pa kada je pročitate par puta utuviti ćete sebi u glavu da ste zaista griješni i da vas je zato strah. To će vas opet automatski vezati za patnju u paklu, a ovo će vas zatim podsjetiti da je vrijeme za molitvu i traženje oproštaja. I sve tako u nedogled: vječni život u raju ili paklu su veoma uvjerljivi i jaki podsticaji kako bi vjernici ostali pokorni.
Ali crkveni marketing nije tu stao. U XVI vijeku, crkva je pored raja i pakla uvela i vrlo praktičnu kategoriju: čistilište. Naime kako je tadašnji papa Leo X trebao dosta novca da bi završio baziliku Sv. Petra u Rimu, uvedeno je i oproštenje od grijeha koje je bilo štampano i javno prodavano, čime je data šansa onima sa novcem da preko čistilišta izbjegnu pakao, i kraticom stignu do raja. Danas se to vjerovatno može postići karticom.
Na sve ove načine pojedinci i društva su se našla u čvrstom manipulativnom zagrljaju crkve. Naravno, kako bi neka od svjetovnih vlada mogla da propusti takvu priliku?! Da bi vladali, mnogi su učili od religije, Staljin je učio od Lenjina, Hitler od Staljina, Sadam od obojice, a sjevernokorejske ‘drage vodje’ od svih autokrata i tirana, što je Chris Hitchens dobro prokomentarisao: ‘U Sjevernoj Koreji bićeš potpuno slobodan tek kada umreš.’ Jer praktično, u diktaturi vjere ili društvene vlasti ne smije da postoji ni sloboda misli. Nama je ostalo samo da klimamo glavom i da se pretvaramo kao da slijepo vjerujemo u ono što nam se servira.
Ovdje se prisjetih pokojnog američkog komičara Džordža Karlina (George Carlin), koji bi na svojim javnim nastupima u materijalu oko vjere i Boga dao svoju interpretaciju straha od pakla i patnji koje nas čekaju. Džordž bi to iznio sa entuzijazmom, uz dramatičnu vokalizaciju i živopisnu animaciju koju sam sigurno nešto više dramatizovao, ali koja je otprilike išla ovako: … “A u paklu će nevjernici da prolaze kroz najžešće muke gdje će ih polivati vrelim uljem, peći na laganoj vatri i istovremeno im vaditi na živo njihovo i dalje kucajuće srce, a to sve neće moći da vide jer će im oči biti izvađene pa onda utroba… pa kada pomisle da su te muke završile i da je blizu kraj, onda će muke početi nanovo sipanjem vrelog ulja na rane, a njihovi se krici neće čuti… A onda bi Geroge nakon tog verbalnog krešenda zastao, i dubokim, polubožanskim glasom završio: “Ali On vas voli.”
• Nešto i o Nojevoj barci U Starom Testamentu, Bog je naredio da Noje (Noah) prije čuvene božije poplave skupi parove …'svega što raste, hoda, puže ili leti‘… i da ih spase. Rečeno-učinjeno. Kako, ne pitajte, ali je navodno tako spašeno sve živo. Barka je po nekim pričama ostala da trune negdje na planini Araratu, gdje je i dan danas traže oni koji imaju novca ali ne i mozga. Valjda hoće da o tome prave dokumentarne filmove.
Moj prvi problem je svakako u broju spašenih parova. Kako i kada je radini Noje uspio da sakupi svu tu živinu dok je gradio barku u poznoj fazi svog 950-godišnjeg života—kako nam se objašnjava—to ostaje nepoznanica. Pitam se, čemu ove komplikacije: zašto Bog jednostavno nije skupio po jedan par svega živoga negdje na vrhu Ararata, napravio poplavu tako da samo vrh Ararata ostane suh, i sve bi bilo rješeno. (A ko si ti da pitaš zašto?) Kada se o ovome malo razmisli, ostaje božija tajna kako je Noje uspio da nađe, spasi i vrati natrag neke od životinja. Vi na osnovu zadravog razuma prosudite sami, a ja ću da ih nabrajam: andsku lamu i alpaku, kanadskog grizlija, australijsku koalu i kengura, arktičkog bijelog medvjeda, američku pumu i kuguara, antarktičkog pingvina, južnoameričku anakondu, kinesku pandu… Pošto u to vrijeme niko nije ni čuo za Australiju, Arktik, Antarktik ili obje Amerike, to mora da je prouzrokovalo ogroman logistički problem za Noja gdje da nađe pomenutu živinu, pa da ih zatim vrati u njihove nepoznate rodne krajeve. I to sve bez da dođe do greške i zamjene kako bi se izbjeglo da se kasnije pojavi nekakav Darwin koji će samo da prouzrokuje belaj. Ali opet šta ja znam… možda je baš zato Noje i trebao da živi toliko dugo kako stoji u Bibliji. (Predlog za molitvu:Dragi Bože, daj mi mudrost i pomozi mi da ovo shvatim!’)
• Od kuda dolaze Ubijeđenja tj. Uvjerenja?
Kao što vidite, Ubijeđenja zajedno sa Lažima čine čuda. Isus je tu samo kolateralni imidž. A to je moguće jer su ubijeđenja određena i čvrsta individualna vjerovanja ili uvjerenja. Dakle, to može biti nešto u šta smo mi ponaosob apsolutno sigurni da će se dogoditi, da se dogodilo, da postoji, da drugačije ne može biti, i slično. Da napomenem, u našem jeziku ubijeđenje se može identifikovati i po religioznim aspektom tj. ‘vjerovanje’ ( ja sam ubijeđen u nešto…. ja duboko vjerujem u nešto… ), pa da bi se izbjegla mogućnost konfuzije, bolje je upotrijebiti termine ‘ubijeđenja’ ili ‘uvjerenja.’
Ubijeđenja su vlastiti sistem uvjerenja koji svi mi posjedujemo i stičemo. Kod istih—dakle shvatanje nas samih u nešto određeno—pojavljuju se mnogi faktori koji ih formiraju: genetski pečati (neko može po svojoj prirodi da bude plašljiv), familijarni odgoj i uticaj, uticaj škole i užeg društva, način i prilaz vlastitoj nadgradnji, kao i specifičan sklop naših unutarnjih vrijednosti. Primjera radi, ako smo po unutarnjem sklopu vrijednosti recimo plašljivi, sigurno nam neće pasti na pamet da postanemo lovci na otrovne zmije ili padobranci. Mi obično vežemo vlastiti sistem ubijeđenja ili uvjerenja sa shvatanjima određenog društvenog zajedništva—naravno, tu spada i vjersko—što stvara kolektivni sistem uvjerenja. U osnovnim crtama, ubijeđenje je vodeći princip ili čak strast odnosno žudnja koji za nas ima specijalno značenje, i time postaje česta vodilja u našem budućem razvoju. Ubijeđenja su prearanžirani filteri u našem poimanju svijeta koji nas okružuje, a koji ‘komanduju’ našim mozgom. Zato kada duboko vjerujemo da je nešto tačno, to je kao da dajemo komandu mozgu kako da nam prikaže sliku tog momenta, osjećanja, ili događaja. Iz tih razloga, sistem ubjeđenja ima punu kontrolu a time i komandu nad našim nervnim sistemom. Na primjer, sama pomisao da nas nešto imaginarno može povrijediti—dakle, ne trenutno očita mogućnost da takva povreda slijedi—prouzrokuje masivnu reakciju našeg fiziološkog bića kroz drhtanje, znojenje, nesigurnost, paniku i slično.
Da se ponovo podsjetimo na činjenicu da mozak NE MOŽE da razdvoji nešto što se stvarno dogodilo od nečeg zamišljenog. Zato je sasvim normalno da pojedinci koji žive u istom okruženju mogu da imaju različite stavove i viđenje potpuno identičnih događaja kojima su bili izloženi.
Ubijeđenja čine da su neki od nas dobri i društveno prihvatljivi, dok drugi mogu biti lopovi ili ubice. Individualna ubijeđenja razdvajaju duboke vjernike od ateista. Po ubijeđenjima se može postati plaćeni ubica, kaluđer, ili ekstremni komunista. Katoličke sestre su ubijeđene da su ‘vjenčane’ za Isusa i da su ‘kćerke crkve,’ u što one bez pogovora vjeruju. John Stuart Mill, britanski filozof i ekonomista 19 vijeka je napisao: “Jedna osoba sa čvrstim uvjerenjima je jednaka grupi od 99 osoba koje se rukovode samo interesom.”
Ubijeđenja se mogu lako steći i učvršćavati, ali i drastično mijenjati. To se postiže time da određeno ubijeđenje počnemo dublje ispitivati i time dovoditi njegove bazne elemente u sumnju. Uzmite nešto banalno kao navijanje za određeni sportski klub što ste recimo praktikovali nekada u mladosti. Siguran sam da ste svoj stav ranije znali da branite ‘dušom i srcem’ pa bi se za isti i potukli sa onima koji nisu to dijelili sa vama, a danas kada se toga sjetite, čak vam je i neprijatno zašto ste se tako ponašali! O tome najbolje mogu svjedočiti članovi futbalskih navijačkih grupa.
Razlog za ovu promjenu je nastao time da ste postavljanjem pitanja i traženjem odgovora došli do drugih saznanja i vrednovanja, i time olabavili veze oko prethodnog ubijeđenja. Ukratko, stara ubijeđenja su bila solidna i stajala su čvrsto kao stol na četiri noge kojem bi kasnije kroz preispitivanje vrijednosti kao ‘otpilali’ jednu nogu. Time je stol postao nestabilan. Zatim ste daljnjim analizama odstranili i drugu nogu, pa je stol prestao da bude funkcionalan. Ili možda primjer sa idealima nekih komunista koji su se nakon 1948 godine razočarali u Titov odnos prema SSSR-u obzirom da su se kroz politički život čvrsto vezali uz ideale Lenjina i Staljina. Mnogi od tih dobrih ljudi i komunista su baš zbog takvih čvrstih vlastitih ubijeđenja proveli dosta vremena na Golom otoku na prisilnom sunčanju.
I kako se ubijeđenja okreću prema religioznom vjerovanju i dogmi, individualni i društveni problemi se sve više ističu. Većina materijala u vjerskim knjigama (Biblija, Kur’an, Talmud) potencira i slavi oružane sukobe, uništenja drugih, zaštitu svojih vjernika, vječnu patnju za neposlušne, i slično. Mnogi ratovi su se vodili kao sveti ratovi, lažna priznanja su se iznuđivala groznim mučenjima, a robovanje je bilo normalno koliko smrt ili rađanje. Milioni su umirali od kuge jer se za istu nisu tražili razlozi i rješenja nego su pripisivani sotoni ili nekoj osveti Boga, tog milostivnog čovjekoljupca. Isto tako, duboka uvjerenja su prouzrokovala dogmastička društvena uređenja kao što su komunizam ili fašizam.
Kako ubijedjenja mogu da prouzrokuju i naprave grozne i masovne zločine? Mogu zato jer su bazirana da dogmi i potrebi za apsolutno vjerovanje u riječi i misli drugih pa čak i onih koji su izmišljene ličnosti. Pa i pojmovi ljubavi, morala, ili sreće su stavljeni u nadnaravni okvir pa su time gubili sve što je po normalnom prilazu vezano za međuljudska osjećanja. Umjesto toga, cilj je da se mase usmjere putem vješto izmanipulisanog osjećaja ljubavi prema individualnim vođama tipa Staljina ili Hitlera. Slično je i sa društvom gdje su vrijednosti istog trebale da se poistovjete po nekom izmišljenom biću sa van-naturalnim sposobnostima, po čijim se izjavama treba rukovoditi. Ovo služi samo činjenici da normalnoj osobi pamet stane šta se sve dešava u vrijeme kada je nauka već objasnila i potvrdila mnoge zablude iz prošlosti. Imajući u vidu da mozak nije u stanju da razluči da li se nešto stvarno dogodilo ili ne, to su religiozni tvorci materijala vrlo dobro koristili. Stvoreni su imidži likova i događaja. A da bi se izbjeglo svako razmišljanje o tome šta bi moglo da dovede stvari u sumnju, Biblija savjetuje vjernicima da se ponašaju kao djeca jer će ona po Isusu pravo u carstvo nebesko. Dalje, postoji bezbroj priča oko patnji drugih koji su duboko vjerovali u Boga i Isusa. Dirljive su priče oko ranih hrišćana koji su umirali na lomači sa Isusovim imenom na usnama jer nisu htjeli da se odreknu vjere. Daleko bi bilo tačnije konstatovati da su patili i stradali samim tim što nisu pripadali većini što u tim vremenima nije bilo ništa neobično. Pa i danas možeš lako da stradaš ako si kršten u ‘drugoj’ crkvi, ili se u društvu hrišćana moliš raširenih ruku.
Jer, budite pošteni sami sa sobom pa odgovorite kako bi reagovali ako bi bili u situaciji da vam neko prisloni pištolj na slijepoočicu i zaprijeti da će povući obarač ukoliko se u odmah ne odreknete nečega. Malo je onih koji bi u tom momentu razmišljali o dubini svoje ljubavi prema nekome ili nečemu. Istovremeno, moguće je da se neki od dubokih vjernika ne bi ni u takvoj situaciji odrekao Isusa jer bi bio uvjeren da on upravo promatara ovu nepravdu, pa će u zanji čas nešto učiniti da ga spasi ili bar pomogne na onom svijetu. Na žalost, ako onaj koji drži pištolj povuče obarač, nema više ovog svijeta a najmanje nekog drugog. Ali da je ustrijeljena osoba prestala da diše u nadi, to stoji. Ukratko, vjernici će to povlačenje ili nepovlačenje obarača pištolja jednostavno obrazložiti aktom božije volje. Ako bi to bilo tako, onda proizilazi da svaka takva nesrećna osoba nije uopšte bila vrijedna božije pažnje i zaštite.
Da ne bi u ovome tražili logiku, vjernicima nije preporučljivo razmišljati a još manje diskutovati o tome šta i kako je servirano. Naravno, ovo se posebno odnosi na pisani (biblijski) materijal.
Jer religiozni tvorci dobro znaju:
• Ako sumnjaš onda propituješ; • Ako propituješ, time tražiš odgovore; • Ako tražiš odgovore, naučiš nešto novo; • Ako nešto novo naučiš, onda nastavljaš da propituješ i istražuješ…
E, to organizovanoj religiji ne odgovara. Jer, nedajbože, može nekome pasti na um da razmišlja o postojanju samog Boga, pa sva ta brižljivo pletena religiozna bajka ode niz vodu.
U svima nama treba da postoji jači nagon za samoodržanje nego da se olako prepuštamo tzv. ‘sudbini.’ Pogedajmo samo životinjski svijet sisara kojima je samoodržanje jedan od najjačih nagona, ali je i kod njih moguće prouzrokovati da putem manipulisanja mozga dođe do gubitka te važne funkcije. Primjer su trenirane divlje životinje čiji su nagoni time poremećeni. Istovremeno, siguran sam da među vjernicima hrišćanstva ima dosta takvih koji jedva čekaju da se sastanu sa Isusom bez obzira na cijenu. Siguran sam također da oni zbog toga propuštaju dosta lijepog na ovom svijetu. Jer bijeg u fantaziju nije prirodno rješenje. Borba za život, izazovi i nagrade koje ovi momenti donose, jesu. Mnogi od odraslih često nađu sreću u religiji kao što djeca traže određene odgovore kroz fantazije oko aždaja, letećih tanjira, i koječega. U svakom slučaju, to je samo bijeg od realnosti.
Na žalost, kada duboki vjernici slijede svaku riječ—ili da budemo precizniji, misle da to čine—onda se ne treba čuditi da ima i takvih koji će mirne savijesti počiniti zločin ili prouzrokovati krvoproliće u ime svog boga kako bi mu se ‘dokazao.’
Da se opet podsjetimo šta Isus kaže: “Ne mislite, da sam ja došao da donesem mir na zemlju! Nisam došao da donesem mir, nego mač.” (Matija 10:34-35)
Kratko nakon ove epizode oko mača, Isus u jednoj drugoj situaciji kaže Petru da ne izvlači mač (Petar bio nešto ljut, šta li), jer onaj ko mačem bije, od mača će poginuti. Hoću da znam šta je u ovoj petljavini poruka obzirom da Isus kao dolazi s mačem, zatim, Petre ti ne izvlači mač jer… ko li je ovdje prolupao?
Pade mi na pamet da bi bilo interesantno saznati kako li se osjećao Lazarus dok je bio na onom svijetu? U Bibliji nema opisa što je velika šteta. S druge strane, pošto se Lazarus nije uopšte bunio kada se ponovno našao među običnim smrtnicima a nakon što ga je Isus podigao iz groba, zaključujem da je bio daleko srećniji što je natrag na ovom vilajetu. Oko ovoga je najbolje da mnogo ne razmišljate. Ovo je toliko vrijedno da možete greškom i misleći svojom ovozemaljskom glavom nedajbože doći do kakvog pogrešnog zaključka. Srećom, svaka religija za to ima tumače koji vas žedne mogu prevesti preko vode. Konsultujte nekog u mantiji i sa krstom oko vrata, koji će vam tako neukom i zbunjenom sve to natenane lijepo objasniti. Dakle, pošto je taj za to plaćen od vas ili drugih pa time i priznat, on sigurno zna bolje. Na nama ostalim nije da mislimo svojom glavom: ni u religiji, ni u političkim strankama, niti u navijačkoj grupi fanatikosa. Niti jedna organizovana ljudska ludost to ne trpi, pa što bi crkva bila izuzetak?
• Mali biseri iz riznice vjernika Iliti, kako vjernici i perfidni teolozi brane nešto što se ne može braniti. •  “To treba promatrati kao metaforu.” Što bi se reklo, ono sto čitaš nije to što je On htio da kaže. Vidi bogati?!? Ko to može i smije da zna bolje od samog Boga ili sina mu, obzirom da je—kako tvrdi crkva—sve u Bibliji  ‘božija riječ’? •   “To treba da se sagleda u kontekstu ostalog.” Važi, ali mi onda nemojte recitovati nešto iz Biblije napamet kao trogodišnjaci, jer je i to ‘van konteksta.’ •   “Samo Bog zna zašto je tako.” ili “Bog to radi na svoj (misteriozan) način.” Ovo je samo usputna mentalna stanica vjernika za predah na putu ka izgubljenom argumentu tj., panično traženje odgovora koga takva osoba nema jer joj nije jasno šta u Bibliji stoji, kako bi to ‘vjerski naučnici’ interpretirali, i šta bi ta osoba željela da navod iz Biblije u tom momentu znači.
• Još malo o Starom Testamentu i staro-jevrejskim izmišljotinama (Donje prevodim iz Biblije na Engleskom pa ako je prevod malo neobičan od prevoda na našim jezicima, molim da nađete reference sami po brojevima). Materijal je iz Postanka; • Bog po kratkom postupku ubije par živina kako bi napravio odjeću od krzna za Adama i Evu (3:21) • Kain je zabrinut nakon što je ubio Abela i izjavljuje: “Svako ko me nađe, ubiće me.” Čudna neka paranoja oko moguće potjere kada se zna da su tada u najširem ‘komšiluku’ bile žive još samo dvije osobe: njegovi roditelji! (4:14) • Po Bibliji, prvi su ljudi doživljavali nevjerovatnu starost. (5:5, 5:8, 5:14, 5:20, 5:23, itd.) …Recimo, kada je Noje imao 500 godina, već imao je tri sina?!? (5:32) • Noje podiže Gospodu žrtvenik, uze po komad od svih čistih životinja i od svih čistih ptica i prinese na žrtveniku žrtvu paljenicu. (8:20) Meni ovaj prikaz divnog prinošenja žrtve miriši na mrski paganizam. • Bog planira još jedno masovno ubistvo ljudi i brine se da bi ga Abraham mogao u tome spriječiti. Bog sam sebe pita da li da sakrije svoje namjere od Abrahama. (18:17) Nije se šaliti sa ovim Abrahamom. Pred njim je i Bog (bogo)bojažljiv. Naravno da se u Bibliji mogu naći desetine ili tačnije stotine primjera nelogičnosti, propusta, kontraverznih podataka i koječega. Nadam se da je ovo gore dovoljno da pametan shvati situaciju gdje nekoga konstantno laganje navodi na to da laže još i više i da se još više upetlja. Pređe jednostavno u naviku. Da ponovim po treći put ono što sam već rekao oko nečije (kažu Goebelsove) observacije jer nikada nije dosta: Ako uporno ponavljaš laž, na kraju će se prihvatiti kao istina. A ko će nam dati bolji dokaz nego Biblija? Doduše, za nedostatak kohezije i smisla u Starom Testamentu, mislim da imam polu-logično objašnjenje. Jer kada je nekakav faraon istjerao navodno 600.000 Jevreja iz Egipta pa su oni jadni 40 godina lutali pustinjom, sve nam postaje jasno: u pustinji se često doživljavaju halucinacije. Ako istovremeno još pišeš materijal za ‘Izlazak’, jasno je da možeš da pobrkaš ne samo datume i događaje, nego i pojmove. Zato je valjda i normalno da u svetim materijalima neki ljudi izgledaju da su tri metra visoki ili 900 godina stari, i da toliki narod kolektivno luta 40 godina.
Da dodam: hraniti 600.000 ljudi tolike godine u pustinji—a da ne govorimo napajati vodom—bio bi nemoguć logistički poduhvat čak i za današnju modernu armiju. Kako to da se neko od mantijaša ili scriba nije sjetio da ubaci nešto oko ‘božije cisterne,’ pa da je generacijama svi uporno tražimo?
• Šta znate o demonima? Kada neko spomene demone, na šta pomislite? Na nekoga ili nešto što ne valja, što je sve suprotno dobrom i slično. Nisu li to oni rogati čuvari pakla sa repovima i kopitama umjesto stopala? Nešto što vidimo u halucinacijama kada uzimamo drogu?
Ispravno nekadašnje značenje riječi demon (grčki: daemon) je imalo pozitivno znašenje a ne kao danas, negativno. Demoni su po grčkoj mitologiji održavali vezu između bogova i ljudi. Ali, to je bilo samo kod pagana i sličnih mnogobožaca koji su, kako znamo po hrišćanstvu, obične neznalice. Pošto je trebalo po naredbi Ljubomornog uništiti sva paganska vjerovanja, tako je i siroti demon postao karakter pun zla, čuvar pakla sa rogovima i kopitama umjesto stopala.
Zato imamo krajnji rezultat  Hrišćanstvo 1 : Pagani 0. • Biblijske izreke za naivne • Ako Bogu daš novac, on će te učiniti bogatim i imaćeš svega kao i dosta vina. (Izreke 3:9-10) Nije loše a posebno za pijanice. Ima li kakva budala sa viškom novca pa da se upoznamo? • Bog ne dozvoljava dobrim ljudima da su gladni ili moralno lošim ljudima da su bogati. (Izreke 10:3).
Izgleda da se BiH nalazi Bogu iza leđa, pa On ne zna šta se ovdje događa. • Loše stvari se događaju samo lošim ljudima. (Izreke 12:21) Jakako… provjereno! I što je mene posebno zabrinulo:
• Ateisti imaju pomračeno i naivno srce. (Rimljani 1:21) Kler baš ima smisla za humor!
• Preko dva miliona likvidiranih sa znanjem Boga!?! Možda i vi vjerujete da Biblija nudi sve lijepo i dobro, toplo, srcu i duši milo, jer dolazi od ljubljenog nam Kreatora koji nas je stvorio i obožava. Normalno je da nam On želi svako dobro… pa svi smo mi njegova djeca.
Potrudih se da nađem više informacija oko izliva božije ljubavi prema onima koje je stvorio u svom liku, i tu se sretoh sa interesantnim materijalom. Nađoh da se u kontaktu sa Bogom olako gube glave. Na hiljade. Ovdje ja ne mislim na situaciju oko trenutnih sukoba pod plaštom vjerskih ratova ili različitih pogleda, nego baš direktno zahvaljujući Stvaraocu. • Bog iz nekih samo njemu poznatih razloga naređuje ubijanje nedužnih. Na primjer, on pobije 70.000 nevinih kada je Davidu naredio popis stanovništva  (2 Samuel, 24:15). Nekom se valjda nije dalo brojati.
• Bog isto tako svojom milošću pomogne Jevrejima sa unište 60 gradova i usputna sela kako bi oni mogli da se nasele. Ubili su svakog muškarca, ženu i dijete, i pokrali sve vrijedno uključujući i stoku. (Peta Knjiga Starog Testamenta — Deuteronomy 3). Ko nakon ovoga može da pomisli da je pojam ‘genocid’ nešto novije? • Zatim slijede novi napadi gdje—uz božju pomoć—Jošua uništi grad Jeriho. Pored svih stanovnika, pobijena je i sva stoka… uključujući i magarce. (Joshua 6) • Kratko nakon gornjeg, Bog potpomogne ubistvo svih ljudi (da kažemo, muškinja, ženskinja i balavurdije) u mjestu Jabeš, izuzev nevinih 400 djevojaka koje su pošteđene da bi iste kasnije bile razdijeljene muškarcima-pobjednicima. A pošto nije bilo dovoljno nevinih djevojaka za sve, Bog posavjetuje ostatak požudnih muškaraca da kada nove djevice naiđu, da ih ovi kidnapuju i taj akt obrazlože muškarcima Jabeša od kojih su uzeli djevice ovako (a ovo je direktan biblijski navod): ”Molimo vas da nas razumijete…”  (Sudije 21) Kako to da su sve muške prvo pobili a onda se ostalim muškim izvinjavaju? I zašto? Da im se ne bi kao zamjerili dok im siluju majke, kćerke ili sestre?!?
Nađoh nešto stvarno interesantno. Neko je uz dosta strpljenja i slobodnog vremena započeo da broji žrtve božijih smrtnih kazni ili naredbi opisanih u Bibliji, dokumentovao isto prema biblijskim pismenim podacima, i došao do rezultata od 2,391.421 osoba! Kako sam shvatio, Bog je ove zločine lično ili izvršio, odobrio ili savjetovao, prouzrokovao biblijsku poplavu, pobio egipatsku prvorođenčad, ili jednostavno zaklopio oči pred zločinima. Ako je nekome nejasno kako je to izračunato, posjetite ovaj sajt sa linkovima od dogadjaja do događaja i sa tačnim ciframa… valjda sve dok se autoru dalo brojati. Imajući u vidu da je tada na Zemlji živjelo daleko manje ljudi, izgleda da je i Staljin—najgora kombinacija komuniste i ateiste—bio u poređenju sa izraelitskim Bogom običan amater! (Vidi ti bezobraznog bogohulnika kako poredi Boga sa Staljinom?!?) A šta kažete na ovu ljubav Milostivog:
“Tko se god stigne, biće usmrćen. Tko se god uhvati, pada od mača. Djeca njihova bivaju razmrskana na njihove oči, kuće njihove oplijenjene, žene njihove osramoćene.” (Izaeja 13:15-16)
Izaeja je bio prorok pa dobro zna šta govori. Zato braćo katolici i pravoslavci kada vas neko ponovo zavadi po vjerskoj osnovi, sjetite se da vas Bog voli i da ste svi vi njegova djeca. Uključujući naravno i smrskanu.
• Bestijalni kriminal “Svete Stolice”
Ako neko želi da sazna više detalja oko toga sa kakvom su bezobzirnošću rimske pape branile uticaj katoličke crkve a time i vlastitu moć, jedan od najinteresantnijih slučaja je događaj poznat pod nazivom Albigensian Krstaški rat iz 1209 godine. Ovaj se rat vodio protiv područja Langedok (Languedoc). Langedok je zauzimao veliki dio današnje južne Francuske sve do Pirineja. Tu su živjeli hrišćani poznati kao Katari, koji su imali drugačiji prilaz vjeri nego onoj koju je propovjedala katolička crkva.
Katari su vjerovatno bila najprogresivnija grupa ljudi koja je u to vrijeme živjela u Evropi. Bili su to sposobni i vrijedni radnici, zemljoradnici, graditelji i trgovci. Međutim, njihov kolektivni grijeh je bio njihov specifičan prilaz vjeri. Na primjer, jedna od razlika između njih i katolika je bio i taj da nisu smatrali da je Isus mogao da bude božji sin kako je to objašnjavala katolička crkva, jer Isus nije mogao da bude kao vi i ja; dakle da bude opipljiv i materijalan. Po njihovom shvatanju, on kao ‘nematerijalan’ nije mogao da bude zakovan na krst, što mi izgleda kao sasvim logično razmišljanje.
Nakon par bezuspješnih pokušaja da ‘urazumi’ Katare da prihvate rimski katolicizam, papa Inoćentije III je odlučio da ih nauči pameti: jednom i za uvijek.
Nekih 30.000 krstaša koje je Papa skupio po Evropi, krenulo je u uništenje heretika. Po papinom nalogu, niko nije smio ostati živ. Ni odrasli, ni djeca. Samo u gradu Bezije (Bezier) ubijeno je oko 15.000 do 20.000 osoba. Kada je jedan od krstaških vođa pitao papinog predstavnika Arno Amalrika kako prepoznati heretike od katolika jer su se borbe vodile i po noći, odgovor je bio: “Pobijte ih sve. Bog će već da prepozna svoje.”
Za svoju uslugu, krstaši su od Pape primili blagoslov, oprost svih grijeha, garanciju odlaska u raj, i naravno pravo da opljačkaju sve što im je došlo pod ruku. Ujedno, tom prilikom je došlo do prilike da se oformi inkvizicija, koja će kroz svoju istoriju biti odgovorna za smrt nekih 50 miliona ljudi. Ovaj izvanredan i u detalje istražen istorijski slučaj je opisan u knjizi “Sveta Krv, Sveti Gral” (The Holy Blood, The Holy Grail), pisane od tri autora: Michael Baigent, Richard Leigh, i Henry Lincoln. Knjiga je također poslužila kao baza istorijskih podataka za popularnu fikciju  “DaVinčijev Kod.”

• • •

A evo i dodatne liste krstaških i sličnih pohoda gdje su stradali oni koji nisu bili iste vjere:
1096 • Katolički krstaši su pobili pola stanovnika jevreja u gradu Vorms, Njemačka. 1098 • Krstaši su pobili skoro svo stanovništvo u gradu Antiok, današnja Turska. 1099 • Krstaši su pobili 70,000 muslimana i jevreja u Jerusalemu. 1236 • Krstaši ubijaju jevreje u regijama Anžu i Poati u zapadnoj Francuskoj. 1243 • Katolička gomila spaljuje žive sve jevreje u Berlicu, Njemačka. 1298 • Slično se događa u gradu Rotingenu, Njemačka. 1540 – 1570 • Katolička vojska je u ovom periodu pobila najmanje 900,000 valdenskih hrišćana. 1550 – 1560 • U periodu od deset godina, katolička vojska je pobila više od 250,000 holandskih protestanata mučenjem, vješanjima i spaljivanjem na lomači. 1572 • Francuski katolici počinju sa ubistvima protestanata (hugenota) u Parizu navečer 24. VIII 1572, i za tri dana ubiju oko 10.000 ljudi, te još toliko izvan Pariza. 1618 – 1648 • Tridesetogodišnji rat. Ovaj rat je planiran i započet od jezuita u namjeri da se likvidiraju svi protestanti. Neke zemlje srednje Evrope su izgubile pola svog stanovništva. 1641 – 1649 • Osam godina jezuiti su ubijali irske protestante i tako likvidirali oko 100.000 osoba. 1685 • U Francuskoj pobijeno oko 500.000 hugenota po dekretu kralja Luja XIV. 1941 – 1945 • Ustaše u NDH (Nezavisna Država Hrvatska), likvidirale stotine hiljada pravoslavnih Srba. Uz njih, likvidiran je i veliki broj Roma i Jevreja.

***

Posvećujem ovu stranicu Vasi Pelagiću (1833-1899), čovjeku koji je imao hrabrosti da se u zaostaloj Bosni i Srbiji otvoreno sukobi sa lažima i petljanijama pravoslavne crkve. A šta je Vasa mislio i javno pisao o crkvi, pročitajte ovdje:

http://www.e-novine.com/drustvo/81440-Mantijaka-pokvarenost-fino-udeene-laarije.html

Vaso Pelagić: O religiji i njenim dogmama

Mantijaška pokvarenost i fino udešene lažarije

Meni, kao bogoslovu, arhimandritu, profesoru i direktoru ”bosansko banjalučke” bogoslovije, zadugo bijaše teško da ovako javno priznam i svijetu na vidiku očitujem ovu vječitu istinu protiv nas mantijaša i našeg mantijaškog morala. Tim teže što mi je patrijarh carigradski, na zahtijev opštine, vać telegrafski bio ukazao vladičansko zvanje i što sam u Banjaluci i celoj okolini živio ”kao mali car” kao i ostali krupni mantijaši i što me narod cijele Bosne poštovao kao svog ”svetitelja”, kao ”svetog Savu”, kao ”novog” Hrista. To će posvjedočiti svaki Krajišnik. Ali uvidjevši našu mantijašku duboku pokvarenost i fino udešene lažarije, koje smo mi pokrili lažnim sjajnim pokrovom, to jest velikom firmom boga, vjere, crkve i morala; saznavši uz to stvarne potrebe naroda i čovječanstva i njihove goleme nevolje, koje mu dolaze jedino stoga što ne umije da umuje i da se upravlja po umuzdravog razuma i osećanju čistog poštenja, bio sam prinuđen po nagonu naučnih razloga, a u hataristine i privlačnosti, da dam ostavku na to veliko zvanje i gospodovanje, da napišem ovu izjavu ”Umovanje zdravog razuma” i da se posvetim stvarnom unapređenju i usavršavanju sebe i svoga naroda i čovječanskog roda, ukoliko sam kadar da to učinim

Zbog svih navedenih religioznih i mantijaških zabluda, petljanija, nesaglasnosti i škodljivosti, na osnovi čiste nauke i narodnih i čovječanskih interesa, zdrav razum odriče svaku svetinjačku i božanstvenu važnost svemu onome u što vjeruje obični um, pa iz svega dovde pomenutog izvodi kratak izvod koji ovako glasi:

1. Takozvano ”sveto pismo” nije ništa drugo no zbornik svih mantijaških sanjarija i petljanija koji nikakvog logičkog smisla nemaju i koje svojim šarlatanskim protivrječjem same sebe gotovo na svakom listu u laž ugone. Više vrijedi jedan najmanji člančić iz racionalne ekonomije no sve bogoslovske knjige što ih ima na svijetu.

2. Sveta majka crkva, dom božiji nije ni u dlaku važnija i svetija od običnog doma i kućerka. I više vrijedi za narod jedan naučno udešen arterski bunar, česma, no sve pravoslane i krivoslavne crkve i manastiri. Crkva je privilegisani dom zaglupljivanja, laži i ropstva. Ja, kao profesor bogoslovije i arhimandrit, i po tri puta ovo kažem. Kad bih drukčije rekao, lagao bih narodu. Kad bih drukčije pripovjedao, bio bih izdajica nauke. Za ovu izrečenu istinu mene će strogo, vrlo strogo osuditi ne samo zatucana masa naroda nego i sva iteligencija koja diše podlim, nazadnim i sebičnim duhom. Pa neka i to bude, ali doći će jednom ono sveto doba kad će sav narod i sve ljudstvo ovako misliti, mada ću ja tada biti u vječnoj zaboravnosti. I pošto još niko u crkvi ni vidio, a kamoli čuo premilostivog boga da svoju djecu, narod poučava, to se može potpuno savjesno reći da ne vrijedi u nju ići kad gazda u domu nije; šta će đaci u školi bez učitelja? Kalfe im ne mogu zamjeniti učitelja i oca. Crkva je mantijaški dućan u kome oni prodaju svoju nestvarnu i neslanu robu i niti osnivaju za buduće svoje spekulacije i ugodnije živovanje.

 

Crtež: Morten Ingemann

3. ”Molitva i blagoslov” ne vrijedi više od običnog bapskog preklapanja i vračanja. Pape i ostali krupni i sitni mantijaši blagosloviše krstonosnu vojsku da osvoji ”svjeta mesta”, ”grob Hristov” iz ruku aziskih varvara, pa svi krstonosci zaglaviše pod udarcima nekrštenih ”agarjana”. Oni blagosloviše Napoleona da pokori Prusku, a ruski sveštenodostojnici cara Nikolaja da pokori Sultanovu vladu i državu, pa obje blagoslovene strane konačno izgubiše megdan. Narod Slavonije baš se moli bogu i dobija popovske blagoslove, pa eno 1878-1879 godine savska poplava učini čitave užase od naroda koji stanuju u niskim ravnicama pored Save. Rusi su tako pobožni da su u samoj Moskvi podigli 4.000 crkava i manastira, pa eno glad Samariska, suša Voroneška, crnac Astrahanski i Neronski knut imperatorsko-carski mahom ih ugnjetava, unesrećava i satire. Mantijaši i narod jevrejski i turski tolike vjekove oguliše se čineći molitve, udarajući se uprsa i derući se na munarama: ”alah al alah!” pa sve sa zla na gore. Gone ih i biju od svih strana. Od velike turske carevine postoje odlomci. Hiljadama godina tako čine i Kinezi i Indija, pa ipak gomilama skaču u vodu od gladi i nevolje. Hristijanski bogoslovi već promukoše i vrat iskriviše vičući boga: Gospodi, vozvah tebje, usliši mja – pa još nikada ne siđe među nas; i tolikom sirotom svijetu neće da pošalje ni pečenih vrana, a kamoli jarebica. Ima još sijaset podobnih primjera, ali i ovoliko je dosta.

4. ”Časni krst” nijema vrijednosti ni svetlosti koliko običan štap, jer ovim se svijet poštapa i brani, a krstom se niko ni u kom slučaju ne može pomoći. Krst je, kao i molitva, pomoćnik varalicama.

5. Krštenje je jedna uobičajena navika koja je toliko sveta koliko pušenje opijuma ili duvana. Ono je toliko pošteno da nemoćno dijete, koje ništa ne zna, priveže ovoj ili onoj vjeri i prišije mu ovako ili onako ime bez njegova znanja i sa izvolenja.

6. Bogoslovske škole nisu ništa drugo no izvodi u kojima se uči kako će se finije i vještije zaglupljivati narodi, izopačavati svijet i poricati i ismijavati naučne istine. Ko ovo ne uviđa, on je bez razuma.

7. Bog, raj, pakao, anđeli i đavoli nisu ništa drugo no zlonamjerno izmišljena strašila mantijaška i tiranska ujdurma pomoću čega su narod plašili i izvlačili njegovu zamuku, zaradu da lakše i obilatije gospoduju i uživaju. Ovu istinu potvrđuju, prvo, naši gore navedeni mnogobrojni primjeri; drugo, što su narodi od vremena na vrijeme mijenjali svoje bogove i vjere, to jest stare ostavljali, pa nove usvajali, i što za ljudstvo nije određena jedna vjera nego ih sijaset postoji, i svaka sebe hvali a druge poriče i naziva ”jeretičkim” i lažnim. Kada bi postojao negdje jedan svemogući i dobri bog, on bi odredio jednu vjeru za sve narode i za sva vremena.

8. Sadašnji moral koji crkva održava i radi koga, tobože postoje mantijaši na svijetu jeste javna laž koja je zakonom i običajima utvđena i privilegisana. Kakva tu može biti morala kada je majka crkva u ime toga svog morala odredila partrijarha u karlovačkom 24.000 lanaca (jutara) zemlje, a sav Dalj, Borovo i Bijelo Brdo, gdje taj spahiluk postoji, nemaju više od 8.000 jutara zemlje. Ne samo to, nego je dotični patrijarh oteo od naroda tih sela mnogo njihove zemlje koje je on još odavno obrađivao i na njih plaćao desetak. Kada se narod uzbunio zbog toga i rastjerao spahiske namjesnike, taj glavar crkve i naroda pozvao je žandare i vojsku, te je narod prinudio da ustupi njemu svoje vječito pravo. Docnije, kad je narod mirnim načinom tražio i molio da mu on, kao njihov duhovni otac i pastir naroda, povrati uzetu zemlju, odgovorio im je taj sluga i boga oltara da će ih sve prodati Jevrejima. Na to odgovori jedan član deputacije: ”Hvala vam, ekselencijo! Hristos je došao da nas izbavi od Jevreja, a vi, kao namjesnik njegov, prodajete nas Jevrejima”. Za tu iskrenu riječ težaka partrijarh je istjerao deputaciju napolje. Katolički vladika Štrosmajer ima dva puta više a kardinal papski Švarcenberg ima veći spahiluk no sva prijašnja crnogorska državica. I mitropolit beogradski vuče godišnje veću sumu zarade narodne no 40 učitelja narodnih, veću no stotine nadničara koji, praveći puteve i mostove, škole i radionice, staništa i radionice, i izrađujući odijelo i hranu, više koriste ljudstvu i kulturi za jedan dan no taj vladika svega svoga vijeka, jer od blagoslova njegova ni mušice ni, pogotovo, ljudi ne mogu živjeti. I ako je takva rasporedna nagrada moralna, onda i nema na svijetu ništa nemoralno, nepravedno.

 

Meni, kao bogoslovu, arhimandritu, profesoru i direktoru ”bosansko banjalučke” bogoslovije, zadugo bijaše teško da ovako javno priznam i svijetu na vidiku očitujem ovu vječitu istinu protiv nas mantijaša i našeg mantijaškog morala. Tim teže što mi je patrijarh carigradski, na zahtijev opštine, vać telegrafski bio ukazao vladičansko zvanje i što sam u Banjaluci i celoj okolini živio ”kao mali car” kao i ostali krupni mantijaši i što me narod cijele Bosne poštovao kao svog ”svetitelja”, kao ”svetog Savu”, kao ”novog” Hrista. To će posvjedočiti svaki Krajišnik. Ali uvidjevši našu mantijašku duboku pokvarenost i fino udešene lažarije, koje smo mi pokrili lažnim sjajnim pokrovom, to jest velikom firmom boga, vjere, crkve i morala; saznavši uz to stvarne potrebe naroda i čovječanstva i njihove goleme nevolje, koje mu dolaze jedino stoga što ne umije da umuje i da se upravlja po umuzdravog razuma i osećanju čistog poštenja, bio sam prinuđen po nagonu naučnih razloga, a u hataristine i privlačnosti, da dam ostavku na to veliko zvanje i gospodovanje, da napišem ovu izjavu ”Umovanje zdravog razuma” i da se posvetim stvarnom unapređenju i usavršavanju sebe i svoga naroda i čovječanskog roda, ukoliko sam kadar da to učinim.

I sama priroda antipatična je prema bogu, molitvi, crkvi i vjeri. Dijete je sušta priroda. U prirodi traje vječiti rad i dijete teži radu čim malčice moćno postane. Djeca se vrgolje, kopeče, plaču, kreću, čas nešto grade i ruše i opet nešto drugo počinju dok se ne umore. Priroda njegova naklonjena je ma kakvom radu. Na to ga gone prirodni zakoni. A priroda dječja naprotiv bježi od boga i od crkve i od bogomolje. Dijete nikada ne zove ni boga ni crkvu u pomoć dok ga tome drugi ne nauče, a onome što je čovjeku prirodno – raditi i jesti, djeca su naklonjena.

 

Kada sam pročitao ovaj spis nekim svojim mantijaškim kolegama, neki, zaprepašćeni od čuda, pobjegoše iz našeg društva, a neki mi upraviše ovakvo pitanje: Pa šta je onda sve to na svijetu, i u šta će narod vjerovati? Čega će se prosti narod bojati, ako ne boga i pakla, pa da ne otima i ubija? Bez toga bi prosti svijet počinio užase itd. Na to im ja ovako odgovorim: Najveća je svetinja na svijetu ona činjenica koja je kadra da očividno ukaže i osnuje ovdje na zemlji pošten i razuman, bratstven i jednako pravedan i srećan život za sve članove čovječanskih društava. I ovu moćnu činjenicu sastavlja prvo, matematična istina koja saznaje prirodne zakone, poslovanje prirode i društva i posljedice toga poslovanja, i po kojoj istini kod svih naroda i kroz sve vijekove dva i dva čine četiri, osam i osam šesnaest, a dva puta šesnaest – trideset i dva; drugi sastavni član ove moćne činjenice jeste naučni moral koji priznaje da svako čeljade društva mora imati potpuno jednake dužnosti na svako društveno poslovanje i potpuno jednaka prava na uživanje i na umno i tjelesno razvijanje koje ostali članovi društva mogu uživati; dakle, vjera u večnu moć prirodnih zakona, matematičkih istina i u čovečansku jednakost i bratstvo. Ta, eto, činjenica jeste najdostojnija vjera za čovječanstvo, jer vjera koja se sastoji u ovoj činjenici jeste uzor, pravičnost i tvorac prave ljudske sreće, jer ona ne traži i ne zahtijeva skupocjenih crkava i manastira ni moljenje, ni metanija, ni popova, ni kaluđera, ni milostinje, ni dacije, ni raje, ni ugnjetača.

Ova činjenica, kao produkt istorijskog rada ljudskog, kao izraz ljudskih potreba i kao najčistija pojava sadašnjeg pogresa, kulture i civilizacije, jedina je kadra da uništi svaku nepravdu i neistinu, ugnjetače i ugnjetene, ”slugu” i ”gospodu”, nepraktičan i partajičan rad, to jest međusobne mržnje, osvetu, svađe, ubistva, krađe, grabež, varanje, ratove, oružje, vojsku, terete i neprirodne bolesti, pa da stvori jednakopravnu braću i zajednički udruženi, lagani, bratski, napredan, sloboda, kulturan, pravedan, čovječan, zdrastven i istinito voljan, radostan i srećan rad i život za svakoliku čeljad svekolikog ljudskog društva. Takva religija ljudstva jeste istiniti i stvarni tvorac i ostvarilac čovjekovih želja i njegove sreće i utjehe. To je pravi moral i takav moral u stanju je da proizvodi i usavršava najblagodetnije posljedice za postojeće i buduće naraštaje ljudstva. I za ovakvu uzvišenu vjeru i ovakav uzoriti moral u današnjem pokvarenom društvu mnogi milioni žude i srdačno posluju; buduće svesnije i pravednije čovječanstvo jedino će ovakvu vjeru vjerovati i ovakav moral ispovjedati – vjeru u istinu i pravdu, vjeru u ljudsko bratstvo i jedinstvo. A što se tiče onoga, kao da bi ”prosti svijet” bez vjere u boga, raj i pakao, otimao, ubijao, silovao itd., to je puka laž; jer u svijetu, dok postoje ovolike nepravde, nevolje i načelo privatne svojine, pored te vjere dešavalo bi se, kao što se i danas dešava, gomila otimanja, ubijanja i silovanja samo kad ne bi bilo časti i kazne na ovom svijetu…

Završavajući ovaj spis, velimo još i ovo: krajnje je vrijeme da svi školovani i neškolovani obični mislioci uvide i ostave svoje duboke i štetne zablude, pa da usvoje i potpuno prime umovanje i poslovanje zdravog razuma, te da tako zajednički upotrebe svoju umnu, tjelesnu i materijalnu snagu na opštu korist svega društva; jer kada su svi članovi društva u jednako srećnom i bratskom stanju, onda je i pojedinac i tok ljudske kulture od svake opasnosti i nesreće osiguran.

A kao najkrajnjiji završetak neka bude ovo:

Vjerovao bi svak u boga kad bi moglo bit’,

Da očita ”vjerovanje”, pa da bude sit.

***

Mnoge nedaće (zemljotresi, poplave, požari, pandemske bolesti) su rezultat prirodnih okolnosti i tu se uglavnom ništa ne može učiniti. Daleko veći problem je sa nedaćama koje već dva milenija nanose organizovane monoteističke religije kroz bezbrojne primjere od jednostavnih netrpeljivosti do religioznih sukoba—unutar istih grupa ili van njih—ratova, genocida, prisilnih raseljavanja, i slično. U svemu tome, crkvi je uvijek bio važno da ne izgubi svoj primat jer je to za ‘dobrobit većine.’ Sjetimo se izjave papinog predstavnika za vrijeme Albigensian krstaškog rata: ‘Pobijte ih sve. Bog će da prepozna svoje (katolike).’ A pošto je ovaj život samo prolazan, valja nam u njemu propatiti (da mi je znati čemu?) da bi se zauzvrat dobilo nešto neopisivo divno i kao neodoljivu privagu, vječno. Valjda zato nije ni čudo da neki jedva čekaju da umru kako bi im konačno sve bilo potaman. Ima opet i takvih koji osobe druge vjere mirne savijesti zaključaju u bogomolju, pa onda istu zapale bez ikakve namjere da im na taj način osiguraju brži put do raja. Valja se ponovo pitati gdje je u tom slučaju bio Bog, jer je kao Svemogući mogao—ili tačnije morao—da ugasi požar u vlastitoj kući i tako spasi nevine. Kao najmanje, mogao je da pošalje ‘otrovne zmije.’ Ali ko zna; možda su u to vrijeme svi njegovi anđeli bili prezauzeti brigom oko djece, koja su u tom momentu (kakva koincidencija!) mirno spavala.

angel

Ne znam da li je donje navod nekog od ranijih mislilaca ili škotskog filozofa Davida Hume-a (Hjum), ali pogađa ‘u sridu’:

  • Da li Bog želi da preduhitri zlo ali nije sposoban? U tom slučaju je nemoćan. 
  • Da li je sposoban ali nije voljan? Onda je zao.
  • Je li Bog istovremeno sposoban i voljan? Jer ako jeste, gdje je onda uloga đavola?

Smatram da je krajnje nemoralno stvoriti a još nemoralnije milenijama održavati i širiti splet predanja i priča koje su zasnovane na strahu, predrasudama, i mašti mnogih, a koje su skupljane i proturene kao istina. Sve se to radilo putem grupnog manipulisanja i naturanja straha kao kazne za neposlušnost u odnosu na dato društvo, zatim pružanju lažnih nada, da bi na to kasnije nadovezale hrišćanske manipulacije oko pojave spasioca za iskup od kolektivnih ‘ljudskih grijeha.’ To je zatim otišlo toliko daleko, da se na tim izmišljenim platformama i danas u mnogim zemljama baziraju državni zakoni! Čini se da vjerovati u takve izmišljotine zahtijeva posebnu sklonost oko miješanja realnog i duboke fantastike, što naš mozak na žalost dozvoljava. Pitanje je da li je kler drugačiji od lokalnog vrača u ‘necivilizovanom’ društvu? Siguran sam da vračevi i šamani svojim načinom komuniciranja sa nepoznatim izazivaju podsmijeh i žaljenje kod bogom-nadojenih hrišćanskih vjernika, koji opet svaki prilaz spiritualizmu kod drugih smatraju odrazom neznanja, primitivizma, ignorancije, ili čak nedostatkom civilizovanosti. 
Danas samo u rimokatoličkoj crkvi živi i radi preko 400.000 sveštenika koji su ogroman trošak za katoličku blagajnu, ili tačnije za džepove vjernika. Kada dodamo odštete po sudskim presudama za seksualne mahinacije jednog dijela katoličkog sveštenstva, onda dolazimo do nevjerovatnih podataka. Na primjer u Kaliforniji—i to samo u jednom sudskom procesu 2007 godine—katolička crkva morala da isplati pojedincima $660 miliona odštete! Je li ko unutar crkve za ovo odgovarao? Nije. Jesu li ‘zmije otrovne’ ugrizle bar jednog od ovih bezobzirnih pedera zakletih Isusu na čednost i ljubav prema drugima? Naravno da nisu. Je li ko od ovih monstruma bio primoran da napusti katoličku crkvu? Bože sačuvaj… pa zašto bi? Ujedno, danas u Hrvatskoj—i pored svih njenih ekonomskih i socijalnih teškoća—hrvatska vlada daje katoličkoj crkvi godišnje nekih 300 miliona kuna po ugovoru vlade sa ‘Svetom stolicom!’ Taj novac bi se sigurno mogao upotrijebiti daleko bolje nego što se upotrebljava za dalje jačanje crkve i njenog uticaja na društvo u kojem također živi i brojna nekatolička manjina koja od ovoga nema nikakve koristi. Naprotiv.   • Šta reći o vjernicima Mnogo je nejasnog oko ponašanja onih koji se doslovno drže ‘knjige.’ Prihvatam da u istoj mnogi nađu neku vrstu odgovora, pouke, ili vodilje u određenim situacijama. U tim knjigama—kao i u mnogim drugim koje nisu ‘svete’—ima dosta ljudske mudrosti kroz moralne poruke i riječi ohrabrenja, ili kroz primjere koji pružaju odgovore onima koji ih traže. To vjerovatno pruža i dodatan osjećaj određene harmonije sa vjerskim istomišljenicima. Ako prateći isto vjernici uspiju da pronađu određenu ravnotežu unutar vlastitih života, usmjere svoje akcije prema drugima po pozitivnim vrijednostima te zadobiju unutarnje spokojstvo koje ne može da nanese teškoće drugima, onda s tim niko od nas ne bi trebao da ima problem. Jedan od razloga za popularnost Biblije je i u tome da je za mnoge skoro jedina knjiga koju imaju i koju su bar djelimično čitali.

Jasno je također da ateista ne može i ne bi trebao diskutovati o religiji sa vjernicima. Vjernici izbjegavaju da ulaze u dublje diskusije obzirom da je njima kao sve jasno, jer sve što stoji u Bibliji je sugerisala ili vodila ruku onima koji su istu pisali neka viša sila, a time je sve to nesumljivo božija riječ. Vjernike je nemoguće uvjeriti da je Biblija pisana od sasvim običnih ljudi. A da stvari budu komplikovanije, dugotrajni nedostatak kobajagi ranih komunikacija između Boga i ljudi daje vjernicima mogućnost da puste svojoj mašti na volju za njihova vlastita tumačenja i zaključke oko akcija Boga koja su oni kao vidjeli ili iskusili. Često se određeni krupni događaji—na primjer zemljotres ili cunami—tumače ne samo kao izraz božije ljutnje ili božije kazne, pa čak se tumače od pojedinaca da se približava kraj našeg individualnog ali i kolektivno grešnog načina života na ovom svijetu. Ako zemljotres negdje usmrti desetak osoba, to je božija volja. Ako usmrti hiljadu, to je opet božija volja. Ne pitaju se zašto je Bog učinio da se među stradalim nađu nevina djeca pa i uzorni vjernici. Pa i crkve stradaju u zemljotresima… ali, to je opet božija volja. Dakle, šta god se nešto ‘neobjašnjivo’dogodi, to je uvijek Njegova volja. Tu ateisti ubrzo gube vlastitu volju da o tome dalje diskutuju sa vjernicima.
Dio dubokih vjernika bi žarko želio da svijet doživi nekakvu apokalipsu, kako bi time sami sebi a posebno drugima dali do znanja da su oni, čitavo vrijeme bili u pravu! To permanentno stanje iščekivanja Isusova dolaska i propasti svijeta traje već podugo. Sjećam kako sam negdje sedamdesetih i osamdesetih godina svakodnevno prolazio pored male crkve u Torontu, gdje je godinama stajao ogroman natpis: “Get Ready. Jesus is coming. Call Jim” uz broj telefona (Budite spremni. Isus dolazi. Nazovite Džima). Kada se to trebalo dogoditi Džim nije napisao, ali izviđačka budnost i spremnost nikada nisu na odmet. A vjernike treba držati u stalnoj napetosti. Tu odmora nema obzirom da smo okruženi lošim iskušenjima, zlom, i iskonskim grijehom. Čak je i novorođeno dijeto griješno.
Neki su opet sigurni u to da znaju detalje oko ispunjenja biblijskih proročanstava. Na primjer, po kalkulacijama nekakvog američkog pastora trebalo da dođe do propasti svijeta 21. maja 2011. Zatim je to odgođeno za 21. oktobar, ali se opet ništa nije dogodilo. Baš me čudi.
Da li se vjernici ikada pitaju zašto je Bog prestao da se pojavljuje, izdaje nove odredbe, ili na praktičan način kažnjava nekoga kao što je činio ranije? Jer treba samo prelistati Stari Zavjet pa makar i na preskok, pa ustanoviti da vrvi od detalja svakodnevnog uplitanja Boga u život izmučenih Izraelita, a posebno njihovih nesretnih komšija. Čemu onda ovo čekanje dvije hiljade godina staro, kada su u međuvremenu počinjeni daleko veći grijesi protiv čovječanstva pa i Njega samoga? Ako već neće da se pojavi, što ne pošalje kakvog proroka, koji će sa par čudostvorstava izvedenih putem TV ili Interneta potvrditi božanske moći i rasvijetliti ovu nedoumicu. Zašto se nije javio i kažnjavao oko zločina Inkvizicije, vjerskih ratova ili ratova uopšte, ili zbog napastovanja djece od strane svećenika? Zašto se nije umiješao kada su ‘bezbožni komunisti’ preuzimali vlast? Kako narodima objasniti da su milioni pojedinaca izabranog mu naroda izgubili život kroz vjekovna stradanja? Čemu holokaust? Čemu Srebrenica? Nije li po svemu Bog kao otac kompletno digao ruke od svega? Naravno, to je opet božija volja i o tome pravi vjernik ne razmišlja. On treba da je opušten i miran znajući da njega Isus lično voli i tačka.
Dakle, uzalud je tražiti logične odgovore jer vjernici znaju da Bog ima svoje planove i da se tu ništa ne može učiniti obzirom da je ovaj život stalni izazov đavola. Pored toga—a posebno kada se dio dubokih vjernika približava kraju svog ovozemaljskog života—raznorazne nesreće, klimatske nepogodnosti ili čak padovi sekularnih vlada, postaju signali da time Bog ili Isus šalju poruke koje će se obistiniti kada im dođe vrijeme. Tada će ih valjda stići ta konačna i dugo očekivana nagrada za beskrajna odricanja i vrijeme protraćeno na uzaludnim i neispunjenim molitvama.
Kada već spominjem molitvu, to za neke i nije loša ideja. Ista može u određenom trenutku da posluži kao baza vjerniku za ispunjenje nada ili želja da bi se pomoglo sebi—ili što naivni vjeruju, i drugima—te da bi se održala ta otvorena linija komunikacije sa Bogom. Molitva mu dođe nešto kao nikotinski flaster za one koji žele da prestanu pušiti; treba ga samo nalijepiti na ruku i voila… brigo moja, pređi na drugoga. Pravi vjernici porede rezultate molitve prema njenom intenzitetu ili brojem ponavljanja iste, kao i vlastitom ubijeđenju oko njene funkcionalnosti. Nije im ni na kraj pameti da je stvarni rezultat svih molitvi samo proizvod slučajnosti. Njihova je logika jednostavna: ukoliko se nešto pozitivno izrodi, to će biti naravno rezultat same molitve, a ako ne, onda Bože moj… idemo se ponovno moliti za nešto drugo; mora da je Bog u svojoj mudrosti i samo iz njemu poznatih razloga odlučio da prethodnu molitvu ne usliša.
Oni koji po mom mišljenju treba da se definitivno podvrgnu lobotomiji su vjernici koji su iz jedne monoteističke vjere prešli u drugu. Ako već nisu bili u stanju da nađu nešto interesantno u prethodnoj, čemu preći u drugu! Pa Bog je jedan za sve tri vjere! Ali istina je da ga oni tako ne vide. Vjernici prihvataju da je Bog isti za svakoga sve dok se putevi druge vjere ne ukrste što obično dovodi do vatrometa i nema veze sa ovozemaljskoj ljubavi. Vjernik—već zaluđen konfuznim tumačenjima organizovanih vjera—nosi i dodatan teret zbog samog pripadništva svojoj vjeri. Nešto kao zaluđeni navijači dva lokalna nogometna tima, recimo sarajevski Manijaci i Horde zla (ja lijepa li imena!).
Rezon nalaže da sa nevjericom pratimo sukobe vjernika unutar jedne te iste vjere. Zato možemo da postavimo logično ali i naivno pitanje: kako je to moguće i kako se to opravdava? Međutim, ako pažljivije čitate Stari Zavjet oko kojekakvih sukoba izabranog naroda sa drugim narodima, postaće vam jasnije zašto su sukobi neminovni. Naime, isti je pisan od Izraelita za njih same i naravno da su time oni uvijek u pravu. Oni drugi su na osvetoljubivoj strani Jehve. Nešto kasnije se pojavilo hrišćanstvo gdje je sve trebalo da bude bilo lijepo i harmonično, ali je nakon koncila u Nikeji došlo do optužbi upućenih Jevrejima koje će ih u budućnosti skupo koštati, zatim raskola hrišćanstva na katolike i pravoslavce, da bi nešto kasnije došlo do stvaranja novih odvojaka pojedinih hrišćanskih grupa u nove grupe, koje su počele da tumače sveti materijal svaka na svoj način. To ih je naravno odvelo u drugačijem pravcu od onog kako ga je zacrtala katolička crkva. Ista knjiga ali drugačije shvatanje. A naravno, pošto svaki vjernik misli da je najbolji tumač božanskih misli i namjera kako mu ih servira njegova grupa, takav smatra da je njegova grupa u pravu jer joj inače pravi vjernik ne bi pripadao! Zato i jeste moguće da u ime vlastitih shvatanja Biblije i u određenim uslovima druge progonimo, uništavamo njihova dobra, ili ih čak lišavamo života. I sve to možemo činiti bez grižnje savijesti obzirom da znamo ili, ispravnije, ubijeđeni smo, da On sve zna i vidi, pa samim time i odobrava naše akcije. On je uvijek uz nas.
Prevedeno na jezik nesvjesnog tj., na jezik frojdovski interpretirane racionalizacije, to znači slijedeće: Mi smo uzor vjere. Mi smo istina. Oni su razlika. Stoga, svako razlikovanje od nas jeste udaljavanje od istine. A udaljavanje od istine jeste izdaja. U religijskom smislu, izdaja Boga. Stoga se mi protiv izdaje i izdajnika moramo boriti. (Esad Bajtal) Dakle, oni su pod uticajem samog đavola. Ipak, i njima će Bog na kraju vjerovatno oprostiti jer je milostiv. Tako stoji u Bibliji. Ovo me po stepenu ozbiljnosti podsjeća na igre gdje smo se kao djeca natjecali ko će dalje da pljune ili ispiša. Vrhunac ironije u različitosti pogleda koja mogu da dovedu do sukoba je da vjernici promatraju takvo stanje sa dvije različite platforme zavisno od njihovih individualnih moralnih vrijednosti. Prva i osnovna je biblijska gdje je sukob djelo samog Svemogućeg koji je to inicirao, dakle odobrava. Tu se objašnjenja o kako i zašto ne diskutuju i ne traže. Druga postavka—također klasična ali i crkveno perfidnija—je da ratove ili manje krvave pohode vode obični, dakle grešni ljudi, te da sa njihovim akcijama Bog nema nikakvu vezu, čak i ako su vođeni uz blagoslov mantijaša i poklič: Uz Božiju pomoć! Ako dođe do sukoba i glave se izgube, nikom ništa, jer će onoga ko je to sve zakuhao Bog eventualno kazniti… ali tek na sudnjem danu. Ovakvoj naivnosti i imbecilnosti nema kraja. A čitali smo u Starom Zavjetu da je Bog kažnjavao odmah i na licu mjesta počevši sa Adamom i Evom—gladna ženska pojela jabuku—pa zmijama, vatrom, poplavama i koječime. Ako ste zbunjeni i tražite objašnjenja, iste će vam servirati horde ‘teoloških naučnika’ koji o tome naravno sve znaju. Kao da su tamo bili.

  • Primjer grupnog slijepila.
  • Nakon pada vlade Mubaraka u Egiptu, popustila je i policijska disciplina kojom je Mubarakov režim održavao red. Kratko nakon toga, grupa muslimana je zapalila koptsku (hrišćansku) crkvu u Kairu i tom prilikom je stradalo 12 ljudi, što muslimana, što hrišćana. Slijedeći dan pratim na CNN nekog islamskog klerika koji razgovara sa reporterom izpred poluizgorene crkve, gdje on sav uzbudjen i mlatarajući rukama skoro viče kako je laž da su muslimani zapalili crkvu, jer on zna su to učinili ‘Amerikanci ili cionisti.’

Duboki biblijski slijedbenici su za(b)luđeni onim što jedino i uporno prate. I pored sve boljih naučnih objašnjenja oko onoga što se događa u današnjem svijetu, stavovi vjernika oko uzročnika značajnijih događaja u svijetu baziraju se uvijek na dva generalna zaključka: (a) misterije ili (b) čuda. Misterija je sve ono tajnovito oko čega pojedinci ne smiju čačkati ni za živu glavu, obzirom da je to božije a time ovozemaljcima nedokučivo. On je tako odlučio i tačka. Zato, tu ne tražite objašnjenje. Odlične primjere distanciranja od ovakvih diskusija naći ćete ako posjetite religiozni dio mnogih Internet foruma zemalja u tranziciji, gdje ćete sa zaprepašćenjem konstatovati kako neki mladi—naša nada za budućnost i buduće vođe školovani ili se školuju uz kompjuter i uz pristup internetskim riznicama znanja—mogu da budu toliko zaslijepljeni.
A šta je ‘čudo’? E, to vam je kada vatra uništi sve kuće u ulici, ali poštedi jednu. Čudo je i kada se autobus pun putnika surva niz liticu i svi poginu izuzev jedne osobe. O čudu se može otvoreno raspravljati i donositi ovozemaljski zaključci, s tim da se tu ne raspravlja o slučajnosti; za biblijska objašnjenja, slučajnost ne postoji. Naravno, ne ulazi se u to zašto je Bog dozvolio da se autobus surva i mnogo dobrih ljudi izgubi život, a preživi samo jedan. Dakle, u čudima postoji doza fleksibilnosti oko slobodnih mišljenja i ličnih stavova vjernika, obzirom da se sam događaj može ali ne mora povezati sa Njegovim akcijama. Na taj način, tumači čuda postaju u svojim očima bliži Bogu. Oni znaju. Uz vidovitost koja im je data kao poseban dar, oni su bogomdani da shvate o čemu se radi. Sve, sve, ali nikako ne mogu da shvatim da danas neko odbija da prihvati evoluciju. Vrijeđao se neko ili ne, svi koji to javno propagiraju su za mene prešli u specifično letargično stanje, i to bez obzira da li su u to potpuno ubijeđeni ili samo žele da u diskusiji sa drugima pišaju uz vjetar. Kao da u njihovom sasvim normalnom mozgu kakav posjedujemo vi i ja, postoji specijalni pretinac za organizovanu religiju, gdje hemijski proces funkcioniše po drugim pravilima, i gdje moždane ćelije funkcionišu na nekakav božanski način. Tačno, slažu se oni, postoje okamenjeni ostaci izumrlih životinja, ali tu ‘nema dokaza’ da su te životinje postojale prije ljudi. Tačno, dinosaurusi su nekada hodali po zemlji, ali ‘postoje dokazi’ da su uz njihove okamenjene tragove otkriveni i tragovi stopala ljudi. Pa ne trebamo se ni čuditi: u američkom Kongresu postoje razni komiteti od kojih je jedan za nauku i tehnologiju, i u kojem kao punopravan član sjedi republikanski kongresmen Dr. Paul Broun—doktor medicine a ne nekakav kvazi doktor—koji javno tvrdi da je Zemlja stara 9000 godina, te da su nauka o evoluciji i embriologija nastale u paklu! Doktor nije svoje stavove iznosio profesorima dok je studirao, jer sigurno da ne bi dogurao do diplome. Naravno, sada kada je doktor a time i uvažen član društva, može si priuštiti da sa autoritetom tvrdi da je priča o stvaranju prvog čovjeka—Bog uzeo malo prašine i u to ‘udahnuo život’—tačna. Na sreću i veselje svih istomišljenika koji su glasali za doktora da ih predstavlja u Kongresu.
Dr. Broun nije sam. Dr. Eben Alexander, također Amerikanac i po profesiji neurohirurg, dobio je tešku upalu mozga putem zaraze sa E. coli, pa je nakon toga napisao knjigu ‘Dokaz za raj’ (Proof of Heaven). U istoj tvrdi da je u bolnici umro i bio sedam dana u raju gdje je sreo i samoga Boga. Danas hoda po Americi i naplaćuje prepričavanje tog iskustva vjernicima. Naravno, doktor je prešutio da je izgubio licencu hirurga zbog promašenih zahvata, lažnih izvještaja oko pogrešno izvršenih opertivnih zahvata, te tužbi za koje je plaćao visoke oštete, pa se pisanje pokazalo mnogo isplatnijim i bezbrižnijim zanimanjem. Doktor je također prešutio da su ga kolege stavile na aparate za umjetnu komu za tih sedam dana, kako bi mogli da ga uspiješnije liječe. Ako se već vratio iz mrtvih, to svakome samo dokazuje da nikada nije bio mrtav pa samim time nije ni imao priliku da stigne do raja. Koma je jedno, a smrt sasvim drugo. O čemu je pod uticajem lijekova njegov mozak halucinirao, to je pitanje za medicinu ili možda za drogaše. Ali, dovesti nekakvog drogaša da u crkvi priča o iskustvima sa drogom i putovanja u halucinantne predjele ne bi bilo moralno ni vrijedno—ko takvima uopšte može vjerovati—ali se ne smije sumnjati u priču uvaženog neurohirurga dok ga dobro plaćenog vodaju kao mečku po crkvenim skupovima, kako bi se vjernici divili njegovima iskustvima iz prve ruke o raju i susretima sa Bogom!
Visoko školovanih šarlatana kao što su ova dvojica ima i uvijek će ih biti. Na sreću, iza svakog takvog postoji njih nekoliko koji savjesno i bez ‘božanskih uticaja’ doprinose čovječanstvu novim naučnim saznanjima, otkrićima i dostignućima.
Evo nam jednog malog primjera koliko je nauka napredovala a posebno ona koja se bavi istraživanjem DNK (deoksiribonukleinske kiseline). To je materijal koji sadrži genetičke odrednice za specifični biološki razvoj živih ćelija. DNK se nalazi u genomu koji odredjuje sve naslijedne detalje ne samo kod ljudi nego kod svih ostalih živih bića. U istom se nalazi i gen nazvan FOXP2, za koji je utvrđeno da izmedju ostalog ima i ulogu regulisanja govorne komunikacije. Ako je isti oštećen, takve osobe imaju poteškoću ili potpunu nemogućnost verbalnog izražavanja. A FOXP2 je ustvari jedan dug genetski proteinski lanac od 715 specifično poredanih amino kiselina. Od gena miševa i čimpanzi, taj ljudski gen se razlikuje samo po tome što ima dvije dodatne amino kiseline u lancu. I samo zbog toga mi možemo da se sporazumijevamo govorom, a čimpanze i miševi ne mogu.
Nemam nikakvu namjeru da iznosim daljnje primjere za ovo obzirom da je evolucija davno naučno dokazana, a kome treba više neka isto proučava počevši od Darwina, pa do zaključaka poznatih svjetskih stručnjaka putem kvalitetnih studija koje su prošle kroz mnoge eksperimente, kroz antropološke dokaze (primjer: fosili), višestruke testove, te iscrpne i nepristrasne naučne diskusije. Posjeta kakvom prirodoslovnom muzeju također je dobrodošla. Dalje, svakako treba pročitati knjige Oksfordskog profesora evolucionarne biologije Richarda Dawkinsa “Najveća predstava na svijetu” (The Biggest Show on Earth), ili “Priča našeg pretka” (The Ancestor’s Tale), gdje se nalazi mnoštvo naučnih dokaza o evoluciji. Sigurno je da u nauci kao dugom procesu traženja istine može da dođe i dolazi do dopuna i promjena, te neki od ranijih zaključaka mogu da dožive vlastitu evoluciju ili da se čak odbace. A to je opet dokaz kvalitetnog prilaza i strpljivog istraživanja, a nikako dokaz o ignoranciji ili neznanju kao što je slučaj sa svetim materijalima. Znamo da se evolucija potvrđuje svaki dan bez obzira šta Vatikan ili brojni apokrifi misle o tome. Čak su i tvrdokorni američki vjernici morali konačno da shvate nešto o evoluciji (vidi link), pa mi je glupo dalje gubiti vrijeme ili slušati naklapanja polu-priučenih kreacionista koji crpe informacije isključivo iz materijala pisanog prije više od dva milenija, i to pišu za one kojima je Istina zadnja po stepenu vrednovanja.
Ujedno preporučujem da datim linkom posjetite jedno od veoma interesantnih lokacija gdje su nađeni i nalaze se brojni ostaci flore i faune stari nekih 50 miliona godina. To je UNESCO-va zaštićena zona u blizini Darmštata u Njemačkoj, poznata kao Messel Pit. U toj nekada vodenoj površini u koju se nisu ulijevale svježe vode te je nivo kisika bio nedovoljan za razvoj bakterija, taložile su se milionima godina organske i anorganske materije i kreirale uljne slojeve koji su se vremenom stvrdli. Tijela uginulih životinja, riba, i bilja iz te epohe koje su padale na dno bilo je prekriveno tom vrstom organskog blata, koje ih je sačuvalo od trulenja i raspadanja. Veliki broj primjeraka životinjskog svijeta iz perioda Eocena koji je tu nađen, pruža naučnicima izvanrednu mogućnost da dalje istražuju evoluciju flore i faune u tom dijelu Evrope.
Skoro negdje na TV gledam kako su neke od iguana sa Galapagosa u potrazi za hranom bile prisiljene da pređu sa ishrane travom, korijenjem i sličnom kopnenom vegetacijom, na ishranu putem algi u moru. Naime, jedan dio iguana koje žive u unutrašnjosti nekih od otoka Galapagosa se kao i sve kopnene životinje hrane zelenom vegetacijom. Obzirom da na jednom od vulkanskih otoka gdje žive više nema zelenila, lokalne iguane su prisiljene da rone i da se hrane algama iz mora. Naučnici su ih čak nazvali ‘morskim iguanama’ jer dok rone i ‘pasu’ alge na dnu mora, one zadržavaju dah. S druge strane, ’klasične’ iguane sa Galapagosa se hrane samo na kopnu. Ali da bude interesantnije, pojedini dijelovi nekih od otoka Galapagosa nude nedovoljnu mogućnost kopnene ispaše, pa zato tu postoje i ‘hibridne’ iguane koje se hrane kako u moru tako i na kopnu! Dakle, tri grupe iguana koje se razlikuju samo po tome što su se našle u različitim situacijama zbog ograničenog načina ishrane. Evo jedne od interesantnih observacija Chris Hitchens-a iz knjige ‘Bog nije veliki’:

  • … “Religija je ljudski izum. A čak i oni koji su je izumjeli nikako da se usaglase oko toga šta su njihovi proroci, iskupitelji i gurui zaista govorili i radili. A još manje mogu da nam kažu koje je “značenje” kasnijih otkrića i događaja koje su njihove religije na početku pokušale da onemoguće ili denunciraju. No, vjernici i dalje tvrde da znaju! Ne samo da znaju, već da znaju sve. Ne samo da znaju da bog postoji, da je zamislio i nadgledao čitav poduhvat, već da znaju šta “on” od nas zahtjeva—počev od ishrane, preko raznih rituala pa do seksualnog morala. Drugim rječima, u velikoj i složenoj naučnoj diskusiji u okviru koje znamo sve više i više o sve manje i manje stvari, i u kojoj se, kako napredujemo, možemo nadati daljem prosvetljenju, jedna frakcija—i sama sastavljena od više zaraćenih frakcija—toliko je arogantna da nam tvrdi kako već raspolažemo svim ključnim znanjima koja su nam potrebna.
  •     Takva glupost, u kombinaciji sa takvom taštinom, već je sama po sebi dovoljna da “vjeru” isključi iz pomenute diskusije. Osoba koja je sigurna, i koja tvrdi da ima božanske garantije za to u šta je sigurna, danas spada u predstavnike djetinjeg doba u razvoju ljudske vrste. Možda će nam dugo trebati da se oprostimo od takvih ljudi, ali taj proces odvajanja i opraštanja već je počeo i s njim ne treba odugovlačiti. Kao što to i inače ne treba činiti kada se od nekoga opraštate.”

Ako prihvatimo da ljudi treba da vjeruju u nešto specifično, ubijeđen sam da bi svijet bio daleko bolji u svakom pogledu kada bi pojedinci primjenjivali spiritualni dio, a ne samo slijepo ulijetali u ono što im nameću organizovane vjere. Spiritualni prilaz se praktikuje kod starosjedelaca uglavnom u Australiji, Africi, Amazonu, Inuita na sjeveru Kanade, ili kod Prvih naroda Sjeverne Amerike (kako ih mi nazivamo, Indijanci). Ovakav prilaz nadgrađuje pojedinca boljim razumjevanjem njihove najbliže okoline, i istovremeno održava tradicije uže grupe kojoj pripadaju.

 

HitlerGottMitUns

  • U Mein Kampf-u Hitler je napisao: “Ja vjerujem da ja djelujem u skladu sa voljom Svemogućeg Kreatora. Braneći se od Jevreja, ja provodim Božiju volju…” Naravno, da je Hitler ovo izmislio, Bog bi ga kao lažljivog bogohulnika koji je dirnuo u ‘izabrani narod’ odmah kaznio udarcem groma, ili bi možda poslao ‘zmije otrovne’ da ga likvidiraju. Ali nije.

Pratite li nogomet? Ta potreba za stalno obraćanje i traženje pomoći od Boga može da se vidi i na futbalskim terenima kada dvije ekipe istrčavaju na teren da se iskušaju u ovozemaljskom znanju umijeća sa loptom. Dio igrača oba tima skoro po pravilu poljubi najprije sebe u ruku (valjda u nevidljivu brojanicu), zatim dotakne teren, pa onda značajno pogleda u nebo… kao... imam puno povjerenje u Tebe. Što je ovdje specijalno fascinantno je da i ako su igrači očekivali njegovu direktnu intervenciju pa se dogodilo da su izgubili meč, ništa se mijenja! Niko nije ljut na Njega zbog toga i ne pokazuje srednji prst prema nebu, jer za one koji vjeruju, gubitak ili dobitak su samo akti božije volje, a ne izraz timske taktike ili kvalitetnih vrijednosti i napora pojedinih igrača. A od kada je to Bog postao zainteresovan za nogomet to ne znam, ali mi je interesantno pratiti ovo stanje permanentne zablude.
Da ovdje još ukratko dodam nešto vjernicima: nema razloga da se ljutite na moje stavove. Jasno je da moj život ne treba da bude podređen nekim stavovima drugih koje vjernici smatraju logičnim i normalnim. Na primjer, čemu ja treba da slušam nekoliko tona teška zvona sa obližnje crkve kako lupaju u sedam sati ujutro da bi podsjetila vjernike da je vrijeme za molitvu, ili kada sa obližnjeg minareta četiri ogromna zvučnika prenose jednu od snimljenih pet dnevnih molitvi, koje počinju negdje u četiri sata ujutro! (Šta li se dogodilo da više nema tradicionalnog obraćanja mujezina sa minareta?) Ili, zašto se vjernicima sumnjivih moralnih vrijednosti gleda kroz prste dok kamenuju učesnike gej parade, a sa poštovanjem slavi prolazak vjerske parade sa svecem napravljenim od drveta, uz očekivanje da se istovremeno i ostali tako ponašaju? Zašto u Njujorku pojedini vozači taksija neće da vas voze kada sjednete u auto sa pakovanjem od 6 limenki piva; je li možda zato što je alkohol protivan njihovim religioznim ubijeđenjima? Ili, zašto je obavezna određena molitva u obdaništu ili nekim školama gdje djeca mogu da budu potomci roditelja druge vjere ili su potomci miješanih brakova?
Da se razumijemo: ukoliko neko vjeruje u nadnaravno i isto interpretira u sebi i na svoj način, nikome to ne bi trebalo da smeta. To je vlastito viđenje i intimni svijet, na koji svaki pojedinac ima potpuno pravo. Ali mi je nejasno da se neko grčevito drži izmišljenih priča njemu nepoznatih naroda i kultura, koje su vjekovima vješto pakovane i usmjerene ka najprostijem načinu manipulisanja, te tvrdnji i postavki koje su kroz istoriju prouzrokovale grdne nesreće pojedincima i grupama—naravno, u ime ‘ljubavi i brige’ za druge—i koje nemaju nikakvu vezu sa slobodnim razmišljanjem i vjerovanjem pojedinca. Haj’mo se ostaviti ovakvih gluposti i dopustiti da svako živi na svoj način.
• Stvarna istorija Izraelita i pojava jednog boga

  • Grupa vrhunskih arheologa i to uglavnom jevrejskog porijekla, često angažovanih na zajedničkim projektima, slažu se u zaključcima oko novih arheoloških nalaza i preciznijih objašnjenja istorije koja obuhvata današnje područje Izraela. Ovo je u detalje prikazano kroz TV seriju od šest epizoda emitovanih na ‘History’ kanalu, a ponavlja se s vremena na vrijeme i na BiH domaćoj televiziji pod naslovom Bible Unearthed (‘Otkopana Biblija’). Saradnici i naratori u ovom projektu su Prof. Richard Friedman, Univerzitet Kalifornije;  Prof. Israel Finkelstein, Univerzitet Tel Aviv; Prof. Amihai Mazar, Jevrejski Univerzitet Tel Aviv; Avi Ofer, iz Ekspedicija Judejske Visoravni, Neil Silberman, ENAME centar za arheologiju iz Belgije; i Prof. Baruch Halpern, sa Državnog Univerziteta u Pensilvaniji.
  • Današnji prostor Izraela i šire je prije nekih tri hiljade godina bio poznat kao Kanan. Kanan je bio pod upravom Egipta, tada najveće organizovane države. Manji gradovi-državice su u Kananu postojali još od bronzanog doba. Nomadske porodice starih Izraelita koji su tada ustvari bili žitelji Kanana, vjerovali su u podzemni svijet, bavili se astroteizmom, i bili su politeisti. Negdje oko hiljadu godina prije naše ere došlo je do nekog ili nekih vojnih pohoda koji su potekli vjerovatno iz Egipta—nadjeni su prikazi o tim pohodima na objektima duž Nila— koji su napravili dosta materijalne štete i ekonomske pometnje, što je opet dovelo do toga da su u Kananu neki gradovi-državice potpuno nestale, a neke su se spojile vjerovatno iz ekonomskih ili odbranbenih razloga.
  • Utvrđeno je da Izraeliti tu nisu došli iz Mezopotamije kao nekakav ‘jevrejski narod’ tj., kao monolitna etno-vjerska grupa. Ujedno, nema nikakvih tragova izlasku njih stotine hiljada iz Egipta kao bivših robova. Iskopavanja oko piramida u Gizi i u Luksoru potvrđuju da su uz te ogromne projekte postojale nastanbe sa individualnim objektima za familijarni život i ishranu, a ne neka vrsta radnih logora. Tadašnji Izraeliti su bili sastavni dio žitelja Kanana, dakle samim tim Kananci, i najvjerovatnije je da su tek kroz razvoj monoteističke religije postali posebna grupa.
  • Nomadi koji su živjeli na prostorima današnjeg Izraela zauzimali su uglavnom visinske dijelove, i izmjenjivali su dobra sa onima koji su živjeli u dolinama gdje su se uglavnom uzgajale žitarice. Vremenom, mnogi nomadi unutar Kanana su počeli da prelaze u zemljoradnike. Ujedno, ti nomadi su uglavnom gradili svoja naselja na područjima gdje Kananci nisu obrađivali zemlju, dakle tamo gdje nije bilo dovoljno zemlje za obradu. Stanbeni objekti su se dizali na najneplodnijim kamenitim dijelovima visoravni, dok se na terenima sa nešto zemlje uglavnom počela da gaji maslina, čije je ulje postajalo sve važniji proizvod za razmjenu sa onima iz doline. Ova razmjena polako vodi ka ekonomskom jačanju i stvaranju organizovanijeg društva, a kasnije i države. Tako u IX. vijeku prije naše ere (PNE) nastaje prva sjeverna kraljevina nazvana Izrael, čiji je glavni grad bio Samaria.
  • Drugo organizovano društvo i država nastaje na jugu od Izraela i naziva se Juda. U istoj se nalazi i Jerusalem. Taj je dio bio daleko siromašniji obzirom na lošiju zemlju, bio je dijelimočno pokriven pustinjom, i patio od nedostatka vlage. Istovremeno, Jerusalem u to doba nije bilo grad, nego malo selo. Za oba područja postoji mnogo dokaza da je njihova religija bila politeistička, jer su tu iskopani mnogi idoli od gline i kamena koji ovo potvrđuju.
  • U VIII. vijeku PNE, sjeverni dio je napadnut od Asirije i gradovi Izraela su padali jedan za drugim. Veliki broj izbjeglica bježi na jug i odlazi u Judu i Jerusalem. Godine 701 PNE, Asirci napadaju i Judu u kojoj je u to vrijeme vladao Izakeja i uništavaju drugi grad po veličini, Lakeš. Ovi napadi i uništenja su slikovito prikazani na reljefima preostalih od Sirijaca. Juda, i ako je bila mala država, bila je dosta dobro organizovana. Na primjer, kralj Izakeja je dao da se u Lakešu iskopa vodovod kroz dugi kameni tunel kojim se snabdijevao grad. Taj tunel i kanal postoje i danas, a u vezi tog organizovanog projekta ostao je i napis na kamenu kao komemorativna ploča izdata od kralja. Samim tim kroz bolje uslove za život i ekonomski razvoj dolazi i do bolje organizovanog društva, što ima za rezultat i širenje pismenosti. Predpostavlja se da je za potrebe takvog društva došlo do pojave zapisa koji će kasnije da sačinjavaju dijelove Biblije. To opet ukazuje na činjenicu da se sve to činilo kako bi došlo do čvršćeg zajedništva ove grupe koja će vremenom postajati sve monolitnija i na kraju prihvatiti ideju jednog boga.
  • U isto vrijeme se pojavljuje po prvi put ime boga Jahve (pisano: JHWH) kao i njegove pratilje Ašerah, boginje plodnosti, koja će kasnije sa razvojem monoteizma jednostavno prestati da se spominje. Negdje u to vrijeme se potpisuje mir sa Asircima na sjeveru. Kako se u periodu od narednih stotinjak godina Jerusalem sve više ekonomski razvija, formira se i jača organizacija tog društva kroz vladavinu jednog kralja, u jednom centralnom gradu, Jerusalemu, u jednom templu unutar jedne palače, i u vjerovanje u jednog boga.
  • •  •  •

Za nekoga kažemo da ‘zaobilazi istinu’ što samo kulturnije znači da laže bez da trepne. Ne bi li na isti način svi mi trebali promatrati patrijarhe ili Papu, te biskupe, vladike i svakoga drugoga u crkvenoj hijerarhiji? Papa & Company dobro znaju koliko su samo nepravde nanijeli sirotoj Istini od koje i dalje kriju mnoge stvari. Na primjer, crkva—i to najviše katolička—je kroz istoriju pokupila mnoge unikatne knjige, manuskripte, zapise i slično, i time stekla punu kontrolu oko činjenica vezanih za stvaranje i razvoj hrišćanstva, te mita oko Isusa. Što je gore, sakrili su i lišili čovječanstvo nebrojenih izvora napredne ljudske misli koje su nastajali kroz civilizaciju. Zato ako se ne boje Istine, neka svima širom otvore vrata Vatikanske biblioteke i sličnih mjesta gdje se čuvaju drevni pisani materijali. Nadam se da će to u jednom momentu i na bilo koji način izaći na vidjelo. Naravno, nisu pape jedini krivci. (Baš sramota šta mislim o direktnim božjim predstavnicima na Zemlji.) Sveštenstvo je uvijek na sebe uzimalo ulogu onoga ko treba drugima da ‘objasni’ nešto što je u biti samo priča za malu djecu a ne atomska fizika. Recimo, šta li je Bog mislio kada je izdao zapovijest: Ne ubij? Da bi nam se to objasnilo, stvorena je parazitska armija, koja za ova i slična tumačenja završavaju visoke škole kako bi ova učena grupa vršila ulogu mosta između ‘Knjige’ i ostalih. Zato i ispada da su samo oni u stanju da shvate i interpretiraju što je napisano. Da budemo jasni, sve što je u svetim knjigama napisano, prepravljano je po periodima kako bi to njihovo stvaralaštvo opet odgovaralo datom vremenu, mjestu, a posebno vrsti odnosno sistemu i načinu vladavine. Nije li zapisano da je sam Isus rekao: “Daj caru carevo, a Bogu božije.” Dakle, i pored svih napora da nam se Isus prikaže kao borac za pravdu, crkva koristeći njegov moralni imidž traži da redovno plaćate takse sekularnim vladarima kako ne bi došla sa njima u sukob, ali da svakako ostavite nešto i za crkvu. Bez obzira da li možete da izvrnete džepove ili ne. A ovo je samo jedan od brojnih primjera dvostrukih moralnih standarda na koje nailazimo u Bibliji.

  • Smiješna mi je i praksa da u mnogim zemljama prije nego što svjedočimo na sudu, pruže nam Bibliju da na nju stavimo lijevu ruku, a zatim podignemo desnu kako bi se zakleli da ćemo govoriti istinu. Time se najozbiljnije prihvata da neće biti lažnih svjedočenja. I to se događa u zgradi suda koja vrvi od advokata, dakle onih kojima je laž u krvi!?!  I ja sam se također dva-tri puta zakleo na sudu položivši ruku na Bibliju, što me po samoj prirodi mojih ateističkih pogleda vjerovatno nije obavezalo na: “Zaklinjem se da ću reći cijelu istinu, ništa drugo nego istinu, tako mi Bog pomogao.” Naravno, mogao sam zatražiti da mi za zakletvu umjesto Biblije daju Ustav, ali šta bi bilo da je sudija vjernik—i to duboki—pa da zaključi kako pred sobom ima jednog od izroda današnjeg nemoralnog društva, kojemu pored svih njegovih zaklinjanja ne treba vjerovati.

Manipulativnost katoličke crkve ne staje samo kod očitih obmana. Crkva je progurala da je apsolutno sve podložno tumačenjima iz ‘Knjige’ i da bi se mnogi problemi mogli lako spriječiti samo da se slijedi šta crkva govori. Zato ćete naći i ‘istorijsku činjenicu’ da je Rimsko carstvo propalo uslijed ‘nedostatka morala.’ Da je to tačno, danas sigurno ne bi bilo ni Vatikana. Moramo imati u vidu da moral i politika nisu nikada djelovali u skladu; kako tada, tako i danas. Istorijska je istina da se Rimsko carstvo nakon vijekova procvata našlo u ekonomskoj stagnaciji, jer je postalo toliko geografski rašireno da nije više bilo moguće obezbijediti potrebna finansijska sredstva da bi se očuvalo. Trebalo je voditi skupe kaznene pohode i održavati red u dalekim pokrajinama. Armija starog Rima nije bila ni malo jeftina stavka u državnom budžetu. Vojnici nisu bili produktivni članovi društva jer su bili plaćenici koji su potpisali na 25 godina službe, nakon čega bi dobili državnu penziju ili im je dat komad zemlje u vlasništvo. Ujedno, vojnici nisu mogli da budu istovremeno zemljoradnici ili zanatlije. Ovakva situacija je dovela do toga da su troškovi oko održavanja vlasti za vojsku, administraciju, gradnju infrastruktura ili za druge društvene poduhvate i održavanje istih, jednostavno došli u raskorak. Ipak, podsjetimo se da je Rimsko carstvo postojalo preko 1600 godina; Istočno Rimsko carstvo je konačno nestalo 1453 godine, i to padom Konstantinopola u ruke Turaka.
Gore spomenuti problemi imperije uz mnogonacionalnu raznolikost stanovništva, raznolikih tradicija te vjerskih običaja, bili su vjerovatno osnovni razlozi koji su rukovodili Konstantina I da uvede hrišćanstvo kao zvaničnu državnu vjeru i time postigne monolitnost unutar Imperije, dok je on lično nastavio da prinosi žrtve svom bogu, Sol Invictusu. Međutim, kroz hrišćanstvo su Rim i Vizantija pomogli formiranju stada poslušnih sa kojima se može lakše manipulisati putem hrišćanskih postavki: …svaka vlast je od Boga… daj caru carevo… ko se lati mača, od njega će poginuti… pruži i drugi obraz… strpi se; pravi život počinje tek na onom svijetu. Konstantin I je shvatio važnost učenja i poruke hrišćanstva u očuvanju mira i reda unutar države, a u suprotnosti za dotadašnji mnogobožački i prevaziđeni prilaz naslijeđen od Grka. To je sve mudro utkao u Bibliju, koja je u svom današnjem obliku i pod njegovim nadzorom rođena u Nikeji.
Kada smo već kod morala moram dodati da je po meni nekadašnji ateistički jugoslovenski moral bio bolji nego što je danas u svakoj od sedam naprasno vjerski orijentisanih i demokratskih zemalja bivše Juge! Treba ipak istaći da je religija u mnogim slučajevima igrala pozitivnu ulogu povezujući ljude unutar iste grupe, da je pozitivno uticala na stvaranje individualnog i društvenog morala, pomagala vladama da vladaju sa manjom upotrebom sile, te davala nadu ogromnoj većini osiromašenih i bespravnih kako bi istrajali obzirom da je za većinu svakodnevni život bio pravi pakao. Znamo također da bi Jevrejima bilo nemoguće da se održe u dijaspori bez snažnog elementa vjerskog zajedništva. Većina vjernika i predstavnika crkve—od kaluđera to samog vrha srkve—ubijeđeni su u postojanje svetog trojstva i svega što stoji u Bibliji, i čine sve da se ponašaju po visokim moralnim normama. Tu treba da se posebno istakne pozitivna uloga žena koje služe Bogu, i koje su kroz istoriju nesebično pružale pomoć onima kojima je trebala. I pored svega, bilo bi neispravno prihvatiti postavku koju crkva propovjeda da bi bez vjere vladao haos. To je proizvoljna tvrdnja obzirom da u svakom društvu postoji način i metod kako da se isto postavi, sprovede, i nadgleda. Primjera radi, haos nije vladao u faraonskom Egiptu. Da li je taj način hrišćanski ili je nekakav drugačiji, to opet zavisi od drugih elemenata datog društva. Treba se podsjetiti da su Deset zapovjedi ili slične kuranske odredbe formirane i u sekularnim društvima, jer su bile dio društvenih potreba na kojima su se često temeljili zakoni. Kao takve su također adoptirane od komunista gdje su na mjesto Boga postavljeni komunistički bogovi.
Negdje skoro, Kanađanin Tom Harpur (Rhodes Scholar u Oxfordu, anglikanski sveštenik, pisac, bivši profesor Novog Testamenta na Univerzitetu u Torontu, bivši editor za religiju u listu sa najvećim tiražom u Kanadi, itd.) šalje mi u jednom emailu neki materijal i na kraju dodaje znajući da nisam vjernik: ‘Ja vjerujem kako mozgom tako i u ‘srcem’ ali poštujem i one koji će to jednom ipak naći ali za sada ne uspijevaju.’ Poštovani Tome, shvatamo se: jednom propovjednik, uvijek propovjednik. Ali i pored toga da je on bio i ostao duboki hrišćanski vjernik—uz njegovo ogromno iskustvo oko istorije hrišćanstva uz 17 napisanih knjiga—Tom Harpur ipak nije bježao od Istine koja mu je potvrdila činjenice da su rana crkva i tadašnja politika pomiješale stvarno oko nestvarnog, i napravile ogromne pogreške. U svojoj knjizi ‘Paganski Hrist’ Harpur je povezao na svoja prethodna istraživanja na radove Alvin Boyd Kuhna, Geoffrey Higginsa i Geralda Masseya, koji su čak u 19. vijeku tvrdili da osnovne ideje judaizma i hrišćanstva dolaze iz faraonskog Egipta. Po Harpuru i ovoj trojici, zaključak je jedinstven: negdje krajem III vijeka, hrišćanske vođe su počele da samovoljno interpretiraju Bibliju. (Pitam se, da li to možda ima neku vezu sa nikejskim koncilom?)
Naravno, teolozi ostaju teolozi pa tako i Harpur, te pokušavaju da spasu što se spasiti može. Oni zaključuju da se niko do tada nije čak ni pretvarao da interpretira Bibliju kao literarno tačnu, jer se u istoj radilo o simbolici i mitologiji. Na primjer, tadašnji koncept je bio da je bog u nama, a ne da sjedi negdje iznad oblaka. Daljnja greška je napravljena i time da su se tumačenja pogrešno povezala sa navodnim rođenjem, životom, i učenjima Isusa. Čak i po Harpuru kao vjerniku nema čvrstih dokaza da je Isus postojao, te da su ‘dokazi’ učenja Isusa dio starih egipatskih religioznih ideja, s tim da istovremeno postoje uske paralele izmedju Isusa te Grčkih, Indijskih, i Budističkih mitova.
Kada smo kod ovoga, primjetićete nešto interesantno kod visoko obrazovanih osoba pa čak i priznatih naučnika. Neki od njih kao i Harpur mogu da prihvate da Isus nije postojao u obliku kako ga crkva prikazuje, ali ipak prihvataju da se hrišćanstvu treba prikloniti. Samim tim, postojanje Boga i stvaranja ostaje neupitno. Da ne bih iznosio vlastite zaključke, povezaću se sa određenim znanjem i asocijacijama i ostaviti vama da o ostalom zaključite sami. Radi se o eksperimentima koje na Laurentian University Sudbury, Kanada, vrši profesor Michael Persinger. Putem aktiviranja slabog magnetnog polja na određen dio mozga on postiže efekte promjene stanja istog, koje kod nekih ispitanika može da prouzrokuje neobična mentalna iskustva. Nakon ovog eksperimenta, neki od testiranih bi tvrdio da je bio u bestežinskom stanju, da je vidio svoje tijelo udaljeno na par metara od sebe, ili da je primjetio par nekih ‘subjekata’ kako stoje okolo, i slično. Dakle, eksperiment kod određenih osoba postiže izmjenjeno stanje svijesti gdje individua osjeća da se sa njima ‘nešto događa.’ Istovremeno se zna da su neke osobe više osjetljive na vanjske uticaje uključujući elektromagnetizam, pa su različiti intenziteti i rezultati sasvim mogući. Ovo se opet dalje veže sa odredjenim akcijama naših čula na reakcije vlastitog okruženja. Ako ste ikada imali sreću da se zaljubite ‘na prvi pogled,’ onda imate dobra lična iskustva oko toga šta pravi momenat uz istovremen uticaj na sva naša čula (vida, mirisa, zvuka i dodira) može da proizvede. Kod mene, miris određenog parfema na ulici izaziva jasne asocijacije sa prošlošću. Kolektivno, takav osjećaj može također da proizvede izvođenje nacionalne himne ili dizanje državne zastave.
Imajući ovo u vidu, pojedinac može da se nađe u specijalnom okruženju kao što je crkva gdje dolazi do istovremenog nadražaja svih čula kroz miris tamjana, crkveno pjevanje, zvuk crkvenih orgulja, arhitektonsku monumentalnost interijera uz vizuelne detalje ambijenta, te osjećaj pripadnosti grupi istomišljenika koji se tu, rame uz rame, nalaze. Sve to kombinovano—nadražaji vida, sluha, dodira i mirisa—može u trenu da se ‘ucrta’ u naš mozak kao nekakav specifičan i pozitivan osjećaj. Kada se ovo ponavlja kroz više posjeta crkvi, isto dovodi do osjećaja gdje jedinka postaje sve bliža Bogu. Taj momenat reakcije jednog ili više naših čula koji djeluje u djeliću sekunde, naziva se ‘okidač.’ Zato je logično da će slijedeći put kada osoba uđe u crkvu, bilo koji od spomenutih elemenata ili svi zajedno mogu da budu ‘okidači,’ koji će dovesti osobu u to ranije iskušeno prijatno stanje. A podsjetimo se po ko zna koji put da naš mozak ne zna šta se stvarno dogodilo a šta nije. U svakom slučaju, ovo je interesantan eksperiment koji baca više svjetla na važnost vanjskih uticaja, i koji na određen način pokazuje šta i kako može da utiče na nečije individualno shvatanje bez da takva jedinka svjesno aktivira vlastiti mehanizam o tome kako bi da se osjeća.
Ali kler po svojoj esnafskoj orijentaciji i kroz komplikovan aparat laži, podvala, subjektivnih interpretacija i sakrivanja istine, zna dobro šta su sve autori i prepisivači učinili od starih priča, predanja i kojekakvih vjerskih bajki. Klerik ili prepisivač tj., davni skribe (u katoličanstvu je to bilo isključivo sveštenstvo) je bio onaj koji bi prepisivao postojeće ili prevodio sa hebrejskog ili grčkog na druge jezike. U periodu apostolskog i ranog crkvenog hrišćanstva, materijal je prevođen na grčki, a kasnije na latinski. Tu bi oni radili u zavisnosti od svojih sposobnosti, ali bi ponekad u svom profesionalnom entuzijazmu u kombinaciji sa neznanjem ocijenili da bi bilo bolje da se nešto drugačije napiše nego kako je prenešeno, viđeno, ili zapisano. To bi onda drugi prepisivač slično napravio, pa treći, deseti… I sada nam neko iz crkvenih krugova autoritativno tvrdi kako je kompletna Biblija rezultat rada 46 autora (od kuda im ovaj broj, to samo Bog zna), i da je kao takva istorijska istina.
Jeste li primjetili nešto interesantno: sve oko vjere je ozbiljan pa valjda zato muški posao? Ubijeđen sam da žene nikada ne bi ovako nešto loše napravile. Doduše, vjernike—i to posebno katoličke—treba da brine britanska Anglikanska crkva koja se u zadnje vrijeme čudno ponaša pa čak dozvoljava ženama da idu u sveštenstvo… i još prihvata da su i homoseksualci normalni ljudi! Bože moj… pa gdje sve to vodi?
• O moralu SPC iliti kako postati srpski svetac Ma koliko da se trudimo i iznesemo sve dobro što su zapadne religije učinile za pojedina društva ili uopšte za ‘civilizaciju’, činjenica ostaje da su prouzrokovale ogromne teškoće i nepopravljive greške. Umjesto da održavaju i brane propagirane vrijednosti iz Deset zapovjedi i sličnih moralnih postavki, iste su direktno ili indirektno prouzrokovale da se cijele društvene grupe međusobno sukobljavaju. Bez obzira kako to sveti oci žele da prikažu, mržnja je bunar u kojem se organizovane religije napajaju. Naravno, one ovo javno ne bi priznale ni pod kakvim uslovima, ali njihove vjekopne akcije govore same za sebe. Možda ovo nekom zvuči subjektivno ili potpuno netačno, ali za isto kroz istoriju postoje nebrojeni dokazi uključujući i samu Bibliju. Za ilustraciju, daću vam primjer onoga šta pod ovim podrazumjevam a odnosi se na naše krajeve.

Srpska pravoslavna crkva (SPC) je prije nekoliko godina zvanično proglasila svecem nekadašnjeg vladiku Nikolaja Velimirovića. Normalan bi čovjek pomislio da kanonizirana osoba mora da ima izuzetne ljudske i moralne kvalitete koji su primjer vjernicima, što na žalost nije slučaj. Jer evo šta je izmedju ostalog javno izjavio taj isti Nikolaj dok je bio živ, a time se valjda i praktično rukovodio:

  • ”Sva moderna gesla evropska sastavili su Židi koji su Hrista raspeli: i demokratiju, i štrajkove, i socijalizam, i ateizam, i toleranciju svih vera, i pacifizam, i sveopštu revoluciju, i kapitalizam, i komunizam. Sve su to izumi Židova, odnosno oca njihova, đavla.“

Dakle, Jevreji u cjelini su krivi i zato svi valjda treba da plate životom obzirom da su po mišljenju SPC velikodojstvenika prouzrokovali svo zlo?!? Naravno, ovom se ne treba isuviše čuditi imajući u vidu da je Nikolaj visoko cijenio Adolfa Hitlera i to javno iznosio. Vjekovno proganjanje Jevreja od strane moralnih čistunaca hrišćanstva mnogima izgleda potpuno opravdano, pa zašto onda neki vjernici ne bi prihvatili i nastavili da praktično slijede ovakve stavove uvaženog sveca? Tito je znao opasnost koju crkva može da predstavlja pa je dao crkvi da igra svoju odgovarajuću ulogu. Crkva se tada i sa pravom nije smjela politički izjašnjavati. Vlast joj je dozvolila da radi samo ono što svaka crkva treba da radi i sprovodi, tj. što vjernici od nje i očekuju. A šta tek reći za Ameriku, bastion vjera i zaštite relgioznosti? Američki ‘očevi nacije’ su svi bili vjernici ali su shvatili opasnost miješanja religije i sekularne vlasti, pa su iste zakonski razdvojili. Tako je urađeno i ranije u Francuskoj. Danas raznorazne vjere u Americi slobodno šire svoje poruke jer im je to ustavom zagarantovano. Crkva nema direktan (i ako ima ‘diskretan’) upliv u svakodnevnicu kao što se to danas otvoreno događa u Srbiji, Hrvatskoj, ili u BiH.
Nakon Titove smrti, ova aždaja je dočekala priliku i digla glavu. Nered u zemlji, tajkunizacija, bolesne ambicije političara i još bolesnije ambicije vjerskih poglavara, naišli su na plodno tlo: ovo danas ništa ne valja, pa hajde da se svetimo svima onima koji ne misle kao mi. Pošto Turaka nigdje nema ni na vidiku, bojni pokliči iznemoglih staraca su dobro došli Beogradu u kojem je tadašnji, mentalno zastranjeni vožd, našao vrlo važnu potporu. SPC je bio i ostao protiv svega što je novo i napredno, jer zna da svako novo naučno otkriće predstavlja prijetnju nebulozama od prije dva milenija. Čak ni izmjenjeni međuljudski odnosi im smetaju jer je mantijašima dosta ‘pedera i lezbejki’ obzirom da sveti oci vole sve čisto i moralno. To što se njihova vatikanska bratija zabavlja jedan sa drugim ili još gore što za vlastite porive koriste djecu, o tome se ne diskutuje. Naravno, sasvim je prihvatljivo da muž može da se seksa sa suprugom analno, ali da to čine dva muškarca… bože me sačuvaj.
“Srbi treba da slede jedini ispravni put, put Crkve, a ne da prate izdajnike i jajare.“ (Vladika Filaret na Slobodnoj Evropi, 25. maja 2005).  Da bi to i potvrdili—jer ne zaboravite, monoteističke religije uživaju da vam usađuju strah u kosti—SPC velikani dodaju: “Svi oni koji se protive verskoj dogmi, kao temelju moralnog vaspitanja, predstavljaju sledbenike satane.“ (Saopštenje Informativne službe SPC od 24. novembra 2000, povodom protivljenja uvođenju veronauke u državne škole.) Pa vi sada vidite šta i kako ćete. Naravno, ovim paranocima smeta svako ko ne misli kao oni jer…“Postoji planetarna jevrejska zavera protiv hrišćanskog pravoslavlja, posebno protiv srpskog naroda i Rusije.“ (list Logos, studentsko glasilo Bogoslovskog fakulteta, 1994.) Srećom, tu je SPC kako bi zaštitio narod: “Među Srbima neće biti poremećenih ljudi koji bi hteli da nas zaraze smrtonosnom bolešću zapadne kulture. Daleko im lepa kuća sa njihovom naprednošću.“  (Pravoslavlje, 1. juli 2002.)
I pored najbolje volje ne mogu dalje da pišem u vezi ovog smeća, pa ću da završim sa ovim ciničnim rječima sada pokojnog vrhovnog poglavara SPC patrijarha Pavla datim u njegovoj Božićnoj poslanici 1995 godine: “Mnoge majke, koje nisu želele da imaju više od jednog deteta, danas čupaju kose i gorko ridaju nad izgubljenim sinovima u ovim ratnim sukobima, proklinjući često Boga i ljude, ali pri tom zaboravljajući da optuže sebe što nisu rodile još dece da im ostanu kao uteha.“ Sram vas bilo, bolesnici.
U oktobru 2010 održana je u Beogradu parada homoseksualaca, koja je bila uredno prijavljena i odobrena od nadležnih vlasti. I pored toga, srbijanski huligani—koji slijepo vjeruju u Boga i nasilje—uspijeli su da povrijede nekih stotinjak policajaca i da naprave ogromnu materijalnu štetu. Naravno, SPC je bila glavni ideološki pokretač skinhedskih moralista. U ovome se istakao mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije Radović, koji je poetski okvalifikovao homoseksualce: ”Drvo koje ploda ne rađa siječe se i u oganj baca.’’
I još nešto o moralu SPC. Vladika Vasilije Kačavenda je godinama imao seks sa djecom i mladim muškarcima. O tome se govorilo, prepričavalo i čak pisalo crkvenim vođama, ali crkva nije ništa poduzela. Zahvaljujući Internetu, objavljeni su porno snimci vladike i mladića u aprilu 2013. Tek tada je Sveti Sinod Srpske Pravoslavne Crkve Kačavendu odlučio svrgnuti s trona, ali na perfidan način to obrazložiti za javnost. Prema navodima lista BH Dani, Sinod je odlučio da “usvoji ostavku episkopa zvorničko-tuzlanskog g. Vasilija na službu aktivnog eparhijskog arhijereja, podnetu iz zdravstvenih razloga 6. novembra 2012. godine, i da ga razreši daljeg upravljanja Eparhijom zvorničko-tuzlanskom.” Ukratko, vladika nije kažnjen nego je sa zakašnjenjem od šest mjeseci usvojen njegov zahtijev za zasluženu penziju. Lično vjerujem da će mnogi ili čak svi koji su bili napastovani zaprijetiti podizanjem tužbe u nadležnim sudovima, ali da će se SPC sa njihovim advokatima tiho dogovoriti i isplatiti novčane naknade. Naravno, od novca za pomoć crkvi i za propovjedanje hrišćanskog morala.
A o crkvi i lažnom sveštenskom moralisanju, evo nešto od bivšeg bogoslova, čuvenog Vase Pelagića:
… Kakav moral, kakvu moralnu stranu i dužnost očekuješ ti od njih koji su najpokvareniju u društvu. Zar ne vidiš da su oni vječiti protivnici svakom napretku i svakoj pravičnosti i istini? Zar ne vidiš kako oni, isto kao i državni tirani, prodaju sirotom radniku i najpreče potrebe da naplate svoje molitvice i da se ukrase svilom i zlatom? Zar nisi čitao u istoriji kako su rimokatolički ”sveti oci” duhovnici odobravali i potvrđivali takozvano pravo na prvu noć, po kome je raja morala podvesti svoju vjerenicu prvu noć svome spahiji ili popu, pa tek onda, kad ona otuda dođe, ona je pripadala svome mužu? I tako duboko ponižavanje čovjekovog dostojanstva oni su nazivali moralom. Takvu sramnu uredbu oni su nazivali crkvenim i božanskim moralom. Zar ne vidiš kako se svaki otima za vlast i bogastvo, pa ma se to osnivalo na razvalinama i propasti svoje povjerene ”pastve”? Zar ne vidiš, o, jadno ”slovesno” stado, koliko velike plate određuju sebi za sićušan i ništavan rad koje se iscjeđuju iz krvi i suza ugnjetenog i utruđenog radnika? Zar ne vidiš kako nemilostivo prolaze pored sakatog, iznemoglog slijepog prosjaka koji treba čovječanske pripomoći? Zar ne vidiš kako se druže i vjerno služe i najpokvarenijim tiranima i ugnjetačima napretka i čovječanstva i kako rado primaju njihove ordene, gozbe i počasti? Zar ne znaš kako je najviše pokvareno pa i silovano narodnih kćeri i sinova baš od njihove strane? Zar ne znaš ko je spaljivao i raspinjao reformatore ljudstva Đordana Bruna, Vanija, Jana Husa i druge naprednije i poštenije umove čovječanstva? …

 

gay_BGD

Skinhedi: zaštitnici vjerskog morala

kaludjer2
Kolektivni egzorcizam u stilu SPC

 

celivanje

Sumnjam da mantijaš ljubi ruku podpredsjedniku Srbije kada posjećuje zgradu Vlade.

• Jesmo li nešto novo naučili u zadnjih 2000 godina? Možda ste primjetili da vjernici doživljavaju određenu transformaciju kada dođe do diskusije između njih i evolucionista. Ma da ja lično nisam pokušavao da nekog vjernika ubijeđujem u svoje viđenje svijeta i prirode, vjernici smatraju svojom dužnošću da to čine. Ekstremni slučajevi takvog prilaza su akcije Jehovinih svjedoka. A vjernici ne žele vide drugu stranu medalje. Za njih postoji samo jedan cilj, a to je da se vi čim prije pridružite njihovom pohodu… ili kako to oni kažu, ‘širenju istine.’  Istine?! Da se samo podsjetimo da je atribut Istine nekada imao i moćni egipatski bog Sunca Horus, kojeg danas niko više ne spominje. Šta li to bi sa tom ‘Istinom?’ Šta je bilo sa bogovima kao što su bili Zeus, Mars, Mitra, Sol Invictus… i oni su sigurno nosili slične atribute moći i istine? Na žalost, istina se uvijek svojatala, adaptirala ili mijenjala kako je to kome odgovaralo, pa se isto nastavlja i danas. Zato je nekima sama ideja procesa evolucije ne samo strana nego i smiješna, i to će vam oni otvoreno reći, ali će se istovremeno naći uvrijeđeni ako izrazite sumnju u Nojevu barku ili Isusovo uskrsnuće. Kao, ne diraj mi u moju istinu. Ne vjerujem da sve hrišćanske sekte (naravno, ovo mora da je uvredljivo za vjernika jer samo oni drugi pripadaju sektama…  moja crkva nije nikakva ‘sekta’) mogu da dijele identičnu sliku oko biblijskih događaja, ali dok su u društvu drugih hrišćana, prihvataju sve. Međutim, na druge vjere—i bez obzira na njihove stalne priče o tolerantnosti o čemu u Bibliji ništa ne možete naći—gledaju drugim očima. Kao, otkuda drugima uopšte takve ideje?! Oni kobajagi javno poštuju svaku drugu religiju, ali u dubini duše smatraju druge naivnim, neznalicama, ignorantima, zalutalim osobama, pa i paganima. Upravo listam knjigu Vatikanske Ubice prevedenu na naš jezik i pisanu od bivšeg jezuite, Dr. Alberta Rivere. Tu su opisane dogodovštine i prljave igre unutar katolicizma i samog Vatikana kako ih je on vidio i iskusio. Koliko je sve to tačno ne znam, ali je knjiga štampana da bi se dijelila i drugim granama hrišćanstva koje ne trpe ili otvoreno kritikuju katolicizam. Ako je bar pola tačno, onda to nema vezu sa tolerancijom ili bilo kojim stepenom društvenog morala i etike. Dakle, mržnja unutar jedne te iste monoteističke religije može biti isto tako opasna kao što može biti između različitih religija. Interesantan lični primjer nepoštovanja stavova onih koji nisu vjernici čuo sam od starijeg, veoma bliskog člana moje porodice, koja je inače veoma duboki vjernik. Govorili smo nešto o mojoj pokojnoj majci koja je bila ateista, a svi koji su je iole znali, smatrali su je veoma realnom osobom. U jednom momentu, moja rodica glasno razmišljajući o mojoj majci reče kako ju je začudilo da nije bila ‘realna osoba’ jer nije prihvatila Bibliju i Boga! Dakle, ateizam moje majke nije odraz realnosti, ali biti duboki vjernik, jeste?!? To samo pokazuje kako mozak može da kompletno izbriše granicu izmedju nečega što se dogodilo ili događa, i onoga što zamišljamo i smatramo istinitim. 

“Nema veće religije nego što je Istina.” (Dalaj Lama)

Logično je da ateisti i teisti imaju ozbiljnih problema u međusobnoj diskusiji. Ma da je prosječnom ateisti vremenski nemoguće da prati sva naučna dostignuća pa su im mnoge situacije često nejasne, činjenica je da će oni bar pokušati da nauče nešto novo ili bolje shvate nešto što im je poznato. Vjernici će sa druge strane stalno postavljati ista pitanja ateistima da im nešto iz tih polja bolje objasne i dokažu obzirom da su ubijeđeni kako iz svog ugla razumiju apsolutno sve oko ovozemaljskog života i ‘onog anamo’. A kada im nakon kopanja po knjigama ili Internetu ponudite naučno potvrđen odgovor, oni kao da su zaboravili šta su pitali, pa sada traže da im se ‘dokaže’ nešto sasvim drugo! Za uzvrat, vjernici će u svakoj diskusiji samo da vam spomenu određeni citat iz ‘Knjige’ i za njih je sva daljnja diskusija suvišna. Nešto slično kao što su radili Kinezi u vrijeme Mao Ce Tunga mahajući njegovom ‘Crvenom knjižicom.’  Sva je mudrost tu! Ništa drugo ne postoji što je tačnije ili istinitije od ‘Knjige’ pisane, korigovane i mijenjane prema znanju, neznanju i potrebama grupe kojoj je prestiž i želja za vlašću jedini cilj.
Shvatam da neki od nas moraju da se služe nečim imaginarnim što im služi kao potpomoć te za potporu, nadu, ili uzor u životu. Dok god to oni doživljavaju na zdrav način, unutar sebe, to je stvarno za pohvalu. Ali crkveno zaluđeni vjernici to ne čine jer smatraju da sve što su do tada saznali ili naučili treba objaviti svima… kako to Vatikan naziva, urbi et orbi.  Nešto kao kada bih se ja zaljubio pa počeo da trčim okolo pokušavajući da ubijedim koga god sretnem da se i ta osoba mora zaljubiti!
Da li su kod vjernika dostignuća kao što je Hubble teleskop i imidži istog probudili bilo kakav interes za neki novi prilaz situaciji? Da li vjeruju da se kroz mjerenje izotopa ugljika (Carbon-14 dating) može sa dosta preciznosti izmjeriti starost nečega do otprilike nekih 55.000 godina? Ili, za mjerenje ostataka iz daleke prošlosti upotrebljava se radiometrija bazirana na uranijumu, i ta mjerenja su toliko precizna da mogu ustanoviti starost materije od 2.5 milijarde godina sa greškom od svega 2 miliona godina. (Obavezno pitanje pravog vjernika: ”Od kuda to ONI znaju? Odgovor: “Završi škole, prati sve što ti nauka pruža, pa ćeš i ti znati.”) Da li vjernicima okamenjeni ostaci kostiju naših predaka ili možda dinosaurusa nešto znače? Kosti egipatskih mumija starih 5000 godina nisu okamenjene obzirom to nije prošao dovoljan vremenski period da do toga dođe, ali kosti dinosaurusa jesu. Unutar planinskog lanca Anda na jugu Čilea i na visini od preko 1600 metara, nalazimo slojeve pijeska i šljunka pomješane sa morskim školjkama u poluokamenjenom stanju, koje je nanijete na tu visinu putem tektonskih pomjeranja tokom miliona a ne biblijskih 9000 godina. Ako je Bog već stvorio ‘svod’ nad Zemljom koja je centar svega, kako to da je isti danas tako beskonačno veliki: 13.8 milijardi svjetlosnih godina (jedna svijetlosna godina je 9.6 triliona kilometara) i posut milionima galaksija sa ko zna koliko milijardi zvijezda, od kojih opet milijarde mogu da imaju svoje planete kao što Sunce ima Zemlju? Čemu će nam sav taj ogromni i neiskorišteni prostor kada smo mi, eto, jedini i bogomdani u Univerzumu? Siguran sam da crkva za ovo ima jako dobro objašnjenje za koje nisam čuo jer ne pratim programe za predškolsku djecu.

Imidž malog dijela vasione koji je na prvi pogled izgledao potpuno prazan, prema kojem je Huble teleskop bio usmjeren više puta u periodu od po nekoliko dana kako bi prikupio malobrojne fotone svjetla emitovane od dalekih objekata. Izuzev 3 zvijezde Mliječnog Puta koje su se našle na putu objektiva, sve što vidite su galaksije kao što je i naša. Nekih 5.500 galaksija snimljene su samo na ovom minijaturnom djeliću neba. Neke od njih su veće a neke manje od našeg Mliječnog Puta, a svaka se sastoji od miliona ili milijardi zvijezda, zatim planeta, asteroida, prašine, i siguran sam, kojekakvih živih bića.

Da ima Jehve-Alaha-Boga, onda bi taj svakako bio jedan za sve kako za Aboridžine, tako i za Inuite, Japance, Hinduse… Generacije ne bi trebale da vjeruju vračima i ne bi prolazile kroz razne faze kao što je mnogoboštvo, kako bi doživjele monoteistički prilaz religiji. Svaki dio svijeta bi bio u sastavu iste religije i svi bi govorili istim jezikom. Doduše tada ne bi trebalo da bude ni protestanata, anglikanaca, luterana, adventista, pravoslavaca, jehovinih svjedoka, baptista… A svaka druga religija bi bila nezamisliva kao ideja kao što nam je nezamisliv život u četvrtoj dimenziji. Ali to naravno nije moguće po samoj ljudskoj prirodi. Najprije geografski jer je ‘božijoj poruci’ trebalo stotine godina ili mileniji kao i nova otkrića kontinenata da se nametne drugima putem misionara, a ne božjom voljom i kojekakvim ‘prikazanijama.’ Vječno izolirana društva kao recimo Japan i Sjeverna Amerika su imali svoja društva i bogove isto kao aboridžini u Australiji koji su imali svoj način vjerovanja, koji je bio više povezan sa prirodom. Što li su ti ljudi bili toliko dugo zanemareni od Oca? A znamo da se svaka monoteistička religija naturala silom, i ako oni u Vatikanu ili oni u Meki ni mrtvi to ne bi priznali. Naravno, organizovana društva Mediterana i Evrope su razvijala vjeru onako kako je odgovaralo razvoju njihovih društava—isključivo na bazi politeizma—sve dok se monoteizam nije nametnuo kao vodeća vjera. To što ni danas monoteizam nije svuda isti i što kobajagi svi vjeruju u jednog boga koji opet pripada samo njima, to samo potvrđuje maštovitosti manipulatora u mantijama i kojekakvim odorama, koji na taj način mogu i dalje da uživaju u svom parazitskom životu.
Spomenuli smo da u Starom Testamentu Bog stalno nešto savjetuje, prijeti, i naređuje. Tada je bio vrlo aktivan i svugdje prisutan. Obzirom da je današnja globalna situacija kritična po mnogim aspektima pa i kritičnija nego što je ikada bila, ne vidim nikakav razlog da On ne bi mogao da jednostavno riješi svoje i naše frustracije. Pošto živimo u doba komunikacija, mogao bi da nam se na par minuta pojavi na svakom TV i kompjuterskom ekranu—Svemogući to naravno može—podijeli savjete, zaprijeti nam, i izda nove zapovijesti ili bar potvrdi stare. I možda, onako za primjer, usput kazni buljuke nemoralnih političara, bludnih sveštenika, kriminalaca, bogohulnika kao što sam ja, te sličnog šljama.  Doduše, da bi Boga ipak uzeli ozbiljno, trebao bi najprije da spali Las Vegas, Atlantic City i Makao kao legla kocke i nemorala i koja su zbog masovnosti još gora od Sodome i Gomore. Siguran sam da bi se narod odmah smirio vidjevši da je Bog—ne vrag—odnio šalu. Ne bi više bilo ratova unutar i između država. Uštedjele bi se ogromni novci koje danas nepotrebno bacamo na istraživanje vasione, ljudskih gena, kojekakvih arheoloških iskopavanja, izgradnje hadron akceleratora, putovanja na Mars i sličnih nepotrebnih gluposti. Sve ušteđevine od ovog glupog razbacivanja novca mogle bi se lijepo prebaciti direktno crkvama.
Očekujem da bi tu ipak bilo manjih problema oko toga čiji je on Bog i kome se prvom javio. Muslimani i hrišćani bi se počeli međusobno prepirati tvrdeći da se javio samo njima, a pagani i ostali (Budisti, Hindusi, Taoisti…) bi u panici počeli da prevrću po svojim starim tekstovima ne bi li našli kakav signal koji su nekim čudom propustili.
Eh sada, ako Bog propusti ovaj moj genijalni prijedlog, to je njegov problem. Ja—kao i Poncije Pilat—perem ruke od svega.
Ako se ovo ipak dogodi, evo šta bih ja učinio: najprije bih otišao u banku da podignem sav novac pa odmah—i to na koljenima—do prve crkve da tražim oproštaj. Zatim i do džamije jer se nikada ne zna. I tako redom… sa punim džepovima gotovine da se iste čim prije riješim. Jebeš novac.

weinberg • • •

Ovo je (obećavam!) moj zadnji pokušaj da vjernicima dodam još jedan razlog za razmišljanje. Ne moraju prihvatiti, ali je interesantan… možda i zabavan.
Svijet oko nas je samo onakav kakvim ga mi vidimo i zamišljamo bilo da se radi o vjernicima ili ne. Zbog toga se realnost i naša shvatanja okoline često dovode u koliziju, a problem je još dublji kada smo apsolutno ubijeđeni da smo u pravu.
Dakle, mi svi znamo šta je to nešto tečno, šta je gasovito, ili šta je solidno tj., ‘čvrsto.’ Svi znamo šta predstavljaju tri dimenzije. Sigurni smo da je kamen čvrst a posebno ako nas je nekada udario u glavu. Isto možemo reći za svežanj ključeva. Ne treba uopšte objašnjaviti kolika je čvrstoća metka. Dakle, po našem shvatanju tvrdoće, nema osobe na svijetu koja bi mogla da ospori solidnost tj. čvrstoću gornjih materijala.
Međutim, ta čvrstoća metala ili kamena je u stvari iluzija… u redu, relativna iluzija jer nas akcija jednog ili drugog može povrijediti pa čak i ubiti. Ali činjenica ostaje da ni metal niti kamen po svojoj prirodi nisu uopšte kompaktni i solidni!
Znam da je ovo zbunjujuće pa da krenemo sa primjerom metka. Ako bi pažljivo razgledali metak izvana i iznutra, iluzija čvrstoće i solidnosti i dalje ostaje. Predpostavimo sada da ga stavimo pod specijalan i za sada nepostojeći mikroskop kako bi vidjeli atome metala kao i ostale detalje unutar atoma. Pažljivim promatranjem primjetili bi nešto kao ‘oblak’, slično kao što izgleda i ‘zuji’ oblak pčela oko pčelinjaka. Taj ‘oblak’ sačinjavaju elektroni. Nukleus koji je u centru atoma i oko koga igra oblak elektrona je opet toliko mali, da ga ne bi mogli uočiti.
Sada dolazi nešto interesantno što možda niste znali: unutar svakog atoma nukleus je toliko daleko udaljen od nekog od elektrona iz oblaka, koliko je Zemlja otprilike u datim masama udaljena od ostalih planeta! Za praktično poređenje, ako bi atom bio veličine zgrade od 14 spratova, nukleus bi bio veličine manjeg od zrna soli na sedmom katu! Sve ostalo je praznina i to isto takva kao da gledamo u noćno nebo pa vidimo zvijezde (‘susjedne elektrone’) i crni, prazni prostor između njih. Dakle, između nukleusa, elektrona, i susjednih atoma ne postoji ništa… da ne ulazimo u svijet kvarka, bosona i slično. Što ih drži u datim odnosima razdvajanja je kombinacija elektronskog oblaka koji je negativno nabijen, vezanim sa pozitivno nabijenim nukleusom. Solidnost metala tj., čvrstoća metala ili kamena je postignuta kroz elektromagnetizam, a ne sa nekom imaginarnom gustoćom ili čvrstoćom materijala prilagođenu našim čulnim mjerilima.
Znači, taj metak ili vaš zlatni prsten ili ključ za auto… sve je to solidno samo u našem poimanju veličina tj. kako iste mi vidimo i osjećamo. To nas opet navodi na razmišljamo: da li je moguće da vi i ja vidimo na noćnom nebu taj dio mračne vasione koji se nalazi između zvijezda zato jer je prazan prostor kao u atomu? Da li je onda moguće da smo mi samo dio nekog ograničenog prostora veličine recimo kontinenta, i gdje je naš Mliječni Put predstavljen u relativnom odnosu samo kao loptica za tenis?
Hor vjernika:  Ej budalo matora; pa mi ti stalno tvrdimo da to samo Bog zna?

Ako imate poruku ili komentar, kontaktirajte me na ovaj E-MAIL.

 

sineNomine_big

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s