ATIF_-_PORTRET

Atif Kujundžić, književnik

 

DESETOGODIŠNJA

VERTIKALA BOŠNJAČKOG VREMENA

* * *

FATMIR ALISPAHIĆ. IZ SAFFA, 2003. – 2013.

/KOLUMNE/

* * *

Fatmir Alispahić je neslična pojava u bh kulturnom prostoru.

 

Mnogo je ljudi, čak i značajnijih djelatničkih figura koje ga doživljavaju u simplificiranoj projekciji, pa su skloni da ga tako i interpretiraju i prikazuju. Te pojednostavljene/uprošćene slike im ne koriste naročito. Naprotiv. Osim toga, vidjeli Alispahića kao lijevog ili desnoga, moraju vidjeti zasnovanost i vrijednost njegovoga rada iz kojega imaju što naučiti. Kako god, tako je za umne ljude.

Barem to, kako biti radan i angažiran čovjek – preuzimajući sav rizik na sebe samoga. Spočitavanje bilo kakve pozicije, nije inteligentno, jer nam je pozicija najčešće, barem u osnovnim elementima društveno uvjetovana i zadata. Stvar je nadalje, neodrživa i sa stanovišta da niko i ne pomišlja nekome spočitnuti što je član neke političke stranke, mada to iz političkog uvjerenja svako bira sam za sebe i šta još o tome reći? Što je član neke tajne, javno militantne /kao što je, npr. Srpska Demokratska Stranka/. Zašto onda spočitavati i forsirati do progona čovjeka, koji je, iz osobnog uvjerenja – sam svoj? Pa, prije svega zato, što neće u jol – što bi rekli naši stari. Osim svega, to je i opasno i štetno po palanački duh, koji nam želi biti i biva usudom, da parafraziramo sjajnog Radomira Konstantinovića.

 

Za palanačko shvatanje javnih djelatnika, najbolji su oni koji su u jarmu, ma koliko beznačajni bili. Njih mogu ožeći prutom, bičom ili štapugom, kad god im se sviđa. Podrugljivost ima palanački predznak i palančani ne vide, s koliko ironije se ustvari, podsmijevaju sami sebi.

Ne mogu vidjeti jer nikad nisu bili na vjetrometini. Oni su rođeni u zavjetrini. Na osunčanoj strani. Samo svoje šiljte pomijeraju kako im kostima odgovara – na sunce ili u hladovinu.

 

* * *

Dakako, riječ je o bosanskoj čaršiji – mahali – palanci – i njezinim standardima. Nerijetko, palanka može biti vrlo opaka. Čudo jedno. Šuti pred očiglednim zlom i gradi se kako ga ne vidi, ali bez zazora nasrne na osnovno ljudsko pravo da čovjek bude kakav želi biti. Posebno, slobodan kako je od Boga Svemoćnog i satvoren – što bi rekao Mehmedalija Mak Dizdar.

Dakle,

na pojedinca i njegovu slobodu da bude kakav želi, uvijek se može nasrnuti bez osobnih posljedica i štete i graditi palanački ugled. Neki su se intelektualci u tome posebno verzirali do elementarne  perverzije. Čak se ponose time što uistinu nečasno, pa i neinteligentno – godinama čine. A, ne vide sebe u ogledalu palanačkih zluradih pogleda. Palanka šuti i potsmjehuje se /baš kao i oni!/ jer zna: kako će svakome, već po redu i zakonu osvanuti crni petak.

 

* * *

Povod ovome progovoru jeste najnovija knjiga Fatmira Alispahića:

Iz Saffa, 2003. – 2013.

 

Riječ je o /40/ četrdeset izabranih, od ukupno /230/ dvijestotinetridest Alispahićevih kolumni objavljenih u reviji Saff, tokom minulih /10/ deset godina.  

 

Priređivač i urednik knjige Munir Mujezinović, izvšio je izbor tekstova i iste organizirao hronološkim slijedom njihovoga objavljivanja. To je uistinu racionalan i dobar priređivački odnos, jer se u Alispahićevim tekstovima zrcali politička, kulturna i vjerska problematika opstajanja i života bosanskih muslimana na iznimno inventivan način, pa tako i ocrtava – desetogodišnju vremensku vertikalu bošnjačkih životnih problema.

 

Dakako, odražava i svojevrsnu genezu Alispahićeve misli i kolumnističke vještine, te njegovu neporecivu i dosljednu odvažnost da kaže što vidi i misli, ali i proces njegovog kreativnog sazrijevanja.

 

* * *

Kako rekosmo, Alispahiću se spočitavalo svašta u formi napada na slobodu njegovoga viđenja, mišljenja i pisanja. U njegovom primjeru, stavu i pogledu, ko god je želio vidio je trun, ali u svome nije mogao, niti želio vidjeti kladu. Takav nam je palanački običaj. Svašta je o Alispahiću govoreno i pisano. Posebno kad je uzvraćao udarce, što je uvijek doživljavano i više nego nepoželjno.

 

Alispahić je odvažan, a njegov način nerijetko i drastičan. U Alispahićevim inteligentnim kolumnističkim analizama, niko nije želio da vidi istinoljubivost, stilsku figuru, verziranost, rafinman. Ne.

Sve je unaprijed bilo osuđeno na palanačko ništavilo.

 

* * *

Jedan od značajnijih razloga da to tako bude, jeste sadržan u činjenici što je Alispahić svojim britkim tekstovima širio, ne samo specifično i islamski obojen kulturni prostor, već i prostor za bošnjačku misao islamske provenijencije. A to se doživljava još uvijek vrlo nepoželjnim i izlišnim, mada je sasvim logično i neizbježno.

Ovo nije Bosna i Hercegovina od prije dvadesetipet godina! Troipolgodišnji rat promijenio je nebrojene uvjete i međusobne odnose. Velikodržavne pozicije su definitivno /čak i u radu Međunarodnog krivičnog suda u Haagu!/ označene kao fašističke. Ko to još misli da nije fašizam nasrtati na slobodu mišljenja, novinarskog i spisateljskog izraza?

Svakako, to je fašizam koji sami nismo prepoznali i kojemu neinteligentno robujemo!

 

* * *

Uz genocid o kojem je i presuđeno, mnogo je toga sramnog i besramnog što je učinjeno bosanskim muslimanima u dugom vremenskom razdoblju, a dijelom se dogodilo upravo u liku i djelu Fatmira Alispahića. Značajnim dijelom njegovi tekstovi upravo o prethodnom svjedoče. Njemu je višekratno osporeno pravo da slobodno misli i piše i u jedinstvenom primjeru, osporeno mu je ljudsko pravo da se obrazuje na visokoškolskoj ustanovi o svome trošku!

Bez primjera, činjenice za povijest beščašća jednoga multikulturalnog prostora koji je osim svega naša milenijski dugovjeka Zemlja.

 

* * *

Alispahićevi tekstovi od kojih smo brojne ranije pročitali, jer su skretali na njih pažnju javnosti, svjedoče o mukotrpnom prijeđenom putu Muslimana u posljednjih dvadesetpet /25/ godina. Oni su dokazima pomenutoga beščašća kojem su izloženi i

Zemlja i Narod i Narodi.

Teško se mijenjamo, najteže!

 

        Puno je onih kojima godi to što Fatmir Alispahić beskompromisno misli i piše, ali nikome toliko da bi mu odao priznanje kakvo zaslužuje. Zašto? Pa zato jer piše istinu koja ni naklonjenima, ne ide naročito u prilog. Istina, nije ničija sluškinja i ne može poslužiti nikome za brisanje zadnjice poslije vršenja nužde. Uglednici su mahom veoma svikli da im se titra.

 

Fatmir Alispahić nikad nije pristao na to. Prisjetimo se njegovih tekstova i knjiga i banalnih, udvoričkih mišljenja o njima, tek da bi se sačuvao obraz /ako je to uopće moguće!/.

 

* * *

Iako je riječ o manjem broju /od velikog broja objavljenih tekstova/, priređivač uspijeva u plemenitom insanskom nijjetu, da ovom knjigom označi prostor u kojem se uspravaljaju samosvijest i svijest pojedinca, kultura i vjera jednoga naroda. To što se povremeno nećomo suglasiti sa Alispahićem, krajnje je sporedno za nas, Alispahića i povijest.

Hronološka vertikala od /10/ deset godina, zahvaljujući i tekstovima Fatmira Alispahića – uspravila je i učinila jasno vidljivim stablo mišljenja, pamćenja i kulture bosanskih muslimana na vjetrometini vremena kojemu se neštedimice izložio i sam autor.

Riječ je o faktima i vrijednostima sa kojima ova Zemlja, njezini narodi i multikultura moraju i ubuduće računati. To je narod koji više neće šutjeti i samo trpjeti.

 

* * *

Fatmir Alispahić nije samo vješt i dobar kolumnist. Vrlo je obrazovan i talentiran pisac. Fatmir Alispahić ustvari je pjesnik, a to je ona, bogomdana i vrhunaravna autorska pronicljivost koja nam zaustavlja misao i okreće nas nama samima.

Npr.,

naslov jedne kolumne je: Tekbir je misao, a ne glas. Dakle, dijelom naše svijesti mora biti i vladati fakat kako je samo Bog Velik. Kako je čovjek samo loša slika svekolike privremenosti u procesu svekolikih i stalnih promjena. Dijalektika Alispahićevog odnosa, ne može naići na odobravanje u vlast ufuranih spodoba, fašizmom obuzetih umova i osoba. Ovosvjetska prilika i mogućnost značajna jest, ali nikako i jedina i konačna. Vidjeli smo kako je materija neuništiva i kako se, kao i energija – samo transformira u druge vidove Njegovoga Stvaranja i Njegove Jednoće Postojanja i opstajanja… što je samo djelomično dato i čovjeku kao poimanje radi otvaranja vrata u Vječnost.

Fatmir Alispahić, prošao je školu smrti, što bi rekao Duško Trifunović, pok.

 

Dobili smo izvrsnu, dragocjenu knjigu. Hvala autoru, priređivaču i izdavaču. Ova knjiga i slične joj knjige, jesu međaši u vremenu i beskraju opstajanja živoga konteksta – naroda, dakle i njegovoga bića u Božjom Voljom označenom prostoru.

 

* * *

Tuzla, srpnja, anno Domini 2013.                          ak

***

Logo

75 300 Lukavac. Ulica Patriotske lige, broj: 4/1.

Telefon: +387 61 734 977. E-mail: kujundzic@gmail.com

_________  BOSNA i HERCEGOVINA   _________

______________________________________________________________

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s