“Primjeren gest

Dodik: Saučešće porodicama stradalih u Srebrenici

B. A. 11/07/2013 19:50:00

Milorad Dodik

PRIJEDOR – Predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik izrazio je danas saučešće porodicama žrtava zločina u Srebrenici.

“Želim izraziti svoje žaljenje i saučešće svim porodicama koje su izgubile svoje najbliže u tom događaju”, rekao je Dodik novinarima u Prijedoru, gdje je razgovarao sa rukovodstvom ovog grada U Potočarima kod Srebrenice danas je u Memorijalnom centru održan komemorativni skup povodom 18 godina od dešavanja u Srebrenici.

 (SRNA)[1]

 

Esad BAJTAL

 

Gornja izjava Milorada Dodika: “Želim izraziti svoje žaljenje i saučešće svim porodicama koje su izgubile svoje najbliže u tom događaju“, izrečena u Prijedoru, također mjestu genocida za koji će Karadžiću biti suđeno,[2] samo je još još jedan od niza smišljeno plasniranih Dodikovih cinizama, koje SRNA sa zadovoljstvom i po nalogu plasira domaćoj i svjetskoj javnosti. Radi se o ko zna kojem, ali, ovaj put, vješto sofisiticiranom poricanju genocida kroz njegovo tobožnje žaljenje.

Da bi se to shavtilo nije potrebna nikakva čitalačka mudrost. Čak i površno čitanje pažljivo formulirane izjave pokazuje odsustvo elementarne iskrenosti Milorada Dodika, i još jedno igranje žrtvama i osjećanjima njihovih porodica, te svođenje genocida na “događaj”, kako je genocid kabinetski osmišljeno nazvan.

Naime, ne radi se ni o kakvom događaju nego o dobro isplaniranom zločinu. Događaj je nešto slučajno, dogodovština, nešto što je posljedica slučaja, odnosno sticaja okolnosti koje se nisu imale na umu.

Genocid je nešto savim drugo.

Sve, samo ne – “događaj”.

Genocid se planira i izvodi po strogo utvrđenom slijedu operacija: hapšenje, deportacija, strijeljanje, zatrpavanje u masovne grobnice, a zatim, dislociranje tih (primarnih) u sekundarne grobnice (“asanacija terena”), kako je to, također planirano skrivanje genocida, nazivao Dodikov idejni praktični uzor, Slobodan Milošević. Preko 300 (i slovima: tristo), masovnih grobnica u na kojima leži manji bh entitet, jasno govore o genocidu, a ne o “događaju”, kako dobro organizovani zločin masovnog uništavanja ljudi i djece (uključujući i novorenčad, poput male Fatime, najmlađe žrtve genocida)[3] imenuje Milorad Dodik.  

Uostalom “događanje” genocida širom BiH Karadžić je najvio čitavih pola godina prije početka agresije na Republiku Bosnu i Hrcegovinu:

Za samo nekoliko dana Sarajevo će biti sravnjeno sa zemljom i biće 500.000 mrtvih. Za mjesec dana Muslimani Bosne i Hercegovine biće uništeni. (R. Karadžić, početak oktobra 1991.).[4]

 

I Dodik to dobro zna.

 

Upravo zato, kao svjedok Karadžićeve odbrane, on intenzivno i godinama koristi svaku priliku da negira genocid, i time umanji odgovornost genocidne politike SDS-a, Radovana Kradžića i Ratka Mladića na čiju se stranu javno svrstao i na čijem svrstavanju godinama skuplja političke poene i odnosi izborne pobjede.

 

Priča o “događaju” je čista laž.

Ništa se nije “događalo” samo od sebe.

 

Sve je u Srebrenici rađeno po konkretnom planu zacrtanom još početkom 1995. godine. Od Karadžićeve Direktive vojsci (8 marta, 1995.) da stvara “nemoguće uslove življenja” Srebreničanima, do onemogućavanja UNPROFOR-a u dostavi humanitarne pomoći. I sve to, sofisterijski precizno postavljeno tako, da se “izbjegne osuda međunarodne zajednice i međunarodnog javnog mnijenja”. Političku direktivu Karadžića pratila je Mladićeva vojna direktiva  (“Direktiva 7.1”) od 31. marta. Očito, u pitanju je još jedan dokaz koordinirane sistematičnosti i svjesnog planiranja zločina koji će biti zaokružen  genocidom. Sve je do detalja sračunato. Podvale i obmane, laž i pažljivo iznijansirano licemjerje, vagani su apotekarskom vagom povampirene velikodržavne zločinačke etno-ideologije čiji je rezon sadržan u nalogu: “Miroslave, to sve treba pobiti”, koji (na pitanje Miroslava Deronjića: “Šta sa Srebrenicom”?), Radovan Karadžić formuliše kao kratak i jasan imperativ politički precizno isplaniranog zločina.

 Dokle se išlo u koordinaciji skrivanja istine i obmane domaće i svjetske javnosti, najbolje govori vojno-medijski izrežiran trenutak propagandnog TV praćenja Mladićevog dijeljenja čokoladica djeci Srebrenice, u istom trenutku dok njihove očeve (autobusima planski dopremljenim iz Srbije), ajhmanovski uredno deportuje na pripremljena gubilišta. Na sceni je cinizam medijski osmišljene reinterpretacije zločinačke SDS realnosti, i njenog izvrtanja u sliku tobožnjeg humanizma i pažnje spram naivne dječice koja, ništa ne sluteći, skoru smrt vlastitih očeva zaslađuju gorkim čokoladicama vojnog i jeftino-propagandnog cinizma državne televizije Srbije.

 Neljudskost i jeftinost te propagandne mimikrije, ogleda se u činjenici da “cinizam počiva u stvari, a ne u riječima koje stvar označavaju”.[5] U konkretnom primjeru, međutim, cinizam jednako leži u djelu podlo osmišljenog davanja čokoladica, koliko i u TV slici tog davanja namijenjenoj obmani Svijeta. Odnosno, planski tempirana TV slika, samo je očigledno i nepobitno uvjerljivo svjedočanstvo strateški osmišljenog cinizma “koda poricanja” počinjenog genocida. Cinizma kao krajnje bestidne drskosti i negacije elementarne ljudskosti ideologa, nalogodavaca i izvođaća krvavog pogroma. Crna slika ljudskog i vojnog bešćašća. Samo cinik Mladićevog formata može biti toliko bezočan i drzak da tako užasan zločin, kojim je lično rukovodio, pokuša maskirati gestom “dobrote” i tobožnje osjećajnosti ubice kakav je bio. I on je, danas (uprkos svemu što se zna) – nacionalni junak i uzor (“Nož, žica, Sreberenica”) školski izmanipulirane srpske mladeži. Heroj “nebeskog naroda”.[6]

 Uostalom, nadnaslov vijesti: “Primjeren gest”, i nehotice, izriče suštinu i pogađa u srž Dodikove izjave. Gest je latinska riječ, a označava postupak sračunat na izazivanje vanjskog efekta. U pitanju je varka mimikrijske nakane upućena neupućenima kako bi ih dezinformisala u skladu sa prikrivenim namjerama referenta koji zacrtanu interesnu igru želi prikazati u sasvim drugom svjetlu od izvorne, praktično neprihvatljive namjere poručioca (savjetnički tim kabineta) i izvođača (Dodika).

 Tako se, verbalni gest “žaljenja”, pokazuje kao praktični čin izrugivanja Milorada Dodika, žrtvama genocida, njihovim porodicama. A s obzirom da je u pitanju gest (izjava) data na sam dan ukopa i godišnjice, radi se i o otvorenom pljuvanju u lice  civiliziranom dijelu svijetu koji obilježavanjem genocida jasno potvrđuje istinsku prirodu tobožnjeg  – “događaja”.


[3] http://cro.time.mk/cluster/95631da039/masovni-ukop-409-novoidentificiranih-zrtava-pokopana-i-najmladja-zrtva-genocida-novorodjence-fatima.html

[4] Snimak telefonskog razgovora (pola godina prije početka rata u BiH), između Radovana Karadžića i Momčila Mandića prezentiran u Haagu. Autentičnost snimka potvrdio je šef  KOS-a Aleksandar Vasiljević (Cf: Kjell Arild Nilsen, Milošević i krig og i Haag – en dokumentasjon, Sypress forlag, Oslo 2007.)

[5] Der Zynismus liegt in der Sache und nicht den Worten, velche die Sache bezeichnen (Marx, Das Elend der Philosophie)

[6] Više o tome u: E. Bajtal, Neofašizam u etno-fraku, Rabic, Sarajevo, 2013.

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s