Prihvaćeni osnovi žalbe Haškog tužilaštva, Radovan Karadžić odgovoran za genocid u sedam bh. općina!

http://tacno.net/novosti/prihvaceni-osnovi-zalbe-haskog-tuzilastva-radovan-karadzic-odgovoran-za-genocid-u-sedam-bh-opcina/

 Simbolično, na godišnjicu genocida u Srebrenici, Žalbeno vijeće kojim je predsjedavao sam predsjednik Haškog tribunala Theodor Meron prihvatilo je žalbu Haškog tužiteljstva i poništilo raniju odluka predsjedavajućeg Sudskog vijeća Haškog tribunala O-Gona Kwona koji je 28. juna prošle godine oslobodio bivšeg lidera bosanskih Srba Radovana Karadžića genocida u sedam bosanskohercegovačkih općina, od marta do decembra 1992. godine, javio je novinar agencije Anadolija (AA).

Odbačen je tako stav Pretresnog vijeća da dokazi koje su tužioci predočili do polovice suđenja nisu dovoljni za dokazivanje genocida u Bosni i Hercegovini. Predmet se vraća Pretresnom vijeću na nastavak suđenja protiv Karadžića, čiji argumenti da je trebala biti potvrđena oslobađajuća presuda protiv njega, odbačeni.

”Žalbeno vijeće poništava zaključak Pretresnog vijeća da ne postoje dokazi na osnovu kojih bi, da su prihvaćeni, bio donesen zaključak o genocidnoj namjeri Kradažića i ostalih. Poništava se zaključak Pretresnog vijeća kojim se Karadžić oslobađa odgovornosti i vraća na snagu optužba kojima se Karadžić tereti pod tačkom 1. optužnice”, kazao je sudija Theodor Meron.

Prema tom dijelu optužnice protiv Karadžića, snage bosanskih Srba su u općinama Bratunac, Foča, Ključ, Prijedor, Sanski Most, Vlasenica i Zvornik pokušale da Bošnjake i Hrvate ”unište u potpunosti ili djelomično kao etničke grupe”. Odluka se ne odnosi na genocid u Srebrenici za što Karadžić nije ni bio ni oslobođen u junu prošle godine za tu općinu.

U četiri žalbena osnova, Haško tužilaštvo je tvrdilo da bi ”svako razumno vijeće moglo da zaključi da je u Bratuncu, Foči, Ključu, Sanskom Mostu, Vlasenici i Zvorniku počinjen genocid”, kao i da su ”Karadžić i drugi učesnici udruženog zločinačkog poduhvata dijelili specifičnu namjeru čiji je cilj bilo fizičko uništenje bosanskih muslimana”.

Taj osnov je djelomično prihvaćen i to je bila osnova za novu sudsku odluku, koju su s radošću prihvatile sve žrtve. Žrtve su, naime, strahovale da bi Karadžić mogao biti oslobođen odgovornosti za genocid.

Tužilaštvo je 25. septembra 2012. uložilo žalbu na oslobađajuću presudu. Žalbeno vijeće je 17. aprila 2013. ove godine saslušalo usmene podneske u vezi sa žalbom.

Pravilo 98bis Pravilnika o postupku i dokazima Međunarodnog suda predviđa da će, po završetku izvođenja dokaza optužbe, pretresno vijeće usmenom odlukom, nakon što sasluša usmene argumente strana, donijeti oslobađajuću presudu po bilo kojoj od tačaka optužnice ukoliko nema dokaza koji mogu biti osnova za osudu.

* * *

            Radovanu Karadžiću će se suditi za genocid nad nesrbima u općinama Bratunac, Foča, Ključ, Prijedor, Sanski Most, Vlasenica i Zvornik

Žalbeno vijeće Haškog tribunala odlučilo je da će se Radovanu Karadžiću suditi za genocid u sedam općina u Bosni i Hercegovini počinjen 1992. godine nad Bošnjacima i Hrvatima, uz postojeću optužnicu za genocid u Srebrenici 1995.

Predsjedavajući sudskog vijeća Theodor Meron rekao je da su ponuđeni dokazi van razumne sumnje pokazali genocidnu namjeru nad nesrpskim stanovništvom.

Međupresuda se odnosi na općine Bratunac, Foču, Ključ, Prijedor, Sanski Most, Vlasenicu i Zvornik, a obuhvata period od kraja marta do kraja decembra 1992. godine.

“Žalbeno vijeće zaključuje da bi dokazi u spisu, ako se uzmu u najpovoljnijem svjetlu, mogli dokazati da je Karadžić posjedovao genocidnu namjeru”, rekao je sudija Meron.

Prenatrpani logori

Iznoseći detalje spisa, sudija Meron je rekao da se navodi kako je na sastancima Karadžića i drugih članova udruženog zločinačkog poduhvata odlučeno da će jedna trećina bh. muslimana biti pobijena, trećina pokrštena, a trećina otići sopstvenom voljom, te da će tako svi muslimani nestati iz Bosne.

Karadžić je, također, navodno izjavio da je njegov cilj da se “riješimo neprijatelja u našoj kući, Hrvata i muslimana i da ne budemo u istoj državi sa njima”, te da će, ako izbije rat u Bosni, muslimani nestati i biti uništeni.

Sudija Meron je kazao kako postoje ubjedljivi dokazi da su bosanski muslimani i Hrvati zarobljeni u logorima na području sedam navedenih općina bili podvrgnuti životnim uvjetima koji bi doveli do njihovog fizičkog uništenja – uključujući veliku pretrpanost i uskraćivanje hrane.

Žalbeno vijeće je zaključilo, između ostalog, da je Pretresno vijeće pogriješilo kada je zaključilo da dokazi koje je izvelo Tužilaštvo nisu dovoljni da se dokažu određeni tipovi genocidnih djela.

Žalbeno vijeće je navelo dokaze da su zatočenici bosanski muslimani i bosanski Hrvati šutirani i teško premlaćivani velikim brojem različitih predmeta.

Vijeće je dalje navelo dokaze koji ukazuju na to da su zatočenici premlaćivani sve dok ne bi izgubili svijest, te da su ta premlaćivanja za posljedicu imala ozbiljne povrede. Žalbeno vijeće je zaključilo da, ako bi bili u potpunosti prihvaćeni, ovi bi dokazi mogli pokazati da se radnja u osnovi djela genocida – nanošenje teških tjelesnih ili duševnih povreda – dogodila, te da nijedan razuman presuditelj o činjenicama ne može doći do drugačijeg zaključka.

Slično tome, Žalbeno vijeće je navelo dokaze da su zatočenici držani u prenatrpanim uslovima, ponekad na stotine ljudi u jednoj prostoriji. Žalbeno vijeće je takođe navelo druge dokaze koji ukazuju na to da zatočenicima nije ukazivana zdravstvena njega ili da je ona bila neadekvatna, da su dobijali premalo hrane ili da je u opšte nisu dobijali, što je dovelo do neuhranjenosti, izgladnjivanja i velikog gubitka težine, da nekima nije davana voda i da nisu imali pristup odgovarajućim sanitarnim uslovima, što je dovelo do širenja zaraze.

Žalbeno vijeće je zaključilo da, ako bi bili u potpunosti prihvaćeni, ovi bi dokazi mogli pokazati da se dogodila radnja u osnovi djela genocida – hotimično nametanje uslova života smišljenih da izazovu duševno uništenje žrtava.

Janja Beč Neumann, sociologinja i istraživačica genocida, kazala je za Al Jazeeru da je međupresuda Žalbenog vijeća “veliki poklon žrtvama čije duše i tela više nisu tu”.

“To je veliki poklon u smislu nalaženja mira za njihovu decu, bližnje… Na putu pravde, mislim da je to ono što daje nadu. Kada nestane nade, ostaju samo čudovišta. Ovakvom jednom odlukom se zausavlja mogućnost da najveće čudovište bude na vrhu i da nema nade.”

Zahtjev tužilaca

Tužilaštvo je u aprilu tražilo od Žalbenog vijeća da poništi prvostepenu odluku, kojom je bivši predsjednik bh. entiteta Republika Srpska na polovini suđenja oslobođen optužbi za genocid nad nesrbima u općinama Bratunac, Foča, Ključ, Prijedor, Sanski Most, Vlasenica i Zvornik.

Karadžićeva odbrana, nasuprot tome, ocijenila je da je prvostepeno vijeće donijelo ispravnu odluku kako nema dokaza da su srpske snage pod Karadžićevom vrhovnom komandom u tim općinama 1992. počinile genocid nad nesrpskim stanovništvom, prenosi agencija Fena.

Raspravno vijeće Haškog tribunala je 28. juna 2012, nakon što su tužitelji okončali izvođenje dokaza, oslobodilo Karadžića optužbe za genocid nad Bošnjacima i Hrvatima u sedam općina.

Prema toj odluci tužitelji nisu dokazali da su zločini srpskih snaga u tim općinama, uključujući progon i istrebljenje, počinjeni s “genocidnom namjerom” da se Bošnjaci i Hrvati “unište u potpunosti ili djelimično kao etničke grupe”.

Tokom rasprave o žalbi koju su uložili na tu odluku tužitelji su tvrdili da je ona pogrešna i da su izveli dovoljno dokaza ne samo o teškim zločinima u općinama, nego i da su zlodjela bila posljedica Karadžićeve “genocidne namjere”.

Negiranje genocida

Tužilac Alan Tieger naglasio je kako je dokazano da su srpske snage 1992. u sedam bosanskih općina počinile sve elemente genocida, masovna ubistva, nanošenje teških fizičkih i psihičkih povreda i stvaranje nepodnošljivih uvjeta za opstanak cijele etničke grupe ili njenih dijelova.

Tieger je podsjetio na teška zlodjela počinjena u logorima Omarska i Keraterm, te progon skoro cijelog bošnjačkog stanovništva iz prijedorske općine. Kazao je da su “tijela 5.000 Bošnjaka bačena u okno rudnika”, nakon čega su srpski zvaničnici “razmatrali da li da ih samelju ili spale”.

Kao rezultat, predratni udio Bošnjaka u ukupnom stanovništvu od 42 posto poslije rata smanjen je na jedan posto.

Karadžićevu “genocidnu namjeru” tužilac je ilustrirao citirajući njegovu izjavu iz Skupštine BiH iz oktobra 1991: “Nemojte misliti da nećete odvesti BiH u pakao, a muslimanski narod možda u nestanak, jer muslimanski narod ne može da se odbrani ako dođe do rata.”

Optuženi Karadžić rekao je ne samo da on nije kriv “nego (da) niko nije kriv za genocid, jer genocida nije bilo”.

Preostalih 10 tačaka optužnice terete Karadžića za genocid u Srebrenici, progon Bošnjaka i Hrvata širom BiH, teror nad civilima u Sarajevu dugotrajnim granatiranjem i snajperisanjem, te uzimanje pripadnika UNPROFOR-a za taoce.

Izvori: Al Jazeera i agencije

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s