Živa lomača u kući Adema Omeragića

u višegradskoj Pionirskoj ulici

http://diwan-magazine.com/na-zivim-lomacama-gorjeli-su-bosnjaci-visegrada/?fb_source=pubv1#

Višegrad 1992., lomača u kući Adema Omeragića u Pionirskoj ulici

Višegrad 1992., mjesto zločina, živa lomača u kući Adema Omeragića u Pionirskoj ulici

14. juna 1992. godine skupina od preko 70 Bošnjaka, uglavnom iz sela Koritnik, zarobljena je od strane četničkih hordi pod komandom Milana i Sredoja Lukića, zaključana u kući Adema Omeragića u Pionirskoj ulici, u naselju Bikavac. Srpski vojnici su ubacili granatu u kuću, a potom je zapalili. Pucali su na one koji su pokušali pobjeći kroz prozore. Među žrtvama ovog četničkog zločina su bili pretežno žene i djeca, stare i iznemogle osobe. Najmlađa žrtva nije imala ni ime, jer je rođena dva dana prije lomače, a najstarija je imala 79 godina. Samo rijetki su preživjeli.

Dramatično svjedočenje preživjelih

Rijetki preživjeli sa lomače u Višegradu 14. juna 1992. godine bili zaštićeni svjedoci u procesima protiv zločinaca. Dramatično je bilo svjedočenje u Haškom tribunalu majke i sina koji su se bjekstvom spasili od strave u Pionirskoj ulici. “Probudio me je plač i zapomaganje žena i djece. Neka žena je vikala zapaliće nas. Čula se eksplozija i krenula je vatra blizu kućnih vrata. Tada je Milan Šušnjar ubacio bombu kroz prozor. Bomba je eksplodirala, a ja sam iskočio kroz prozor dalje od vrata. Sakrio sam se u nekom žbunu oko pola sata, gledao kako kuća gori i slušao vriske i pucnjavu. U to vrijeme nisam znao da je i moja majka iskočila”. Majka, tada trinaestogodišnjeg dječaka, također je svjedočila u Hagu. “Plamen je lizao po plafonu, vatra je zahvatila i odjeću, ljudi su plakali i vrištali. Odlučila sam da me ubiju, radije nego da izgorim”.

“Probudio me je plač i zapomaganje žena i djece. Neka žena je vikala: “Zapaliće nas!” Čula se eksplozija i krenula je vatra blizu kućnih vrata. Tada je Milan Šušnjar ubacio bombu kroz prozor. Bomba je eksplodirala, a ja sam iskočio kroz prozor dalje od vrata. Sakrio sam se u nekom žbunu oko pola sata, gledao kako kuća gori i slušao vriske i pucnjavu. U to vrijeme nisam znao da je i moja majka iskočila.”

Ovako je zaštićeni svjedok VG 38 na suđenju višegradskom konobaru Mitru Vasiljeviću opisao svoje bjegstvo iz žive lomače u Pionirskoj ulici u kojoj su, 14. juna 1992. godine, Mitar Vasiljević, Milan Lukić, Sredoje Lukić i drugi počinili zločin koji je tužitelj u svojoj uvodnoj riječi nazvao:”djelo koje je vjerovatno najstrašnija i najveća pojedinačna povreda humanosti u ratu”.

U vrijeme zločina VG38 je imao trinaest godina i u svom je svjedočenju detaljno opisao kako je bošnjačko stanovništvo sela Koritnik 13. juna te godine upozoreno od komšija, lokalnih Srba, da im sigurnost više nije garantirana, te da je u njihovom interesu da odu u Zenicu. Već dan kasnije su svi Bošnjaci iz Koritnika krenuli u pravcu Višegrada, odakle su, navodno, trebali biti prebačeni autobusima u Kladanj. Na putu prema Višegradu se ovoj grupi pridružilo i desetak Bošnjaka iz sela Sase.

Po dolasku u Višegrad cijela grupa je upućena u Pionirsku ulicu, dokle ih je odveo Mitar Vasiljević. Između 70 i 75 ljudi smješteno je najprije u dvije napuštene kuće, a potom su svi sabijeni u jednu. Onda im je Vasiljević rekao da toga dana nema autobusa, ali da će biti sutra. Također je, navodno, rekao da se on tu nalazi u ime Crvenog križa, te je na komadu papira napisao nešto što je trebalo garantirati da grupu niko neće dirati.

Nekoliko sati kasnije, u kuću su, sa Vasiljevićem, došli Milan i Sredoje Lukić – koji su također optuženi za višegradske zločine, ali su i dalje u bjegstvu. S njima je bio i Milan Šušnjar, koji je od žrtava tražio novac i druge vrijednosti, prijeteći “ili zlato ili metak u čelo”. Svi su pretreseni do gole kože, nakon čega je Milan Lukić izdvojio tri djevojke s kojima je napustio kuću. Sve tri djevojke su silovane. Lukići, Vasiljević i drugi tada su ponovo otišli, kako su rekli, da piju.

Ista četvorka se, tvrde svjedoci, vratila oko 22:30 te večeri i naredila okupljenima da se, radi “sigurnosti”, premjeste u susjednu kuću Adema Omeragića. Rečeno im je da im neće trebati stvari koje su nosili sa sobom, pa čak ni obuća na nogama.

Druga od šest preživjelih žrtava, majka svjedoka VG 38, koja je svjedočila pod pseudonimom VG13, opisala je kako se po dolasku u kuću Adema Omeragića sa tepiha koji su bili u prostoriji dizao zagušljiv zadah neke smjese. Nakon otprilike jedan sat, vrata kuće su se ponovo otvorila, samo da bi Milan Lukić, u prisustvu Mitra Vasiljevića, u sobu ubacio zapaljivu napravu, koja je trenutačno zapalila tepih u prostoriji. “Plamen je lizao po plafonu, vatra je zahvatila i odjeću, ljudi su plakali i vrištali,”- rekla je VG 13. Tada su dvoje zatočenika iskočili kroz prozor zapaljene kuće, a nakon njih je to učinio i svjedokinjin sin. Dok je Vasiljević osvjetljavao prostor oko kuće, a Milan Lukić pucao za bjeguncima, i svjedokinja VG 13 je iskočila kroz jedan od prozora. “Odlučila sam da me ubiju, radije nego da izgorim”- rekla je.

Prilikom bjegstva pogođena je u lijevo rame, dok je već ranije, u samoj kući, dobila prostrijelnu ranu u predjelu lijevog koljena. Ipak je uspjela pobjeći niz obližnji potok i skrila se na pedesetak metara od mjesta zločina. Na tom mjestu je, u vodi, sjedila dva sata, sve vrijeme gledajući živu buktinju i slušajući krike žrtava. Zadnje što je čula bile su riječi desetogodišnje djevojčice Halide Kurspahić: “Majko, ne daj me.”

Naredna tri dana VG 13 se sakrivala u obližnjoj kanalizaciji. Rane na lijevoj ruci i nozi bile su potpuno pokrivene crvima. Ipak je nekako uspjela doći do sela Kosovo Polje, gdje je dobila improviziranu prvu pomoć.

Nakon pet mjeseci svjedokinja je saznala da je njen sin, VG 38, živ. On, međutim, nije imao nikakvih podataka o svojoj majci sve do ponovnog susreta, 1995. godine.

Živa lomača u kući Mehe Aljića na Bikavcu

Slična lomača dogodila se i u višegradskom naselju Bikavac, gdje su srpske snage u kući Mehe Aljića 27. juna 1992. godine, također zarobile i spalile više od 70 Bošnjaka. Svjedoci ove lomače su na sudu svjedočili kako su srpski vojnici najprije strpali civile u kuću, potom kamenjem razbili prozore, a onda bacili granate u kuću. Mještane, od kojih su mnogi bili žene, djeca i starci, zapilili su na najsvirepiji način. Jedan od svjedoka zločina, čiji identitet je zaštićen, rekao je tokom svjedočenja u Haškom tribunalu u procesu protiv optuženih: “Ljudi su izgorjeli živi u toj kući, svi su plakali; jednostavno ne mogu opisati što sam tada čuo.”

Meho Aljić i  njegova supruga Derviša

Meho Aljić i njegova supruga Derviša ispred ostataka kuće Aljića, u kojoj su 1992. godina, jedinice Vojske Republike Srpske, uz pomoć vojnih snaga iz Srbije, počinile masakr kojeg je Haški tribunal okarakterisao jednim od najstrašnijih zločina protiv čovjeka.

Ima li kazne za četničke nečovječnosti

Lice monstruma: Milan Lukić

Lice monstruma: Milan Lukić

Međunarodni tribunal za ratne zločine i Sud BiH do sada su za zločine u Viešgradu krivim proglasili osam pripadnika vojnih, paravojnih i policijskih snaga Republike Srpske. Milan Lukić osuđen je na doživotnu robiju, Sredoje Lukić na 30 godina zatvora, Momir Savić na 18, Mitar Vasiljević 15, Boban Šimšić i Novo Rajak na 14 godina, Željko Lelelk na 13, a Nenad Tanasković na 12 (presuda mu je u žalbenom postupku smanjena na osam godina). Osuđene zločince Milana i Sredoja Lukića, te Mitra Vasiljevića, Haški tribunal teretio je za “istrebljenje velikog broja civila, uključujući žene, djece i starce”. U tekstu presude je, između ostalog, napisano: „U dugoj, žalosnoj i nesretnoj povijesti čovjekove nečovječnosti prema drugome čovjeku, požari u Pionirskoj ulici i Bikavcu moraju se rangirati visoko… Sudska komora je utvrdila da je postojala jedinstvena okrutnost u brisanju svih tragova individualnih žrtava koja moraju povećati težinu pripisanu tim zločinima”.

Mnogi pripadnici Vojske i Policije Republike Srpske, kao i paravojnih formacija, koji su počinili zločine zločine u Višegradu, i danas žive na slobodi. Kosti ubijenih višegradskih Bošnjaka još čekaju da budu pronađene, ekshumirane i dostojanstveno ukopane.

Bizarni alibi zločinca Vasiljevića

Zanimljivo je, međutim, da je Mitar Vasiljević izbjegao odgovornost za ovaj zločin. On je nakon dvije trećine izdržane kazne pušten na slobodu. Naime, navodno Mitar Vasiljević nije bio na mjestu zločina 14. juna 1992. godine. Tokom suđenja, odbrana Vasiljevića se bazirala na krajnje bizarnom alibiju. Naime, optuženi je tvrdio da je samo nekoliko sati prije zločina jahao neosedlanog konja kroz Pionirsku ulicu, a “kada je stigao u centar grada, konj [se] okliznuo ispred hotela ‘Višegrad’”, te je “uslijed toga pao s konja, koji je zatim pao na njega” slomivši mu lijevu potkoljenicu, pa je nakon toga hospitaliziran.

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s