Zdenko Kremer

POZDRAV EVROPSKOJ UNIJI

http://tacno.net/novosti/pozdrav-evropskoj-uniji/

Objavljeno od tacno.net dana Srpanj 5, 2013 u Novosti, Zagreb

 

Foto: etsy.com

Radujemo se ulasku u vašu Evropsku Uniju. S nama ćete prije stići do ruba ponora.

Zaista mi ne bi bilo ni na kraj pameti pisati o ulasku Hrvatske u Evropsku Uniju, da se upravo u toj noći, sa 30. lipnja na 1. srpnja i to baš oko ponoći tj. trenutka u kojemu smo formalno ulazili u ovu veliku asocijaciju, nije zbio jedan neobičan stjecaj okolnosti, koji me potakao da malo bolje razmislim o tom značajnom događaju. Ranije sam našu “evropsku eskapadu” shvaćao i tumačio na jednostavan način – Eto nam još jedne nevolje. I k tomu sam jedino primjećivao kako je ta naša samostalna Hrvatska trajala kraće čak i od Stare Jugoslavije, te kako je u cijeloj poznatoj povijesti od svih političkih tvorevina koje su postojale na ovim našim prostorima, kraće od nje trajala samo jedna druga nezavisna Hrvatska.

Dobro je to kad ti se nešto neobično ili značajno (a i nenegativnog predznaka), desi u određenom, recimo to tako, povijesnom trenutku. Ostane ti onda taj trenutak duboko urezan u pamćenje, zapravo ga “nosiš sa sobom” kroz cijeli život, tako da kasnije može poslužiti za neko vedro prisjećanje ili od toga možeš složiti kakvu zgodnu priču. Zanimljivo je da mi se na sličan način u pamćenje urezao i prvi dan hrvatske samostalnosti 30. svibanj 1990. – premda se ovaj datum time ne može smatrati formalno (samostalnost je proglašena tek nešto više od godinu dana kasnije), on je to bio “praktički”. A upravo to mi je bio tj. to nam je bio zadnji dan predavanja na faksu, a slavili smo toga dana i apsolventsku večer. Sjećam se kako sam, vraćajući se kući s faksa zajedno s jednim svojim kolegom i zemljakom, inače Srbinom, našao na glavnom zagrebačkom trgu, u trenutku dok je tamo već započinjala poznata proslava Tuđmanove izborne pobjede. Nismo obraćali pažnju na tu gungulu, samo smo prošli mimo. Bio sam u to vrijeme “za Savku i našeg Supeka” i nisu mi se nimalo sviđala tadašnja Tuđmanova javna prikazanja. Vjerojatno su se mom kolegi ta prikazanja sviđala još i manje. A kasno navečer toga dana, vraćajući se sa apsolventske proslave (u svom me autu kući vozio jedan drugi kolega), gledali smo i slušali kako Ljubljanskom avenijom bezumno jure automobili zakićeni hrvatskim stjegovima, praćeni zvukom sirena i/ili glasnom pjesmom, i nije nam baš bilo jasno što je (s) tim ljudima, a pomalo se i bojali da ne izazovu kakvu nesreću. Možda bismo se i danas, na kraju naše “hrvatske balade”, ponovno mogli zapitati – Što je s tim ljudima? Jesu li izazvali kakvu nesreću? – no to su stvari koje izlaze izvan okvira ovoga teksta.

Događaj, tj. splet okolnosti u trenutku ulaska Hrvatske u Evropsku Uniju, odnosno u trenutku ponovnog gubljenja naše državne samostalnosti (onog formalnog, stvarnu smo izgubili puno ranije, a možda je nikada nismo ni stekli), koji sam spomenuo na početku, na prvi se pogled može doimati bizarnim, no nadam se da će se u nastavku teksta čitatelj uvjeriti da to baš i nije tako. A evo o čemu se radi.

Te sam večeri 30. lipnja 2013. malo “zaružio” rješavajući jedan malo teži programerski problem, pa je, usprkos tome što sebe smatram “jutarnjim tipom” koji po PS-u liježe u 22:00:00, u trenutku kad sam odlučio tu stvar ostaviti za sutra, već bilo blizu ponoći. Otišao sam u kupaonicu oprati zube, i tu sam u jednom trenutku začuo neko neobično lupkanje, u neposrednoj svojoj blizini. Ogledao sam se oko sebe i u velikoj plastičnoj vani, koju držim u kadi, ugledao jedno čudnovato biće tamnosmeđe boje, kako se unutra miče, zapravo koprca, pokušavajući valjda izaći van. U prvi sam mah pomislio da se radi o žabi, no brzo sam shvatio da je to zapravo šišmiš koji je uletio kroz otvoren prozor i završio tu gdje je završio.

Netko će sada možda reći kako u tome nema ničega neobičnog, uostalom, u sumrak se, bar ovdje kod nas u Prečkom, posebice u toplije doba godine, lako mogu primjetiti ova stvorenja kako oblijeću oko zgrada, no moram naglasiti kako se u svih ovih 27 godina otkad sam došao u Zagreb, tj. otkako stanujem na svojoj zagrebačkoj adresi, nikada nije dogodilo da mi neki šišmiš uleti u stan (nikad zapravo nije uletjela ni ptica), a to se nije događalo ni ranije – koliko me pamćenje služi, mogu reći da ovu životinju nikad u životu i nisam vidio izbliza. Koji je bio vrag tom mom eurointegracijskom posjetiocu, da li mu se to pokvario njegov radar ili sonar ili kako se već zove taj uređaj pomoću kojega se orijentira u prostoru; da li se u toj Ujedinjenoj Evropi sve odmah pokvari ili je i on doslovno pao u depresiju zbog gubitka hrvatske državne suverenosti, ne znam, no to izgleda nije ni važno znati.

Uglavnom, taj čudni svat nije mogao poletjeti, lupao je krilima po dnu vane, uzaludno. Pošto mu je očito bila potrebna pomoć, odmah sam priskočio. Najprije sam maknuo lavor koji u toj vani obično stoji – mislio sam da mu preuzak manevarski prostor ne dopušta polijetanje – no on to nije uspijevao izvesti ni iz prazne vane. Onda sam vanu podigao i malo je nagnuo, no on je, umjesto da poleti pao u kadu (srećom praznu). Onda sam malo pričekao u nadi da će se ipak uspjeti iskobeljati iz kade, no ni to nije išlo. Naposlijetku sam ga dohvatio uz pomoć jedne plastične vrećice (jer mi se gadilo dirati ga golim rukama) i izbacio kroz prozor.

Iza toga sam, i to točno u 00:00 sati, spremajući se na počinak, nespretno zakvačio rukom svoj elektronski sat-budilicu i on je prestao funkcionirati, pa premda sam ga nešto kasnije ipak uspio vratiti u “život”, i ovaj mi je detalj sa “zaustavljenim vremenom”, posvjedočio da se događa nešto zanimljivo.

A evo sada i objašnjenja zašto ova zbivanja smatram vrijednima da bude zabilježena i zašto sam odlučio žrtvovati cijeli dan, a i više, ne bi li ih “dokumentirao”, premda imam drugog, važnijeg posla. Kao prvo, po meni, tu se radi o sinhronicitetu, što je samo po sebi vrijedno pažnje – a sinhronicitet je, da podsjetimo, naizgled slučajno i ničim izazvano “susretanje” događaja koji su povezani, bilo na neki simbolički način, bilo u nekom “konkretnijem” smislu (s tim da ta pojava, kako neki tvrde, manifestira “jedinstvenost” svijeta u kojemu živimo i još mnoge druge stvari). No taj sinhronicitet nije poanta ovoga teksta. Sigurno je, uostalom, da mnogo ljudi uopće ne vjeruje da sinhroniciteti postoje, niti im je po volji koncept “Univerzuma” u koji se ovakve pojave uklapaju na prirodan način – to je, na koncu, i svjetonazorsko pitanje, a o tim pitanjima nema smisla raspravljati u jednom ovakvom tekstu.

Poanta, međutim, leži u mom pokušaju interpretacije ovoga događaja (tj. sinhroniciteta). Naime, taj me splet okolnosti potakao da si postavim pitanje – Što sve ovo znači? Zanimljivo je da se većina ljudi, u trenutku kad se susretnu s nekim malo vjerojatnim ili posve nezamislivim stvarima, obično postavlja pitanje – Kako se to moglo dogoditi? ili Zašto se to dogodilo?, a ne pitanje Što to znači? Koje je od ova tri navedena pitanja primjerenije postaviti u takvim situacijama, ne znam, no primjetio sam da su ljudi čiju sam pamet cijenio (i još uvijek cijenim), i koje sam smatrao iskrenijima i vjerodostojnijima od ostalih, tada obično postavljali ono prvo.

Nažalost, tih mojih poznanika, koji su obično znali i dati i prikladan odgovor, više nema među živima (još jedan dokaz za tezu kako je mudrosti na ovom svijetu sve manje), pa mi je kao jedini izvor informacija ostala literatura. Tako sam se sutradan dohvatio “Rječnika simbola” A. Chevaliera i A. Gheebranta koji su izdali NZMH i Mladost (četvrto prošireno izdanje iz 1994.). Tu se pod natuknicom “Šišmiš” može saznati kakvo je simboličko značenje ovoga pojma za više različitih kultura. U “zapadnjačkoj” i nekim indijanskim ono je “intonirano” negativno, u kineskoj pozitivno, u nekim afričkim prilično ambivalentno. Zapravo ta je podvojenost značenja prisutna i drugdje, pa ovaj pojam može simbolizirati i ambivalenciju samu (dvojnost bića koje je u ovom slučaju hibrid miša i ptice). Evo još nekih natuknica uzetih iz istog teksta – “Po Mojsijevom zakonu šišmiš je nečista životinja, simbol idolopoklonstva i užasa”. U Maya on je “utjelovljenje podzemnih snaga” … “koje uništava život i proždire svjetlost”. Kod afričkih Fulba on je “sljepoća za najjasnije istine i gomilanje moralnih gadosti i rugoba”. Za alkemičare je “simbol dvoličnosti”.

Na kraju natuknice dana je stanovita sinteza “šišmišje simbolike” koju ćemo citirati u potpunosti: “Šišmiš simbolizira biće zauvjek zaustavljeno u jednoj fazi svoga uzlaznog razvoja: on više nije niži stupanj, ali još nije niti viši; on je promašena ptica i, kako kaže Buffon, nakazno biće. Za razliku od plave ptice, koja i noću ostaje nebeska životinja, nešto se mračno i teško, kaže Bachelard, skuplja oko ptica noći. U mnogim maštanjima, šišmiš je stoga izvođenje lošeg leta (neko nesigurno lepršanje, kaže Buffon), nijemog, crnog i niskog leta, antitrilogija shelleyevske trilogije zvučnog, prozirnog i lakog. Osuđen da neprestano udara krilima, šišmiš ne poznaje dinamičkog počinka u lebdjenju. U njemu se, kaže Jules Michelet, vidi da priroda traži krilo, a nalazi tek maljavu i odvratnu opnu koja uza sve to već obavlja njegovu funkciju… Ali krilo ne čini pticu. U Krilatoj kozmologiji Victora Hugoa, šišmiš je prokleto biće koje personificira ateizam. S obzirom na to, šišmiš simbolizira biće čija je duhovna evolucija sputana, promašaj duha.”

I sad se možemo zapitati – Ne govori li ovaj kratki tekst upravo o Evropskoj Uniji? Nije li ona “biće” tj. tvorba (možda zauvjek) zaustavljena u jednoj fazi svoga uzlaznog razvoja? Nije li ona “promašaj duha”, jedna neuspjela, nakazna državna asocijacija? Nema li u njoj nečega “mračnog i teškog? Nije li njezin razvoj sputan sputanošću umova koji je vode? Ne uništava li ona i svjetlost (razuma) i ljudske egzistencije? Nisu li njezini narodi tražili krilo (krila, ne bi li poletjeli), a dobili maljavu i odvratnu opnu unutar koje odvija njihov tegoban život, točnije život onih 99% koji su lišeni svega, osim onoga najnužnijeg za preživljavanje (a mnogi i toga)? Ne svjedočimo li svakodnevno njezinoj dvoličnosti, moralnom sljepilu, gadostima, idolopoklonstvu svjetskim centrima moći, recimo kad slušamo vijesti kako prizemljuju avione državnika s drugih kontinenata u svojoj bjesomučnoj potjeri za Snowdenom ili one o gašenju grčke javne televizije, o slanju novih kontingenata trupa za Afganistan, o donošenju zakona kojima se zabranjuje promet ljekovitim biljem, uvode restrikcija na upotrebu vlastitog sjemena, otvaraju mogućnost nekontroliranog plasmana GMO hrane, pogoduje sve više i više kasino-bankarstvu i kapitalizmu te privatizacijskoj pljački u javnom sektoru, dok se, s druge strane, oštro režu ne samo socijalna nego i najosnovnija ljudska prava. Nije li tome dokaz i sve ono što su otkrili dokumenti (posebice depeše američke diplomacije) koje su objelodanili Snowden, Assange ili neki drugi njihovi kolege? Nije li tome dokaz i ono što su radili i još uvijek rade i s Julianom Assangeom i svim ostalim “zviždačima” i borcima za slobodu? Nije li tome dokaz i ovo što se upravo događa na hrvatskim tržnicama ili pak policijsko postupanje prema malobrojnoj skupini “antiunionista” koja je željela prisustvovati tzv. proslavi naše “eurointegracije”.

Nije li sve ovo što smo citirali, k tomu, i priča o nakaznom duhu evropskih vladara tj. briselske birokracije koja “leti nisko”, čije su “izvedbe” u pravilu loše i koja predstavlja antipod shelleyevskoj trilogiji zvučnog, prozirnog i lakog, već i stoga što u svojoj nespretnosti i tuposti nikako ne uspijeva uspostaviti “dinamičku ravnotežu” i osigurati “počinak” svojim iscrpljenim i osiromašenim narodima. Nisu li oni, poput šišmišjeg simbola, zapravo utjelovljenja užasa, dezorijentacije, ispražnjenosti, ništavila koje karakterizira duhovno stanje našega kontinenta, nisu li upravo oni sami prokleta bića koja personificiraju ateizam, zapravo okultizam, koji je nešto još puno gore.

Naš poznati komentator V. Ivančić u nedavnom svom tekstu nazvao je ove ljude “ološem”, no tu bi svakako trebalo dodati pridjev “mafijaški”, kako bi ih se malo bolje okarakteriziralo. To je uostalom posve vidljivo, barem ovdje kod nas, i iz ove najnovije “udbaške afere”, i iz “slučaja Sanader”, kao i mnogih drugih “slučajeva”, koji nažalost rijetko kada dovedu do sudskog epiloga. Teško je vjerovati da svi ti silni “evropski dužnosnici” s kojima su ovi naši uspostavili tako divna i krasna prijateljstva i partnerstva, nisu upravo isti takvi kakvi su i oni.

Njima su ovih dana mnogi hrvatski pioniri i skojevci uputili neizmjerno srdačne poruke prijateljstva, sreće i ljubavi. Mi ćemo im također uputiti jednu poruku, doduše malo drugačije intoniranu, čija se vjerodostojnost može argumentirati i povijesnim iskustvima našega naroda. A ona bi glasila – Radujemo se ulasku u vašu Evropsku Uniju. S nama ćete prije stići do ruba ponora.

Nadamo se samo da će se, nakon sljedećeg koraka, svi ti mafijaši naći iza rešetaka i da će im se suditi veoma savjesno. I da će potom osvanuti jedna sasvim nova evropska zajednica ljudi i naroda, čiji simbol neće biti šišmiš, prokleto biće zaustavljeno u razvoju, res publica kojom neće vladati šišmišji nakot, odnosno vampiri koji svima nama, normalnim ljudima, već godinama i desetljećima piju krv, nego da će te nakazne simbole našeg moralnog rasapa i bankrota svake moguće vrste, zamijeniti “plava ptica”, nebesko biće koje utjelovljuje istinu i pravdu.

Zagreb, 04.07.2013.

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s